1
10
1
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/030fa6a8991140464c3d017b3d3bbd66.pdf
0c690235272ad23a504bbdfdd4c4f696
PDF Text
Text
1972.
�Jambrešić
Kirin,
Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
�J
Jambrešić Kirin, Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
232
U spomen na Ženi Lebl (1927.- 2009.)
a sam stalno ponavljala, jer je meni bilo vrlo važno da njima utuvim da su one izdajnici. Da ih
nateram da misle na tu svoju izdaju. Zbog toga
sam im stalno ponavljala: vi ste izdajnici Partije,
vi ste Partiju izdale, vi ste je izdale kad joj je najteže bilo, vi ste Partiju izdale onda kad je trebalo
da joj pomognete (Simić i Trifunović 1990:229; iskaz
upraviteljice Marije Zelić).
Kad je 1948. godine jugoslavenska revolucija počela jesti svoju djecu nije poštedjela kćeri, sestre, supruge i
majke zatočenih “kontrarevolucionara” te je time zatrla
samu ideju revolucije idućih nekoliko generacija. Ova
kratka totalitarna epizoda represivne destaljinizacije
(1948.-1953./56.), nakon raskola Tito-Staljin, u maniri
boljševičkog “administriranja” unutarpartijskih sukoba
za koje nije predviđen građanski sudski postupak, nikad
nije dobila svoj kaznenopravni epilog, a njezine žrtve
političku rehabilitaciju. Umjesto velikih montiranih
procesa tog doba – kakve nalazimo u Pragu, Budimpešti
i Bukureštu – u kućnim pritvorima i istražnim zatvorima Udbe odigravaju se zakulisni, palanački kafkijanski
procesi u kojima se prepliću žestina predratnih frakcionaških partijskih obračuna, bešćutnost karijerizma i
osobni animoziteti s rodovskim mentalitetom, ratnim
traumama, antifeminizmom, šovinizmom, pa čak i antisemitizmom. Umjesto naizgled jednostavne podjele
na one koji su podržali Tita i one koji su optirali za Staljina, zamašnjak partijskog “stroja odlučivanja i razlučivanja” nastavit će s proizvodnjom “narodnih neprijatelja”
kojima treba predočiti “u čemu se sastoje, za njih nevidljivi, prijestupi” (Beganović 2007:274). Na taj će način
ovaj unutarpartijski obračun uspostaviti biopolitički temelj nove političke zajednice prema kojem suverena
moć (a ne državljanska pravila i ustav) određuje kriterije
uključenja i isključenja u komunističku “rajsku obitelj”,
a time i opseg političkih sloboda (usp. Agamben,
2006:160). Tvrdnju slovenskog etnologa Božidara Jezernika da Goli otok leži u samim temeljima Titove Jugoslavije: “Dok se o njemu šutjelo, bio je tvrdi kamen na
kojem je počivala država. Kad se počelo o njemu govoriti
i država se počela raspadati” (1994:686), možemo nadopuniti i reći da tek prekidom traumatskog pakta šutnje
golootočkih zatočenica dobivamo potpunu sliku režima
čija je biopolitička realnost započinjala “tamo gdje zavr-
�šava država i njezina terminologija” (Bosanac, 2005:267).
Činjenica da je gotovo polovica zatočenika na Golom otoku01 pripadala staroj “boljševičkoj gardi”, španjolskim borcima, istaknutim komunistima s iskustvom zatvora i (nacističkih i staljinističkih) logora,
značila je da autohtoni jugoslavenski kazamat mora postići nemoguće – ocrniti “revolucionarne svece”, slomiti
nesalomljive, one koji milost ne traže niti ju daju, one
koji dijele ista uvjerenja sa svojim “preodgajateljima”.
Umjesto prijekih sudova i masovnih likvidacija namijenjenih kvislinzima i poraženim ratnim neprijateljima,
jugoslavenski je represivni aparat iznova posegnuo za
shemom izdaje (Nancy, 2004:8), za purifikacijom partijskog kadra i prividom (pravne procedure i prosvjetiteljske ortopedagogije) da bi zadovoljio svoju “strast za realnim” (Badiou, 2008:55).02 Takozvanim političkim delinkventima oduzeta je budućnost, ali i uporište realnog
u prošlosti pa je najteži dio kazne bilo ništenje vlastite
biografije, preispisivanje uzorne (revolucionarne) biografije kao automortografije kojom upravlja strategija zaborava03, to jest gubitak prava na svjedočenje. Nemogućnost artikulacije vlastite životne priče (izvan zadanog ideološkog modela) poništava osnovnu ideju komunističke emancipacije prema kojoj će “potlačeni ljudi, proleteri, prvi put početi upravljati vlastitim vremenom” (Badiou, 2008:122). Poena insularis (koju pučka
imaginacija vidi kao heterotopiju devijacije i užitka i cinički naziva Bahami, Titovi Havaji), ukida teleološki pojam vremena. Bivšim internircima iskustvo otoka oduzet će kako herojsku povijest tako i svaku nadu da će njihove “besmislene” patnje dobiti smisao u dominantnom režimu istine.
Titova navodna izjava Naša revolucija ne jede svoju
djecu. Djeca ove revolucije su poštena (usp. Banac, 1990:232)
i njegova preporuka da informbirovcima treba po glavi, a
ne glave (usp. Jezernik, 1994:13), dakle slomiti ih, a ne
ubiti, jasno naznačuju autokratsku, ali i patrijarhalnu logiku kažnjavanja nepodobnih. Kao cinička gesta revolucionarnog milosrđa ova je poruka “prosvijećenog despota” interpretirana shodno prirodi modernog totalitarnog policijskog aparata čiji agenti mogu provizorno
nastupiti kao suvereni u prostorima izvanrednog stanja
gdje prestaje razlikovanje iznimke i pravila, dopuštenog
i nedopuštenog. Međutim, u društvu u kojem vlada
opće nepovjerenje u slovo zakona, gdje je “uništavanje
prava osobe uzdignuto u ‘narodni običaj’” (Podoroga,
233
2007:5), gdje je svaki zatvorenik zločinac, a svaka politička zatvorenica po policijskoj definiciji kriminalka ili
prostitutka, kolektivistički i vojnički logorski univerzum postaje socijalno prihvatljiviji od prosvjetiteljske
zatvorske forme panoptikuma. A neke od njegovih inovacija, poput zatvoreničke samouprave i pisanja partijskih karakteristika, brzo se šire kroz sve pore društva.
Slijedeći naputak H. Arendt (1976[1951]), C. Leforta (2000) i G. Agambena (2006) o važnosti proučavanja
suspenzije zakonodavne prakse u “zatvorskom komunizmu”, istražit ćemo međuuvjetovanost prvog jugoslavenskog izvanrednog stanja i iznevjeravanja emancipacijske rodne politike. Pritom nas neće zanimati glavni
akteri ove historijske političke drame, nego iskustva političkih zatvorenica koje su najdulje čuvale najbolje čuvanu tajnu jugoslavenskog “juridičkog nesvjesnog”.04
Val nasilja koji je nakon ljeta 1948. preplavio zemlju
imao je “klasična” totalitarna obilježja: uništavao je
građanska prava pojedinca, moralnu osobu u čovjeku i
svaku individualnost (Arendt 1976[1951]), ali i niz specifičnosti koje su svojstvene samo penalnom režimu u
ženskom logoru na Golom (prvotna, privremena lokacija) i sv. Grguru (vjerojatno od 1950.).05 Jedna od posebnosti biopolitičke paradigme upravljanja ovim logorima
jest da su članovi uprave kažnjenicama dali do znanja
kako je napad na njihovo reproduktivno zdravlje (intervencija u “formu života”) ciljana mjera logorskog šikaniranja i zlostavljanja. Druga je bilo sustavno onemogućavanje solidarnosti, brižnosti, empatije i sućuti koje
balkanska i zapadna kultura cijene kao formativne osobine ženskog bića. Osvrnut ćemo se stoga na socijalnu
strukturu ženskog logora i inovativne prakse logorskog
“samoupravljanja” koje su podrazumijevale stalno
međusobno kažnjavanje i isljeđivanje zatočenica, prisilni rad, “kulturne aktivnosti”, ceremonije degradacije te
rituale javnog ispovijedanja i prisilnog pisanja zapisnika
o krivnji. Dubina traumatskih ozljeda izazvana takvom
nasilnom, socijalno destruktivnom i mizoginom biopolitikom proizvodnje golog života, koja isključuje spolnu
specifičnost kažnjenica iz “slova zakona” na način da ju
višestruko uključuje u “pismo torture”, rezultirala je dugogodišnjom šutnjom bivših internirki o iskustvu “golokausta” (Lebl, 2009:143).06
Broj žena koje su odslužile kaznu “društveno-korisnog rada” (u nekoliko radilišta-logora) zanemariv je u
usporedbi s ukupnim brojem političkih zatvorenika07,
01 Goli otok bio je najveći kažnjenički logor za političke zatvorenike (od 1949. do 1956. kad prestaje biti zatvor isključivo za političke zatvorenike), ali i metafora stradanja svih “politički
nepoćudnih pojedinaca i skupina” (Leksikon, 1996 sv. I: 392)
koji su 1950-ih izdržavali kaznu
u zatvorima poput Stare Gradiške, Glavnjače, Požarevca i Bileće, a unutar Hrvatske u Sisku,
u Lonjskom polju, na Rabu,
Ugljanu, Visu, Korčuli i Jasenovcu (Banac, 1990:232). Naziv
Arhipelag Goli, što ga ponekad
susrećemo u muškoj memoaristici po analogiji sa Solženjicinovim Arhipelagom Gulag
(1975), označava jedinstvenu topografiju koordiniranih metoda
izoliranja, brutalnog isljeđivanja i kažnjavanja koje su se razlikovale od staljinističkih čistki,
ali su s njima dijelile agambenovsko “stanje izuzimanja” ovih
logora iz državno-pravnog prostora u ne-mjesto gdje ne vrijedi
pozitivno pravo. Prema jugoslavenskom epistemološkom režimu, Goli otok bio je koncentracijski logor. Naime, definicija
“koncentracionog logora” iz
Opće enciklopedije JAZU-a navodi: “Za razliku od zatvora, u
koje osuđeni dolaze na temelju
sudskih presuda i na određeno
vrijeme, uz zakonom propisan
postupak, u koncentracione logore smještaju se zatočenici
uglavnom na temelju ovlaštenja
policijskih, vojnih i drugih izvršnih organa vlasti, na neodređeno vrijeme” (1978 sv. 4:501).
