1
10
15
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/9463827a0076958154aec922febd7c33.pdf
4a0907ee76e6da85ba9382dab9e6cb73
PDF Text
Text
Adriana Zaharijević1
Institut za filozofiju i društvenu teoriju
Univerzitet u Beogradu
Beograd
Originalni naučni rad
UDK 141.72(497.11)(091)
Received: 19.10.2014.
DOI: 10.2298/SOC1501072Z
FUSNOTA U GLOBALNOJ ISTORIJI:
KAKO SE MOŽE ČITATI ISTORIJA
JUGOSLOVENSKOG FEMINIZMA?
Footnote in a Global History:
On Histories of Feminisms
APSTRAKT Tekst nastoji da pruži alternativno čitanje istorije jugoslovenskog
feminizma, usredsređujući se na godine njegovog razvoja u socijalizmu i na period
koji je usledio neposredno po raspadu zajedničke države. Kakve je putanje imao
feminizam koji je ponikao u socijalističkoj državi? I kako se razvijao kada su i
socijalizam i država prestali da postoje? Pojmovni okvir unutar kojeg se izvodi
ovo čitanje oslanja se na koncept režima državljanstva, koji treba da ponudi
složeniju sliku od onih koje se uobičajno koriste u preispitivanju postjugoslovenskog
feminizma. U tekstu se utoliko pokazuje da je okvir koji počiva na poređenju
feminizma i nacionalizma nedostatan, ali se takođe kritičkim čitanjem uticajnog
teksta Nensi Frejzer „Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije“ pokazuje da je
u lokalnom kontekstu neophodno iskoračiti izvan okvira koji počiva na poređenju
razvoja feminizma i kapitalizma. Tekst utoliko poziva na pažljivo čitanje paradoksa
lokalne istorije feminizma.
KLJUČNE REČI feminizam, Jugoslavija, režim državljanstva, socijalizam, rat
ABSTRACT The paper attempts to offer an alternative reading of the history
of Yugoslav feminism. It focuses on birth and development of feminism during
socialism, and its aftermath in times of war and disintegration of the common
state. What were the trajectories of feminism that emerged in a socialist state?
What were its chosen paths when both socialism and the state ceased to exist? The
conceptual framework the paper uses draws upon the notion of citizenship regime,
which offers a more intricate picture then those customarily used in elaborations of
(post-)Yugoslav feminism – either those that compare feminism and nationalism,
or those that rely on the wider comparison of feminism and capitalism. In the light
of the latter remark, Nancy Fraser’s article ‘Feminism, Capitalism, and the Cunning
of History’ proved to be valuable for the argument on the complexities of (post-)
Yugoslav feminism. Thus, the paper calls for a meticulous reading of the paradoxes
of the local history of feminism.
KEY WORDS feminism, Yugoslavia, citizenship regime, socialism, war
1
adriana.zaharijevic@gmail.com
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
73
Konteksti feminizma2
U tekstu „Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije“ koji je imao izrazito
dobar prijem u postjugoslovenskim levim feminističkim krugovima, postoji
naizgled nevažna fusnota koja čitaoce obaveštava o jednom propustu. „Ja ću“,
kaže Nensi Frejzer (Nancy Fraser), „slediti konvencionalniji pristup, te ću iz
prvog dela svog izlaganja isključiti ovaj region [komunistički blok], delom zbog
toga što se tek posle 1989. godine javlja drugi talas feminizma kao politička sila
u bivšim komunističkim zemljama“ (Fraser, 2011: 3, ft. 3). Ali, da li je zbilja
bilo tako? Očiglednu potvrdu da je feminizma bilo u socijalizmu i pre njegovog
raspada, nudi konferencija Drug-ca žena: Žensko pitanje – novi pristup? održana
u Beogradu 1978. godine, prva takve vrste ne samo u Jugoslaviji nego i u čitavoj
Istočnoj Evropi. Ako Nensi Frejzer hoće da sagleda drugi talas feminizma kao
„epohalnu društvenu pojavu u njenoj celini“ (isto: 1), kako da razumemo ovaj
propust? Verujem da je na to pitanje neophodno pružiti nekakav odgovor, i
to ne u polemičke svrhe, niti zbog pukog dijagnostifikovanja omaški u inače
značajnim teorijskim doprinosima. Odgovor na to pitanje trebalo bi da osvetli
značenje fraze „politička sila“ i nužnost kontekstualizacije javljanja nečega što
potencijalno ima političku moć.
Frejzer svoju istorijsko-kritičku analizu temelji na tri tačke: prva tretira
feminizam sedamdesetih godina XX veka kao „radikalni izazov preovlađujućem
androcentrizmu državno regulisanih kapitalističkih društava“ nastalim posle
Drugog svetskog rata (isto). Druga se tačka poklapa s devedesetim godinama
u kojima feminizam, prema njoj, nelagodno srasta s postfordističkim,
internacionalnim, neoliberalnim kapitalizmom. Treća i poslednja faza najavljuje
se u vreme kada je tekst pisan, u začetku svetske ekonomske krize, koja bi, tvdi
Frejzer, trebalo da pokrene neki novi oblik feminizma, takav da poniče upravo iz
privredne krize i političke nestabilnosti. Kako iz rečenog proizlazi, Nensi Frejzer
za središnju tačku svoje analize uzima odnos feminizma i kapitalizma.
Tretirajući, protivno struji, drugi talas feminizma koji je nastao u
Sjedinjenim Američkim Državama kao jednoobličan, singularan fenomen koji
traje i danas (zanemarujući na taj način potonje „talase“), kao pokret koji, dakle,
nije intrinsično pluralan već samo na različite načine prilagođen okolnostima
i zahtevima globalnog kapitalizma, Frejzer odmiče od uobičajenih klasifikacija
metapolitičkih okvira feminizma (Jaggar, 1972). Zanemarujući druge moguće
kontekste, ovim se drugi talas američkog feminizma takoreći identifikuje s
feminizmom kao takvim. Poistovećivanje globalnog i američkog feminizma,
koji se često nekritički prisvaja i aplicira na okolnosti u koje se ponekad smešta
prilično nahereno (Ghodsee, 2010), posebno je problematično u kontekstima
u kojima se osnovni okvir poređenja koji Frejzer bira ne može nedvosmisleno
2
Ovaj tekst je nastao na temelju istraživanja sprovedenog u okviru projekta „The
Europeanisation of Citizenship in the Successor States of the Former Yugoslavia“ (CITSEE)
Univerziteta u Edinburgu (European Research Council, grant no. 230239). On se utoliko
oslanja na određene materijale sakupljene u radnom članku (working paper) (Zaharijević
2013). Na izvanredno pronicljivim kritičkim komentarima na prvu verziju ovog teksta,
zahvaljujem se Marjanu Ivkoviću.
�74
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
primeniti. Feminizam se u Sjedinjenim Američkim Državama uistinu može
propitivati na razne načine: ili, kako predlaže Frejzer, u duhu promena kulturne
klime, promena u radu institucija, kao i u odnosu na promene koje su se odigrale
u načinu funkcionisanja kapitalizma. Ključno je pitanje da li je to jedini pogled
na istoriju feminizma drugog talasa. Da li je previd koji se ističe naznačenom
fusnotom, previd koji pored ostalog pristaje samo na jedan, univerzalan i
jedini važeći model feminizma, nešto što bi moglo da otvori i drugačije putanje
feminizma u nekim drugim delovima sveta? Konačno, može li drugačije
tumačenje istorije drugog talasa da opravda odbacivanje nekritičkog prisvajanja
analize kakvu je ponudila Frejzer u svom vrlo uticajnom tekstu?
Ostavljajući po strani različita mesta koja mogu podleći problematizaciji, od
kojih je na mnoga, ispravno ili ne, već ukazala Nanet Fank (Nanette Funk, 2013),
u ovom tekstu ću pratiti samo ovaj naizgled nenametljivi propust koji je Frejzer
načinila. Razmatraću feminizam u onom delu sveta u kojem ga je bilo, premda
ga „konvencionalni pristup“ ne prepoznaje. Iako svakako ostaje upitno tvrditi
da je feminizam posle 1989. godine postao politička sila, u postkomunističkim
zemljama ili na nekom drugom delu planete, mene će u ovom tekstu zanimati
konteksti u kojima nešto uopšte može biti prepoznato kao politički relevantan
fenomen, a samim tim i konteksti u kojima se razvija njegova politička silovitost.
Kakav bi, dakle, bio feminizam koji nije ponikao iz konteksta državnog
kapitalizma i vestfalskog okvira države blagostanja, konteksta od kojeg polazi
Frejzer i koji se uglavnom podrazumeva kada se govori o feminizmu uopšte
uzev? Kakve je putanje imao feminizam koji je ponikao u jednoj socijalističkoj
državi? I kako se razvijao kada su i socijalizam i država prestali da postoje? Da bi
se napisala kratka istorija feminizma na prostoru koji je nekada bio Jugoslavija,
čak i ukoliko se zadrži trodelna struktura kakvu je uvela Frejzer, neophodno
je iskoračiti izvan paralelnog razvoja feminizma i kapitalizma. Za razliku od
drugih realsocijalističkih zemalja u kojima se feminizam zbilja pojavljuje kao
učinak pada socijalizma (Funk i Mueller, 1993; Ghodsee, 2010), u Jugoslaviji
oni imaju donekle paralelan razvoj. Uprkos tome, teško se može tvrditi da je
„relativni uspeh pokreta u promeni kulture izravno srazmeran njegovom
relativnom neuspehu u promeni institucija“ (Fraser, 2011: 2). Stoga se čini da
je za analizu (post)jugoslovenskog feminizma potreban temeljno drugačiji okvir
od onog koji se često misli kao globalni okvir. Taj okvir mora biti specifičniji
i od onog koji uzima u obzir razlike takozvanog postsocijalističkog dela sveta,
budući da okolnosti rata na ovim prostorima otežavaju jednostrana poređenja.
Namera mi je, dakle, da ponudim višeslojnu analizu koja feminizam ne ukršta
samo s kapitalizmom, niti pak njegove početke smešta u devedesete godine
kada su zemlje socijalističkog bloka već prestale da postoje, niti feminizam
posmatra isključivo u kontekstu nacije/nacionalizma, što je okvir koji je do sada
preovlađivao u analizi postjugoslovenskog prostora.
Predlažem da se za okvir analize uzme paradigma režima državljanstva
(citizenship regime), koja je široko postavljena i obuhvatnija od navedenih. Pojam
režima državljanstva obuhvata četiri dimenzije: odgovornost države prema vlastitim
građanima, stečena prava i obaveze građana, različite oblike upravljanja, i pitanja
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
75
koja se mogu grupisati pod široko određenu sferu doživljaja pripadnosti (Šo i
Štiks, 2012: 16). U tekstu „Laboratorija državljanstva: Koncepcije državljanstva u
Jugoslaviji i postjugoslovenskim državama“, Igor Štiks pokazuje kako je državljanstvo
na ovim prostorima poslužilo kao oruđe za uspostavljanje i kidanje veza između
pravnog statusa i političkog pripadanja (Štiks, 2012). Uvede li se u ovu jednačinu i
rod, može se pokazati da se neujednačena istorija (post)jugoslovenskog feminizma
možda najbolje da razumeti ukoliko se postavi u ovaj okvir.
Jugoslavija, pre 1989. godine
Prvi deo teksta razmatra feminizam u socijalističkom režimu državljanstva.
Od četiri navedene dimenzije režima državljanstva u ovom kontekstu
najznačajnija je ona koja se odnosi na prava i obaveze građana i građanki, i ona
koju Džo Šo (Jo Shaw) i Igor Štiks određuju kao aranžman upravljanja, koji je u
ovom razdoblju bio socijalistički. Socijalistička revolucija je institucionalizovala
jednakost: ona je omogućila ženama pristup redefinisanoj javnoj areni uz
ustavno obećanje potpune emancipacije. Prvi posleratni ustav jemčio je pravo
glasa svim građanima „bez razlike pola“ (Ustav, 1946: čl. 23). Žene su, u skladu s
tim, proglašene jednakima u svim domenima državnog, privrednog i društvenopolitičkog života, dok je njihov položaj u procesu proizvodnje bio posebno
zaštićen (čl. 24). Na tragu vlastitih ideoloških uverenja, među partizanima je već
tokom rata prihvaćena puna jednakost muškaraca i žena (Pantelić, 2011: 37).
Stoga, kada je, kako se izlaže u programu NOB-a, jednakost dostignuta, osnovni
zadatak svakoga ko se zalagao za ideale Narodnooslobodilačke borbe morao je
biti dalje konsolidovanje te jednakosti i ostvarenje punog učešća žena u svim
oblastima političkog i društvenog života (Ramet, 1999: 95). Tome je posebno
trebalo da doprinese udaljavanje od staljinističkog modela socijalizma i uvođenje
specifično jugoslovenskog samoupravnog sistema.
No, uz značajne promene koje su se potonjih decenija odigrale u sferi
ekonomije, spoljne politike i unutrašnjih institucionalnih aranžmana, menjala
se i politička subjektivnost građana. Prema Ustavu iz 1946. godine sva vlast
je proizlazila iz politizovanog entiteta „naroda“. Samo tri decenije kasnije, u
poslednjem jugoslovenskom Ustavu iz 1974, vlast je pripadala „radničkoj klasi
i svim radnim ljudima“ (Ustav, 1974: čl. 88). Ta promena ostavila je traga i na
političkoj subjektivnosti socijalističkih građanki, osobito ukoliko se posmatra
u sprezi s jednim od državotvornih mitova prema kojem je nova uloga žene
bila osvojena u ratu. Partizanka koja je vlastitu emancipaciju osvojila u borbi,
u postpartizanskom socijalizmu postaje majka koja privređuje. Titovim rečima,
pošto je revolucionarna borba u kojoj su žene učestvovale u neverovatnom broju
završena, „komunisti treba da prednjače u borbi za još veću društvenu i političku
aktivizaciju žena i afirmaciju“ njihove jedinstvene i društveno odgovorne uloge
majki i radnica (Tito, 1979: 2).
Pretvaranju borkinje u majku kojoj treba pomoći da bude više proizvođač
i samoupravljač, jamačno je doprinelo „samoukidanje“ Antifašističkog fronta
žena, organizacije koja će imati najveći značaj za posleratnu emancipaciju žena
�76
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
širom Jugoslavije: do 1953. godine, jednakost žena imala je sopstveni status,
koliko god da je bio parcijalan i nestabilan, koji se posle toga sve temeljitije
pretvara u „zajedničko društveno pitanje... pitanje opšte borbe snaga socijalizma
koje predvodi Savez komunista i Socijalistički savez radnog naroda, nosilac
socijalističkog vaspitanja masa“ (nav. u Pantelić, 2011: 127).3
„Žensko pitanje“ je stoga relativno kratko posedovalo singularan i samostalan
status, nastao u duhu specifično socijalističkog aranžmana upravljanja. No, upravo
će u okvirima tog istog uređenja, i to u trenutku kada socijalistički aranžman postaje
samosvesno zasnovan na još temeljnijoj jednakosti u samoupravljanju, samostalnost
ženskog pitanja biti i ukinuta. Ono od tada počinje da se tretira kao integralni
deo klasnog pitanja, koje se predočava kao ključno društveno pitanje na koje se
sva ostala mogu redukovati. „Polazeći od marksističkog stava da se oslobođenje
žene može ostvariti jedino na putu realizacije ‘asocijacije slobodnih proizvođača’,
žensko pitanje je sastavni dio klasnog pitanja“ (Koprivnjak, 1980: 10). A kako se u
Jugoslaviji klasno pitanje smatralo rešenim, s lakoćom se moglo utvrditi „da je žena
danas i stvarno i formalno ravnopravna u našem društvu“ (isto).
Feminizam u socijalizmu
Ustavno podvedene pod „radničku klasu i sve radne ljude“, žene Jugoslavije
su imale jemstvo pune ravnopravnosti kao građanke, obećanje emancipacije
kroz proces rada kao radni ljudi, i zaštićeni status kao majke. Prava koja su
u zapadnom delu sveta bila pogon drugog talasa feminizma, poput prava
na jednake plate za jednak rad i prava na abortus, uzimala su se kao datost u
socijalističkom režimu državljanstva. Kada se pojavio sedamdesetih godina
XX veka, jugoslovenski feminizam stoga nije bio ekvivalentan „zapadnom“
feminizmu. Jugoslovenske feministkinje nisu morale da polaze od pretpostavke
da „prevazilaženje potčinjenosti žena zahteva radikalnu promenu dubinskih
struktura društvenog totaliteta“ (Fraser, 2011: 4), koji se odražava u spoju
kapitalizma i patrijarhata. Za pojavu jugoslovenskog drugog talasa bila je
karakteristična drugačija istorija osvajanja prava glasa, kao i bitno drugačiji
politički, društveni i ekonomski kontekst iz kojeg je ponikao. To, primera radi,
pokazuje analiza članaka italijanskih feministkinja posle konferencije Drugca žena, koju je sprovela Kjara Bonfiljoli (Chiara Bonfiglioli). Nerazumevanje
zapadnih feministkinja i njihovih istočnih domaćica obeležilo je skup pošto,
prema gošćama, Jugoslovenke nisu želele da prigrle politiku oslobođenja i da
napuste „staru priču o emancipaciji: o radu, zakonima, društvenoj integraciji i
načinu na koji je konstruisan socijalizam“ (Bonfiglioli, 2011: 119).
3
Navedeni tekst citiran je iz Rezolucije o stvaranju Saveza ženskih društava Jugoslavije, kišobran
organizacije koja je trebalo da zameni ekscesivno politički i emancipatorski AFŽ. Neda
Božinović, nekadašnja partizanka koja će tokom poslednjih godina svog života postati istaknuta
mirovna aktivistkinja, napisala je u Ženskom pitanju u Srbiji u XIX i XX veku da je „zaključke o
ukidanju AFŽ-a, odnosno o osnivanju Saveza ženskih društava, veliki broj delegatkinja doživeo
kao degradiranje ženskih organizacija i samih žena. A mnoge aktivistkinje organizacija AFŽ-a
reagovale su tako što su prestale da rade“ (Božinović, 1996: 174).
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
77
Socijalističko uređenje je bilo značajno za pozicioniranje jugoslovenskih
feministkinja. Blaženka Despot uznosi socijalističko samoupravljanje kao
alternativni model kako buržoaskom, tako i etatističkom načinu proizvodnje,
jer se njime stvara kvalitativno novi socijalizam utemeljen na neautoritarnim
odnosima (Despot, 1987: 43). Ima li se upravo to u vidu, autoritarne odnose je u
samoupravnom društvu neophodno stalno preispitivati, te se zbog toga žensko
pitanje ne može podvoditi pod klasni problem proletarijata (Despot, 1981: 112).
Njihova relativna autonomija je važna, pošto, uprkos tome što je klasno pitanje
rešeno, uprkos tome što su dubinske strukture društvenog totaliteta promenjene,
žensko pitanje zahteva osobenu budnost i tretman koji je bar u izvesnom smislu
zaseban. Razlozi za to su istorijski, s obzirom na istorijski primat reifikacije i
podređenosti žena (Ler-Sofronić, 1981: 74); oni su, potom, relevantni za način
funkcionisanja samog socijalizma, jer trajna emancipacija radničke klase u
socijalističkom samoupravljanju ne može biti moguća bez održivog rešenja
za žensko pitanje (Despot, 1987: 44); a u dubokoj su vezi i s budućnošću
progresivnog kretanja: na taj način treba razumeti razliku koju uvodi Vesna Pusić
između ravnopravnosti – koja je jugoslovenskim ženama „dostupna i poznata“ –
i emancipacije koju je tek potrebno osvojiti (Pusić, 1980: 167–168).
Ukrštanje socijalističkog aranžmana upravljanja i feminističkih zahteva
za proširenje opsega emancipacije uglavnom se uzimalo kao datost. „Posebno
bavljenje ženskim pitanjem ni na koji način ne znači odvajanje od fronta
socijalističkih snaga – nego baš suprotno, [ono je] doprinos borbi za socijalističku
transformaciju društva u cjelini, doprinos iz jedne specifično ženske perspektive“
(Drakulić, 1984: 178). Samo posredstvom ženskog pitanja „ostvarenje totaliteta
revolucionarnog pokreta“ postaje istorijski moguće, što opravdava njegov
strateški značaj za „usmerenje revolucionarnog radničkog i komunističkog
pokreta“ (Milić, 1981: 11). Suprotstavljajući se domaćim kritičarima i liberalnim
verzijama feminizma iz „inostranstva“, neke feministkinje, poput Nadežde
Čačinovič, insistirale su na tome da „teorijska relevantnost suvremenog
feminizma principijelno nije odvojiva od marksizma: nije reč o marksističkom
‘prerađivanju’ određenih teza ili feminističkim ‘dopunama’ marksizmu nego o
tomu da se problematika suvremenog feminizma može radikalno promišljati
samo marksistički“ (Čačinovič-Puhovski, 1976: 127). Iako feminizam nije puki
suplement, već nešto što treba da proishodi iz samog modela postojeće promene
društvenog totaliteta, on je neophodan kao korektiv za uočenu asimetriju
između ravnopravnosti i emancipacije, kojom se „zapostavlja ‘ženska polovina
stvarnosti’“ (Papić, 1987: 29).4
4
Poslednji citat je važan zbog toga što se njime naglašava da feminizam u socijalizmu nije bio
sasvim lagodno užljebljen. Ne treba nipošto potceniti disidentski status ovakvih iskaza: oni
su se izravno suprotstavljali dominantnoj perspektivi koja je žensko pitanje smatrala odavno
rešenim. Kako bilo da bilo, u ovom tekstu želim da istaknem unutrašnju vezu feminizma i
socijalizma koji ga je iznedrio, budući da se ona daleko ređe ističe kao važna. U tom smislu,
zanimljivo je navesti reči ključnih protagonistkinja koje se osvrću na dato vreme danas:
„Socijalizam je bio i ime sustava u kojemu smo živjeli ali i ime za bolju budućnost, u mnogome
različitu od sadašnjice... Ipak, raskorak između principa i ozbiljenja jasno se uočavao, kao
što su bile vidljive i dobre posljedice ravnopravnog školovanja, normalnoga očekivanja više-
�78
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
O opsegu i obliku emancipacije nije bilo jednodušnog stava. Ovdašnji i strani
tumači prilika su kasnije, posle 1989. godine, ukazivali na to da emancipacija žena
u socijalizmu nije proizvodila ravnopravne građane, nego puke majke-radnice
(Einhorn, 1993: 40). Rečima Vlaste Jalušič, emancipacija koja je ženu bez ostatka
svodila na radnika nikada joj nije omogućila da se odmakne od arentijanskog
animal laborans-a, odnosno da je preobrazi u političko biće, u građanku (Jalušič,
1999: 112). No, u doba samog socijalističkog režima državljanstva, pojmovi
građanina, majke i radnika nisu bili sporni. Ako je za feministkinje bilo ičega
kontroverznog u tome što se žene prevashodno tretiraju kao majke-radnice,
onda je srž te kontroverze bila u činjenici da muškarci, sa svoje strane, nisu bili
percipirani kao radnici i očevi (Einhorn, 1993: 5). Građanstvo muškaraca se,
naime, na sličan način definisalo njihovom pozicijom u procesu proizvodnje, ali
se njihova roditeljska uloga po pravilu izostavljala kako iz definicije građanina,
tako i iz razumevanja njihove emancipacije. Jugoslovenski feminizam je upravo u
toj tački – u načinu na koji je ženama „trebalo pomoći da budu više proizvođači
i samoupravljači“ (Tito, 1979: 2), iako su kao radni ljudi i emancipovane i
ravnopravne – pronašao vlastitu nišu.
„Socijalistička revolucija nije uvek bila u stanju da prekorači prag porodice“
(Morokvasić, 1986: 127). Ovaj oprezni iskaz upućuje da je privatno bilo u
središtu feminističkog promišljanja i delovanja. Samoupravnom socijalizmu
uprkos, mikro-borbe za emancipaciju nisu dovršene iako je klasno pitanje
rešeno, a prostori privatnosti u kojima se one i dalje moraju voditi nalaze se „u
tramvaju, na ulici, u kavani, na radnom mjestu, u školi, u obitelji“ (Drakulić,
1984: 178). „‘Privatni sektor’ života nije bio dotaknut ekonomskom analizom“
(Iveković, 1987: 22), a taj sektor, naša „obiteljska svakodnevnica... i te kako utječe
na opće odnose samoupravnoga društva izvan obitelji“ (Rihtman-Auguštin,
1980: 85). Budući da prostor privatnosti zapravo nije nestao, niti je pak dubinski
transformisan, privatno bi trebalo da postane zadatak, kako je tvrdila Rada
Iveković, ženskih studija i ženskog pokreta (Iveković, 1987: 22).
U jednom od svojih tekstova o feminizmu u Jugoslaviji, Sabrina Ramet
(Sabrina Ramet) tvrdi da jugoslovenski feminizam nije govorio o „svrgnuću
socijalizma, ali je govorio o potrebi da se svrgne patrijarhat i o neuspehu
socijalizma da to učini“ (Ramet, 1995: 226). Za razliku od „zapadnih“
feministkinja koje su zahtevale „participativno-demokratsku državu koja
osnažuje svoje građane“ i u stanju je da integriše rodno određenu pravdu (Fraser,
2011: 5),5 jugoslovenske feministkinje su delovale u samoupravnom društvu
5
manje jednake radne biografije za žene kao i za muškarce“ (Čačinovič, 2012: 8). Ili, „u real
socijalističkim društvima teško da je moglo doći do nekog masovnijeg i osvešćenijeg, tj.
feminističkog sagledavanja vlastite situacije. Tek s nadolaskom snažnijih kriznih dešavanja u
jugoslovenskom društvu javlja se ponovo iskra feminizma koji je socijalistički sistem na svaki
način gušio u prethodnim periodima. Pri tom nosioci ovog trećeg talasa feminizma postaju
žene rođene i odrasle u okviru socijalističkog sistema, ali obrazovane na intelektualnim
tradicijama i marksizma i feminizma“ (Milić, 2012: 43).
Pod rodno određenom pravdom (gender justice) misli se na pravdu koja neće biti uslovljena
polom/rodom osobe koja pravdu zahteva. To shvatanje počiva na pretpostavci da pravda
sama po sebi nije univerzalna i egalitarna, i da postoje oblici nepravde koji se ne događaju
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
79
koje je bilo konstruisano kao temeljno participativno i demokratsko, i u koje
je rodna pravda već integrisana. Bilo da su ovaj stav uzimale doslovno ili s
zapitanošću, feministkinje nisu dovodile u pitanje aranžman upravljanja koji je
ženama omogućio i prava i državu koja je institucionalizovala ravnopravnost.
Socijalistički sistem je, s druge strane, obećavao delovanje u pravcu totalne
emancipacije čoveka, što je bilo sasvim u skladu s feminističkim razumevanjem
emancipacije žena. Stoga, ako je patrijarhata negde bilo, on nije počivao ni u
državi ni u njenoj socijalističkoj strukturi. Ono što se u kasnijim tekstovima –
više (Duhaček, 1993; Kesić, 2001) ili manje ambivalentno (Papić, 1992; Bollobás,
1993; Miroiu, 2007) – označava kao „socijalistički patrijarhat“, u Jugoslaviji
nije postojalo pod tim imenom pre 1989. godine. Pre toga, građani nisu bili,
po definiciji, maskulinizovani (Jones, 1997: 2), nego se verovalo da je ženama –
budući da su ravnopravan deo ravnopravnog društva – bilo moguće obezbediti
polno ravnopravniju emancipaciju. Država će postati patrijarhalna, i patrijarhat
će postati instrinsičan društvenoj i političkoj strukturi socijalističkog režima
državljanstva, ali tek u retrospektivi, tek kada socijalistički sistemi budu prestali
da postoje.
Posle 1989. godine, posle Jugoslavije
Moglo bi se spekulisati o tome kakva bi bila budućnost jugoslovenskog
feminizma u državi koja bi, posle 1989. godine, prestala da bude socijalistička, ali
bi ostala federativna (ili, što je možda i teže zamisliti, koja bi ostala socijalistička
izvan jugoslovenskog federalnog okvira). Međutim, preobražaj postojeće države
u skup nezavisnih država, uz ukidanje socijalističkog aranžmana upravljanja,
u potpunosti menja okvir feminizma koji je uspostavljen u prethodne dve
decenije. Jugoslovenski scenario kolapsa neće navesti feministkinje samo na
to da socijalizam proglase patrijarhalnim, pošto se njihovo osvajanje nove
pozicije građanke (Jalušič, 1999) preklapalo s ratovima i nastankom političke
subjektivnosti koja je bila patrijarhalna na do tada nezamislive načine.
Usled temeljne smene režima državljanstava početkom devesedetih godina,
postjugoslovenski feminizam prestaje da bude oblikovan razradom prava žena u
datom aranžmanu upravljanja. Umesto toga, njega će u bitnom smislu definisati
odnos prema državi, i to posebno pitanje odgovornosti države (u ratu i izvan
njega) i teško odredivo pitanje pripadanja.
Pitanja građanstva postaju naglašeno prisutna u procesu prelaska iz
socijalističkog u liberalno-demokratski aranžman upravljanja. Međutim, u
kontekstu rata koji prati raspad multinacionalne socijalističke federacije, gde
se građani iz radnika i samoupravljača rapidno preobražavaju u Srbe, Hrvate,
Crrnogorce, Slovence itd., smisao državljanstva dobija višestruke nove sadržaje.
U periodu ustavnog nacionalizma (Hayden, 1992) i pokušaja uspostavljanja
apsolutne kongruencije između države i nacionalne zajednice, odigrava se smena
u načinu na koji su se tretirala ključna pitanja u odnosu na koja se definiše režim
slučajno ovim ili onim pojedincima već su nekom njihovom odlikom, kao što je rod, bitno
uslovljeni (v. Gheaus, 2012).
�80
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
državljanstva: prema kojim je građanima država (i koja država?) odgovorna, i
ko je, konsekventno tome, poželjan građanin? Kakva su prava koja građani i
građanke imaju u svojim državama i koja prava imaju prioritet? Kako meriti
pripadnost zajednici, i kojoj zajednici? I, na koji su način državne institucionalne
politike korišćene da bi se proizveo novi tip etnonacionalnih građana, koji će
zameniti „radničku klasu i sve radne ljude“?
Ovde je neophodno uvesti jednu značajnu distinkciju. Kolaps realnog
socijalizma posle pada Berlinskog zida sam bi po sebi proizveo ogromne promene
u režimu državljanstva – što se i dogodilo u drugim delovima postsocijalističke
Evrope posle 1989. godine. Insistiranje na građanskim i političkim pravima
umanjilo je značaj postojećih socijalnih prava, što će ih u narednoj deceniji
veoma ugroziti; odgovornost države prema građanima se postepeno redukovala;
struktura upravljanja se u potpunosti menja; a pitanje pripadnosti takođe dobija
nove dimenzije onoga časa kada se socijalističke države počnu da se preobražavaju
u (liberalno-demokratske) nacionalne države. Međutim, u prvih nekoliko godina
posle 1989, u Jugoslaviji svi ti procesi ostaju u senci neposrednih učinaka rata.
Svi oni će jamačno uslediti, postavši integralni deo procesa tranzicije koji je pre
ili kasnije zahvatio sve države koje su formirane na tlu Jugoslavije. Smatram da
je ovu razliku u načinu na koji su oblikovani režimi državljanstva posle 1989.
godine neophodno imati na umu kada se raspravlja i o feminizmu. Rečima
Renate Jambrešić-Kirin, „okrutno je i pojednostavljeno poistovetiti položaj civila
u ratu s pozicijom liberalnih pojedinaca u slobodnom društvu“ (2000: 289),
te stoga predlažem da se feministički aktivizam posmatra kao bitno drugačije
oblikovan okolnostima koje je proizveo specifično postjugoslovenski režim
izgradnje nacija, i okolnostima tranzicijskog režima državljanstva.6
Prema tome, feminizam koji se razvija devedesetih godina i gradi na
tekovinama feminizma u Jugoslaviji, zapravo je obeležen dubokim prekidom
koji se ne inicira iz samog feminizma, naprasno otsečenog od vlastitih korena,
ni iz njegovog „perverznog, podzemnog“ afiniteta prema neoliberalnom
kapitalizmu (Fraser, 2011: 6). Ne samo da je izravno pogrešno tvrditi da je
postjugoslovenski feminizam „cvetao u novim uslovima“, da je postao „široka,
masovna društvena pojava“ (ako je to uopšte i moguće tvrditi za feminizam bilo
gde u svetu devedesetih godina), ili da su „ideje feminizma pronašle svoj put do
svakog kutka društvenog života (every nook and cranny of social life) i promenile
samorazumevanje svih onih sa kojima su došle u dodir“ (isto), već se time sasvim
6
Uslovno rečeno, režim državljanstva koji se definiše procesom izgradnje nacija vremenski
se odnosi na deceniju sukoba različitih intenziteta u svim delovima ranijeg jugoslovenskog
prostora, dok se drugi, tranzicijski, odnosi na režim uspostavljen posle 2000. godine u
postsocijalističkim i postkonfliktnim državama koje su nasledile Jugoslaviju. Ovaj model
ima svoje nedostatke, pre svega zbog različitog teritorijalizovanja nasilja i različitih dinamika
razvoja ranijih jugoslovenskih republika, što je uticalo na različita „započinjanja“ tranzicije,
kao i na njen tok i svršetak. Međutim, taj se model može opravdati i bitno drugačijim
diskurzivnim uobličenjima tema koje su bile društveno i političke značajne, kao i dubokim
razlikama u delovanju „civilnog društva“ u ratnim i neposredno posleratnim okolnostima,
i u potonjim okolnostima postkonfliktne tranzicije (Stubbs, 2007; Stubbs, 2012). O
specifičnostima feminizma u poslednjoj deceniji, odnosno u kontekstu tranzicijskog režima
državljanstva v. Zaharijević 2013.
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
81
zanemaruje kontekst u kojem feminizam postaje ako ne politička sila, ono bar
fenomen koji ima specifičan politički sadržaj. Za sadašnje potrebe taj ću kontekst
predstaviti, svakako pojednostavljeno, evocirajući način na koji je u okolnostima
novog režima državljanstva ponovo izmenjena politička subjektivnost građana
i građanki, da bi se pokazalo kakav je politički sadržaj feminizam kao fenomen
devedesetih imao u državama koje su nasledile Jugoslaviju.
Diskurzivno anticipiranje demokratije već je krajem osamdesetih godina
počelo da istiskuje „radničku klasu“ u korist „naroda“ (Mimica i Vučetić, 2008),
iako taj narod prestaje da bude uporediv s političkim entitetom koji definiše
prvi jugoslovenski ustav. U ovom razdoblju, narod se iscrpljuje u pojmu nacije.
Etnonacionalna unutardržavna organizacija nije bila u potpunosti nova: narodi
su i u socijalističkom režimu državljanstva bili teritorijalizovani, s upadljivim
izuzetkom Bosne i Hercegovine, kao konstitutivni narodi socijalističkih
republika. Međutim, način na koji se to preklapalo sa zazivanom pluralnošću
koju je trebalo da proizvede vladavina narodā, pretvara narod u instrument
ustanovljenja specifično nacionalnog oblika zajednice. Otuda politička
subjektivnost naroda od sada postaje jemstvo kongruencije između nacionalnih
i republičkih zajednica, na temelju koje se definiše nepodeljena pripadnost
zajednici, ali i pripadnost određenom državljanstvu. Slom socijalističkog režima
državljanstva, uvođenje demokratije koja je mogla biti – i bila je – korišćena i
kao idealni okvir vladavine naroda i kao oruđe fragmentacije, te raspirivanje
nacionalnih animoziteta, deo su okvira koji omogućava jugoslovenske ratove.
Promena političke subjektivnosti ostavila je dubokog traga na percepciju
i konstrukciju uloge i statusa građanki. Gal i Kligman u tim procesima
prepoznaju depolitizovanje ili instrumentalizovanje žena (Gal i Kligman, 2000),
a primeri koji bi se mogli navesti u prilog njihovoj tezi odnose se na politiku
ženske reproduktivnosti, zajedničku ranim postsocijalističkim društvima, i na
političku upotrebu silovanja u jugoslovenskim ratovima. Pre nego što pređem na
feminizam koji se razvija kao odgovor na režim državljanstva obeležen ratovima
i izgradnjom nacija, želim da, razrađujući ukratko ova dva primera, ukažem na
dubinu prekida između feminizma kao političkog fenomena u socijalizmu i onog
koji se, vremenski posmatrano, samo naslonio na njega.
Žene su u socijalizmu konstruisane kao majke-radnice, kao naglašeno
prirodna i društvena bića. Odgovornost države prema ženama odnosila se pre
svega na zaštitu njihove reproduktivne/ prirodne uloge i na podsticanje njihove
društvenosti različitim institucionalnim merama. Procesi izgradnje nacija su, s
druge strane, počivali na skrajnuću društvene (žene kao radnice ili kao građanke)
i isticanju prirodne dimenzije (žene kao majke), koja se pojavljivala kao sama
suština ženske društvenosti. Sasvim suprotno (zapadnom) trendu napuštanja
ideologije „porodične plate“ i uvođenju „nove“ norme porodice s dva dohotka,
o kojem govori Frejzer (Fraser, 2011: 7), u Istočnoj Evropi se obnavlja model
buržoaske porodice u kojoj otac privređuje, a majka ostaje u domaćinstvu,
koji svoju potvrdu nalazi i u ustavnim okvirima, primera radi, slovenačkom i
hrvatskom, u kojima punopravni subjekt postaje porodica (Antić, 1992: 168).
Najčešće suprotno življenim okolnostima, žene se predstavljaju kao majke koje
�82
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
ne rade, odnosno kao isključivo prirodna, polno i reproduktivno određena bića,
što u novoj konstrukciji političke subjektivnosti naroda kao nacije ima svoj
nedvosmisleno politički sadržaj. Takvo političko veličanje materinstva imalo
je više funkcija: njime se denunciralo pogrešno socijalističko obezvređivanje
uloge majke i podsticanje emancipacije žena (Verdery, 1996; Heinen, 2006), ali
se podsticao i razvoj diskursa o neophodnosti (pre)oblikovanja nacije u svetlu
željenih i neželjenih građana (Zajović, 1995a; Krasniqi, 2011).
U postsocijalističkoj „konzervativnoj, tradicionalističkoj, nacionalističkoj
i praznoglavoj“ demokratiji (Papić, 1992: 101), žene su neretko politički
percipirane kao puko sredstvo za reprodukciju nacije. U tom kontekstu treba
razumeti demografsku tranziciju iz socijalističkog u režim izgradnje nacija. Kao
pasivna sredstva u tom procesu, žene su mogle biti puka personifikacija nacije
kojoj bi slučajno pripadale. U kontekstu svoje reproduktivnosti, one su mogle biti
sprovodnici ka većoj ili manjoj naciji, te su zbog toga pitanja abortusa, niskog ili
visokog priraštaja, ali i silovanja u ratu, kao krajnjeg oblika opredmećenja žena,
postala relevantna za određenje nove političke subjektivnosti građanki. Prema
Žarani Papić, reproduktivne politike i silovanje u ratu morale su se razumeti
kao međuzavisni oblici nasilja nad („našim“ i „njihovim“) ženama (Papić, 2002).
Ratovi su, dakle, omogućili da tela žena budu više od bojnog polja: ona postaju
utrobe za proizvodnju etnički kalupljenih budućih građana.
Feminizam među nacijama
Nensi Frejzer je tvrdila da su feministkinje drugog talasa, iako su imale
kritički odnos prema vestafalskim okvirima nacionalnih država, države u
kojima su delovale ipak posmatrale „kao prave adresate sopstvenih zahteva“
(Fraser, 2011: 5). U Jugoslaviji koja je u svojoj socijalističkoj strukturi imala
državne organizacije koje su se direktno bavile ženskim pitanjem – od Saveza
ženskih društava, koji nasleđuje AFŽ 1953. godine, do Konferencije za društveni
položaj žene i porodice, koja se gasi 1990. – feministkinjama država nije bila
glavni adresat. Naslanjajući se na ovu donekle disidentsku tradiciju feminizma
u socijalizmu, feministkinje su i početkom devedesetih bile ambivalentne
u pogledu instance kojoj upućuju svoje zahteve.7 Pošto nisu jednodušno
prihvatile liberalnodemokratsku viziju državljanstva, budući da je zbog svojih
nacionalističkih dimenzija ono često percipirano kao konzervativno i nazadno,
feministkinje su zadržavale izvesnu distancu prema državnim strukturama. No,
7
„Minimalni program ženskih zahteva“, koji je 1990. godine sastavio Beogradski ženski
lobi, grupa u kojoj su bile okupljene mnoge istaknute aktivistkinje, mogao bi se uzeti kao
ilustrativan primer. Tekst „minimalnog“ programa počinje zahtevom Lobija, upućenog
„strankama, partijama i pokretima“, da u sve svoje programe uključe ženske zahteve i žensku
perspektivu. Pod te zahteve spadaju fer politika zapošljavanja, kraći radni dan, neseksističko
obrazovanje i vaspitanje, reproduktivna prava, imenovanje činova nasilja i njihovo
kriminalizovanje, otvaranje zdravstvenih centara za žene i slobodna kontracepcija, itd.
(Ćetković, 1998: 19–23). Način na koji su ti zahtevi artikulisani jasno pokazuje da oni nisu
upućeni nijednom određenom adresatu. Jasna i opredeljena saradnja s državom u zemljama
naslednicama počinje tek posle 2000. godine.
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
83
novi demokratski okvir omogućio im je da govore o ženskim pitanjima bez
ograničenja (odnosno, i izvan klasnog pitanja), i da insistiraju na tome da se
u demokratski otvorenoj raspravi to pitanje ne može redukovati ni na jedno
drugo. Nastanak brojnih inicijativa koje su pokrivale izrazito širok dijapazon
aktivnosti (Blagojević, 1998), ukazuje na to da su feministkinje u ovom razdoblju
prepoznale priliku za razvoj pluralnih formi građanstva žena – priliku za aktivno
kultivisanje političke subjektivnosti i unapređenje ravnopravnog prisustva u
javnom prostoru i procesima odlučivanja.
Raspad zajedničke države proizveo je, međutim, temeljnu promenu u
samopercepciji feminističkog aktivizma. Tokom prve konferencije Mreže
jugoslovenskih feministkinja 1987. godine doneta je odluka da feministkinje
ne pristaju na veštački stvorene, muške granice, „da su ujedinjene u sestrinstvu
i da iskustva koja dele kao žene nadilaze muške brige oko teritorijalnih prava
i geografskih granica“ (Batinić, 2001: 6). Dakle, i pre no što je rat postao
življena stvarnost, odnos prema potencijalno novim granicama i pitanje
pripadanja potencijalno novim državama morali su se nametnuti kao središnji
za transformaciju jugoslovenskog feminističkog aktivizma. Umesto da se poput
„zapadnog“ feminizma, kako ga (ispravno ili ne) opisuje Frejzer, devedesetih
godina preobražava u međunarodni, višeslojni, postvestfalski feminizam
globalnog civilnog društva (Fraser, 2011: 9), postjugoslovenski feminizam
zapravo ne može ne biti zaokupljen državom unutar koje se organizuje. Štaviše,
središnja pitanja za feminizam tada postaju ona koja su neposredno vezana za
probleme smene režima državljanstva: čija je (naša) država bila (gde su bile
njene granice i kako su one uspostavljane), ko je pripadao, a ko nije i zbog čega,
i kakva je bila cena bezrezervne lojalnosti novim nacionalnim državama koja se
očekivala od građana i građanki?
Postavši teritorijalizovane državama koje ratom nasleđuju Jugoslaviju,
uz reorganizaciju svih pitanja koja definišu određeni režim državljanstva,
feministkinje će pre svega organizovati vlastite aktivnosti kao odgovor na rat i
na mogućnost održanja sestrinstva uprkos uspostavljenim granicama. Tačka u
kojoj pitanje pravedne raspodele ustupa mesto pitanju priznanja, u kojoj, drugim
rečima, izvestan oblik politike identiteta postaje važan za feministkinje, duboko
je povezan s ukidanjem socijalističkog aranžmana upravljanja i s kritičkim
odnosom prema poistovećivanju državljanstva i nacionalnosti. Naime, prestavši
da budu jugoslovenske feministkinje, mnoge su feministkinje birale da budu
samo feministkinje, kao da je feminizam po sebi mogao da omogući nekakav
odvojeni prostor građanstva. Iako on nije počivao na zahtevima za pravednom
raspodelom sredstava, on svakako jeste počivao na zahtevima za pravdom.
Kontekst u kojem se takav zahtev formuliše jeste kontekst rata, kontekst u kojem
su sva elementarna prava ugrožena, i kontekst hrabrog i (u datim okolnostima
uvek potencijalno izdajničkog) dovođenja u pitanje nametnute pripadnosti.
U snažnom manifestu feminističke nelojalnosti, Staša Zajović je izložila
načela feminističkog odricanja od nacije, države i otadžbine koje obeležava
kontekst ranih devedesetih. Neprihvatanje nametnutog nacionalno definisanog
građanstva podrazumevalo je institiranje na pravu na samoodređenje i
�84
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
autonomiju žene, pravu da govori i dela u vlastito ime. Njime se takođe odbacivala
militaristička ideologija koja je počivala na logici prema kojoj država može biti
ili žrtva ili agresor, logici koja poništava bilo kakvu moć delovanja građanki i
građana. Konačno, feministička nelojalnost podrazumevala je odbacivanje
politike koja deli žene prema njihovoj nacionalnosti i zatečenosti unutar novih
državnih granica, odričući im mogućnost da budu solidarne kao aktivistkinje,
kao feministkinje, kao žene, a ne kao Srpkinje, Hrvatice, itd. (Zajović, 1995b:
51).
Ovaj aspekt je važan i da bi se razumele mikropolitičke dimenzije identiteta
koji se iz datih okolnosti pojavljuje, takoreći, i pre samog zahteva za njegovo
priznanje. Politički nalog kojim se žene, i to posebno one koje su bile žrtve rata
na neposredan način, pretvaraju u puki instrument u procesu konsolidovanja
granica, proizveo je specifično feministički oblik delovanja kroz nepripadanje
(Kašić, 1995: 126). Nešto poetičnije, ovo bi se takođe moglo označiti i kao
bezdomnost u novom domu (Jambrešić-Kirin, 2000; Šeleva, 2004; Petrović,
2009), bezdomnost koja se mogla nadići samo nepopustljivim ulaganjem glasa
protiv jednostranog pristajanja na depolitizaciju. Biti feministkinja devedesetih
godina podrazumevalo je svestan izbor kojim se vlastiti identitet građanke
politizovao na specifičan način: dominantni nacionalni identitet zamenjivao se
apstraktnim, aktivističkim (bezdomnim) javnim sopstvom.8
Da li su konteksti važni?
Vratimo se sada analizi Nensi Frejzer. Pretpostavi li se da je Frejzer 2009.
godine tvrdila da je neoliberalni kapitalizam uspeo da kooptira određene
feminističke ideale, da preobrazi i iskoristi određene težnje i ideje ranih generacija
američkog drugog talasa, čemu je bez sumnje, između ostalog, doprineo i
završetak Hladnog rata, onda se toj tezi malo šta može zameriti. Istočnoevropska
i posebno postjugoslovenska perspektiva tranzicije mogla bi tome takođe da
posvedoči. Međutim, ono što njen tekst čini tako provokativnim i problematičnim
istovremeno, nije dijagnoza koja ukazuje na to da je feminizam u krizi i da je
žarište te krize njegova „zavedenost“ neoliberalnim kapitalizmom koja započinje
devedesetih godina. U zaključku želim da naglasim tri tačke koje se na izvestan
način spore s pretpostavkom koja provejava tekstom prema kojoj između
(globalnog) feminizma i (globalnog) neoliberalizma postoji jeretički afinitet.
Prva tačka se odnosi na nejasno pozicioniran rani drugi talas koji se najavljuje
kao izvesno „doba nevinosti“, doba pre no što je nastupilo „zabrinjavajuće
približavanje“ feminizma i kapitalizma (Fraser, 2011: 1). Istorijski posmatrano,
nije sasvim irelevantna činjenica da feministkinje anglosaksonskog govornog
područja, feministkinje koje su proizvele ne samo najznačajnije i najmasovnije
pokrete, nego su najčešće i promišljale o tome šta pokret jeste i treba da bude, po
8
Rečenica koju ovde parafraziram preuzeta je iz uvodnog teksta Ketlin Džons (Kathleen
Jones) za temat o građanstvu u feminizmu koji je objavjen u časopisu Hypatia. Ta rečenica
izvorno glasi: „Postati građanin znači zameniti vlastiti pojedinačni identitet apstraktnim,
javnim sopstvom“ (Jones, 1997: 2).
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
85
pravilu nisu bile socijalističke orijentacije kako se tekstom implicira. Zavedenost
feministkinja neoliberalizmom devedesetih godina, ili pak „perverzni, podzemni“
afinitet, za šta i sama Frejzer kaže da predstavlja pravu feminističku jeres (Fraser,
2011: 6), može se opravdati samo ukoliko se, suprotno teorijskoj i aktivističkoj
istoriji drugog talasa u Sjedinjenim Američkim Državama, tvrdi da je feminizam
do tada iznad svega radio na podrivanju kapitalističkih struktura. Međutim,
kako, tvrdila bih ispravno, naglašava Nanet Fank, „dominantan oblik feminizma
drugog talasa sredinom veka bio je liberalni feminizam koji je kritikovao državu,
usredsređen na promenu institucionalnih politika i zakona, i na modifikovanje,
a ne na temeljnu kritiku, kapitalizma“ (Funk, 2013: 181). Drugo je pitanje da li se
ovim iskazom potvrđuju slutnje prema kojima feminizam, kako se smatralo već
od kraja 19. veka (Zaharijević, 2014), ne može ne biti buržoaska stvar (što mu se
pak zameralo i u jugoslovenskom kontekstu). Međutim, dug je put između sasvim
ispravne teze da je feminizam drugog talasa – u SAD nedvosmisleno otprilike od
osamdesetih, u Jugoslaviji pak, od devedesetih – „bio deo šireg emancipatorskog
projekta, gde su borbe protiv rodne nepravde bile nužno povezane sa borbom
protiv rasizma, imperijalizma, homofobije i klasizma“ (Fraser, 2011: 6), s jedne
strane, i da ga je, s druge, upravo to činilo socijalističkim (čak i kada je svesno
bio suprotstavljen logici kapitalizma).9
Druga tačka nas vraća na propust koji se obznanjuje jednom uzgrednom
fusnotom. Iako je uopštavanje koje čitav rani drugi talas preobražava u
socijalistički feminizam po mnogo čemu neprecizno, pojedinačni slučajevi koji
isklizavaju iz „epohalne“ slike obrađenog fenomena jednako su neprecizno
izostavljeni iz razmatranja. Konvencionalni pristup ne prepoznaje feminizam u
socijalizmu, te se otuda u mimohodu preskače atipični, ponešto paradoksalni
feminizam u jednoj socijalističkoj zemlji pre 1989. godine. Premda bi tvrdnja
prema kojoj se ovaj feminizam tretira kao politička sila dakako bila prenaglašena,
njegovo političko – pa bilo ono i mikro-političko – prisustvo ne može se
osporiti. Način na koji je on oblikovan poziva na promišljanje odnosa feminizma
i socijalizma u specifičnom okviru u kojem su oba postojala u isto vreme, i u
kojem je feminizam iznutra bio prožet određenim postulatima socijalizma na
kojima je počivalo društvo koje ga je iznedrilo.
Najzad, pojmovni okvir koji je u obzir uzimao kompleksnu ideju režima
državljanstva trebalo je da unekoliko usložni okvir koji počiva na vezi globalnog
kapitalizma i globalnog feminizma. Time se valjanost i potreba za takvim
okvirom ne dovodi u pitanje, niti se na taj način poništava teza Nensi Frejzer,
i mnogih drugih, da su politike priznanja – politike identiteta – u velikoj meri
oslabile i depolitizovale feminizam. Uvođenjem i razmatranjem smene ovdašnjih
režima državljanstva, namera mi je bila da ukažem na drugačije kontekste u
kojima se iz politike pravedne preraspodele ulazi u politike priznanja ili, šire
postavljeno, na bitno drugačije putanje feminizma.
Već je odavno postalo truizam tvrditi da feminizam nije singularan fenomen.
Cilj mi nije bio da se upuštam u raspravu oko tačnosti te teze. Postoje globalni
9
Nanet Fank nemilosrdno kritikuje tačke uopštavanja manjinske socijalističke pozicije
nekolicine teoretičarki u politički stav drugog talasa kao takvog (Funk, 2013: 181–182).
�86
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
trendovi, a neoliberalni kapitalizam je među njima danas svakako vodeći,
koji dubinski utiču na sve političke fenomene, pa i na feminizam. Međutim,
uvažavanje okolnosti nastanka određenih političkih fenomena i razvoja njihovog
sadržaja, nije nužno samo iz teorijskih razloga: ono je neophodno da bi se mogla
anticipirati njihova budućnost i da bi se praksi mogao dati određeni pravac koji
počiva na uvažavanju lokalnih specifičnosti, a ne na njihovom brisanju. Kada
se kritike koje Nensi Frejzer upućuje feminizmu (kao globalnom feminizmu)
u periodu kada se „doba nevinosti“ završilo, bez ostatka prenesu na lokalni
kontekst, onda se iz vida gube i specifičnosti razvoja jugoslovenskog feminizma
u socijalizmu, i specifičnosti razvoja feminizma u ratu. Te specifičnosti
nisu marginalne, niti se mogu lako uklopiti u tezu o zavedenosti ili „fatalnoj
privlačnosti“ između feminizma i neoliberalizma. One nas, unutar širokog
okvira poređenja koji je Frejzer ponudila, pozivaju da usmerimo pažnju na one
impulse, okolnosti i motive koji političke fenomene oblikuju lokalno – da ne
dopustimo da vlastitu istoriju čitamo kao pogrešnu fusnotu.
Antić, Milica. 1992. Yugoslavia. The transitional spirit of the age, u: Chris Corrin
(ur.). Superwomen and the Double Burden. London: Scarlet Press
Batinić, Jelena. 2001. Feminism, Nationalism, and War: The ‘Yugoslav Case’ in
Feminist Texts. Journal of International Women’s Studies, 3(1): 1–23
Blagojević, Marina (ur.). 1998. Ka vidljivoj ženskoj istoriji – ženski pokret u
Beogradu tokom 90-ih. Beograd: Centar za ženske studije, istraživanja i
komunikacije
Bollobás, Enikö. 1993. ‘Totalitarian Lib’: The Legacy of Communism for
Hungarian Women, u: N. Funk i M. Mueller (ur.), Gender Politics and PostCommunism. New York and London: Routledge
Bonfiglioli, Chiara. 2011. ‘Social Equality is not Enough, We Want Pleasure!’
Italian Feminists in Belgrade for the 1978 ‘Comrade Woman’ Conference.
Profemina, leto/jesen br. 2: 115–123
Božinović, Neda. 1996. Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd:
Devedesetčetvrta i Žene u crnom.
Ćetković, Nadežda (ur.). 1998. Ženska politička perspektiva. Beograd: Beogradski
ženski lobi
Čačinovič-Puhovski, Nadežda. 1976. Ravnopravnost ili oslobođenje. Teze o
teorijskoj relevantnosti suvremenog feminizma. Žena, br. 3: 125–128
Čačinovič, Nadežda. 2012. Veliki narativi feminizma, u: Lidija Vasiljević (ur.).
Rod i levica. Beograd: ŽINDOK
Despot, Blaženka. 1981. Žena i samoupravljanje. Delo, XXVII (4): 112–116
Despot, Blaženka. 1987. ‘Žensko pitanje’ u socijalističkom samoupravljanju, u: Lydia
Sklevicky (ur.). Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga. Zagreb: Sociološko društvo
Drakulić, Slavenka. 1984. Smrtni grijesi feminizma, u: Lydia Sklevicky (ur.)
(1987). Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga. Zagreb: Sociološko društvo
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
87
Duhaček, Daša. 1993. Women’s Time in the Former Yugoslavia, u: Nanette Funk
i Magda Mueller (ur.). Gender Politics and Post-Communism. Reflections
from Eastern Europe and the Former Soviet Union. New York and London:
Routledge
Einhorn, Barbara. 1993. Cinderella Goes to Market. Citizenship, Gender and
Women’s Movement in East Central Europe. London: Verso
Fraser, Nancy. 2011. Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije, prev. Dušan
Maljković. Perspektive, Rosa Luxemburg Stiftung, br. 2.
