1 10 1 http://www.afzarhiv.org/files/original/c6a9f2b96451fb2b020ee61c675f03ea.pdf 96c9c8372c0b4c9379c771249903b265 PDF Text Text SJEĆANJE I MJESTA SJEĆANJA (rodna perspektiva spomenika iz NOB-a ) Saša Knežević mr Sarajevo, maj 2012. Broj strana:13 0 �Teorijski okvir Pod pojmom tranzicije autoritarnog/diktatorskog/totalitarnog podrazumijeva sistema, se najčešće vremenski obilježenog prelaz konfliktima, od ka demokratiji i miru. To vrijeme bi trebalo da podrazumijeva donošenje čitavog niza opštih mjera i uključuje uspostavljanje vladavine prava i tržišne ekonomije, često i privatne svojine, višepartijskog sistema i parlamentarizma i civilnog društva. (Po D. Duhaček u Rod i nauka). „Tranziciona pravda je... široko rasprostranjen termin koji označava sistem društvenih, političkih i pravnih pristupa socijalnom, političkom i pravnom nasleđu onih država i društava u kojima su uglavnom tokom XX veka u okviru totalitarnih ili autoriarnih režima, vladale prakse sistematskog kršenja ili zloupotreba osnovnih ljudskih prava i negirane ili izigravanje bitnih instituta pravne države...“ 1 Tranziciona pravda je složen proces i on obuhvata čitav niz mjera koje se sprovode u zavisnosti od konteksta. Tranzicijska pravda se provodi kroz: • Sudske mehanizme (retributivni) : • Restorativne mehanizme  Kazivanje istine : komisija za istinu i pomirenje  Institucinalne reforme : • reforma institucija sistema • lustracija • velting  Reparacije  Kompenzacija  Rehabilitacija  Restitucija  Simbolička reparacija o Predavanje oružja 11 V.Rakić-Vodinelić,Uvod u tranzicionu pravdu:osnovni pojmovi,GENERO, 10/11 -2007. 1 �o Memorijalizacija  Svjedočenje  Zapisi  Spomenici  Muzeji  Stvaranje memorijalnih kompleksa Sve ove mjere prvenstveno su usmjerene na obeštećenje žrtava i vraćanju njihovog dostojanstva, dok mjere memorijalizacije podrazumijevaju stvaranje cijele jedne kulture sjećanja koja je potebna žrtvama i njihovim porodicama kao jedna vrsta „nadoknade“ za izgubljeno. U okviru simboličke reparacije sigurno je „najsimboličnija“ nadoknada sam proces sjećana i podizanja/uspostavljanja spomenika, muzeja i stvaranje memorijalnih kopleksa. Treba napomenuti da su nekada svi ovi elementi memorijalizacije podignuti godinama, a nekada i desetljećima nakon događaja koji je prouzrokovao njihovo nastajanje. Sjećanje , pamćanje, Pjer Nora kaže da kada bi sjećanja uistinu živjela, mjesta pamćenja bi bila beskorisna. Mjesta pamćenja su ostaci, krajnji oblik komemorativne svijesti unutar istorije, koja priziva prošlost i ono što ne poznaje. 2 Od vremena kada su na nadgobnim pločama počela da se ispisuju imena i slike, one nisu služile pokojicima već živima. Prolaznik glasno izgovara ime mrtvog, čime ga vraća u kolektivno sjećanje, zato se groblja nalaze pored puta, a tekst i slika su namijenjeni čitaocu. Tako isto i spomenici ne služe njima-poginulim, već nama-preživjelim, jer valja nama očuvati sjećanje na hrabre podvige predaka i bar jednom godišnje evocirati uspomene Džon R. Gilis kaže da su pamćenje i identitet dva najčešće korištena izraza u savremenom javnom i privatnom diskursu, mada je njihov status „ključnih riječi“ relativno nov. Pojam identiteta popularizao je Erik Erikson kasnih pedesetih godina XX stoljeća u vezi sa idividualnim poimanjem sebstva. Nakon toga identitet je dobio širok raspon značenja i 2 Pierre Nora, Između pamćenja i historije. Problematika mjesta, 2 �postao je jedna od često upotrebljavanih riječi, a i pojam pamćenja je izgubio precizno značenje i to proporcionalno stepenu njegovog korištenja. Paralelna upotreba ova dva pojma upućuje na činjenicu da ideja identiteta ovisi o ideji pamćenja i obrnuto. Centralni dio svakog individualnog ili grupnog identiteta, osjećaj nepromjenjivosti kroz vrijeme i prostor, odražava se pamćenjem. Za sjećanje kažemo da je nešto što se treba