Osim masovnosti – evidentirano je 55 663 “kominformovaca”
ili 12% ukupnog članstva KPJ od
čega je oko 17 000 odslužilo kaznu na Golom otoku (Leksikon,
1996, sv. I:392; Marković,
1990:24) – važnija je struktura
zatočenih koja pokazuje kako su
zatočeni bili “elitna skupina, gotovo 40% njih bili su ratni veterani” (Banac, 1990:150).
02 “Strast za realnim nužno je i sumnja. Ništa ne može potvrditi
to da je realno doista realno, ništa osim sistema fikcija u kome
će ono glumiti ulogu realnog.
Sve subjektivne kategorije revo-
Jambrešić Kirin, Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
UP&UNDERGROUND
Proljeće 2010.
�03
04
05
06
lucionarne ili apsolutne politike, poput ‘uvjerenja’, ‘lojalnosti’, ‘vrline’, ‘klasne pozicije,
‘pokoravanja Partiji’, ‘revolucionarne poslušnosti’, okaljane su
sumnjom da je njihova pretpostavljena realna točka u biti privid. Stoga je uvijek potrebno
javno pročistiti (épurer) korelaciju neke kategorije i njezina referenta, što znači pročistiti subjekte koji se pozivaju na datu
kategoriju, pročistiti sam revolucionarni kadar” (Badiou,
2008:55).
“Za razliku od ‘običnoga’ ubojstva u kojemu se uništava život,
ali ne i tragovi njegove prijašnje
egzistencije koji ostaju kao izvor tugovanja onima koji su bili
blisko povezani s žrtvom, ubojstvo u logoru cilja potpunome
uništenju, anonimizaciji smrti
koja, na kraju, rezultira razaranjem identiteta, zaboravom”
(Beganović, 2007:272).
Za Shoshanu Felman juridičko
nesvjesno označava sklonost sudionika sudskih procesa da nesvjesno ponavljaju strukturu
traume s kojom se suočavaju:
“kad se sud suočava s traumom
u sudnici često mu je nametnuto svojevrsno juridičko sljepilo
što nehotice reflektira i duplicira konstitutivnu sljepoću kulture i javne svijesti naspram traume” (2002:5). Juridičko nesvjesno obuhvaća i preplitanje kolektivnih trauma s poviješću kaznenog zakona, sve neuspjehe
potonjeg da povijesnu traumu
obuhvati, racionalizira i sanira.
Tipično za osobna svjedočenja i
prisjećanja jest i to da se faktografske i iskustvene činjenice
ne podudaraju sasvim. Tako u
različitim izvorima postoje različiti podaci o preseljenju ženskog logora iz Uvale Senjska na
sv. Grgur između 1949. i 1951.
godine.
Poput Ženi Lebl i Danilo Kiš je
smatrao da Goli otok spaja neke
osobitosti nacističkih i staljinističkih koncentracijskih logora:
“Moje je mišljenje da je Goli
otok bio jugoslovenski Auschwitz i Kolima. Isto tako im je
pošlo za rukom da ga sakriju
pred očima sveta, kao i Nemci-
234
ali je tehnologija njihove penalne “autokorekcije” imala
dugoročne posljedice na (manjinski) status žena u politici i društvenom životu. Vrlo oskudni i nepotpuni podaci govore da je između 1948. i 1956. godine administrativnom kaznom “društveno-korisnog rada” kažnjeno oko 860 žena nasuprot 17 000 muških političkih zatvorenika (od ukupno 55 600 procesuiranih informbirovaca – Banac, 1990:150; Hrvatski leksikon, 1996, sv.1:392).
Etički obvezujući osobni iskazi i zapisi posljednjih preživjelih logoraša staljinističkih logora jedini nam mogu
pomoći razumjeti ne gole činjenice nego “pervertiranu
tragičnost” komunizma kao “emancipatorskog projekta
koji je pošao naopako (…) za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je i predobro uspio”
(Žižek, 2005:74).
Logor za srodnice “izdajica domovine”
Poput žrtava staljinističkih čistki i kominformovci
su proglašeni “izdajicama domovine”08, a njihove su žene, sestre, majke i kćeri smatrane “srodnicama izdajica
domovine” i ucijenjene zatvorom i oduzimanjem
građanskih prava ako ne potpišu razvod braka, ne odreknu se svojih bližnjih i dodatno ih optuže ili “denunciraju”. Komunistički je moral bio nadređen građanskom
moralu, ali je s njim dijelio patrijarhalni svjetonazor i
autoritet “zakona oca”. Unutar komunističkog revolucionarnog svjetonazora privatni i politički život pojedinca preklapali su se bez ostatka. To je nailazilo na dobar
odjek “u bazi” kad se veličalo “kršćansko” bratstvo i samoprijegor komunista09, ali u slučaju frakcionaških raskola i odbacivanja “nepodobnih” članova obitelji pripovijesti o partijskom sukobu poprimale su elemente
rodoskrvnuća i krvne osvete. O bliskosti mentaliteta patrijarhalne obitelji i komunističke partije najbolje svjedoče predratna konspirativna kodna imena: ćaća (Centralni komitet), djed (Kominterna), familija (partija),
svadba (partijski kongres). Nekritički veličana, udvornička ljubav prema Sovjetskom Savezu preko noći je
prerasla u simboličko svrgnuće i karikaturalno negiranje velikog brata, službena je ideologija tog “biblijskog
raskola” penetrirala u osobnu psihologiju gdje je dijelila
bračne krevete i kopala “po majčinoj utrobi, po braći, sestrama” (Dragović-Gašpar, 1990:189).10 Jednopartijska
vlast, cijepljena na nepotističku mrežu bliskih suradnika i srodnika, obiteljsku je primarnu scenu socijalizacije,
kroćenja nagona, ekonomije krivnje i nagrade, prijetnje
odbacivanjem i izopćenjem, inkorporirala u kažnjeničku koloniju u kojoj se nisu poštovali principi ni revolucionarnog ni univerzalnog morala.
Ono što povezuje iskustva žena iz sovjetskih gulaga (Vilensky, 1999; Adler, 2005) i bugarskih logora za
“društveno koristan rad” i preodgoj (Todorov, 1999), te
grčkih otočnih logora za komuniste (Voglis, 2002), otkriva nam ruski naziv za jednu vrstu ženskih logora –
ČSIR (člyen sem'i izmennika Rodini), Logor za srodnice izdajica Domovine – koji sugerira metaforičko stapanje obiteljske i patriotske časti za pripadnice političke zajednice. Novinu u staljinističkoj ratnoj propagandi, koju su
preuzeli i jugoslavenski Agitpropovci, predstavljao je poziv ženama da po cijenu života brane “ono što im je najsvetije” – vlastitu čast kao patriotsku dužnost i obrnuto,
obvezu da se žrtvuju za domovinu u ime obrane vlastite
časti (usp. Sklevicky, 1996:44).
Cijena koju je tek stasala politička građanka trebala platiti za svoje oslobođenje iz okova patrijarhalne podređenosti i diskriminacije bilo je prinošenje (krvne)
žrtve – izdaja supruga, oca ili brata – novom ideološkom
panteonu koji i sam reproducira patrijarhalnu shemu
raspodjele moći i uloga unutar (inter)nacionalne “komunističke obitelji”. Despotsko poigravanje s pravom
na razvod braka – prvi put omogućen Osnovnim zakonom o braku iz 1946. godine – baš kao i drugim novostečenim građanskim pravima, pokazuje da su ova prava
ženama “dodijeljena” ne u ime korektnog poštivanja rodne ravnopravnosti, nego iz ideoloških razloga, s ciljem
učvršćivanja i međunarodnog legitimiranja nove vlasti.
O tome svjedoči i poruka javnosti Josipa Broza, prije važnih izbora za Saveznu skupštinu 1950. godine, kako
očekuje da bi žene svojim masovnim izlaskom na birališta i glasanjem za Partiju “u potpunosti izvršile svoju
ulogu” (cit. pr. Spehnjak, 2002:138).
Činjenica da se policijska aktivnost lažiranja dokaza o “protudržavnoj djelatnosti” uglednih drugova s posebnom agilnošću obrušila na njihov moralni i obiteljski život te seksualnu orijentaciju, čini feminističku postavku o tome kako je obitelj “istodobno temelj države i
njezin neprijatelj” (C. Pateman) posebice primjenjivom
na totalitarnu državu. Zatvaranje i kažnjavanje supruga
istaknutih komunista bio je uobičajen oblik pritiska,
ucjene i uvećanja kazne suparnicima u androcentričnom svijetu partijske “visoke politike”. Tako je optužnica protiv Olge Hebrang, supruge najozbiljnijeg Titovog
�suparnika koji je optirao za Staljina, doslovno citirala
vokabular staljinističkih čistki s kraja 1930-ih kad su
uhićene Pelagija Belousova (Polka), prva supruga Josipa
Broza, i kao što pokazuju novootkriveni dokumenti Kominterne, njegova druga supruga Anna Koenig (Lucija
Bauer Elza), članica Kominterne koja je strijeljana 1937.,
nakon nepune godine braka s Friedrichom F. Walterom
(Josipom Brozom). Obje su žene optužene kao “doušnice Gestapoa” i “imperijalistički špijuni”, a Olga Hebrang
za špijunažu i suradnju s ustašama tijekom zatočenja u
jasenovačkom logoru. Broz je, prema dokumentima Kominterne, 27. rujna 1938. napisao Dimitrovu i Manuilskom “da se ne osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga” (Ridley, 2000:151).11
“Specijalni tretman” koji su podnosile kažnjenice
uhićene po Zakonu o kršenju javnog reda i mira, baš poput prostitutki i drugih socijalnih “izgrednica”, govori
mnogo o proturječjima postrevolucionarne ideologije
koja je stubokom mijenjala institucije, ali ne i ponašanje
i svijest ljudi. Na Golom otoku nalazio se i takozvani
profilaktorij za “preodgoj prostitutki” kao izoliran zatvorski odjel pod neposrednim nadzorom (to jest prepušten samovolji) milicije (Draško Aćimović, u: Jezernik, 1994:129). Policijska inkriminacija javnog političkog
djelovanja žena na temelju stigmatizacije njihovoga privatnog života, težnji i ambicija i moralnog sumnjičenja,
te posljedična degradacija povratnica s Golog i sv. Grgura u radnim i društvenim organizacijama, označila je
prekid s herojskim tradicijom afežeovske borbe za ženska prava i ponovno učinila žene nesamostalnim i ranjivim političkim subjektima. Za razliku od muških zatočenika žene su teže podnosile gubitak netom stečenih
građanskih prava (poput prava na razvod, nasljeđivanje,
jednako plaćen posao), a imputirana “moralna ljaga” i
pounutrenje krivnje udaljili su ih od društvenog i javnog života. Krajnje nekonzistentan i dvoličan odnos
prema ženama kao ravnopravnim političkim građankama dokaz je Lefortove teze da je (i rani jugoslavenski)
socijalizam proizvod međupovezanosti heterogenih
elemenata koje silom guši u ime totalitarne fantazme o
homogenosti, jedinstvu, bratstvu i ravnopravnosti.