Funk, Nanette i Magda Mueller (ur.). 1993. Gender Politics and Post-Communism.
Reflections from Eastern Europe and the Former Soviet Union. New York and
London: Routledge
Gal, Susan i Gail Kligman (ur.). 2000. Reproducing Gender: Politics, Publics and
Everyday Life after Socialism. Princeton University Press
Gheaus, Anca. 2012. Gender Justice. Journal of Ethics and Social Philosophy, 6(1):
1–24
Hayden, Robert. 1992. Constitutional Nationalism in the Formerly Yugoslav
Republics. Slavic Review 51(4): 654–673
Heinen, Jacqueline. 2006. Clashes and Ordeals of Women’s Citizenship in Central
and Eastern Europe, u: J. Lukić, J. Regulska i D. Zaviršek (ur.), Women and
Citizenship in Central and Eastern Europe, Ashgate
Iveković, Rada. 1987. Studije o ženi i ženski pokreti, u: Lydia Sklevicky (ur.).
Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga, Zagreb: Sociološko društvo
Jaggar, Alison, 1977 [1972], Political Philosophies of Women’s Liberation, u Mary
Vetterling-Bragging, Frederick Elliston and Jane English (eds.), Feminism and
Philosophy, Totowa: Rowman and Littlefield
Jalušič, Vlasta. 1999. Women in Post-Socialist Slovenia: Socially Adapted,
Politically Marginalized, u: Sabrina Ramet (ur.). Gender Politics in the Western
Balkans. Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press
Jambrešić-Kirin, Renata. 2000. Personal Narratives of War: A Challenge to
Women’s Essays and Ethnography in Croatia, u: Svetlana Slapšak (ur.). War
Discourse, Women’s Discourse. Ljubljana: Topos
Jones, Kathleen. 1997. Introduction to the special issue on Citizenship in
Feminism: Identity, Action, and Locale. Hypatia, 12(4): 1–5
Kesić, Vesna. 2001. Gender and Ethnic Identities in Transition in the Former
Yugoslavia – Croatia, u R. Iveković i J. Mostov (ur.). From Gender to Nation.
Ravenna: Longo Editore
Koprivnjak, Vjekoslav. 1980. Uvodnik u temat. Žena, br. 4–5: 6–15
Krasniqi, Vjollca. 2011. Feminism and Nationalism. Profemina, leto/jesen br. 2:
53–57
Ler-Sofronić, Nada. 1981. Subordinacija žene – sadašnjost i prošlost. Marksistička
misao, br. 4: 73–80
Marshall, T. H. 2009 [1950]. Citizenship and Social Class, u: Jeff Manza and
Michael Sauder(ur.). Inequality and Society. New York: W. W. Norton and Co
�88
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Milić, Anđelka. 1981. Društvena jednakost polova: savremena teorijska
preispitivanja. Marksistička misao, br. 4: 3–15
Milić, Anđelka. 2012. Socijalizam i feminizam – spojevi i razilaženja, u: Lidija
Vasiljević (ur.). Rod i levica. Beograd: ŽINDOK
Mimica, Aljoša i Radina Vučetić. 2008. Vreme kada je narod govorio. Beograd:
Institut za sociološka istraživanja
Miroiu, Mihaela. 2007. Communism was a State Patriarchy, not State Feminism.
Aspasia, god. 1: 197–201
Morokvasic, Mirjana. 1986. Being a Woman in Yugoslavia: Past, Present and
Institutional Equality, u Monique Gadant (ur.). Women of the Mediterranean.
London: Zed Books
Pantelić, Ivana. 2011. Partizanke kao građanke. Društvena emancipacija
partizanki u Srbiji 1945–1953. Beograd: ISI i Evoluta
Papić, Žarana. 1987. Ženska perspektiva u sociologiji, u: Lydia Sklevicky (ur.).
Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga, Zagreb: Sociološko društvo
Papić, Žarana. 1992. The Possibility of Socialist Feminism in Eastern Europe, u:
Ward, Anna, Jeanne Gregory i Nira Yuval-Davis (ur.). Women and Citizenship
in Europe. London: Trentham Books and European Forum of Socialist
Feminists
Papić, Žarana. 2002. Europe after 1989: Ethnic Wars, the Fascitization of Civil
Society and Body Politics in Serbia, u: Griffin Gabrielle i Rosi Braidotti (ur.).
Thinking Differently: A Reader in European Women’s Studies. London: Zed
Books
Petrović, Jelena. 2009. The Politics of Feminist Writing/Reading/Translation.
Borec LXI, št. 662–665: 239–257
Pusić, Vesna. 1980. Protiv psihologije odgađanja, u: Lydia Sklevicky (ur.) (1987).
Žena i društvo. Kultiviranje dijaloga. Zagreb: Sociološko društvo
Ramet, Sabrina. 1995. Social Currents in Eastern Europe. Duke University Press
Ramet, Sabrina. 1999. In Tito’s Time, u: Ramet (ur.). Gender Politics in the
Western Balkans. Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press
Rihtman-Auguštin, Dunja. 1980. Moć žene u patrijarhalnoj i suvremenoj kulturi.
Žena, br. 4–5
Stubbs, Paul. 2012. Networks, Organisations, Movements: Narratives and Shapes
of Three Waves of Activism in Croatia. Polemos, 15(2): 11–32
Stubbs, Paul. 2007. Civil Society or Ubleha?, u: Helena Rill, Tamara Šmidling i
Ana Bitoljanu (ur.). 20 Pieces of Encouragement for Awakening and Change.
Belgrade-Sarajevo: Centre for Nonviolent Action
Šeleva, Elizabeta. 2004. Kuća i nelagoda. Sarajevske sveske, br. 5. Dostupno na http://
www.sveske.ba/bs/content/kuca-i-nelagoda [poslednji pristup 12.10.2014]
Šo, Džo i Igor Štiks. 2012. Državljani i državljanstvo posle Jugoslavije. Beograd: Clio
Štiks, Igor. 2012. Laboratorija državljanstva: Koncepcije državljanstva u
Jugoslaviji i postjugoslovenskim državama, u Šo, Džo i Igor Štiks (ur.).
Državljani i državljanstvo posle Jugoslavije. Beograd: Clio
�Adriana Zaharijević: Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog...
89
Tito, Josip Broz. 1979. Šezdeset godina revolucionarne borbe Saveza Komunista
Jugoslavije. Žena, br. 2–3: 2.
Ustav FNRJ. 1946. Dostupno na http://www.arhivyu.gov.rs/active/en/home/
glavna_navigacija/leksikon_jugoslavije/konstitutivni_akti_jugoslavije/ustav_
fnrj.html [poslednji pristup 12.10.2014]
Ustav SRFJ. 1974. http://mojustav.rs/wp-content/uploads/2013/04/Ustav-SFRJiz–1974.pdf [poslednji pristup 12.10.2014]
Verdery, Katherine. 1996. What was Socialism and What Comes Next? Princeton:
Princeton University Press
Zaharijević, Adriana. 2013. Being and Activist: Feminist citizenship through
transformations of Yugoslav and post-Yugoslav citizenship regimes. CITSEE
working paper 2013/28.
Zaharijević, Adriana. 2014. Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje
građanina. Loznica: Karpos
Zajović, Staša. 1995a. Birth, Nationalism and War. Dostupno na http://www.
hartford-hwp.com/archives/62/039.html [poslednji pristup 12.10.2014]
Zajović, Staša. 1995b. I am Disloyal, u: What Can We Do For Ourselves? Belgrade:
Center for Women’s Studies, Research and Communication
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Ostalo
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fusnota u globalnoj istoriji. Kako se može čitati istorija jugoslovenskog feminizma? - Adrijana Zaharijević
Description
An account of the resource
Tekst nastoji da pruži alternativno čitanje istorije jugoslovenskog feminizma, usredsređujući se na godine njegovog razvoja u socijalizmu i na periodkoji je usledio neposredno po raspadu zajedničke države. Kakve je putanje imao feminizam koji je ponikao u socijalističkoj državi? I kako se razvijao kada su isocijalizam i država prestali da postoje? Pojmovni okvir unutar kojeg se izvodiovo čitanje oslanja se na koncept režima državljanstva, koji treba da ponudisloženiju sliku od onih koje se uobičajno koriste u preispitivanju postjugoslovenskog feminizma. U tekstu se utoliko pokazuje da je okvir koji počiva na poređenju feminizma i nacionalizma nedostatan, ali se takođe kritičkim čitanjem uticajnogteksta Nensi Frejzer „Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije“ pokazuje da jeu lokalnom kontekstu neophodno iskoračiti izvan okvira koji počiva na poređenjurazvoja feminizma i kapitalizma. Tekst utoliko poziva na pažljivo čitanje paradoksalokalne istorije feminizma.
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Adrijana Zaharijević
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.academia.edu/14801374/Fusnota_u_globalnoj_istoriji._Kako_se_mo%C5%BEe_%C4%8Ditati_istorija_jugoslovenskog_feminizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
SOCIOLOGIJA, Vol. LVII (2015), N° 1
Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2015.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Adrijana Zaharijević
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
Srpski
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
22-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
18 str.
Adrijana Zaharijević
feminizam
Jugoslavija
rat
režim državljanstva
socijalizam
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/8c646f39c37195f4a99bfc1878e6da85.pdf
d4304becc1650a83da498ede09b84fc4
PDF Text
Text
���������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena u revoluciji
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Josip Broz Tito
Publisher
An entity responsible for making the resource available
"Svjetlost", Sarajevo, "Državna založba Slovenije", Ljubljana, "Mladost", Zagreb, "Prosveta", Beograd, "Pobjeda", Titograd, "Matica srpska", Novi Sad, "Misla", Skopje
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1978.
Rights
Information about rights held in and over the resource
"Svjetlost", Sarajevo, "Državna založba Slovenije", Ljubljana, "Mladost", Zagreb, "Prosveta", Beograd, "Pobjeda", Titograd, "Matica srpska", Novi Sad, "Misla", Skopje
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M-69
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
267 str.
AFŽ
AFŽ Jugoslavije
AVNOJ
Josip Broz Tito
položaj žene
revolucija
socijalističko samoupravljanje
socijalizam
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/77673fffece23062b896e306d25edbdf.pdf
204f4e3e1f29fb69e6f6ade088e179fa
PDF Text
Text
��Predgovori.
K d v a d e se tip e to m iz d a n ju .
T a „skroz i naskroz neznanstvena knjiga “, kako „ Z e n u “
nazva H . H erkner1, doživljuje eto u njemačkoj literaturi
vrlo rijedak slučaj dvadesetipetog izdanja, a ja se nadam,
da će slijediti i daljnja. Vanredno povoljnome odzivu, na
koji je naišla u njemačke čitalačke publike, odgovaraju u
različitim stranim jezicima mnogi prijevodi, koje je doživjela,
otkako je izašla. Osim toga, što je dvaput prevedena na
engleski (London i New-York), ona je prevedena na fran
cuski, ruski, talijanski, švedski, danski, poljski, vlamski,
grčki, bugarski, rumunjski, madžarski i češki. Mogu se dakle
ponositi uspjehom moje „skroz i naskroz neznanstvene
knjige “.
Mnoga pisma, osobito od žena iz najrazličitijih društvenih
krugova, pokazaše mi dalje, kako je djelovala naročito na
ženski svijet, koji ju je n a j t o p l i j e dočekao.
U z to moram da se srdačno zahvalim svima onima,
koji me pomogoše bilo gradjom, bilo ispravkom i dopunom
navedenih činjenica, stavivši me tako u položaj da mogu
knjigu obraditi što tačnije.
A li toplome pristajanju na jednoj stoje nasuprot žestoki
protivnici na drugoj strani. Dok jedni označuju knjigu najbeskorisnijom i najopasnijom od knjiga, koje su izašle u
novije vrijeme (u tom smislu pisahu jedne antisemitske
novine u Berlinu), dotle drugi — medju ostalima dva
evangelička duhovnika — izjavljuju, da je to jedna od najćudorednijih i najkorisnijih knjiga, što ih uopće ima. Ja
sam zadovoljam i s jednim i s drugim sudom. Knjiga, koja
govori o javnim stvarima, mora kao i govor o javnim odno
1 Radničko pitanje. N apisao dr. H . Herkner. Berlin 1894.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
I
�sima upravo p r i s i 1 i t i na to, da svatko zauzme stano
vište. T ek tako može da poluči svoju svrhu.
Medju ostalim brojnim napadajima i pokušanim pobi
janjima, što ih je tijekom godina izazvala moja knjiga, dva
djelca zaslužuju osobitu pažnju poradi naučenjačkoga ka
raktera njihovih pisaca. T o je knjiga dra. H . E. Zieglera,
izvanrednog profesora zoologije na sveučilištu u Freiburgu
i. B., a nosi naslov: „Prirodna nauka i socijalnodemokratska
teorija, odnošaj njihov, izložen na temelju Darwinovih i
Bebelovih djela V i poslije ove rasprava dra. Alfreda Hegara, profesora ginekologije na sveučilištu u Freiburgu i B.,
imajući naslov: „Spolni nagon4
*.2
Obadvije ove knjige čine utisak, kao da su po dogo
voru njihovih autora napisane u svrhu „znanstvenog uni
štenja4 moje knjige. Z a to govori, što oba pisca djeluju
4
na istom sveučilištu, što su obadvije knjige izašle u istoj
nakladi i što obojica svoje izdanje opravdavaju time, da ih
je na pobijanje potakla neobično velika prodja, koju je
doživjela moja knjiga sa svojim „pogrješnim4 i „neznan
4
stvenim teorijama4 . D a je to učinjeno po dogovoru, svje
4
doči dalje podjela rada, za koju su se (čini se) oba pisca
sporazumjela. Dok Ziegler nastoji pobiti moja kultumohistorijska i prirodoznanstvena naziranja, bacio se Hegar u
glavnome na fizijološko i psihološko karakterisanje žene,
kako ga ja iznosim u svojoj knjizi, ne bi li kakogod do
kazao, da je pogrješno i netačno. O nda obojica, svaki sa
svoga gledišta, pokušavaju pobijati moja ekonomska i socijalnopolitička izlaganja, i to njihovo pokušavanje pokazuje,
da su se upustili u područje, na kojemu nijesu upućeni i
na kojemu će poradi toga ubrati još manje lovorika, nego
li na polju stručnjaka, od kojih bih najprije mogao očekivati
stvarno pobijanje.
Poslije toga imaju obadvije ove knjige zajedničko još
i to, što obradjuju područja, kojih se ja nijesam ni dotakao
i koja s mojim izlaganjima ne imaju baš nikakove veze, ili
što, kao naprimjer Hegar, čine izjave, kojima ja ne imam
1 Stuttgart 1894., nakladom Ferdinanda Enkea.
2 Stuttgart 1894., nakladom Ferdinanda Enkea.
�III
razloga prigovarati. O ba djela su nadalje t e n d e n c i j o z n i
s p i s i , koji pod svaku cijenu hoće da dokažu, da ni pri
rodne znanosti ni antropologija ne mogu pružati materijala
u dokazivanju potrebe i koristi socijalizma. O ba su pisca,
što se medjutim u polemikama često dogadja, vadila iz
mojega djela i trgala iz saveza, što im se činilo prikladno,
ostavljajući, što im bijaše nezgodno, po strani tako, te sam
se upravo izmučio, dok sam prepoznao vlastite svoje riječi.
Govoreći o obim knjigama, ja ću se najprije pozabaviti
Zieglerovom raspravom, koja je izašla prije.
Ziegler je pogriješio već u naslovu svoje knjige. Ako
je htio pisati kritiku na socijaldemokratske teorije s obzirom
na Darwina, nije za podlogu svoje kritike trebao uzimati
moju knjigu, jer bi bilo čudnovato učenje od mene, kad
bih ja sebe htio smatrati jednim od socijalističkih teoreti
čara ; on je za svoju svrhu trebao odabrati djela Marksova
i Engelsova, čijim stopama mi svi idemo. T o je on dakako
mudro propustio. O n nije trebao da smatra moju knjigu
nekom vrsti stranačkog dogmatičkog spisa, jer sam u njoj,
i to u uvodu, izrijekom objasnio, u koliko se nadam svojom
knjigom naići na saglasje mojih stranačkih drugova. Ziegler
toga nije mogao ne opaziti. Ali pošto je ipak ostao kod
izabrana naslova, bilo mu je jamačno više stalo do pikant
noga, nego li do istinitoga.
Ponajprije moram da na ovome mjestu odbijem tešku
objedu, kojom Ziegler objedjuje Engelsa, za kojega tvrdi,
da je u svom djelu „Porijetlo familije, privatnog vlasništva
i države4 preuzeo b e z i k a k o v e k r i t i k e čitave teorije
'
Morganove. Engels ima u znanstvenome svijetu i suviše
cijenjeno ime, a da bi ta Zieglerova objeda ostavila ma
kaki dojam. Đespristrano proučavanje Engelsovog djela do
kazat će i laiku — a medju ove u ovom slučaju ne spada
Ziegler —, da je Engels Morganove nazore tek adoptirao,
jer su se podudarali sa nazorima i studijama, koje je sam
s Marksom stekao na tom području. I pošto ih je Engels
jednom usvojio, on ih je podupro novim dokazima tako,
te će protivnicima biti nemoguće pobijati ih s nadom u
uspjeh. O no, što izvodi Ziegler, potpomagan W estermarckom i Starckeom, proti naziranjima Morganovim, En-
�IV
gelsovim i svih onih, koji sa Morganom i Engelsom stoje
u bitnom na istim polaznim točkama, to je tako klimavo i
bez temelja i svjedoči o jednoj takovoj površnosti shvatanja, te se nije nimalo uvećalo moje počitanje prama
znanstvenjacima Zieglerova kova.
Ziegler se boji (str. 15. njegova djela), da će i njega
stići kleveta, kojom sam tobože udario sve današnje naučenjake, naime optužba, da oni svoj naučenjački položaj
izrabljuju na korist vladajućih klasa. Ja se ogradjujem od
toga, da sam ikoga oklevetao. Cini se, da našim profeso
rima riječ kleveta vrlo lako teče iz pera, kako se vidi iz
Hackelova napadaja na mene (vidi str. 250. ove knjige).
U koliko izričem vlastita moja naziranja, sve, što pišem u
ovoj knjizi, moje je potpuno osvjedočenje, koje može da
bude i k r i v o , no koje nije nikada izrečeno p r o t i v m o
j e g a b o l j e g a u v j e r e n j a , što bi se jedino moglo
krstiti klevetanjem. O no dakle, što sam ustvrdio o većem
dijelu naših učenjaka, ne samo da vjerujem, nego bih mo
gao i dokazati mnogim činjenicama. Meni je dovoljno, da
uz sud jednoga muža kao što je Buckle (strana 246. ove
knjige) navedem sud jednog Fridrika Alberta Langea, koji
u drugoj nakladi svojega „Radničkog pitanja" na strani 15.
govori o k r i v o t v o r e n o j z n a n o s t i , koja poslije prvog
miga stoji na usluzi kapitalistima. I pošto je Lange malo
podalje izložio postojeće nazore o državnim znanostima i
statistici, on nastavlja ovako : ,,A da su u jarmu takovih
nazora (kakove imaju monarsi) i muževi od znanosti, lako
je objasniti podjelom rada na duhovnim područjima. Uz
rijetkost koje slobodne filozofije, koja u sebi kao u kakovu
žarištu okuplja rezultate sviju znanosti, naši su, pa i najučeniji i najvrsniji istraživaoci do stanovitoga stepena upravo
djeca općenite predrasude v i d e ć i , i s t i n a , v r l o o š t r o
u s v o m u ž e m kr u g u , ali i z v a n o v o g a ni š t a.
U r a č u n a m o li a m o n e s r e ć u j e d n e . f i l o z o f i j e * ,
koju d r ž a v a plaća, koja se tje^a o b r t i mi c e i
koj a je uvi j e k s p r e m n a p o s t o j e ć e p r o g l a s i t i
r a z u m n i m , o t k r i t ć e m o d o s t a r a z l o g a za n a s u
uzdržaljivost, kad već i z n a n s t v e n a pitanja
vode tako n e p o s r e d n o prama e l e ment i ma
�V
b u d u ć i h s v j e t s k i h r e vol uc i j a , ka ko se to oči
tuje i u zakonu životne konkur enci j e. “
Ovi izvodi F. A . Langea jasni su i ne trebaju nikakova
dodatka. Opširnije naći će Ziegler u prvom i drugom po
glavlju Langeove knjige. Ziegler veli dalje, kako su mu
savjetovali, neka napusti svoj spis proti meni i mjesto njega
neka dovrši već odavno započeto djelo o embrijologiji, jer
će „više koristiti svojoj karijeri“. Ja isto držim, da bi to
bilo pametnije ne samo zbog njegove karijere, no i zbog
njegova učenjačkoga glasa, koji nije nimalo porasao nje
govom knjigom proti meni. — Ne mogu, a nije ni potrebno
da na ovome mjestu opširno ulazim u Zieglerove prigovore,
što ih on izlaže proti znanstvenim istraživanjima, koja su
se već od Bachofena i Morgana amo činila o odnošaju
spolova kod naroda na najnižim stepenima ljudskoga života.
Ne prodje gotovo ni jedan dan, a da ne donese sa sobom
novih dokaznih činjenica za Bachofen-Morganova načela,
pa i ja sam u prvom odsjeku ove knjige iznio za šire kru
gove nekoliko novih fakata, koji će po mome uvjerenju
isto tako posvjedočiti neosporivu opravdanost tih načela.
Cunowljeva rasprava: „ O rodbinskim organizacijama kod
australskih crnaca“ , koja je medjuto izašla i o kojoj govorim
u prvom odsjeku ove knjige, ne samo da donosi mnoštvo
novih čjnjenica u tom smjeru, već se opširno bavi i s na
zorima W estermarcka i Starkea — Zieglerovih pomagača —
pobijajući ih temeljito. Poradi kratkoće upućujem Zieglera
na to.
Nastojeći Ziegler da iz vlastite pobude dokaže, kako
je monogamijski odnošaj izmedju muža i žene „jedan posve
prirodni običaj“ (strana 88. njegove knjige), on je sebi
silno olakšao dokazivanje. Na jednome mjestu nastao mu
je monogamski odnos iz čisto psiholoških razloga : „ljubavi,
uzajmične težnje, ljubomore**, ali odmah dalje kaže, da je
brak potreban, „jer javnim sklapanjem braka priznaje čovjek
pred društvom kao dužnost ostati vjeran svojoj ženi, skr
biti za svoju djecu i odgajati svoj podmladak**. Na jednom
mu je dakle mjestu monogamija „jedan posve prirodni običaj“ ,
odnošaj, koji nastaje iz „čisto psiholoških uzroka**, dakle
nešto kao prirodni zakon posve jasno, a nekoliko stranica
�VI
podalje označuje brak prisilnom zakonskom ustanovom, koju
je društvo uredilo zato, da muž ostane svojoj ženi vjeran,
da se za nju brine i da odgaja djecu. Kakva mi je to
dosljednost? Lijepo li će mišljenje imati dobri gradjanin o
tom prirodoznanstvenom učenjaku!
A ko je javno sklapanje braka potrebno za m u š k a r c a ,
kako bi bio vjeran svojoj ženi, kako bi se za nju brinuo
i kako bi uzgajao svoju djecu, čemu nam Zigler ne kaže
ni riječi o jednakoj obvezi žene ? O n i nehotice naslućuje,
da se žena današnjega braka nalazi u jednom prisilnom
položaju, koji joj namiče ono, što se od muškaraca može
postići tek osobitim svečanim zavjetom, no što se u bez
broj primjera ne postizava. Ziegler nije tako ograničen ili
neupućen, te ne bi znao, da je primjerice već u starom
zavjetu patrijarhalnoj familiji bila podlogom poligamija, u
kojoj su živjeli praoci naši do kralja Salamuna, a da ih nije
od toga odvraćao onaj „posve prirodni običaj“ i da na njih
nijesu djelovali „psihološki razlozi za monogamiju“ . Poli
gamija i poliandrija, koje u historijskom vremenu postoje
već tisućljeća i od kojih je prva još i danas na istoku od
mnogih stotina milijuna ljudi priznata socijalnom ustanovom,
najjači su protudokazi Zieglerovim ,,prirodoznanstvenim“
razlozima čineći ih apsurdnima. Eto, kuda će zabasati
čovjek, prosudjuje li po ograničenim buržoaskim predrasudama
tudje običaje i društvene ustanove tražeći prirodoznanstvene
razloge ondje, gdje mogu biti mjerodavni tek s o c i j a l n i
uzroci.
Ziegler nije trebao navoditi ni primjera iz spolnog života
antropoidnih majmuna, kako bi dokazao, da je monogamija
nekim načinom prirodna nužda, dok majmuni ne budu po
sjedovali bar kao najprimitivniji ljudi jednu društvenu orga
nizaciju, koja bi ravnala njihovo mišljenje i poslovanje.
Darwin, na kojega se proti meni poziva, bio je daleko
oprezniji u svom prosudjivanju. I Darwinu se činilo nevjerovatnim postojanje „skupnog braka“ i stanje promiskuiteta
prije ovoga, ali on je bio dosta objektivan da kaže, kako
su svi oni, koji su potanje proučavali ovo pitanje, bili dru
goga mišljenja nego on, i da je „skupni brak“ (specifični
ovaj izraz potiče od nas. Opaska pisca) činio prvotni i
�VII
općeniti oblik spolnog saobraćaja na čitavoj zemlji, kao i
brak medju braćom.1 Ali od Darwina je istraživanje drevnih
društvenih prilika u velike uznapredovalo; mnogo, što se
onda činilo nevjerojatnim, danas je posve jasno, pa bi ja
mačno i sam Darwin, kad bi danas živio, napustio stare
svoje sumnje. Ziegler ne vjeruje u Darwinovu nauku, da
se stečene sposobnosti mogu baštiniti, i pobija najener
gičnije ovo shvatanje; ali onaj nazor, što ga sam Darwin
ostavlja kao nevjerojatan, da je naime monogamija bila
prvotni odnošaj spolova medju ljudima, poprima Ziegler
kao nepogrješivu istinu, sa žarom vjernoga kršćanina, koji
misli, da je izgubio duševno spasenje, ne vjeruje li u dogmu
svetoga trojstva, ili sumnja li kao katolik u bezgriješno
Marijino začeće. Ziegler se veoma vara, ako misli, da će
svojim jako dogmatičnim, ali s historijskog i prirodoznanstvenog gledišta posve krivim načelima moći pobiti doka
zana fakta, koja tumače razvitak spolnih odnosa na razli
čitim kulturnim stepenima čovječanstva.
Kako Ziegler i jednako misleći pojimaju Morganovo
shvatanje razvoja spolnih odnosa, čini se, da će oni s tim
proći isto onako, kako je većina naših naučenjaka prošla
s materijalističkim shvatanjem povjesti. Jednostavnost i pri
rodnost ovoga, po kojoj svi protuslovni i na oko nejasni
dogadjaji postaju jasni i razumljivi, ne imponira njima, jer
je ono i suviše prosto i ne pušta maha spekulacijama.
Dalje, oni se boje — a da niti sami toga ne vide —
konzekvencije ovoga naziranja za postojeći državni dru
štveni poredak; jer, ako vrijede zakoni razvijanja i za
društvo, kako bi onda buržoasko društvo moglo tvrditi, da
izvan njega ne može biti nijedno bolje društveno uredjenje ?
Ziegler ne pojmi vezu, koja postoji izmedju Darwinove nauke i socijalističkog naziranja na svijet; preporučam
mu ovdje, neka pročita u F. A . Langeovu „Radničkom
pitanju*4 prva.dva poglavlja, koja nose naslove: „Borba za
opstanak** i „Borba za bolje namještenje** ; možda će mu
tamo biti jasnije, što mu je bilo nerazumljivo kod mene.
1 Porijetlo čovjeka i spolni izbor, od Charlesa Darwina. 2 0 . poglavlje.
Sekundarni spolni karakteri čovjeka. H a lle a. d. S ,, naklada O tona
H endela.
�VIII
Na strani 247. ove knjige pokazao sam i to, kako Ziegler
ima krivo, kad misli, da može proti meni upotrebiti nazor
Virchowljev o Darwinovim teorijama, koje vode prama
socijalizmu.
Dok ja Darwinove prirodoznanstvene nauke posmatram
u uskoj vezi sa socijalističkim naziranjem na svijet, Ziegler
misli pobiti to shvatanje pozivajući se na Darwinov sud
o ratovima i na njegova malthuzijanistička načela. Prije
svega moram zahtijevati, da me se citira ispravno, kad
me se već hoće citirati. O no, što Ziegler na 186. strani
svojega djela navodi kao moju misao o vječnome miru,
jest posvema netačno i pokazuje potpunu njegovu nespo
sobnost, da se snadje u mislima jednog socijaliste. Može
se dopustiti, da su mnogi ratovi bili poticalo kulturi, ali da
je takovo značenje svih ratova, to može da ustvrdi tek
jedan ignorant u stvarima povjesti. A samo barbar može
još vjerovati, da razvoj čovječanstva unapredjuju današnji
ratovi, gdje se u masama ubijaju najjači ljudi, cvijet kul
turnih nacija, i gdje se u množinama uništuju sredstva
kulture, jer to zahtijevaju današnji ratovi. Svaki trajniji mir
bio bi po ovom nazoru Zieglera i drugova zločin, počinjen
na čovječanstvu. T o, što Ziegler iznosi u svojoj knjizi o
tom poglavlju, glupava je zasukanost, a isto takova je zasukanost ono, što poduprt Darwinom tvrdi o malthuzijazmu. Posvemašnje Darwinovo nepoznavanje društvenoekonomskih teorija zavelo ga na najsmionije tvrdnje,
čim bi se radilo o društvenim temama; ali od Darwina
ovamo tako su veliki koraci učinjeni na socijalnom po
dručju, te se ono, što se još dalo oprostiti Darwinu, ne
može pregledati jednom njegovom učeniku, osobito, ako
taj kao Ziegler dolazi s pretenzijom imati na tom po
dručju mjerodavan sud. Sto bih mu o tom imao kazati,
rekao sam u onom odsjeku ove knjige, koji nosi naslov
„Napučenost i prenapučenost**, pa ga zato upućujem tamo.
Jedan od glavnih aduta, koje Ziegler iznosi proti meni,
tiče se mojega nazora o spospbnosti razvijanja kod čo
vjeka, specijalno pak o istoj sposobnosti kod žene u ra
zumnim i prirodnim društvenim odnošajima, o sposobnosti
razvijanja pomoću uzgoja i nasledja. Svome krivom načelu,
�IX
da je nasledje stečenih vlastitosti nemoguće ili moguće
tek u beskrajno dugim vremenskim perijodima — gdje se
oslanja na W eismanna, — podaje on toliko značenje, te
o njem čini ovisno čak i ostvarenje socijalističke misli. O n
naime tvrdi: „Prije, no što bi se ljudi privikli na novu
društvenu organizaciju, propala bi već davno ta nova organizacija“ (strana 19). T a rečenica svjedoči o čudesno na
ivnom shvatanju, što ga Ziegler ima o nastajućim društvenim
oblicima. O n ne zna, da su društvene potrebe ono, što
stvara društvene formacije, i da prema tomu društveni
oblici rastu zajedno s ljudima, kao i ljudi s njima, da jedno
nastaje pomoću drugoga i oboje zajedno. T a društveno
se uredjenje ne da ni zamisliti bez ljudi, koji hoće i koji
su kadri uzdržati ga i unaprijediti. A ko se igdje može go
voriti o prilagodjivanju, to se može ovdje. Povoljniji odnošaji, koje ima svako novo društveno uredjenje prema
prijašnjemu, prenose se na pojedince i oplemenjuju ih ne
prestano.
Prema Zieglerovim izvodima čini se nazor o nasledjivanju stečenih osobina već toliko preživio, te još samo
natražnjaci vjeruju u nj. Pošto nijesam stručnjak i pošto
sam prenatrpan najrazličnijim poslovima, koji od ovog
pitanja stoje vrlo daleko, ne mogu se pozvati na slična
iskustva i opažanja, ali pozorno mi je posmatranje pokazalo,
da ovaj, s tako apodiktičnom sigurnošću od Zieglera obradjivani tema stoji na vrlo slabim nogama, imajući uz to
proti sebi najpriznatije zastupnike Darwinizma. T ako je u
„Prilogu k općim novinama**, Miinchen, 13. ožujka 1894.,
dr. Louis Biichner objelodanio raspravu pod naslovom
„Prirodna nauka i socijalna demokracija**, u kojoj govori
o Zieglerovu djelu. N e samo, da se Biichner izjavljuje
proti W eismann-Zieglerovom shvatanju, već odmah upućuje
na to, kako uz Darwinova naziranja pristaju Hackel,
Huxley, Gegenbauer, Fiirbringer, Eimer, Claus, Cope,
Lester W ard i H erbert Spencer. Dalje je proti W eismannu ustao H ake u polemičkom spisu, kojega stručnjaci
u velike cijene i koji nosi naslov: „Stvaranje i nasljedjivanje, mehanika razvoja kod organizama**.1 Pa i H egar
1 Leipzig 1893.
�X
se izjavljuje proti Weismannu u svojoj raspravi, upravljenoj
proti meni (strana 130. i dalje). Posvema na zemljištu
teorije o nasljedjivanju stečenih vlastitosti stoji nadalje
profesor dr. Dodel, koji u svom sp isu : „Mojsije ili Darwin,
jedno školsko pitanje"1 na strani 99. piše doslovce ovako:
„Ali od najvećeg su značenja činjenice progresivnog ili po
stepenog nasledja. Bitnost njihova stoji u tome, da se
mogu baštiniti i individualne vlastitosti, to jest vlastitosti
najnovije, osobine najnovijega datuma. “ A Hackel piše o
istom pitanju u listu na L. Điichnera od 3. ožujka 1894.
— citiranom u gore spomenutom Điichnerovom spisu o
Zieglerovoj knjizi — ovako: „Iz ovog članka vidjet ćete,
da je moje stajalište u ovom temeljnom pitanju nepro
mjenljivo isto, to jest strogo monističko (a u isto vrijeme
Lamarckovo). Teorije Weismannove i ovima slične dovode
uvijek u d u a l i s t i č k e i t e l e o l o š k e predodžbe,
koje naposljetku postaju šušti misticizam. A u ontogeniji
vode one ravno prama staroj dogmi o preformaciji“ itd.
Na istom stanovištu stoje Lombroso i Ferrero u svom
djelu: „Z ena kao zločinka i prostitutka"a, u kojemu na
strani 140. govore o nagonima potčinjenosti i podatljivosti,
koje je žena stekla prilagodjivanjem. Isto tako dopušta
Tarnowsky8, da se može baštiniti perverznost spolnog
nagona, stečena u osobitim prilikama, a Krafft-Ebing4 go
vori o značaju žene, koji se kroz bezbrojne generacije
razvio u stanovitom smjeru.
Ovi navodi dokazuju, da se ja sa mojim shvatanjem
nasljedjivanja stečenih vlastitosti nalazim u uglednome
društvu i da Ziegler tvrdi više, no što može dokazati.
Ziegler je po svom gradjanskom pozivu prirodoznanac,
ali kao zoon politicon — da govorimo s Aristotelom —
jamačno je nacijonalni liberal. Z a to govori česta neodredjenost izražavanja, kad dolazi u nepriliku s dokazima, za
to, dalje, svjedoče grčevita naprezanja, kojima bi htio
čitavi ljudski razvoj dovesti u vezu s današnjim buržoaskim
1
2
3
4
Stuttgart 1895. P eto, popravljeno izdanje.
Leipzig 1894.
Nezdrave pojave spolnog nagona. Berlin 1886.
Psihijatrijski naukovnik. 1. svezak, 2, naklada.
�XI
poretkom, hoteći nas uvjeriti, da su socijalne i političke
ustanove obzirom na brak, familiju, državu i t. d. u svim
vremenima nalikovale današnjima, što bi imalo vrijediti
kao dokaz, da se na koncu devetnaestog stoljeća filistar
ne treba apsolutno ništa brinuti oko toga, što će mu do
nijeti dvadeseti vijek.
Prelazim na Hegara. Svoju knjigu označuje ovaj društvenomedicinskom studijom. Da je križao riječ društveno
i onaj dio rasprave, koji se odnosi na tu riječ, knjiga bi
mu bila bitno bolja. Jer je socijalni odjeljak jako mršav i
pokazuje u najvišem stupnju maleno poznavanje naših
socijalnih odnosa i stanja. Nijednom rečenicom ne diže se
Hegar iznad buržoaske prosječnosti, pa je kao i Ziegler
potpuno nesposoban izreći jednu misao, koja bi izlazila iz
najužega kruga buržoaskih načela. U mudroj dakle samospoznaji učinio je Hegar vrlo pametno napustivši obradjivanje čitavoga ženskog pitanja, što mu je bila prvotna
namjera (vidi predgovor njegovoj knjizi); on je odabrao
ograničeni tema, „kako bi se usprotivio pogrješnim i u
velike štetnim nazorima, koji se . . . naročito u Bebelovoj
knjizi ,Zena i socijalizam* šire u velikim množinama
I
onda dalje d o d a je : „Nasuprot, dobri radovi, počivajući
zaista na znanstvenim temeljima, kao što je Ribbingova
,Seksualna higijena*, nalaze na razmjerno maleni odziv."
T a mi je knjiga poznata, pisac joj stoji na strogo religijoznom zemljištu. Ali ta je knjiga zbilja neznatne vrijed
nosti i nosi vrlo jasno obilježenu konzervativnu tendenciju.
Vrlo jaku tendenciju ima i Hegarovo pobijanje mojega
djela. U svom protivničkom žaru on kazuje više, no što
može kao strukovnjak dokazati. Pri tom uzima uvijek u
zaštitu otmjene klase prikazujući ih kao uzore ćudorednosti,
dok na radnike baca kamen za kamenom, tako, te ćeš na
mnogo mjesta pomisliti, da imaš posla s jednim klasno
osviještenim buržoazom, a ne sa učenjakom. U koliko je
opet H egar kao učenjak zbilja objektivan u svojim izla
ganjima, u toliko njegovo djelo sadrži niz poučnih saop
ćenja, kojima se može zaželjeti rasprostranjenje. Uzalud
ćeš medjutim u njegovome spisu tražiti za velikim, opće
nitim gledištima i mjerama društvene higijene, kakovu bi
�XII
tek država, upoznavši njezinu potrebitost, mogla provesti
obzirom na društvo, kako bi se čitavi ljudski rod mogao
odgajati na temelju najnaprednije znanstvene spoznaje
U gradjanskom društvu postoje dva razreda, koji ne
pripadaju proletarijatu, i koji bi, da se oslobode svog
uskog buržoaskog horizonta, oduševljeno morali pristati uz
socijalizam: to su učitelji i medicinari (higijeničari, gineko
lozi, liječnici). Imalo bi se dakle očekivati baš od ljudi,
kao što je Hegar i njemu slični, kojipo svom zvaničnom
položaju znaju za bezbrojna zla, od kojih pati velika ve
ćina ljudi, a osobito žena poradi naših društvenih odnosa,
da progovore jednom riječ o mjerama ozdravljenja i pre
obražaja, koje bi jedine mogle pomfoći. Ali to se ne de
šava. Oni dapače još i brane prilike,koje su sama nepri
rodnost, i pokrivaju svojim ugledom truli i gnjili poredak
jednoga društva, koje danomice dokazuje, da ne zna sebi
pomoći u pogledu sve većih fizičnih i moralnih zala.
Upravo užasava takovo držanje mnogih naučenjaka, koji
imaju za se samo to jedino opravdanje, da im društveni
ambijenat, u kome se kreću, i predrasude, stečene u tom
ambijentu, a postale drugom navikom, čine nemogućim,
da misle izvan toga; oni ostaju uza svu svoju znanost
„siromašni duhom“ .
Hegar ima kao i Ziegler osobiti način citiranja; i on će
izvaditi ono, što nije bitno, a ostaviti ono, što je bitno,
pa će prema tome konstruisati pobijanje. Veliko značenje,
koje ja podajem n o r m a l n o m zadovoljenju spolnoga na
gona kod zrelih ljudi, daje mu naročito povoda, da proti
meni polemizuje, a to čini tako, kao da sam ja zagovarao
neumjerenost. Ističe, da se ja pozivam na Đuddhu i Schopenhauera i označuje izjave Hegewischa i Đuscha zastarje
lima, ali prešućuje, da na mcjoj strani stoje autoriteti kao
Klencke, Ploss i Krafft-Ebing, koji su se mnogo odrješitije
izjavili, nego ona prva dvojica. U ovom izdanju navodim
dalje konzervativnog statističara o ćudoredju v. Ottingena
(strana 98. i dalje), koji je na temelju svojih statističkih
studija došao do rezultata, što su posve slični mojima.
Svemu tomu ne ima Hegar ništa boljega da postavi na
suprot, nego statistiku Decarpieuxovu o smrtnim slučaje
�XIII
vima neoženjenih u Francuskoj od 1685. do 1745. (!!!)
godine, i onda Đauerovu statistiku o oženjenima, koja se
odnosi na godine 1776. do 1834. O bje ove statistike na
stale su u doba, kad je još statistika bila u povojima,
i ne mogu služiti kao dokazala.
No i Hegar se zapliće u jaka protivuriječja. Na 9. strani
svojega djela kao dokaz za neopasnost spolne uzdržaljivosti kod odraslih ljudi navodi katoličke svećenike i muške
i ženske redovnike, koji od svoje volje živu u celibatu.
O n pobija prigovor, da ovi ljudi ne živu uzdržaljivo ; na
to da ih sili osim osjećaja dužnosti i javni njihov položaj,
po kom bi svaka njihova zabluda postala predmetom ogo
varanja i uskoro došla do sluha njihovih poglavara. Ali
na stranama 37. i 38. svoje knjige piše on doslovno:
„Jedna od Druruya (citirana kod Bertillona) utvrdjena či
njenica g o v o r i v r l o o d l u č n o o š t e t n o m u p l i v u
s u s p r e z a n o g a spolnog nagona kod stva
r a n j a o v i h v r s t i z l o č i n a (silovanja, antentati na
djecu itd.) Druruy je uporedio ispade proti ćudorednosti,
koji su se kroz trideset mjeseci dogodili na školama, vodjenim od laika i svećenika. 34.873 laičkih škola pokazuju
19 zločina i 8 prestupaka, dok 3581 kongregacijskih škola
pokazuju u isto vrijeme 23 zločina i 32 prestupka. D a k l e :
zavodi, vodjeni
religijoznim kongrega
cijama, broje č e t i r i p u t više p r e s t u p a k a
i d v a n a e s t p u t više zločina proti ćudored
n o s t i ! " Mislim, da mi nije potrebno pobijati onoga,
koji se sam tako pobija.
Sličnih protivurječja ima i više Hegarovo djelo. Na
strani 18. i 19. navodi tablice smrtnosti u Francuskoj, P a
rizu, Belgiji, Nizozemskoj, Pruskoj, Bavarskoj, koje daju
pregled o broju smrtnih slučajeva na 1000 oženjenih ili
neoženjenih u raznim starostima. Gotovo sve ove tabele
govore u prilog mome naziranju, jer pokazuju, da je smrt
nost neoženjenih — izuzevši starost od 15 do 20 godina —
prosječno veća od one kod oženjenih ljudi. Dakako da
veliki broj udatih žena umire u babinjama ili u posljedi
cama porodjaja u dobi od 20 do 40 godina, a Hegar za
ključuje iz te činjenice i iz mnogih bolesti, koje nastaju
�XIV
poslije porodjaja, da zadovoljenje spolnih potreba znatno
diže broj smrtnih slučajeva kod žena. Ali on ne vidi, da
one ne umiru poradi spolnog saobraćaja, već zbog njegovih
posljedica, i da je prema tome tek f i z i č k o ustrojstvo
velikog broja žena krivo, te im je oteščano preturenje radjanja. A ta fizička slabost opet je posljedica naših ku
kavnih s o c i j a l n i h odnosa: jadna hrana, stan, život,
uposlenje, duševni i tjelesni odgoj, odijelo (korzet) i t. d.
Kao strukovnjak mogao bi Hegar znati i to, da je teškim
patnjama roditeljica kriva u mnogim- slučajevima manjkava
ili nikakva pomoć kod porodjaja, ili pak zaraza od muža.
Sve te stvari mogle bi nestati razumnim društvenim usta
novama i metodama odgoja, i ne bi bilo posljedica, koje
se danas javljaju. I dok mi Hegar spočitava, da sam
pretjerao govoreći o štetnom uplivu udovoljenoga spolnog
nagona, pada on u drugi ekstrem ; štete udovoljenih spolnih
potreba kod žena opisuje on tako, te dobija pravo apoštol
Pavao, koji je, kako je poznato, naučavao: Zeniti se —
dobro je, ne ženiti se — bolje.
Hegar pobija nadalje tačnost mojega mišljenja, da neudovoljene spolne potrebe kod neženja upliviše i na broj
samoubijstava. Ponajprije upućujem ovdje na statističke
podatke, što se nalaze na 99. strani moje knjige. Ali i
sam Hegar mora da prizna (strana 23) : „V e ć i n o m s u
i u c j e l i n i v e ć i b r o j e vj s a m o u b i j s t a v a k o d
s t a l i š a n e o ž e n j e n i h . " Cemu dakle polemisati?
Dalje pobija Hegar moje mišljenje, da svladavanje
spolnog nagona kod žena dovodi često do duševnih bo
lesti, te se zovu satirijazis i nimfomanija. Ali i to pobi
janje mojega mišljenja „ potpunoma mu je neuspjelo. Na
strani 80. izjavljuje: „Ženski je spol u većini slučajeva
više izvrgnut ludilu, nego m uški; ali razlika nije velika.
N a p r o t i v j e v r l o v e l i k a r a z l i ka i z m e d j u n e
o ž e n j e n i h i o ž e n j e n i h , jer se kod p r v i h broj
otprilike p o d v o s t r u č u j e . Taj odnošaj s e j o š j a č e
i s t i č e , ako se ne obaziremo na djecu, kod koje se
rijetko dešavaju duševne bolesti, već ako se računa samo
na neoženjene počam od petnaeste godine. D o b i t ć e
se t a d a za n e ž e n j e č e t i r i p u t v e ći br oj
�XV
s l u č a j e v a l u d i l a p r a m a o ž e n j e n i m a.“ Hegar
nastoji tu veliku diferenciju, koja je tako nepovoljna za
neženje, objasniti raznim razlozima, a ja mogu mirne duše
potvrditi neke od tih razloga, pošto nijesam nigdje ustvrdio,
da je susprezani spolni nagon j e d i n i uzrok bolesnim
stanjima kod neženja; napokon i sam Hegar mora ko
načno da dopusti (strana 31.) : „ I p a k j e r a z l i k a i zmedju neženja i oženjenih prevelika, a
d a b i s m o j e m o g l i s a m o t i m e (naime od njega
navedenim razlozima) o b j a s n i ti. “ Pitam i o pet: čemu
dakle polemisati?
Dalje veli on na strani 2 3 .: „Nimfomanija i satirijazis
javljaju se kadgod uz vrlo znatne promjene u seksualnom
aparatu ili u centralnom živčanom sistemu. “ Ali poradi
čega nastaju te promjene, o tom on daje vrlo nedovoljna
tumačenja. O n d o p u š t a , da postanku bolesti pomaže u
velike spolno neudovoljavanje. „Nego prvo i glavno je
umjetno i nasilno izazvano uzrujavanje.“ (!) Ali to uzrujavanje nalazi se već u spolnoj prirodi čovječjoj, jer bi
inače bilo nemoguće. Hegar dopušta isto tako i to, da se
u starini postajanje histerije pripisivalo susprezanju spolnoga
nagona, ali on ne usvaja taj razlog; pa ipak piše na strani
3 3 .: ,,U ranijim su se vremenima, pa i danas, i ako
rjedje, opažala s i l n a o b o l j e n j a od histerije i histerijske psihoze u zatvorenim zavodima kao što su ž e n s k i
s a m o s t a n i , d j e v o j a č k i p e n z i j o n a t i , i ta su
se oboljenja pripisivala isto tako često susprezanom spolnom
nagonu. “ Hegar se ne buni proti ovome, već samo na
stoji objasniti uzroke, a ja ne imam ništa proti tomu, jer
sam ih i sam djelimično naveo. „Bolest tako dobija oso
bito kod žena seksualno obilježje, “ veli Hegar dalje, —
priznanje, koje opet odobravam. Nadalje veli: „Teško je
medjutim odlučiti, u koliko se kod nastajanja tih seksualnoživčanih i duševnih bolesti ima uzimati obzir na susprezanje spolnog nagona.“ I to mi je priznanje dovoljno.
U šestom odjeljku svojega djela obradjuje Hegar zla,
koja nastaju za ženu otuda, što je ona pozvana, da radja
djecu. Kako već gore navedosmo, tvrdi Hegar, da daleko
veće opasnosti i zla prijete stališu udatih žena, no stališu
�XVI
neudatih, ako i ne može da posvema zaniječe štetni upliv
neudovoljivanju seksualnih potreba. Pa ipak će i samoga
laika o zlim posljedicama neudovoljivanja podučiti cijeli
izgled starih djevojaka, nazvanih usjedjelicama. T o ne može
ni Hegar posvema prećutati, pa zato veli na 30. strani:
„No postoji još i drugi jedan razred djevojaka, koje su
posvema zdrave ili barem ne pokazuju nikakve znatnije
štete u njihovom tjelesnom razvoju, pa dospiju pomalo u
višu starost, a da se ne udadu. Ove nerijetko pokazuju
više ili manje izrazitim načinom sliku, koja ima mnogo za
jedničko sa sušičavcima: osjećaj slabosti i propadanja, neveselje k radu, neraspoloženje, velika razdražljivost, bljedoća,
mršavost, zapreke u genitalnim funkcijama i dr.“ Ove riječi
sadrže i opet jedno dragocjeno priznanje. Pa opet neka
padne sve zlo na me, što sam se — manje uvijeno od
njega — usudio nazvati stvari pravim imenom.
O onome, što Hegar tvrdi u sedmom odsjeku svoje
rasprave o neumjerenosti u spolnom uživanju i o poslje
dicama tako zvanog divljeg braka, ne ću da gubim riječi.
Prvo zbog toga, što me nije razumio polemišući proti meni
(da li proračunano, ili ne, ostavljam po strani), a drugo,
jer se tu radi o izvodima, koji se uopće ne tiču mojih
izlaganja.
Inače se dogadja Hegaru kao i svim buržoaskim ideo
lozima, da stavlja posljedicu na mjesto uzroka, izvodeči
naprimjer pijanstvo iz nekog „etičnog defekta** umjesto iz
društvenih uzroka. U toj sam knjizi govorio tako opširno
o djelovanju socijalnih prilika na sve životne odnošaje, te
ne ču da na ovome mjestu trošim u to riječi.
Hegar se vrlo ogorčava poradi toga, što ja navodim,
kako pripadnici „posjedujućih i obrazovanih klasa** često
zavode kćeri iz naroda. T o da nije istina, krivci da su
skoro bez iznimke vojnici, radnici, zanatlije, sluge, a rijetko
je krivac koji od pripadnika boljih staleža, koji ^ obično
kasnije teško okajava svoju zabludu, kod koje možda nije
ni sudjelovao sam. Nije moguće zamisliti zasukaniju
tvrdnjuod ove. Istina je, da su očevi od 170.000 ne
zakonite djece, koja se prosječno godimice rodi u Nje
mačkoj, tek dijelom pripadnici „posjedujućih i obrazo*
�XVII
vanih klasa*', ali u p o s t o c i m a oni predstavljaju n e
o b i č n o v e l i k i k o n t i n g e n a t . Nažalost se i pre
često dešava, da su kmetovi, radnici i naročito sluge u
otmjenim kučama pripravni preuzeti na se grijehe svojih
gospodara. Neka se Hegar raspita o tom na rodilištu u
Freiburgu, pa če biti bolje upućen u stvar, ako je uopće
pristupan poučavanju u toj stvari. Preporučam mu još i to,
neka pročita djelo svog mladjeg kolege, dra. M aksa T aubea
u Leipzigu „O zaštiti nezakonite djece",1 koji kod izla
ganja ovog pitanja dolazi do posvema p r o t i v n i h zaklju
čaka. O no, što kod prosudjivanja socijalnih momenata go
vori iz Hegara, jest slijepi, pun predrasuda branič buržoaskog društva. Isto tako, kad pjeva pravi panegirik posto
jećem u Francuskoj sistemu dvoje djece, koji se po njegovu
mišljenju ima smatrati idealnim stanjem. O uzrocima i po
sljedicama toga sistema dovoljno sam govorio u drugom
odsjeku ove knjige. Hegar, postavljajući se na obranu toga
sistema, opet ne vidi posljedica, što ih taj sistem vrši na
m o r a l n o m s t a n j u francuskog pučanstva. Njemu je, kao
ginekologu, nepoznato, da taj sistem u velike unapredjuje
rpimično pobacivanje, ubojstva djece, zavadjanje djece i
nenaravni blud.
N a istoj visini shvatanja stoje i ostala socijalna i po
litička gledišta, koja zagovara proti mojim izvodima, pri
mjerice ono, što govori o pravu na rad — koje njemačka
socijalna demokracija nikada nije smatrala programatskim
svojim zahtjevom — , o medjunarodnim odnosima, o za
jednicama rada i o naravi novca. Njegova gospodarska
mišljenja o agrarnim pitanjima posvjedočuju odista fenome
nalnu površnost. Prema njegovu mišljenju ima se propa
danje engleskoga poljodjeljstva pripisati ukinutim godine 1847.
carinama na žito ! Pošto sam u svojoj knjizi na više mjesta
istaknuo, da se danas plodno zemljište nasadjuje u velike
šumama, gdje se gaje jeieni i srne, kako bi otmjena i bo
gata gospoda mogla udovoljavati lovačkim svojim strastima,
ponukalo ga je to (strana 94.) na slijedeću opasku: „Z a
volju lovu nijesu nikakova ili jamačno vrlo malena zemljišta
1 Leipzig, 1893., K eil i dr.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
II
�XVIII
zasadjena šumom i oduzeta njihovoj pravoj svrsi. Jedva
uspijeva zaštititi od posvemašnje propasti mnoge vrsti ži
votinja, kao što su jeleni i veprovi; dakako, pristaši jedno
stranog utilitarističkog principa to je ravnodušno i njemu je
pravo, ako će nestati i zadnjega zeca i zadnje srne. Kako
će onda izgledati šume i livade!"
Tako može pisati tek čovjek, koji ne ima ni pojma o
onome, što se dogadja u zbilji, jer inače bi morao znati,
kako su svi naši seljaci na sjeveru i jugu, na istoku i za
padu složni u tom, da su štete, što ih nanosi uzgajanje
lova u svim dijelovima Njemačke, dosegle toliku visinu,
te je to upravo žalosno. Ni u feudalnim vremenima nije
moglo biti gore, no što je sada u velikim dijelovima Nje
mačke.
I samo agrarno pitanje riješava Hegar začudo jedno
stavno. O n piše (strana 106.): „Trgovačka politika, način
oporezovanja, zakonodavstvo i d o b r a v o l j a l a t i f u n d i s t a mo r a t će u č i n i t i n a j v i š e za p o d i z a n j e
m a l o g i s r e d n j e g s e l j a k a . . . " O n se dakle od vu
kova nada spasu janjaca. Ovdje nestaje moje sposobnosti
i volje, da i dalje polemizujem.
Ne bude li njemački profesorski stalež poslao boljih
boraca u borbu proti aždaji socijalizma, no što su to Hegar
i Ziegler, moderno će „strašilo" postati gospodarom buržoaskog društva. Đesnene noći ne će nam zadati takovi
junaci.
O Uskrsu 1895.
A. Bebel.
�K tridesetičetvrtom izdanju.
O d dvadesetipetog izdanja ovoga djela napustio sam
njegovo popunjavanje ili djelimičnu preradu. Ali pošto se
knjiga sve više tražila, činilo mi se poželjnim, da i opet
preduzmem reviziju njezina sadržaja.
Nijesam našao ništa, što bi trebalo mijenjati na temelj
nim načelima, koja su našla izražaja u ovoj knjizi. Ali
obazreo sam se na niz novih činjenica, koje postadoše
poznate od dvadesetipetog izdanja ovamo, a isto sam tako
povukao u krug njegovih izlaganja nekoliko novih literarnih
pojava, koje sadržavaju izvode, vrijedne pažnje. Uzeo sam
u obzir i nekoliko saopćenja i uputa, koje mi stigoše od
strane čitalaca, na čemu im ovdje najsrdačnije zahvaljujem.