vratiti, a identitet je nešto što se može izgubiti ili pronaći. Pjer Nora navodi tri vrste pamćenja : • Arhivsko sjećanje, • Pamćenje –dužnost, • Pamćenje-distanca. Pamćenje je po prirodi višestruko, razdijeljeno, kolektivno, pluralno i idividualizirano, ukorjenjuje se u konkretnom, u prostoru, činu, slici i predmetu. Istorija se veže samo uz vremenske kontinuitete, evolucije i odnose među stvarima. Pamćenje je apsolutno, a istorija poznaje samo ono relativno. Potreba za pamćenjem je potreba za poviješću. O pamćenju se toliko govori upravo zato što ga više nema, a komemoracije ili evociranje uspomena služe da bi se obnovilo sjećanje, one su inače „izum“ XIX stoljeća i služile su kao „opijum za široke narodne mase“, ali ne i kao sjećanja na narod. „Budući da se mislilo da žene više pripadaju prošlosti, one su na različite načine (i obično neplaćene) služile kao čuvarice i utjeloviteljice sećanja. ... U nacionalnoj komemoraciji njihova uloga je bila alegorijska. Ženski lik slobode u Francuskoj i SAD-u je postao simbol nacionalnog identiteta, ali je povijest stvarnih žena zaboravljena. U starim režimima pamtile su se slavne kraljice, ali u novim demokracijama čak i kraljica Viktorija je komemorirana primarno kao žena i majka, a ne kao politička figura. Stvaranje nacionalnih praznika za Majčin dan u SAD-u i Dan žena u Evropi uoči I svjetskog rata samo je potcrtalo rodnu dimenziju nacionalne komemorativne prakse, jer se žene nije pamtilo zbog onoga što su stvorile, već zato što su postojale. Radnici, etničke manjine, mladi i žene dobivali su pristup nacionalnim sjećanjima još sporije no što ih se primalo u nacionalne i obrazovne institucije. ... Žene i manjine često služe kao simboli „izgubljene“ prošlosti, nostalgično shvaćene i romantično konstruirane, ali njihove se stvarne živote vrlo spremno zaboravlja.“ 3 3 Džon R. Gils, Pamćenje i identitet, 3 �O pamćenju toliko govorimo upravo zato što ga više nema. Ova parafraza Pjera Nore je bosanskohercegovačka stvarnost. Generacija srednjoškolaca rođenih prije 16 ili 18 godina ništa ili vrlo malo zna o prošlosti. Povremeni „bljeskovi“ prošlosti u vidu sporadičnih, često nepotpunih, informacija o Prvom ili Drugom svjetskom ratu, (više znaju o napadu na Normandiju nego o Bitci na Sutjesci), o Zimskim Olimpijskim igrama 1984.godine ono što čuju na TV programima, o prošlosti Sarajeva malo, skoro ništa. Zašto? Šta se dogodilo spomenicima iz NOB-a, stopama Gavrila Principa, spomeniku na Makljenu? Da li su novi povjesničari-pobjednici pisali svoju povijest na njima ili je priroda pokazala snagu i oni su prepušteni zubu vremena i nezainteresovanim kustosima novog društvenog poretka trunu. Darko Karačić u „Politike sjećanja u BiH nakon 1990.g.: Sjećanje na ulogu partizana u II svjetskom ratu od promoviraja zajedništva do kreiranja podjela“ i Tamara Banjeglav u „Promjene u službenim politikama sjećanja u Hrvatskoj od 1990.g. do danas“ 4 svojim istraživnjima navode da „ ... pad socijalističkog režima, podjela SFRJ, proglašenje nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, i rat 1992-1995. su bile najvažnije promjene u političkom i društvenom kontekstu zbog kojih je narativ o partizanskoj borbi gubio na važnosti. Promjenom politike sjećanja kreirani su narativi kojima su se promovisale podjele među stanovništvom BiH (Karačić), ... raspadom SFRJ i promjenom vlasti, u Hrvatskoj se pojavila potreba za stvaranjem novih, službenih, politika sjećanja i zaboravljanja i redefinisanja prošlosti... Iz tog su se razloga dogodile mnoge promjene u komemorativnim praksama i službenim politikama sjećanja (Banjeglav)“. Čini mi se da je postsocijalizam, ponekad i nasilno, zaboravljao socijalizam. Posebnu pažnju usmjeravam ka nasilju koje se najbolje odražavalo u sistematskom uništavanju spomenika iz NOB-a i vjerskih objekata drugih konfesija. Kritičari tvrde da tradicionalna mjesta pamćenja obeshrabruju bavljenje prošlošću i potiču zaborav, a ne pamćenje. 