235
Dometak muškom logoru ili izvorno mjesto
političkog zabrana za žene
“Nasuprot pravu koje u ‘odluci’ utvrđenoj prema
mjestu i vremenu priznaje metafizičku kategoriju
(…) policijska sila je bezoblična, kao i njezina neuhvatljiva, sveprisutna sablasna pojava u životu civiliziranih država” (Benjamin, 1971[1921]:13).
Čini se da jugoslavenska epizoda preklapanja
pravno-administrativne sfere i sistemskog nasilja nije
bila iznimka “u doba u kojem je zakon temeljno kulturno oruđe nasilja, u totalitarnom svijetu nirnberškog
prava i moskovskih procesa” (Felman, 2002:20). Prema
mišljenju povjesničara Johna Allcocka, jugoslavenski je
režim slijedio modernu europsku praksu na način da “se
legitimno nasilje počelo smatrati jednim od brojnih područja stručne ekspertize – policije i profesionalnih vojnih službi” (2000:384). I povjesničari i teoretičari socijalizma slažu se oko “čiste modernosti komunističkog
iskustva” i specifičnosti totalitarnih učinaka “različitih
od prijašnjih oblika diktature” (Courtois, 1999:13), a u
masovnom kršenju građanskih prava vide neugodni
podsjetnik “na ideološku povezanost Jugoslavije i zemalja sovjetskog bloka” (Banac, 1990:253). Postoji konsenzus oko pravnog i sociopsihološkog značenja staljinističkih čistki, no etičke i političke posljedice ovog
“iracionalnog” partijskog nasilja na jugoslavensko društvo u cjelini i dalje predstavljaju izazov za interpretaciju.
Slavoj Žižek smatra da su čistke izraz “radikalne samoproturječnosti režima”, pervertirani oblik autokorekcije
kojim sam sustav kažnjava svoje aktante za izdaju izvornog događaja revolucije. Za nj su čistke svojevrsno “vraćanje potisnutog”, zazornog sadržaja revolucionarnih
promjena koje su podsjećale na “radikalnu negativnost”
i na “iracionalnost” u samom srcu režima (2006:9). Međutim, iz feminističke se perspektive ovo “iracionalno”
partijsko nasilje otkriva kao rodno i kulturalno profilirano, a radikalnu samoproturječnost režima uvelike su
uvjetovale prešutne patrijarhalne norme inkorporirane
u socijalistički društveni ugovor o ravnopravnosti spolova. O tome govori postavka sociologinje Vedrane Spajić-Vrkaš da je “socijalizam u osnovi zadržao autoritarne
obrasce moći patrijarhalnog nasljeđa i proširio tradicionalnu diobu obiteljskih uloga na društvo” (1995:28), to
jest teza Carole Pateman (2000) prema kojoj je zazor od
07
08
09
10
ma i Rusima. No na kraju se, naravno, ispostavilo da je nemoguće sakriti tako nešto: laži će
izbiti na svetlost dana”
(1989:353).
Ni jedan od povijesnih izvora ne
donosi pouzdan podatak o broju
kažnjenih žena. Prema svjedočenju Marije Zelić, prve upravnice ženskog logora na Golom, a
zatim na Grguru, od 1949. do
1951. u logoru je bilo petstotinjak žena (Simić i Trifunović
1990: 221-243). Dragan Marković
navodi službeni podatak ondašnjih vlasti: “do 1952. bilo je 828
žena, tri su u međuvremenu
umrle” (1990:407).
Jugoslavenska službena retorika
opisivala je Informbiraše kao “šačicu odmetnika, ambicioznih i
nemoralnih elemenata“, “kolebljivaca i karijerista“, “starih
oportunista, likvidatora i kukavica”, “trockista”, “beskičmenjaka”, “špijuna”, “izolirane
bande s dugom historijom neprijateljske aktivnosti” (Banac,
1988:145-46).
Kao što nas podsjeća Lynn
Hunt, imaginiranje je obiteljskih odnosa i sveza pomoglo u
razumijevanju političkog iskustva francuske revolucije: “revolucionari i kontrarevolucionari
su se morali suočiti s pitanjima
očinskog autoriteta, sudjelovanja žena i bratske solidarnosti.
Morali su ispripovijedati kako je
došlo do republike i što ona znači, a te pripovijesti uvijek sadrže
element obiteljskog sukoba i raspleta” (1992:xv). O familijarizmu pripadnika partijske ćelije
svjedoči i jedan britanski komunist, Eric Hobsbawm: “Imati
ozbiljnu vezu s nekim tko nije
bio u Partiji ili joj se nije kanio
priključiti (ili se u nju vratiti)
bilo je nezamislivo. (…) Partija
nam je bila smisao života. Dali
smo joj sve. Od nje smo zauzvrat dobili sigurnost da ćemo
pobijediti i iskustvo bratstva.
Naš je život prije svega pripadao
Partiji (... ) ili, točnije rečeno,
zbiljski je pripadao samo njoj”
(2009:120).
Kusturičin Otac na službenom
putu (1985.) i Vrdoljakova serija
Duga mračna noć (2004.), koja
Jambrešić Kirin, Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
UP&UNDERGROUND
Proljeće 2010.
�tek djelomice problematizira
unutarpartijske čistke nakon
1948., svoju dramaturšku okosnicu uspostavljaju na motivu
tragičnih raskida najužih rodbinskih veza tijekom lova na
“informbirovske vještice”.
Jedna od zatvorenica, predratna
komunistkinja, u svojim supatnicama prepoznaje tek pripadnice pojedinih revolucionarnih obitelji: “U tom zatvoru je
bila Petričevićeva žena, sestra
od strica Ćosićeva, doktorka,
Danica Ćosić, baba Lepa, to je
sestra Ljube Radovanovića, čuvenog komuniste, ona ga je krila, tada je imala blizu 80 godina i
neka Manuška i dve devojčice….” (Simić i Trifunović,
1990:120, Ljubica).
11 Olga Hebrang, majka troje malodobne djece, nakon trogodišnjeg kućnog pritvora i stalne
torture u svrhu iznuđivanja dokaza protiv supruga, osuđena je
1951. godine na 12 godina strogog zatvora (gdje je provela
ukupno 8 i pol godina). Nakon
dugog istražnog zatvora Pelagija
Belousova protjerana je u Sibir
gdje je provela desetak godina, a
Broz je njihovog četrnaestogodišnjeg sina Žarka smjestio u
internat kod Harkova. Broz se u
to doba intenzivno borio za opstanak, ali i za poziciju generalnog sekretara KPJ-a na koju je
imenovan 5. siječnja 1939. Ridley je preuzeo ovaj navod iz
knjige Hotel Lux (1993) Arkadija
Vaksberga.
12 Za razliku od grčkih komunista
koji u svojim uspomenama na
dugogodišnje političko uzništvo
(poneki i dvadesetčetiri godine,
usp. Voglis, 2002) ističu zajedništvo, solidarnost i brižnost zatočenika te razne oblike samoorganiziranja, golootočki su memoari puni gorkog razočarenja
u komunističke ideale i moralne
postulate.
13 S obzirom da se nalazio “izvan
žice”, ovaj su prostor provizorne
pozornice na Golom otoku koristili i zatvorenici i zatvorenice:
“(…) tu se spektakularno kažnjavaju najteži prekršaji pred
cijelim logorom (oko 3000 kažnjenika). Tu i inače prisustvu-
236
“ženskog nereda” tipičan za moderno građansko društva koje žene ne tretira kao zrele političke individue,
nego kao predmet društvenog ugovora, kao objekt političkih projekcija i manipulacija.
I premda psihofizička tortura (prema političkim
zatvorenicama) nije uključivala seksualno nasilje, dominantni oblik torture u suvremenom dobu, njezin je rezultat oskvrnuće osobe koja biva traumatizirana ne samo
pretrpljenim ozljedama nego i odbijanjem zajednice da
prepozna i sankcionira zločin. Cilj neopravdano brutalnog nasilja kroz stegovno-kaznenu proceduru nije bio
samo “namjerno, sistematsko ili nemilosrdno zadavanje
fizičke i mentalne patnje” s namjerom “da se kreira opći
strah, uguši opozicija” (Popović, 1999:23), nego dugotrajna socijalna i politička stigmatizacija bivših kažnjenica,
posebice onih koje su smatrane najboljim poratnim partijskim kadrom. Bivše logorašice, poput Eve Grlić (1997) i
Ženi Lebl (1990), priznaju da su se nakon izlaska na slobodu njihova životna očekivanja smanjila, njihova osobnost izmijenila, a strah od uhodničkog praćenja prerastao je u paranoju i shizoidan doživljaj stvarnosti.
Uvođenje samoupravne tehnologije kažnjavanja
gdje žrtva “kolaborira s egzekutorima” izazivajući “totalni moralni kolaps” (Felman, 2002:20), golootočki režim pretvara u samosvojan lagerski eksperiment. Za razliku od drugih primjera iznuđene suradnje manjeg
(povlaštenog ili kriminalnog) dijela logorske populacije
s upravom, ovaj je sustav gotovo u potpunosti isključio
čuvare i upravu logora iz žicom ograđenog prostora logora (Banac, 1990:235).12 Prisilno sudjelovanje zatvorenika u ritualima međusobnog zlostavljanja imalo je za cilj
ravnomjernu podjelu odgovornosti za zločine unutar
logora i trajno inkriminiranje “političkih delikvenata”.