Kako ne bi knjiga narasla još i više opsegom, bio sam
prinužden izabrati od nagomilanog materijala tek ograničeni
izbor. Jer bi se sa množinom gradje njezin sadržaj čisto
lako podvostručio. Mnogi razlozi odvratili su me od takvog
prošijivanja.
Sto je knjizi bila svrha i što je ona, to smijem kazati,
u velikoj mjeri i postigla — naime pobijanje predrasuda,
koje stoje proti potpunoj ravnopravnosti žene, nadalje pro
paganda socijalističkih ideja, kojih će se ostvarenje imati
da zahvali u prvom redu ženi — to će knjizi biti svrha
i u sadašnjem njezinom obliku i tu će svrhu, nadam se,
postići ona još u većoj mjeri. N e prodje gotovo nijedan
dan, a da ne bi misaonim ljudima donio novih dokaza,
da sve to većem rasapu naših državnih i društvenih stanja
može donijeti konac tek temeljiti preobražaj države i društva.
Spoznaja, da je nuždan takav preobražaj, ne samo da
je obuzela sve šire krugove proletarskog ženskog svijeta,
već i sam buržoaski ženski pokret pošao je u svojim tež
njama sve dalje, stavljajući zahtjeve, koje, se ranije usudjivahu stavljati tek najnapredniji elementi. Ženski je pokret
u svim gotovo kulturnim zemljama osvojio godinama sve
više zemljišta, pa i ako još ima u tom pokretu štošta ne
�XX
jasno i polovično, to sve ne će ostati trajno sakriveno
elementima, koji u njemu djeluju, oni će napredovati sve
dalje, htjeli oni, ili ne htjeli.
Osobiti znak napredovanja toga pokreta jest u sve
mnogobrojnijoj literaturi o ženskom pitanju, koju već po
jedinac nikako ne može da pomno prati. Dašto, da se
kvaliteta rijetko pokriva kvantitetom, ali ona je znak du
ševne uzbudjenosti, a konačno nije manje velika ta razlika
ni na ostalim područjima duševne djelatnosti. Glavno je,
da pokret napreduje, a što će možda pregledati pojedinci,
popravit će nagon mase, koja ne će skrenuti s pravoga
puta, kad je jednom dovedena u kretanje.
Berlin-Schoneberg, 15. studenoga 1902.
A. Bebel.
�K ped eseto m izdanju.
Početkom ove godine navršilo se trideset godina, otkako
je objelodanjeno prvo izdanje ove knjige. Kako sam već
kazao u predgovoru k devetom izdanju, dogodilo se to u
iznimnim prilikama. Nekoliko mjeseci prije, no što je ob
javljen zakon o socijalistima, kojim je bila zaplijenjena sva
socijalistička literatura. A ko se tkogod ipak usudio širiti
kakvo zabranjeno djelo ili ga je ponovno izdao i bio pri
tom uhvaćen, bio je za to nadaren šestmjesečnom tamni
com. P a ipak je bilo učinjeno oboje.
Prvo izdanje bilo je dogotovljeno u Leipzigu, ali je
izašlo pod krivom zastavom. Kao nakladnik bijaše ozna
čena pučka knjižara u Ziirich-Hottingenu, gdje je izlazio i
u Njemačkoj zabranjeni „Socijalni Demokrat". S drugim
izdanjem išlo je tešk o ; mogao sam ga objelodaniti tek
1883., pošto mi to lične zapreke ne dopuštahu ranije.
Drugo izdanje izašlo je u nakladi J. Schabelitza u Ziirichu.
O d onda do 1890. godine slijedilo je daljnjih šest izdanja,
svako u 2500 primjeraka. Zapreke, koje su smetale proši
renju knjige, bijahu savladane. O vda onda pala je po koja
pošiljka policiji u ruke, koja je zaplijenila i nešto egzemplara prigodom kućnih piemetačina. Ali te knjige ne osta
doše izgubljene, one dospješe, doduše besplatno, u druge
ruke i bijahu možda još s većim žarom no od mojih stra
načkih drugova čitane od policijskih činovnika, njihovih
rodjaka i prijatelja.
Kad je konačno 1890. pao zakon o socijalistima, preduzeo sam posvemašnju preradu i znatno proširenje knjige,
koja je kao deveto izdanje izašla godine 1891. u sadašnjoj
nakladi. Pedeseto sadašnje izdanje sadrži znatnu obnovu
sadržaja. Sadržaj je postao pregledniji većim brojem poglavlja
i razdiobom ovih u odjeljke.
Knjiga je dosada izašla u četrnaest različitih jezika, u
nekim zemljama u više izdanja, kao u Italiji i Sjedinjenim
�XXII
Državama. Prijevodom na srpski izlazi ona sada u petnaest
jezika.
Knjiga je dakle pošla svojim smjerom, a ja mogu da
kažem bez pretjeravanja: ona je p o k a z a l a n o v e p u
t ove.
Nijesu se uzalud njezini protivnici i preko svoje
volje brinuli za njezino proširenje.
Ali ona je naišla sa raznih strana i na priznanje I U
svom djelu „Seksualno pitanje"1 zove je profesor Aupust
Forel „važnom i znamenitom knjigom", koju se ima, pu
stivši po strani njegove prigovore, „smatrati znamenitom i
izvrsnom radnjom, kojoj se mora u glavnom svakako odo
bravati". A na drugome mjestu veli, da — premda se
osvrće na neke tačke, u kojima imam krivo po njegovu
mišljenju — „duguje mojoj knjizi kao znamenitoj radnji
veliko priznanje".
Taj se sud odnosi na drugo izdanje od godine 1883.
Profesor Forel. čini se, ne poznaje kasnija, bitno promije
njena i proširena izdanja. Stoga moram propustiti da go
vorim o kritici, koju je činio o izdanju od godine 1883.
A jedan engleski pisac, G . S. Howard, sudi u svom
djelu * „A History of matrimonial institution" (Povjest
bračne ustanove) na strani 234._ i 235., London 1904.
ovako: ,,U svojoj izvrsnoj knjizi ,Zena i socijalizam* diže
August Bebel tešku optužbu proti današnjim bračnim od
nosima." Daje zatim kratak pregled sadržaja i svršava:
„Neka se misli, što se hoće, o pomoćnim sredstvima, što
ih predlažu socijalisti, i neka se čini kolikogod nevjero
jatnim, da sva naša nada ima biti u osnivanju jedne koope
rativne republike, jedno stoji svakako: socijalisti su društvu
učinili jednu vrlo dragocjenu uslugu proučivši temeljito i
neustrašivo iznesavši činjenice. O ni su bez obzira otkrili
bolesti, od kojih pati naša porodica u današnjoj državi.
Oni su bjelodano dokazali, da se problem braka i porodice
može riješiti samo u zajednici s problemom današnjeg eko
nomskog sistema. O ni su pokazali, da je napredak omo
gućen tek poslije potpunog oslobodjenja žene i poslije
1 Izašlo u miinchenskoj tiskari M . Miillera i sina. 4. i 5. izdanje
Str. 578. i 5 89.
�XXIII
apsolutne jednakosti spolova u braku. S v i m o v i m o n i
s u p o s t i g l i t o, t e j e d a n a s č o v j e č a n s t v o s e b i
s t v o r i l o v e ć d a l e k o vi ši i d e a l o b r a č n o m e
život u. "
Ženski je pokret — kako buržoaski, tako proletarski —
postigao vrlo mnogo u ovo trideset godina, otkako je izašla
moja knjiga, i to u svim kulturnim dijelovima svijeta. Jedva
da ima drugi koji pokret, koji bi u tako kratkom vremenu
dostigao tako povoljne rezultate. U velike je napredovalo
priznavanje političke i gradjanske ravnopravnosti žene, pri
puštanje žena u nauke na visokim školama i pristupanje
njihovo u zanimanja, koja su joj prije bila zabranjena. D a
pače i stranke, koje su se ranije sa svojega principijelnog
stajališta protivile modernom ženskom pokretu, kao kato
lički centrum i evangelički kršćanski socijali, uvidjele su
napokon, da treba promijeniti držanje. Prosto iz toga raz
loga, da ne izgube posvema upliv na njima dostupne ženske
krugove.
Pitamo li, kako se objašnjava ta pojava, glasit će od
govor: T o je uzrokovao veliki socijalni i ekonomski pre
vrat u svim našim odnosima. K ad čovjek ima da se brine
kao jedan bivši siromašni pruski ministar nastave za namještenje svojih sedam kćeri, krute će ga činjenice naučiti
logici i uvidjavnosti. A kao njemu, tako ide nebrojenima
u našim takozvanim višim društvenim krugovima, ma i ne
bilo tu baš s e d a m kćeri, koje moraju postići životno za
nimanje, koje im odgovara.
Razumije se samo po sebi, da je tomu razvoju dobar
dio doprinijela i agitacija žena, koje vode pokret. Ali nji
hovi su uspjesi postali omogućeni tek tako, što je s n j i m a
u p o r e d o r a d i o naš društveni i gospodarski razvitak,
upravo kao i kod socijalne demokracije. Jer i sami andjeoski jezici imaju tek onda uspjeha, kad nailaze na
posluh onoga, što propovijedaju. A ne ima sumnje, da je
taj posluh sve povoljniji, i to zajamčuje daljnje uspjehe.
Mi živimo u socijalnoj revoluciji, samo što to većina ne
će da vidi. Lude djevice još ne izumriješe.
Najposlije moram da se na ovome mjestu najtoplije
�XXIV
zahvalim mom stranačkom drugu N. Rjazanovu za veliku
pomoć kod priredjivanja pedesetog izdanja. O n je obavio
glavni dio posla. Bez njegove pomoći bilo bi mi nemoguće
objelodaniti već sada knjigu u bitno popravljenom obliku,
jer je bolest u posljednje dvije godine veoma oslabila moju
radnu snagu, a osim toga mi je vrijeme i silu oduzeo drugi
jedan veći posao.
Schoneberg-Berlin, 31. listopada 1909.
A. Bebel.
�V
Zena i socijalizam.
A . B ebel: Ž ena i socijalizam.
��Uvod.
Živimo u doba velikog društvenog preobražaja, koji
svakim danom čini nove napretke. Sve jači pokret i nemir
duhova opaža se u svim slojevima društva i teži prema
velikim i važnim promjenama. Svi osjećaju, da se miče
tlo, na kome stoje. Rodilo se mnoštvo pitanja, koja zani
maju sve šire krugove, i velika se borba za i proti povela
oko tih pitanja. Jedno od najvažnijih medju njima iskače
sve više pred nas, a to je ž e n s k o p i t a n j e .
Radi se naime o položaju, koji bi žena imala zauzi
mati u našem društvenom organizmu, o načinu, kako bi
mogla svestrano razviti svoje sile i sposobnosti, da bude
potpun, jednakopravan i što je više moguće koristan član
ljudskoga društva. T o je s našega stajališta pitanje isto
kao i o v o : kakova bi oblika i kako bi organizovano imalo
biti ljudsko društvo, da na mjesto tlačenja, izrabljivanja,
bijede i nevolje dodje (izično i socijalno ozdravljenje po
jedinaca i društva? Žensko je dakle pitanje za nas tek
jedna strana općenitog socijalnog pitanja, koje ispunja
danas sve glave, što misle, stavljajući u pokret sve duhove.
O no se dakle može konačno riješiti tek uništenjem druš
tvenih razlika i svih zala, koja otuda izlaze.
P a ipak je potrebno baviti se specijalno ženskim pi
tanjem. Jer pitanje, kakvi je položaj žene bio nekoć, kakvi
je sada i kakvi će biti u budućnosti, tiče se — barem u
Evropi — veće polovice društva, pošto je v e ć i dio či
tavoga pučanstva ženskoga spola. P a i predodžbe o raz
voju, koji je diljem tisućljeća mijenjao društveni položaj
žene, tako malo odgovaraju zbilji, te su potrebna objašnjenja.
Jer samo na nepoznavanju i nerazumijevanju ženskog po
ložaja temelji se dobar dio predrasuda, s kojima danas na
taj pokret gledaju najraznolikiji krugovi, i to .ne samo
�4
ženski. Mnogi dapače tvrde, da žensko pitanje i ne po
stoji, jer da je položaj, koji je žena zauzimala dosada i
koji će zauzimati u budućnosti, odredjen već njenim „pri
rodnim pozivom", a taj joj dopušta tek to, da bude žena,
majka i kućanica. O na se ne bi smjela zanimati ni za što,
što se dogadja izvan kuće njezine i što nije u najtjesnijoj
vezi s njenim dužnostima kućanice.
Prema ženskom pitanju stoje nasuprot različiti protiv
nici, isto kao i prema općenitom socijalnom pitanju, gdje
se radi o društvenom položaju radničke klase. Oni, koji
hoće da ostane sve pri starom, brzi su na odgovoru i
misle, da su stvar riješili uputivši ženu na njezin „prirodni
poziv" kućanica, roditeljka i dadilja iz razloga, koje ćemo
dalje opširno izložiti. Oni ne vide, da su milijuni drugih
žena promašili taj poziv, jer im je brak postao jarmom,
dok one postadoše robinje životareći u bijedi i nevolji. T o
ne će da vide ti „mudraci", isto kao ni to, da se mili
juni žena moraju istrošiti u najrazličitijim životnim zvanjima,
često nenaravnim i preko njihovih sila, a sve to zato, što
moraju da održe svoj goli život. Pred tom užasnom činje
nicom oni zatvaraju i oči i uši, isto kao i pred nesrećom
proletarca, tješeći sebe i druge, da je „uvijek" bilo tako
i da će „uvijek" biti tako. Da bi žena mogla imati pravo
sudjelovati kod uživanja svih kulturnih tečevina, da bi imala
pravo iskoristiti ih za olakšanje i popravak svoga položaja,
da bi isto tako kaoi muškarac imala pravo na razvoj svih
duševnih i tjelesnih sposobnosti sebi u korist, o tom da
kako ne će oni ni da čuju. P a ako im još kažete, da žena
mora da bude i ekonomski neodvisna, kako bi mogla biti
slobodna tjelesno i duševno i kako ne bi morala biti
ovisna o milosti drugoga spola, onda ste iscrpili njihovu
ustrpljivost, raspalili njihovu srdžbu i sad slijede cijele pre
gršti žestokih navala na „ludosti vremena" i na „njegova
glupa emancipatorska nastojanja".
T o su filistri muškog i ženskog spola, koji se ne mogu
osloboditi uskoga kruga svojih predrasuda. T o je rod mrač
njaka, kojih ima svagdje, gdje vlada tmina, i koji vrisnu
od straha, čim jedna zraka svijetlosti padne u mrak, koji
im prija.
�5
Drugi dio protivnika ovoga pokreta ne može doduše
zatvoriti oči pred činjenicama, koje tako glasno govore;
on priznaje, da se nikada ranije, s obzirom na cjelokupni
kulturni razvitak, nije nalazio tako veliki broj žena u ovako
nepovoljnom stanju kao danas, i da je stoga potrebno is
pitati, kako da se podigne njihov položaj, u koliko su one
upućene na sebe same. Ali ovome dijelu protivnika čini
se, da je riješeno socijalno pitanje za one žene, koje su
uplovile u pristanište braka.
Stoga taj dio zahtijeva, da se neudatoj ženi otvore ona
polja rada, za koja dostaju njezine sile i sposobnosti, kako
bi mogla s čovjekom stupiti u privrednu utakmicu. Neki
idu još i dalje i traže, da ta utakmica ne ima ostati samo
u oblastima nižih vrsta zanimanja, nego da se proširi i na
više pozive, na područja umjetnosti i znanosti; oni traže,
da se ženama dopusti studiranje na svim višim školama,
pa i na sveučilištima. Traži se nadalje slobodan pristup u
državnu službu (poštansku, telegrafsku, željezničku), i to
s obzirom na rezultate, koje su žene postigle naročito u
Saveznim Državama. I jedan i drugi dio^ zahtijeva još i to,
da se ženama dadu politička prava. Z ena je isto tako
dobar čovjek i državljanin kao i muškarac, i dosadanje
isključivo rukovanje zakonodavstvom od strane muškaraca
dokazuje, da su oni svoje privilegije izrabljivali samo u
svoju korist tutorišući ženu u svakom pogledu, što se mora
spriječiti.
Značajno je u ovim ovdje kratko označenim nastoja
njima to, da ona ne izlaze iz okvira današnjeg društvenog
uredjenja. Ne postavlja se pitanje: da li se time uopće
postiže štogod bitnije i temeljitije za položaj žena. Stojeći
na gledištu gradjanskog, to jest kapitalističkog društvenog
uredjenja, gradjanska jednakopravnost muža i žene smatra
se konačnim riješenjem ovoga pitanja. O ni ne pojimaju ili
se varaju u tome, da je, u pogledu slobodnog zanimanja
žene u privrednim i industrijskim zvanjima, taj cilj u stvari
već i postignut i da ga radi svojih vlastitih interesa potpo
mažu baš najviše vladaiuće klase. Ali u prilikama, koje
postoje, djelovanje žena u svim industrijskim i privrednim
zanimanjima ima za posljedicu to, da se konkurencija radnih
�6
snaga zaoštrava, a posljednji je rezultat toga: smanjivanje
dohotka za žensku i mušku radnu snagu, bio dohodak u
obliku dnevnice ili plaće.
Jasno je, da o v a k o v o riješenje ne može biti pravedno.
Potpuna gradjanska jednakost žene nije posljednji cilj tek
onih ljudi, koji se prijateljski drže prama tim ženinim
težnjama u okviru današnjeg društvenog uredjenja, nego ga
kao takvog priznaju i buržoaske žene, koje u tom pokretu
sudjeluju. O ne i njihovi muški jednomišljenici stoje dakle
sa svojim težnjama u protivnosti prama onim ljudima, koji
su neprijatelji toga pokreta iz filistarske ograničenosti, iz
niske samoživosti i straha od konkurencije, u koliko se tu
radi o pristupanju žena na više nauke i u bolje plaćene
položaje, ali tu ne ima razredne suprotnosti, kakva postoji
izmedju radničke i kapitalističke klase.
A ko dopustimo, da bi buržoaski ženski pokret i ostvario
sve svoje zahtjeve za ravnopravnost s muškarcima, time još
ne bi bilo uništeno ni ropstvo, što je današnji brak za
nebrojene žene, ni prostitucija, ni materijalna zavisnost velike
većine žena od njihovih muževa. Z a veliku većinu, žena
sasvim je svejedno, da li će nekoliko hiljada njihovih dru
garica, koje pripadaju bogatijim društvenim slojevima, dospjeti
do položaja nastavnika, do liječničke prakse ili ma kakve
naučne ili činovničke karijere. Tim e se n i z a d l a k u ne
bi ništa promijenio c j e l o k u p n i p o l o ž a j njihova spola.
Ženski spol strada u svojoj masi dvostruko: on trpi zbog
društvene zavisnosti od muževa — koja je formalnom ravnopravnošću pred zakonima i pravima doduše ublažena, ali
ne uklonjena, — i zbog ekonomske zavisnosti, u kojoj se
nalaze sve žene uopće, a osobito žene proletarske, koje
se nalaze u jednakom položaju.kao i muški proletarski svijet.
O tuda slijedi, da sve žene bez razlike svog društvenog
položaja, kao spol podjarmljen i zapostavljen prema mu
ževima samim kulturnim razvitkom, imaju interesa kako
je god moguće promijeniti zakone i uredbe u postojećem
državnom i društvenom uredjenju. Ogromna množina zena
najživlje je interesovana kod toga, da se iz t e m e l j a pro
mijeni postojeći državni i društveni poredak, kako bi se
uklonilo isto tako najamničko ropstvo, od kojega pati naj-
�7
više ženski proletarijat, kao i spolno ropstvo, koje je najuže
vezano za naše oblike vlasništva i način privrede.
O ne žene, koje stoje u buržoaskom ženskom pokretu,
ne pojimaju potrebitost takve radikalne promjene. Pod
uplivom svog privilegovanog položaja one u napredovanju
proletarskog ženskog pokreta vide opasna i neprijateljska
nastojanja, koja treba da suzbijaju. Klasna suprotnost, koja
zijeva izmedju kapitalističke i radničke klase, postoji dakle
i u ženskom pokretu.
P a ipak imaju te razdvojene sestre više dodirnih točaka
u svojoj borbi, nego ljudi, razdvojeni klasnom borbom, pa
se s toga mogu zajedno boriti nastupajući razdvojeno, ali
navaljujući u slozi. T o je slučaj na svim poljima, gdje
dolazi u pitanje ravnopravnost žena sa ljudima u današnjem
državnom i društvenom uredjenju: naime djelovanje žene
na svim poljima, za koja dostaju njezine snage i sposob
nosti, i potpuna gradjanska i politička ravnopravnost sa
čovjekom. T o su vrlo važna, i kao što ćemo vidjeti, vrlo
opsežna pitanja. Osim toga imaju proletarske žene naročitog
računa da se bore ruku pod ruku s proletarskim muškim
svijetom za sve mjere i ustanove, koje štite radničku ženu
od fizičke i moralne degeneracije, dajući joj mogućnost da
bude mati i uzgojiteljica djece. Nadalje mora proletarka
ući sa svojim drugovima po klasi i sudbini u borbu za
temeljiti društveni preobražaj, za novo društvo, u kome će
se potrebnim socijalnim ustanovama stvoriti mogućnost za
potpunu ekonomsku i duševnu nezavisnost obih spolova.
N e radi se dakle samo o tome, da se ostvari ravno- ,
pravnost žene i muža u postojećem državnom i društvenom
uredjenju, što je cilj buržoaskog ženskog pokreta, već se
radi i preko toga, da se otklone svi okovi, koji dovode u
zavisnost čovjeka prema čovjeku kao i jedan spol prema
drugome. O v a k o v o riješenje ženskog pitanja isto je kao
i riješenje društvenog pitanja. Prem a tome onaj, koji teži
za potpunim riješenjem ženskoga pitanja, mora ići rame uz
rame s onima, koji su na svojim barjacima napisali riješenje
socijalnog pitanja kao kulturnog pitanja za cjelokupno čo
vječanstvo, a to su socijaliste.
O d svih stranaka socijalnodemokratska je stranka j e-
�8
d i n a , koja je uzela u svoj program potpunu jednakopravnost žene, njezino oslobodjenje od svake ovisnosti i
potlačenosti, ne iz agitatorskih razloga, već zbog nužde.
N e im a o s l o b o d j e n j a č o v j e č a n s t v a b e z s o c ij a l ne n e z a v i s n o s t i i r a v n o p r a v n o s t i spol ova.
U ovim temeljnim načelima složit će se s nama svi
socijaliste. Ali to još ne znači, da će se s nama složiti i
u n a č i n i m a , kojima mi zamišljamo ostvariti naše krajnje
ciljeve, to jest, kojim se mjerama i putovima može postići
ta željena nezavisnost i jednakopravnost sviju.
Čim se ostavi oblast stvarnosti i upusti u opisivanje
budućnosti, otvoreno je spekulaciji široko polje. Borba se
počima oko t o g a , što je vjerojatno, a što nije. Z ato sve,
što jc u tom pogledu izloženo u toj knjizi, može se sma
trati kao l i č n o shvatanje piščevo i zato treba sve even
tualne napadaje upućivati samo na n j e g o v u' 1i č n o s t ;
za ono, što je kazano, on će sam nositi odgovornost.
Napadaji, koji će biti objektivni i iskreni, dobro će
nam doći, dok ćemo prelaziti sa ćutanjem preko napadaja,
koji neistinito iznose sadržaj ove knjige i koji se temelje
na lažnim podmetanjima. U daljim izlaganjima bit će po
vučene s v e konzekvencije, koje će slijediti iz ispitivanja
činjenica. Prvi uvjet za spoznaju istine jest, kad se ne
ima predrasuda, a k cilju .se dolazi samo na taj način, da
se bez obzira izreče sve ono, što jest i što biti mora.
�Prvi odsjek.
Žena u prošlosti.
Prvo poglavje.
Položaj žene u prastarom društvu.
1. Glavna razdoblja prastare povijesti.
Z en a i radnik imaju zajedničko to, što su ugnjetavani.
Oblici toga ugnjetavanja mijenjali su se tijekom vremena i
u različitim zemljama, ali je ugnjetavanje ostalo. Tijekom
historijskog razvoja došla je ugnjetenima često u svijest
spoznaja, da su ugnjetavani i to je vodilo promjeni i ublaženju njihova položaja, ali pravilno shvatanje uzroka ovog
ugnjetavanja i kod žene kao i kod .radnika rezultat je
naših dana. Trebalo je prije toga saznati suštinu društva
i zakone, po kojima se ono razvija, pa tek onda da se javi
pokret, koji će s nadom na uspjeh otklanjati ove nepravedne
odnose. Objam i dubina jednog takvog pokreta zavise od
količine uvidjavnosti, koju imaju zapostavljani slojevi, i o
količini slobode kretanja, koju posjeduju. I u jednom i u
drugom pogledu žena zaostaje iza radnika, kako po obi
čajima i uzgoju, tako i po slobodi, koja joj se daje. Drugo
je opet t o : prilike, koje traju generacijama, postaju konačno
navikom, a nasledje i uzgoj čine, te se to obim spolovima
čini „prirodno". O tuda žena još i danas smatra svoj potčinjeni položaj kao nešto, što se samo po sebi razumije,
i nije joj lako objasniti, da je taj položaj nedostojan i da
ona treba nastojati, kako će sa muškarcem postati jedna
kopravan i u svakom pogledu ravan član društva.
A li ma koliko se dalo sličnosti pokazati u položaju
žene i radnika, žena ima prema radniku jednu pred n o st:
o n a je p r v o l j u d s k o b i ć e , k o j e j e d o s p j e l o u
r o p s t v o . Z en a je postala robom prije, no što je rob
postojao.
�10
Svaka društvena ovisnost i ugnjetavanje potiče iz e k o
n o m s k e o v i s n o s t i potlačenoga od tlačitelja. U tom se
položaju nalazi žena od najranijih vremena, što nam poka
zuje povjest razvijanja ljudskog društva.
Poznavanje ovog razvijanja na svaki je način nešto
novo. Kao što se nije moglo održati biblijsko pričanje o
stvorenju svijeta pred istraživanjima zemlje, prirode i društva,
zasnovanim na nepobitnim i bezbrojnim činjenicama, isto
se tako neodrživim pokazao biblijski mit o stvorenju i raz
voju čovjeka. Još nijesu doduše sve partije u toj povjesti
razvijanja posve jasne, i u nekim već poznatim dijelovima
još postoje razlike mišljenja medju ispitivačima o značenju
i vezi ove ili one pojave, ali uzevši općenito, postoji jas
noća i saglasje. Nepobitno stoji, da čovjek nije došao na
zemlju kao kulturni čovjek, kako se to tvrdi o prvom bi
blijskom paru, već je on prošao, oslobodjavajući se po
stepeno čistog životinjskog stanja, kroz beskrajno duge
periode razvitka, u kojima su se najraznovrsnije mijenjali
kako njegovi društveni odnosi, tako i odnosi izmedju muža
i žene.
Laka tvrdnja, koju svakoga dana slušamo od neznalica
ili varalica o odnošaju izmedju muža i žene, kao i izmedju
siromaha i bogataša, da je naime „uvijek bilo tako“ i da
„će uvijek biti tako*4, ti s v a k o m j e p o g l e d u pogri j ešna, p o v r š n a i lažna.
Z a svrhu ovoga djela od osobite ie važnosti postepeno
izlaganje odnosa muškog i ženskog spola od prastarih vre
mena ovamo. Pošto su se u dosadanjem razvijanju čovje
čanstva ovi odnošaji izmjenjivali zajedno sa razvijanjem
načina proizvodnje na jednoj strani i sa razvijanjem načina
proizvodne podjele na drugoj strani, onda se samo po sebi
razumije, da će se usporedo sa daljnjim izmjenama u na
činu proizvodnje i podjele dobara o p e t i z m j e n j i v at i i
o d n o s i i z m e d j u j e d n o g i d r u g o g sp o la .^ Ništa nije
„vječno** ni u prirodi ni u ljudskom životu; vječno je samo
mijenjanje, promjena.
U koliko se može pogledati natrag u razvoj ljudskoga
�društva, prva je ljudska zajednica bila horda.1 T ek sa namnožavanjem i oteščavanjem pribavljanja životnih namirnica,
•koje u početku bijahu korijenje, jagode, voće, nastupilo je
cijepanje i razdvajanje horda i traženje novih staništa.
Ovo skoro životinjsko stanje, za koje ne imamo nikakovih izvornih dokaza, nesumnjivo je postojalo sudeći po
svemu, što smo doznali o različnim kulturnim stupnjevima
divljih naroda, koji su posmatrani u historijsko doba ili
koji kao takovi još živu. Čovjek nije došao na svijet gotov
kao više kulturno biće po zapovijedi Stvoritelja; on je u
beskrajno dugom i laganom procesu razvijanja prošao kroz
najrazličnija stanja i prolazeći kroz promjenljive kulturne
periode i neprestano diferenciranje u svim dijelovima svijeta
i podnebljima uzdignuo se postepeno do današnje kulturne
visine.
1 dok na jednom dijelu zemljine površine borave veliki
narodi na najvišem kulturnom stupnju, drugi narodi u najrazličnijim dijelovima svijeta stoje na najrazličnijim stup
njevima kulturnoga razvoja. Ovi nam narodi daju sliku
naše prošlosti i pokazuju putove, koje je čovječanstvo u
dugom toku svoga razvitka prešlo. Uspije li jednom po
staviti zajednička, opće priznata gledišta, po kojima kulturno
istraživanje treba da uputi svoja ispitivanja, pokazat će se
mnoštvo činjenica, koje će baciti posve novo svjetlo na
ljudske odnose u prošlosti i sadašnjosti. T ad a će nam se
ukazati objašnjivima i prirodnima mnogi pojavi, koji su
nam danas nerazumljivi i koje površni ocjenivači napadaju
kao nerazumne, a nerijetko kao „nemoralne". — Zavjesu,
koja je prekrivala najstariju historiju razvitka našeg roda,
počeo je svojim ispitivanjem poslije Đachofena skidati ve
liki broj učenih ljudi, kao Tylor, M ac Lennan, Lubbock i
drugi. Ovima se pridružuje svojim temeljnim djelom Morgan,
1 „Čovjek samac, kojega prirodno pravo (i nauka o društvenom ugo
voru) postavlja u početak ljudskoga razvoja, iznašašće je bez ikakove
stvarne podloge i zato za teoretsku analizu čovječjih životnih oblika od
isto tako m alene vrijednosti, kao i za povjesnu spoznaju. Čovjek pripada
medju životinje, koje živu u stadima, to jest medju one životinjske vrsti,
u kojima pojedine jedinice živu u trajno čvrstim savezima." (E d . M eyer,
O počecima države i o njezinom odnošaju prama spolnim savezima i na
rodnosti. 1907.).
�12
kojega je opet dopunio Fridrik Engels nizom historijskih
činjenica ekonomske i političke naravi, a u novije vrijeme
Cunow dijelom potvrdio, dijelom pak ispravio.1
^
Jasna i temeljita izlaganja, koja je Fridrik Engels, osla
njajući se na Morgana, dao u svome izvršnome spisu, pro
sula su množinu svijetlosti na mnoge nerazumljive i dijelom
besmislene pojave u životu naroda višeg i nižeg kulturnog
razvitka. T ek sada smo dobili pravi pojam o postepenom
sagradjivanju ljudskog društva u toku vremena. Iz toga se
vidjelo, da su se sva naša dosadanja shvatanja braka,
porodice i države osnivala na potpuno pogrješnim pogle
dima, da su predstavljala sliku mašte, kojoj je manjkala
svaka podloga u stvarnosti.
A što je dokazano za brak, porodicu i državu, vrijedi
naročito i za ulogu žene, koja je u raznim periodima raz
vitka zauzimala stanovit položaj, koji je takodjer bitno od
stupao od onoga, što joj se kao ,,vječno“ pripisuje.
Morgan, kojemu se pridružuje Engels, dijeli dosadašnju
povjest ljudskoga roda u tri glavna razdoblja: divljaštvo,
barbarstvo, civilizaciju. O ba prva razdoblja dijeli opet na
niži, srednji i viši stupanj, jer se ti stupnjevi razlikuju po
stanovitim osnovnim poboljšicama u pribavljanju sredstava
za život. Sasvim u duhu materijalističkog shvatanja histo
rije, kao što su ga zasnovali Karl Marks i Fridrik Engels,
Morgan vidi u promjenama, što ih u stanovitim epohama
izaziva u životu naroda napredak u procesu proizvodnje,
to jest napredak u pribavljanju sredstava za život, glavno
obilježje kulturnog razvitka. T ako niži stupanj u periodi
divljaštva čini djetinjstvo ljudskoga roda, kada je čovjek
živio djelimično na drveću, hranio se poglavito plodovima
1 Bachofenova je knjiga izašla 1861. pod naslovom: Materinsko
pravo. Istraživanje o ginekokratiji u starini po njenoj religijoznoj i pravnoj
prirodi. Stuttgart, izdali Krais i Hoffman. — Tem eljno Morganovo djelo
izašlo je u njemačkom prijevodu pod naslovom : Prastaro društvo. Ispiti
vanje o napredovanju čovječanstva iz divljine kroz barbarstvo do civili
zacije, u izdanju J. H . W . D ietz, Stuttgart 1891. U istoj nakladi izašlo
j e : Porijetlo familije, privatnog vlasništva i države. K ao ^dodatak Lew is
H . Morganovim istraživanjima. Napisao Fridrik Engels. Četvrto, pomnožano izdanje, 1892. D alje: Rodbinske organizacije kod australskih crnaca.
Jedan prinos k povjesti razvijanja obitelji. Napisao Henrik Cunow, 1894.
�13
i korijenjem, ali kada počima kod njega i artikulisani govor.
Srednji stupanj divljaštva počima upotrebom manjih živo
tinja (riba, raka itd.) za hranu i upotrebom vatre. Javlja
se izrada oružja, najprije toljage i koplja od drveta i ka
mena, a zajedno s ovim počima lov, pa i rat sa susjednim
hordama oko izvora hrane i mjesta za stanovanje i lov.
Na ovom stupnju javlja se i ljudožderstvo, koje joi i danas
postoji kod nekih plemena i naroda Afrike, Australije i P o
linezije. V iši stupanj divljaštva označen je usavršavanjem
oružja u luk i strjelicu; javlja se pletenje rukom, pravljenje
kotarica od like i trske i pripravljanje orudja od brušena
kamena. Tim e je omogućena prerada drveta za pravljenje
čamaca i koliba. Način života postao je dakle već mnogostručniji. Ova orudja i pomoćna sredstva omogućiše pri
bavljati više hrane za uzdržavanje većeg društva ljudi.
Niži stupanj b a r b a r s t v a počima po Morganu lončarstvom. Nastaje kroćenje i gojenje životinja, a zajedno
s tim proizvodnja mesa i mlijeka i upotreba koža, rogova
i dlake za najrazličitije svrhe. Rukom o ruku s ovim po
čima njegovanje bilja. Na zapadu kultiviranje kuruza, na
istoku gotovo svih poznatih vrsta žita osim kuruza. Srednji
stupanj barbarstva pokazuje nam na istoku sve rasprostranjenije gojenje domaćih životinja, a na zapadu njegovanje
hranivog bilja pomoću umjetnog natapanja. Sada se javlja
takodjer upotreba suncem osušenih opeka i kamena za
zgrade. Kroćenje i gajenje životinja zahtijeva stvaranje stada
i vodi pastirskome životu. Dalje, potreba za većom koli
činom hrane za ljude i marvu vodi prema poljodjelstvu.
T o pak znači veću stalnost obitavanja, umnožavanje i raz
novrsnost sredstava za život i postepeno iščezavanje ljudožderstva.
V iši stepen barbarstva nastaje sa talenjem gvozdene
rude i iznalaskom pisma. Pronadjen je gvozdeni plug, omo
gućeno intenzivnije obradjivanje zemlje, primjenjena željezna
sjekira i željezna lopata, koje su olakšale krčenje šume.
Sa preradjivanjem željeza počima množina radova, koji ži
votu daju drugi oblik. Željezna orudja olakšavaju gradnju
kuća, ladja i kola; preradjivanjem metala javlja se dalje
umjetni zanat, savršenija tehnika oružja, podizanje gradova
�14
medju zidovima. Javlja se graditeljstvo kao umjetnost, a
mitologija, pjesništvo i povjest po cimaj u se održavati i ras
prostirati iznalaskom pisma.
Osobito na istoku i u zemljama oko Sredozemnog m ora:
Egiptu, Grčkoj, Italiji razvio se ovaj način života, koji je
postavio temelj za socijalne preobražaje, koji su u tijeku
vremena odlučno uplivisali na kulturni razvitak Evrope i
čitave zemlje.
2. Oblici porodice.
Razdoblja divljaštva i barbarstva imala su svoje osobite
spolne i društvene odnošaje, koji se vrlo znatno razlikuju
od odnošaja kasnijega vremena.
Đachofen i Morgan otkrili su ove odnošaje svojim te
meljitim istraživanjima. Đachofen, proučavajući najpomnije
djela starih pisaca, nastojao je da udje u suštinu pojava,
koje nam se u mitologiji, narodnoj priči i historijskim spo
menicima čine potpuno stranima, pa ipak imaju mnogo
sličnosti s pojavama i dogadjajima kasnijih vremena, čak i
naših dana. Morgan, pošto je desetljećima boravio medju
Irokezima u državi New-York, pravio je posmatranja, po
moću kojih je stekao posve nove i neslućene vidike u ži
votne, porodične i srodničke odnošaje tih indijanskih plemena,
a na temelju toga postala su osvijetljena i objašnjena takva
posmatranja i na drugim mjestima.
Đachofen i Morgan otkrili su svaki na svoj način, da
su odnošaji spolova kod raznih naroda bili u prastaro doba
ljudskoga razvitka bitno drugačiji, no što* su to u historij
skom vremenu i kod modernih kulturnih naroda. Naročito
je Morgan svojim dugogodišnjim bavljenjem medju sjevernoameričkim Irokezima i na temelju uporednih proučavanja,
na koja je bio potaknut tamošnjim opažanjima, otkrio, da
se kod svih kulturno zaostalih naroda nalaze porodični i
srodnički sistemi, koji se u osnovi razlikuju od naših, ali
koji su slični njima morali postojati kod svih naroda na
najraznijim stupnjevima kulture.
Morgan je našao, da je u ono, vrijeme, kad je on živio
medju Irokezima, postojao monogamski brak, koji se s obje
�15
strane lako mogao razriješiti i koji je on nazvao „poro
dicom sparivanja". O n je našao i to, da su nazivi za stepene srodstva, k a o : otac, majka, sin, kći, brat, sestra, koji
su po našem mišljenju nesumnjivo postojali, označavali tada
posve druge odnose. Irokez ne naziva samo svoju rodjenu
djecu svojim sinovima i kćerima, već i djecu sve svoje
braće, a ona njega zovu ocem. T ako isto i Irokeskinja ne
naziva samo svoje sinove i kćeri svojom djecom, nego i
djecu svojih sestara, koja opet nju nazivaju majkom. N a
suprot djecu svoje b r a ć e zove ona nećacima i nećaki
njama, a ona nju zovu tetkom. Djeca od braće zovu se
braća i sestre, a isto tako i djeca od sestara. A djeca od
jedne žene i njenog brata zovu se medju sobom bratići i
sestrične. Značajno je dakle to, što se rodbinski nazivi
kod njih ne ravnaju kao kod nas prema stepenu rodbin
stva, već prema s p o l u rodjaka.
Ovaj sistem rodbinstva vlada još ne samo kod svih
amerikanskih Indijanaca i kod indijskih urodjenika, dravidskih plemena na Dekhanu i gaurskih plemena u Hindostanu, već prema istraživanjima poslije Đachofena slično je
stanje moralo u prastaro vrijeme postojati svuda. A ko se
na ovaj način posvuda ispitaju spolni i porodični odnosi
još živih divljih ili barbarskih plemena, pokazat će se, da
su ono, što je Đachofen našao kod mnogobrojnih plemena
staroga svijeta, Morgan kod Irokeza, Cunow kod austral
skih crnaca i drugi kod ostalih plemena, društvene i spolne
formacije, k o j e s u č i n i l e o s n o v r a z v i t k u s v i h
n a r o d a na z e ml j i .
U Morganovim istraživanjima padaju u oči još i druge
zanimljive činjenice. Irokeška porodica sparivanja stoji u
nerazrješivom protivurječju s njezinim rodbinskim nazivima,
i iz toga protivurječja izašlo se na taj način, što je još u
prvoj polovici ovog stoljeća na sandvičkim otocima (H aw ai)
nadjena porodica, koja je potpuno odgovarala tom rodbin
skom sistemu, koji je kod Irokeza postojao samo još po
imenu. Ali rodbinski sistem na Hawajima nije odgovarao
opet tamošnjem obliku porodice, već upućivaše na jedan
stariji, prvobitniji, ali više ne postojeći porodični oblik.
Tam o su sva djeca braće i sestara bila smatrana kao braća
�16
i se stre ; kao braća i sestre važila su sva djeca ne samo
jedne matere i njenih sestara, ili jednog oca i njegove
braće, već ukupno djeca sve braće i svih sestara bez razlike.
Hawajski rodbinski sistem odgovarao je dakle jednoj
stepenici razvoja, koja je stajala još niže od postojećeg
porodičnog oblika. Pokazala se osobita činjenica, da su na
Hawajima kao i kod sjevernoamerikanskih Indijanaca po
stojala dva različita rodbinska sistema, koji više nijesu od
govarali stvarnim prilikama, jer su u stvari bili prešli u jedan
viši oblik. Morgan veli o tom ovako: „Porodica je aktivni
elem enat; ona nije n i k a d a stacijonarna, n e g o p r e l a z i
o d n i ž e g a o b l i k a u v i š i , u t o j mj e r i , u k o j o j
s e r a z v i j a o d n i ž e n a v i š u s t e p e n i c u . Naprotiv
su rodbinski sistemi pasivni; oni tek u dugim razmacima
vremena registriraju napretke, koje je porodica u tijeku vre
mena učinila, i mijenjaju se radikalno tek onda, kada se
porodica promijenila radikalno.“
Još i danas mjerodavno shvatanje, koje zastupnici sa
dašnjosti tvrdoglavo brane kao istinito i neoborivo: da je
sadašnji porodični oblik postojao od prastarog vremena
i da mora, ako se ne će dovesti u opasnost cjelokupna
kultura, uvijek postojati, pokazuje se dakle prema otkrićima
tih istraživača kao skroz pogriješno i neosnovano. Prouča
vanje prastare prošlosti ne dopušta više nikakove sumnje
0 tom, da se na najnižim stupnjevima ljudskog razvoja
odnos izmedju spolova potpuno razlikuje od odnosa ka
snijeg vremena, i da su se na tim razvojnim stupnjevima
razvila stanja, koja nam se čine užasom i blatom od ne
morala, ako li gledamo očima našeg vremena. Ali kao
što svaki stupanj ljudskoga razvoja ima svoje vlastite uslove
za proizvodnju, ima isto tako i svoj moralni zakonik, k o j i
j e s a m o o d r a z d r u š t v e n i h p r i l i k a . Moralno je
ono, što je običajno, a običaj je opet ono, što odgovara
najhitnijoj bitnosti, to jest socijalnim potrebama stanovite
jedne periode.
Morgan dolazi do zaključka, da je na nižem stepenu
divljaštva vladao takav običaj spolnoga snošaja u spolnim
savezima, po kome je svaka žena pripadala svakom čovjeku
1 svaki muškarac svakoj ženi, u kome je dakle postojala
�17
opća mješavina (promiskuitet). Svi muškarci živu u mnogoženstvu i sve žene imaju mnogo muževa. Postoji opća
zajednica žena i muževa, ali i zajednica djece. Strabo
pripovijeda (66. godine prije Krista), da su kod Arapa
braća spavala kod sestre i kod rodjene majke. Drukčije,
no putem incesta (krvnoga grijeha), nije ni moglo biti pr
vobitno umnožavanje ljudi, pogotovo, ako uzmemo po
bibliji, da su ljudi potekli od jednog ljudskog para. Biblija
protuslovi sebi samoj u ovoj škakljivoj tački, ona pripo
vijeda, da se Kain, pošto je ubio brata svojega A bela,
sklonio ispred lica Gospodnjega u zemlji Nod. Tam o je
upoznao svoju ženu, koja zatrudni i rodi mu sina. Ali
otkuda je bila njegova žena? Z ar Kajinovi roditelji nijesu
bili prvi ljudi? Po židovskome predanju imali su Kain i
A bel dvije sestre, s kojima su oni u incestu rodili djecu.
Kršćanski prevodioci biblije izostavili su, ćini se, ovu po
njih fatalnu činjenicu. Z a promiskuitet u prastarim vreme
nima, to jest, da je horda bila endogama, da je spolni
snošaj bio opći, govori i to, što se po indijskome mitu
Brahma oženio svojom rodjenom kćeri Saravasti; isti se
mit javlja kod Egipćana i u sjevernoj Eddi. Egipćanski
bog Ammon bio je muž svoje matere i ponosio se time,
Odin je prema E ddi bio muž svoje kćeri Frigge.1 A dr.
Adolf Bastian pripovijeda: ,,U Svaganwari su rajahove
kćeri imale povlasticu, da slobodno biraju sebi muževe.
Četiri brata, koji su se nalazili u Kapilapuru, proglasili su
najstariju od svojih pet sestara za kraljicu majku i o ž e n i l i
s e o s t a l i m a. “ 2
Morgan uzima, da se iz stanja opće spolne mješavine
doskora razvio jedan viši oblik spolnog snošaja, koji on
1 Ziegler se ruga u svom djelu, koje smo spomenuli u predgovoru,
što se mitu pridaje ma kakovo značenje za kulturnu historiju. U tom
shvatanju zrcali se sva jednostranost toga prirodoznanca. U mitima ima
duboki smisao, oni su nastali iz „narodne d uše“, oni se tem elje na
prastarim narodnim ' običajima i navikama, kojih je pomalo nestalo, ali
koje obasjane religijoznom glorjom živu i dalje u mitu. A ko nadjemo
činjenice, koje objašnjavaju sam mit, onda mu se s puno razloga mora
priznati njegovo historijsko značenje.
2 Dr. A d olf Bastian, Putovanja po unutrašnjosti Arhipela, Singapora, Batavije, M anile i Japana. Str. 12. Jena 1869,
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
2
�18
naziva p o r o d i c o m k r v n o g a s r o d s t v a . Sada su
grupe, koje stoje u spolnom saobraćaju, odijeljene po
g e n e r a c i j a m a tako, te djedovi i bake ćine jednu
spolnu zajednicu muževa i žena. Njihova djeca ćine isto
tako jedan krug zajedničkih bračnih drugova, a isto taka
i njihova unučad, čim su dorasla do stanovite dobi. Tako
je sada, za razliku od spolne zajednice na najnižem stupnju,
kada je spolni saobraćaj bio opći, s p o l n i o d n o š a j
jedne generacije
sa d r ug o m isključen.
Medjutim on sada postoji medju braćom i sestrama, bra
tićima i sestričnama prvog, drugog i daljih stepena. Svi
su oni medjusobno braća i sestre, ali su svi jedno drugome
muž i žena. Ovom obliku porodice odgovara krvno srodstvo,
koje se u prvoj polovici prošlog vijeka nalazilo na Hawajima još samo po imenu, ali ne i u zbilji. Naprotiv po
amerikansko-indijanskom rodbinskom sistemu brat i sestra ne
mogu nikad biti otac i mati jednog djeteta, kao što je to
moglo biti po hawajskom obiteljskom sistemu. Porodica
krvnog srodstva bilo je stanje, koje je postojalo kod Masageta u vrijeme Herodotovo, o čem on p iše : „Svaki
se oženi jednom wženom, ali svima je dopušteno, da je
upotrijebe“ . . . „Čim se jednom čovjeku prohtjedne jedna
žena, on samo ovjesi svoj znak na prednji dio njezinih
kola i bezbrižno spava sa ženom . . . Pri tom zabode svoj
štap u zemlju kao sliku svojega djela . . . Obležanje biva
javno.*“ Na slične odnošaje pokazuje Đachofen i kod Likijaca, Etruščana, Krećana, Atenjana, Lezbijaca, Egipćana.
Z a porodicom krvnog srodstva slijedi po Morganu
treći, viši oblik porodične zajednice, koji on zove poro
dicom punalua. Punalua: mili drug, mila drugarica.
Protiv mišljenja Morganovog, da je naime porodica
krvnog srodstva — zasnovana na organizaciji bračnih klasa,
koje su se generacijama stvarale — prvotni oblik, koji je
predhodio porodici punalua, ustaje Čunow u svojoj na
prijed spomenutoj knjizi. O n ne vidi u njoj^ najprimitivniji
od dosada otkrivenih oblika spolnog saobraćaja, već jedan
prelazni oblik, koji se javio tek s pojavom spolne zajed1 B achofen: Materinsko pravo.
�19
nice, jedan prelazni stupanj prema čistoj plemenskoj orga
nizaciji, na kome se — pored podjele na totem e1 — na
lazi još neko vrijeme u izmijenjenom obliku i podjela na
klase po starosti, takozvane porodice krvnog srodstva.
Cunow izvodi dalje: Podjela na klase — svaki pojedini,
muškarac ili žena, nosi ime svoje klase i svog spolnog sa
veza (totema) — ne isključuje spolni saobraćaj izmedju
rodjaka u pobočnoj liniji, nego spriječava kohabitaciju iz
medju rodjaka u s p r a v n e i n i s p r a v n e linije, izmedju
roditelja i djece, tetaka i nećaka, stričeva i sinovki. Izrazi
tetka, stric i t. d. su imena slojeva.
Cunow navodi dokaze za ispravnost svojih naziranja,
koja se u pojedinostima udaljuju od Morganovih. Ali ma
koliko on u pojedinostima odstupao od Morgana, on ga
odlučno uzima u zaštitu od napadaja W estermarcka i
drugih. O n veli:
„Neka se i pokažu pojedine hipoteze Morganove pogrješnima i neka se druge i priznaju samo pod uvjetom,
ipak mu nitko ne može poreći zaslugu, da je on prvi kon
statirao identitet sjevero-američkih totema sa plemenskim
organizacijama Rimljana, i drugo, da je dokazao, kako su
naši današnji srodnički sistemi i oblici porodice rezultati
dugog razvojnog procesa. Na taj je način prvi on omogućio
novija istraživanja i stvorio temelj, na kom se dalje može
graditi." I u predgovoru k svojoj knjizi opaža on izričito,
da je njegov spis djelimična dopuna Morganove knjige o
prastarom društvu.
W estermarcku i Starckeu, na koje se u glavnom poziva
Ziegler, može biti drago ili ne, da se nastojanje i razvi
janje porodice ne ravna prema njihovim buržoaskim pred
rasudama. Kritika, koju je Cunow posvetio Zieglerovim po
moćnicima, morala bi pokolebati i najfanatičnijeg njihovog
pristašu u ocjeni njihovih prigovora Morganu.
1 Totem je spolna zajednica. Svaki spol ima svoju totemsku živo
tinju, naprimjer leguanskoga guštera, australskog parcova, vuka, medvjeda
i t. d., po kojoj zajednica nosi svoje ime. Totem ska je životinja osobito
obožavana, ona je savezu sveta i njegovi članovi ne smiju tu životinju
ni ubiti ni njeno m eso jesti. Totem ska životinja ima slično značenje, kao
i sveci, patroni cehova u srednjem vijeku.
�20
3. Materinsko pravo.
Brak punalua počima po Morganu sa isključenjem spolnih
odnošaja izmedju rodjene braće i sestara po materi. Kad
jedna žena ima više muževa, nemoguće je znati za oca.
Očinstvo postaje fikcijom. Očinstvo se osniva i danas, u
doba monogamnog braka, „samo na dobrom vjerovanju**,
kako je već rekao G oethe na usta Fridrikova u svom
„ Školovanju “. Ako je očinstvo u jednostrukom braku čestoput sumnjivo, njega je u mnogostrukom braku nemoguće
utvrditi, samo porijeklo po majci je nesumnjivo i neosporno,
pa su stoga djeca za vrijeme materinskog prava nazivana
spurii, t. j. posijani. Kao što su se sve dublje promjene
u socijalnim odnosima ljudi na primitivnom kulturnom
stupnju vršile postepeno, to je van svake sumnje trebalo
više vremena, da se porodica krvnoga srodstva preobrazi u
porodicu punalua i mnogi tragovi toga preobražaja primje
ćuju se još i u mnogo kasnije vrijeme. Najbliži izvanji po
vod za razvitak porodice punalua bilo je možda to, da se
zbog namnoženosti izvrši dioba, kako bi se zauzelo novo
zemljište za pašu i obdjelavanje. A vjerojatno je i to, da
su se na višem kulturnom stupnju javili pomalo pojmovi
0 štetnosti i nepristojnosti spolnog općenja izmedju braće
1 sestara i blizih rodjaka, što je zahtijevalo novo uredjenje
bračne ustanove. D a je tako doista bilo, potvrdjuje jedna
lijepa predaja, koju je — po Cunowljevu saopćenju —
našao G ason kod Dieyerijaca, južnoaustralskog plemena, o
postanku murdu-a (spolne zajednice). O na pripovijeda:
„Poslije stvorenja svijeta uzimali su se očevi, majke,
sestre, braća i drugi blizi rodjaci bez razlike, dok se nijesu
jasno pokazala štetna djelovanja ovakovih spajanja. Održalo
se vijeće starješina i vijećalo se o tome, kako da se to
spriječi. Kao posljedica savjetovanja upućena je jedna molba
Muramuri (velikom duhu), a taj zapovijedi u svom odgo
voru, da se pleme podijeli na različite grane, a ove da se
zbog razlikovanja označe raznim imenima prema živim i
mrtvim predmetima, naprimjer prema dingu (vrsta domaćeg
psa), mišu, kazuaru, kiši, leguanskom gušteru itd. Članovi
jedne iste grupe nijesu se smjeli medju sobom uzimati,
�21
nego samo članovi jedne grupe i članovi druge grupe. Sin
jednoga dinga nije se primjerice smio oženiti kćerju dru
goga dinga, ali se zato svako od njih dvoje moglo uzeti
sa članom iz porodice miša, kazuara, parcova ili iz koje
druge porodice, “
Ova je predaja jasnija od biblijske predaje; ona po
kazuje najjednostavnijim načinom postanak spolnih zajed
nica. Uostalom Paul Lafargue navodi u „Novom Vremenu*41
veoma oštroumno sa našeg gledišta potpuno opravdani
dokaz, da imena, kao A dam i Eva, nijesu imena pojedinih
osoba, već imena rodova, u kojima su živjeli Zidovi u
predhistorijskom vremenu. Lafargue riješava svojim doka
zivanjem čitav niz inače tamnih i protuslovnih mjesta u
1. knjizi Mojsijevoj. Isto je tako M Beer u „Novom V remenu“ 2 obratio pažnju na to, da je kod Zidova još i danas
ženidbeni običaj, da nevjesta i majka mladoženjina n e
s m i j u i m a t i i s t o i me , jer bi se u porodici dogodila
nesreća, bolest i smrt. T o je drugi dokaz za tačnost Lafargueovog shvatanja. Gentilska organizacija branila je že
nidbu medju osobama, koje su potjecale iz istoga roda.
A po rodovskim pojmovima jesu zajedničkog porijetla ne
vjesta i majka mladoženjina, ako imaju ista imena. Naravno,
da današnji Zidovi ne imaju ni pojma o savezu te njihove
predrasude sa starinskim njihovim rodovnim uredjenjem,
koje je branilo takove brakove izmedju rodjaka. U početku
su se time htjele spriječiti degenerativne posljedice krvnog
spolnog općenja, i ma da je rodovsko uredjenje kod Z i
dova propalo još prije hiljadu godina, predaja se ipak, kako
vidimo, održala u predrasudi.
Iskustva, stečena još prije kod gajenja životinja, morala
su predočiti štetnost krvnoga grijeha. Kako su daleko sizala ta iskustva, vidi se iz 1. knjige Mojsijeve, iz glave
30., stiha 32. i slijedećih, gdje je Jakov znao da podvali
svome tastu Labanu gojeći šarene janjce i koze, koji su
po Labanovu obećanju imali pripasti njemu. Stari su dakle
1 9 . godište 1891., str. 2 2 4 . i dalje.
2 12. godište 1 8 9 3 ./9 4 . str. 119.
�22
Izraelci već mnogo prije Darwina proučavali u praksi darwinizam.