5 Karačić navodi primjere zapuštanja partizanskog Spomen groblja u Mostaru, uništavanje spomenika na Makljenu i redefinisanje (u muzeju se zajedno nalaze eksponati iz perioda 1941-1944. i 1992-1995.) spomenika na Mrakovici. Banjeglav navodi obnovljenje spomenike na mnogim lokacijama u Hrvatskoj gdje su npr. zajedno na jednoj tabli ustaše, partizani, domobrani i borci iz Domovinskog rata, ili na drugom mjestu stoje dvije paralelne ploče između kojih je ogroman križ, na jednoj su imena poginulih iz NOB-e, a na drugoj imena iz Domovinskog rata. 4 Abstrakt istraživačkog rada nastalog u okviru projekta Regionalni istraživački forum o tranzicijskoj pravdi.Kako se sjećamo?, ACIPS i FES, predstavljen u Sarajevu na konferenciji, 15.12.2011.g. 5 John R. Gillis: Pamćenje i identitet 4 �Do uništavanja je došlo namjerno, jer je mnogim ljudima teško pamtiti bez pristupa uspomenama, slikama i fizičkim mjestima koja služe opredmećivanju njihovog sjećanja. Tako, sve što je uništeno, kao da nije ni postojalo. Čega nema, ne treba se ni sjećati. "Spomenici: kraj jedne ere“, projekt belgijskog umjetnika, Jana Kempenaersa, inače suradnika Kraljevske akademije u Gentu, zainteresirao je zapadni svijet te je Belgijanac sa ovim fotografijama posjetio brojne svjetske galerije. „Zapadnjake“, baš kao i autora, najviše je impresionirala apstraktnost jugoslavenskih spomenika, njihov futuristički izgled i umjetnička kvaliteta netipična za socrealizam kakav je tih godina harao Istočnom Evropom. Govoreći o viđenom, jedan nizozemski arhitekt tvrdi da spomenici više izgledaju kao muzejske skulpture na otvorenom, nego uobičajeni ratni spomenici prepuni patetike. „Jedva da je itko izvan bivše Jugoslavije svjestan postojanja ovih spomenika, a u toj zemlji danas nitko ne želi znati da su oni tamo“, piše on. Okrutna statistika jasno će pokazati kako Hrvati posebno vole minirati spomenike antifašizmu, dok njihovi istočni susjedi, Srbi, imaju običaj u cijelu priču uvesti pravoslavlje, dodajući na spomenike krstove, gradeći pored njih crkvice, a nije im strano niti brisanje imena boraca drugih nacija uklesanih na spomenik. 6 Dakle, stranci, neki drugi ljudi, poznavaoci, znaju cijeniti i razumiju pojam kolektivnog pamćenja, znaju kako se teba odnositi prema prošlosti, prema napravljenom i (us)postavljanom sjećanju. 6 www.lupiga.com. 25.04.2012.g. 5 �Kako, da li i u kojoj mjeri postoje sjećanja na žene ? U mome istraživanj/pretraživanju (interneta) došla sam do zaključka da je vrlo malo spomenika iz NOB-e na kojima su prikazane isključivo žene. Ako vršimo klasifikaciju po republikama bivše SFRJ, najmanje spomenika ženama ima u Sloveniji a najviše u Makedoniji. Najčešće su žene prikazane kao dio reljefa ili grupne skulpture, u rukama, jednako kao i sl.1 sl.2. sl.3. sl.4. suborci, imaju zastavu, neko ratarsko oruđe ili oružje, rjeđe dijete. Sve žene su licem teško raspoznatljive od muškaraca, spolno su obilježene odjećom-duga suknja, ili maramom na glavi i dužom kosom. Da nema tih obilježja, moglo bi se reći da su androgene. „Drugarice“ su bar ovim spomenicima prikazane rame uz rame sa drugovima, jednake u borbi stradanju i progonu. Tipične nositeljice identiteta i časti kolektiva, dolično odjevene, doličnog 6 �ponašanja ( Yuval-Davis 2004.) utjelovljuju primjer kako žene trebaju izgledati i čuvati svoju zemlju. Od spomenika koji prikazuju samu ženu, rijetki su oni koji su postavljeni za imenovanu heroinu. Većinom su nazivi: žena-borac, revolucija ili sloboda - koja je predstavljena likom žene. sl.5. sl.6. sl.7. I na ovim pojedinačnim spomenicima žena je opet prestavljena spolno neodređeno, sa dosta grubih crta lica, krupne i grube građe. sl.8. sl. 9. 