Brutalnost i perverzna “intimnost” takvog nametnutog
nasilja među nekoć bliskim prijateljima, suborcima i suradnicima ispunila je novim povijesnim značenjem pojam sive zone koju je Primo Levi, na temelju svog iskustva iz Auschwitza, opisao kao zonu ambigviteta u kojoj
se događaju moralno nepodnošljive, “perverzne transformacije” međuljudskih odnosa koje nije moguće
prosuđivati standardnim etičkim mjerilima. Rosa Dragović-Gašpar, jedina žena oficir u tadašnjoj upravi Narodne milicije, presudom vojnog suda osuđena je na kaznu “društveno-korisnog rada” u trajanju od pet godina,
a odslužila je četiri (od 1951. do 1955.) u Glavnjači, Svetom Grguru i Stocu. Kao viša policajka s uvidom u orga-
nizaciju rada tadašnjeg stegovnog aparata, dobro opisuje što je motiviralo povlašteniju grupu zatvorenica “aktivistkinja” na zlostavljanje svojih krajnje degradiranih
kolegica (“bande” i “teške bande”):
“Svaka aktivistkinja svoju bandu je imala. Da svoju
bandu slomi, svaka je sebe zadužila. (…) Način da se
to postigne, teškim ili lakšim kamenom, batinama,
izvođenjem pred stroj, pljuvanjem ili zastrašivanjem,
noćnim stajanjem ispod sijalice, ili bdijenjem u ćošku
pored kible (…) dogovaran je na sastancima aktiva,
dirigovano iz Centra, a Centru iz Uprave. Isljednici su
tražili da se zapisnici dopune. Aktivisti su znali da im
od broja dopuna, otkrića, sloboda zavisi. A, do slobode lakši život na Otoku” (1990:151).
Kako je stegovno prakticiranje ćudoređa uvijek
odraz općeg moralnog osjećaja u društvu, u inkriminiranju “moralnog lika” politički aktivnih žena možemo
iščitati barem tri kulturna elementa postrevolucionarne
patrijarhalne anksioznosti. Unatoč službenoj politici rodne ravnopravnosti, novu je vlast karakterizirao: a) politički strah od ambicioznih žena,“kvalitetnih kadrova”;
b) ideološki strah od čuvarica tradicijskih i religijskih
uporišta identiteta; c) kulturalno nepovjerenje prema
ženi koja s lakoćom prelazi obiteljske, socijalne i etničke
granice. Iskazi “političkih delikventica” pokazuju i da su
postojali otpori politici rodne emancipacije odozgo i
odozdo te da je autonoman politički angažman žena izvan partijske linije bio strogo kažnjavan.
Samouprava “unutar žice” bila je nametnuta unutarnjom diferencijacijom zatvorenika i zatvorenica prema “kategorijama” – aktivisti (revidirci), pasivci i bojkotirani (teška banda) – a njihov je status pratio različit stupanj
opterećenja iscrpljujućim i (često nesvrhovitim) radom,
različiti tipovi tjelesnih kazni i različite doze svakodnevne psihofizičke patnje. Nejednake “kvote krivnje”
(Levi, 1989:33) koje su pripisivane zatvorenicama, simbolički su predstavljene izgledom “uniformi” i rasporedom sjedenja u improviziranom amfiteatru (DragovićGašpar, 1990:154) koji je služio za jutarnje postrojavanje,
za večernja grupna “raskritikavanja”, javna očitovanja
krivnje i povremeni kulturni program (skečevi na račun
“bande”, nastupi folklorne sekcije) te projekcije filmova
koje su omogućile rijetke trenutke katarze traumatiziranim ženama.13 Ako je za Agambena logor kulturna for-
�ma golog života, onda je kažnjenički logor na Golom otoku visoko razvijena forma lagerske kulture “estetiziranog nasilja”; on je teatralno mučilište i estetizirani purgatorij sa svojim pogrdnim pjesmama i sloganima, ceremonijama ispovijedanja, “uprizorenjem krivnje”, kao i
logorska imitacija društvenog života s “privrednom”
bazom i “kulturnom” nadgradnjom (kino, folklorne i
dramske sekcije). 14
Strast za realnim, koju Badiou vidi kao okosnicu
modernih ideologija 20. stoljeća, u komunistički je logor
uvela (propagandnu) umjetnost kao sistem fikcija i performativa koji je i u vanjskom svijetu uspješno proizvodio realni optimizam trudbenika, realno blagostanje i realnu jednodušnost u otporu Staljinovoj vojnoj prijetnji.
Izvedbene forme poput dramske slike i skeča (koji ismijava apolitičnu biografiju kažnjenice) širile su iskustveni prostor psihofizičkog nasilja i zamućivale granicu između kulturno-pedagoških i korektivnih dispozitiva
moći u narodno-frontovskom društvu. Činjenica da se
Eva Nahir Panić i Ženi Lebl, koje Danilu Kišu kazuju
svoje “uzničke uspomene” u dokumentarcu Goli život
(1990), i nakon četrdeset godina sjećaju svih stihova i
tekstova ovih rugalačkih dramskih slika potvrđuju tezu
Augusta Boaloa da forum-kazalište, to jest niz dramskih
igara i teatralnih uprizorenja koje kreiraju članovi jedne
zajednice, ima ritualnu moć suočavanja grupe s društvenim problemima koji fiksiraju njen identitet potlačenog kolektiviteta. No za razliku od emancipacijske
funkcije teatra potlačenih, golootočki je teatar okrutnosti imao za cilj potlačivanje, nametanje odnosa pokornost-korisnost slobodoumnim i ponosnim ljudima te
imputiranje krivnje onima koji su do jučer predstavljali
moralnu savjest zajednice. Uloga korporalnih praksi
(uvježbavanje, kontrola pokreta, neverbalna komunikacija, ritmično kretanje u taktu glazbe) bila je presudna
za ritualnu homogenizaciju grupe – kao grupe “preobraćenika” – i za posljedično traumatsko pamćenje ozljeda tjelesnog integriteta.
Ženski logor nije bio tek inačica, dometak, supplément muškom logoru, nego izvorno mjesto prakticiranja foucaultovske anatomo-politike slamanja i stegovnog discipliniranja tijela. Uz zajedničke metode torture:
batinjanje pri dolasku (špalir), nošenje kamenja, tjelesne kazne, prisilni (često beskorisni) rad, nemogućnost
kontakta s vanjskim svijetom, kažnjenice su bile izložene i psihotorturi osvještavanja svog “prirodno” submi-
237
sivnog ženstva, a slijepa poslušnost i denunciranje je
nagrađivano je čistom odjećom i pravom na osobnu higijenu.15 Logorska je uprava namjerno izazivala izostanak menstruacije posebnim dodacima hrani (arsen,
brom, crna alva) i susprezala svaku manifestaciju spolnog nagona kako uskraćivanjem drugih osnovnih životnih potreba i fizički iscrpljujućim radom tako i otvorenim napadom na spolni identitet internirki.
Seksualnost predstavlja vječnu inspiraciju za kreatore psihičke i fizičke torture jer pojedinci svoje dostojanstvo i samosvijest uvelike utemeljuju na spolnom
identitetu (Jezernik, 1994:123-130). Nasilno izdvajanje iz
poznate društvene i emocionalne okoline u surovo “nemjesto” i kontekst jednospolne zajednice, pojačavalo je
osjećaj ugroženosti i straha od gubitka (spolnog) identiteta. Kako je u patrijarhalnoj kulturi optužba za “devijantno”, “animalno” seksualno ponašanje – lezbijstvo i
homoseksualnost – predstavljala tešku povredu osobnosti, logorska je uprava svoj “perverzni užitak” nalazila
u izlaganju optuženih za homoseksualnost na “zid srama”. Pripadnice uprave se gotovo se nisu razlikovale od
internirki kad su demonstrirale agresivnost spram navodnih “lezbijki” (usp. Dragović-Gašpar, 1990:212).
Glavne karakteristike svake reakcionarne političke kulture moralne su insinuacije, politika sramoćenja i
“ceremonije degradacije”16. Logorska je uprava rado i često koristila tradicijske obrasce posramljivanja žena koristeći stid kao “najemotivniji ton” svake osobnosti
(Agamben, 2005)17 i kao osnovno sredstvo patrijarhalnog obezvređivanja žena čija je pretpostavka da “životi
žena ne vrijede mnogo i da postoji neki ženski stid koji
traje od pamtivijeka” (Perrot, 2009). Kreatori kažnjeničkog režima nastojali su imitirati “prirodno” žensko stanje opresije i nasilja u kojem same žene (isljednice i zatvorenice) najučinkovitije rekreiraju obrasce patrijarhalnog ponašanja: ponižavanje, agresivnost, stigmatizaciju, cinizam moći i nedostatak solidarnosti.
Tako će Novka Vuksanović, koja je preživjela logore na Banjici, Auschwitzu i Ravensbrücku, te svjedočila
u procesu protiv Rudolfa Hessa, četrdeset godina nakon
odslužene trogodišnje kazne na Grguru i Golom, nedostatak solidarnosti među zatočenicama izdvojiti kao
osnovnu razliku logorskog režima na Golom otoku naspram nacističkih logora:
jemo otprilike dvaput mjesečno
priredbama folklorne i pjevačke
sekcije, da se ne bi reklo da smo
baš sasvim bez duše, mi ili oni
koji su nas poslali ovamo” (Horvat, 1996:242). U razgovoru sa
zatočenikom kinooperaterom
I.C. (rođ. 1921 u Trogiru) 27. travnja 2004. saznala sam da su njegovim dolaskom na Goli otok
1951. započele filmske projekcije
i to zasebno za upravu i miliciju,
zatim za bolnicu, za muški i za
ženski logor. Po njegovom mišljenju repertoar filmova odgovarao je onom “civilnom”, uobičajenom za to doba, a filmove
(američke, ruske i francuske)
dobivao je u kutijama iz Jadran
filma. On je bio jedan od rijetkih
zatvorenika koji su imali pristup u ženski logor. Sjeća se i da
su žene emotivnije reagirale na
filmove, bilo je suza i uzdaha, ali
zbog mraka (i umora) nije mogao pozorno pratiti reakcije
publike.