Kad smo već počeli da govorimo o prilikama starih
Zidova, ajde da navedemo još i neke druge č i n j e n i c e ,
koje potvrdjuju, da je kod njih u prastaro vrijeme vladalo
materinsko pravo. U 1. knjizi Mojsijevoj (3, 16) veli se
o žen i: „I ti se moraš pokoravati volji tvoga muža, a on
nejca bude tvoj gospodar. “ Ovaj stih glasi i drugačije:
„Zena treba da napusti oca i mater i da se priveže za
muža.“ Ali u prvoj knjizi Mojsijevoj (2, 24) veli se i to:
„Zat o će č o v j e k n a p u s t i t i s v o g a oca i svoju
m a t e r i z a s v o j u s e ž e n u p r i v e z a t i i postat će
jedno meso.“ Isto se ponavlja kod Mateja 19, 3, Marka
10, 7 i u listu Efežanima 5, 31. O dista se dakle radi o
tom, da je iz m a t e r i n s k o g p r a v a postala zapovijed,
o kojoj tumači biblije ne imaju ni pojma, pa je zato u
posve krivom svijetlu prikazuju.
Materinsko pravo izbija i u 4. knjizi Mojsijevoj (32,
41). Tam o stoji, da je Jair imao oca iz plemena Jude, a
majku iz plemena Manasije, pak se ipak Jair izričito zove
s i n o m M a n a s i j e i bio je u tom plemenu nasljednik.
Jedan drugi primjer za materinsko pravo kod starih Zidova
nalazi se u knjizi Nehemijinoj (7, 63). Tam o se djeca
jednog svećenika, koji se oženio iz židovskog bratstva
Đarzilaj, zovu imenom toga bratstva Đarzilaj, pa se prema
tomu zovu ne imenom svojega oca, već imenom majke.
U porodici punalua uzimaju se po Morganu jedno ili
više koljena sestara jedne porodice sa jednim ili više ko
ljena braće d r u g e porodice. Rodjene sestre ili sestrične
prvog, drugog i daljeg stepena bijahu zajedničke žene
svojih zajedničkih muževa, a ovi nijesu smjeli biti njihova
braća. Rodjena braća ili rodjaci raznog stepena bijahu
zajednički muževi svojih zajedničkih žena, a ove nijesu
smjele biti njihove sestre. Pošto je tako krvni spolni sa
obraćaj prestao, novi je oblik porodice nesumnjivo doprinjeo
bržem i snažnijem razvitku plemena i pribavio onima, koja
su uzela ovu porodičnu (ormu, premoć nad onima, koja
su zadržala stari oblik odnošaja.
Rodbinski odnos, koji se razvio iz porodice punalua,
�23
bio je ovaj: Djeca od sestara moje majke i njena su djeca,
a djeca od braće mojega oca su i njegova djeca, a sva
zajedno su moja braća i sestre. Djeca od b r a ć e moje
majke su njezini nećaci i nećakinje, a djeca od sestara
mojega oca su njegovi sinovci i sinovke, a sva zajedno su
moji bratići i sestrične. D a lje : Muževi od sestara moje
majke su i njeni muževi, a žene od braće mojega oca su
i njegove žene, ali sestre od mojega oca i braća od moje
majke isključeni su iz obiteljske zajednice, a njihova su
djeca moji bratići i sestrične1.
Podizanjem kulture razvija se ukidanje spolnog odnošaja izmedju sve braće i svih sestara, pa se to postepeno
prenosi na najudaljenije rodjake u sporednoj liniji po ma
terinoj lozi. Javlja se nova grupa krvnog srodstva rod (gens),
koji se u prvom obliku razvio iz rodjenih i daljih sestara,
njihove djece i njihove rodjene i dalje braće po materi.
R od ima jednu pramajku, od koje potiču ženski nasljed
nici u generacijama. Muževi svojih žena ne spadaju u tu
grupu krvnog srodstva, u rod svojih žena, već pripadaju
rodu svojih sestara. Naprotiv djeca ovih muževa pripadaju
porodičnoj grupi svojih matera, jer se porijeklo mjeri po
materi: Mati je glava obitelji i tako postaje „materinsko
pravo “ , koje je dugo vremena bilo podlogom porodičnih i
nasljednih odnošaja. Prema tome — doklegod je bilo pri
znato nasljedje po materi — i žene su imale pravo su
djelovanja i glasanja u rodovskom vijeću, one su birale
saheme (poglavare) i ratne starješine i skidale ih. K ad je
Hanibal s Galima učinio savez proti Rimljanima, imalo se
u slučaju nesuglasica sa saveznicima povjeriti pravo pre
sude galskim ženama. Toliko je bilo Hanibalovo povjerenje
u njihovu nepristranost.
O Likijcima, koji su priznavali materinsko pravo, veli
H e ro d o t: „Njihovi su običaji dijelom kretski, dijelom karski.
P a opet imadu jedan običaj, kojim se razlikuju od svakog
drugog naroda na svijetu. Pitaš li Likijca, tko je on, od
govorit će ti najprije svojim imenom, ^zatim imenom svoje
matere i tako dalje u ženskoj liniji. Sta više, kad se slo1 Fr. E ngels, Porijetlo porodice i t. d.
�24
bodnjakinja uda za roba, njihova su djeca slobodni gradjani,
ali ako slobodan čovjek uzme inozemku ili robinju, nje
gova djeca, pa bio on i najviša ličnost u državi, gube sva
gradjanska prava."
U ono se vrijeme govori o matrimonium-u mjesto o
patrimonium-u, o mater (amilias mjesto o pater familias, a
domovina se naziva dragom materinskom zemljom. Kao
raniji porodični oblici, tako se i gens osnivao na zajednici
vlasništva, to jest na komunističkom načinu gospodarstva.
Z ena je upravljala i vodila porodičnu zajednicu, za to je
imala veliki ugled kako u kući tako u pitanjima odnosa
familije prema plemenu. O na je izravnjavala sporove,^ bila
suditeljica i obavljala vjerske obrede kao svećenica. Ceste
pojave kraljica i vladarica u starini, njihov odlučni upliv,
kad su vladali njihovi sinovi, primjerice u Egiptu, sve je
to bilo posljedicom materinskog prava. U onim je vreme
nima mitologija u velikom dijelu poprimila ženski značaj;
Astarta, Demetra, Cerera, Latona, Izida, Frigga, Freja,
G erda i t. d. Z ena je nepovredljiva, ubijstvo matere je
najteži zločin pozivajući sve muževe na osvetu. Krvna je
osveta zajednička stvar za sve ljude jednoga plemena, svaki
je dužan da osveti nekoga člana te porodične zajednice za
nepravdu, koju mu je nanio član drugoga plemena. Obrana
žena potiče muškarce na najveću hrabrost. Tako su se
pokazivala djelovanja materinskog prava u svim životnim
odnosima starih naroda, kod Babilonaca, Asiraca, Egipćana,
kod Grka prije herojskoga vremena, kod italskih plemena
prije sagradjenja Rima, kod Skita, Gala, Iberaca i Kantabrijaca, Germana i t. d. Z ena ima u onim vremenima po
ložaj, kakav nije imala nikada poslije. Tako veli Tacit^ u
svojoj „Germ aniji:" „Germani drže, da je u ženi nešto
sveto i proročko, zato poštuju savjet žena i pokoravaju se
njihovim riječima." Diodor, koji življaše u vrijeme Ceza
rovo, u najvećoj se mjeri ljuti nad položajem žena u Egiptu ;
on je doznao, da stare roditelje ne hrane njihovi sinovi,
već kćeri njihove. O n prezirno govori o ženskim slugama
sa Nila, koji su pripadnicima slabijega spola dali u do
maćem i javnom životu prava i slobode, koje su jednome
Grku ili Rimljaninu morale izgledati nečuvene.
�25
Z a vrijeme materinskog prava vladalo je uopće stanje
mira. Odnosi su bili posve jednostavni, život primitivan.
Pojedina plemena odijeliše se jedno od drugoga, ali zato
poštivahu jedno drugomu oblasti. Kad je pleme bilo na
padnuto, bili su ga muškarci dužni braniti, u ćem ih snažno
pomagahu žene. Po Herodotu su kod Skita i žene sudje
lovale u b o ju ; po njegovoj se tvrdnji djevica mogla udati
tek onda, pošto je ubila jednog neprijatelja. Uopće bijahu
u starini tjelesne i duševne razlike izmedju muškarca i žene
daleko manje, no u današnjem društvu. Gotovo kod svih
divljih i u barbarstvu živućih naroda su razlike u težini i
i veličini mozga manje no kod naroda u civilizaciji. Kod
tih naroda ne zaostaju žene tjelesnom snagom i spretnošću
nimalo za muškarcima. Z a to ne govori samo svjedočanstvo
starih pisaca o narodima, kod kojih vladaše materinsko
pravo, za to svjedoče i ženske vojske Ašantija i zapadnoafričkoga kralja u Dahomeu, koje se odlikuju hrabrošću i
divljaštvom. T o potvrdjuje i sud Tacitov o ženama kod
starih Germana i podaci Cezarovi o ženama Iberaca i
Skota. Kolumbo je pred Santa Cruzom imao održati bitku
s jednim indijanskim plemenom, u kojoj su se žene ponijele
isto tako hrabro kao i muškarci. Z a ovo shvatanje nalazimo
potvrdu i kod Havelocka E llisa: „Prema H . H . Johnstoneu
moraju žene Andombijaca na Kongu teško raditi i nositi
velike terete, ali opet provode posvema sretan život. O ne
su često snažnije od muževa, bolje razvijene i imadu često
upravo prekrasna tjelesa. O Manymenima kod Arruwima
u istome kraju veli P a rk e : ,T o su lijepi ljudi, osobito su
žene ljepušaste i mogu nositi isto tako teške terete kao
i muškarci.* U Sjevernoj Americi rekao je jedan indijanski
poglavica H e a rn e u : ,Z ene su stvorene za rad, jedna od
njih može toliko nositi ili dignuti kao dva muškarca.*
Schelong, koji je s antropološkog stanovišta temeljito pro
učavao Papuance u njemačkoj koloniji Nove Guineje, našao
je, da su žene mnogo jače gradjene od muškaraca. T ako
u srednjoj Australiji dogadja se zgodimice, da muževi tuku
svoje žene iz ljubomora, ali u takovim slučajevima nerijetko
se dešava, da žena uzvrati i bez pomoći izlupa muža. N a
Kubi su se žene borile uz bok svojih muževa i imale su
�26
veliku neovisnost. Kod nekih indijanskih rasa, kao kod Puebla
u Sjevernoj Americi i kod Patagonaca, žene su velike kao
muškarci, a ni kod Rusa, što se tjelesne veličine tiče, ne
postoji tako velika razlika izmedju spolova, kao kod Engleza
ili Francuza.4
*1)
Ali i u radu su žene u izvjesnim prilikama strogo po
stupale, i jao si ga muškarcu, koji je bio odviše trom ili
odviše nespretan, a da bi doprinesao svoj dio općenitom
uzdržavanju. Njega su prosto otjerali, pa se onda ili po
vratio u svoj rod, gdje je bio dočekan neprijateljski, ili je
stupio u drugi rod, gdje su prama njemu bili snošljiviji.
D a bračni život urodjenika u unutrašnjosti Afrike nosi
još i danas ovaj karakter, našao je na svoje veliko iznenadjenje Livingstone, kako pripovijeda u svom d jelu:
„Missionary travels and researches in southern Africa4
4
(Misijonarske radnje i istraživanja u južnoj Africi), London
1857. Na Sambeziju naišao je na Đalondu, lijepo i snažno
poljodjelsko pleme crnaca, kod kojega su žene uživale
privilegovan položaj, što su mu potvrdila saopćenja Portu
galaca, koja su mu se u početku činila nevjerovatna. O ne
sjede u vijeću; mladoženja mora iz svojega sela putovati
u ženino; on se pri tom obvezuje, da će majku svoje
žene, dok bude živa, opskrbljivati gorivom, a u slučaju da
dodje do rastave, ostat će djeca vlasništvo matere. No
naprotiv mora se žena brinuti za muževljevu hranu. Pa i
ako dodje gdjekada do malih razmirica izmedju muževa i
žena, Livingstone je našao, da se muževi ne bune proti
tomu ; vidio je naprotiv, da se muškarci, koji su uvrijedili
žene, kazne vrlo osjetljivo i to — gladovanjem. Čovjek
dodje kući da jede, ali žena ga pošalje drugoj i on ostaje
gladan. Umoran i gladan popne se on u najnapučenijem
dijelu sela na drvo i javlja plačnim glasom: „Čujte! čuj
te ! Mislio sam, da sam se oženio ženama, ali one su mi
sve od reda vještice! Ja sam neženja, ne imam ni jedne
žene! Je li to pravo za čovjeka, kao što sam j a ! 4
4
x) H avelock E llis, Muškarac i žena. Str. 3 . do 4. Leipzig 1894.
�27
Drugo poglavlje.
Borba izmedju m aterinskog i očinskog
prava.
1. Postanak očinskog prava.
Sa namnožanjetn stanovništva postaje čitav niz sestrin
skih rodova, koji opet stvaraju kćerinske rodove. Materin
je rod za njih fratrija. V iše fratrija čine pleme. O va je
društvena organizacija tako čvrsta, te je bila podlogom voj
ničkoj organizaciji u starim državama, kad je već staro ro
dovsko uredjenje bilo propalo. Pleme se dijeli u više ple
mena, koja imaju jednako uredjenje i u svakom od njih
ostaju stari rodovi. Ali pošto rodovsko uredjenje zabranjuje
brak izmedju braće i sestara i svih rodjaka u materinoj
liniji do najudaljenijeg člana, ono je time samo sebe po
kopalo. Kako su medjusobni odnošaji pojedinih rodova
bivali tijekom društvenog i privrednog razvitka sve zamr
šeniji, to se zabrana braka izmedju različnih rodova nije
mogla dugo održati, ona je morala sama po sebi pasti i
rasprsnuti se. Dok je proizvodnja životnih namirnica sta
jala još na najnižim stepenima zadovoljavajući vrlo malenim
zahtjevima, bila je djelatnost muža i žene u glavnom jed
naka. Ali sa uvećavanjem podjele rada nastupila je ne
samo podjela poslova, već i podjela zanimanja. Ribolov,
lov, stočarstvo, poljodjelstvo zahtijevali su naročitih znanja,
a ona su u daleko većoj mjeri bila potrebna za pravljenje
alata i posudja, koja su bila poglavito vlasništvo muževa.
Muškarac, koji je u tom razvoju stupio naprijed, bio je
pravi gospodar i vlasnik ovih izvora bogatstva.
Sa namnožavanjem stanovništva i sa težnjom za većim
pašnjacima i oranicama javila su se ne samo trvenja i borbe
oko posjeda najboljeg zemljišta i tla, nego se javila i po
treba radnih snaga. Sto su brojnije bile te snage, to veće
je bilo bogatstvo proizvoda i stada. T o je najprije dovelo
do otmice žena, a kasnije do zarobljivanja pobijedjenih
muževa, koje su u početku ubijali. T im e su došla dva ele
menta u staro rodovsko uredjenje ne slažući se dugo
s njim.
�28
K tome je došlo još i nešto drugo. Sa sve većim dife
renciranjem poslova nastaje iz sve veće potrebe orudja,
sudova, oružja itd. zanat, koji uzima samostalni razvoj
odjeljujući se malo pomalo od poljodjelstva. Nastaje po
sebno stanovništvo, koje se bavi zanatom, sa zasebnim
interesima kako u pogledu na imanje tako i na njegovo
nasljedjivanje.
Dokle se porijeklo vodilo u ženskoj liniji, nasljedjivali
su rodovski srodnici svoje pokojne rodovske drugove po
materinoj lozi. Imanje je ostalo u rodu. Ali u novom stanju,
kad je otac postao vlasnikom, to jest posjednikom stada
i robova, oružja i posuda, kad je postao zanatlijom i trgov
cem, pripala je poslije njegove smrti, dokle je on ubrojavan u materin rod, njegova svojina ne njegovoj djeci,
nego njegovoj braći i sestrama i djeci i potomstvu njegovih
sestara. Rodjena djeca nisu dobila ništa. Težnja, da se
ovo stanje promijeni bila je dakle vrlo velika, i ono se
promijenilo. Prije svega, namjesto braka sa više muževa i
žena postala je porodica parova. Neki čovjek živio je sa
jednom ženom i djeca, potekla iz toga odnošaja, bila su
njihova djeca. O ve porodice parova rasprostirale su se u
toliko više, u koliko je zabrana braka u rodovskoj organi
zaciji otežavala takovo uzimanje i u koliko su navedeni
ekonomski uzroci iziskivali nov oblik porodičnog života.
Staro stanje stvari, počivajući na zajedničkom gospodar
stvu, nije se moglo izmiriti sa ličnom svojinom. S t a l e ž i
z a n i m a n j e odlučivali su, kad je bilo nužno odabrati
mjesto za stanovanje. Iz proizvodnje robe, koja je sada
nastala, izašla je trgovina sa susjednim i stranim narodima,
što je bilo povodom novčanoj privredi. Taj razvoj je vodio
i upravljao muškarac. Privatni njegovi interesi nijesu u glav
nom imali ništa zajedničko sa starom rodovskom organi
zacijom, čiji interesi bijahu često puta protivni njegovima.
T ako je značaj rodova sve više opadao. Najposlije je rod
sačuvao još samo vršenje vjerskih funkcija u porodičnoj
zajednici; njegovo je ekonomsko značenje propalo i po
svemašnji raspad rodovskog uredjenja bio je tek pitanje
vremena.
Sa ovim raspadanjem starog rodovskog uredjenja pao
�29
je ubrzo upliv i položaj ženin. Materinskog je prava ne
stalo, a na njegovo je mjesto došlo očinsko pravo. Čovjek
je kao privatni vlasnik imao interesa u djeci, koju je mogao
smatrati z a k o n i t o m i učiniti nasljednicima svojega vlas
ništva, p a j e z a t o z a b r a n i o ž e n i s n o š a j s a
drugim muškarcima.
Naprotiv, on je za sebe zadržao pravo, da pored
prave žene ili više njih drži toliko priležnica, koliko je
mogao da ih uzdržava. I djeca ovih priležnica bila su
smatrana zakonitom djecom. Dva važna dokaza u tom po
gledu nalazimo u bibliji. U 1. knjizi Mojsijevoj, u glavi
16, u stihu 1. i 2. veli se : „Ali Sara, žena Avramova,
ne radjaše mu djece. A imaše robinju Misirku, po imenu
Agaru. Pa reče Sara A vram u: gle, G ospod me je za
tvorio, da ne rodim ; nego idi k robinji mojoj, ne bih li
dobila djece od nje. I Avram prista na riječ Sarinu.“
Drugo značajno mjesto je u 1. knjizi Mojsijevoj, u glavi
30., u stihu 1. i slijedećima. Tam o stoji: ,,A Rahilja vi
djevši gdje ne radja djece Jakovu, pozavidje sestri svojoj;
i reče Jakovu: daj mi djece, ili ću umrijeti. A Jakov se
rasrdi na Rahilju i re č e : zar sam ja, a ne Bog, koji ti
ne da poroda? A ona reče: eto robinje moje V ale, lezi
s njom, neka rodi na mojim koljenima, pa ću i ja imati
djece od nje. I dade mu Valu, robinju svoju, za ženu, i
Jakov leže s njom.“
Jakov je dakle imao ne samo kćeri Labanove, dvije
sestre, za žene istovremeno, već su mu one dale i svoje
služavke, što je po običaju onog vremena bilo „moralno” . O n
je, kao što je poznato, obje glavne žene kupio služeći za
svaku od njih njihovu ocu Labanu po sedam godina.
ono doba bijaše kupovanje žena općenit običaj kod Z i
dova, ali pored kupovanja žena bila je veoma razvijena
otmica žene od pobijedjenih naroda; tako su primjerice
oteli Benjaminovi potomci žene silonske.1 Zarobljena žena
postala je robinjom, priležnicom. Ali ona je mogla postati
zakonitom ženom, čim je ispunila ove propise: morala je
odrezati sebi kosu i n o k te ; odjeću, u kojoj bijaše zaro1 Knjiga o sudijama 21, 2 0 i dalie.
�30
bijena, morala je svući i zamijeniti je drugom, koja joj je
bila dana; poslije toga je mjesec dana morala oplakivati
oca i majku i kad je tako umrla za svoj narod i postala
mu strana, tek onda je mogla legnuti u bračnu postelju.
Najviše je žena imao, kako je poznato, kralj Salamun,
koji je po knjizi o kraljevima (I, 11) imao ne manje nego
700 žena i 300 priležnica.
Čim je očinsko pravo, to jest porijeklo po muškoj
lozi ovladalo u židovskoj rodovskoj organizaciji, kćeri su
bile isključene od nasljedstva. Ovo je kasnije bilo samo u
toliko izmijenjeno, ako otac ne bi ostavio nijednoga sina.
T o se vidi iz 4. knjige Mojsijeve (27, 2 do 8), gdje se
govori o tom, kako je Mojsije — kad je Zelafead umro
bez sinova i kada su kćeri gorko požalile, što su isključene
iz očeva nasljedja, koje je imalo da se vrati Josipovu
plemenu — presudio, da u ovom slučaju kćeri treba da
budu nasljednici. Ali kad one stadoše namjeravati, da se
po starome običaju udadu u neko drugo pleme, Josipovo
se pleme požalilo, da će mu na taj način propasti nasljedje. Na to je Mojsije presudio (4, 36), da nasljednice
mogu slobodno birati muževe, ali da su obvezane ostati
u plemenu svojih otaca. Dakle, zbog svojine je povrijedjeno staro bračno uredjenje. Uostalom, već je u staro
zavjetnom, dakle historijskom vremenu ovladalo očinsko
pravo kod Zidova i organizacija bratstva i plemena osni
vala se kao kod Rimljana na nasljedjivanju po muškoj
lozi. Prema tomu bijahu kćeri isključene iz nasljedja, kako
se to vidi iz I. knjige Mojsijeve (31, 14 i 15), gdje se
tuže Labanove kćeri, Lea i R a h ela : „Eda li još imamo
kakav dio i nasljedstvo u domu oca svojega? Nije li nas
držao kao tudjinke, kad nas je prodao? pa je još i naše
novce jednako jeo.“
1 kod Zidova, kao kod svih naroda, kod kojih je
nasljedje po ocu stupilo na mjesto nasljedja po materi,
žjena je bila potpuno bespravna. Brak je bio kupovni brak.
Z eni je bila nametnuta najstroža čistoća, dok muškarac
nije bio vezan uz tu zapovijed, već je osim toga imao
pravo imati i više žena. A ko se mužu prve bračne noći
učinilo, da mu je žena već prije vjenčanja izgubila djevi-
�31
čanstvo, imao je pravo, ne samo da ju otjera, već da je
dade i kamenovati. Ista bi kazan stigla i brakolomnicu, a
muža samo onda, kad bi počinio brakolomstvo s tudjom
ženom židovskoga porijekla. Po 5. knjizi Mojsijevoj (24,
1 do 4) imao je čovjek pravo otjerati skoro dovedenu
ženu, ako u njegovim očima ne steče milosti, ili ako ga u
čemu bilo ne zadovolji. O n je tada morao napisati knjigu
odpusnicu, dati ženi ruku i pustiti je iz kuće. D a je
kasnije kod Z idova ženin položaj bio nizak, vidi se i
otuda, što još i danas žene u sinagogi prisustvuju službi
božjoj odvojeno od ljudi i što se ni u molitvi ne spo
minju.1 Po starom židovskom shvatanju ne pripada žena u
općinu, ona je i u vjerskom i u političkom pogledu jed
naka ništici. A ko se nadje deset muškaraca na okupu,
oni smiju vršiti službu božju. Z ene toga ne mogu, ma
koliko ih bilo.
Slično tome naredio je Solon u A teni, da se na
sljednica mora udati za svoga najbližeg muškog agnata,
ma oboje pripadali istomu rodu i ma je takav brak bio
zabranjen po ranijem pravu. Solon je naredio i to, da
vlasnik ne mora, kao dotle, ako umre bez djece, ostaviti
svoj imetak svomu rodu, već da može u oporuci imeno
vati za nasljednika koga hoće. Vidimo dakle, da čovjek
ne upravlja vlasništvom, već vlasništvo upravlja njime i
postaje njegovim gospodarom.
Sa vladom privatnog vlasništva bilo je zapečaćeno podjarmljenje žene pod muškarca. Nastupilo je vrijeme pod
cjenjivanja i čak preziranja žene.
M a t e r i n s k o je pr a vo z nač i l o komuni z a m,
j e d n a k o s t svi j u; p o j a v a o č i n s k o g p r a v a z na č i l a
je vl adu p r i v a t n o g vl as ni š t va i u i sto vr i j eme
1 U nastarijem dijelu grada Praga nalazi se jedna mala sinagoga,
koja potječe iz šestog stoljeća poslije Krista i koja je valjda najstarija u
Njemačkoj. A k o posjetilac sidje za sedam stepenica u polumračan prostor,
primjetit će prema sebi na zidu otvore, koji vode u jedan potpuno
mračan prostor. N a pitanje, kuda vode ti otvori, odgovorio nam je v o d ič :
u prostor za žene, gdje one prisustvuju službi božjoj. M oderne su sina
goge povoljnije udešene za žene, ali je odvojenje žena od muškaraca
očuvano.
�32
p o d č i n j e n o s t i r o p s t v o ž e n e . T o je uvidiao i kon
zervativni Aristofan, koji je u svojoj komediji „Pučka skup
ština žena" ocrtao, kako žene dolaze na vladu u državi i
kako uvode komunizam, koji on karikira najcrnijim bojama,
da bi žene diskreditirao.
Na koji se način ovaj preobražaj u pojedinostima iz
vršio, teško je pokazati. Ali ova p r v a v e l i k a r e v o l u
ci j a, koja se javila u razvoju čovječanstva, nije izvršena
istovremeno kod svih starih kulturnih naroda niti svuda na
isti način. Medju narodima Grčke bila je prva A tena, gdje
je najprije nastupio novi poredak u odnosima.
Fr. Engels drži, da se ovaj veliki preobražaj izvršio
posve mirno, i kad su stvorene sve pogodbe za novo
pravo, bilo je tek potrebno jednostavno glasanje rodova,
da se materinsko pravo zamijeni očinskim. Naprotiv, Đach
ofen pozivajući se na stare pisce misli, da su se žene že
stoko usprotivile tom društvenom preobražaju. O n naime
u pričama o amazonskim carstvima, koje se nalaze u povjesti Azije i Istoka i koje su se pojavile i u Južnoj
Americi i Kini, vidi dokaze za borbu i otpor žena protiv
novog uredjenja.
Sa nastupom muške vladavine izgubile su žene i svoj
položaj u općini, isključene su iz vijeća i svakog važnog
uticaja. Čovjek ih sili na bračnu vjernost, koju za sebe ne
priznaje; ako žena prekrši tu vjernost, ona čini najveću
prevaru, koja može snaći novoga gradjanina; ona mu do
nosi u kuću stranu djecu kao baštinike njegova imetka,
čega radi kažnjavahu stari narodi ženu, koja je prekršila
bračnu vjernost, kaznom smrti ili ropstva.
2. Materinsko pravo u grčkim mitima i dramama.
I ako su tako žene uklonjene sa svog vladarskog po
ložaja, ipak su stari običaji i navike vladali duhovima još
mnogo stoljeća, premda je dublji njihov smisao postao
pomalo sve nerazumljiviji narodima. T ek sadašnje se vrijeme
trudi, da bi ispitalo značenje tim starim običajima. Tako
se u Grčkoj zadržao religijozni običaj, da žene prizivaju
za savjet i pomoć samo boginje. 1 godišnje svetkovine
i
�33
t h e s m o f o r i j a nastale su u doba m a t e r i n s k o g p r a v a .
Još i u kasnijem vremenu grčke su žene svetkovale ovaj
praznik pet dana u čast Demetre i na svetkovini nije smio
biti prisutan nijedan muškarac. Slično se dogadjalo u starom
Rimu u čast Cererinu. Demetra i Cerera bijahu boginje
plodnosti. Takve svetkovine obdržavale su se i u N je
mačkoj daleko u kršćanski srednji vijek i bile su posvećene
Friggi, koja je starim Germanima bila boginja plodnosti;
i ovdje su muškarci bili isključeni od učestvovanja.
U Ateni, gdje je materinsko pravo ustupilo mjesto
očinskome pravu najranije, ali, kako se čini, poslije velikog
otpora žena, očito se odražava tragičnost ovoga preobra
žaja u Eshilovim ,,Eumenidama“ . Predm et je ovaj: A ga
memnon, kralj u Mikeni, muž Klitemnestrin, žrtvuje po
zapovijedi proročišta pri svom pohodu na Troju svoju kćer
IHgeniju. Mati se bunila proti žrtvovanju svog djeteta, koje
po materinskom pravu ne pripada njezinome mužu, i u
Agamemnonovoj odsutnosti uzima za muža Egista, što nije
bilo nemoralno po starinskom pravu. Kad se Agamemnon
iza mnogogodišnjeg izbivanja vratio u Mikenu, ubije ga po
nagovoru Klitemnestrinu Egist. O rest, Agamemnonov i
Klitemnestrin sin, osvećuje po zapovijedi Apolona i A tene
smrt očevu, ubijajući mater i Egista. Poradi ubijstva, po
činjenog na materi, progone O resta Erinije, koje zastupaju
staro pravo. Apolon i A tena, koja po mitu n e m a ma j ke ,
jer je gotova iskočila iz glave Zeusove, brane O resta i
zastupaju novo, očinsko pravo. Radi presude stvar dolazi
pred areopag, gdje se razvije ovakav razgovor, u kom su
izražena oba suprotna gledišta:
Erinija : Je li te prorok (A p o lo n ) naveo na ubijstvo majke ?
O r e s t: Još ni do danas ne proklinjali svoju sudbinu.
Erinija: Tako veliš sada, ali ćeš uskoro drukčije govoriti.
O rest: Vjerujem , ali će mi pom oći otac iz groba.
Erinija: Nadaj se u mrtve ti, što si m a jk u ubio.
O rest: Dvostruki je grijeh navukla ona na svoju griješnu glavu.
E rinija: Kako to ? Obavijesti o tom i sudije.
O r e s t: O na je ubila muža i ubila mi je oca.
Erinija: 1 ti još živiš, dok je o n a okajala ubivstvo.
O rest: Z ašto je nijesi gonila za života?
Erinija: O n a n i j e b i la u k r v n o m s r o d s t v u s a m u ž e m , k o g a
j e u b i la .
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
3
�34
O rest: A ja s a m , v e l i i, o d m a j č i n e kr vi .
Erinija: Z a r t e o n a , u b i c o , n i j e n o s i l a p o d s v o j i m
srcem?
Zar se ne k u n e š d r a g o c j e n o m
krvi
svoje matere?
Erinije dakle ne priznavaju nikakovo očinsko i muževIjevo pravo, za njih postoji samo materinsko pravo. Njima
je ravnodušno, što je Klitemnestra dala umoriti muža, jer
on je bio stranac; naprotiv, one zahtijevaju, da se kazni
ubica matere, jer je O rest, ubivši majku, učinio najteže
zločinstvo, koje se u starom rodovskom uredjenju moglo
učiniti. Naprotiv, Apolon stoji na suprotnom stajalištu: on
je po nalogu Zeusovu nagovorio Oresta, da ubije svoju
mater, kako bi osvetio umorstvo oca, i brani taj postupak
pred sudijama ovako:
„Na to velim, čuj moju pravednu r ije č :
Nije majka tvorac svo g a djeteta.
O na samo prima i nosi probudjeni ž iv o t;
O tac ga stvara, ona čuva tu zalogu
Prijateljstva medju njima, ako je Bog ne povrijedi.
T o ću potvrditi sigurnim dokazom.
Jer otac m ože da bude bez majke;
Dokaz je rodjena kći (A ten a) olimpskoga Zeusa,
Koju nije nikada skrivala tama materine utrobe,
A plemenitijeg podmlatka nije rodila nijedna boginja/1
Prema Apolonovu mišljenju stvaranje daje prvo pravo
ocu, dok je naprotiv po dotadanjem mišljenju majka davala
krv i život djetetu i bila jedini vlasnik djeteta, a otac njenog
djeteta bio je za nju samo s t r a n a c . Z ato na mišljenje
Apolonovo odgovaraju Erinije:
T i uništavaš sile starog vremena . . .
T i, mladi bože, hoćeš da upropastiš nas stare.
Sudije se spremaju za presudu, pola ih je za staro, a
pola za novo pravo, tako da prijeti opasnost jednakih gla
sova. T ada dohvati A tena glasački kamečak s oltara i spu
štajući ga u žaru govori:
M eni je pripalo dati posljednju riječ
I ja spuštam ovaj kamečak za O re sta ;
Ja z a m a j k u n e z n a m , nije me rodila, k o,
N o iz sveg srca hvalim s v e , š t o j e m u š
P a č a k i u b r a k u , jer sam sva očeva.
Z ato smatram sada, da je m a n j e k a ž n j i v o ubistvo žene,
Koja je ubila svoga muža, k u ć n u o b r a n u .
Neka pobijedi Orest i pri jednakoj podjeli glasova.
�35
Druga jedna priča prikazuje propast materinskog prava
u A teni na ovaj način „Z a Kekropsova vladanja dogodi
se dvostruko čudo. Izbiju iz zemlje u isto vrijeme na
jednom mjestu maslina, a na drugom voda. Preplašeni
kralj pošalje poslanstvo u Delfe, da pita proročište o zna
čenju ovih dogadjaja. Odgovor je glasio: Maslina označuje
Minervu, a voda Neptuna i sada stoji do gradjana, po
kome će od ta dva božanstva nazvati svoj grad. Kekrops
sazove narodnu skupštinu, u kojoj su imali pravo glasanja
muškarci i žene. Muževi su glasali za Neptuna, žene za
Minervu, i pošto su žene imale jedan glas više, pobijedi
Minerva. T o razljuti Neptuna i on poplavi morem zem
ljišta Atenjana. D a bi ublažili srdžbu boga. osudiše A tenjani svoje žene na trostruku kazan: d a i z g u b e p r a v o
g l a s a , d a n j i h o v a d j e c a n e n o s e m a j č i n o i me , a
o n e s a me da se vi š e ne z o v u A t e n j a n k e . " 1
Tako pobijedi novo pravo. Brak, koji učini oca glavom
porodice, očinsko pravo pobijedi materinsko pravo.2
3. Zakonite žene i hetere u Ateni.
Prelaz iz materinskog prava u očinsko izvršen je svuda
kao i u Ateni, čim je dostignut sličan stupanj kulturnog
razvitka. Z ena je potisnuta u kuču, izolovana je i dobiva
posebne prostorije — ginekonitis — u kojima živi. Isklju
čena je čak od dodira s muškarcima, koji posjećuju kuću.
T o je bila glavna svrha odjeljivanja.
Ovaj preobražaj u običajima dolazi do izražaja već u
Odiseji. T ako Telem ak kori svoju majku Penelopu zbog
prisutnosti medju proscima i zapovijeda jo j:
„T a podji kući i brini se za svoje poslove,
Z a vreteno i stan i gledaj, da ti se radu
Djevojke nauče ; govor priliči ljudima,
A p r i j e s v e g a m e n i , j er ja s a m
gazda
u
k u ć i 1“ 3
1 Bachofen, M aterinsko pravo.
2 Kada je zimi izmedju 1899 i 1900 predstavljana u Berlinu, Beču
itd. Eshilova O restija u novoj obradi gosp. v. W ilam owitz-M ollendorfa,
publika i kritika bijahu nesposobne da shvate duboki smisao ove tragedije
i ona je za njih bila nešto nerazumljivo.
3 Homerova O diseja. Prvo pjevanje.
�36
Ovakovo shvatanje već ^ je zavladalo u ono doba u
cijeloj Grčkoj. Još i više. Žena, i kad je udovica, stoji pod
gospodstvom najbližeg muškog rodjaka i nema više prava
da bira muža. Siti dugog obmanjivanja lukave Penelope,
prosioci se kroz usta Antinojeva obraćaju k Telemaku i
zahtijevaju:
Eto, prosci te opominju, da znaš i sam
U srcu svom, a da i svi Ahajci znadu !
P o š a l j i m a t e r i r e c i jo j, d a u z m e z a m u ž a .
Koji joj se svidja i k o g a j o j o t a c i z b e r e . 1
Ženinoj je slobodi sad već odzvonilo. Ako izadje iz
kuće, mora da se zavija, da ne bi izazvala požudu kakvog
drugog čovjeka. Na istoku, gdje su spolne strasti uslijed
žarke klime najžešće, još je i danas najstrože provadjano
ovo odjeljivanje žena. Medju starim narodima služi A tena
za ugled novim uredjenjem. Z ena doduše dijeli s mužem
postelju, ali ne i s to l; ona ga ne zove po imenu, nego
„gospodaru**; ona mu je sluškinja. Javno se nije smjela
nigdje pokazati, na ulicu je izlazila pod koprenom i odje
vena najjednostavnije. Ako je učinila brakolomstvo, ona je
po Solonovu zakonu platila taj svoj grijeh gubitkom života
ili slobode. Muž ju je mogao prodati kao robinju.
Položaj grčke žene u ono doba plastično je prikazan
u Euripidovoj „Medeji**.2 O na ovako jadikuje:
„O d svega, ah, što ima dušu i život.
M i sm o ž e n e n a j b j e d n i j a b i ć a l
Svojim mirazom moramo da kupimo muža, —
1 što je još gore od to g a :
N a š e je t i j e l o od t a d a n j e g o v o .
I uvijek postoji strašna o p a sn o st:
Kakav će on biti, dobar ili rdjav?
J^r je razvod za ženu uvijek mrlja,
T e svoga sudjenika n e s m i j e p r e z i r a t i .
1 kad se uda za ljude s novim navikamn i nenaviknutim
običajima,
O na sama — pošto je nitko ne uči —
Mora dokučiti prirodu svoga muža.
1 ako nam sve to srećno podje za rukom,
1 Homerova O diseja. Drugo pjevanje.
3 Stih 2 3 0 i dalje. Euripid je rodjen u Salamini 4 8 0 god.
Krista.
prije
�37
I ako naš dragi rado i veselo živi s nama,
Tada se našem životu može pozavidjeti. —
/
A inače — bolje biti m rtav! — muž, ako mu je
j
K uća omrzla, nalazi i z v a n n j e ono, što će
Ublažiti tugu njegove duše,
(
Kod prijatelja, kod vršnjaka sv o jih ; —
1
Mi imamo da gledamo samo na j e d n o g a .
V e le nam, da živimo ugodno, bezbrižno
,
U kući, dok oni bitke biju I
/
Luda zabluda ; r a d i j e b i h t r i p u t
1
B i l a u b o r b i , d e g o da j e d n o m r o d i m l
Sasvim su drukčije bile prilike za muževe. A ko je muž
tražiood žene zbog radjanja zakonitih nasljednika strogu
uzdržljivost prema drugim ljudima, on nije bio sklon da i
sebi nametne istu uzdržljivost prema drugim ženama. N a
stade doba h e t e r a. Ž ene, koje su se istaknule ljepotom
i duhom, obično tudjinke, cijenile su više slobodan život
u najintimnijim vezama sa muškarcima, nego bračno ropstvo.
U tome tada nije bilo ničega za gnjušanje. Ime i slava
ovih hetera, koje su podržavale najintimnije odnose sa
prvim ljudima Grčke i prisustvovale njihovim učenim raz
govorima i njihovim gozbama, doprlo je do naših dana,
dok su imena zakonitih žena većinom zaboravljena i iščeznula. T ako je lijepa Aspazija bila intimna prijateljica zna
menitog Perikla, koji se kasnije s njom oženio; ime hetere
Frine postalo je kasnije ime za sve one žene, koje su se
za novac prodavale. Frina je stajala u intimnim odnosima
sa Hiperidesom i poslužila je Praksitelu, jednom od prvih
vajara Grčke, kao model za njegovu Afroditu. Danaja je
bila draga Epikurova, Arheanasa draga Platonova. Druge
znamenite hetere bijahu Lais Korintska, Gnathaneja i t. d.
N e ima znamenitijega Grka, koji nije općio s heterama.
T o je bio način njihova života. Demosten, veliki govornik,
precizirao je u svom govoru protiv Neera spolni život A tenjana ovako: „ M i u z i m a m o ž e n u , d a b i s m o s t e k l i
b r a č n u d j e c u i i ma l i u k u ć i v j e r n u p a z i t e l j i c u ;
p r i l e ž n i c e d r ž i mo , da n a s d v o r e i d a n a s n j e
guj u, a h e t e r e r a d i l j u b a v n o g u ž i v a n j a . " Z en a je
bila tek stroj za radjanje djece, vjeran pas, što čuva kuću.
A domaćin je živio, kako ga je bila volja. I danas se to
često dešava.
�38
Da bi se zadovoljilo pohoti za ženama, što se prodaju,
osobito od strane mladih ljudi, nastala je prostitucija, koja
je za vlade materinskog prava bila n e p o z n a t a . Prosti
tucija se od slobodnog spolnog saobraćaja razlikuje time,
što žena prodaje svoje tijelo za materijalna dobra bilo
j e d n o m čovjeku, bilo cijelom nizu muškaraca. Prostitucija
nastaje, ćim za ženu prodavanje njezinih draži postaje
zanat. Solon, stvorivši A teni novo pravo, slavljen kao
stvoritelj novog pravnog stanja, osnovao je javne ženske
kuće, deikterion (državni bordel), i za sve je posjetitelje
bila cijena jednako visoka. Po Filemonu iznosila je ta
cijena jedan obol, od prilike dvadesetipet filira našega
novca. Deikterij je bio nepovredljiv kao i hramovi Grka i
Rimljana i kršćanske crkve u srednjem vijeku, on je stajao
pod zaštitom vlasti. Oko stoipedeset godina prije Krista
bio je i jeruzolimski hram običajno sastajalište ovakovih
djevojaka.
Z a dobročinstvo, koje je Solon učinio atenskim muš
karcima osnivanjem deikterija, bio je od svojih savremenika
ovako slavljen: „Solone, slava ti! Jer ti si prodavao javne
ženskinje za zdravlje grada, za moral grada, koji je pun
snažnih mladih muškaraca, te bi se bez tvoje mudre uredbe
bili podali proganjanju boljeg ženskog svijeta.“ Mi ćemo
vidjeti, da se u današnje doba posve istim razlozima oprav
dava potreba prostitucije i bordela u državi. Tako su
državni zakoni priznavali muškarcima kao prirpdno pravo,
da rade ono, što bi za žene značilo prezrenje i težak
prestup. Kako je poznato, ima i danas ne malo ljudi,
koji predpostavljaju društvo jedne lijepe griješnice društvu
svoje bračne drugarice, pa ipak vrijede kao „stupovi
države", „stupovi poretka" i „čuvari bračne i obiteljske
svetosti".
Čini se, da su se grčke žene često osvećivale svojim
muževima za naneseno ugnjetavanje. Ako je prostitucija
dopuna monogamnog braka s jedne strane, brakolomstvo
žena i nevjera prema muževima jest njegova dopuna s druge
strane. Medju grčkim pjesnicima drama važi Euripid kao
ženomrzac, jer voli u svojim dramama napadati žene. Sta
im je on sve iznosio, najbolje se vidi iz jednog napadaja,
�koji je jedna Grkinja u Aristofanovim „Tesmoforijskim
svečanostima" upravila na Euripida.1 Tam o se veli:
„Kakvim nas blatom on (Euripid) još nije uprljao ?
1 je li kadgod umuknuo klevetnički njegov jezik ? Kratko i jasno :
G djegod ima publike, tragedija i borova,
Tu se mi nazivamo noćnim pticama, pohotljivicama,
Prijateljicama flaša, varalicama, brbljavicama,
K od nas nije ništa dobro, mi smo muškarcima krst i pokora,
Stoga, kad nam muž dodje kući izkazališta,2
G leda nas zlobno i obazire se,
D a gdjegod nije skriven kakav ljubavnik.
O dsad nam se ne dopušta ništa, što smo prije toga
R adile, jer nas je on predstavio muževima tako opako,
D a im žena izgleda
zaljubljena, ako vijenac plete,
Hi ako u kućanstvu što razbije,
Muž odmah p ita : Zašto su ti crijepovi ?
Sigurno zbog prijatelja iz Korinta."
Pojmljivo je, što rječita Grkinja na taj način predusreće
napadača svojega spola, ali teško, da bi Euripid mogao
podići ovakve optužbe i da bi mogle naići na kakvo vjero
vanje kod muškaraca, da oni nisu dobro znali, koliko su te
optužbe opravdane. Sudeći po završnim rečenicama ove
optužbe, u Grčkoj nije postojao onaj običaj, koji je vladao
ranije u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama, po kome
je domaćin svoju ženu i rodjenu kćer ustupao gostu za
jednu noć. O ovom običaju, koji je vrijedio u Holandiji
još u petnaestom vijeku, kaže Murner o v o : ,,U Holandiji
je običaj, kad domaćin ima dragoga gosta, da mu ustupi
svoju ženu na dobru vjeru."3
Razvijanje klasnih borbi u grčkim državama i žalosno
stanje u mnogim od ovih malih zajednica potaknulo je Pla
tona, da istražuje najbolji ustav i najbolje državno uredjenje.
U svojoj „Državi", koja je njegov ideal, traži za prvi
razred gradjana, za čuvare, potpunu ravnopravnost žena. I
one, kao i muškarci, treba da se vježbaju u oružju i da,
kao i oni, vrše sve dužnosti, a „zbog slabosti spola" da
rade lakše poslove. O n tvrdi, da su kod oba spola iste
1 Aristofan, Tesm oforijske svečanosti.
2 Iz kazališta, kamo grčke žene nijesu
3 Povijest njemačke kulture i običaja
Leipzig 1867., O tto W igand. Poznato je,
predmet u svojoj drami „C astu.
Stih 38 5 i dalje.
imale pristupa.
od Joh. Scherra. 9. izdanje.
da Sudermann obradjuje isti
�40
prirodne sposobnosti, ali da je žena u svemu slabija od
muškarca. Dalje, da žene budu zajednička svojina ljudi, a
tako isto i djeca, tako, da otac ne pozna svoje dijete, ni
dijete svojega oca.
Aristotel misli više buržoaski. Po njegovoj „Politici“
ženi treba ostaviti, da slobodno bira muža, ali da mu ona
bude podčinjena, a da ipak ima pravo „dati mu dobar
savjet“. Tukidid izriče jedan nazor, kojemu će povladjivati
svi filistri. O n veli, da najveću pohvalu zaslužuje ona
žena, o kojoj se van kuće ne govori ni dobro ni zlo.
Pri takvim pogledima moralo je poštovanje žena sve više
padati. Z bog straha od prenaseljenosti izbjegavan je dapače
intiman dodir s njom. Došlo se do neprirodnog udovolja
vanja spolnom nagonu. Grčke države bijahu gradovi sa
malom okolinom, koja je mogla ishraniti samo ograničen
broj stanovništva. Ovaj strah od prenaseljenosti pobudio
je Aristotela, da savjetuje ljudima uzdržavanje od žena i
vršenje spolnog snošaja s dječacima. V eć je prije njega
Sokrat hvalio ljubav prama dječacima kao znak više obra
zovanosti. Najzad, ovoj neprirodnoj strasti bili su naklonjeni
najčuveniji ljudi Grčke. Poštovanje žena spade na najniži
stepen. Bilo je kuća s muškim prostitutkama, kao što ih
je bilo sa ženskima. U takovoj društvenoj atmosferi mogla
je postati Tukididova izreka, da je žena gora od morskog
talasa za bure, od žara vatre i od divlje gorske bujice.
„A ko je Bog izumio ženu, ma gdjegod on bio, neka znade
da je prokleti tvorac najvećeg zla.“
Dok su se muškarci u Grčkoj podavali ljubavi prema
dječacima, žene su pale u drugi ekstrem, podajući se lju
bavi prema pripadnicima vlastitoga spola. T o se dogadjalo
naročito medju stanovnicima otoka Lesbosa, poradi čega
se ova zabluda zvala i zove lesbijskom ljubavi, jer još nije
izumrla i još se danas podržava. Kao glavna predstavnica
ove ljubavi važila je znamenita pjesnikinja Safo, „lezbijski
slavulj“, koja je živjela oko 600 godina prije Krista. Nje
zina strast nalazi silni izraz u njezinoj odi na Afroditu,
koju preklinje:
„Svevišnja, te sjediš na prijestolu od cvijeća,
Lukava kćeri Zeusova, od pjene stvorena,
Čuj me,
�41
O boginjo, ne ostavi me da propadnem
U jadu, u gorkoj muci 1“ —
Još strastveniju čulnost izražava njena oda lijepoj Atidi.
Dok je u A teni i u ostaloj Grčkoj već vladalo očin
sko pravo, u Sparti, koja-je s Atenom vodila borbu oko
prevlasti, još je vladalo materinsko pravo, dakle stanje,
koje je postalo posve neobično većini Grka. Predaja veli :
Jednoga dana upita jedan Grk nekoga Spartanca, kojom se
kaznom kazni u Sparti brakolomnik. Na to ovaj odgovori:
„Stranče, kod nas nema brakolomnika!“ Stranac: ,,A kad
bi ga bilo ?“ „O n bi morao“, rugaše se Spartanac, „dati
za kaznu jednog tako velikog vola, koji bi preko Tajgeta
mogao piti vodu iz Eurota.“ Na začudjeno pitanje stranč e v o : „K ako može jedan vo biti tako velik ?“ odgovori
Spartanac smijući s e : „Kako može u Sparti biti brako
lomnika!“ Da su Spartanke bile svijesne svojeg položaja,
vidi se iz obolog odgovora Leonidine žene jednoj tudjinki.
K ad je ova primijetila: „V i ste, Lakedemonke, jedine žene
što vladaju ljudim a!“ ona je odgovorila: „Mi smo i jedine
žene, što radjaju ljude. “
Slobodan položaj žena za vlade materinskog prava
razvio je njenu ljepotu i uzdigao njen ponos, njeno dosto
janstvo i samostalnost. Svi stari pisci tvrde, da su ove
osobine kod žena u doba materinskog prava bile veoma
razvijene. Neslobodan položaj, koji je kasnije nastupio,
morao je utjecati šte tn o ; ta se promjena ogleda u razno
likosti odijela u oba razdoblja. Odijelo dorske žene stajalo
je slobodno i lako na ramenima, ruke i listovi bili su slo
bodni, to je odijelo Dijane, koja je u našim muzejima
predstavljena slobodno i smjelo. Naprotiv jonsko odijelo
sakrivaše oblik i spriječavaše pokret. Način, na koji se
žena odijeva, daleko je više znak njene zavisnosti i uzrok
njene nemoći, nego što se to obično i danas uzima. Z.enino odijelo i danas čini, da je ona slaba i da osjeća svoju
slabost, što se najzad očituje u njenom držanju i u njenom
karakteru. Spartanski običaj, da djevojke idu gole sve do
udaje — što je uostalom i podneblje dopuštalo — pogla
vito je činio, po mišljenju jednog starog pisca, da se kod
Spartanaca razvije ukus za jednostavnost i težnja za dosto
�42
janstvenom spoljašnošću, i prema pogledima onoga vremena,
nije nimalo vrijedjao sramežljivost i izazivao požudu. I
djevojke su zajedno s dječacima prisustvovale svim tjele
snim vježbama. Tako se odgajao jedan snažan, samosvijestan spol, koji je znao svoju- vrijednost, kako to do
kazuje odgovor Leonidine žene tudjinki.
4. Ostaci materinskog prava u običajima različitih
naroda.
U najužoj vezi sa nastalim materinskim pravom stajal.
su stanoviti običaji, koje moderni pisci, ne poznavajuć1
1
nikako njihovo značenje, nazivaju „prostitucijom". Tako
bijaše u Babilonu r e l i g i o z n a dužnost djevojaka, do
raslih za udaju, da jedanput dodju u hram Milite, da bi
žrtvovale svoje djevičanstvo prodajući se jednom čovjeku.
Slično se dogadjalo u Serapeumu u Memfisu, u Armeniji
u čast boginje Anaite, na Cipru, u Tiru i u Sidonu na
čast A starte ili Afrodite. Sličnim običajima takodjer slu
žile su Izidine svetkovine kod Egipćana. Ovo žrtvovanje
djevičanstva bilo je kod boginje otkupljivanje isključivog
pripadanja jednome muškarcu u braku. „Jer priroda nije
obdarila ženu svim čarima, koje posjeduje, da uvene u
naručaju jednog čovjeka. Prirodni zakon tvari odbacuje
svako ograničenje, mrzi sve okove i smatra svaku isklju
čivost kao grijeh prema božanstvu."1 Dalja blagonaklonost
boginje morala je biti otkupljena žrtvovanjem djevičanstva
nekom strancu. — U smislu starog shvatanja bilo je i to, što su
libijske djevojke dolazile do miraza prodavanjem sebe. Po
materinskom pravu žene su prije udaje mogle slobodno
stupati u spolni saobraćaj, a muškarci su se protiv toga
tako malo bunili, te su najviše cijenili onu ženu, za kojom
se najviše žudjelo. Slično je bilo u Herodotovo doba kod
Tračana : „O ni djevojke ne čuvaju, nego im daju potpunu
slobodu, da se miješaju, s kime hoće. Naprotiv, na žene
strogo p a z e ; oni ih kupuju od njihovih roditelja za veliko
1 Đachofen, Materinsko pravo.
�43
blago.“ Čuvene su bile hijerodule u korintskom hramu
Afrodite, gdje je preko tisuću djevojaka činilo glavnu privlačivost za grčki muški svijet. A o kćeri kralja Keopsa u
Egiptu pripovijeda priča, da je sazidala jednu piramidu sa
dohodcima od prodaje svojih draži.
Slične prilike postoje još i danas na marijanskim, fili
pinskim i polinezijskim otocima, zatim po W aitzovu mi
šljenju kod različitih afričkih plemena. Drugi jedan običaj,
koji se dugo održao na Đalearima i u kome se ogleda
pravo svih muškaraca na ženu, bijaše u tom, što su prve
bračne noći puštani kod nevjeste krvni srodnici po godi
nama starosti. Najzadnji je došao zaručnik. Ovaj se običaj
kod drugih plemena izmijenio u toliko, što su ovaj privileg kod nevjeste uživali predstavnici toga plemena, sve
ćenici ili plemenske poglavice (kraljevi). Tako na Malabaru
Caimari plaćaju patamarima (svećenicima), da uzmu ne
vinost njihovim ženama . . . Najviši svećenik (namburi)
dužan je, da ukaže kralju (zamorinu) ovu uslugu pri nje
govu vjenčanju, a kralj mu za to plaća pedeset zlatnika.1
U Zadnjoj Indiji i na raznim otocima u Velikom O ceanu
vrše ovu službu sad svećenici, a sad plemenski poglavice
(kraljevi) a Slično je u Senegambiji, gdje plemenski po
glavar vrši kao službenu dužnost defloraciju djevojke do
bivajući zato uzdarje. K od drugih nekih naroda vršena je
i vrši se ta defloracija djevojke, gdjekad dapače i ženske
djece samo od nekoliko mjeseci, s pomoću naročito u tu
svrhu udešenih kipova. Može se uzeti i to, da jus primae
noctis (pravo prve noći), koji je do u kasni srednji vijek
postojao kod nas u Njemačkoj i u Evropi, zahvaljuje svoj
postanak jednakoj tradiciji. Vlastelin, koji se smatrao go
spodarom svojih pripadnika ili kmetova, naslijedio je ovo
pravo od plemenskoga poglavice. Kasnije više o tom.
Tragovi materinskog prava pokazuju se dalje u oso
bitim običajima južnoameričkih plemena, — ovi su se, iz
gleda, održali i kod Baska, naroda sa prastarim navikama
i običajima, — da na mjesto rodilje njezin muž legne u
1 K. K autsky, Postanak braka i porodice. K osm os 1883.
2 M ontegazza, Ljubav u čovječjem rodu.
�44
postelju, da se savija i da se dade njegovati od primalje.
Ovaj običaj znači, da otac priznaje novorodjenče za svoje dijete.
Ovaj običaj kao da još postoji kod raznih gorskih plemena
Kine, a pred nedugo vrijeme postojao je još i na Korzici.