7 �Vrlo rijetko se na spomenicima može odrediti starost žene. Najčešće su u pitanju neodređene godine, izmučeno, radničko ili težačko lice. I u ovom slučaju žene u rukama, ako im se vide ruke, moraju nešto nositi, te su to najčešće simbolički predmeti. Npr. klasje žita, jer žena je ipak hraniteljica doma, a samim tim i nacije, lovorovu grančicu kao simbol slobode ili u jednoj ruci zvijezdu petokraku a u drugoj mač- valjda mač pravde. Ovi simbolički prikazi podsjećaju na Grčke statue na kojima su prikazane Atena ili neke druge božice koje su pored ratničkog imale i majčinski odnos prema podanicima. Kada su u pitanju prikazi pojedinki sa imenom i prezimenom, mali je broj onih koje su obilježene u kamenu ili metalu. Većinom su to tipizirana poprsja ženskih likova u gornjem dijelu uniforme ili ogrnutih maramom, neodređene starosti i ljepote. sl. 10. sl. 11. 8 �Kakvu poruku šalju ovi spomenici? Nakon Drugog svjetskog rata na prostoru nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, izgrađen je impozantan broj spomenika, koji veličaju zajedničku borbu tadašnjih naroda i narodnosti protiv fašizma i okupacije. Ove monumentalne građevine, izgrađene u cvatu komunističkog režima, nekada su imale mitološku veličinu u propagandi tadašnjeg društva, dok danas postoje (ako postoje) u potpuno drugačijem kontekstu. Većina ih je zanemarena i izignorisana, neki su uništeni, a neki su preuređeni u svjetlu sadašnje propagande teritorije na kojoj se nalaze. Uzimajući nekadašnji koncept zajedništva, bratstva i jedinstva i današnje međunacionalne napetosti koja je nastala cijepanjem ove teritorije, a koja i danas traje, može se dobiti slika odnosa ovih naroda i teritorija, njihovog odnosa prema velikom i skorom dijelu istorije i načina na koji spomenik kao pojava funkcioniše na određenom teritoriju. Žene su prikazane kao nositeljice tradicije i kada se rame uz rame bore sa svojim kolegama suborcima i radnicima. U jednoj ruci puška/motika, a za skutom dijete. Uspravna, čvrsta, temeljita, majka nacije, članica kolektiviteta, bezimena, ona ujedno predstavlja sve žene i nijednu ženu jer nema imena. Muškarci su prikazani kao heroji i vođe, mladoliki, lijepi, visokog čela, bujne kose, nabreklih mišića, često golih grudi u rakopčanoj košulji, simboli muškosti i snage, Apoloni socijalističke revolucije i novog poretka. Kada se obilježavaju mjesta stradanja vojnika, a to su obično muškarci, na spomenicima su također prikazani muškarci, mada na memorijalima koji obilježavaju masovna stratišta, postoje i ženski likovi. Na mjestima koja su obilježena i kao spomenici civilnim žrtvama rata ( Vraca u Sarajevu) i gdje su upisana imena, žene nisu izostavljene. Svi spomenici koji su nastali nakon II svjetskog rata su neutralni i nereligijski zbog tadašnjeg socialističkog režima i smatram da je njihova fukcija u potpunosti podržavala bratstvo i jedistvo svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Ako na spomenicima postoje imena, sva su navedena abecednim redom, bez obzira na vjeroispovjest, spol i nacionalnost (spomenik u krugu fabrike Vaso Miskin Crni u Sarajevu ). 9 �Ovakvi i slični spomenici bili su rasprosranjeni širom bivše Jugoslavije sve do ratnih sukoba 90-ih godina prošlog vijeka. Tada ih je većina netragom nestala, a oni koji su opstali i ostali, prepušteni su zubu vremena i nemilosti vandala. sl.12. sl.13. Makljen, planinski prijevoj na dijelu magistralne ceste između Bugojna i Prozora, poprište je zasigurno najuništenijeg spomenika iz ove serije belgijskog fotografa. Izgrađen je 1978. godine u znak sjećanja na Bitku za ranjenike („Prozor noćas mora pasti“). Autor je kipar Boško Kućanski, a iako su mnogi mislili da je spomenik predstavljao stisnutu Titovu šaku, sam autor je rekao da se radi o cvjetnoj formi vanzemaljskih dimenzija, budući se na putove heroja polaže cvijeće. Pet godina nakon što je zadnji rat okončan, nepoznati fašistički nastrojeni barbari stavili su ogromnu količinu eksploziva pod spomenik i digli ga u zrak. Danas sablasno stoji tek betonska konstrukcija, a da stvari budu još bizarnije, skulptura je prije nekoliko godina proglašena nacionalnim spomenikom. 