14 “Zatvori u kojima se nalaze osuđenici nijesu nikakvi logori
smrti kao što su to pisali u mnogim zemljama koje nas klevetaju, već su to radilišta socijalističke izgradnje, gdje je zatvorenicima, pored korisnog fizičkog
rada, omogućen i kulturno-prosvjetni život. Naš je postupak
human, ali istovremeno i strog
prema svakome tko se ogriješi o
zakone i interese naroda i zemlje”. Ovo je dio referata “Za
dalje jačanje pravosuđa i zakonitosti” A. Rankovića održanog
na IV. plenumu CKKPJ, a objavljenog u Borbi od 4. lipnja 1951.
Ranković je citiran prema pisanom svjedočenju Marina Zaostroškina Ispovijest (74 str. tiposkripta), u posjedu autorice.
15 Giacomo Scotti u svom zaključku o ženskom logoru ističe da su
žene obavljale iste poslove kao i
muškarci “dinamitom su razbijale stijene, prenosile kamenje,
gradile puteve u kamenjaru” i
da su bile u strogoj izolaciji od
muškog logora: “Jedina razlika u
odnosu na muški logor je bila u
tome što su se žene morale/
smjele kupati, čistiti spavaonice, prati svoju jadnu odjeću“ što
nije vrijedilo za “bojkotirane”
Jambrešić Kirin, Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
UP&UNDERGROUND
Proljeće 2010.
�zatvorenice. I Scotti pridonosi
mitu o tome kako žensko iskustvo logora zapravo predstavlja
traumatski višak po kojem su
određeni doživljaji neiskazivi i
nepredstavljivi onima koji ih nisu doživjeli: “'Ali i druge su se
strašne stvari događale’ – kaže
jedna preživjela – ‘stvari koje se
ne mogu reći, zbog kojih proklinjemo dan kad smo rođene’”
(2002:204).
16 Etnometodolog Harold Garfinkel prvi je definirao “ceremonije degradacije” kao čin javne komunikacije čija je namjera prokazati, stigmatizirati pojedinca
kao nevrijednog privilegija njegove dotadašnje uloge u društvu ili instituciji. On smatra da
ih možemo naći samo u društvima koja nisu “sasvim demoralizirana i dezorijentirana”
(1956:420) i koja dijele isti sustav
vrijednosti. Važno obilježje ove
ceremonije jest pokušaj performativnog “skidanja maske” i otkrivanja “prave”, “sramne”
osobnosti degradirane osobe
pred svjedocima. Retorička formula kojom se to čini otprilike
glasi “pozivam sve ljude kao svjedoke da on [degradirani] nije
onakav kakvim se čini” (1956:
421).
17 “Kod stida, subjekt, dakle ne
posjeduje drugi sadržaj osim
vlastite desubjektivacije, postaje svjedokom vlastitog poremećenja, vlastitog gubljenja kao
subjekta. To dvosmjerno kretanje, istovremene subjektivacije
i desubjektivacije, jest stid. (..)
On predstavlja upravo onaj temeljni osjećaj opstojnosti kao
subjekta, u dva – barem naoko –
proturječna značenja tog pojma:
biti podčinjen i biti suveren”
(Agamben, 2005:21-22).
18 Jugoslavenska je službena i popularna kultura bila zasićena
dokumentarnim i fantazmatskim slikama fašističkog nasilja
što je uzrokovalo i nepovjerenje
prema preživjelim logorašima:
“Pokušali su da zaborave logor,
da nađu svoj mir u općem miru,
bez rata, i da se uklope u sva
strujanja novog života. A nailazili su na otpor, po onom uvezenom shvatanju: ‘Kad su preživ-
238
“Ja sam prošla od Jablanice preko čuvenog logora u
Nišu, Banjice, Specijalne, Aušvica,…preko Ravensbrika, ali sve je to bio raj, da tako kažem, u odnosu
prema Golom otoku.… A ovde na Golom… sređeno je
da svaka gleda kako će da te udari!” (Simić i Trifunović, 1990: 213, Novka).
Niz kaznenih postupaka s elementima sramoćenja ukazuje na traumatsko obnavljanje fantazmatskih
slika nasilja iz nacističkih logora18: šišanje do kože, grupno skidanje do gola i dezinfekcija, višekratno postrojavanje na prozivku, lažna strijeljanja, vezivanje bodljikavom žicom, robijaška odjeća i obuća neprimjerene veličine, udaranje mokrim konopcem po stražnjici, nošenje
pogrdnih natpisa na tijelu, čišćenje wc-a i kanalizacije,
tjeranje na plač i moljakanje za milost. Poput prisilne
sterilizacije u nacističkim logorima (posebice Romkinja), namjerno ugrožavanje reproduktivnih sposobnosti kažnjenica u logorima na Golom otoku i sv. Grguru,
to jest totalna biopolitička regulacija njihovog života,
ostavilo je najdublje posljedice na njihov kasniji život.19
Koordinirani sustav ponižavanja, mučenja, “pranja
mozga” i zastrašivanja, svodio je internirke, logikom
jedne obrnute logorske resocijalizacije, na de-profesionalizirana, de-familijarizirana i de-personalizirana bića
koja su s određenom sigurnošću mogla računati ne na
smrt nego na arbitrarno dodjeljivanu i obezvrijeđenu
slobodu; slobodu od ali ne i slobodu za.20
Goli otok za goli život ∞ prisila pisanja i muk traume
“U tamnicama trule Jugoslavije bilo je papira i za prevode, pa čak i za Kapital, za pisanje pesama, za slikanje, ako baš nisi hteo da slikaš na platnu. (…) U naročito teškim uslovima upotrebljavali su robijaši toaletpapir da bi na njemu pisali, pa su to krijumčarili kad
su im dolazile ‘vizite’. (…) Na društveno-korisnom
radu... nema čak ni novinskog papira. (…) Kad se spolja uđe u baraku oseća se grozan zadah, smrad” (Lebl,
1990:102).
Da bismo razumjeli učinkovitost metoda paternalističkog slamanja i ucjene pobunjenog dijela nove političke elite moramo pomno promotriti ritualizirane oblike javnog ispovijedanja vlastite krivnje koji su se u blažoj formi “samokritike” primjenjivali i u ostatku dru-
štva (u pionirskim, omladinskim i partijskim ćelijama).
Važnost teatralnih ispovijedi čija je svrha jačanje kolektivnog duha i negiranje privatnosti te (samo)kontrola i
(auto)cenzura svakog pojedinca, uočila je i Hannah
Arendt koja kaže: “Ispovijedi su specijalnost boljševičke
propagande kao što je kuriozna pedanterija legaliziranja
zločina retrospektivnom i retroaktivnom legislativom
bila specijalnost nacističke propagande” (1976:353). Bitna podudarnost kršćanskog rituala javnog ispovijedanja (publicatio sui) i golootočkih raskritikavanja (ispovijedanja “partijskog grijeha”) jest u ceremonijalnom
uprizorenju teatralne, a ne nominalne kazne za heretika
(političkog neistomišljenika). Dakle, način na koji se
netko kažnjava neodvojiv je od načina na koji se on sam
raz-otkriva jer su, prema Foucaultovu mišljenju, u kršćanskoj tradiciji “samokažnjavanje i dobrovoljno ispovijedanje međusobno povezani” (1997:244). Prema mišljenju Petera Brooksa, partijski isljednici inzistiraju na
javnom priznanju osobne krivice jer vjeruju da time kazna prestaje biti samo tjelesna, a priznanje osigurava
“spas duše” od heretičkih misli i djela te obnavlja autoritet Partije:
“Poput inkvizicije partija treba priznanje krivice ne
samo da bi legitimirala kazne, već i da bi javno potvrdila, s usana optuženih, da je ono što smatra krivnjom ili herezom, shvaćeno kao takvo od strane okrivljene osobe. Ako heretik priznaje da je njegovo vjerovanje heretičko, neispravno, pogrešno, tada njegova kazna postaje tek pročišćenje, reafirmacija istinskog vjerovanja. (…) riječ je o razgolićenju i žrtvi, za
veću slavu Boga ili Partije.” (Brooks, prema Beganović, 2007:253).
Pored trajnog istražnog postupka (koji nije okončan ni izlaskom na slobodu) i forsiranja teatralnog samooptuživanja, Goli otok jedinstven je po još jednoj
metodi zloporabe modernog zapadnog “oblikovanja jastva”: pisanju zapisnika o vlastitoj krivnji. Ako je pisanje
o sebi u zapadnoj kulturi povezano s intimnim samopreispitivanjem i kontemplacijom, onda je gotovo svakodnevno logorsko pisanje zapisnika o vlastitoj krivnji
pokušaj represivnog aparata da sasvim osvoji, izmijeni i
“reprogramira” nečiju osobnost, pamćenje i način mišljenja. Isljednici koriste pisano priznanje da bi zadovoljili juridički privid utvrđivanja istine o učinjenom pri-
�jestupu i da bi isljedničku torturu ispitivanja režirali kao
moralnu dramu samopreispitivanja. Čini se da prijelaz s
oralne ispovijesti na pismenu formu priznanja (koja se
ovjerovljuje potpisom) postaje središnje mjesto “alkemijskog pretvaranja ispovijesti u priznanje” (Beganović,
2007:254). Literarnost fabriciranog priznanja što obiluje
proturječjima i pretjerivanjima nije prepreka, nego dodatno sredstvo stalnog isljedničkog sumnjičenja kažnjenika da još nije priznao svoju krivnju, i još neoprostivije, da se ne želi odreći svoje “male individualne istine u jednom totalnome sustavu” koji predstavlja “apsolutnu istinu” (Beganović, 2007:258). Apsurdno pretjerivanje i beskrajno prekrajanje golootočkih ispovijedi o
krivnji predstavlja naličje publicističke prakse uljepšavanja životopisa istaknutih jugoslavenskih revolucionara i političara. Udbino insistiranje na pisanim priznanjima i detaljnim osobnim dosjeima (koje je koristio i
NKVD i istočnonjemačka tajna policija Staasi) otkriva
neuralgičnu točku sustava u kojem naredbodavci nisu
ostavili pisanog traga o svojim naredbama, a biografi i
memoaristi gotovo su nadomjestili arhiv kao temeljnu
instituciju moderne.21
Premda je golootočko diskurzivno (samo)proizvođenje “korigiranih” subjekata s novom socijalističkom dušom odraz modernističke orijentacije društva na
prakse individuacije, iz cijelog je procesa te penalne ortopedagogije izbačena etička dimenzija. Upravo ona koja
za Foucaulta čini razliku između vjerski dogmatskog samoodricanja i moderne konstitucije “nove, pozitivne”
subjektivnosti. Izbacivanje etičke dimenzije iz disciplinarnih praksi preodgoja znakom je dubokih unutrašnjih
konflikata u društvu u kojem se centralizirana suverena
moć počinje raspršivati u (stegovne, djelatne i simboličke) prakse koje proizvode politički “korektne” subjekte,
a humanistički ideali uzmiču pred birokratskim mentalitetom. Zanemarivanje etičke dimenzije čak i kod filozofa praksisovaca, ustrajnih kritičara staljinističkog partijskog mentaliteta, ostalo je trajnim nedostatkom (ideološkog i filozofskog) glorificiranja prakse kao uvjeta samoproizvođenja istinskog socijalističkog čovjeka i njegova svijeta (usp. Mikulić, 2007).