Medju spomenicima, koje je njemačka vlada predložila
njemačkom saboru (zasijedanje 1894./95.) o njemačkim
kolonijama, nalazi se u spomenici o južnoafričkim područ
jima na str. 239. ovo mjesto: „Bez svojega viječa, koje
sačinjavaju najstariji i najbogatiji, ne može on (plemenski
poglavica u kojem selu Herera) stvoriti ni najmanji za
ključak, i ne samo muškarci, več d o s t a č e s t o i ž e n e ,
dopače i sluge d a j u s v o j s a v j e t . “ A u izvješču o maršalskim otocima veli se na strani 254.: „Vlada nad sve
ukupnim otočjem maršalske grupe nikad nije bila u rukama
jednog jedinog poglavice . . . N o p o š t o v i š e n e i m a
na ž i v o t u n i j e d n o g č l a n a o v o g r a z r e d a
(irodija) i p o š t o s a m o m a t i d a j e d j e t e t u p l e m
s t v o i č i n , i z u m i r u i r o d i j e s p o g l a v i c a m a “.
Način izražavanja i opisivanja kod izvjestitelja pokazuje,
kako su im tudje prilike, koje spominju, i kako se u njima
ne mogu snači.1
1 Slični odnošaji postoje još u kamerunskoj naseobini i inače u za
padnoj Africi. Njemački jedan pomorski liječnik, te je proučavao zemlju
i ljude na vlastite oči, piše nam : „Kod velikog broja plemena postoji
pravo nasljedja na tlu materinskog prava. O činstvo je ravnodušno ; braća
i sestre sama su majčina djeca. Muškarac ne predaje svojinu u nasljedje
svojoj djeci, već djeci svoje sestre, dakle nećacima i nećakinjama, kao
najbližim krvnim srodnicima. Neki poglavica W aya objasnio mi je užasnom
engleštinom : Sestra moja i ja smo sigurni krvni srodnici, pošto smo
djeca iste matere; jasno je dalje, da je moja sestra u krvnom rodbinstvu
sa svojim sinom, dakle je njezin sin moj nasljednik i bit će poslije
moje smrti kralj mojega grada (tow n). ,A otac vaš ?* upitam. ,N e znam,
što je to, moj o ta c/ odgovori on. Kad sam ga zatim upitao : zar o n ne
ima djece, odgovorio mi je valjajući se u smijehu na zemlji, da kod
njih ne imaju djecu muškarci, već samo ženskinje.u
„M ogu vam zajam čiti/' piše dalje naš izvjestitelj, „da je i baštinik
kinga (kralja) Bella u Kamerunu n e ć a k n j e g o v , a n e j e d a n o d
n j e g o v i h s i n o v a . Takozvana djeca Bellova, koja se često odgajaju
u njemačkim gradovima, djeca su njegovih žena, kojima s e n e z n a
z a o č e v e ; jer jednim bih se možda i ja mogao nazvati.
Sto će na taj opis iz sadašnjosti reći poricatelji nasljedja po ma
teri? N aš je izvjestitelj čovjek s otvorenim očima, koji pogleda stvar do
dna; koliko čini to isto od onih, koji živu medju tim poludivljim ple
menima? O tuda dolaze netačni opisi „nemorala* kod ovih urodjenika.
�45
Dr. Henrik v. Wlislocki, koji je godinama živio medju
sedmogradskim ciganima i bio konačno adoptiran od jed
noga njihovih plemena, javlja,1 da su od četiri ciganska
plemena, koja su u vrijeme, dok je on medju njima živio,
dobila stari svoj ustav, bila dva plemena, A ian i i Cale,
gdje je postojalo nasledje po materinoj lozi. Oženi li se
putujući ciganin, on dolazi u porodicu svoje žene, koja
ravna čitavim ciganskim domom. Imanje je vlasništvo že
nino, odnosno ženine familije, dok je muž stranac. A po
materinskom pravu ostaju i djeca u materinoj porodici.
Dapače i u današnjoj Njemačkoj postoji još materinsko
pravo. Tako javlja drugi list „Zapadnonjemačkog O bzora"
od 10. lipnja 1902., da u halternskoj općini (W estfalija)
vrijedi još prastaro materinsko pravo kod nasljedjivanja
• gradjanskog imetka. D j e c a s u b a š t i n i l a o d m a t e r e .
Uzalud su dosada bili svi pokušaji, da se ukine taj stari
običaj.
Kako malo može vrijediti sadašnji oblik porodice i
monogamskog braka kao prastara i vječna ustanova, poka
zuje još i raširenost kupovnog braka i otmice, poligamije
i poliandrije.
I u Grčkoj bijaše žena predmet kupovnine. Čim je
prestupila kućni prag svoga bračnog druga, prestala je po
stojati za svoju porodicu. Simbolski se to izražavalo tako,
što su narešena kola, koja su je dovezla u kuću muževljevu, bila spaljena pred vratima. Kod O stiaka u Sibiriji
prodaje još i danas otac svoju kćer; s poslanicima zaručnikovim on pregovara o visini cijene. Kao u doba JakovIjevo, postoji kod različnih afričkih plemena običaj, da
muškarac, koji prosi kćer, služi kod budućeg tasta. Poznato
je, da kupovni brak nije ni kod nas izumro, postojeći
danas više no ikada u buržoaskom društvu. Novčani brak,
te je općenito običan kod naših bogatih klasa, nije ništa,
do li kupovni brak. Kao simbol, da je žena stečena kao
blago, valja smatrati i vjenčani dar, te ga po običaju daje
zaručnik zaručnici.
1 H . v. W iislocki, Slike iz života sedmogradskih cigana.
narodopisu, jeziku i pjesništvu. Hamburg 1890.
O povjesti,
�46
Uz kupovni brak postojala je i otmica. Otmica nije bila
obična tek kod starih Zidova, već svagdje u starini, ona
postoji kod svih gotovo naroda. Najpoznatiji je primjer iz
povjesti otmica Sabinjanaka po Rimljanima. Otmica žena
bijaše svagdje ondje, gdje nije bilo dovoljno žena ili gdje
je običajem mnogoženstvo, kao općenito na istoku. Naro
čito je tamo obuzela ona velike opsege, dok je još posto
jalo arapsko carstvo, od sedmog do dvanaestog stoljeća
naših vremena.
Simbolski se pojavljuje otmica žena još i danas pogdjegdje, primjerice kod Araukanaca u južnoj Chili. Dokle
prijatelji mladoženjini pregovaraju s ocem nevjestinim, mla
doženja se prikrada do blizine kuće, da bi se dočepao
nevjeste. I čim je uhvati, baca J e na spremljena konja i
bježi s njome u najbližu šumu. Ž ene, ljudi i djeca podignu
veliku viku i gledaju da spriječe bijeg. Ali čim se mlado
ženja sa svojom nevjestom dohvati šumske guštare, već se
smatra, da je brak zaključen. O n je zaključen, pa ma dje
vojka bila odvedena i proti volji roditelja. Slični običaji
postoje kod australskih plemena.
Kod nas sjeća još na otmicu žena običaj svadbenog
putovanja; nevjesta se odvodi iz očinskoga doma. N a
protiv, mijenjanje prstena podsjeća na podložnost i vezanje
žene uz čovjeka. Ovaj se običaj prviput javio u Rimu.
Nevjesta je dobijala od mladoženje željezan prsten, kao
znak njezinog vezanja uz čovjeka. Kasnije se ovaj prsten
pravio od zlata, a tek mnogo kasnije uvedena je medjusobna izmjena prstenova, kao znak medjusobnog spajanja.
Prema mnogoženstvu (poligamiji), koje smo vidjeli kod
istočnih naroda i kod kojih još i danas postoji, ma da samo
kod privilegovanih i imućnih zbog malog broja žena i ve
likih troškova, ističe se mnogomuštvo (poliandrija). Ono
postoji poglavito kod gorskih naroda u Tibetu, kod Garrasa na indijskokineskoj granici, kod Đaiga u Godwani,
kod Naira u najjužnijoj Indiji, a kao da postoji kod Eskima
i Aleuta. Porijeklo se odredjuje po materi, jer nije drukčije
moguće, djeca pripadaju njoj. Muževi ženini su redovito
braća. Ako se oženi najstariji brat, ostala su braća isto
tako muževi ženini, a pored toga ima žena pravo da uzme
�47
i druge muževe. Ali i muškarci imaju prava na više žena.
Kakvi su uzroci izazvali postanak poliandrije, još nije ra
svijetljeno. Pošto poliandrijska plemena živu sva bez iz
nimke ili na visokim gorama ili u hladnim podnebljima,
vjerovatno je, da je poliandriju izazvala jedna pojava, o
kojoj Tarnowsky govori.1 Tarnowsky je doznao od pouz
danih putnika, da duže bavljenje na znatnim visinama uma
njuje spolni nagon i da se on poslije silaska s tih visina
javlja u novoj snazi. Tarnowsky misli, da se ovim sma
njivanjem spolne akcije može objasniti relativno sporo mno
ženje stanovnika u visokim predjelima i da ono putem
baštinjivosti postaje jedan od degenerativnih momenata,
koji utiču na perverznost spolnog osjećanja.
Trajno stanovanje i življenje u vrlo visokim ili hladnim
predjelima čini, te više muževa nije ništa mnogo za jednu
ženu. Z ene su za to već i od prirode udešene prema
tomu, zašto svjedoči činjenica, da kod eskimskih djevojaka
menstruacija nastupa redovito tek u devetnaestoj njihovoj
godini, dok se ona u vrućim krajevima javlja već u de
vetoj ili desetoj, a u blagom podneblju izmedju četrnaeste
i šesnaeste. A ko žarki predjeli po općem mišljenju poja
čavaju spolni nagon, zbog čega je naročito u vrućim zem
ljama rasprostranjeno mnogoženstvo, onda ga hladni pre
djeli, a ovamo pripadaju visoke gorske zemlje, moraju
znatno oslabljivati. Pored toga je iskustvom utvrdjeno, da
se začeće rjedje javlja kod žena, koje stupaju u spolni
odnošaj s više muškaraca. Z ato je priraštaj stanovništva
kod poliandrije slab i potpuno odgovara teškoći pribav
ljanja životnih namirnica u hladnim predjelima i visokim
planinama. Tim e bi bilo dokazano, da je način proizvodnje
— u ovom, nama naoko tako stranom stanju poliandrije —
od presudnog uticaja na odnose medju spolovima. Još bi
se imalo utvrditi samo to, da li i kod plemena na visokim
planinama i u hladnoj zoni vlada ubijanje ženske djece,
kao što je to poznato kod mongolskih plemena, što živu
u visokom kineskom gorju.
1 Tarnowsky, Nezdrave pojave kod spolnog nagona. Berlin 1886.
�48
5. Postanak državnog uredjenja. Nestajanje gensa
u Rimu.
Poslije roda sa materinskim pravom došao je na nje
govo mjesto rod s očinskim pravom, koji je imao znatno
slabije funkcije. Glavni mu je zadatak bio da vrši zajed
ničke religijozne poslove i sahranjivanja i da primi na sebe
uzajamnu obvezu za zaštitu i pom oć; pravo, a u izvjesnim
slučajevima i dužnost roda bila je, da se brine o ženidbi
i udaji, pa
ticalo se to bogatih nasljednica ili ubogih
sirotica. Rod je još upravljao i preostalom zajedničkom
svojinom.
Sa postankom privatnog vlasništva i vezanog s njim
nasljednog prava nastale su klasne razlike i klasne suprot
nosti. Nastupio je tijekom vremena savez imućnika protiv
onih, što ništa nemaju. Imućni su htjeli da prigrabe u
svoje ruke sve vladajuće položaje u novoj zajednici i da
ih osigurajusvojim nasljednicima.
Novčana privreda po
stavši neizbježivom stvorila je prije nepoznate dužničke
odnose. Borbe protiv vanjskih neprijatelja i suprotni inte
resi u unutrašnjosti, kao i različiti interesi i odnosi medju
poljodjelstvom, zanatom i trgovinom, iziskivali su zamršene
pravne odredbe i naročite organe, koji su bdili nad redo
vitim kretanjem društvenoga stroja i presudjivali sporove.
Isto to vrijedi za odnose izmedju gospodara i robova,
dužnika i vjerovnika. Tako je postala potrebna jedna sila,
koja je sve ove odnose nadgledala, vodila, uredjivala, izravnjavala, zaštićivala i kažnjavala. P o s t a l a j e d r ž a v a ,
k o j a je b i l a n u ž n i p r o d u k t s u p r o t n i h in
t er e s a , št o su se p o j a v i l i u n o v o m e dr u
š t v e n o m u r e d j e n j u . Prirodno je, da je državna uprava
pala u ruke
onih,koji su imali najvećeg interesa, da se
ona osnuje
i koji su silom svoje društvene moći vršili
najveći uticaj, — u r u k e i m u ć n i k a . Aristokracija po
sjeda stajala je dakle nasuprot demokraciji i tamo, gdje je
vladala potpuna jednakost političkih prava.
Z a vrijeme odnošaja, koji su vladali u vrijeme starog
materinskog prava, nije bilo pisanih prava. Odnošaji su
bili jednostavni, a običaj je bio smatran svetinjom. U
�49
novom, mnogo složenijem uredjenju, bilo je pisano pravo
jedna od najvažnijih potreba, a bili su potrebni i naročiti
organi, koji će ga primjenjivati. Ali kako su pravni odnosi
i poslovi postajali sve složeniji, pojavila se osobita klasa
ljudi, koja je imala za zadatak izučavati pravna pravila i
koja je najzad imala i sama interesa, da ih sve vise komplikuje. Tako su postali pravni naučenjaci, juristi, koji su
zbog značenja, te ga je stvoreno pravo imalo za čitavo
društvo, postali najuplivniji stalež. Novi gradjanski pravni
poredak dobio je u toku vremena svoj najklasičniji izraz
u rimskoj državi, i otuda onaj uticaj, što ga rimsko pravo
vrši do dana današnjega.
Državno je dakle uredjenje nužna posljedica svakog
društva, koje se na višem stupnju podjele rada razdijeli
na velik broj različitih zanimanja sa različnim, često puta
suprotnim interesima, te se bore. O tuda dolazi nužno tla
čenje slabijih. T o su uvidjali i Nabatejci, jedno arapsko
pleme, koji su se po Diodoru pokoravali ovoj zapovijedi:
ne sijati, ne saditi, ne piti vina i ne graditi kuća, već sta
novati u šatorima, jer kad bi tako radili, l a k o b i i h
j e d n a v i š a s i l a (državna sila) p r i s i l i l a , d a s e p o
k o r a v a j u . Slični propisi postojali su i kod Rahebićana,
potomaka Mojsijeva tasta.1) Uopće jewmojsijevsko zako
nodavstvo bilo upravljeno na to, d a Z i d o v e z a d r ž i
na s t u p n j u z e m l j o r a d n i č k o g d r uš t va , j er su
s e n j i h o v i z a k o n o d a v c i b o j a l i , d a s e n e bi
upropast il a njihova demokrats ko-komuni s ti čka
z a j e d n i c a . Z ato je i „obećana zemlja* izabrana u pre
djelu, koji s jedne strane graniči s malo pristupačnom liba
nonskom planinom, a s druge strane, naročito s istoka i
s juga, malo plodnim krajevima i v pustinom, koja je omo
gućivala izolovanje. O tuda su se Zidovi klonili mora, jer
ono pogoduje trgovini, kolonizaciji i gomilanju blaga; otuda
nadalje strogi zakoni proti dodiru s drugim narodima, stroge
zabrane zaključivanja braka s drugim narodnostima, zakoni
o siromasima, agrarni zakoni, godina svečanosti, sve dakle
1 M ojsijevsko ptavo, napisao Joh. David M ichaelis. I. svezak, 2. iz
danje. Reutlingen 1793.
A . Bebel: Ž en a i socijalizam.
4
�50
ustanove, da se spriječi skupljanje^ bogatstva kod poje
dinaca. Trebalo je spriječiti, da Zidovi postanu narod,
k o j i i m a d r ž a v u . Stoga se kod Zidova i održala ple
menska organizacija, zasnovana na rodovskom uredjenju,
sve do njihovog potpunog rasula, a tragovi toga osjećaju
se i danas.
U osnivanju Rima učestvovala su, čini se, latinska
plemena, koja su već bila izašla iz materinskog prava. Zene,
kojih nijesu imali, oteli su, kako je već spomenuto, iz ple
mena Sabinaca i prozvali se po tom Kviritima. Još u
kasno vrijeme nazivani su rimski gradjani u pučkoj skup
štini imenom Kvirita. Populus romanus značilo je slobodno
stanovništvo Rima uopće, a populus Romanus quiritium
značilo je rimskog gradjanina i po porijeklu i po pravima.
U rimskom rodu vladalo je očinsko pravo. Djeca su bila
jedini nasljednici, a gdje njih nije bilo, nasljedjivali su srod
nici u muškoj liniji, a ako nije bilo ni njih, imanje je pri
padalo rodu. Sa udajom je žena gubila pravo da naslijedi
imanja svojega oca i njegove braće, ona je istupila iz svog
roda, i ni ona ni njena djeca nisu mogli nasljedjivati njenog
oca i njegovu braću. A ko se pak ne uda, njeno je nasljedje bilo izgubljeno za očinski rod. Podjela na rodove
i bratstva činila je u Rimu vjekovima podlogu za vojničku
organizaciju i vršenje gradjanskih prava. Ali sa propadanjem
rodova, zasnovanih na očinskome pravu, i sa opadanjem
njihova značenja nastajale su povoljnije prilike za rimske
žene; kasnije su one ne samo nasljedjivale, već su i uprav
ljale svojim imanjem, dakle su bile u daleko povoljnijem
položaju, nego njihove grčke sestre. Ovaj slobodniji položaj,
koji su žene postepeno stekle, pobudio je starijega Catona,
koji se rodio 234. godine prije Krista, da se ovako žali:
„Kad bi svaki otac obitelji po primjeru svojih predaka
držao svoju ženu u potpunoj podčinjenosti, onda ne bismo
u javnosti imali tako mnogo da se bavimo ovim spolom."
1 kad su neki pučki tribuni 193. godine prije Krista istakli
zahtjev, da se ukine jedan ranije donesen zakon protiv
ženskog luksusa u odijelu i nakitu, grmio je on: „Kad
bi svaki od nas oprezno čuvao prema svojoj ženi pravo
i starešinstvo muževljevo, imali bismo ovdje manje teškoća
�51
s cjelokupnim ženskim svijetom : naša sloboda, s kojom
je kod kuće već svršeno, sad je i ovdje na forumu zgažena i uništena ženskom neobuzdanošću, i kad pojedinima
ne možemo da odolimo, moramo se onda bojati i od svih
njih ukupno . . . Kod naših starih žene nijesu mogle vršiti
čak ni privatne poslove bez skrbnika i bile su u potpunoj
zavisnosti od očeva, braće, m uževa: mi trpimo ćak i to,
da one prisvajaju ono, što pripada republici, pa i da se
miješaju u narodne skupštine . . . Puštate uzde njihovoj
vlastoljubivoj prirodi, pa se opet nadate, da će one same
ograničiti svoju samovolju. T o je još najmanje ograničenje,
koje žene trpe, više preko svoje volje, nego iz poštovanja
prema običajima ili zakonima. O ne, da u istinu govorimo,
žele slobodu, ne, razuzdanost u svakom pogledu . . . I ako
su tek počele, da nam budu jednake, doskora će biti nad
nama."
U ono vrijeme, koje Caton u svom govoru spominje,
otac je za života bio tutor svojoj kćeri, ma se ona i udala,
ili joj je odredjivao skrbnika. Po smrti očevoj za skrbnika
je dolazio najbliži muški srodnik, pa ma on i ne imao
uslova, da bude agnat. Skrbnik je bio u pravu, da prenese
skrbništvo svakog časa na kojugod treću osobu. Rimska
dakle žena nije u početku imala pred zakonom svoje volje.
Oblici zaključivanja braka bijahu različni i primahu
tijekom stoljeća najraznolikije promjene. Najsvečaniji brak
bio je zaključen pred najvišim svećenikom u prisutnosti od
najmanje deset svjedoka, i tu je bračni par kao u znak
spajanja jeo kolač od brašna, soli i vode. Vidi se, da se
ovdje radi o jednom obredu, koji ima veliku sličnost sa
lomljenjem hostije kod kršćanske mise. Drugi oblik bračnog
zaključivanja bio je zauzimanje imanja, koje se smatralo
kao izvršeno, čim je žena, po pristanku oca ili skrbnika,
živjela godinu dana pod jednim krovom zajedno sa svojim
mladoženjom. N a treći je način brak zaključivan nekom
vrsti uzajamne kupovnine, pri čemu jedno drugome dade
novce i obećanje, da žele da budu muž i žena. Z a vrijeme
C iceronovo1 bio je za obje strane slobodan razvod i čak
1 Rodjen 106. godine prije Krista.
�52
nije bilo potrebno njegovo oglašenje. Ali lex Julia de adulteriis propisao je, da se razvod mora svečano oglasiti, i to
je propisano zbog toga, što su se žene, koje su imale da
odgovaraju za brakolomstvo, često puta pozivale na to,
kako su razvod već izvršile. Justinijan (kršćanin)1 zabranio
je razvod braka, osim kad je oboje htjelo ići u manastir.
Ali njegov nasljednik Justin II. bio je prinudjen, da ga
opet dopusti.
S porastom moći i bogatstva u Rimu dodje na mjesto
nekadašnje stroge ćudorednosti porok i strasti najgore vrsti.
Rim je bio središte, iz kojega su se rasprostirali blud,
raskoš i čulna istančanost po cijelom tadašnjem kulturnom
svijetu. Strasti su naročito za carskih vremena, pomagane
na razne načine od careva, poprimale oblike, koji su gra
ničili sa ludilom. Muškarci i žene natjecali su se u poro
cima. Broj javnih ženskih kuća bivao je sve veći, a pored
njih grčka ljubav (ljubav prama dječacima) sve je više hva
tala maha u muškim krugovima. Neko vrijeme bio je u
Rimu broj prostituisanih mladih ljudi veći od broja prostituisanih žena.2
H etere su se, okružene svojim štovateljima, pojavljivale
svečano na ulicama, šetnji, u cirku i kazalištu, često no
šene od crnaca na nosiljkama, gdje su — sa zrcalom u
ruci, sjajne od uresa i dragulja — ležale polunage, medju
robovima, te su ih hladili lepezama, opkoljene četom dje
čaka, eunuha, svirača; čudni patuljci su svršavali povorku.
Ove strasti zauzeše u Rimu tolike razmjere, te postadoše opasnost za opstanak carstva. Z a primjerom muška
raca išle su ž e n e ; bilo je žena, kako veli Seneka,3 koje
su brojile svoje godine ne po konzulima kao obično, već
po broju svojih muževa. Brakolomstvo je bilo posvudašnje,
i žene, da bi izbjegle teške kazni, koje su ih očekivale,
dale su se upisivati kao prostitutke u edilske listine. T o
su radile i najotmjenije dame u Rimu.
1 Živio od 527. do 565. poslije Krista.
2 Poslanica sv. Pavla Rimljanima 1, 2 6 i 27 : Zato ih je i Bog pustio,
da dotle odu u sramnoj nasladi. Jer su se i njihove žene odale nepri
rodnom vršenju snošaja. Isto tako su i ljudi napustili prirodno vršenje sa
ženom iv tražili naslade jedan s drugim i vršili blud medju sobom.
3 Živio od 2. do 65. godine poslije Krista.
�53
Pored ovih raskalašenosti gradjanski su ratovi i sistem
latifundija povećali nestupanje u brak i neimanje djece u
tolikom stupnju, te se broj rimskih gradjana i patricija bio
znatno smanjio. Z ato je 16. godine prije Krista August
izdao takozvani Julijev zakon,1 kojim je propisana nagrada
za radjanje djece i kazan zbog nestupanja u brak za rimske
gradjane i patricije. Koji je imao djece, bio je u činu veći
od onoga, koji nije imao djece, ili od onoga, koji nije bio
oženjen. T ko nije bio u braku, nije smio primiti nasledja,
osim od svojih najbližih rodjaka. Ljudi bez djece mogahu
baštiniti tek polovicu. Ostalo je pripalo državi. Z ene, koje
su bile okrivljene zbog brakolomstva, morale su jedan dio
svog miraza ustupiti prevarenomu mužu. Uslijed toga bilo
je muževa, koji su se ženili računajući na brakolomstvo
svoje žene. T o je bio povod Plutarhovoj o pasci: Rimljani
se ne žene, da bi dobili baštinike, već da baštine.
Kasnije je bio Julijev zakon još i pooštren. Tiberije
je naredio, da se ne smije podavati za novac nijedna žena,
čiji je djed, otac ili muž bio rimski plemić. Z ene. koje
bi se dale unesti u popis prostitutkinja, neka se prognaju
iz Italije kao brakolomnice. Z a muškarce dašto nije bilo
takvih kazni. Dalje, kako Juvenal javlja, u Rimu je u nje
govo doba (u prvoj polovici prvog vijeka prije Krista) tro
vanje bračnih drugova bilo česta pojava.
Treće poglavlje.
Kršćanstvo.
Protivno običajima Rimljana u doba careva, kada je
bezbračnost i neimanje djece prevršilo svaku mjeru, radili su
Zidovi. Židovka nije doduše imala pravo izbora, otac joj je
odredjivao muža, ali je brak bio dužnost, koju je ona
zdušno vršila. Talm ud svjetuje: „Kad ti bude kći za udaju,
daj jednom od ^tvojih robova slobodu i oženi ga njome.“
Isto su tako Zidovi savjesno slijedili zapovijed svojega
1 A u gust, posiaak Cezarov, pripao je adopcijom rodu Julijevn i otuda
oznaka Julijev zakon.
�54
Boga: „Radjajte se i množite." I zato su se usprkos svim
progonima i ugnjetavanjima znatno umnožili; oni su zakleti
neprijatelji malthusijanizma.
V eć T acit veli o njima: „Medju njima vlada tvrda
sloga i pripravno pomaganje, ali prema svima drugima ne
prijateljska mržnja. Nikad ne jedu, nikad ne spavaju s ne
prijateljima, i premda su jako podvrženi putenosti, izbje
gavaju spolni odnošaj s tudjinkam a. . . Pa ipak nastoje
oko množenja naroda. Jer ubiti jednoga od potomaka grijeh
je kod njih; a duše slučajno poginulih ili pogubljenih sma
traju besmrtnima. O tuda i ljubav vprema rasplodjavanju i
preziranje smrti." T acit je mrzio Zidove i prezirao ih, jer
su gomilali blaga i bogatstva prezirući očinsku svoju vjeru.
O n ih naziva „najgorim ljudima", „ružnim narodom."1
Pod vladom Rimljana Zidovi su se sve više prikupljali.
1 pod dugim patnjama, koje su oni od tada pa gotovo
kroz cijeli kršćanski srednji vijek morali podnositi, razvio
se onaj unutrašnji porodični život, koji današnjem buržoaskom
svijetu vrijedi kao neka vrst uzora. Naprotiv, u rimskom
se društvu izvršavao proces raspadanja i rasula, koji je
carstvo vodio prema njegovu koncu: Raspuštenosti, koja
je graničila s ludilom, usprotivio se drugi ekstrem najstrože
uzdržaljivosti. I kao što je prije raskalašenost, tako je sada
asceza poprimila religijozne oblike. Z a nju je činio propa
gandu sanjarski fanatizam. Raskoš i blud vladajućih klasa,
koji prelažahu svaku mjeru, stajahu u najžešćoj suprotnosti
prema bijedi i nevolji milijuna i milijuna ljudi, što ih je
osvajački Rim dovukao u Italiju u ropstvo iz svih zemalja
tada poznatog svijeta. Medju ovima bijaše mnogo žena,
koje su, otrgnute od domaćeg ognjišta, rastavljene od rodi
telja i muža i od svoje djece, osjećale najdublju nevolju i
težile za oslobodjenjem. Veliki broj rimskih žena, gnjušajući
se nad onim, što se oko njih zbivalo, osjećao je to isto.
Svaka promjena njihova položaja bila bi im dobro došla.
Duboko čeznuće za promjenom i za spasenjem obuzelo je
široke slojeve i činilo se, da se približava spasitelj. Osvojenju židovskoga carstva i Jerusolima po Rimljanima bilo
1 Tacit, Historije, 5. knjiga.
�55
je posljedicom uništenje narodne samostalnosti i stvorilo je
medju ascetskim sektama one zemlje sanjare, koji su pro
povijedali postanak nekog novog carstva, te će svima
donijeti slobodu i sreću.
Krist je došao i pojavilo se kršćanstvo. O no je bilo
opozicija proti životinjskom materijalizmu, koji je vladao
medju mogućnicima i bogatašima rimskoga carstva, ono je
bilo ustajanje proti vpreziranju i potlačivanju masa. Ali poŠto
je ono poteklo iz Židovstva, koje je poznavalo tek bespravnost žene i — zaneseno biblijskom predodžbom —
gledalo u njoj uzroke svega zla, ono je propovijedalo pre
ziranje žene, uzdržaljivost i uništenje puti, zbog koje se u
ono vrijeme tako teško griješilo, ono je svojim dvosmislelim
pripovijedima upućivalo na neko buduće carstvo, u kom
su neki vidjeli nebesko, a drugi zemaljsko, i koje će svima
donijeti slobodu i pravdu. O no je s takovim naukama našlo
plodno zemljište na močvarnome tlu rimskoga carstva. Z ena
se, kao i svi bijednici, nadajući se oslobodjenju i spasu
iz svog položaja, gorljivo i pripravno priključila tome po
kretu. T a do danas nije bilo većeg i znatnijeg pokreta u
svijetu, u kom se ne bi i žene istaknule kao borilice i
mučenice. Oni, koji hvale kršćanstvo kao neku veliku kul
turnu tečevivu, ne smiju zaboraviti, da je baš žena bila,
kojoj ono mora da zahvali veliki dio svog uspjeha. Njezina
gorljivost pri preobraćanju na novu vjeru igrala je veliku
ulogu kako u rimskom carstvu, tako i medju barbarskim
narodima srednjega vijeka. O na je često i najmogućnije
obratila na kršćanstvo. T ako je primjerice Klotilda sklonula
na primitak kršćanske vjere franačkoga kralja Klodviga.
Berta, kentska kraljica i Gizela, ugarska kraljica, uvele su
u svojim zemljama kršćanstvo. Uplivu žena treba zahvaliti
preobraćenje mnogih velikih ličnosti. A li kršćanstvo je vrlo
zlo platilo ženi za te usluge. O no u svojim naukama sadrži
isto preziranje žene, što ga u sebi sadrže sve istočne reli
gije. O no joj zapovijeda, da bude poslušna služavka svome
mužu, pa još i danas mora ona da mu pred oltarom dade
obećanje poslušnosti.
Cujmo, kako govori biblija i kršćanstvo o ženi i o
braku.
�56
Deset zapovijedi starog zavjeta upućeno je samo na
muškarca. U devetoj se zapovijedi spominje žena zajedno
sa služinčadi i domaćim životinjama. Čovjek se opominje,
da ne žudi ni za ženom svoga bližnjega, ni za svojim
slugom, ni za svojom sluškinjom, ni za svojim volom, ni
za svojim oslom, ni za svim onim, što ima njegov bližnji.
Z ena je dakle stvar, komad vlasništva, kojega muškarac
ne smije željeti, dok je u tudjem posjedu. Isus, koji je
pripadao jednoj sekti najstrožeg ascetizma i uzdržaljivosti,1
odgovorio je svojim učenicima na pitanje o braku ovako:
T u riječ ne razumije svako, već kojima je to dano. Jer
su neki uškopljeni zato, što su takvi izašli iz utrobe ma
terine, neki su uškopljeni zato, što su ih ljudi uškopili; a
neki su uškopljeni zato, š t o s u s a m i s e b e u š k o p i l i
r a d i c a r s t v a n e b e s k o g . 2 dkopljenje je prema tome
bogu ugodan čin, a odricanje od ljubavi i braka dobro
djelo.
Pavao, koji se može još u većem stepenu i od samog
Isusa nazvati osnivačem kršćanstva, Pavao, koji je tek dao
toj nauci medjunarodno značenje istrgnuvši je iz ograni
čenog židovskog sektarstva, piše Korinćanima: „O onom,
što ste mi pisali, odgovaram: za čovjeka je dobro, da se
ne dotakne nijedne žene. Ali, radi kurvarstva svaki čovjek
treba da ima svoju ženu i svaka žena svog muža“ . . .
„Brak je nisko sta n je ; dobro je oženiti se, a još bolje ne
ženiti se.“ „Živite duhovno i odupirite se željama tijela.
Tijelo se buni protiv duha i duh protiv tijela.“ „Oni, koje
je Krist pridobio, raspeli su svoje tijelo zajedno sa svojim
strastima i požudama. “ O n je sam slijedio svoje nauke i
nije se ženio. T a mržnja protiv tijela, to je m r ž n j a
p r o t i v ž e n e , a l i i s t r a h o d ž e n e , koja je pri
kazivana zavodnicom muža — vidi prizor u zemaljskom
paradizu. U tome su smislu propovijedali apoštoli i crkveni
oci, u tom je smislu radila crkva kroz čitavi srednji vijek
stvarajući samostane i uvodeći celibat svećenika, pa u tom
smislu djeluje ona još i danas.
1 Mantegazza, Ljubav u čovječanstvu.
2 Matejevo evang., gl. 19, stih II i 12.
�57
Ž ena je prema kršćanskoj nauci n e č i s t a , zavodnica,
te je donijela grijeh na svijet i upropastila čovjeka. I zato
su apostoli i crkveni oci brak smatrali uvijek nekim po
trebnim zlom, kako se to danas veli za prostituciju. T ertulijam je uskliknuo: „Ženo, ti treba
da ideš uvijek u
žalosti i prnjama, tvoje oči treba da budu pune pokajničkih
suza, da bi se zaboravilo, kako si upropastila čovječji rod.
Ž en o ! T i si vrata od p a k la !“ I dalje: „Valja odabrati
nestupanje u brak, pa ma i propao ljudski rod.“ Jeronim
v e li: „Brak je uvijek porok i sve, što se može učiniti,
jest, da ga se oprosti i posveti “, zbog čega su učinili brak
crkvenim sakramentom. Origen k a ž e : „Brak je nešto obesvećeno i nečisto, sredstvo požude“, i da bi se usprotivio na
pastima, uškopio se. Augustin uči: „O ni, koji se ne žene,
s ja tć e n a n e b u kao sjajne zvijezde, dok će njihovi roditelji
ličiti na tamne zvijezde.“ Euzebije i Jeronim slažu se u tom,
da biblijska izreka: „Radjajte i množite se “ , ne odgovara
više vremenu i da se ne tiče kršćana.Moglo bi se na
vesti još stotine citata od najuplivnijih crkvenih otaca,
koji su svi od reda naučavali isto. O ni su svojim nepre
stanim učenjem i propovijedanjem rasprostrti one neprirodne
poglede na spolne stvari i odnošaj izmedju spolova, k o j i
je m e d j u t i m j e d n a z a p o v i j e d p r i r o d e i čije
je v r š e n j e j e d n a od n a j v a ž n i j i h d u ž n o s t i
u ž i v o t u . O d ovih nauka boluje još teško današnje
društvo i oporavlja se vrlo polako.
Petar uzvikuje snažno: „Ž ene, budite poslušne svojim
muževima.“ Pavao piše Efežanim a: „Muž je glava ženi,
kao što je Krist glava crkvi“, a Korinćanim a: „Čovjek je
slika i slava božja, a žena slava čovjekova. “ Prem a tome
bi se i najgori čovjek mogao držati boljim od najbolje
žene i u praksi je dosada to tako i bilo. Pavao podiže
svoj moćni glas i protiv višeg obrazovanja ženina govoreći
u prvoj poslanici Timoteju (2, II i t. d.) : „Neka se
žena uči u tišini najvećoj p o k o r n o s t i . J a n e d o
p u š t a m ženi, da uči d r u g o g a , n i t i da b u d e
g o s p o d a r mužu, v e ć da b u d e s k r o m n a . “ A
Korinćanima (14, 34 i 3 3 ): „Naredite svojim ženama, da
š u t e u općini, j e r n j i m a n e t r e b a d o p u s t i t i
�53
d a g o v o r e , v e ć d a s e p o k o r a v a j u , kao što i
zakon veli. Ako pak hoće, jda štogod nauće, n e k a p i
taju d o m a muže ve. Ž e n a m a ne pri l i c i da
g o v o r e j a v n o u d r u š t v u.“ Sveti Toma Akvinac
(1227. do 1274.) veli: „Zena je korov, što brzo raste,
ona je nesavršen čovjek, čije se tijelo samo zbog toga
brže razvija, što je manje vrijednosti i što se priroda na
njemu manje zadržava.“ „Z en e se radjaju, da vječito
budu pod jarmom svoga gospodara i meštra, koga je pri
roda bogato obdarila u svakom pogledu i namijenila za
gospodara. “
Takva se učenja ne nalaze samo u kršćanstvu. Pošto
je kršćanstvo smjesa od židovstva i grčke filozofije, koji
imaju korijen u starijim kulturama Indijaca, Đabilonaca i
Egipćana, to je podčinjeni položaj, što ga je ženi pridije
lilo kršćanstvo, zajedničko učenje u cijelom kulturnom svi
jetu od prestanka materinskog prava. Tako stoji u Manuovu
indijskom zakoniku: „Sramoti je uzrok žena, neprijateljstvu
je uzrok žena, svjetovnom je životu uzrok ž e n a ; zato treba
izbjegavati ženu.“ Pored preziranja žene pokazuje se uvijek
i strah od n je ; tako se u Manu dalje veli: „Z ene su po
prirodi naklonjene da zavode ljude: zbog toga ne smije
čovjek ni sa najbližom srodnicom sjedjeti na samu“. Z ena
je dakle i po indijskom kao i po starozavjetnom shvatanju
zavodnica. Svaki gospodarski odnos ponizuje podčinjenoga.
A podčinjen položaj ženin očuvan je sve do danas, i to
na nekulturnom istoku još više, nego medju narodima
s kršćanskim naziranjem na svijet. Ono, što je postepeno
popravilo položaj ženin u takozvanom kršćanskom svijetu,
nije bilo kršćanstvo, već k u l t u r a z a p a d a , k o j a s e
razvi la b o r b o m pr ot i v k r š ć a n s k o g nazora.
Kršćanstvo nije uzrok, da je položaj ženin danas po
voljniji, no u vrijeme postanka njegovog. Kršćanstvo je
bilo primorano, da protiv svoje volje izmijeni svoje držanje
prema ženi. Nema sumnje, da drukčije misle o tom oni,
koji sanjaju o „misiji kršćanstva, koje će osloboditi ljudski
rod“. Sta više, oni tvrde, da je kršćanstvo oslobodilo ženu
iz njezinog ranijeg niskog položaja, i pozivaju se pri tom
naročito na vjerovanje u Mariju, odnosno Bogorodicu, na
�59
vjerovanje, koje je kasnije zavladalo kršćanstvom i koje je
znak nekog poštovanja prema ženskom spolu. Katolička
crkva, u kojoj ovo vjerovanje postoji, teško da bi smjela
dijeliti ovo mišljenje. ’ Navedene misli svetaca i crkvenih
otaca, koje bi se mogle još i umnožati, govorile su sve
zajedno i svaka o sebi protiv žena i protiv braka. Crkveni
sabor u Makonu, koji je u šestom vijeku pretresao, da li
žena ima dušu i sa jednim glasom većine odlučio, da ima,
tako isto pokazuje neprijateljsko raspoloženje prema ženi.
Grgur VII. zaveo je celibat svećenika,1 da ih ne bi ni
kakve porodične obaveze odvajale od crkvene službe, a
tome je išlo na ruku i samo vjerovanje u griješnost tjelesne
požude. Ni razni reformatori, kao što su Kalvin i škotski
svećenici, koji su bijesnih protiv „tjelesnih požuda“, ne
dopuštaju ni najmanju sumnju u neprijateljsko raspoloženje
kršćanstva prama ženama.2
Uvodeći obožavanje Marije katolička ga je crkva vrlo
vješto stavila na mjesto obožavanja neznabožačkih boginja,
koje se nalazilo kod s v i h naroda, što ih je tada kršćan
stvo obuhvatalo. Na mjesto Kibele, Milite, Afrodite, V e
nere, Cerere i t. d. kod južnih naroda, na mjesto Freie,
Frigge i t. d. kod germanskih naroda, došla je M a r i j a ,
koja je bila idealizovana po kršćansko-spiritualističkom shva
tanju.
Četvrto poglavlje.
Ž ena u srednjem vijeku.
1. Položaj žen e kod Germana.
Stari, zdravi i surovi, ali nepokvareni narodi, koji su
u prvim vjekovima poslije Krista nagrnuli s istoka i sjevera
1 Protiv celibata su se pored ostalih borili i neki svećenici dijeceze
u Mainzu izjavljujući : „ V i biskupi i opati imate velika bogatstva, kra
ljevski stol i sjajne lovačke kočije, a mi siromašni prosti svećenici imamo
radi utjehe samo jednu ženu. Uzdržaljivost je možda lijepa vrlina, ali je
u stvari teška i gorka.*4 Y ves G uyot, Socijalne teorije kršćanstva. 2. iz
danje. Pariz.
2 Mnogobrojni primjeri za ovo ualaze se kod Bucklea u njegovoj ,,P o vjesti civilizacije u Engleskoj", koju je na njemački preveo Arnold R uge.
4. izdanje. Leipzig i H eidelberg 1870.
�60
kao golemi morski talasi i preplavili umorno rimsko carstvo,
u kom je postepeno zavladalo kršćanstvo, odupriješe se
svom snagom ascetskim naukama kršćanskih propovijednika
i oni, htjeli ili ne htjeli, morali su voditi računa o ovim
zdravim prirodama. Sa začudjenjem vidjeli su Rimljani, ^da
su obićaji tih naroda bili posve drugačiji od njihovih. Što
se tiče Nijemaca, T a c i t je ovu činjenicu priznao ovim
riječima: „Njihovi su brakovi vrlo strogi i nijedan od nji
hovih običaja nije više za pohvalu od ovoga, jer oni su
gotovo jedini barbari, koji se zadovoljavaju jednom ženom ;
vrlo rijetko čuje se u tom mnogobrojnom narodu o pre
ljubi i ona se smjesta kažnjava, što je dopušteno samim
muževima. Čovjek odreže kosu preljubnici i otjera je pred
srodnicima golu iz sela, jer se prema povrjedjivanju ćudoredja ne ima nikakovih obzira. Ni po ljepoti, ni po mla
dosti ili bogatstvu ne će takva žena naći muža. Tamo
nitko ne smatra, da su poroci sitnica, kojoj se možeš na
smijati ; tamo nije nikako uživanje zavesti ili biti zaveden.
Mladići se kasno žene i zbog toga zadržavaju svoju snagu;
pa ni djevojke se ne udavaju brzo i kod njih se opaža
isto takva bujnost i jednaka tjelesna veličina. U istim go
dinama, jednako jaki uzimaju se i snaga roditelja prelazi
na djecu.“
Očevidno je Tacit, da bi Rimljanima pružio neki
uzor, nešto odviše ružičasto opisao bračne odnošaje starih
Germana. Dakako, da je kod njih bila preljubnica strogo
kažnjena, ali to nije vrijedilo za brakolomnog muža. U T acitovo je doba rod kod Germana bio još u cvjetanju. O n,
kome su u vremenu razvijenih rimskih odnosa rodovsko
uredjenje i njegovi osnovi bili nepoznata i nerazumljiva
stvar, pripovijeda sa začudjenjem, da kod Germana čovjek
smatra djecu svoje sestre kao svoju rodjenu, dapače, da je
krvna veza izmedju ujaka i nećaka svetija još i uža od
one izmedju oca i sina, tako, da je u potrazi za jamcima
sin sestre vrijedio kao veća garancija od rodjenoga sina.
Engels pripominje na t o : Ako članovi jednog takvog roda
dadu kao zalogu jednog svog sina i ako on padne kao
žrtva nevjerstva očeva, takav se otac morao sam ubiti.
A ko je pak to bio nećak, onda je njegovom propašću po-
�61
vrijedjeno najsvetije rodovsko pravo. Z a njegovu je smrt
kriv najbliži mu rodjak, koji je prije svih drugih bio dužan
da štiti dječaka ili m ladića; on ga ili nije smio dati u
zalog ili je morao ugovor očuvati.1
Uostalom, u Tacitovo doba materinsko je pravo, kao
što Engels dokazuje, bilo već ustupilo mjesto očinskome
pravu. Djeca su nasljedjivala oca, a ako njih nije bilo,
nasljedje je prelazilo na njegovu braću i braću njegovih
roditelja. Priznavanje prava nasljedja majčinoma bratu, i ako
su očevi rodjaci imali pretežno pravo nasljedja, objašnjava
se time, što je staro pravo tek bilo iščezlo. Uspomene na
staro pravo bile su dakle uzrok pažnji Germana prema
ženskome spolu, što je T acita tako iznenadilo. O n je
našao još i to, da su im žene hrabrost jako raspaljivale.
Z a starog Germana bilo je najgroznije pomisliti, da vidi
svoju ženu u ropstvu i podčinjenosti, i takva ih je pomisao
podstrekavala na skrajnji otpor. Ali su i žene bile prožete
jednim duhom, koji je Rimljanima jako imponovao. Kad
Marije nije pristao, da zarobljene žene Teutonaca posveti
za svećenice V esti (božici djevičanske nevinosti), one su
izvršile samoubijstvo.
U Tacitovo doba Nijemci su već bili stalno nastanjeni;
dioba zemljišta vršila se svake godine podjelom, a u za
jedničkoj svojini ostali su šuma, voda i pašnjaci. Njihov
način života bio je još vrlo jednostavan, bogatstvo im se
sastojalo poglavito u sto c i; odijevali su se grubim vunenim
ogrtačem ili životinjskim krznom. Z ene i prvaci nosili su
još i lanenu košulju. Izradbom kovina bavila su se tek ona
plemena, koja su živjela i suviše daleko, a da bi se kod
njih mogli uvoziti rimski industrijski proizvodi. Pravdu je
izricalo za manje stvari vijeće starješina, za važnije pak
narodna skupština. Starješine su birane, i to ponajčešće
iz iste porodice, ali prelazak u očinsko pravo omogućio je
nasljednost ovog položaja i doveo je najzad do plemstva,
iz kojega je kasnije niknula kraljevska vlast. Kakogod u
Grčkoj i Rimu, i njemački je rod propao uslijed postanka
privatne svojine, uslijed razvitka zanata i trgovine i mije1 E ngels, Porijeklo porodice i t. d.
�62
sanja sa tudjim plemenima i narodima. Na mjesto roda
došla je ustanova marke (Markgenossenschaft), demokratska
organizacija slobodnih seljaka, koja je u toku stoljeća da
vala jak otpor u borbi protiv plemstva, crkve i knezova,
i koja nije potpuno iščezla ni onda, kad je zagospodarila
feudalna država i počela dotle slobodne seljake bacati u
zavisnost i ropstvo.
Predstavnici marke bili su porodični starješine. Z ene,
kćeri, snahe bijahu isključene iz vijeća i uprave. Bila su
prošla vremena, kad su žene rukovodile plemenskim po
slovima, što je Tacita veoma začudjavalo i što on spo
minje s prezirom. U petom je stoljeću salijski zakon ukinuo
pravo ženskoga spola na nasljedjivanje plemenskih dobara.
Svaki muški član bratstva, čim se oženi, sticao je pravo
na jedan dio zajedničkog zemljišta. Djed i baka, otac i
mati i njihova djeca živjeli su obično pod jednim krovom
u zadruzi, i češće se dogadjalo, da otac, da bi dobio nov
dio zemljišta, oženi još nedorasla i za brak nerazvijena
sina odraslom djevojkom, s kojom je on mjesto sina vršio
supružanske dužnosti.1 Mladi bračni drugovi dobivali • su
jedan tovar bukovih drva i drva za kolibu. A ko im se
rodi kći, dobivaju tovar d rv a ; ako je novorodjenče sin,
dva tovara.2 Ženski je spol bio cijenjen za pola vrijed
nosti manje.3
Zaključivanje braka bilo je jednostavno. Vjerski je
obred bio nepoznat, izjave pristanka s obje strane bile su
dovoljne i kad je par ušao u bračnu postelju, brak je bio
1 Isto se to dešavalo u ruskome miru. V idi de Laveleye, Pravlasnišlvo, prijevod Karla Đuchera. Autorizovano njemačko izdanje. Str. 35.
Leipzig 1879.
2 A k o je nekom čovjeku žena rodila, pa ako je dijete kći, neka iz
šume proda tovar bukovih drva u subotu. A ko je sin, onda neka to isto
učini u utorak i u subotu, pa neka ženi kupi od toga vina i bijela hljeba,
dok boluje od poroda. G . L. v. Maurer, Povjest ustanove marke u N je
mačkoj.
3 T o biva još i danas. T o se potvrdjuje uobičajenim pozdravom,
kojim otac u Amrischwendu kod St. Blasiena odgovara na glas o rodjenju djeteta. A k o je djevojka, on usklikne : A h , sto mu muka I A ako
je sin, klikne on : A h, hiljadu mu muka 1 Narodni život u Badenu, na
pisao Eduard H ugo Maier. Strassburg 1900.
�63
svršen. Običaj, da brak postaje pravovaljan istom poslije
crkvenoga obreda, nastao je tekar u devetom stoljeću, a
istom je u šesnaestom vijeku odlukom trijentskog sabora
brak proglašen sakramentom katoličke crkve.
2. Feudalizam i pravo prve noći.
Sa postankom feudalne države pogoršalo se stanje za
veliki broj članova zajednice. Pobjedonosni vojskovodje
služili su se silom, da zavladaju velikim oblastima ; sebe
su smatrali za gospodare zajedničke svojine, koju su
na stanovito vrijeme ili s pravom nasledjivanja ustupali
svojoj odanoj pratnji: zarobljenicima, robovima i oslobodjenim robovima, obično stranog porijetla. Na taj su način
stvorili dvorsko ili službujuće plemstvo, koje im je u svemu
stajalo na službu. Osnivanje velikog franačkog carstva uni
štilo je i posljednje ostatke starog rodovskog uredjenja. Na
mjesto vijeća starješina došle su pod vojskovodje i plemstvo,
koje se sad stvorilo.
Z bog neprekidnih osvajačkih ratova i medjusobnih
borbi prvaka, ogromna masa slobodnih ljudi, koja je sve
te terete snosila, propadala je i osiromašavala. O ni više
nijesu mogli odgovarati vojnoj obvezi. Mjesto toga su kne
zovi i velika vlastela skupljali plaćenike, a od tada su se
seljaci zajedno sa posjedom stavljali pod zaštitu svjetov
noga ili duhovnoga gospodara, — jer crkva je umjela, da
za nekoliko stoljeća prigrabi i veliku svjetovnu vlast, —
kojima su plaćali danak i za sebe i za imanje. T ako je
slobodno seljakovo imanje postalo zakupno dobro, koje je
vremenom opterećivano sve više i više. K ad je jedared
dopao ovog zavisnog položaja, nije trebalo mnogo, pa da
seljak izgubi i ličnu slobodu. Zavisnost i ropstvo rasprostirali su se sve dalje.
Vlastelin je imao gotovo neograničeno pravo raspola
ganja nad svojim robovima i zavisnim ljudima. O n je imao
pravo da prinudi na brak svakoga čovjeka, čim stupi u
osamnaestu, a djevojku, kad navrši četrnaest godina. O n
je mogao nametnuti čovjeku ženu, a ženi čovjeka. Isto je
�64
pravo imao i prema udovcima i udovicama. Kao gospodar
svojih podanika smatrao je, da ima pravo spolnog uživanja
svojih ženskih robova, što se ogleda u jus primae noctis
(pravo prve noći). T o je pravo imao i njegov zastupnik,
ali se moglo osloboditi te obveze izvjesnim daćama, ćija
se priroda vidi iz samog imena, k a o : posteljina, interes na
nevinost, porez na košulju, kamati na pregaču, groševi za
žigosanje i t. d.
Mnogi su osporavali, da je ovo pravo prve noći po
stojalo. O no je doduše ponekim ljudima neugodno, jer je
vršeno ćak i u takvo jedno vrijeme, koje se s izvjesne
strane želi istaknuti kao primjer morala i pobožnosti. V eć
je naglašeno, da se ovo pravo prve noći razvilo iz jednog
običaja, koji je u vezi sa materinskim pravom. Kad je ne
stalo stare porodične organizacije, održavao se u početku
običaj, da se nevjesta prve noći preda ljudima u zadruzi.
Ali je to pravo u toku vremena ograničeno i najzad je
prešlo na plemenskog poglavicu ili svečenika. Vlastelin ga
je primio kao znak svoje vlasti nad licem, koje pripada
njegovu zemljištu, i vršio ga je, kad je htio, ili zamjenjivao
dankom u proizvodima ili novcu. D a je ovo pravo prve
noči odista postajalo, vidi se iz „Starina" Jakova Grimma
(1, 43), gdje stoji: „Vlastelinski zapisnik, koji hoće da se
vjenča, treba da pozove i majera (upravnika dobra) i nje
govu ženu. Majer treba da donese mladoženji lonac, u
kome će on kuhati ovna, zatim tovar drva za svadbu, a
majer i njegova žena treba da donesu još i četvrtinu od
divlje svinje; a čim se svadba svrši, mladoženja je dužan
pustiti majera, da mu spava sa ženom prvu noć ili je odkupljuje sa četiri šilinga i pet pfeniga."
Sugenheim1 misli, da jus primae noctis kao pravo vla
stelina potiče odatle, što je on imao da dade privolu za
vjenčanje. Iz toga prava poteklo je u Đearnu i to, da su
sva prvorodjena djeca iz braka, u kom se vršilo to pravo
prve noći, bila slobodnjaci. Kasnije se to pravo iskup
ljivalo nekim porezom. Najtvrdokornije su, po Sugenheimu,
1 Povjest ukinuća kmetstva i zavisnosti u Evropi do sredine devet
naestog stoljeća. Petrograd 1861.
�65
utjeravali taj porez biskupi od Amiensa, i to sve do po
četka petnaestog stoljeća. U Škotskoj je kralj Malcolm III.
objavio krajem jedanaestoga vijeka, da se pravo prve noći
može zamijeniti porezom. Ali je ono u Njemačkoj posto
jalo još mnogo dulje. Po papinskoj knjizi švapskog mana
stira Adelberga iz godine 1496. morali su se kmetovi u
Bortlingenu osloboditi prava prve noći na taj način, što je
mladoženja davao krupicu soli, a mladenka jednu funtu i
sedam šilinga ili zdjelu tako veliku; „da se u nju može
smjestiti stražnjica**. Po drugim je mjestima nevjesta mo
rala davati vlasteli u ime otkupa toliko sira ili masla, „ko
liko je njena stražnjica bila debela i teška**. N a drugim su
mjestima one davale ukrašene korduanske stolice, „koje
su mogle tačno ispuniti tim svojim dijelom tijela**.1 Po
opisima bavarskog apelacijonog suca W elscha otkup od
prava prve noći postojao je u Bavarskoj još u posljednjem
vijeku.3 Dalje tvrdi Engels,3 da se pravo prve noći održalo
kod stanovnika W alesa i Skota kroz cijeli srednji vijek i
da su ga zbog rodovske organizacije vršili ne vlastelin ili
njegov zastupnik, već poglavica bratstva kao predstavnik
sviju muževa, razumije se, ako to pravo nije bilo is
kupljeno.
Prema tome ne ima sumnje, da je pravo prve noći
vladalo ne samo kroz srednji vijek, nego čak i u novo doba
i da je igralo izvjesnu ulogu u zakoniku feudalnoga prava.
U Poljskoj je plemstvo prisvojilo sebi pravo, da oskvrne
svaku djevojku, koja mu se svidi, a naredjivalo je, da se
udari sto šiba onome, koji bi se potužio. D a oduzimanje
djevojačke časti izgleda još i danas veleposjedniku ili nje
govim činovnicima kao nešto, što se samo po sebi razu
mije, vidi se iz toga, što se ono vrši tako često ne samo
u Njemačkoj, već i na cijelom istoku i jugoistoku evrop
skom, kao što tvrde poznavaoci tih predjela.
1 Memminger, Stalin i drugi, O pis wiirtemberikih služba. Svezak
2 0 . (M agistrat u G oppingenu). Hormayr, Bavarci na istoku. O paska na
str. 3 8 . V idi Sugenheim , str. 3 6 0 .
2 O plaćanju i otkupu od seljačkih tereta s osobitim obzirom na
Bavarsku, W iirtemberg, Baden, H essen , Prusku i Austriju. Landshut 1846.