7 7 www.lupiga.com 10 �Da li je memorijalizacija samo postavljanje spomenika? Ovo je često pitanje koje sam sebi postavljala tokom pisanja ovoga rada, jer mi se činilo da samo postavljenjee spomenika na nekim, najčešće pustim i dalekim livadama i proplancima, ne vrijedi ništa bez stalnog posjećivanja i evociranja uspomena kroz udžbenike istorije, filmove, istorijske časove. Savremenom potrošačkom društvu potrebni su „mobilni“ spomenici, sjećanja koja se mogu nositi sa sobom na displeju telefona ili koja mogu obići svijet za nekoliko minuta. Sjećanja koja su napravljena u jednom mjestu za neke ljude ali ih može vidjeti cijeli svijet. Primjer tome je i Sarajevska crvena linija, koja je bila postavljena samo jedan dan (06.04.2012.g.) na samo par sati kao sjećanje na 11 541og građanina i građanku Sarajeva koji su poginuli od 1992.-1995.g. sl.14. 11 �FOTOGRAFIJE: Sl.1. žena heroj ,detalj sa groblja oslobodilaca Beograda, Sl.2. detal spomenika sloboda Iriški venac Beograd Sl.3. spomenik sloboda Skopje Sl.4.spomenik žrtama racije Novi Sad Sl.5. spomenik revoluciji Kumanovo Sl.6. spomenik Kale Makedonija Sl.7. spomenik ženi-borcu Tetovo Sl.8.monument Skopje Sl.9. spomeni II svjetsko ratu Viškovo Sl.10. Radojka Lakić -Kneževo Sl.11. Olga Petrov -Pančevo Sl.12. Makljen nekada Sl.13. Makljen sada Sl.14. Saraevska crvena linija LITERATURA: 1. Pierre Nora: Između pamćenja i historije,Diskrepancija.br.8. (prevele sa francuskog:Milena Ostojić i Hudl Ana Irena) 2007. 2. Eric Hobsbawm: Izmišljanje tradicije, Biblioteka XX vek,Beograd,2011 3. John R. Gillis: Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa,Golden Marketingtehnička knjiga,Zagreb,2006. (priredile : Maja Brkljačić i Sandra Prlenda) 4. Yuval-Davis Nira, Rod i nacija, Ženska infoteka, Zagreb,2004. 5. Zaharijević Adriana, Postajanje ženom, Rekonstrukcija ženski fond, Beograd, 2010. 6. Antoni D. Smit, Nacionalni identiteti, XX vek,Beograd, 1998. 7. Zbornik radova,Rod i nauka, CIPS, Sarajevo,2009. 8. Mile Lasić, Kultura sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung,Sarajevo, 2011 9. Милош Бајић, ур. Споменици револуцији: Југославија. „СУБНОР Југославије“ Београд, „Свјетлост“ Сарајево 1968. 10. Vesna Rakić-Vodinelić, Uvod u tranzicionu pravdu:Osnovni pojmovi, Genero br.10/11,2007 11. Драго Здунић, ур. Револуционарно кипарство. „Спектар“, Загреб 1977. година http://sr.wikipedia.org STRANICE: http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=6180 ZABORAVLJENA POVIJEST: Nekada važna remek djela, simboli kojih se danas svi stide (pritn by: Ivor Car) posjećena 14.05.2012.g. https://www.google.ba/search?q=sarajevska+crvena+linija+2013&tbm=isch&imgil=pTikSJF5row_hM %253A%253BEA-9-YRHEqk6GM%253Bh posjećena 12.12.2015.g. 12 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Title A name given to the resource Istraživački radovi Dokument Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Title A name given to the resource Sjećanje i mjesta sjećanja (rodna perspektiva spomenika iz NOB-a) - Saša Knežević Subject The topic of the resource Spomenici, NOB, žene Creator An entity primarily responsible for making the resource Saša Knežević Publisher An entity responsible for making the resource available Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA Rights Information about rights held in and over the resource Saša Knežević Format The file format, physical medium, or dimensions of the resource PDF Language A language of the resource BHS Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context 5-IR Jugoslavija NOB Saša Knežević spomenici žene