Poput srednjovjekovnih crkvenih autoriteta i komunistički su isljednici kombinirali fizičku bol s “hermeneutičkom” potragom za istinom. Pokora kao “lijek
za dušu” ni za njih nije bila tek “ishitrena metafora, nego oblik organiziranja pokajničke prakse u kojoj tjelesna
239
bol biva povezana s potragom za istinom – istovremeno
doslovnom i metafizičkom” (Assad, 1983:305). U tom
smislu, prosvjetiteljske ideje o smislu kazne i humanističko-pedagoški utemeljenog preodgoja – ne više
usmjerenog “na poricanje nego konstituciju pozitivnog,
novog sebe” (Foucault, 1997:249) – nisu bitno utjecale na
golootočku praksu torture koja i nekoć i danas, u svakom dijelu svijeta, slijedi svoju hermeneutiku prema
kojoj je ekstremna bol pretpostavka svakog iskušavanja,
ispitivanja i uspostavljanja istine o mučenome. Svaki se
“sofisticiraniji” čin torture nadaje kao novo testiranje
individualnog praga slamanja osobe na kojem počinje
trajni poremećaj osobnosti i “ludilo”.22
“Tortura ispitivanja” i višegodišnje pisanje zapisnika o vlastitoj krivnji ostavili su dublje posljedice na
psihu zatočenih žena kojima je doslovno “konfisciran”
jezik političke subjektivacije. Za one koje su bile izložene policijskoj “skripto-torturi”, pisanje o vlastitim ozljedama i apsurdnom nesrazmjeru “zločina” i kazne nije
moglo biti temelj psihoterapije. Za razliku od muških
supatnika koji su se već od kraja 1950-ih kroz hibridne
književno-dokumentarne žanrove izborili za pravo na
priču o Golom otoku kao relevantnom povijesnom
iskustvu (usp. Jambrešić Kirin, 2004) političke zatvorenice nisu imale ni društvenu potporu, ni uzor ni okvir
za naraciju o vlastitom “disidentskom” djelovanju. Gubitak samopouzdanja i brojni posttraumatski simptomi
rezultirali su povlačenjem iz javnog života23, no opća
društvena klima koja nije puno marila za preživjele kako nacističkih tako ni staljinističkih logora, pomogla je
postupnom samoiscjeljivanju o kojem piše i književnik
Imre Kertész. On smatra da su forsirana jednoobraznost
i nehaj socijalističkog društva prema pojedinačnom
stradanju i traumi bili presudni da on sam nije podlegao
“zovu samosažaljenja” ni osjećaju “istinske uzvišenosti”
žrtve koja očekuje javnu ispriku i rehabilitaciju (2008:
246).
Početkom 1990-ih, u predvečerje novog rata, ženska su svjedočenja o Golom otoku i sv. Grguru nakratko
bila u fokusu jugoslavenske javnosti. Ubrzo nakon emitiranja izuzetno gledane dokumentarne serije Goli život Danila Kiša i Aleksandra Mandića u proljeće 1990.,
uslijedilo je objavljivanje nekoliko knjiga ženskih logorskih uspomena i zbornika svjedočenja (Dragović-Gašpar, 1990; Lebl, 1990; Simić i Trifunović 1990; Grlić,
1997) te niz novinskih polemika i intervjua s bivšim po-
19
20
21
22
jeli, morali su fašistima učiniti
određene usluge, a ko zna kakve!’ To nije bilo proklamovano
kao pravilo, ali se tako postupalo” (Arhiv JU.SPJ, 1985, cit. prema Karge, 2006:85).
“Sećam se da su nas u decembru, kada je duvao jak burin, naterali da peremo ćebad u moru, i
u tom trenutku dolazi general
Jova Kapičić koji nam se ironično nasmejao i rekao: ‘Eto, vidite
što vam sad mogu Rusi? Neka
dođu da vas spasu. Mi možemo
da vas držimo ceo dan u moru, i
koja će od vas da rodi dete posle
toga?’ Retke su bile žene koje su
rodile posle Golog otoka, to su
bile srećne žene” (Olivera Stakić-Nedeljković, časopis Ten,
1990:22). Svjedokinja Jelka tvrdi:
“Što smo izgubile muževe, brakove, stanove, to uopšte ne govorim. Ja bih bila rodila vanbračno, ali većina nije rodila.
Malo je žena rodilo posle Golog
otoka” (Simić i Trifunović,
1990:154, Jelka).
Bivši logoraši zauvijek će ostati
građani drugog reda, dežurni
krivci, sumnjivci i potencijalni
teroristi koje će lokalne vlasti
zatvarati prilikom posjete važnih političara. Nekoć istaknuti
pojedinci (političari, generali,
intelektualci) ostat će ljudi neostvarenih potencijala i urušenih
života.
“[Tito je] zazirao od pisane riječi, od svog rukopisa, kao da će se
riječi nekako okrenuti protiv
njega. I svoju je biografiju diktirao, a kasnije u sedamdesetima
samo je u TV intervjuima davao
nadopune. Tito, svjedok stoljeća, odrastao u Monarhiji, borio
se u oba svjetska rata, vidio je
moskovske čistke, osobno je poznavao velike diktatore našeg
stoljeća. Churchill je dobio Nobelovu nagradu za svoje memoare, Tito iza sebe nije ostavio ništa. (…) Što je to mogao znati o
slovima, kad ih se toliko bojao?”
(Zilahy, 2004:54-55).
Vlaisavljević podsjeća na Titovu
konstataciju o “moralnoj patnji”
i “ludilu” kao najvećoj opasnosti
kojoj su bili izloženi komunisti
robijaši u starojugoslavenskim
zatvorima: “Režim bi volio da
Jambrešić Kirin, Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
UP&UNDERGROUND
Proljeće 2010.
�svi komunisti polude, zato se
toliko i trudi da drugovima čim
više zagorča život, bilo moralnim ili fizičkim patnjama”
(2003:22). On smatra da je “podsticanje ili proizvodnja ludila”
kao način modernog “normiranja” pojedinaca, političkih zatvorenika, u puno većoj mjeri
bila specijalnost Golog otoka.
23 Eva Grlić opisuje svoje inhibicije i strahove nakon zatočenja:
“(…) poslije golootočkog iskustva izgubila sam upravo samopouzdanje. Bila sam preplašena.
Bojala sam se glasno i necenzurirano izreći svoju misao živeći
u uvjerenju da će svaka moja riječ biti dojavljena tamo gdje ne
treba. Još i sada imam fiksnu
ideju da se sve što govorim, uvijek i svugdje prisluškuje…Strah
međutim više i nije nešto svjesno, on se vremenom uvlači u
podsvijest i postaje teško izbrisiv. (…) Takav strah međutim
može biti i izgovor za bilo koji
smjeliji i ljudskiji postupak”
(1997:275).
24 Dok je muški (memoarski i publicistički) diskurs bio zaokupljen pitanjima broja osuđenih i
njihove nacionalne pripadnosti,
identitetom ubijenih, logorskim usporednicama, značenjem Golog otoka za političku
sudbinu SFRJ, žene su i ovaj put
pribjegle etički zahtjevnijem
problematiziranju međuljudskih odnosa u “sivoj zoni” logora gdje se stapaju “struje čovječnog i nečovječnog”. Bivše internirke bile su spremnije priznati
da “nevinih nema, svi smo mi
bili i žrtve i dželati – Titove i Staljinove vojske podjednako”
(Dragović-Gašpar, 1990:251) te
preuzeti svoj dio povijesne odgovornosti za iznevjerenu komunističku utopiju o društvu
po mjeri čovjeka. One su češće
propitivale etičko-političku granicu između hrabrosti i “fanatizma”, osobnog integriteta i
poriva preživljavanja te tragale
za novim pojmovima i kompleksnijim psihološkim kategorijama da bi nam približile izuzetnost stanja “pred-političke životinje” u koje su bile
dovedene.
240
litičkim zatvorenicama. No ovaj kratkotrajan, emotivan,
medijski posredovan i kontroliran rad ženskog pamćenja, nacionalističke političke elite (s velikim brojem komunista-konvertita) iskoristile su za povijesni revizionizam te medijsku promociju antikomunizma i viktimoloških naracija.24 Senzacionalistička potraga za primjerima ženske okrutnosti i slučajevima seksualnog
nasilja u komunističkim kazamatima25 odrazom je zakašnjele – bolje rečeno, anticipacijske - “fascinacije fašizmom” koja je zahvatila popularnu zapadnu kulturu
još 1970-ih. Ako prihvatimo postavku Susan Sontag iz
istoimenog eseja26 kako je “nacizam bio ‘seksipilniji’ od
komunizma” ne zaslugom nacista nego uslijed aseksualnog imaginarija ljevičarskih pokreta, onda je kolektivna fascinacija medijskim slikama “erotiziranog” crvenog terora bila najava novog fratricida. Na taj način bolne uspomene apolitičnih svjedokinja nisu pridonijele
razumijevanju jednog povijesnog razdoblja, nego su poslužile prebacivanju krivnje – na staljiniste među komunistima, na komuniste među postkomunistima (Badurina, 2006:66). One su, nažalost, otvorile i Pandorinu
kutiju prizora logorske torture koji će u ratovima na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. biti ponovno
viđeni, traumatski odjelotvoreni u genocidnim politikama koje su preko “nacionaliziranih” ženskih tijela
ostvarile sadističko komadanje jugoslavenskog
kolektiva.