8 u pomenutoj knjizi, str. 97.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
5
�66
U feudalno doba bilo je zaključivanje brakova u inte
resu spahija, jer su djeca, rodjena u tim brakovima, stu
pala u istu podčinjenost, kao i njihovi roditelji; time su
spahije umnožavali svoje radne snage i povečavali svoj
dohodak. O tuda su d u h o v n i i s v j e t o v n i gospo
dari išli na ruku stupanju u brak svojih podanika. Drukčije
je postupala crkva, kada je imalo izgleda, da će sprječa
vanjem braka prisvojiti izvjesnu zemlju. Ali je to obično
snalazilo samo niži red slobodnih ljudi, koji su se uslijed
spomenutih okolnosti sve manje mogli održavati i koji su
svoje imanje ustupali crkvi, da bi iza manastirskih zidova
našli zaštite i mira. Drugi su opet sticali crkvenu zaštitu
za novac i usluge. Ali su često zbog toga njihovi potomci
dopadali sudbine, koju su njihovi predji htjeli rado izbjeći;
oni su postepeno padali u crkveno ropstvo ili su postajali
samostanski novaci.
3. Razvoj gradova. Samostani i prostitucija.
Gradovi, koji od jedanaestog vijeka počeše cvjetati, imali
su živog interesa, da pomažu namnožavanje stanovništva
olakšavanjem naseljavanja i zaključivanja brakova ; oni postadoše utočišta seoskome stanovništvu, zavisnima i robo
vima, koji umakoše nesnosnome pritisku. Ali su se ka
snije prilike izmijenile. Čim su gradovi dospjeli do moći i
u njima zanatlijstvo osjetilo izvjesnu ugodnost, razvila se
mržnja zanatlija prema došljacima, koji se htjedoše naseliti
kao zanatlije i u kojima se gledalo nezgodne konkurente.
Postavljene su zapreke došljacima. Velike takse na naselje,
skupi majstorski ispiti, ograničavanje prava na vršenje za
nata samo na izvjestan broj majstora i pomoćnika osudili
su hiljade ljudi na zavisnost, vanbračni život i sitničarenje.
K ada je u toku šesnaestog stoljeća bilo prošlo vrijeme
cvjetanja gradova iz uzroka, koje ćemo kasnije navesti, i
nastalo njihovo propadanje, smetnje naseljivanju i samo
stalnom zanimanju povećavane su samo iz ograničenih na
ziranja onoga vremena. A bilo je tu i drugih uzroka.
Spahijska tiranija rasla je iz decenija u decenij, tako
da su mnogi njihovi podanici rado zamjenjivali svoj bijedni
�67
život za život prosjaka, skitnica ili razbojnika, čemu su
pripomagale velike šume i rdjavi putovi. Ili su se u mnogo
brojnim ratovima onoga vremena odavali najamništvu i pro
davali se onoj strani, koja više plati i na kojoj je u izgledu
bogatiji plijen. Tako postade mnogobrojni muški i ženski
lumpenproletarijat, koji je bio bič za zemlju. Crkva je znatno
pripomogla širenju opče pokvarenosti. Ako je celibat duhovništva bio glavni uzrok nemoralnih spolnih strasti, dodir
sa Italijom i Rimom još im je više išao na ruku.
Rim nije bio samo središte kršćanstva kao prijestol
nica papinstva, on je bio, vjeran svojoj prošlosti u pogansko vrijeme careva, novi Babilon, evropsko sveučilište
nemorala, a papinski dvor njerovo najotmjenije sjedište.
Rimsko je carstvo u svom raspadu ostavilo kršćanskoj Ev
ropi sve svoje proroke. Blagodareći dodiru duhovnika sa
Rimom oni su prodrli u Njemačku. Neobično mnogobrojno
svećenstvo, koje velikim dijelom sačinjavahu ljudi, čije su
spolne potrebe uslijed lijenosti i izobilja dostigle najviši
stupanj, a prisilnim neženstvom upućene na nezakonito ili
neprirodno podmirenje, unosilo je nemoral u sve društvene
krugove; ono je bilo kužna opasnost za moral ženskoga,
spola u gradovima i selima. Veliki broj muških i ženskih
samostana razlikovao se često puta od javnih kuća samo
time, što je život u njima bio bjesniji i nemoralniji. I
mnogobrojni zločini, poglavito ubijanje djece, mogli su u
njima biti u toliko lakše sakriveni, što su tamo sudili samo
oni, koji su obično stajali na čelu ove pokvarenosti. P o
nekad su seljaci gledali da osiguraju svoje žene i kćeri od
duhovničkog zavodjenja time, što za svoga duhovnog pa
stira nijesu primali onoga, koji se nije obvezao, da će uzeti
prilježnicu. T o je bio povod, da biskup u Konstancu na
metne svećenicima svoje dijeceze porez na prilježnice.
Tim e se i da objasniti historijom utvrdjena činjenica, da
je u onome srednjem vijeku, što ga naši romantičari pri
kazuju tako pobožnim i moralnim, godine 1414. na saboru
u Konstancu bilo prisutno ne manje od 1500 bludnica.
Ali ove prilike nijesu nastupile tek sa propadanjem
srednjega vijeka, one su se pojavile mnogo ranije i izazvale
su razne tužbe i naredbe. T ako je godine 802 izdao Karlo
�68
Veliki ovakovu naredbu: „Nad ženskim samostanima treba
voditi strog nadzor, kaludjerice se ne smiju skitati, nego
ih treba najpomnije čuvati; medju sobom ne smiju se prav
dati i svadjati i u svemu se moraju pokoravati nadstojnicama i opaticama. Gdje postoje samostanski propisi, neka
ih u svemu ispunjavaju. Neka se ne podaju kurvarluku,
pijanstvu i gramzljivosti, nego neka u svakom pogledu živu
pravično i trijezno. Nijedan čovjek ne smije uniči u njihov
samostan, več samo za vrijeme službe božje, pa se onda
mora odmah ukloniti." A jedna naredba iz 869 godine
glasi: „Ako svećenici drže v i š e žena, ili prolijevaju krv
kršćana ili neznabožaca, ili gaze kanonske propise, treba
ih lišiti svećeničkog čina, jer su gori od običnih ljudi!“
Sama činjenica, što je u to doba zabranjivano svećenicima
držanje više žena, govori u prilog toga, da još u devetome
vijeku nijesu bili rijetkost brakovi sa više žena. U stvari
nije bilo nikakovih zakona, koji bi to zabranjivali.
Pa još i kasnije, u doba pjevača, u dvanaestom i
trinaestom vijeku, nije bilo sablažnjivo držati više žena. U
jednoj pjesmi Albrechta od Johansdorfa u zbirci „Pjevačko
proljeće" (Zbirka Karla Lachmanna i Moritza Haupta.
Leipzig 1857, S. Hirzel) stoji:
Zar ie nepristojno
Z a poštenoga muža
D a ima dvije žene ?
Sto je muževima mogućno,
T o se ne dopušta ženama.
Z a moralno stanje toga doba od sudbonosnoga su
uticaja bili križarski ratovi, koji su desetine hiljada ljudi
udaljavali za više godina od domovine, pa ih upoznali u
istočno-rimskome carstvu s običajima, koji su dotle bili, tako
reći, posvema nepoznati u zapadnoj Evropi.
Položaj žena bijaše još nepovoljan osobito radi toga,
što je njihov broj znatno nadvisivao broj muškaraca, ne uzi
majući u obzir zapreke, koje su im oteščavale ulazak u
brak i naseljenje. Kao poglavite uzroke tomu imamo da
smatramo brojne ratove, bitke i dvoboje, a i opasna trgo
vačka putovanja onog vremena. Dalje bijaše poradi^ neumjerenosti i raskalašenosti veći broj smrtnih slučajeva
�69
kod muževa, i to potencirano raspoloženje za bolesti i
smrt, izazvano takovim životom, očitovalo se osobito u
vremenima kuge, koja je u srednjem vijeku bijesnila tako
često. T ako je u razdoblju od 1326 do 1400 bilo tridesetidvije, od 1400 do 1500 četrdesetijedna, a u razdoblju
od 1500 do 1600 trideset kužnih godina.1
Z ene su u masama krstarile po drumovima kao vračare,
pjevačice, sviračice, u društvu sa djacima i klericima i po
plavljivale sabore i vašare. U plaćeničkim vojskama one
su činile naročita odjeljenja, bile su prema cehovskome
duhu onoga vremena organizovane u cehove i prema ljepoti
i starosti podjeljivane različitim činovima. Teškim kaznama
bilo im je zabranjivano, da se podaju ma kome izvan
toga kruga. U logorima su morale sa poslugom vući sijeno,
slamu i drva, puniti jame, močvare i rupe i održavati čistoću
u taboru. Pri opsadama imale su da zatrpavaju rupe gra
njem i korovom, da bi olakšale juriše, one su pomagale
namještati puške, a kad bi ove zaostale na putu, one bi
pomagale da ih dopreme dalje.2
D a bi se barem u nekoliko doskočilo nevolji tih bez
brojnih nesrećnih žena, osnivali su se počevši od sredine
trinaestog vijeka u mnogim gradovima takozvani beguinski
zavodi, što stajahu pod gradskom upravom. U tim zavo
dima bijahu te ženskinje smještene, da bi provodile pristojan
život. No ni ti zavodi, a niti silni kloštri ne bijahu podobni
da se pobrinu za sve ove nesrećnice.
Bračne zapreke, putovanja knezova, gospode svjetovnog
i duhovnog staleža uz pratnju vitezova i slugu, koji su
prolazili kroz gradove, mladi ljudi u gradovima, a da ne
zaboravimo oženjene muževe, što su bez obzira jurili za
promjenama u nasladi životnoj, — sve je to stvorilo u
srednjevjekovnim gradovima potrebu prostitucije. I kao što
je svaki obrt u ono doba bio organizovan i reguliran ne
mogući postojati bez cehovskih uredaba, tako se dogodilo
i sa prostitucijom. U svim većim gradovima bilo je javnih
1 Dr. Karl Bucher, Ž ensko pitanje u srednjem vijeku. Str, 6 . do 7.
Tiibingen 1882.
2 Dr. Karl ĐiicKer, u pomenutoj knjizi, str. 35.
�70
ženskih kuća, koje su bile gradski, kneževski ili crkveni
regal, ćiji je čist prihod pripadao njihovim blagajnama.
Ženske su u ovim kućama same birale upraviteljicu, koja
je imala voditi račun o redu i naročito paziti, da bespravne
konkurentkinje ne bi nanosile štete zakonski odobrenoj
radnji. A ko bi se žene uhvatile u tome poslu, bile su
kažnjavane od vlasti. T ako su se članice jedne takve
ženske kuće u Nurnbergu potužile magistratu na bespravne
konkurentkinje, „da i drugi krčmari drže ženske, koje noću
izlaze na ulicu, noćivaju sa oženjenim i drugim ljudima i
da one to vrše mnogo više i mnogo grublje, nego u običnim
(cehovskim) javnim kućama, i da je žaliti, što se tako što
dešava u ovoj hvaljenoj varoši.“ 1 Ženske su kuće uživale
osobitu zaštitu; narušavanje mira u njihovoj blizini dvo
struko je strože bilo kažnjavano. I članovi ovih ženskih
cehova imali su pravo prisustvovati u povorci kod procesija
i svečanosti, kod kojih su bili nazočni i drugi cehovi. A ne
rijetko su bile ove ženskinje pozivane na kneževske i senatorske gozbe. Smatralo se, da su ženske kuće tu zato,
„da bi se bolje očuvao brak i čast djevica**. T o je isti
razlog, s kojim su u A teni opravdavali državne bordele i
s kojim se još i danas ispričava prostituciju. Medjutim
nisu izostajala ni nasilnička gonjenja bludnica od strane
istih tih ljudi, koji su prostitutke održavali svojim prohtje
vima i svojim novcem. T ako je Karlo Veliki naredio, da
se jedna prostitutka dovuče gola na trg i išib a; on sam,
„najkršćanskiji** kralj i car, imao je ne manje no šest žena
u isto vrijem e; a ni njegove kćeri, koje su očigledno išle
za primjerom svojega oca, nijesu bile predstavnice vrline.
O ne su mu svojim životom spremile miiogi neugodni čas,
da, donesle su mu i nešto nezakonite djece u kuću. Alkuin,
prijatelj i savjetnik Karla Velikog, opominjao je svoje uče
nike, da se čuvaju „krunisanih golubica, koje noću lete po
Pfalzu**, razumijevajući time careve kćeri.
Iste te zajednice, koje su javno organizirale bordele i
uzimale ih u svoju zaštitu dajući svećenicima Venere
svakojake povlastice, vršile su najstrože i najgroznije kazne
1 Joh. Scherr, Povjest njemačke žene. 4. izdanje. Leipzig 1879.
�71
nad sirotom i napuštenom djevojkom, koja je pala. Ubice
svoje djece, koje su iz očajanja ubijale plod svojega tijela,
podvrgavane su najgroznijim smrtnim kaznama, a za ne
savjesnim zavodnicima nije ni pijetao kukurijeknuo. O ni su
možda zasjedavali u sudovima, koji su izricali smrtnu pre
sudu nad javnim žrtvama. T akve se stvari još i danas
dogadjaju.1 A i ženino brakolomstvo kažnjavano je naj
strože, bar joj nije bilo dano izbjegnuti porugu na sramot
nom stu p u ; medjutim, brakolomstvo muževljevo bilo je po
kriveno plaštem kršćanske ljubavi.
U W iirzburgu se gazda ženske radnje zakleo pred
magistratom, „da će biti gradu vjeran i naklonjen i da će
ženske nabavljati". Isto tako je bilo u Niirnbeigu, Ulmu,
Leipzigu, Kolnu, Frankfurtu i t. d. U Ulmu, gdje su žen
ske kuće ukinute 1573. godine, cehovi su tražili 1551, da
se opet uvedu, „da bi se uklonila veća nezgoda" ! V iso
kim strancima stavljane su na uživanje bludnice o grad
skom trošku. Kad je kralj Vladislav 1452. ušao u Beč,
magistrat mu pošlje u susret jednu deputaciju javnib ženskinja, čiji su se najljepši dijelovi tijela pokazivali kroz
tanko odijelo. Isto je tako i cara Karla V ., pri njegovu
ulasku u Antwerpen, pozdravila jedna deputacija golih
djevojaka, i tu scenu predstavio je H ans Makart na jednoj
velikoj slici, koja se nalazi u hamburškom muzeju. T akve
pojave nijesu u ono doba izazivale nikakovo uzbudjenje.
4. V iteštvo i poštovanje žena.
Fantazijom bogati romantici i ljudi lukave proračunanosti pokušali su prikazati srednji vijek osobito ćudorednim
i oduševljenim od istinskoga poštovanja prema ženama.
Tom u je naročito morala da posluži doba pjevača — od
dvanaestog do četrnaestog stoljeća. Ljubavna služba vite
1 L eon Richer saopčuje u „Slobodnoj ženi" jedan slučaj, kako je
u Parizu jednu služavku zbog čedomorstva osudio o t a c n j e n o g r o d j e n o g d j e t e t a , jedan ugledni, p o b o ž n i advokat, koji je zasijedao
u poroti. Još i više. S a m j e a d v o k a t b i o u b o j i c a , a m a j k a
p o t p u n o n e v i n a , kao što je ova t e k p o s l i j e osude izjavila
pred sudom.
�72
zova, koju su ovi naučili od Mavara u Španiji, imala bi da
bude svjedočanstvo o poštivanju, koje se u ono vrijeme
iskazivalo ženi. T u treba da na nešto podsjetimo. Prvo,
viteštvo je bilo samo jedan maleni dio stanovništva, što
vrijedi i za njihove žene ; drugo, samo je jedan vrlo mali
dio viteštva vršio tu toliko uzvisivanu ljubavnu službu;
treće, ili se ne poznaje, ili se izopačuje pravi smisao ove
ljubavne službe. Doba, kada je cvjetala ova ljubavna služba
bilo je d o b a n a j c r n j e g p r a v a p e s n i c e u Nje
mačkoj, doba, kada je svaki red bio uništen, a viteštvo se
odalo izlijetanju na drumove, pljačkanju i ucjenama. Takvo
vrijeme najbrutalnijih nasilja ne može biti vrijeme, u kome
vladaju samo blagi i pjesnički osjećaji. Naprotiv. Ovo je
vrijeme u bitnom pridoneslo, da se uništi još i ono malo
štovanja prema ženskome spolu. Viteštvo, kako na selu
tako i u gradovima, sačinjavali su najvećim dijelom grubi,
pusti bećari, čija je najmilija strast pored borenja i preko
mjernog pijančevanja bilo najrazuzdanije zadovoljavanje spol
nim požudama. Kroničari onoga vremena ne mogu se do
voljno napričati o silovanju i nasilju, koje je vršilo kako
seosko, tako i varoško plemstvo, u čijim rukama bijaše
gradska uprava do trinaestog, a negdje do četrnaestog i
petnaestog stoljeća. Zlostavljene su ličnosti rijetko kada
imale mogućnosti, da pribave sebi prava, jer u gradovima
plemići su zasijedali u općinskom sudu, a na selu je spahija imao neograničeno pravo kažnjivanja. Grdno je dakle
pretjerivanje, da su plemstvo i gospoštija sa takovim obi
čajima i navikama ukazivali kakvo osobito poštovanje prema
ženama i da su ih nosili na rukama kao neku vrstu viših bića.
Čini se, da je vrlo maleni dio viteštva obožavao žensku
ljepotu, ali i to obožavanje^nije imalo nikakovih platonskih,
nego vrlo realnih ciljeva. Čak i onaj harlekin medju obožavaocima ženske ljepote, onaj smiješne uspomene Ulrich
von Lichtenstein bio je samo dotle pristaša platonske lju
bavi, dok je to morao biti. U stvari je ova ljubavna služba
bila obožavanje ljubaznice na račun — zakonite žene, bila
je dakle s r e d n j e v j e k o v n i k r š ć a n s k i h e t e r i z a m ,
kakav je postojao u Grčkoj za vremena Periklovih. U za
jamno zavodjenje žena bilo je kod vitezova veoma razvijen
�73
ljubavni običaj, na kakav i danas nailazimo u izvjesnim
krugovima naše buržoazije.
Nesumnjivo je, da tako o t v o r e n a težnja za sjetilnim
zadovoljenjem u to doba sadrži u sebi priznanje, da pri
rodni nagon, koji je usadjen u svakom zdravom i zrelom
čovjeku, ima prava da bude podmiren. U toliko je zdrava
priroda odnijela pobjedu nad kršćanskim ascetizmom. S druge
pak strane mora se opet naglasiti, da je to bilo priznato
samo jednome spolu, a da se prema drugome postupalo
tako, kao da ovaj nije mogao ni smio imati iste nagone.
Najmanje prekoračenje onih moralnih zakona, koje su ljudi
propisali za drugi spol, bilo je najstrože kažnjavano. A
ženski spol navikavan je neprekidnim ugnjetavanjem i oso
bitim uzgojem na mišljenje svojih gospodara, tako, te mu
ovo stanje i do danas izgleda sasvim prirodno.
Z ar nije bilo milijuna robova, koji su ropstvo smatrali
za prirodno i koji se ne bi nikad oslobodili, da im se
osloboditelji nijesu pojavili iz klase njihovih gospodara?
Z ar nisu pruski seljaci molili, kada ih je Steinovo zako
nodavstvo htjelo da oslobodi zavisnosti, da ostane pri
starom, jer „tko će se za njih brinuti, kad se razbole ili
ostare “ ? A zar nije tako nešto i s modernim radničkim
pokretom? Koliko još radnika dopušta bez ikakva otpora,
da eksploatatori na njih utiču i njima upravljaju !
Ugnjetenome je potreban onaj, koji će ga probuditi i
oduševiti, jer on nema slobodne inicijative. T ako je bilo
u modernome proletarskome pokretu. Cak su i buržoaskoj
borbi za oslobodjenje, koja je relativno bila u povoljnom
položaju, prokrčili put učitelji plemićskog i svećeničkog
porijekla.
M a koliko mana imao srednji vijek, on je posjedovao
zdra\u čulnost, koja je odgovarala jedroj i krepkoj naravi
puka i koju kršćanstvo nije moglo uništiti. O n nije znao
za licemjerno pretvaranje i prikrivenu pohotljivost našega
vremena, koje se plaši i ustručava da stvari nazove njihovim
pravim imenom i da o prirodnim stvarima prirodno govori.
O n nije poznavao ni onu pikantnu dvosmislenost, u koju
se zavijaju one stvari, koje se zbog nedostatka prirodnosti
ili zbog pretvaranja ne će otvoreno da nazovu, čime se
�74
prave još opasnijima, jer takav govor draži, ali ne zado
voljava, izaziva samo slutnju, ali ne kaže jasno. Naša
društvena zabava, naši romani i naša pozorišta puna su
ovih pikantnih dvosmislenosti i njihovo je djelovanje oči
gledno. Ovaj spiritualizam bogatih razuzdanaca, te se
skriva iza religijoznoga spiritualizma, ima danas silnu moć.
Peto poglavlje.
Reformacija.
1. Luter.
Zdrava čulnost srednjega vijeka našla je u Luteru svoga
klasičnog tumača. Malo će nas se ovdje ticati religijozni
reformator, a više će nas zanimati Luter kao čovjek. U
njemu kao čovjeku pojavljuje se krepka i nepokvarena pri
roda ; ona ga je nagnala, da otvoreno i tačno iskaže svoju
potrebu za ljubavlju i uživanjem. Njegov položaj nekadaš
njeg rimskog svećenika otvorio mu je oči. O n je u praksi
upoznao tako reći na vrelu neprirodnost kaludjerskog i
opatičkog života. O tuda toplina, kojom pobijaše svećenički
i samostanski celibat. Njegove riječi vrijede još i danas za
one, koji misle, da smiju griješiti proti prirodi, i koji drže,
da je u skladu s njihovim pojmovima morala i ćudoredja
to, kada državne i društvene ustanove priječe milijunima
ispunjavati svoje prirodne potrebe. Luter veli: „Zena, ako
joj ne pomaže visoka, osobita milost, ne može se odreći
muškarca, isto kao ni jela, spavanja, pića i druge prirodne
potrebe. A isto tako ni muškarac ne može biti bez žene.
Razlog je tomu, što je u prirodi isto tako duboko usadjeno radjati djecu, kao i jesti i piti. Z ato je Bog dao
tijelu uda, žile, krv i sve, što je za ovu svrhu potrebno.
A onaj, koji se od toga brani i ne će da se pusti prirodi
na volju, što čini ovaj drugo, nego spriječava, da priroda
bude prirodom, da vatra peče, da voda teče, da čovjek
jede, pije i spava?" A u svojoj propovijedi o bračnom
životu veli o n : „Kao god što ne zavisi od mene, hoću li
biti čovjek ili ne, isto tako ni ti nijesi u stanju da budeš
�75
bez čovjeka, jer ne zavisi od slobodne volje ili savjeta,
već od prirode, da svaki čovjek mora imati ženu, a svaka
žena muža.“ Ali Luter nije samo tako energičnim načinom
branio bračni život i potrebu spolnog općenja, on ustaje i
proti zavisnosti braka od crkve. O n je u tome pitanju
potpuno stajao u naziranju starog vremena, koje je gledalo
u braku akt slobodne volje učesnika, koji se crkve ništa
ne tiče. O n veli o to m e : „Z ato znaj, da je brak isto,
što i svako drugo ljudsko zanimanje. Kao što ja mogu
sa jednim neznabošcem, Židovom, Turčinom, krivovjercem
da jedem, pijem, spavam, hodam, jašim, kupujem, go
vorim i radim, i s t o t a k o m o g u s n j i m b i t i i o s t a t i
u braku. I n i ma l o se ne mo j o s v r t a t i na z a k o n e
l u d j a k a , k o j i t o b r a n e . . . Neznabožac može isto
tako da bude muž i žena, stvoreni od Boga, kao i sv.
Petar ili sv. Pavao ili sv. Luka, pa i kao taj glupi, krivi
kršćanin.'* Luter se izjavio dalje, kao i drugi reformatori,
protiv svakog ograničavanja braka, a bio je i za obnavljanje
braka, što je crkva zabranjivala. O n v e li: „Kako će se
sada u nas smatrati bračne stvari ili razvod braka, rekao
sam, d a to t r e b a d a s e o s t a v i p r a v n i c i m a i s v j e t o v n o j vl ast i , j er je b r a k s v j e t o v n a u s t a n o v a . "
T ek krajem sedamnaestoga stoljeća protestanti su primili
crkveno vjenčanje kao uslov, da brak bude pravovaljan.
D otada je važio takozvani brak po savjesti, to jest prosta
uzajamna obveza, da će se biti muž i žena i živjeti u
braku. Po njemačkom pravu takav je brak smatran zako
nitim. Luter je išao još i dalje, pa je strani, koja u braku
nije zadovoljena — makar to bila i žena — priznao pravo,
da se zadovolji izvan braka, „da se podmiri priroda, koja
se ne može ugušiti".1 Luter je ovdje postavio načela,
koja će izazvati živo negodovanje velikog dijela „poštenih
ljudi i žena" našega doba, koji se rado u svojoj gorljivoj
pobožnosti pozivaju na Lutera. U svom traktatu „ O brač
nome životu", II, 146, Jena 1522, veli o n : „A ko zdrava
žena podje za nezdrava čovjeka i ne može javno da primi
1 Dr. Karl H agcn. Književne i religijozne prilike Njem ačke u doba
reformacije. Frankfurt a. M . 1888.
�76
drugoga, a ne će da radi protivno svojoj časti, treba da
kaže svome m užu: Vidiš, dragi moj, ti ne možeš da mi
se odužiš, prevario si mene i moje mlado tijelo, doveo si
u opasnost čast i spokojstvo moje, mi pred Bogom nismo
časni, zato mi dopusti, da ja budem u tajnom braku
s tvojim bratom ili najbližim prijateljem, a ti da nosiš ime,
d a t v o j e i m a n j e ne p r e d j e na t u d j e n a s l j e d
n i k e , i d o p u s t i mi , d a t e p o t v o j o j v o l j i
v a r a m , k a o š t o si ti m e n e b e z s v o j e v o l j e
p r e v a r i o . " Čovjek je, izvodi dalje Luter, dužan pri
voljeti na to. „A ko ne će, ona ima prava da pobjegne u
drugu zemlju i da nadje drugoga. Tako isto, ako žena ne
će da ispunjava bračnu dužnost, ima muž prava, da obleži
drugu, samo joj to mora prije reći.'*1 Kako se vidi, to su
vrlo radikalne i za naše doba, koje je bogato prijetvornošću
i licemjerstvom, dapače vrlo nemoralne misli, što ih razvija
veliki reformator.
Luter je samo izrekao ono, što je u ono doba bilo
naziranje naroda. T ako Jakov Grimm iznosi:2
„Ako muž ne može da živi zadovoljno i srećno sa
ženom, neka je pažljivo natovari na ledja i odnese devet
koračaja daleko od svoje kuće, ostavi je tamo pažljivo,
ne objašnjavajući se, ne udarajući je, ne bacajući, ne go
voreći joj ni jedne ružne riječi i ne pogledajući je ljutito;
neka onda dozove svog susjeda, da mu on pomogne u
nevolji, a ako njegov susjed ne će ili ne može to učiniti,
neka je odvede na prvi budući vašar; ona mora da bude
nakićena i urešena, a on je dužan ogrnuti je ogrtačem
zlatom izvezenim, ne bi li na taj način primamili koga;
pa ako joj ni to ne pomogne, onda neka joj sam djavo
pomogne."
Srednjevjekovni seljak htio je u prvom redu imati na
sljednike iz braka, pa kad ih nije mogao stvarati sam,
prepustio je to zadovoljstvo bez ikakvih skrupula drugomu
kao praktičan čovjek. Glavno je bilo, da postigne svoju
svrhu. Mi opetujemo : čovjek ne vlada svojinom, svojina
vlada njime.
1 Dr. Karl H agen, u pomenutoj knjizi str. 23 4 .
2 Njemačke pravne starine, Starine iz okružja Blankenburg, str. 4 4 4 .
�77
Iz spisa i govora Luterovih izvadjena mjesta o braku
važna su naročito zbog toga, što su u najoštrijoj suprot
nosti s naziranjima, koja danas vladaju u crkvi. Socijalna
se demokracija može u borbi, što je vodi sa svećenstvom,
punim pravom pozvati na Lutera, koji u pitanjima braka
stoji na potpuno slobodnom stajalištu.
Luter i reformatori išli su u pitanju braka još i dalje,
razumije se iz oportunističkih razloga, da bi se dopali po
jedinim knezovima, čiju su moćnu potporu ili trajnu blago
naklonost gledali da pridobiju i očuvaju. Prijatelj reformacije landgraf od H essena Filip I. imao je pored svoje za
konite žene jednu ljubavnicu, koja mu se htjela predati
samo pod uslovom, da se vjenčaju. Slučaj je bio škakljiv.
Razvod sa ženom bez opravdanih razloga značio je veliki
skandal, a brak sa dvjema ženama u isto vrijeme bio bi
za jednog kršćanskog vladara novijega vremena nečuven
dogadjaj, koji bi izazvao isto toliki skandal. P a ipak se
Filip u svojoj zaljubljenosti odlučio za potonje. Trebalo je
samo utvrditi, da to ne stoji u protivurječju sa biblijom i
da to odobravaju Luter i Melanchthon, reformatori. Prije
svega započeše pregovori landgrafa s Butzerom, koji se
s time slagao i koji je obećao, da će za to pridobiti Lutera i M elanchthona. Butzer je svoje mišljenje motivirao
rekavši: Imati u isto vrijeme više žena ne protivi se evangjelju. Pavao, koji govori mnogo o onima, koji ne će doći
u carstvo nebesko, ne govori ništa o onima, koji imaju
dvije žene. Pavao veli dapače, „da svaki biskup treba da
ima samo jednu ženu, a isto tako i sluge. Ako bi bilo
nužno, da svakom pripadne po jedna žena, tada bi bilo
zabranjeno, da jedan ima više žena." Luter i M elanchthon
pridružiše se ovim razlozima i odobriše dvostruki brak,
pošto je landgrafova žena pristala na njegov uslov, „da
svoje bračne dužnosti prema njoj ispunjava još više, nego
dosada".1 Pitanje o opravdanosti bigamije morilo je Lutera
još ranije, kada je trebalo odobriti dvostruki brak Henrika
VIII., kralja engleskog. T o izlazi iz jednog pisma na
1 Joh. Janssen,
Freiburg i B.
Povjest
njemačkoga
naroda
od
1525.
do
1555.
�78
saskog kancelara Brinka, komu je u siječnju 1524. pisao:
,,U n a č e l u d a k a k o n e m o ž e on, L u t e r , ž a
b a c i t i b i g a m i j u, jer ova se ne protivi svetom pismu,1
ali on drži, da to nije lijepo, kad se to dogadja medju
kršćanima, koji se moraju odreći i dopuštenih stvari.“ A
poslije vjenčanja landgrafovog u ožujku 1540., pisao je
(10. travnja) kao odgovor na njegovo zahvalno pism o:
„Neka vječna milost prati V aš korak, koji smo Vam sa
vjetovali, no k o j i ž e l i m o d a o s t a n e u t a j n o s t i .
J e r b i i n a č e i g r u b i s e l j a c i (slijedeći primjer
landgrafa) n a v e l i m o ž d a i s t o t a k o v e l i k e i
v e ć e r a z l o g e , š t o bi n a m z a d a l o m n o g o
p o s 1 a.“
Melanchthonu je bilo lakše odobriti dvostruki brak
landgrafu, jer je on još ranije pisao Henriku VIII., „da
svaki vladar ima pravo da uvede poligamiju u svojoj zemlji".
Ali je dvostruki brak landgralov izazvao u njegovoj zemlji
toliko negodovanje, da je on 1541. naredio, da se rasturi
jedan spis, u kome se branila poliganija kao jedna stvar,
koja nije protivna svetome pismu.2 Nije se više živjelo u
devetom i dvanaestom vijeku, kada se mnogoženstvo još
podnosilo. Dvostruki brak hessenskog landgrafa, koji je
izazvao nezadovoljstvo u najširim krugovima, nije bio
usamljen. Takvih je dvostrukih kneževskih brakova bilo
još i u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kao što
ćemo još pokazati.
Objavljujući, da je podmirivanje spolnog nagona jedna
zapovijest prirode, Luter je iskazao samo ono, što su savremenici mislili i što su ljudi za sebe tražili. Reformacijom, koja je ukinula celibat svećenika i samostane u
protestantskim zemljama, stvorio je on mogućnost stotinama
hiljada ljudi, da zadovoljavaju svoj prirodni nagon u za
konitoj formi. Ali stotinama hiljada drugih bilo je to i
1 Što je potpuno tačno, ali i objašnjivo, jer je biblija postala u
doba, kada je poligamija bila veoma rasprostranjena medju zapadnim
i istočnim narodima; ali je ona bila u najstrožoj opreci s običajima
šesnaestog stoljeća. Pisac.
2 Joh- Janssen, po pomenutoj knjizi, 3. svezak.
�79
dalje zabranjeno zbog postojećeg oblika svojine i zakona,
koji su njemu odgovarali.
Reformacija je bila protest nove krupne buržoazije
protiv sputanosti feudalnog stanja u crkvi, državi i društvu.
Krupna buržoazija, koja se naglo razvijala, težila je da se
oslobodi od uskih okova cehovskih, plemićskih i pokra
jinskih prava i da uvede državnu centralizaciju, jedno
stavnu organizaciju raskošne crkve, da uništi mnogobrojne
položaje za Ijenivce, da ukine samostane i da ih pretvori
u privredna poduzeća.
Luter je bio na vjerskom polju zastupnik ovih gradjanskih težnja. Zastupajući slobodu braka radio je za gradjanski
brak, koji je ostvaren tek u naše doba zakonom o gradjanskom braku i ostalim gradjanskim zakonodavstvom,
slobodom kretanja, slobodom rada i naseljivanja. Vidjet
ćemo, u kolikoj je mjeri time položaj ženin izmijenjen. U
doba reformacije nije se bilo otišlo tako daleko. Reforma
cija je, istina, mnogima omogućila brak, ali s druge strane
najstrože gonila slobodni spolni saobraćaj. U koliko se ka
toličko svećenstvo pokazivalo popustljivim i tolerantnim
prema spolnim strastima, u toliko je sad bjesnije ustajalo
protiv njih protestantsko duhovništvo, koje je sebe već bilo
zadovoljilo. Javnim ženskim kućama objavljen je rat, one
su zatvorene kao „spilje sotonine“ , prostitutke rastjerane
kao „djavolje kćeri**, a svaka žena, koja bi „pogriješila**,
obilježena kao čudovište od rdjavštine.
O d veselog sitnog gradjanina srednjega vijeka, koji je
živio i puštao da se živi, postade bigotni, strogo moralni,
mračni filistar, koji je štedio, da bi njegovi kasniji krupnoburžoaski nasljednici što raspuštenije živjeli i što više
rasipali. Poštovani gradjanin s tvrdom kravatom, uskim
horizontom, strogim ali licemjernim moralom postade pro
totip društva. Zakonita žena, kojoj nije prijala — od ka
toličke strane snašana — čulnost srednjega vijeka, veoma
se slagala s puritanskim duhom protestantizma. Ali ostale
okolnosti, koje su nepovoljno uplivisale na općenite prilike
u Njemačkoj, imale su nepovoljan uticaj i na žene.
�80
2. Posljedice reformacije. Tridesetgodišnji rat.
Promjena u odnosima proizvodnje, novca i trgovine,
koju je u Njemačkoj izazvalo naročito otkriće Amerike i
novog pomorskog puta u Istočnu Indiju, proizvela je ve
liku reakciju u društvenom životu. Njemačka je prestala
biti središtem evropskog prometa i trgovine. Njemačka pri
vreda, njemačka trgovina počeše propadati. U isto je vrijeme
crkvena reformacija razorila političko jedinstvo naroda. Reformacija bijaše izlika, kojom se njemački knezovi nastojahu
emancipirati od carske sile. S druge strane, knezovi su
podjarmljivali plemstvo i, da bi lakše postigli svoj cilj, po
magali su podizanje gradova. A mnogi su se gradovi uslijed
mutnih vremena dragovoljno podvrgavali gospodarstvu kne
zova. Uslijed privrednog nazadovanja gradjanstvo je za
htijevalo sve veće zaštitne mjere, da bi se zaštitilo od
neprijatne konkurencije, a knezovi su rado izlazili ovim
željama ususret. Zastoj je bivao sve veći, a time i osiro
mašivanje.
Dalje posljedice reformacije bile su vjerske borbe i
progoni — knezovi su ih upotrijebili za svoje političke i
ekonomske ciljeve — koje su sa izvjesnim prekidima bijesnile po Njemačkoj duže od jednoga vijeka i završile sa
potpunim iscrpljenjem Njemačke krajem tridesetgodišnjeg
rata. Njemačka je bila nepregledno polje lešina i ruševina.
Čitave zemlje i provincije bijahu opustošene, stotine gra
dova, tisuće sela bilo je dijelom ili posvema spaljeno, a
mnogo ovih nestalo je onda uopće sa lica zemlje. U
mnogim je mjestima stanovništvo spalo na treći, četvrti,
peti, dapače na osmi i deseti dio. T o je vrijedilo primje
rice za gradove kao Niirnberg i za čitavu franačku pokra
jinu. U ovoj krajnjoj nuždi, da bi se raseljene varoši i sela
opet što prije naselili, pribjeglo se tome drastičnome sred
stvu, da se muškarcima izuzetno d o p u s t i l o , d a i m a j u
p o d v i j e ž e n e . Muškarce su uništili ratovi, ali žena je
bilo na pretek. Z bog toga je 14. veljače 1650. godine
franačka okružna skupština u Niirnbergu donijela odluku,
„da se ljudi ispod 60 godina ne smiju primati u samostane“ ;
dalje je izdana naredba, „da su svi svećenici i pastiri, koji
�81
ne pripadaju nijednome ordenu ni kanonikatu, ^ obvezani
stupiti u brak.“ „Pored toga treba svakom muškom licu
dopustiti, da uzme po dvije ž e n e : ali ih treba podsjetiti i
sa p r o p o v j e d a o n i c a češće opominjati, da se brižljivo
i sa potrebnom diskrecijom trude, da kao vjenčani muževi
dviju žena ne samo obje zadovolje, nego i da svako ne
raspoloženje medju njima otklone. “
Upotrijebila se dakle i propovjedaonica, da propagira
dvostruki brak i da muževima daje upute, kako će se vla
dati. U to dugo vrijeme nastupio je zastoj u trgovini i
prometu i privredi, u mnogočemu je to propalo posvema
i moglo se tek pomalo oporavljati. Veliki dio pučanstva
osurovio je, demoralizovao se i odviknuo od svakog urednog
rada. I dok su za vrijeme ratova bile plaćeničke vojske,
što su robile, plijenile, oskvrnjivale i ubijale prolazeći Nje
mačkom s iednoga kraja na drugi i uništavajući i prijatelja
i neprijatelja, sada su, poslije ratova, bile bezbrojne čete
razbojnika, prosjaka i skitnica, koje su pučanstvo nagonile
u strah i prepast spriječavajući ili uništujući trgovinu i
promet. Naročito je za ženski spol došlo doba velikih muka.
U ovo doba razuzdanosti dospio je prezir žene do vrhunca,
na ženina se ledja najviše svalio teret općeg nerada. Hilja
dama žena tumaralo je po drumovima i šumama kao skitnice
puneći ubožišta i tamnice. Svima ovim patnjama pridružilo
se još i to, što je plemstvo, pohlepno na zemlju, nasilno
razgonilo mnoge seljačke porodice. Pošto je od reformacije
moralo sve više i više popuštati pred kneževskom vlasti i
pošto je dvorskim zvanjima i vojnom službom dovodjeno
u sve veću zavisnost od nje, plemstvo je gledalo, da štetu,
koju su mu knezovi nanijeli, nadoknadi dva ili tri puta
više otmicom seljačkih dobara. U isto vrijeme reformacija
je za knezove bila zgodan izgovor, da ovladaju bogatim
crkvenim dobrima i da proždru bezbroj jutara njihove
zemlje. T ako je primjerice knez izbornik August Saksonski
prisvojio do kraja šesnaestoga vijeka ne manje od tri stotine
crkvenih dobara.1 Tako su isto uradili njegova braća i
rodjaci, ostali protestantski knezovi, a poglavito H ohen1 Joh. Janssen, Povijest njemačkoga naroda. 3. svezak.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
6
�82
zollerni. Plemstvo se ugledalo na taj primjer i prisvajalo
sebi one općinske zemlje, sto je još bilo ostalo, kao i
seljačka dobra bez gospodara, tjeralo od kuće seljake i
bogatilo se njihovom zemljom. Bezuspješne seljačke pobune
u šesnaestom stoljeću pružale su im željeni izgovor za ovo.
I kad im je ta otmica jedamput pošla za rukom, nije se
oskudijevalo u razlozima, da tako nasilno i dalje rade.
Pomoću različitih šikaniranja, nasilja i izvrtanja prava, u
čemu im je tadašnje rimsko pravo odlično pomagalo, se
ljacima je oduzimana zemlja za najnižu cijenu, ili su oni
rastavljeni od svojine radi toga, da se plemićska dobra
zaokruže. Na ovaj su način uništena čitava sela i pokrajine.
Da navedemo tek nekoliko primjera: od 12.543 seljačkih
porodica na viteškim dobrima, koliko ih je bilo u Mecklenburgu u vrijeme tridesetgodišnjeg rata, ostalo ih je 1848.
godine samo još 1213. U Pomoranskoj je propalo od
1628. godine preko 12.000 seoskih kuča. Preobražaj u
seoskoj privredi, koji se izvršio u toku sedamnaestoga
stoljeća, izazvao je novu eksproprijaciju seoskih dobara i
pretvaranje posljednjih ostataka općinske zemlje u plemićsku
svojinu. Z avedena je naizmjenična poljoprivreda, po kojoj
je u izvjesnom vremenu vršena promjena u obradjivanju
zemlje. Oranice su kroz neko vrijeme pretvarane u pa
šnjake, što je potpomagalo stočarstvo i omogućivalo manji
broj radnih snaga.
U gradovima nije bilo bolje, nego na selu. Nekada je
i ženama bilo dopušteno da budu majstori i da drže po
moćnike i šegrte, samo su morale biti u cehovima, da bi
se u konkurenciji izjednačile sa ostalima. Bilo je samo
stalnih žena, koje su izradjivale lanene i vunene tkanine,
čohu, odijelo i sagove, bilo je ženskih zlatara, livaca kovina,
pojasara, remenara itd. Nalazimo primjerice ženskih krznara
u Frankfurtu i šleskim gradovima, pekara u gradovima na
srednjoj Rajni, pojasara vu Kolnu
Strassburgu, remenara
u Bremenu, čohaša u Frankfurtu, košaraša u Niimbergu,
zlatara u K olnu.1 Ali u koliko se pogoršavao položaj za
natlija, u toliko se pogoršavalo i raspoloženje prema ženskim
1 Dr. Karl Biicher, Ž ensko pitanje u srednjem vijeku.
�83
konkurentima. U Francuskoj je ženama zabranjeno obavljanje
zanata još krajem četrnaestog stoljeća, u Njemačkoj tek
krajem sedamnaestog vijeka. U početku im je zabranjivano
da budu majstori — izuzimajući udovice — kasnije im je
uskraćeno, da budu i pomoćnice. Uništenjem ceremonijalnog
katoličkog kulta protestantizam je oštetio ili potpuno uništio
masu zanata, naročito umjetničkih, u kojima je radilo mnogo
žena. A konfiskacija i sekularizacija velikih crkvenih imanja
povukla je za sobom slabije pomaganje sirotinje, zbog
čega su u prvom redu stradale udovice i siročad.
Općenito gospodarstveno rasulo, koje je uslijed svih
tih navedenih uzroka nastupilo u šesnaestom stoljeću i
trajalo kroz sedamnaesti vijek, izazvalo je sve strože za
kone o braku. Zanatlijskim pomoćnicima i slugama i sluš
kinjama brak je bio uopće zabranjen, osim, kad su mogli
pokazati, da ne ima opasnosti za njihovu općinu, da će
joj sa svojom budućom porodicom pasti na teret. Zaklju
čivanje brakova mimo zakona bilo je kažnjavano strogo,
kadgod i barbarski, primjerice po bavarskome pravu korbačem i zatvorom. Ali su naročito strogim progonima bili
izloženi takozvani divlji brakovi, koji su postajali u toliko
češći, u koliko se teže dobijalo dopuštenje za stupanje u
brak. Duhove bijaše obuzeo strah od prenaseljenosti i da
bi se umanjio broj prosjaka i skitnica, dolazio je dekret
za dekretom, a jedan bijaše stroži od drugoga.
Šesto poglavlje.
Osamnaesti vijek.
1. Dvorski život u Njemačkoj.
Slijedeći primjer Ljudevita X IV ., kralja francuskog, ve
lika većina u ono doba mnogobrojnih njemačkih kneževskih
dvorova rasipala je novac na svakojaki sjaj i raskoš, naro
čito na metrese, što je premašilo snagu njihovih država i
državica. Povjest kneževskih dvorova u osamnaestom vijeku
spada medju najodvratnija poglavlja u historiji. Jedan je
mogućnik nadmetao drugoga u praznoj naduvenosti, sum a
�84
nutoj rasipnosti i skupim vojničkim igrama. Naročito se
daleko otjeralo u bijesnom ženskarenju. Teško je reći,
kome od mnogih njemačkih dvorova pripada slava u ovo
rasipno vrijeme, te korumpiraše javni život. Danas je to
bio ovaj, sjutra onaj kneževski dvor, i nijedna njemačka
država nije ostala od toga poštedjena. Na knezove se
ugledalo plemstvo, a na plemstvo opet gradjani prijestol
nice. Ako je kći iz kakve gradjanske porodice bila srećna
da se dopadne kome visokom gospodinu na dvoru ili
samoj Njegovoj Svijetlosti, od dvadeset takvih slučajeva
devetnaest ih je smatralo to za najveću sreću i porodica
je bila gotova, da ih dade za plemićske ili kneževske metrese. T o su isto radile plemićske porodice, ako bi se
njihove kćeri svidjele knezovima. Đeskarakternost i bestid
nost bijahu ovladale najširim krugovima.
U ovom pogledu najgore je bilo u obim njemačkim
prijestolnicama, u Beču i u Berlinu. U njemačkoj Kapui,
u Beču, vladala je doduše jedan dobar dio stoljeća strogo
moralna Marija Terezija, ali je ona bila nemoćna prema
bogatome plemstvu, ogrezlom u sjetilna uživanja, i prema
buržoaziji, koja mu je podražavala. Marija Terezija je po
moću svojih komisija za nevinost bila organizovala razgranjen špijunski sistem, zbog čega je izazvala ogorčenje i
podsmijevanje. Uspjeh je bio ravan ništici. U frivolnom
Beču kružila je u drugoj polovici osamnaestog vijeka reče
nica : „Ljubi bližnjega svojega kao sama sebe, to jest, ljubi
ženu drugoga kao svoju vlastitu.“ Ili: „Ako žena podje
desno, muž treba da ide lijevo. A ko ona nadje pratioca,
on treba da traži prijateljicu.** Kako se u ono vrijeme nisko
mislilo o braku i brakolomstvu, vidi se iz jednoga pisma
pjesnika Chr. von Kleista, što ga je ovaj 1751. pisao svom
prijatelju Gleimu. T u stoji: „V eć su Vam poznate stvari
markgrofa Henrika. O n je poslao svoju suprugu na svoja
dobra i hoće da se rastavi od nje, jer je zatekao kod nje
u postelji princa od Holsteina . . . . Markgrof bi doduše
bolje učinio, da je tu stvar prećutao, umjesto što je učinio,
da sada cijeli Berlin i pola svijeta govori o njemu. Pored
toga n e t r e b a j e d n u t a k o p r i r o d n u s t v a r u z e t i
t a k o r d j a v o , naročito kad ni sam muž nije tako vjeran.
�85
Sablazan je u braku neizbježiva, i s v i l j u d i i ž e n e ,
g l e d a j u ć i d r u g e o mi l j e n e ličnosti, p r i mo r a n i
su, d a i s a m i b u d u n e v j e r n i . A k a k o s e m o ž e
k a ž n j a v a t i o no, n a š t o j e č o v j e k p r i m o r a n ? ” O
stanju u Berlinu pisao je 1772. engleski poslanik Lord
Malmesbury: „Potpuna moralna pokvarenost vlada kod oba
spola sviju klasa, čemu još pridolazi neimaština, koja po
tiče bilo zbog velikog poreza sadašnjega kralja, bilo zbog
ljubavi prema luksusu, kome su se naučili od njegova djeda.
Ljudi sa malo sredstava provode razvratan život, žene su
prave harpije bez trunke stida. Prodaju se o n o m e , koji
im najviše plati, a nježnost i prava ljubav za njih su ne
poznate stvari.”
U Berlinu je u ovom pogledu bilo najgore pod Fridrikom Vilimom 11., koji je vladao od 1786. do 1797. O n
je svome narodu pružio najgori primjer. Njegov dvorski
svećenik Zollner spustio se tako nisko, te mu je priznao
za drugu ženu njegovu metresu plemkinju Juliju V oss. A
kad je ova skoro za tim, prve nedjelje umrla, Zollner se
se nije ustezao, da ga vjenča s drugom metresom, groficom
Sofijom Donhoff.
Na rdjave primjere, kakve je Fridrik Vilim II. poka
zivao krajem toga vijeka, upućivali su ga njegovi rodjaci
još početkom toga vijeka. Koncem srpnja 1706. vojvoda
Eberhard Ljudevit Wiirttemberški uzeo je za drugu ženu
svoju metresu Gravenitzovu, „upropastiteljicu zemlje”, kako
je i danas u W iirttenbergu nazivaju. Brak je zaključio neki
mladi svećenik M. Pfahler, te bijaše župnikom u Miihlenu
a. N. A rodjeni bratić Eberharda Ljudevita, vojvoda L eo
pold Eberhard u Mompelgardu, radio je još i gore: on
je u isto vrijeme držao t r i žene, od kojih su povrh svega
dvije bile sestre. O d svoje trinaestero djece dvoje je
vjenčao jedno s drugim. Držanje ovih narodnih otaca iza
zvalo je veliko negodovanje kod njihovih podanika, ali je
na tom i ostalo. Samo se kod vojvode wiirttemberškog
uspjelo carskim posredovanjem 1708. godine, da se uništi
brak sa Gravenitzovom. Ali ona uskoro stupi u prividan
brak s nekim propalim grofom W iirbenom i ostade još
dvadeset godina vojvodina ljubavnica i „upropastiteljica
zemlje” za Švabe.
�86
2. Merkantilizam i novo bračno zakonodavstvo.
Sa jačanjem kneževske vlasti od šesnaestog vijeka i sa
početkom nove ere stvaranja većih država postala je sta
jaća vojska, koja se nije mogla održati bez velikih poreza.
Jedno zbog toga, a drugo zbog raskalašenog života na
svim dvorovima iznudjivane su od naroda goleme svote.
O ve zahtjeve mogao je zadovoljiti samo jedan mali
dio naroda, koji je bio sposoban za plaćanje poreza. Z bog
toga su razne vlade, naročito u većim državama, gledale
od osamnaestog stoljeća da zgodnim mjerama po moguć
nosti povećaju broj stanovnika i podignu sposobnost
plaćanja poreza.
Put prema tome pokazivao je društveni i gospodarski
preobražaj, što su ga izazvali, kao što je već spomenuto,
otkriće Amerike, plovidba oko Afrike i pronalazak mor
skoga puta u Istočnu Indiju, i što ga je potpomagala
svaka nova plovidba oko zemlje. Ovaj je preobražaj obuzeo
najprije zapadnu Evropu, ali kasnije i Njemačku. Novi
saobraćajni putovi stvoriše nove trgovačke odnose, koji
dostigoše do tada nepoznatu i neslućenu razgranjenost.
"Portugalci, Španjolci, Nizozemci, Englezi gledali su prije
sviju, da se okoriste tim novim prilikama. Ali se time
koristila i Francuska, a najzad i Njemačka. Njemačka je
bila vjerskim ratovima i svojom političkom pocijepanošću
vrlo oštećena i privredno veoma zaostala. Nove potrebe
svjetskog tržišta, izazvane proširenjem oblasti za prodaju
evropskih zanatskih i industrijskih proizvoda, revolucijonirale su ne samo zanatlijsku proizvodnju, već i poglede,
osjećanje i mišljenje evropskih naroda i njihovih vlada.
Namjesto dosadašnje isključivo zemaljske proizvodnje,
koja je izradjivala za dnevne potrebe mjesta i njegove naj
bliže okoline, stupi manufaktura, što znači proizvodnja na
veliko pomoću što većeg broja radnika sa što razvijenijom
podjelom rada. Trgovac sa većim financijskim sredstvima i
širim pogledima postade rukovalac ovog novog oblika pro
izvodnje, koji je ili sasvim zamijenio ili barem potisnuo
zanat, a njegovu cehovsku organizaciju uništio. Tim e je
nastalo vrijeme, kad je žena mogla upotrijebiti svoju snagu
�87
u privrednom radu. Kućna industrija ili fabrička preduzeća
za preradu lana, za predenje i tkanje vune, krojenje, ple
tenje gajtana i t. d. otvoriše joj veliko polje za rad. Krajem
osamnaestog stoljeća radilo je već 100.000 žena i 80.000
djece u predionicama, tkaonicama i štamparijama Engleske
i Škotske, istina, pod takvim uslovima rada, koji su u
pogledu nagrade i radnog vremena izazivali jezu. lste su
prilike bile i u Francuskoj, u kojoj je u to vrijeme radilo
desetinama hiljada žena u mnogobrojnim tvornicama.
Ali ovaj ekonomski razvitak iziskivaše više ljudi za
rad, a kako je ovih zbog osvajačkih ratova šesnaestog,
sedamnaestog i osamnaestog vijeka u Evropi i s onu
stranu mora bilo vrlo malo i kako početkom osamnaestog
stoljeća nastade iseljavanje u prekomorske zemlje, napred
nije vlade moradoše osjetiti potrebu za olakšavanjem na
seljavanja i zaključivanja brakova.
Spanija, koja je zbog svoje osvajačke politike vrlo rano
osiromašila na ljudima, bila je već 1623. prinudjena, da
izda zakon, po kome su se sva lica, vjenčana izmedju 18.
i 25. godine, oslobodjavala za izvjestan niz godina svih
tereta i poreza. Siromašnim licima davana je stanovita
pomoć iz državne blagajne. Dalje su oslobodjavani svih
poreza i tereta oni roditelji, koji su imali bar šestero djece
na životu. Osim toga je Spanija potpomagala useljavanje
i kolonizaciju.
U Franceskoj je Ljudevit X IV . bio prinudjen, da istrebljenje ljudi u njegovim ratovima nadoknadi time, što je
kroz četiri ili pet godina oslobodjavao svih tereta sve one
porezne obvezanike, koji bi se oženili prije 21. ili 20. go
dine. Potpuno je oslobodjavao tereta sve one, koji su
imali desetero žive djece, od kojih nijedno nije otišlo u
svećenike, fratre ili opatice. Plemići sa istim brojem djece,
od kojih nijedno nije postalo duhovnikom, dobijali su go
dišnju mirovinu od 1000 do 2000 livra, a ostali gradjani,
koji ne bi bili podvrgnuti plaćanju poreza, dobijali su pod
istim uslovima polovinu ove svote. Maršal Mavro Saksonski preporučivao je Ljudevitu X V ,, da dopusti zaklju
čivanje brakova samo na pet godina.