Kako komemorirati mjesta crvenog terora?
Da je Goli otok poput Atlantide moderne hrvatske
političke mitologije svjedoči i nedostatak konsenzusa
oko njegova imenovanja, historijske ekspertize i spomeničke zaštite kojom bi se na primjeren način obilježilo ovo mjesto sjećanja na poratni crveni teror. Riječ je o
nedostatku relevantnog odgovora na pitanje treba li komunističkoj ideji u srcu socijalističke modernizacije jugoslavenskog društva zahvaliti za rapidnu industrijalizaciju, urbanizaciju i sekularizaciju relativno egalitarnog društva, ili u njoj treba tražiti krivca za (ne)očekivani kolaps ovog jedinstvenog društvenog projekta na brdovitom Balkanu. Ukratko, treba li naraciju o jugoslavenskoj prošlosti usmjeriti na topografiju komunističkog političkog terora ili pak na heterotopije užitka u
“stranoj zemlji prošlosti” nastanjenoj mitskim mjestima, simbolima i fetišima profitabilne Titostalgije (usp.
Velikonja, 2010).
U slučaju negativnih, odnosno pozitivnih reminiscencija na jugoslavensku prošlost, prijeti opasnost da
se komparativni pogled na socijalističku prošlost zamijeni onim što Mitja Velikonja prepoznaje kao “opsjednutost sobom”, mišljenjem da je jugoslavensko iskustvo uvijek i po svemu bila nešto posebno, jedinstveno i
nedjeljivo. Tako se u vezi s arhitekturom zatvorskog
kompleksa na Golom otoku pojavljuje mišljenje da je riječ o logoru specifične organizacije koja ga razlikuje i od
staljinističkih i od fašističkih logora27, a ne istražuje se
njegovo mjesto u “biopolitičkoj paradigmi današnjeg
Zapada” (Agamben, 2006), to jest njegova genealogija
od austrougarskog logora za ruske vojnike na Golom
otoku, preko fašističkog logora Kampor na Rabu do
splitske Lore.
Neriješena sudbina devastiranog zatvorskog kompleksa na Golom otoku samo potvrđuje tezu kako sustavan rad na nacionalnom pamćenju prethodi svakoj pojedinačnoj gesti memorizacije i obilježavanju mjesta kolektivnog sjećanja. Udruga bivših političkih zatvorenika
na Golom otoku “Ante Zemljar” uputila je 2004. godine
Saboru zahtjev za spomeničkom zaštitom jednog dijela
otoka no ona ne odlučuje o tome koja bi trebala biti spomenička funkcija ovog mjesta niti koja bi značenja o
prošlosti on trebao posredovati. Međutim, pored službene politike pamćenja u svakom društvu postoje i protumemorije “zajednica onih koji se sjećaju” i onih koji
kao sekundarni svjedoci prihvaćaju obvezu suočavanja s
(nacionalnom) prošlošću. U slučaju Golog otoka to znači borbu protiv onog što Eco naziva ars oblivinalis, protiv
umijeća zaboravljanja koje se koristi nadomjesnom poviješću, fabrikacijom paralelnih i pojednostavljenih povijesnih priča, pa recimo, ne briše ustaške, nacističke i
ine zločine nego ih prekriva (medijski eksponiranijim)
naracijama o komunističkim zločinima.
Regionalne i državne vlasti oglušile su se i na
građansku inicijativu za zaštitom i “revitalizacijom otoka” koju u Rijeci od 2000. godine predvodi grupa umjetnika s kustosom Brankom Cerovcem na čelu, a koja se
zove “Goli otok – novi hrvatski turizam” (Cerovac,
2009). Unatoč imenu, ovdje nije riječ o pokušaju da se
hrvatski poena insularis pretvori u Alcatraz, u atraktivno
odredište komodificiranog spomeničkog turizma koji
spaja opći interes za teme političkog terora i potencijal
za avanturistički turizam kojeg su već otkrili poduzetni
vlasnici brodica, zasad jedini organizatori (turističkog)
�obilaska Golog otoka. Kao što ističu politički angažirani
umjetnici, 21. stoljeće zahtijeva od nas da tražimo nove
oblike suočavanja s traumatskom prošlošću i da mjesta
dehumanizacije pokušamo učiniti mjestima proizvodnje kritičkog mišljenja, tolerancije i povijesnih znanja.
U tom smislu članovi Multimedijalnog centra “Goli
otok – novi hrvatski turizam” kritički se i kreativno nose s opasnošću mimetičkog slavljenja monumentalne
povijesti te pružaju otpor dominantnim praksama komemoriranja mjesta (masovnog) stradanja u Hrvatskoj.
Jedan od predstojećih zadataka za istraživače/ice
uloge zatvorskog iskustva žena u procesu njihovog oblikovanja kao modernih političkih subjekata jest usporedba svjedočenja jugoslavenskih političkih zatvorenica
i svjedočenja žena internirki u grčkim otočkim logorima za partizanke i komunistkinje nakon završetka grčkog građanskog rata 1949., usporedba iskaza žena žrtava
represije vojnih hunti u Čileu i Argentini i drugdje s kazivanjima brojnih drugih zatočenica (u kućnim, redovnim i tajnim zatvorima) diljem suvremenog svijeta kojima se ne priznaje status političkih zatvorenica. Cvetan
Todorov (2000) dobro je formulirao epistemološko žarište i etički prioritet ove humanističke “logorologije” koju pišu nepovjesničari. Umjesto interesa za posljedice
radikalnog zla i dehumanizaciju mjerenu gubitkom tipičnih “muških” vrijednosti – čast, hrabrost, principijelnost – istraživači i istraživačice trebali bi se pozabaviti
analizom “ženskih” napora preživljavanja i održavanja
minimalne, prividne normalnosti u logorskom univerzumu. U središtu tih napora leži borba za očuvanjem
“ženskih” vrijednosti (izdržljivost, suosjećanje, potreba
povjeravanja) koje čine “banalnost dobra” i u logorskim
uvjetima (Todorov, 2000:291). A sve moralne vrijednosti, baš kao i svako kršenje ljudskih prava, imaju svoje
svakodnevno (“banalno”) i svoje ekstremno lice.
U rivalstvu smrtnog svjedoka i transformirajućeg
arhiva (muzeja), kako to primjećuje Derrida u knjizi Mal
d'Archive (1995), svjedok ne samo da zaslužuje prednost i
podršku intelektualne javnosti, već i zahtjevniju razinu
teorijske rasprave. One rasprave koja će dati prednost
etičkom uvidu, a osjećaj odgovornosti za interpretaciju
osobnih kazivanja nadrediti sposobnosti empatijskog
uživljavanja u priču o traumatskom iskustvu. Traumatska pripovijest nije izvor spoznaja o prirodi međuljudskih odnosa (u okruženju u kojem je sloboda izbora i
moralnog djelovanja krajnje sužena), ali nam može pru-
241
žiti dragocjene uvide u snagu ljudskog duha, u postojanost osobnih uvjerenja i moć samoiscjeljenja. Tako
Evgenija S. Ginzburg (1971), koja je u sibirskim gulazima
provela dvadeset godina, Rosa Dragović-Gašpar (1990) i
Eva Grlić (1997), zatvorenice s Golog otoka, pripovijedaju da su nakon logora postale humanija bića, odane komunističkim idealima, a ne dogmatskim principima komunističkog revolucionarnog djelovanja koje “teži da
oslobodi sve ljude tako što će ih, privremeno, porobiti”
(Camus, 1951). Golootočka je dionica ženske povijesti
socijalističke emancipacije najbolji dokaz međupovezanosti visoko postavljenih ideala i brojnosti njihovog iznevjeravanja i opovrgavanja, dokaz imanentnog protuslovlja ideologije koja je ženama obećala punu ravnopravnost, ali je vječno odlagala priznati im političku
punoljetnost za samostalno djelovanje.
25 Veselin Popović, bivši major
Udbe i upravitelj ženskih logora
u Ramskom ritu i Zabeli, koji
1950. bježi u Rumunjsku i tamo
provodi 16 godina kao politički
emigrant, odgovara u intervjuu
časopisu Ten na učestale optužbe o seksualnom nasilju (što je
novinar metaforično “pojasnio”): “Optužuju vas da ste bili
‘sultan u haremu'?. V.P.: Slušajte,
Danilo Kiš je veliki književnik,
ali nitko ne treba da zaboravi da
je bio zakleti antikomunista i da
je iz dubine duše mrzeo sve što
je imalo neke veze s komunizmom. Kiš hoće da poistoveti sve
komuniste sa monstrumima
komunizma. (…) Postoji bezbroj
stvari u kojima serija ‘Goli život’
gubi svoju vrednost, osim priče
o mukama tih žena, o stradanjima, patnjama i metodama u logoru. Kiš toliko mrzi te žene, jer
one su za Sovjete, one su IB-ovke, one predstavljaju najveće
neprijatelje čovječanstva, i tada
im posljednji put napakosti izjavom da su sve bile bludnice, i to
onog koji im je sve vreme pomagao, Veselina Popovića” (Ten,
god. 7, br. 69, str. 6).
26 Esej “Fascinating Fascism”
objavljen je u časopisu New
York Review of Books 1975. godine, a dostupan je na: http://
www.history.ucsb.edu/faculty/
marcuse/classes/33d/33dTexts/
SontagFascinFascism75.htm.
Bogdanović spominje nekoliko
novinskih primjera onodobne
fascinacije “pornografijom nasilja”: “krvave glave….koje se valjaju po podu, leševi usnulih vojnika, tela silovanih devojaka i žena –
reči koje su se nedavno mogle
čuti u Predstavništvu gradskog
komiteta neposredno pred istorijski plenum” (1988:45).