Pruska je naredbama iz godina 1688, 1721, 1726,
�1736 i drugim podesnim mjerama išla na ruku useljavanju,
naročito useljavanju vjerskih prognanika iz Franceske i
Austrije. Teorija populacije Fridrika Velikog našla je dra
stičnog izraza u jednom pismu, koje je on 26. kolovoza
1741 pisao Voltaireu. U pismu stoji: „Ja smatram ljude
za stado jelena u košutnjaku jednog velikog gospodara,
koji imaju zadatak, da ga nasele.“ O n je svojim ratovima
svakako učinio, te je bilo nužno, da se njegov košutnjak
ponovo naseli. A i u Austriji, Wiirttembergu, Đraunschweigu pomagano je useljavanje, a zabranjivano iselja
vanje kao i u' Pruskoj. Dalje su u osamnaestom vijeku
Engleska i Franceska otklonile sve smetnje zaključivanju
brakova i nastanjivanju, za kojim su primjerom pošle i
druge države. U prve tri četvrtine osamnaestog vijeka nacijonalni ekonomi i vlade smatrali su veliku naseljenost kao
uzrok najvećeg blagostanja u državi. T ek krajem osam
naestog i početkom devetnaestog stoljeća nastade nov obrat,
koji izazvaše velike ekonomske ■
krize i revolucijonarni i
ratni dogadjaji prve polovine devetnaestoga stoljeća, na
ročito u južnoj Njemačkoj i Austriji. Sada su iznova po
višene godine, koje se traže za stupanje u brak, a zahtije
valo se za to izvjesno imanje ili osiguran dohodak i izvjestan
položaj. Sirotinji je stupanje u brak bilo onemogućeno, a
naročito je općinama bilo dano veliko pravo u pogledu
utvrdjivanja uslova za stupanje u brak. Ovdje ondje selja
cima je zabranjivano čak i podizanje takozvanih dnevnih
radionica ili je naredjivano, kao u Bavarskoj, što nazadna
zakonodavstva još i danas imaju, da se razruše sve dnevne
radionice, koje su podignute bez dopuštenja izbornih kne
zova. Samo je u Pruskoj i Saskoj ostalo bračno zakono
davstvo relativno napredno. Posljedica ovih bračnih ograni
čenja, pošto se ljudska priroda ne da ugušiti, bila je ta,
da se broj prilježnica, usprkos svih zapreka i progona,
umnožio, a broj vanbračne djece u nekim njemačkim drža
vicama dostignuo broj zakonite djece. T o su bile posljedice
jednog očinskog režima, koji se prčio svojim moralom i
kršćanstvom.
�89
3. Francuska revolucija i velika industrija.
U data žena iz gradjanskog staleža živjela je u ono
doba u najstrožoj domaćoj povučenosti, krug njenih radova
i poslova bio je tako velik, te je ona kao savjesna do
maćica morala biti na nogama od jutra do mraka, da bi
ispunila svoje dužnosti, pa i to jedva uz pripomoć svojih
kćeri. O na je imala da posvršava ne samo dnevne kućne
poslove, koje i danas opravljaju domaćice sitnih gradjana,
nego i mnoge druge poslove, od kojih je danas žena oslobodjena modernim razvitkom. O na je morala presti, tkati,
bijeliti, sama šivati rublje i odijelo, pripravljati sapun, svijeće,
pivo, ukratko, ona je bila prava pepeljuga, a odmarala se
jedino, kad je nedjeljom išla u crkvu. Brakovi su sklapani
samo medju istim društvenim redovima, najstroži i naj
smješniji kastinski duh vladaše u svim odnosima. Kćeri
su uzgajane u istom duhu i držane su u najstrožem kućnom
zatvoru; njihov horizonat nije se širio dalje od najužih
kućevnih odnosa. Tom e se bio pridružio još i jedan šuplji
formalizam, koji je zamjenjivao obrazovanost, a duh i život
ženin pretvorio u okretanje mlinskoga kola. Duh refor
macije bio se posvema izopačio, najprirodniji nagoni čo
vjekovi i njegova težnja za životom bili su ugušeni pod
masom „dostojanstvenih" regula, koje medjutim ubijahu
duh. dupljoglavost i ograničenost vladale su gradjanstvom,
a niži staleži živjeli su pod pritiskom i u najbjednijim pri
likama.
Došla je francuska revolucija uništivši staro državno i
društveno uredjenje u Francuskoj i poslavši jedan dah
svojega duha i u Njemačku, i tom se duhu nijesu mogli
dugo odupirati stari odnošaji. Specijalno za Njemačku
francuska je vladavina značila jednu revoluciju; ona je ono,
što je bilo staro i preživjelo, oborila ili ubrzala njegov pad
kao u Pruskoj. I pored svega, što je pokušavano u doba
reakcije poslije 1815, da se točak vremena opet vrati
unazad, novi je duh postao i suviše moćan, pa je najposlije i pobijedio.
Cehovske povlastice, lična zavisnost, tržišna i oblasna
prava odoše malo po malo u naprednijim državama u ro
�90
potarnicu. Pojaviše se nova tehnička poboljšanja i izumi,
prije svega izumljeni i popravljeni parostroj i uslijed toga
pojeftinjavanje robe pružiše rada masi radnika, a naročito
žena. Krupna industrija slavila je svoje rodjenje. Pojaviše
se tvornice, željeznice i parobrodi, rudarstvo, gradjevinarstvo, manufaktura stakla i porculana, tekstilna industrija
najrazličitijih grana, izrada strojeva, fabrikacija alata i t. d.,
univerziteti i visoke tehničke škole pružahu umne snage,
koje su ovome razvitku bile potrebne. Nova klasa, kapi
talistička krupna buržoazija, potpomognuta od sviju na
prednih ljudi, borila se za uništenje ovih sve više ne
snosnih prilika. Sto je revolucija odozdo 1848. i 1849.
zakolebala, to revolucija odozgo 1866. uništila. Ostvareno
je po želji buržoazije političko jedinstvo, za kojim je došlo
ukidanje starih ekonomskih i društvenih ograničenja, koja
su bila još zaostala. Nastala je sloboda rada, sloboda kre
tanja, uništenje bračnih prepreka, sloboda nastanjivanja,
ukratko, pojavilo se cjelokupno ono zakonodavstvo, koje
je kapitalizmu bilo potrebno za njegov razvitak. Pored rad
nika koristila se ovim novim razvitkom i žena, jer joj je
on otvorio slobodan put.
Još prije novoga stanja, koje je nastupilo 1866. godine,
uništena su mnoga ograničenja u raznim njemačkim drža
vama, što je izazvalo zatucane reakcijonare, da proriču
propast ćudorednosti i morala. Tako je već 1858. biskup
u Mainzu, gospodin Ketteler jadikovao, „da ukidanje
bračnih zapreka znači uništenje braka, pošto je sada mužu
i ženi ostavljeno, da se razidju, kad hoće.“ Ova tužaljka
sadrži i nehotice priznanje, da su moralne veze u današnjem
braku tako slabe, te samo najjača prinuda održava muža
i ženu u zajednici.
Kako je sad lakše sklapanje brakova izazvalo brže nagomilavanje ljudstva i kako je u novoj eri divovski razvitak
industrije stvorio mnoge, ranije nepoznate društvene nedaće,
to se i sada, kao i u ranijim periodima, iznova pojavi strah
od prenaseljenosti. Kasnije ćemo pokazati, što znači ovaj
strah od prenaseljenosti, pokazat ćemo pravu njegovu
vrijednost.
�Drugi odsjek.
Žena u sadašnjosti.
Sedmo poglavlje.
Zena kao spolno biće.
1. Spolni nagon.
U buržoaskome svijetu zauzima žena drugo mjesto.
Najprije dolazi muškarac, onda ona. Postoji dakle gotovo
obratni odnos, no u doba materinskog prava. U prvom je
redu izazvao ovu promjenu razvitak od primitivnoga ko
munizma do vlade privatnoga vlasništva.
Platon je zahvalio bogovima za osam dobročinstva,
koja su mu bili učinili. Kao prvo dobročinstvo smatrao je,
što su učinili, da bude rodjen kao slobodan, a ne kao
rob, a kao drugo to, što je rodjen kao muškarac, a ne
kao žena. Slična se misao nalazi u židovskoj jutarnjoj mo
litvi. Zidovi se mole Bogu: „D a si hvaljen, Bože, gospo
daru naš i svega svijeta, k o j i m e n i j e s i u č i n i o ž e n o m ."
Nasuprot tome Židovke se mole zamijenjujući to mjesto
riječima: „ . . . k o j i si m e s t v o r i o po s v o j o j v o l j i . “
Suprotnost medju spolovima ne može se oštrije izraziti,
nego što je to u riječima Platonovim i u molitvi Zidova.
Muškarac je pravi čovjek prema mnogim mjestima u bibliji,
kao i po engleskom i francuskom jeziku, u kojima postoji
jedna riječ za pojm ove: muško i čovjek. A kad govorimo
o narodu, obično mislimo samo na muškarce. Z ena je za
nemareno biće i u svakom je slučaju muž njezin gospodar.
T o muškarci smatraju da je u redu, a većima žena nalazi,
da im je takva sudbina. U ovom se shvatanju ogleda po
ložaj ženskoga spola.
Sasvim nezavisno od pitanja, je li žena potištena kao
proleterka, ona je potištena u društvu privatnoga vlasništva,
kao spolno biće. Množina zapreka i prepreka, te ih mu
�92
škarac ne poznaje, postoji za nju na svakom koraku. Mnogo
štošta, što je muškarcu dopušteno, njoj je zabranjeno; sva
sila društvenih prava i sloboda, , što ih ovaj uživa, njoj
se, ako ih upotrijebi, pripisuju u grijeh i zločin. O na trpi
i kao društveno i kao spolno biće. Teško je kazati, u
kome pogledu trpi ona najvećma, i zato je razumljiva želja
mnogih žena, koje bi voljele, da su se rodile kao muškarci,
a ne kao žene.
O d svih prirodnih nagona, koje čovjek ima, poslije
nagona hranjenja radi održanja života najjači je spolni
nagon. Nagon za održanje vrste najsilniji je izraz „volje
za
životom". Ovajje nagonduboko usadjen u svakom
normalno razvijenom čovjeku i kad se dospije u doba
zrelosti, tada je podmirenje toga nagona najhitniji uslov
fizičkog i duševnog zdravlja. Luter ima pravo, kad veli:
„Tko se protivi prirodnom nagonu i ne postupa, kao što
priroda hoće i mora, taj ne čini ništa drugo, no se protivi,
da
priroda ne bude priroda, da vatra ne gori, da voda
ne kvasi, da čovjek ne jede, ne pije, i ne spava." Ove
bi riječi trebalo urezati u kamenu nad vratima naših crkava,
u kojima se tako revno propovijeda protiv „griješnoga
mesa". Zgodnije ne može ni jedan liječnik ni fiziolog
istaknuti nužnost podmirenja ljubavne potrebe kod čovjeka.
T o je zapovijed čovjekova prema sebi samom, koju
on mora ispuniti, ako hoće da se razvija na normalan i
zdrav način. O n ne smije zanemariti nijedan organ svoga
tijela, niti odreći ijednom prirodnom nagonu normalno pod
mirenje. Svaki organ ima da vrši funkcije, koje mu je pri
roda namijenila, u protivnom slučaju škodi organizmu. Z a
koni fizičkog razvitka čovjekovog moraju se proučavati i
ispunjati isto tako, kao i zakoni duhovnog razvitka. Du
ševni rad čovjekov zavisi od fizijološkog sastava njegovih
organa. Potpuno zdravlje obih priroda stoji u najtjesnijoj
medjusobnoj zavisnosti. Poremećenje u jednome mora iza
zvati poremećenje i u drugom dijelu. Takozvane životinjske
potrebe stoje u istom redu s takozvanim duševnim potre
bama. 1 jedne i druge su djelovanje istog organizma, i
i jedne na druge utječu. T o vrijedi i za muškarca i za ženu.
Prema tome poznavanje osobina spolnih organa isto je
�93
tako potrebno, kao i poznavanje svih drugih organa, i
čovjek mora pokloniti njihovoj njezi istu pažnju. O n mora
znati, da organi i nagoni, koji su usadjeni u svakom čo
vjeku i čine jedan vrlo bitan dio njegove prirode, a u
stanovito doba života p o t p u n o njime ovladaju, ne smiju
biti predmet tajenja, lažnog srama i potpunog neznanja.
Iz toga dalje izlazi, da poznavanje fiziologije i anatomije
raznih organa i njihovih funkcija kod ljudi i žena treba da
bude isto tako raspostranjeno, kao i ma koja druga grana
ljudskoga znanja. Naoružan tačnim poznavanjem svoje
fizičke prirode, čovjek če mnoge životne odnose posmatrati
drugim očima. T ada bi sama po sebi iščezla tolika zla,
pored kojih danas društvo prolazi ćutke i bogobojažljivo,
ali koja gotovo svakoj porodici zadaju muka. U svim
drugim stvarima znanje važi kao vrlina, kao najuzvišeniji,
najljepši ljudski cilj, ali samo ne znanje o v i h stvari, koje
stoje u najtjesnijoj vezi sa bićem i zdravljem našeg vla
stitog Ja i sa temeljem svakog društvenog razvitka.
K a n t veli: „Muž i žena tek zajedno čine potpunnog
i cijelog čovjeka, jedan spol dopunjava drugi. “ S c h o p e n
h a u e r izjavljuje: „Spolni je nagon najsavršeniji izraz
volje za životom, a time i koncentracija svih voljinih
težnji." „ . . . Potvrda volje k životu koncentrirana je u
aktu stvaranja potomstva i to je njezin najodlučniji izražaj."
A dugo pred njim rekao je B u d d h a : „Spolni je nagon
oštriji od sjekire, kojom se ukroćava divlji slon, on je
topliji od plamena, on je kao strijela, što se zabada u
duh čovjekov."
Pri takvoj intenzivnosti spolnog nagona ne smijemo se
čuditi, što spolna uzdržaljivost u zrelim godinama kod
jednog kao i kod drugog spola utiče na nervni život i na
cijeli organizam tako, te dovodi do teških poremećenja i
nenormalnosti, a u stanovitim prilikama do ludila i samoubijstva. Naravno, da se spolni nagon ne javlja kod svih
priroda podjednakom jačinom; on se u mnogome može
obuzdati odgojem i vladanjem nad samim sobom, a naročito
izbjegavanjem podražaja zabavom, lektirom, alkoholizmom
i sličnim stvarima. Uopće, kako se čini, podražljivost se
manje opaža kod žena, nego kod ljudi, a gdjekada se,
�94
šta više, kod žena javlja izvjesno neraspoloženje prema
spolnom snošaju. Ali je takvih malo i takvo stanje kod
njih izazivaju fizijološke i psihološke dispozicije.
Prema tome smije se re ć i: u koliko se nagoni i mani
festacije života kod spolova jače pokazuju, kako u organ
skom tako i u duševnom pravcu, i sa jasnijim oblikom i
karakterom, u toliko je čovjek savršeniji, bio on muško ili
žensko. Svaki je spol dostigao svoje najviše savršenstvo.
„Kod moralnog čovjeka*4, veli K l e n c k e u svom spisu
„Zena kao supruga**, „obaveza supružanskog života stoji
pod moralnim principom, kojim upravlja razum. “ Ali ni
pri najpotpunijoj slobodi n i j e m o g u ć e potpuno ugušiti
neizbježivu potrebu održanja vrste, koju je priroda pridijelila
normalnim organizmima obih spolova. Gdje muški ili ženski
pojedinci n e o d g o v o r e na vrijeme ovoj d u ž n o s t i
prema prirodi, to ne biva uslijed s l o b o d n e o d l u k e
0 u z d r ž a l j i v o s t i , makar se ona takvom predstavljala,
ili u s a m o o b r a n i označavala kao akt slobodne volje,
v e ć u s l i j e d d r u š t v e n i h z a p r e k a , koj e su
ž a v a j u p r i r o d n o p r a v o i ubijaju organe. T e
zapreke daju cjelokupnom organizmu tip kržljavosti kako
po izgledu, tako i u karakteru, i rastrojstvom nerava iza
zivaju bolesno stanje duše i tijela. Čovjek dobije ženski,
a žena muški lik i karakter, jer spolna suprotnost nije
ostvarena prirodnim pu tem : čovjek ostaje j e d n o s t r a n ,
ne d o p u n j a v a s e b e s a ma , ne p o s t i ž e n a j v i š u
t a č k u s v o g a b i ć a . “ A Dr. Jelisava B l a c k w e l l
veli u svojem spisu „T he moral education of the young
in relation to sex“ (Moralni odgoj mladeži u pogledu na
spolni nagon) : „Spolni nagon posto:i kao neizbježivi uvjet
života i društvenih temelja. O n je najjača sila u čovječjoj
prirodi. . . 1 ako nije razvijen, niti rezultat razmišljanja,
ipak je ovaj neodoljivi nagon c e n t r a l n a v a t r a ž i v o t a
1 prirodni čuvar od svakog mogućeg uništenja.‘€1 Praktični
Luter dolazi odmah s pozitivnim savjetima. O n preporuča:
„Tko se ne osjeća spokojnim kao nevin, treba za vremena
da pribavi sebi zanimanja i rada, a zatim u ime Boga da
1 E. Blackw ell, Eseji o medicinskoj socijologiji. Str. 177. London 1906.
�95
stupi u brak. Momče najdalje u dvadesetoj, a djevojka u
petnaestoj ili osamnaestoj godini, tada su oni još zdravi i
spretni, a neka ostave Bogu, da se brine, kako će im
djecu odhraniti."1 Nasljedovanje dobrih savjeta Luterovih
nažalost je nemoguće u našim društvenim prilikama, a o
pouzdanju u Boga, koji će othraniti djecu, ne će da znade
ni kršćanska država ni kršćansko društvo.
Z nanost se dakle slaže s nazorima filozofa i sa zdravim
Luterovim razumom, iz čega slijedi, da bi čovjek trebao
da normalnim načinom zadovoljava svojim nagonima, koji
su sa njegovim unutarnjim bićem u najužoj vezi, koji su
dapače samo to biće. Ako to zbog društvenih ustanova
ili predrasuda nije moguće, onda je spriječen razvitak
njegove prirode. A o posljedicama toga znaju pričati naši
liječnici, bolnice, ludnice i tamnice, da i ne spominjemo
hiljade razorenih porodica. U Leipzigu je izašla jedna
knjiga, čiji pisac veli: „Spolni nagon nije ni moralan ni
nemoralan, on je samo prirodan, kao god glad i žedj, a
priroda ne zna za moral, “ 2 ali je društvo daleko od toga,
da bi priznalo ovu misao.
2. Nestupanje u brak i brojna samoubijstva.
Medju liječnicima i filozofima jako je rasprostianjeno
mišljenje, da je čak i oskudan brak bolji od neženstva, a
njima u prilog govori i iskustvo. „D a se smrtnost kod
oženjenih (ako stavimo u poredbu 1000 tridesetgodišnjih
neženja i 1000 tridesetgodišnjih oženjenih) ukazuje manjom,
čini se, da je sigurno, a ta je činjenica upravo karakteri
stična. Osobito se kod muškaraca opažaju velike razlike.
T a je smrtnost u nekim starostima upravo dvostruka. Veom a
je čudnovat i veliki broj smrtnih slučajeva kod muškaraca,
koji su rano ostali udovci.“ 3
Neki tvrde, da specijalno i broj samoubijstava raste
1 Luterova sabrana djela.
10. svezak, str. 742.
H alle a. S. 1744.
2 V eritas, Prostitucija pred zakonom. Leipzig 1893,
3 Dr. G . Schnapper-Arndt, Društvena statistika. Str. 196. Leipzig 1908.
�96
uslijed nezdravih spolnih odnosa. Uopće u svim zemljama
broj samoubijstava kod muškaraca znatno je veći nego kod
žena. Tako je primjerice došlo :
Na
1 0 0 .0 0 0 ljudi
samoubilaca
U godinama
Odnošaj
ženskih pre
ma muškim
samouboji
ženskih
cama
muških
N je m a č k a .....................
A u s t r i j a .....................
Š v ic a r s k a .....................
I t a l i j a ..........................
Franceska .....................
Nizozemska . . . .
E n g l e s k a .....................
Š k o ts k a ..........................
I r s k a ...............................
N o r v e š k a .....................
Švedska
.....................
Finska ..........................
Evrop. Rusija . . .
1899
1898
1896
1893
1 888
1901
1891
1891
do
..
„
„
190 2
1901
1903
1901
1892
1902
1 900
1900
1901
1891 do 1900
1891
.. 1900
1891
1900
1885 „
1894
3 3 .0
2 5 .4
3 3 .3 '
9 .8
3 5 .5
9 .3
13.7
9 .0
2 .3
10.0
21.1
7 .8
4 .9
8 .4
7 .0
6 .4
2 .4
9 .7
3 .0
4 .4
3 .2
1.2
2 .5
8 .6
1.8
1.6
2 5 .5
2 7 .6
19.2
2 4 .5
2 7 .3
3 2 .3
32.1
3 5 .6
5 2 .2
25
4 0 .8
23.1
3 2 .7 1
U njemačkom carstvu bilo je u godinama 1898 do
1907 sam oubojica:
G od.
U kup- M ušDO
kih
1898 .
1899.
1900.
Z enskih
G od.
. . 10835 8 5 4 4
.1 0 7 6 1 8 4 6 0
. .U 3 9 3 8987
2291
2301
2406
1902 . .
1904. .
1907. .
Ukupno
M uš- Zenkih
skih
. 1 2 336
.1 2 4 6 8
.1 2 7 7 7
9 7 6 5 2571
9704 2764
9753 3024
Na 100 muških samoubojica dolazilo je ženskih 1898
26.8, 1899 27.2, 1900 26.8, 1904 28.5, 1907 31. Ali u
doba izmedju 15. i 30. godine veći je nego kod muževa
procenat samoubijstava kod ž e n a . Tako je postotak samo
ubijstava u dobi izmedju 15. do 20. i izmedju 21. do 30.
godine bio u prosjeku ovaj:
1 F. Prinzing, Priručnik medicinske statistike. Str. 3 5 6 . Jena 1906.
�97
15 do 2 0 god.
21 do 3 0 god.
U godinama
muških ženskih muških ženskih
Pruska ..........................
Danska
.....................
Š v ic a r s k a .....................
Franceska .....................
1896
1896
1884
1887
do
„
„
..
1900
1900
1899
1891
5 .3
4 .6
3 .3
3 .5
10.7
8 .3
6 .7
8 .2
16
12.4
16.1
10.9
2 0 .2
14.8
21
141
Na hiljadu samoubojica u dobi izmedju 21. i 30. go
dine dolazilo je prosječno godina:
Muškaraca
1 854
1868
1881
do 1868 ..........................................
„ 1880 ..........................................
„ 1888 ..........................................
14.95
14.71
15.3
Z ena
18.64
18.79
2 2 .3
Broj samoubijstava obudovjelih i razvedenih veći je od
prosječnog broja samoubica. U Saskoj dolazi na razvedene
muževe s e d a m p u t a , a na razvedene žene t r i p u t a
toliko samoubijstava, koliko ih je prosječno za ljude i žene.
Samoubijstva razvedenih ili obudovjelih ljudi i žena č e š ć a
su, ako ne imaju djece. O d djevojaka, koje su bile nagnane
na samoubijstvo od 21. do 30. godine, bilo ih je, koje su
oduzimale sebi život zbog prevare u ljubavi, ili pošto su
„pale4 Statistika pokazuje, da se sa dizanjem prosječnoga
*.
broja vanbračne djece diže i broj ženskih samoubojica.
Broj ženskih samoubica u dobi izmedju 16. i 21. godine
neobično je velik, što nas takodjer upućuje na to, da po
tražimo uzroka u nepodmirenom spolnom nagonu, ljubavnoj
čežnji, tajnoj trudnoći ili prevari od strane muških.
0 položaju žena kao spolnih bića veli profesor v o n
K r a f f t - E b b i n g : 2 „Jedan od uzroka ludosti kod žena,
koji se ne smiju ^podcjenjivati, leži baš u njenom dru
štvenom položaju. Z ena, po prirodi razvijenijih spolnih po
treba od muškarca, bar u idealnom smislu, ne zna ni za
kakvo drugo časno podmirenje tih potreba osim u braku
(Maudsley).
„O n joj jedini pruža potrebno zadovoljenje. U ovom
se pravcu njen karakter razvijao kroz čitave generacije. Još
1 H . K rose, Uzroci čestih samoubijstava. Str. 2 8 . Freiburg 1906.
2 Psihijatrijski učevuik. I. svezak, 2 . izdanje. Stuttgart 1883.
A . Bebel i Ž ena i socijalizam.
7
�98
mala djevojčica igra se majke svoje lutke. Moderni život
sa uvećanim potrebama daje sve manje mogućnosti tom
podmirenju spolnoga nagona putem braka. T o vrijedi na
ročito za više staleže, u kojima se brakovi zaključuju ka
snije i rjedje.
„Dok čovjek, kao jači, pomoću veće umne i tjelesne
snage i slobodnog društvenog položaja, lako podmiruje
spolne potrebe ili umjesto toga nalazi zadovoljstva u ka
kvome radu, kome se predaje svom snagom, dotle su neudatim ženama ovi putovi zatvoreni. T o vodi neposredno
svijesnom ili nesvijesnom nezadovoljstvu prema sebi i svi
jetu i bolesnom maštanju. Katkada se traži naknada u re
ligiji, ali uzaman. Iz religijozne zanesenosti, uz pratnju
masturbacije ili bez ove, razvija se mnoštvo živčanih bo
lesti, medju kojima se često javljaju histerija i ludilo.
Samo se tako može pojmiti ta činjenica, da najveća uče
stalost ludila kod neudatih žena dolazi u doba od 25. do
35. godine, to jest u vrijemenastupanja bujnosti i nada,
dokle kod muškaraca ludilo nastupa najčešće od 35. do
50. godine, u vrijeme najteže borbe za opstanak.
„Sigurno je, da nije slučajno, što se sa umnožavanjem
vanbračnosti pitanje o emancipaciji ženskinja sve više
ističe na dnevni red. Njega treba shvatiti kao odjek ne
snosnog socijalnog položaja ženina u modernom društvu,
kao opravdan apel na društvo, da ženi stvori nadoknadu
za ono, za šta je od prirode upućena, a što joj prilike
današnjega društva uskraćuju. “
A Dr. H . P i o s s u svom djelu „Zena u prirodi i
narodopisu**1 raspravlja pitanje o uplivu nepodmirenog
spolnog nagona na neudate žene i veli: „Neobično je
značajno ne samo za liječnika, nego i za antropologa, da
postoji jedno sredstvo, kojim se ovaj proces opadanja
(kod djevojaka, koje stare i venu) može pouzdano ne samo
zaustaviti u njegovu napredovanju, nego i izgubljena bujnost
opet povratiti, ako ne do stare ljepote^ a ono ipak do
znatnoga stepena. Ali nažalost naše društvene prilike do
puštaju i omogućuju upotrebu ovoga sredstva u veoma
1 Osmo izdanje, 2. svezak, str. 606. Leipzig 1905.
�99
malo slučajeva. Kod već ocvjetalih ili skoro propalih dje
vojaka, ako im se samo ukaže prilika za udaju, vidja se,
da za kratko vrijeme po vjenčanju cijelo tijelo dobije
svoju staru oblinu, rumenilo se povrati na licu, a oči opet
dobiju svoj nekadašnji sjaj. B r a k j e d a k l e p r a v i
i z v o r m l a d o s t i z a ž e n s k i s p o l . Priroda ima
svoje odredjene zakone, koji sa neumoljivom strogošću
traže svoje pravo, i svaka vita praeter naturam, svaki ne
prirodni život, s\aki pokušaj prilagodjivanja životu, koji
ne odgovara prirodi, ne može proći bez vidnih tragova
degenerisanja u organizmu, životinjskom, kako god i ljud
skom. “
Pitanje je sa d a : ispunjava li društvo zahtjeve, koje
razum ističe za život naročito ženskoga spola? A ko se
na to odgovori niječno, javlja se pitanje : može li društvo
ispuniti te zahtjeve? Ali ako se na oba pitanja mora dati
negativan odgovor, nastaje treće pitanje: kako se ti za
htjevi mogu ispuniti?
Osmo poglavlje.
M oderni brak.
'
1. Brak kao zvanje.
„Brak i porodica su osnovi države, tko dakle napada
njih, napada društvo i državu i potkopava ih,“ viču bra
nioci današnjeg društvenog uredjenja. Monogamni je brak,
kao što smo već utvrdili, rezultat buržoaskog načina privredjivanja i oblika svojine, on je neosporno najvažnija
podloga buržoaskog društva, ali drugo je već pitanje, od
govara li on prirodnim potrebama i zdravom razvitku ljud
skoga društva. Mi ćemo pokazati, da je ovaj brak, što se
osniva na buržoaskim odnosima vlasništva, više ili manje
brak po nuždi i da pokazuje mnoge nezgode i da svoj za
datak postizava samo nepotpuno ili nikako. Mi ćemo dalje
pokazati, da je on jedna društvena ustanova, do koje ne
mogu doći milijuni ljudi, a da je ponajmanje zasnovan na
�100
slobodnom izboru i da nikako ne postizava svoju prirodnu
svrhu, kako to tvrde njegovi hvalitelji.
O današnjem braku veli John Stuart Mi l l : „ B r a k
je j e d i n o s t v a r n o r ops t vo, za koj e z a k o n z na. “
Po Kantovu mišljenju čine potpuna čovjeka tek muž i
žena. Na normalnom spajanju spolova osniva se zdrav raz
vitak ljudskoga roda. Podmirenje spolnog nagona nužno je
za zdrav fizički i duševni razvitak čovjeka i žene. Ali čo
vjek nije životinja i za više zadovoljenje njegovog najsilnijeg
nagona nije mu dovoljno samo fizičko podmirenje, potrebno
je i duševno privlačenje i podudaranje sa bičem, s kojim
se spajanje vrši. A ko toga ne ima, spolni se snošaj vrši
čisto mehanički i on je tada nemoralan. Kao više biće
čovjek traži, da se uzajamno privlačenje očuva i poslije
svršenog spolnog akta i d a r a s p r o s t r e s v o j o p l e m e
n j u j u ć i u t i c a j i n a b i ć a , k o j a s e i z t o g me d j u s o b n o g s p a j a n j a r a d j a j u . 1 U stvari, to se sve u da
našnjem društvu ne može tražiti od nebrojeno mnogo bra
kova i to je pobudilo V a r n h a g e n v. E n s e a , da piše:
„Sve, što nam je izlazilo pred oči, kako od zaključenih
brakova tako i od onih, što su imali da se zaključe, nije
nam moglo dati lijep pojam o takovu spajanju; naprotiv,
cijela ustanova, koja je trebala da se osniva na ljubavi i
poštovanju, a koju smo mi u svima ovim primjerima vidjeli,
da je prije na svemu drugom osnovana, postade nam prosta
i odvratna i mi glasno ponavljamo misao Fridrika Schlegela iz fragmenata .A teneja*: Gotovo svi brakovi su pre
ljube, provizorni pokušaji i daleki nagovještaji stvarnog
braka, čija će prava suština po svim duhovnim i svjetskim
pravima biti u tome, da više lica treba da postanu jedno. “ a
Ovo mišljenje potpuno odgovara Kantovu.
Uživanje u potomstvu i obveze prema njemu čine lju1 „Raspoloženja i osjećanja, kojima supruzi jedan drugome prilaze,
nesumnjivo su od najpresudnijeg upliva na rezultat spolnog akta i prenose
izvjesne karakterne osobine na novo biće.“ Dr. Elisabeth Blackwell :
„Moralni odgoj mladeži s obzirom na spolni nagon.“ I G oethe opisuje,
od kakvog su upliva osjećaji, koji dovode dva čovjeka do intimnog sa
obraćaja.
~
Osobitosti, 1. svezak, str. 239. Leipzig, F. A. Brockhaus.
�101
bavni odnos dvoje trajnijim. Koji par, dakle, hoće da stupi
u brak, treba da bude nacistu sa time, da li su obostrane
osobine podesne za takvo spajanje. Ali odgovor morao bi
biti neuplivisan. Ali to se može dogoditi tek o d s t r a
n j e n j e m s v a k o g d r u g o g i n t e r e s a , koji nije ni u
kakvoj vezi sa pravom svrhom spajanja, podmirenja pri
rodnog nagona i umnožavanja vlastitoga bića u umnožavanju
rase, a i sa nekom mjerom uvidjavnosti, koja obuzdava
slijepu strast A pošto u današnjem društvu u mnogo
brojnim slučajevima ovih pogodaba nema, današnji je brak
daleko od toga da ispuni svoj pravi cilj i zbog toga nije
opravdano smatrati ga kao neku idealnu ustanovu.
Koliko se brakova zaključi iz sasvim drugih obzira, no
što su ovi, ne može se ustvrditi. Dotični imaju interesa,
da pred svijetom svoj brak drukčije predstave, no što je
u zbilji. T u vlada licemjerstvo, za kakvo nijedna ranija
društvena perioda nije znala. A država, politički predstavnik
ovoga društva, nema interesa, da istražuje stvari, koje bi
to društvo prikazale u sumnjivoj svijetlosti. Pravila za stu
panje u brak, što ih država postavlja svojim činovnicima i
službenicima, n e s l a ž u s e sa* mj e r i l o m , k o j e t r e b a
da b u d e p o d l o g a br aku.
2. Manji broj poroda.
Brak treba da bude spajanje, u koje dvoje iz uzajamne
ljubavi stupa, da bi postiglo svoj prirodni cilj. A li se ovaj
motiv javlja danas č i s t samo u najrjedjim slučajevima.
Ogromna većina žena smatra brak kao sklonište, u koje
pod svaku cijenu moraju stupiti. Obratno, veliki dio ljudi
posmatra brak sa čisto spekulativnog gledišta i cijeni i ra
čuna njegove materijalne dobitke i gubitke. A čak i u bra
kove, za koje niski i egoistički motivi nijesu bili od pre
sudnog značenja, gruba stvarnost unosi toliko povoda za
neslogu i razdor, te se samo u rijetkim slučajevima ispune
nade, koje su mladenci u svom zanosu očekivali.
T o je prirodno. D a bi brak pružio supruzima zado
voljan zajednički život, potrebno je, pored uzajamne ljubavi
i poštovanja, o s i g u r a n j e m a t e r i j a l n e e g z i s t e n c i j e ,
�102
raspolaganje
onim ži vot ni m
pot r e pš t i na ma ,
k o j e oni s m a t r a j u k a o n u ž n e za s e b e i s vo j u
d j e c u . T eška briga, teška borba za opstanak jesu prvi
klinac u mrtvački lijes bračne sreće i bračnog zadovoljstva.
A briga postaje u toliko veća, u koliko se bračna zajed
nica pokaže plodnija, u k o l i k o j e d a k l e p o t p u n i j e
i s p u n i l a s v o j ci l j . Seljak naprimjer dočekuje sa zado
voljstvom svako tele, koje mu krava oteli, broji radosno
prasiće, koje mu krmača oprasi i sa zadovoljstvom priča o
tome svojim susjedima, ali tužno gleda, kad mu žena do
nese prinovu o n o m e broju njegovih izdanaka, koji je još
mogao bez brige odgajati, — a taj broj n e s m i j e biti
ve l i k, — u toliko tužnije, ako novorodjenče nesrećom
bude d j e v o j k a .
Može se dakle kazati, da i zaključivanje brakova i
radjanja zavisi od ekonomskih prilika. U Francuskoj se to
najklasičnije pokazuje. Tam o prevladjuje u poljoprivredi
sistem sitnih gazdinstva. A kad se zemljište ispod izvjesne
granice raskomada, ne može više da porodicu ishrani. Tako
je postao čuveni i zloglasni sistem dva djeteta, koji se u
Francuskoj razvio u jednu društvenu ustanovu, izazvavši u
mnogim krajevima na užas državnika zastoj ili čak znatno
opadanje stanovništva. Ono, što na selu izaziva razvoj
proizvodnje robe i novčano gospodarstvo, to još u većoj
mjeri stvara industrija u gradovima. T u najbrže opada plodovitost braka.
Broj radjanja opada neprestano u Francuskoj, usprkos
umnožavanju brakova, i ne samo u Francuskoj, već u ve
ćini kulturnih država. U tom se razvoju opaža posljedica
naših društvenih prilika, koje bi morale izazvati na mišljenje
vladajuće klase. U Francuskoj se rodilo g. 1881— 937057
djece, godine 1906. samo 806847, dok se godine 1907.
rodilo još samo 773969 djece. Porodjaji godine 1907.
manji su za 163088 od porodjaja u godini 1881. Karak
teristično je pak, da je broj vanbračnih rodjenja, koji je
iznosio u Francuskoj 1881. godine 70079 i dostigao u
razdoblju od 1881. do 1890. najviši broj od 75754 u
1884. godini, stajao i 1906. na 70866 glava, tako da
opadanje rodjenja pada isključivo na bračne porode. O p a
�103
danje porodjaja je karakteristična crta, koja se opaža kroz
cijelo stoljeće. Na 10000 stanovnika u Francuskoj dolazilo
je porodjaja u godinama:
1801 do 1810 332
1811 „ 1820 316
1821 „ 1830 308
183! * 1840 290
1841
1851
1861
1881
do
„
„
„
1850
1860
1870
1890
273
262
261
239
1891
1905
1906
1907
do
. .
. .
. .
1900
.
.
.
221
206
206
197
Prema tomu je godina 1907. prama godini 1801 (333)
za 136 poroda manje na 10000 stanovnika. Jasno je dakle,
da taj rezultat pripravlja francuskim državnicima i socijalnim
političarima velike glavobolje. Ali Francuska nije u tom je
dina. Njemačka, a osobito Saska, pokazuje već odavna
siičnu pojavu i smanjivanje broja radjanja izvršuje se još
brže. T ako je u Njemačkoj dolazilo na 10000 stanovnika
porodjaja u godinam a:
1875 . . 423
1880 . . 391
1885 . . 385
1890 , . 370
1895 . . 373
1900 . . 368
1905 . . 340
1906 . . 341
1907 . . 332
V ećina ostalih evropskih država pokazuje sličnu sliku.
T ako je na 1000 stanovnika došlo poroda u :
1871
1891
1901
1881
do 1880 do 189 0 do 190 0 do 1905
Engleska i W ales . .
Š k o t s k a ..........................
Irska
...............................
I t a l i j a ...............................
Švedska ..........................
A u s t r i j a ..........................
U g a r s k a ..........................
B e lg ij a ...............................
Švicarska . . . . . .
N iz o z e m s k a .....................
3 5 .4
3 4 .9
26 .5
3 6 .9
3 0 .5
39
4 4 .3
3 2 .3
3 0 .8
3 6 .2
3 2 .5
3 2 .3
2 3 .4
3 7 .8
29.1
3 7 .9
4 4 .0
3 0 .2
28.1
3 2 .5
2 9 .9
3 0 .2
23
3 4 .9
2 7 .2
37.1
4 0 .6
29
28.1
3 2 .5
28.1
2 8 .9
2 3 .2
3 2 .6
26.1
3 5 .8
3 7 .2
2 7 .7
28.1
3 1 .5
1907
2 6 .3
27
2 3 .2
3 1 .5
2 5 .5
3 5 (1 9 0 6 )
36
2 5 .7 ( 1 9 0 6 )
2 6 .8
3 0 .0
Manji broj poroda je dakle posve općenit i premda
Francuska i Irska pokazuju najniže kvote, to smanjivanje
porodjaja vrši se najbrže u Engleskoj, Njemačkoj (Saskoj)
i Škotskoj. Iste pojave nalazimo u Sjedinjenim Državama
i Australiji. T o će se još očitije pokazati, ako namjesto
općenitih brojeva poroda uzmemo u obzir bračnu plodo-
�104
vitost, to jest djecu, rodjenu u braku kod žena od 15. do
svršene 49. godine:
do
„
„
1885 .
1895 .
1905 .
D esetljeća
1876
1886
1 896
do
„
„
1885 .
1895 .
1905 .
c
d
0
9
a
c
d
Q
V
>
o
z
a
0
9
~o
u
►
tn
a
L
iu
<
Ugarska
(kraljevina)
1876
1886
1896
c
d
0
9
o
>n
c
>
cO
250
22 9
203
271
25 5
235
250
24 5
264
244
235
217
262
259
246
240
231
21 9
259
246
244
246
250
242
234
2 25
216
239
230
225
B
a
N
u
O
:S S T3 .2 *
®
ta
C Z -3
Q
.2.
’5j
4)
Njemačko
carstvo
D esetljeća
Engleska i
W ales
Živorodjena bračna djeca na 1000 udatih žena u dobi
izmedju 15. i 49. godine (u godišnjem prosjeku)
i
«
►
•a
C
Q
0
0
9
a
to
268
258
243
273
265
250
276
263
259
267
250
216
ta
c
d
a
.0
b
V
288
259
262
266
248
251
293
286
272
ffi
264
236
213
ta
V
u
e
ta
0
0
u
£
£
167 2 4 8
150 2 4 9
132 2 3 2
Navedene činjenice pokazuju, da se rodjenje jednog
čovjeka, „slike božje4 , kao što se u religiji veli, prosječno
1
manje cijeni, nego prinova jedne domaće životinje, a to je
znak žalosnog stanja, u kom se nalazimo. U gdjekojem
pogledu naši se pojmovi malo razlikuju od pojmova bar
barskih naroda. Ovi su često puta ubijali novorodjenčad,
ta je sudbina naročito pogadjala djevojke, a poneka ple
mena čine to i danas. Mi ne ubijamo djevojke više, za to
smo dovoljno kulturni, ali vrlo često postupamo s njima
kao sa zadnjim stvorenjima. Jači čovjek potiskuje ženu u
borbi za opstanak, a ako i ona stupi u borbu, jači je spol
sa mržnjom prati kao mrsku konkurentkinju. Ljudi viših
staleža bore se protiv ženske konkurencije najogorčenije i
najžešće. Vrlo rijetko pak biva, da isključenje ženskog rada
i radnici traže. K ad je na primjer jedan takav predlog
podnesen jednom francuskom radničkom kongresu g. 1876.,
velika se većina izjavila protiv njega. O d toga je vremena
kod klasno osviještenih radnika sviju zemalja prevladalo
uvjerenje, da je radnica ravnopravno biće, što se naročito
pokazuje u odlukama medjunarodnih radničkih kongresa.
�105
Klasno svijesni radnik zna, da današnji ekonomski razvitak
nagoni ženu, da bude konkurenat muškarcu, ali on zna i
to, da bi zabrana ženskog rada bila isto tako besmislena
kao i zabrana primjene strojeva, i zbog toga nastoji, da
obavijesti ženu o njenom položaju u društvu i d a j e
o d g o j i za d r u g a u o s l o b o d i l a č k o j b o r b i p r o
letarijata protiv kapitalizma.
3. Novčani brak i bračna burza.
Današnje društvo stoji bez sumnje iznad svih ranijih,
ali je shvatanje odnosa izmedju oba spola ostalo u mnogom
isto. Profesor L. v. Stein objelodanio je 1876 knjigu:
„Z ena u oblasti nacijonalne ekonomije4 , koja malo odgovara
4
svome naslovu i u kojoj daje vrlo poetičnu sliku braka.
U toj slici pokazuje se podčinjeni položaj žene prema ,,lavu“
muškarcu. Stein p iš e : „Čovjek hoće biće, koje ga ne samo
voli, već i razumije. O n hoće nekoga, čije srce ne samo
da za njega kuca, već čija ga ruka i po čelu gladi; on
hoće biće, koje pojavom svojom prosipa zrake mira, spokojstva, reda, tihog gospodarstva nad samim sobom i nad
hiljadu stvari, koje mu danomice trebaju; on hoće nekoga,
tko će sve te stvari obasuti onim neopisanim mirisom ženske
nježnosti, koji je sunčana toplota za kućni život. “
U ovom prividnom hvalospjevu ženi krije se ponižavanje
žene i egoizam muškarca. Gospodin profesor slika ženu kao
mirisno biće, koje će svojim praktičnim računanjem umjeti
održati u ravnoteži prihode i rashode kućanstva, ali u isto
vrijeme kao zefir, kao krasno proljeće lebdjeti oko gospo
dara kućnog, zapovjedničkog lava, čitajući mu iz očiju svaku
želju, gladeći mu nježnom rukom čelo, koje on, „gospodar
kuće“ , nabere možda pri poradjanju svojih vlastitih gluposti.
Ukratko, gospodin profesor opisuje ženu i brak, kakvih se
u stotini jedva j e d a n slučaj može naći. O n ne vidi i ne
zna ništa o mnogim hiljadama nesrećnih brakova, o velikom
broju onih žena, koje ne uspiju nikako da brak zaključe,
kao ni o milijunima onih, koje naporedo sa čovjekom mo
raju da tegle i rade od jutra do mraka, da bi zaradile
koricu kruha. K od svih njih gruba, surova stvarnost otare
�106
poetičnu boju lakše, no što ruka obriše obojani prah sa
lepirovih krila. Jedan pogled na one nebrojene patnice
pokvario bi gospodinu profesoru njegovu poetski obojenu
sliku i njegov koncept. Z ene, koje on vidi, čine samo
jednu neznatnu manjinu, a sumnjivo je, da one stoje na
visini svoga vremena.
Jedna često puta citirana izreka glasi: „Najbolje mjerilo
za kulturu jednoga naroda je položaj, koji žena zauzima."
Mi uzimamo to kao tačno, ali će se vidjeti, da naša toliko
hvaljena kultura još nije daleko odmakla. U svome spisu
„Zavisnost ženina4 — naslov karakteriše mišljenje piščevo
4
o položaju žene — John Stuart Mill veli: „Život je ljudi
postao više domaći- Napredak civilizacije nameće čovjeku
prema ženi više okova." T o je tek u stanovitoj mjeri tačno,
u koliko izmedju čovjeka i žene postoji iskren bračni odnos,
ali sumnjivo je, da ova izreka vrijedi za jednu dobru ma
njinu. Pametan čovjek smatrat će za svoju vlastitu korist,
da žena iz uskoga kruga kućnog rada izadje u život i da
se upozna sa strujama vremena. „O kovi4, koje on time
4
sebi natura, ne stežu. A li pitanje j e : da li moderni život
nije podvrgao brak novim faktorima, koji ga razoravaju jače,
no prije?
Brak je postao u velikom stepenu predmet materijalne
spekulacije. Čovjek, koji se ženi, gleda, da sa ženom privjenča i svojinu. U ranije doba to je bio glavni razlog, što
su kćeri u početku, kad je očinski red nasledja važio, bile
isključene cd nasledja, stekle ponovo pravo nasledja. Ali
nikada ranije nije brak na tako ciničan način, tako reći na
javnom trgu, bio predmet spekulacije i prost novčani posao
kao danas. Danas se razvila halapljivost za brakom sa
takvom bestidnošću, te stalno ponavljana fraza o „svetinji4
4
braka izgleda prosto kao poruga. O va pojava ima kao i
sve svoj uzrok. Nikada ranije ne bijaše velikoj većini ljudi
tako teško, da se popnu do izvjesnog blagostanja, kao što
je d a n a s; ali nikad ni opravdana žudnja za životom, do
stojnim čovjeka, ne bijaše tako o p ć e n i t a . T ko postav
ljenog cilja ne dostigne, osjeća to u toliko teže, što svi
vjeruju, da imaju j e d n a k o p r a v o na uživanje. F o r
m a l n o ne postoji n i k a k v a staleška i klasna razlika.
�107
Svaki hoće ono, sto on prema svome položaju u životu
smatra kao cilj, vrijedan borbe. Ali mnogi se osjećaju zvani,
a malo je izabranih. Da bi u buržoaskom društvu mogao
jedan ugodno živjeti, dvadeset ih mora skapavati. I da bi
jedan mogao plivati u svim uživanjima, stotine i hiljade
moraju ostati u bijedi. Ali svatko hoće da bude medju
privilegovanima i laća se svakog sredstva, za koje mu se
ćini, da vodi k cilju, predpostavljajući, da se ne će suviše
kompromitovati. Najpogodnije i najbliže sredstvo, da se
postigne viši društveni položaj jest n o v č a n i b r a k . Potraga
što veće svote novaca s jedne strane i čežnja za rangom,
titulom i dostojanstvom s druge strane podmiruju se uza
jamno u višim društvenim redovima. Kod njih se brak
smatra kao trgovački posao, kao neka konvencijonalna veza,
koju obje strane izvana poštuju, a u ostalom svaka strana
postupa po svojim sklonostima.1
U svakom većem gradu postoje naročita mjesta i dani,
u kojima se viši razredi sastaju poglavito u svrhu zaklju
čenja brakova. Ovi se sastanci zgodno nazivaju „bračnim
burzama". Jer kao i na burzama, i ovdje igraju glavnu
ulogu spekulacija i halapljivost, a ni podvala ni prevara
1 Politički brak u najvišim krugovima spominjem samo potpunosti
radi. U ovim brakovima postoji redovno, za muškarca opet u većem stepenu
nego za ženu, privilegij, da se v a n b r a č n o naplaćuje, kako hoće i
koliko hoće. Nekada je za knezove bilo sasvim u redu, da izdržavaju
bar j e d n u m etresu; to je bio tako reći jedan od kneževskih atributa.
Tako je, po Scherru, Fridrik Vilim I., kralj pruski, inače poznat kao s o
lidan (1 7 1 3 . do 1740.), održavao odnose s jednom generalicom. M edjutim poznato je uopće, da je naprimjer A ugust Jaki, kralj Poljske i
Saske, imao 3 0 0 vanbračne djece, a talijanski kralj Viktor Em anuel, re
galantuomo, ostavio je 32 vanbračna djeteta. Nedavno je postojala jedna
romantična mala njemačka rezidencija, u kojoj je bilo jedno tuce naj
ljepših zaselaka, koje je odnosni „gospodar4 podigao svojim isluženim
4
metresama. O tom predmetu mogu se pisati debele knjige, a i postoji,
kao što je poznato, jedna velika biblioteka o ovim pikantnim stvarima.
Unutrašnja historija većine evropskih kneževskih dvorova i plemićskih
porodica predstavlja za svakog poznavaoca gotovo neprekidnu Chronique
8candaleuse. Nasuprot takvim činjenicama zaista je potrebno, da siko(anti, koji pišu historiju, ne samo priznaju „legitim nost4 različnih „go
4
spodara i gospodarica44, već i da se trude, da ih sve predstave kao
uzor domaćih vrlina, kao vjerne supružnike ili dobre majke. Auguri
nijesu još izumrli i živu, kao nekada rimski, i danas od neznanja gomila.
�108
ne izostaju. Dugovima preopterećeni oficiri, koji donose
stari plemićski naslov; od razvrata rastočeni raskalašenci,
koji u bračnom pristaništu žele da oporave svoje srušeno
zdravlje i traže dadilje; fabrikanti, trgovci, bankiri, koji
gdjekad stoje pred bankrotom i htjeli bi da se sp a su ;
najzad svi, koji idu za novcem i bogatstvom, činovnici,
koji imaju izgleda za napredovanje u činu ili su u nov
čanim neprilikama, — svi oni izlaze kao mušterije na
„bračnu burzu“ i zaključuju bračnu trgovinu. Vrlo je često
ravnodušno, je li buduća žena mlada ili stara, lijepa ili ružna,
prava ili grbava, obrazovana ili neobrazovana, smjerna
ili naprčena, kršćanka ili Židovka. Nije li jedan „ čuveni
državnik rekao: „Brak izmedju kršćanina H . i Židovke
St. može se veoma preporučiti* ?l T a karakteristična
slika, uzeta iz konjušnice, nailazi, kao što iskustvo poka
zuje, u visokim krugovima našeg društva na živo odobra
vanje. Novac naknadi svu štetu i pretegne mane. Njemački
kazneni zakonik (§§ 180. i 181.) kazni podvodjenje
teškom robijom ili tamnicom, ali kad roditelji, skrbnici ili
rodjaci podvedu za cijeli život svoju djecu, pitomce ili rodjake čovjeku ili ženi, prema kojima se ne ima ljubavi,
samo radi novca, dobitka ili ranga, ili kakve druge koristi,
nikakav državni tužilac ne može podići tužbu, i ako je
prestup tu. Ima mnogo dobro organizovanih biroa za udadbu i
ženidbu i svodnika i svodilja svih vrsti, koji profitiraju
tražeći kandidate i kandidatkinje za „sveto stanje braka**.
T akve se radnje veoma dobro rentiraju, naročito ako
,,rade“ sa članovima viših staleža. Godine 1878. bio je u
Beču krivični proces protiv jedne svodilje zbog trovanja,
koji se završio osudom na petnaest godina tamnice. U
istom je procesu pored ostalog utvrdjeno, da je prije fran
cuski poslanik u Beču, grof Banneville, plaćao toj ženi
22.000 formata svodilačke nagrade, da mu pribavi ženu. I
drugi članovi visoke aristokracije takodjer su u ovom pro
cesu teško kompromitovani. Stanoviti državni organi pu
stili su tu ženu, da svoj mračni i zločinački zanat godinama
prakticira. Z ašto su to činili, o tome, prema ovome, što
1 V i d i : „Knez Bismarck i njegovi ljudi*4, od Buscha.
�109
smo rekli, ne može biti sumnje. U prijestolnici njemačkog
carstva pričaju se slične stvari, one se dešavaju svakog
dana, gdjegod ima kandidata za brak. Naročiti predmet
bračne trgovine postale su posljednjih decenija za pohlepno
evropsko plemstvo kćeri i nasljednice bogate sjevernoameričke buržoazije, koja opet sa svoje strane traži ranga
i dostojanstva, kojih u njihovoj otadžbini nema. O tome
su objavljeni karakteristični podaci u jednom dijelu nje
mačke štampe u jeseni 1889. Jedan plemićski industrijski
vitez u Kaliforniji preporučio se u njemačkim i austrijskim
novinama kao bračni agent. Ponude, koje je dobio, poka
zale su jasno, kakvo shvatanje vlada u tim krugovima o
„ svetinji “ braka i njegovoj „etičkoj “ strani. Dva pruska
gardijska časnika, od najstarijeg pruskog plemstva, bijahu
gotovi da učine bračne ponude, jer su po vlastitom pri
znanju dugovali zajedno preko 60000 maraka. U pismu
svome svodniku vele od riječi do riječi: „Naravno, mi
unaprijed ne možemo ništa plaćati. V ašu nagradu dobijate
poslije svadbenog putovanja. Preporučite nas samo da
mama, protiv čijih porodica ne ima nikakovih primjedaba.
Isto bi tako bilo veoma p o ž e l j n o , da nas upoznate
s damama po mogućnosti dopadljive spoljašnosti. Ako je
potrebno, mi ćemo dati naše fotografije za povjerljive svrhe
onom Vašem agentu, koji nas bude obavijestio o bližim
okolnostima i pokazao fotografije i t. d. Mi smatramo ci
jelu stvar u potpunom povjerenju kao stvar č a s t i (?) i
naravno zahtijevamo to isto od V as. Očekujemo što prije
odgovor preko V ašeg ovdašnjeg agenta, ako ga imate.
Berlin, Friedrichstrasse 107.
B a r u n v. M ............
15. prosinca 1889.
B a r u n v. W . . . .“
Neki mladi njemački plemić, H ans v. H ., pisao je iz
Londona, da je visok 5 stopa i 10 palaca, da je od stare
plemićske porodice i da služi u diplomatskoj službi. Priznao
je, da je svoju imovinu jako umanjio nesrećnom okladom
na konjskim utrkama i da je prinužden tražiti bogatu ženu,
da bi deficit mogao izmiriti. A spreman je, da se odmah
krene na put u sjevernoameričke Savezne Države.
Spomenuti industrijski vitez tvrdio je, da su se osim
�110
mnogih grofova, baruna itd. prijavili kao kandidati za že
nidbu tri princa i 16 vojvoda. Ali ne samo plemiće, već
i gradjane vuće srce za bogatim Amerikankama. Neki
arhitekt Maks W . iz Leipziga tražio je ženu, koja mora
imati ne samo novca, već i ljepote i obrazovanosti. Iz
Kehla na Rajni pisao je jedan mladi tvornićar, Robert D.,
da bi bio zadovoljan sa ženom, koja bi imala samo 400.000
maraka, a obećava unaprijed, da će je učiniti srećnom.
Ali zašto ići tako daleko, svega toga ima tako blizu. P o
gledajmo samo na mnogobrojne anonse za brak u velikim
buržoaskim listovima, pa ćemo naći i takvih ponuda, koje
može napisati samo potpuno propala savjest. Ulična dje
vojka, što iz gorke bijede radi svoj zanat, katkada je uzor
pristojnosti i vrline prema ovim ponudjačima braka. Koji
socijalnodemokratski ekspeditor, koji bi takav oglas primio
u svoj list, bio bi izbačen iz svoje partije. Buržoasku
štampu takvi oglasi ne ženiraju, oni donose novaca, a ona
misli kao car V espazijan: non olet (ne smrdi). Ali to ne
smeta ništa buržoaskoj štampi, da piše protiv namjera so
cijalne demokracije, koja tobože razara obitelj. Licemjernijeg doba od ovog našeg nije bilo nikada.
Poslovnice za udadbu i ženidbu jesu danas novinski
oglasi većine buržoaskih listova. A ko muško ili žensko
nemaju boljeg načina da stupe u brak, oni povjere svoje
srce pobožno konzervativnim ili moralno liberalnim novi
nama, koje se za novac i b e z lijepih riječi brinu, da se
slične duše nadju. Mogle bi se čitave strane ispuniti samo
primjerima, koji jednoga dana izadju u tim novinama. Ovda
onda dogodi se i interesantan fakat, da se pomoću oglasa
traže d u h o v n a l i c a za supruge i obrnuto da duhovna
lica traže žene. Ponekad se ponudjači obavežu, da ne će
gledati na n e v j e r u , ako tražena žena bude bogata.