27 Tako arhitekt Vlado Bralić ne
vodi računa o sličnim povlasticama kapoa u nacističkom logoru i sobnog starješine na Golom
otoku, nego naglašava samo razliku po kojoj je sobni starješina
imao vlastitu minijaturnu sobicu unutar zatvoreničkog paviljona (“Jedinstvena arhitektura
zloglasnog logora”, razgovarala
N. V. Ogurlić, Novi list, 03. 01.
2010., god. 15, br. 748, str. 2-3.
Jambrešić Kirin, Renata
Izdajice su uvijek ženskog roda:
političke zatvorenice u arhipelagu Goli
UP&UNDERGROUND
Proljeće 2010.
�Literatura
— Adler, Nensi [Adler, Nanci]. 2005. Preživjeli iz
Gulaga – s one strane sovjetskog sistema. Beograd:
Beogradski krug.
— Agamben, Giorgio. 2006. Homo sacer: suverena moć i
goli život. Zagreb: Multimedijalni institut i Arkzin,
preveo Mario Kopić.
— Agamben, Giorgio. 2005. “Stid ili o subjektu”. 15
dana: časopis za umjetnost i kulturu, 1, 16- 29, prevela
Višnja Bandalo.
— Allcock, John B. 2000. Explaining Yugoslavia.
London: Hurst & Company.
— Arendt, Hannah 1976 [1951]. The Origins of
Totalitarianism. San Diego – New York - London:
Harvest Book & Harcourt.
— Assad, Talal. 1983. “Notes on Body Pain and Truth in
Medieval Christian Ritual”. Economy and Society
12/3, 287-327.
— Badiou, Alain. 2008. Stoljeće. Zagreb: Antibarbarus,
preveo O. Pupovac.
— Badurina, Natka. 2006 “Dragi čitatelju, kako smo
danas? Goli otok u talijanskoj i hrvatskoj
književnosti”. U: Komparativna povijest hrvatske
književnosti: zbornik radova VIII. Split: Književni
krug, 53-68.
— Banac, Ivo. 1990. Sa Staljinom protiv Tita. Zagreb:
Globus.
— Benjamin, Walter 1971[1921]. Uz kritiku sile: eseji.
Zagreb: SC, [Biblioteka Razlog; 47], prevela Snješka
Knežević.
— Beganović, Davor. 2007. Pamćenje traume:
apokaliptička proza Danila Kiša. Zagreb – Sarajevo:
Naklada Zoro.
— Betea, Lavinia. 2006. “The woman in the communist
regime: meta-analysis about a gender study”.
Journal for the Study of Religions and Ideologies, 14:3140.
— Bogdanović, Bogdan. 1988. Mrtvouzice: mentalne
zamke staljinizma. Zagreb: “August Cesarec”.
— Bosanac, Gordana. 2005. Utopija i inauguralni
paradoks: prilog filozofsko-političkoj raspravi. Zagreb:
KruZak.
— Cerovac, Branko. 2009. “Mogućnost (Golog) otoka”.
U: Prica, Ines i Željka Jelavić ur. Destinacije čežnje,
lokacije samoće: uvidi u kulturu i razvojne
mogućnosti hrvatskih otoka. Zagreb: HED – IEF,
103-108.
— Dragović-Gašpar, Rosanda. 1990. Let iznad Golog
otoka. Beograd.
— Camus, Albert. 1971. Pobunjeni čovjek. Zagreb: Zora,
preveo Z. Mrkonjić.
— Courtois, Stéphane, A. Paczkowski, K. Bartosek et
al., eds. 1999. The Black Book of Communism.
Cambridge, MA: Harvard University Press.
— Felman, Shoshana. 2002. The Juridical Unconscious:
trials and traumas in the Twentieth Century.
Cambridge – London: Harvard University Press.
— Foucault, Michel. 1997 [1982]. “Technologies of the
Self”. In: Ethics: Subjectivity and Truth, ed. by. Paul
Rabinow. London: Penguin, Vol. 1, 223-51.
242
— Foucault, Michel. 1994 [1975]. Nadzor i kazna: rađanje
zatvora. Zagreb: Informator.
— Garfinkel, Harold. 1956. “Conditions of successful
degradation ceremonies”. American Journal of
Sociology 61, 420-424.
— Ginzburg, Evgenija S. 1971. Kronika kulta ličnosti.
Zagreb: Znanje, prevela s ruskog Vera Vevrica
— Grlić, Eva. 1997. Sjećanja. Zagreb: Durieux.
— Hobsbawm, Eric 2009. Zanimljiva vremena. Zagreb:
Disput.
— Horvat, Mihovil. 1996. Goli otok: stratište duha.
Zagreb: Orion Stella.
— Hunt, Lynn. 1992. The Family Romance of the Franch
Revolution. London: Routledge.
— Jambrešić Kirin, Renata. 2004.“The
Retraumatization of the 1948 Communist Purges in
the Yugoslav Literary Culture”. U: Cornis-Pope,
Marcel i John Neubauer, ur. A Comparative History of
the Literary Cultures of East Central Europe: Junctures
and Disjunctures in the 19th and 20th Centuries.
Amsterdam-Philadelphia: John Benjamins, 124-132.
— Jezernik, Božidar. 1994. Non cogito ergo sum:
arheologija neke šale. Ljubljana: Društvo za
preučevanje zgodovine, literature in antropologije.
[Borec br. 533-534; Zbirka Ecce Homo]
— Kalajdžić, Dragan. 1985. Otok gole istine. Zagreb:
Globus.
— Karge, Heike. 2006. “From ‘frozen memory’ to the
encounter of remembrance: Memorials to the
Second World War in Tito’s Yugoslavia”. Memoria e
ricerca br. 21, 81-100.
— Kertesz, Imre. 2008. Dnevnik s galije. Zagreb:
Fraktura, prevela Xenia Detoni.
— Kiš, Danilo. 1977. Grobnica za Borisa Davidoviča.
Beograd: BIGZ.
— Kiš, Danilo. 1989. “Držimo se distance! (Susret sa
Danilom Kišom)”. Razgovor vodio Cs. Karoly,
prevela S. Njari. Polja: časopis za kulturu, umetnost i
društvena pitanja, 35/368, str. 362-364.
— Lebl, Ženi. 1990. Ljubičica bela: vic dug dve i po godine.
Gornji Milanovac: Dečje novine. (2. izd. 2009,
Beograd: Čigoja štampa)
— Lefort, Claude 2000. Prijepor o komunizmu. Zagreb:
Politička kultura, prevela Radmila Zdjelar, pogovor
Rade Kalanj.
— Leksikon 1996. Hrvatski leksikon, gl. urednik Antun
Vujić. 2 sv. Zagreb: Naklada leksikon.
— Levi, Primo. 1989. The Drowned and the Saved.
London: Abacus.
— Marković, Dragan. 1990. Josip Broz i Goli otok.
Beograd: Beseda.
— Mikulić, Borislav. 2007. “Revolucija i intervencija. O
utopijskom efektu ‘praxis’”.
— http://deenes.ffzg.hr/%7Ebmikulic/Homepage/
Efekt_praxis.htm.
— Nancy, Jean-Luc. 2004. Dva ogleda: Razdjelovljena
zajednica; O singularnom pluralnom bitku. Zagreb:
Multimedijalni institut; Arkzin, preveo Tomislav
Medak.
— Pateman, Carole. 1998. Ženski nered: demokracija,
feminizam i politička teorija. Zagreb: Ženska infoteka,
prevela M. Paić Jurinić.
— Perrot, Michelle. 2009. Moja povijest žena. Zagreb:
Ibis grafika, prevela V. Čaušević Kreho.
— Podoroga, Valerij. 2007. “Gulag u umu: skice i
razmišljanja”. III program HR, 19. 08. 2007, preveo
Ivo Alebić. [Tekst preuzet sa stranice www.antropo.
ru].
— Popović, Sabina. 1999. Tortura, posljedice i
rehabilitacija - Bosna i Hercegovina - priručnik.
Sarajevo: CTV [Centar za žrtve torture].
— Ridley, Jasper G. 2000. Tito: biografija. Zagreb:
Prometej.
— Scotti, Giacomo. 2002. Goli otok: Italiani nel gulag di
Tito. Trst: Edizioni LINT.
— Simić, Dragoslav i Boško Trifunović, ur. 1990. Ženski
logor na Golom otoku – ispovesti kažnjenica i
islednice. Beograd: ABC product.
— Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, žene, ratovi. Zagreb:
Ženska infoteka (odabrala i priredila Dunja
Rihtman-Auguštin).
— Spehnjak, Katarina. 2002. Javnost i propaganda:
Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske: 1945.-1952.
Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet.
— Todorov, Tzvetan. 2000 [1991]. Facing the Extreme:
moral life in the concentration camps. London:
Phoenix
— Todorov, Tzvetan. 1999. Voices from the Gulag: Life
and Death in Communist Bulgaria.
— Velikonja, Mitja. 2010. Titostalgija. Beograd:
Biblioteka XX vek.
— Vilensky, Simeon. 1999. Till my tale is told: women's
memoirs of the Gulag. London: Virago Press.
— Vlaisavljević, Ugo. 2003. Lepoglava i univerzitet:
ogledi iz političke epistemologije. Sarajevo: Centar za
interdisciplinarne postdiplomske studije
Univerziteta.
— Voglis, Polymeris. 2002. “Political Prisoners in the
Greek Civil War, 1945-50”. Journal of Contemporary
History, 37/4, 523-540.
— Zilahy, Péter. 2004. Od abecede do žirafe: posljednji
prozor u svijet. Zagreb: Sysprint, s mađarskog prevela
Petra Tkalčec.
— Žicina, Milka. 2002. Sve, sve, sve.... Zagreb: SKD
Prosvjeta.
— Žižek, Slavoj. 2006. “Kad partija digne ruku na sebe”.
http://www.mi2.hr/radioActive/past/txt/03.06.
zizek.kadpartijadigne.rtf
�Prešarana spomen ploča, Split
243
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Periodika
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Izdajice su uvijek ženskog roda: političke zatvorenice u arhipelagu Goli
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Renata Jambrešić Kirin
Source
A related resource from which the described resource is derived
UP&UNDERGROUND, Časopis za umjetnost, teoriju i aktivizam
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Školska knjiga d.d.
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2010.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Urednik: Nikola Devčić
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Hrvatski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
13-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
14 str.
Goli otok
Josip Broz Tito
KPJ
logor
nasilje
Renata Jambrešić Kirin
Staljin