Ukratko, moralna propalost izvjesnih krugova našeg društva
ne može se bolje izobličiti ni na kaki način, no ovakvim
nabavljanjem braka.
�I ll
Deveto poglavlje.
Rasap porodice.
1. U čestale rastave braka.
1 država i crkva ne igraju u takvom „svetom braku“
nikakovu lijepu ulogu. Mogu državni činovnik ili svećenik,
koji su za zaključenje braka potrebni, biti uvjereni, da je
mladenački par, koji pred njima stoji, sastavljen najprlja
vijim radom ; može biti očigledno, da mladenci ni po sta
rosti, ni po tjelesnim i duševnim osobinama nijesu jedno
za drugo; može na primjer nevjesta imati dvadeset, a mla
doženja sedamdeset ili obrnuto; može nevjesta biti mlada,
lijepa, vesela, a mladoženja star, nemoćan i mrzovoljast,
predstavnika države ili crkve to se ne tiče ništa. Bračna
se veza „ blagoslovi “ i to blagoslovi sa toliko većom sve
čanošću, u koliko se „sveti čin“ bogatije plati.
A ako takav brak poslije nekog vremena postane nesrećan, kao što je s v a t k o mogao predvidjati i kao što
je nesrećna žrtva, u većini slučajeva žena, predvidjela, i
ako se jedna strana odluči na razvod, tada država i crkva
postavljaju najveće zapreke, a prije nijesu pitali, uzimaju
li se mladenci iz ljubavi i moralnih nagona, ili golog, pr
ljavog egoizma. Sad se ne smatra kao dovoljan razlog
razvodu moralna omraženost, sad se traže opipljivi dokazi,
dokazi, koji jednu stranu u očima javnog mišljenja obeščaste
i ponize, inače se razvod ne može dobiti. Sto katolička
crkva razvod braka uopće ne dopušta, osim naročitim do
puštenjem pape, koji se vrlo teško dobija i u krajnjem
slučaju znači samo rastavu od stola i postelje, to pogor
šava stanje, pod kojim pate svi katolički narodi. 1 nje
mački gradjanski zakonik otežao je razvod braka znatno.
Tako je otpao razvod braka na osnovu uzajamnog pristanka,
što je primjerice bilo dopušteno po pruskom zemaljskom
pravu. O tpala je jedna odredba, na osnovu koje je izrečen
znatan broj razvoda braka, često puta i takvih, kod kojih
je bilo i ozbiljnih razloga, ali koji se iz obzira prema
krivoj strani prećute. T ako je na primjer u Berlinu od
�112
5623 slučajeva bračnih rastava, koje su raspravljene od
1886. do 1892. izvršeno 1400 ili 25 procenata na osnovu
uzajamnog pristanka. U mnogobrojnim slučajevima razvod
braka može nastupiti samo tako, ako se zahtjev za razvod
podnese za šest mjeseci od dana, u koji je tužilačka strana
saznala za uzrok razvoda (§ 1565. do 1568. nj. gradj.
zak.). Po pruskom zemaljskom pravu trajao je taj termin
godinu dana. Uzmimo na primjer slučaj, da jedna mlada
žena vidi odmah poslije stupanja u brak, da se udala za
čovjeka, koji nije muž. O d nje se i suviše traži, potrebna
je izvjesna moralna snaga, pa da u toku od šest mjeseci
podnese zahtjev za razvod braka. Kao razlog za ove po
teškoće navedeno j e : „Jedino što većim otežavanjem
bračnog razvoda može se suzbiti s v e j a č e raspadanje
porodice i ona iznova učvrstiti " Ovaj je razlog u svojoj
osnovi protuslovan. Poremećeni brak ne postaje opet pod
nošljiv, ako se supruzi prinude, da usprkos unutrašnjoj
odvratnosti i mržnji ostanu zajedno. Takvo stanje, poduprto
od zakona, skroz je i naskroz nemoralno. Posljedica je,
da se u toliko slučajeva stvori za bračnu rastavu razlog,
koji će sudac m o r a t i da uvaži, a od čega ne dobija
ništa ni država ni društvo. Kao koncesija katoličkoj crkvi
usvojena je rastava od stola i postelje, koje u starom gradjanskom pravu nije bilo. U buduće se ne uzima više kao
razlog bračnom razvodu ni to, kad brak krivnjom jedne
strane ostane bez djece. A unošenjem odredbe u gradjanski
zakon (§ 1588.) : „Crkvene obveze u pogledu braka ne
mijenjaju se propisima ovoga odjeljka (o braku),“ učinjena
je takodjer koncesija crkvi; ona ima doduše samo deko
rativan značaj, ali je karakteristična za duh, koji u početku
dvadesetog vijeka vlada u Njemačkoj. Z a nas je dovoljno
priznanje, da je bračni razvod oteščan zato, da bi se
suzbilo sve jače raspadanje familije.
Tako dakle i protiv svoje volje ljudi ostaju za cijeli
život prikovani jedni za druge. Jedna strana postaje robom
druge, prinudjena, da se iz „bračne dužnosti" poda naj
intimnijim zagrljajima druge strane, kojih se ona možda
gnjuša više, nego grdnje i zlostavljanja. Punim pravom veli
M antegazza: „N e ima veće torture, nego što je ta, koja
�113
primorava jedno ljudsko biće, da se podaje milovanjulica
koje ne v o li. .
Z ar takav brak nije gori od prostitu-’
cije? Prostitutka ima do stanovitog stepena slobodu, da
se otrgne od svog ružnog zanata, i ima prava, ako ne živi
u javnoj kući, da ne proda zagrljaj onome, koji joj se iz
ma kakvog uzroka ne svidi. Ali prodana žena mora da
podnosi zagrljaje svoga muža, ma imala stotinu razloga,
da ga mrzi i prezire.
A ko je brak unaprijed, sa znanjem obadviju strana,
zaključen kao brakza novac ili položaj, tada je stvar po
voljnija. Strane se
uzajamno prilagode i pogode na neki
modus vivendi. Skandal se ne želi i s obzirom na djecu
mora da se izbjegava, i ako baš djeca najviše stradaju u
hladnom, mrzovoljnom životu roditelja, i kad on ne predje
u otvoreno neprijateljstvo, svadju i razdor. Još češće se
uzajamno prilagode zbog toga, da bi otklonili materijalne
štete. Obično je rnuževljevo držanje kamen smutnje u braku,
to pokazuju procesi za razvod braka. Hvaleći svome go
spodarskom položaju, on umije da se naplati i gdje na
drugom mjestu, ako mu se brak ne svidi i ako u njemu
ne nadje podmirenja. Z ena može poći stranputicom mnogo
manje, jedno iz psihološkog razloga, jer je to za nju kao
za osjetljiviju stranu mnogo opasnije, a drugo, što se njoj
svaki prestup bračne vjernosti uračunava u grijeh, koji ni
društvo ne oprašta. Ista radnja ženi se računa kao ,,pad“,
— bila ona supruga, udovica ili djevojka, — mužu u naj
gorem slučaju kao „nekorektnost". Jedan i isti postupak
cijeni se sasvim različno, prema tome, potiče li on od
muža ili žene, pa i same žene obično sude o „paloj"
sestri najstrože i najnemilosrdnije.2
Obično se žena samo u slučajevima najteže muževljeve
nevjernosti i muževljeva zlostavljanja odluči da zatraži
razvod braka, jer se najčešće nalazi u materijalnom za
visnom položaju i prinudjena je, da brak smatra kao pri1 Fizijologija ljubavi.
1 Aleksander Dumas veli vrlo tačno u „G ospodinu A lfonzu“ : „Čovjek
je stvorio dvije vrsti morala: jedan za seb e, drugi za ženu; jedan, koji
mu dopusta ljubav sa svim ženama, i jedan, koji ženi u naknadu za
uvijek izgubljenu slobodu dopusta ljubav samo sa jednim čovjekom .”
V idi Margaretinu samooptužbu u Faustu.
A . Bebel: Ž ena i tocijallzam.
g
�114
bježište; zatim, što se kao raspuštenica nalazi u nimalo
zavidnom položaju. Na nju se gleda i s njom se postupa
tako reći kao sa srednjim rodom. I kad ipak najveći broj
molbi za razvod braka potiče od žena, to je dokaz, pod
kakvom moralnom torturom one živu. U Francuskoj su žene
prije stupanja na snagu novog zakonodavstva o razvodu
braka (1884) isticale zahtjeve za rastavu od stola i postelje.
O ne su mogle podići tužbu za razvod braka protiv muža
samo tada, ako on, proti volji svoje supruge, dovede u
kuću ženu, s kojom živi u intimnim odnosima. Zahtjeva
se rastave od stola i postelje podneslo prosječno godišnje o d :
1856
1861
1866
1901
do
n
„
žena
1 8 6 1 .................... .................... 1729
186 6 . . . .
.................... 21 3 5
1 8 7 1 ..................... . . . .
2591
1905 .................... .................... 2 3 6 8
muškaraca
184
260
330
591
.
Ali ne samo da su žene podnesle najviše zahtjeva,
brojevi pokazuju i to, da su oni od perijode do perijode rasli.
I s druge se strane pokazuje, u koliko nam predleže
vjerojatna saopćenja, da molbe za rastavu braka u većini
slučajeva potiču od žena. Slijedeća će tabela omogućiti
ovu poredbu.1
Procenti tužba
u godinama
muža
žene
obih
supruga
5 .0
6 8 .9
4 5 .4
59.1
59.1
3 9 .6
5 6 .7
9 0 .6
0 .5
8 .2
—
4 .9
—
—
16.6
84.1
9 7 .0
100
7 8 .5
—
—
—
Razvodi
Austrija .
Rumunjska
Švicarska
Francuska
Đadenska
Engleska i
Škotska .
Austrija .
Franceska
Engleska i
Škotska .
do
W ales
. . .
1893
1891
1895
1895
1895
1895
1898
. . .
. . .
W ales
. . .
1897
1895
1895
1898
do
. . .
.
. .
.
n
n
n
n
r
t
1897
1895
1899
1899
1899
1899
1899
4 .4
3 0 .6
2 6 .4
4 0 .0
3 6 .0
6 0 .4
4 3 .3
Rastave
n
n
1 899
1899
1899
1899
4 .9
15.9
3 .0
—
1 Georg v. Mayr, Statistika i društvena nauka. 3 svezak, str. 253.
Tubingen 1909.
�115
U Sjedinjenim Državama, gdje sad postoji statistika
kroz četrdeset godina, razdijelile su se tužbe za razvod
braka, kako slijedi:
1906.
Proc*
O d muževa .
žena . .
1867. do 1886.
11 2 5 4 0
216176
Proc. 1887. do 1906. Proc.
3 4 ,2
6 5 ,8
316149
629476
3 3 ,4
6 6 ,6
23455
48607
3 2 ,5
6 7 ,5
Ukupno
328716
100
945625
100
72062
100
Vidimo dakle, da su žene pcdnesle više nego dvije
trećine od svih molba za razvod braka.1 Sličnu sliku po
kazuje nam Italija. Tam o se u godinama 1887. i 1904.
raspravilo 1221 i 2103 molba za razvod braka. Ovima je
bila povodom žena u 393 i 1142 slučajeva, muž u 214 i
454 slučajeva, a oboje supruga u 414 i 507 slučajeva.
Ali statistika nas uči, ne samo da žene podnose veći
dio molbi za razvod braka, već i da broj razvoda brzo
raste. U Francuskoj je razvodjenje braka 1884. regulisano
novim zakonom i od tada su razvodi iz godine u godinu
znatno porasli. Bilo ih je godine 1884.— 1657, 1885 —4123,
1 8 9 0 .-6 5 5 7 , 1895.— 7700, 1900.— 7820, 1905.— 10099,
1 9 0 6 .-1 0 5 7 3 , 1907.— 10938.
I u Švicarskoj brzo rastu slučajevi bračnih razvoda. U
godišnjem prosjeku od 1886. do 1890. bilo ih je 882, od
1891. do 1895. — 898, 1897. — 1011, 1898.— 1018,
1899.— 1091, 190 5 — 1206, 1906.— 1343.
U Austriji došlo je godine 1899. do 856 bračnih raz
voda i do 133 bračnih rastava, u godini 1900. do 1310
i 163, u 1905. do 1885 i 262. Dakle u vremenu od
deset godina broj se razvoda i rastava više nego podvo
stručio. U Beču se od 1870. do 1871. desilo 148 raz
voda, oni su godinama učestali i bilo ih je od 1878. do
1879. — 319 slučajeva. Ali u Beču, kao jednom pretežito
katoličkom gradu, teško je provesti razvod b raka; pa ipak
je već sredinom osamdesetih godina mogao primijetiti jedan
bečki sudac: „Tužbe za razbijene brakove tako su česte,
kao i tužbe za razbijene prozore. “
U Saveznim Državama broj razvoda braka iznosio je
1 Brak i razvod. 1887. do
9 6 , str. 12, W ashington 1908.
1906.
Bureau of the C ensus.
Bulletin
�116
godine 1867— 9937, 1886— 25535, 1895— 40387, 1902
—61480, 1906— 72062. Da je broj bračnih razvoda ob
zirom na pučanstvo ostao u godini 1905. isti kao u godini
1870., apsolutni broj bračnih razvoda iznosio bi godine
1905. samo 24000, a ne 67791, kako je bilo u stvari.
Ukupan broj razvoda braka 1867. do 1886. bio je 328716,
od 1887. do 1906. — 945625. U glavnom u Saveznim
je Državama najviše bračnih razvoda. Na 100.000 po
stojećih brakova došlo je razvoda : 1870.— 81, 1880.— 107,
1890.— 148, 1900— 200.
Uzroke tomu, da su tamo bračni razvodi češći nego u
ikojoj drugoj državi, treba tražiti u tome, što je, prvo,
razvod braka, naročito u pojedinim državama, lakše dobiti,
nego u većini drugih zemalja, a drugo, š t o ž e n e i ma j u
d a l e k o n e z a v i s n i j i pol ožaj , ne g o u dr u g i m z e m
l j a ma , i z b o g t o g a m a n j e d o p u š t a j u , d a i h m u
ž e v i t i r a n i š u.
U Njemačkoj je broj pravovaljanih osuda za razvod
braka iznosio od 1891. do 1900.:
1891 6 6 7 8
1892 6 5 1 3
1893 6 6 9 4
1894 7 5 0 2
1895 8 3 2 6
1896 8601
1897 9 0 0 5
1898 9 1 4 3
1899 9 5 6 3
1900 7 9 2 8
Vidimo, da je od 1899. do 1900. broj bračnih razvoda
spao za 1635, jer je 1. travnja 1900. stupio na snagu
gradjanski zakonik s otežavajućim naredbama. Ali život je
bio jači od zakona. Razvodi braka, pošto imse broj u
godinama 1900. do 1902. umanjio, učestaše od onda još
više. Porast njihov dogadja se češćom upotrebom § 1568.
njem. gradjan. zakona. (Raspad bračnog odnošaja.) U
koliko su učestali bračni razvodi poslije 1900., pokazuju
slijedeći brojevi: 1 9 0 1 -7 9 6 4 , 1902— 9069, 1903— 9933,
1904— 10868, 1905— 11147, 1 9 0 6 -1 2 1 8 0 , 1907— 12489.
U Saskoj usprkos svim nestalnostima raste broj razvoda.
T ako je palo:
U pet
godina
1836 d o
1846 „
1871 „
1840
1850
1875
Bračnih N a 10 0 0 0 0
razvoda
brakova
356
395
581
121
121
122
U pet
godina
1891
1896
>901
d o 1895
„ 1900
„ 1905
Bračnih
razvoda
921
1130
1385
N a 100000
brakova
138
151
168
O d 100000 postojećih brakova razvelo ih se u Pruskoj
�117
prosječno godimice od 1881 do 1885 67.62, 1886 do
1890 80.55, 1891 do 1895 86.77, 1896 101.97, 1905
106, 1908 121.
T o je znatan porast. T aj porast učestalih razvoda
medjunarodna je pojava. Tako je na 100000 postojećih
brakova dolazilo prosječno godimice razvoda ili rastava u :
1881
do 1885
1886
do 189 0
3 1 .6
3 7 .3
11.8
3 3 .9
6 .5
12.3
0 .6
25 .5
19.4
3 0 .4
5 2 .3
11.3
7 5 .9
7 .4
13
0 .4
3 1 .9
19.7
3 0 .5
73.1
10.6
8 0 .9
7
16.7
1.1
43
13.9
2 8 .5
16.1
220
12.1
2 8 .6
7 .8
200
19.3
3 1 .6
10.0
188
1876
do 1880
A u s t r ij a ...............................
U g a r s k a ...............................
R u m u n jsk a ..........................
I t a l i j a ....................................
Franceska ..........................
Engleska i W ales . . .
Š k o t s k a ...............................
I r s k a ....................................
B e l g i j a ...............................
Nizozemska
.....................
Norveška
..........................
Švedska ...............................
Finska ....................................
Š v i c a r s k a ..........................
_
—
—
—
oko 1900
31
58
98
15
129
10.6
26
1
72
78
33
45
29
199.9
Pogriješno bi bilo, ako bi se iz ove razlike u brojevima
izmedju različitih zemalja htjelo izvoditi povoljne i nepo
voljne zaključke o „moralnom stanju". Nitko ne će tvrditi,
da švedski narod ima četiri puta više uzroka za razvod
brakova, nego engleski. U prvom redu treba imati na umu
zakonodavstvo, koje razvod braku u jednoj zemlji oteščava,
a u drugima više ili manje olakšava1. T ek u drugom redu
dolazi u obzir moralno stanje, to jest prosječna suma
razloga, koju bilo muž ili žena smatraju kao dovoljnu za
podnošenje molbe za razvod. A li brojevi pokazuju: uopće
razvodi braka rastu b r ž e od stanovništva i r a s t u i o n d a ,
k a d z a k l j u č i v a n j e b r a k a o p a d a . O tom ćemo
govoriti malo dalje.
1 U Engleskoj je razvod braka povlastica bogatih. Troškovi procesa
tako su veliki, te je razvod braka nemoguć gotovo za neimućnika, koji bi
bili još prisiljeni, da putuju u London. U cijeloj zemlji ima samo jedno
sudište za bračne rastave, a ono je u Londonu.
�118
Vrlo znatno djeluju na bračne razvode veće razlike u
starosti kod supružnika, bilo da je muž mnogo stariji od
žene, bilo da je žena starija od muža. T o će pokazati
slijedeća tabela, sastavljena na temelju švicarske službene
statistike:
Godišnji broj rastava na 1 0 0 .0 0 0 brakova
I
1881
do 1890
1891
do 1900
271
189
193
195
226
365
759
|
328
198
181
19 0
226
431
870
Muž stariji za 2 6 i više g o d in a ...............................
„
„
„ 1 1 do 25 g o d i n a ..........................
„
„
„
1 do 10 g o d i n a ..........................
M už i žena jednako s t a r i .........................................
M už mladji za 1 do 10 g o d i n a ..........................
„
„
„ 11 do 25 g o d i n a ..........................
..........................|
„
„
„ 2 6 i više godina
O pitanju, kako su žalbe za razvod braka razdijeljene
na različite slojeve naroda, mi imamo medju ostalima po
datke iz Saske od 1905. do 1906. i iz Pruske od 1895.
do 19051.
G odišnji broj razvoda na
1 0 0 .0 0 0 oženjenih muškaraca
Saska
Zemljoradnja i š u m a r s t v o ..........................
I n d u s tr ija ..............................................................
Trgovina i p r o m e t .........................................
Činovništvo i slobodna zvanja
. . . .
.
Pruska
59
220
297
346
34
158
229
165
Bračni razvodi bijahu u Saskoj najčešći u činovništvu i
slobodnim zvanjima, a u Pruskoj u trgovini i prometu. T ada
dolazi u Saskoj na red trgovina i promet, a u Pruskoj
činovništvo i slobodna zvanja. T reće mjesto zauzima indu
strija sa 220 slučajeva za Sasku, a sa 158 slučajeva za
Prusku. Najmanji je broj u zemljoradnji. Češći slučajevi
bračnih razvoda u gradskom pučanstvu prema seoskom
dokaz su, da uopće sve veće industrijalizovanje čitavoga
društva i sve manja stabilnost javnog života izazivaju sve
1 Paul Kollmann, Razvodi braka u Saskoj. Časopis kr. saskog državnog
sudišta 1907., II., i F. Kiihnert, Pokret bračnih razvoda u Pruskoj od
1895. do 1905. godine. Časopis kr. pruskog državnog sudišta 1907., II.
�119
nepovoljnije bračne odnose, te se umnožavaju faktori, koji
razorno djeluju na brak. S druge strane oni su dokaz, da
se sve veći broj žena odlučuje na to, da zbaci sa sebe
jaram, koji im se čini nesnošljiv.
2. Gradjanski i proletarski brak.
A li zla u braku rastu i korumpiranje braka raste za
jedno sa zaoštravanjem borbe za opstanak i pretvaranjem
braka u stvar novca i kupovine. Porodicu je danas sve
teže uzdržavati, a to opredjeljuje mnoge ljude, da se
uopće ne žene i tako pričanje, kako žena treba da ogra
niči svoj rad na kuću, da izvrši svoj poziv kao domaćica
i majka, postaje sve više b e s m i s l e n a f r a z a . Na
drugoj strani ove prilike idu na ruku vanbračnom podmi
rivanju spolnog saobraćaja i umnožavanju broja prostitutkinja; takodjer raste broj onih, koji boluju zbog nepri
rodnog podmirivanja spolnog nagona.
U imućnim klasama žena često puta spadne, kao god
u staroj Grčkoj, na ulogu prostog aparata za radjanje za
konske djece, čuvara kuće ili starateljke oko muža, koji je
razoren razvratom. Radi svog zadovoljstva ili svojih lju
bavnih potreba muž izdržava hetere — danas nazvane
kurtizane ili metrese — koje stanuju u najljepšim dijelo
vima grada. Drugi, kojima sredstva ne dopuštaju da izdr
žavaju metrese, živu prije ili poslije stupanja u brak sa
bludnicama, za koje im srce više kuca nego za ženom ;
s njima se zabavljaju, a jedan dio naših žena toliko je
pokvaren, te nalazi, te su takva zabavljanja sasvim u
redu.1
1 Diicher u svojoj već više puta citiranoj knjizi : „Žensko pitanje
u srednjem vijeku u žali za raspadanjem braka i porodičnog života; on
osudjuje porast ženskog rada u industriji i traži ,,povrataku „pravom p o
zivu žene", gdje ona „vrijednosti" stvara kući i porodici. T ežnje m o
dernih prijatelja žena izgledaju mu kao „diletantizam" i nada se, „da će
uskoro naći tačniji put", ali očigledno nije u stanju, da taj put pokaže.
A to je sa buržoaskog gledišta i nem oguće. Bračni odnosi, kao i položaj
svega ženskoga svijeta, nijesu stvoreni po čijoj volji; oni su prirodni
proizvodi našeg društvenog razvitka. A ovaj kulturni razvitak teče po
imanentnim zakonima.
�120
U višim i srednjim klasama društvenim glavni izvor
zla u braku leži dakle u vjenčanju radi novca i položaja.
Ali brak je još više iskvaren načinom života ovih razreda.
T o se tiče i žene, koja se često odaje lijenosti i zani
manjima, koja korumpiraju. Njenu duševnu hranu čine
često puta jedino čitanje dvosmislenih romana i bludničkih
knjiga, gledanje frivolnih kazališnih komada, slušanje mu
zike, koja draška sjetila, podraživanje nerava i zabavljanje
skandalima svake vrsti. Ili je lijenost i dosada odvedu ga
lantnim pustolovinama, koje čovjek još više traži. Ona
juri od jednog zadovoljstva k drugom, od jedne gozbe na
drugu, a ljeti hrli u kupatila i ladanje, da bi se od
zimskih napora osvježila i našla novih zadovoljstva. Cronique scandaleuse nalazi u ovakvom načinu života po
voljnog zem ljišta; zavodi se i podaje se zavodjenju.
U nižim klasama novčani je brak nepoznat. Radnik
se redovito ženi iz naklonosti, ali razoravajući uzroci prate
i njegov brak. Veliki blagoslov u djeci donosi brige i muke
i najčešće dovodi do bijede. Bolest i smrt pohadjaju rad
ničku porodicu često. Besposlica pooštrava bijedu do naj
višeg stepena. I šta li još ne smanjuje radnikovu zaradu
ili šta li ga sve za neko vrijeme ne lišava svake zarade!
Trgovačke i industrijske krize donose mu besposlicu, uvodjenje novih strojeva ili načina rada izbacuje ga kao pre
kobrojnog na ulicu; ratovi, nepovoljni carinski i trgovački
ugovori, zavodjenje novih posrednih poreza, gonjenje od
strane poduzetnika zbog zastupanja svog uvjerenja i t. d.
uništavaju njegov život ili ga teško poremete. Cas nastupi
jedno, čas drugo, zbog čega ostaje bez posla čas duže,
čas kraće vrijeme, to jest gladuje. Nesigurnost je obilježje
njegova života. Takvi udari sudbine izazivaju neraspolo
ženje i ogorčenost, a to se poslije prenosi u kućni život.
Kad se svakog dana i svakog sata javljaju potrebe, koje
se ne mogu da podmire, izbijaju razdor i svadje. Kao po
sljedica toga nastupa rušenje braka i porodice.
Ili oboje, muž i žena, idu na rad. Djeca su ostavljena
sama sebi ili nadgledanju starije braće i sestara, kojima
su nadzor i njega takodjer potrebni. O podne se u naj
većoj hitnji proguta ono bijedno jelo, i to, ako roditelji
�121
uopće imaju vremena, da dotrče kući, sto u hiljadama
slučajeva zbog udaljenosti mjesta za rad od stana i zbog
kratkoće pauze nije moguće. Umoreno i malaksalo oboje
se uveče vraća kući. Mjesto prijatne, vesele kućice oni
dodju u tijesan, nezdrav stan, koji često nema dovoljno
ni svijetlosti ni zraka i u kome nedostaju najpotrebnije
ugodnosti. Sve veća oskudica na ugodnim stanovima i
užasne posljedice, koje otuda potječu, čine jednu od naj
mračnijih strana našeg društvenog poretka, koja vodi mno
gobrojnim nesrećama, porocima i zločinima. I ta oskudica
dobrih stanova, usprkos svih pokušaja da se ublaži, po
staje sve veća u gradovima i industrijskim okružjima. O na
zahvata sve šire slojeve: sitne proizvodjače, činovnike,
učitelje, male trgovce i t. d. Z ena radnikova vrativši se
uveče kući umorna i iznurena ima opet pune ruke p o sla ;
na vrat na nos mora se starati, da bar ono, što je naj
nužnije, dovede u red. Djeca se odmah odvedu u postelju,
žena sjedi i šije i krpa duboko u noć. O na ne zna za
odmor i okrepu. Muž ima često malo znanja, žena još
manje, i ono majo, što imaju jedno drugome da kažu,
brzo je gotovo. Čovjek ide u gostionu, da tamo nadje
prijatnosti, koje kod kuće nema, pije i potroši prema svojim
prilikama i suviše. Ponekad se oda kartanju, koje stoji
velikih žrtava i više društvene krugove, i izgubi u kartama
još više, no što zapije. Z a to vrijeme žena sjedi kod kuće
i ljuti s e ; ona mora da radi kao tegleća marva, za nju
nema oduška i odm ora; čovjek iskorišćuje, što može bolje,
slobodu, koju mu je donio taj slučaj, što je rodjen kao
muškarac. T ako se javlja nesloga. Još ako je žena manje
predana, ako uveče, vrativši se kući s posla umorna, traži
opravdanog razonodjenja, gospodarstvo podje natrag i bijeda
se podvostruči. I usprkos svemu tomu mi živimo u „naj
boljem od svih svjetova'*.
T ako se i brak proletarijata sve više razorava. I pri
povoljnom radnom vremenu proletarski je brak ipak izložen
razornom uplivu, jer tada prekomjerni i nedjeljni rad odu
zima radnikovo vrijeme, koje mu jedino za njegovu porodicu
ostaje. U bezbrojnim slučajevima on ima da ide čitave
sate do radionice, za vrijeme odmora opodne nije mu
�122
moguće ići kući; jutrom ustaje vrlo rano, kad djeca još
najdubljim snom spavaju, uveće se vraća kući tako kasno,
kad se ona u istom stanju nalaze. Hiljade radnika, naročito
gradjevinara u velikim gradovima, zbog daljine stanovanja
ne vraćaju se kući preko cijelog tjedna- Pri takvim prili
kama neka se onda goji porodični život! Osim toga prevladjuje sada sve više ženski rad, osobito u tekstilnoj
industriji, koja je hiljadi parnih tkaonica i mehaničkih vre
tena stavila u službu jeftine ženske i dječije ruke. Sada
se raniji odnošaj preokrenuo. Z ena i dijete idu u tvornicu,
a muž bez posla i hljeba sjedi kod kuće i vrši kućne
poslove. „Tako se u radionama za priredjivanje surovina
u okolici Chemnitza nadje mnogo žena, koje tu rade samo
zimi, jer njihovi muževi, koji su rukodjelje, zidari, tesari
itd., ne imadu zimi nikakvu ili tek malu zaslužbu. U drugim
okružjima traže žene gradjevinara posla u tvornicama za
zimskih mjeseci. Dešava se često, da se u ženinoj otsutnosti muž brine za kućanstvo.” 1 U sjevernoj Americi,
koja je svojim brzim kapitalističkim razvitkom dala sva zla
evropskih industrijskih država u mnogo većem razmjeru,
postoji jedno vrlo karakteristično ime za stanje, što ga ovi
odnosi izazivaju. Industrijska mjesta, u kojima rade poglavito
žene, dok muževi sjede kod kuće, zovu se she towns,
što znači „njihovi gradovi”, gradovi žena.2
Pristup žena u sve privredne pozive danas je priznat
od svih strana. Buržoasko društvo, jureči za dobitkom i
profitom, odavna je uočilo, kako je odličan predmet za
eksploataciju radnica u sravnjenju s muškarcem, jer je
1 Tehnika i gospodarstvo. Listopad 1909. Str. 3 7 7 ,
2 Z a ovu činjenicu govori slijedeća bilješka iz jednih novina od
godine 1893. U njoj se v e li: „Jedna od o s o b i t o s t i t v o r n i č k i h
s e l a jest klasa muževa, koji se vrlo tačno zovu „kućanstvenicima“ .
G otovo u s v a k o m gradu, gdje ima mnogo i n d u s t r i j e , nadje se
takovih muževa u v e l i k o m broju. Tko dodje k njima malo iza ručka,
naći će ih sa pregačama, gdje peru posudje. U drugo doba može ih se
naći, gdje zapremaju krevete, umivaju djecu, pometaju ili kuhaju . . . Ovi
muškarci bave se kućanstvom iz toga j e d n o s t a v n o g razloga, sto
njihove žene m o g u v i š e o d n j i h z a s l u ž i t i i što se nešto prištedi, kad žene idu na rad.u
�123
podložnija i sa manjim zadovoljna.1 Broj zvanja i vrsta
zanimanja, u kojima žene kao radnice rade, raste sve više.
Prevladjivanje i usavršivanje strojeva, jednostavniji proces
rada poradi sve veće njegove podjele, sve jača medjusobna
konkurencija kapitalista, kao i borba industrijskih zemalja
na svjetskom tržištu, sve to sprema uvjete za sve veću
primjenu ženinog rada. O va je pojava zajednička svim
industrijskim državama. Ali u koliko se broj radnica pove
ćava, u toliko su oni jači konkurenti muških radnika. O vo
potvrdjuju mnogobrojne izjave tvorničkih nadzornika i sta
tistički podaci o radnicama u privredi.
Najgori je položaj žena u onim privrednim granama, u
kojima one pretežito rade, kao na primjer u industriji
odijela i rublja, naročito u onim radnim granama, u kojima
se radi u svome stanu za poduzetnika. Ispitivanja o polo
žaju radnica u fabrikaciji rublja i u konfekciji, koja je ca
revinsko vijeće izvršilo 1886., pokazala su, da žalosne
nagrade prinudjivaju ove radnice na sporednu zaradu pro
davanjem svoga tijela.
Naša kršćanska država, čije se kršćanstvo redovito
uzalud traži tamo, gdje bi trebalo da ga ima, a nalazi
tamo, gdje je suvišno ili štetno, ta krećanska država radi
kao i kršćanski buržoa, što ne čudi onoga, koji zna, da
je kršćanska država tek agenat kršćanske buržoazije. D r
žava se teško odlučuje na zakone, koji ograničavaju ženino
radno vrijeme na snošljivu mjeru i zabranjuju dječiji rad,
kao što ni mnogim svojim činovnicima ne da ni dovoljno
nedjeljna odmora ni normalno vrijeme rada i time šteti
njihov porodični život. Poštanski, željeznički, kaznionički
i tako dalje činovnici često moraju da vrše svoju službu
1 „G ospodin E ., jedan tvorničar, saopćuje mi, da on isključivo žene
zaposluje kod svojih mehaničkih vretena; on daje prednost u d a t i m
ženama, osobito takvima, koje imaju porodicu, č i j e j e u z d r ž a v a n j e
o v i s n o o d n j i h , one. su mnogo pozornije i lakše ih se dade naučiti,
nego neudate, a o n e s u p r i s i l j e n e , d a s v e s v o j e s i l e
n a p n u , kako bi pribavile potrebna sredstva za život. Tako se kreposti,
osobite kreposti ženskoga značaja upotrebljavaju na njegovu štetu, —
tako je sve moralno i nježno u njihovoj naravi samo sredstvo njihova
ropstva i njihovih muka.w Govor lorda A sh leya o desetsatnom radu,
1844. Karl M a r k s , Kapital, 2 . izdanje.
�124
preko dopuštenog vremena, a plaća im stoji u obratnom
razmjeru.
Pošto su dalje cijene stanova prema dohotku radnika,
nižeg činovnika i sitnog čovjeka i suviše velike, oni se
moraju ograničiti na najskromnije. U stan, na prenoćište,
uzimaju samce ili djevojke, ili jedne i druge u isto vrijeme.1
Stari i mladi stanuju u natjesnijim sobama, zbijeni, bez
rastavljenosti spolova, često puta svjedoci najintimnijih stvari.
O tome, kako tada prolaze osjećanje stida i moral, postoje
strašna fakta. Ogrubjelost i podivljavanje omladine, o čem
se u posljednje vrijeme tako često govori, imaju se pri
pisati poglavito takvim prilikama, koje postoje u gradu i
na selu. A kakav upliv na djecu mora imati privredni rad ?
Najgori, što se zamisliti može u fizičkom i moralnom po
gledu.
Nagomilavanje udatih žena u industriji od najkobnijih
je posljedica naročito za vrijeme trudnoće, porodjaja i u
prvim danima djetinjeg života, kad su djeca ovisna o maj
činome mlijeku. Z a vrijeme trudnoće javlja se veliki broj
bolesti, koje razorno utiču kako na plod, tako i na orga
nizam ženin izazivajući prije vremena porod ja je i pobacivanja. Cim dijete » dodje na svijet, majka je prinudjena,
da se što prije vrati u tvornicu, da njeno mjesto ne za
uzme konkurentkinja. A neizbježne posljedice toga za dojenčad jesu : zanemarena njega, rdjava hrana, čak potpuna
oskudica u hrani; da bi ih umirili, daju im raznih opiuma.
Dalje su posljedice: umiranje i zakržljavanja u masi, jednom
riječi: degeneracija rase. Cesto puta djeca rastu, a nikad
ne uživaju pravu materinsku ili očinsku ljubav i ne osjete
istinsku roditeljsku ljubav. T ako se radja, živi i umire pro
letarijat- A država i društvo čude se, što se surovost, ne
moral i zločin nagomilavaju.
1 Prema popisu pučanstva u Pruskoj od 1900. bilo je 3 4 6 7 3 8 8
osoba, koje nijesu bile u rodu s kućegazdom, a prosječno su ti strani
elementi sastojali za Prusku od preko četvrtine sustanara (3 7 8 3 4 8 pod
stanara i 4 5 3 3 2 2 sunočnika), na ladanju od jedne sedmine, u gradovima
već od jedne trećine, a u samom Berlinu od preko polovice (5 7 1 8 0 pod
stanara i 9 9 9 7 5 sunoćnika). G . v. Mayr, Statistika i društvena nauka.
3. svezak, str. 89. Tiibingen 1909.
�125
Kada je početkom šezdesetih godina prošloga vijeka
hiljadama radnica u engleskim pamučnim okruzima uslijed
sjeveroameričkog rata za slobodu robova ostalo bez posla,
liječnici su opazili neobičnu stvar, da je smrtnost djece
usprkos velikoj bijedi stanovništva o p a l a . Uzrok je bio
u tome, što su djeca dobijala sada hranu od majke i bolju
njegu, no što su je ikada imala. Isti je fakat konstatiran
za vrijeme krize sedamdesetih godina u sjevernoj Americi,
naročito u N ew Yorku i M assachusettsu. Besposlica je
lišila žene rada i ostavila im vremena za njegovanje djece.
Isti su se pojavi opažali za vrijeme generalnog štrajka u
Švedskoj (kolovoz i rujan 1909). Brojevi smrtnosti u Stockholmu i u drugim većim švedskim gradovima nijesu odavna
bili tako povoljni, kao što je to bilo u tjednima toga gole
mog štrajka, jedan od najistaknutijih medicinskih autoriteta
grada Stockholma izjavio se u tom smislu, da ovi neobično
povoljni odnosi smrtnosti i uopće zdravlja stoje bez sumnje
u najužoj vezi s generalnim štrajkom. Naročito je izvan
svake sumnje okolnost, da su velike gomile, od kojih je
za vrijeme štrajka bila sastavljena „vojska ljenivaca“ , imale
prilike nalaziti se skoro n e p r e s t a n o p o d s l o b o d n i m
n e b o m , na svježem zraku, što je naravno vrlo povoljno
utjecalo na tjelesno zdravlje. Ma koliko bili opsežni sani
tarni propisi, što vrijede za radione, zrak je u radionama
ipak uvijek takav, te mora obzirom na zdravlje djelovati
manje ili više štetno. A ne smije se podcjenjivati ni z a
b r a n a a l k o h o l a za vrijeme generalnog štrajka.
U kućnoj industriji, koju privredni romantičari prave
tako idilskom, odnosi nijesu nimalo bolji. Ovdje je pored
čovjeka i žena prikovana za rad od jutra do mraka i
djeca se za najranije mladosti upotrebljavaju za taj isti
rad. Strpani u najmanjem prostoru, čovjek, žena, porodica
i pomoćnici živu zatrpani odpacima od rada i zagušeni
najneprijatnijim isparenjima. Kakav lokal za stanovanje i
rad, takav i za spavanje. T o su obično mračne rupe,
bez ventilacije, veoma opasne po zdravlje, čak i kad bi u
njima stanovao samo jedan dio onih, koji su smješteni.
Sve teža borba za opstanak goni često puta žene i
muškarce na postupke, kojih bi se oni pod drugim priii-
�126
kama gnjušali. T ako je 1877. utvrdjeno, da je u Miinchenu
medju prostitutkama, koje su stajale pod policijskom kon
trolom, bilo nešta manje nego 203 žene radnika i zanatlija.
A koliko se udatih žena podaje iz bijede ne podvrga
vajući se policijskoj kontroli, koja duboko dira osjećaj
stida i ljudskog dostojanstva 1
Deseto poglavlje.
Brak kao opskrba.
1. Opadanje zaključivanja braka.
Nije potrebno dalje dokazivati, da u opisanim prili
kama raste broj onih, koji ne gledaju na bračni život kao
na paradiz bojeći se da stupe u nj. O tuda dolazi to, što
broj sklapanja brakova u većini kulturnih država opada. Iz
iskustva se zna, da visoke cijene žitu u jednoj jedinoj
godini utiču štetno na sklapanje brakova i radjanja. I što
više napreduje industrijalizovanje jedne zemlje, to većma
ovisi ^ j broj o držanju i padanju čitave ekonomske ko
njunkture. Duže privredne krize i sve jače pogoršavanje
općeg privrednog stanja moraju uplivisati stalno nepovoljno.
T o potvrdjuje bračna statistika u svim gotovo kulturnim
zemljama.
Prema najnovijem vladinom izvješću sklopljeno je u
Saveznim Državama od 1887. do 1906. godine 12,832.044
brakova.
1887.
1891. .
1892.
1893. .
1894.
.
4 8 3 .0 9 6
562*412
5 7 7 .8 7 0
,
.
.
.
.
.
.
.
.
578.673
566.161
1902.
.
1903. . .
1904. . .
1905. . .
1906. . .
7 4 6 .7 3 3
7 8 6 .1 3 2
781145
.
.
804*787
. 8 5 3 -2 9 0
Vidimo dakle, da zbog krize 1893./94 broj zaključenih
brakova godine 1894. ne samo da se ne diže, već da za
12.312 pada. Ista se pojava opetuje godine 1904. poka
zujući, da je broj zaključenih brakova spao za 4987.
U Francuskoj pokazivaše sklapanje brakova slijedeću
sliku:
�127
1873.
1878.
1883.
1888.
do
do
do
do
1877. .
1882. .
1887. .
1892. .
.
•
.
.
1893. do 1897. . . . 288.000
1898. do 1902. . . . 296.000
1903. do 1907. . . . 306.000
.299.000
. 281.000
.284.000
. 279.000
Najvišu brojku pokazuje godina 1873. sa 321.238
brakova. O donda se umanjuje broj sklopljenih brakova podignuvši se opet s napredovanjem gospodarskog života.
Godine 1907. pokazuje Francuska najviši broj poslije 1873.
godine: 314.903. sklopljenih brakova. T aj je porast do
nekle posljedica novog zakona od 21. lipnja 1907., koji
je nužne formalnosti za sklapanje braka pojednostavio
unapredivši tako broj brakova.
Na 1000 srednjeimućnog pučanstva došlo je brakova:
Države
Njemačko carstvo . . .
otuda Pruska . . . .
„
Bavarska . . .
„
Saska . . . .
A u s t r ij a ...............................
U g a r s k a ...............................
I t a l i j a ....................................
Švicarska
..........................
Francuska ..........................
Engleska i W ales . . .
Š k o t s k a ...............................
I r s k a ....................................
B e l g i j a ...............................
Nizozemska
.....................
D a n s k a ...............................
Norveška
..........................
Švedska ...............................
Finska ....................................
Evropska Rusija isklj.
područje V isle . . .
B u garsk a ...............................
S r b i j a ............................... |
1871
do
1875
1876
do
1880
1881
do
1885
1886
do
1890
1891
do
1895
1896
do
1900
1901
do
1905
1907
18.84 15.68 15.40 15.68 15.88 16.83 16 16.2
18.88 15.86 15.92 16.32 16.40 16.86 16.2 16.4
18.92 14.65 13.64 13.96 14.76 16.09 15.2 15.4
19.96 17.70 17.62 18.64 17.52 18.76 16.6 16.8
18.30 15.52 15.88 15.40 15.76 16.04 15.8 15.81
21.50 19.30 20.24 17.72 17.92 16.05 17.2 19.6
15.54 15.06 14.08 17.64 14.96 14.40 14.8 15.4
16.06 14.90 13.80 14.00 14.72 15.59 15 15.6
16.96 15.16 15.04 14.48 14.90 15.14 15.2 16
17.08 15.34 15.14 14.70 15.16 16.14 15.6 15.8
14.98 13.76 13.76 18.02 13.68 14.94 14 14
9.72 9.04 8.66 8.66 9.48 9.87 10.4 10.2
15.44 13.94 13.94 14.34 15.24 16.45 16.2 16.2
16.64 15.76 14.28 14.04 14.48 14.88 15 15.2
15.88 15.54 15.38 13.94 13.84 14.79 14.4 15.2
14.58 14.40 13.82 12.76 12.92 13.73 12.4 11.8
14.04 13.20 12.84 12.20 11.45 12.04 11.8 12.0
17.68 15.72 14.90 14.40 12.98 15.34 13 13.6
19.62 17.62 18.06 17.94 17.08 17.80
—
—
18.04 17.24 16.07 —
22.80 23.32 22.14 21.76 19.84 —
—
—
—
—
—
—
D a broj zaključenih brakova u večini zemalja, gdje vlada
industrijska prosperiteta ili kriza, opada, pokazuje se posve
1 Iz godine 190 6 .
�128
jasno u Njemačkoj. 1872., godina za njemačko-francuskim
ratom, dala je za Njemačku, kao godina 1873. za Fran
cusku, najveći broj zaključenih brakova (423.900). O d go
dine 1873. pada taj broj i dodje u godini 1879., u vrijeme
najžešće krize, do svog najnižeg stepena (335.113); onda
se lagano diže do godine 1890., koja još bijaše godina
prosperiteta; pada iznova u godini 1892. i diže se opet
u godinama prosperiteta, da u godinama 1899. i 1900., u
vrijeme najljepšeg industrijalnog procvata, dosegne svoj
vrhunac (476.491 godine 1900., 471.519 godine 1899.).
Nova kriza donese opadanje sa sobom. Godine 1902. pada
broj sklopljenih brakova opet na 457.208, da u godi
nama 1906. i 1907. (498990 i 503964) opet dospiju do
vrhunca. Pa ako je godine 1906. broj zaključenih brakova
bio za 13.004 viši nego 1905., pokazuju se već uplivi
krize od 1907. u smanjenom apsolutnom prirastu (samo
4974 prema godini 1906.) i relativnom nekom prirastu
(mjesto 8.2 na 1000 stanovnika tek 8.1).
Uopće pokazuju brojke u većini zemalja tendenciju
opadanja zaključenih brakova. Najpovoljnije stanje u skla
panju brakova bilo je sredinom sedamdesetih godina; od
tada pa do kraja devedesetih godina to je stanje samo
izuzetno dostignuto i kako se vidi iz priložene tabele, velika
većina navedenih zemalja ostala je iza njega.
Ali ne samo odnosi zarade, već i o d n o s i s v o j i n e
utiču u velikoj mjeri na zaključivanje brakova. Schmollerov
Godišnjak za 1885., sveska I., pruža saopćenja o kretanju
stanovništva u kraljevini Wiirttembergu, iz kojih izlazi, da
sa uvećanjem k r u p n o g posjeda broj ž e n j e n i h ljudi od
25 do 30 godina o p a d a , a broj n e o ž e n j e n i h izmedju
40 i 50 godine r a s t e . (V idi tablicu na strani 129.).
Sitni posjed ide na ruku sklapanju brakova, on omo
gućava većem broju porodica i ako skromnu egzistenciju,
dok krupni posjed utiče nepovoljno na sklapanje brakova.
Neprestanim industrijalizovanjem ladanja raste broj zaklju
čenih brakova u gradjanskim zanimanjima. Tako je u go
dinama 1901. do 1904. na 1000 pripadnika jednog zanimanja
došlo u Švedskoj do zaključenja braka:
�129
Z e m ljo r a d n ja ...............................4.78
Industrija i ru darstvo.................. 7 17
Trgovina i p r o m e t .................. 7.75
Slobodna i druga zanimanja . . 6.33
U prosjeku 5.92
Svi ovi brojevi pokazuju, da su presudni ne m o r a l n i ,
već m a t e r i j a l n i uzroci. B r o j s k l o p l j e n i h b r a k o v a
kao i m o r a l n o s t a n j e j e d n o g d r u š t v a zavi si
j e d i n o od n j e g o v e m a t e r i j a l n e podl oge.
Postotno vlasni
štvo zemljišta u
hektarima
Postotno vlasništvo
muškaraca
oženjenih u neoženjenih
dobi od 25 u dobi od 4 0
do 5 5do20 preko 20 do 3 0 god. do 5 0 god.
Gornji Neuenbiirg
. . . .
Istočno od Stuttgarta . . .
Južno od Stuttgarta . . . .
Sjeverno od Stuttgarta
. .
Schw arzw ald ...............................
Gornji N e c k a r ..........................
Prema i s t o k u ..........................
S j e v e r o is to k ...............................
Svapski A l b ...............................
Sjeverna gornja Svapska . .
O d H alla prema istoku . .
Područje Bodenskog jezera .
Srednja i juž. Gor. Svapska
7 9 .6
7 8 .9
6 7 .6
5 6 .5
5 0 .2
4 3 .6
3 9 .5
2 2 .2
2 0 .3
19.7
15 .5
14 .2
1 2 .6
2 0 .4 ' 0 .0
17.7
3 .4
2 4 .8
7 .6
3 4 .8
8 .8
4 2 .2
7 .6
4 0 .3 16.1
4 7 .6 12 .8
2 7 .7
50.1
4 0 .8 3 8 .3
4 8 .0 3 2 .3
5 0 .0 3 4 .5
6 1 .4 2 4 .4
4 1 .1 4 6 .3
6 3 .6
5 1 .3
4 8 .6
5 0 .0
4 8 .6
4 4 .3
4 8 .7
3 8 .8
3 8 .8
3 2 .5
3 2 .5
2 3 .5
3 0 .0
4 .4
8.1
8 .7
1 0 .0
10.1
1 0 .8
1 0 .0
1 0 .6
7 .5
9 .7
1 3 .8
2 6 .4
19.1
2. Čedomorstva i pobacivanja.
Strah od siromaštva i bojazan, da se djeca ne će moći
odgojiti, kao što položaj iziskuje, glavni je uzrok, koji žene
iz s v i h klasa goni na postupke, koji nijesu suglasni s pri
rodnom svrhom, a cesto puta ni sa kaznenim zakonikom.
O tuda su se pojavila najrazlićitija sredstva za sprijećavanje
oplodbe, ili, ako je ova i protiv volje bila, za uništavanje
ploda, pobačaj, abortus. Pogriješno bi bilo tvrditi, da ova
sjedstva upotrebljavaju samo lakoumne, nesavjesne žene.
Cesto puta vrlo odane žene žele da ograniče broj djece
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
Q
�130
i stojeći pred dilemom: ili da odreku mužu ili da ga otje
raju na ono, za što je on inače vrlo sklon, — radije se
izlažu opasnosti upotrebe abortivnih sredstava. Osim toga
ima žena, koje, da bi sakrile ,,pad“ , ili iz neraspoloženja
prema trudnoći, porodu ili odgoju djece, ili iz straha, da
ne izgube brzo svoju dražest i ugled u očima muža ili
ljudi, rade to isto i za dobre novce nalaze predusretljive
potpore kod liječnika i primalja.
Umjetni pobačaj, sudeći po različnim znacima, ulazi
sve više u praksu. V eć kod starih naroda postojao je, a
danas se upotrebljava od najcivilizovanijih naroda pa do
barbarskih. Stari Grci obavljahu ga otvoreno, a da proti
tomu nijesu ustajali zemaljski zakoni. U vrijeme Platonovo
bilo je primaljama dopušteno izazivati abortuse, a Aristotel
je preporučao prijevremeni porodjaj kod neudatih ondje,
„gdje je žena uza sve mjere opreznosti zatrudnjela**.1 Po
mišljenju Julesa Rouyera 'rimske su žene pribjegavale poba
čaju iz više razloga. Jedno su htjele izbjeći rezultat nedo
puštenih odnosa, dalje su htjele zadržati mogućnost nepre
kidnog uživanja, osim toga htjele su izbjeći i promjenama,
koje izazivaju na tijelu žena trudnoća i porodjaj.2 Kod
Rimljana se žena od 25 do 30 godina smatrala već starom
i zato se ona uklanja s puta svemu, što bi njemu dražest
okrnjilo. U srednjem vijeku pobačaj je kažnjavan teškim
tjelesnim kaznama, čak smrtnom kaznom, a slobodna žena,
kad to učini, postaje rob.
Danas je pobačaj najviše rasprostranjen u Turskoj i u
Saveznim Državama. „Turci misle, da dijete do petog
mjeseca ne ima pravog života; oni se ne ustručavaju ni
malo izazvati pobačaj. P a ni u vremenima, kad će aborti
biti kažnjavani, ne će oni biti rjedji. U samom vremenu
od šest mjeseci godine 1872 raspravljalo se u Carigradu
o više nego 3000 slučajeva umjetnim načinom izazvanih
abortusa. “ 3
Još su češći slučajevi pobacivanja u Saveznim Držažama. U svim većim gradovima Unije ima zavoda, u ko
1 E. M etschnikoff, Studije o prirodi čovjeka. Str. 135. Leipzig 19 0 4 .
2 Jules Rouyer, M edicinske studije o starome Rimu, Paris 1859.
s E. Metschnikoff, u pomenutoj knjizi, str. 134, 135.
�131
jima djevojke i žene prije vremena vrše porodjaje; mnoge
američke novine donose oglase o tim zavodima.1 U ta
mošnjem društvu govori se o pobačaju isto tako bez ustru
čavanja, kao i o urednom porodjaju. U Njemačkoj i ostalim
evropskim zemljama vladaju o tome drukčiji pojmovi, a
njemački kazneni zakonik predvidja tamnicu za učinioca i
pomočnika.
U mnogo slučajeva pobačaj prate najgore posljedice,
često nastupi i smrt, često se zdravlje za uvijek razori.
„Najteža trudnoća i najteži porodjaj mnogo su lakši od
bolova, koji su posljedica vještačkog abortusa. “ 2 Neplodnost
je jedna od najobičnijih posljedica. Usprkos svega toga
pobačaji su sve češći u Njemačkoj. T ako je radi odstra
njivanja ploda osudjeno od 1882. do 1886. godine 839
osoba, od 1897. do 1901. 1565, od 1902. do 1906.
2236.3 Chronique scandaleuse posljednjih godina ispunjena
je slučajevima pobačaja, koji su izazvali veliko interesovanje, jer su u njemu igrali ulogu ugledni liječnici i žene
iz otmjenog društva. A sudeći po sve češćim oglasima o
tome u buržoaskim novinama, množe se zavodi i mjesta,
u kojima udate i neudate žene imaju prilike, da posljedice
svojega ,,pada“ dočekaju u potpunoj tajnosti.4
Strah od velikog broja djece s obzirom na imovno
stanje i troškove oko uzgajanja učinio je, da se kod čitavih
klasa i naroda upotreba preventivnih sredstava razvila u
sistem, koji je postao društvenom bolešću. Poznato je, da
je gotovo u svim slojevima francuskog društva proveden
sistem dvoje djece.
Malo je kulturnih zemalja sa tako
čestim brakovima, kao što su u Francuskoj, ali ni u jednoj
zemlji nije prosječni broj djece tako malen i porast sta
1 P . Brouardel, Pobačaj. Str. 36. do 3 9 , Pariz 1901. Prema jednom
službenom izvješću bilo je u New -Y orku nabrojeno do 2 0 0 osoba, koje
se kao zanatom bave odstranjivanjem ploda.
2 Ed. R eich, Povjest i opasnosti abortusa. 2. izdanje. Leipzig 1893.
3 Statistika njemačkoga carstva. 3. svezak. Kriminalna statistika za
godinu 1906.
4 U Švedskoj došlo je na 1 0 0 .0 0 0 stanovnika pred sudbenu istragu
kriminalnih abortusa: 1851. do 1880. 3 .0 4 , od 1881. do 1690. 6 .6 6 , a
od 1891. do 1900. 19*01. F. Prinzing, u spomenutom djelu str. 4 4 .
�132
novništva tako spor. Francuski buržoa kao i sitni vlasnik
i seljak drže se ovog sistema, njima se pridružuje i fran
cuski radnik. Naročite seoske prilike, čini se, da su u
nekim krajevima Njemačke dovele do sličnih stanja. U
jugozapadnoj Njemačkoj postoji jedan dražestan kraj, u
kom se u vrtu svake seljačke kuće nalazi drvo somina,
čiji se dijelovi upotrebljavaju kao abortivna sredstva. U
drugom jednom okrugu iste oblasti postoji već odavna kod
seljaka sistem dvoje d jec e ; oni ne će da dijele svoje
imanje. Osim toga pada jako u oči, kako se u Njemačkoj
rasprostire literatura, koja pretresa i preporučuje sredstva
za „svojevoljnu besplodnost“ . Naravno, uvijek pod „nauč
nom4 zastavom i sa pokazivanjem na tobože opasnu pre
*
naseljenost.
Pored pobačaja i umjetnog spriječavanja začeća igra
izvjesnu ulogu i zločin. U Francuskoj se ubijstva i napu
štanja djece nagomilavaju, potaknuta francuskim gradjanskim
zakonikom, koji zabranjuje istraživanje oca. § 340. fran
cuskog gradjanskog zakonika veli: „La recherche de la
paternite est interdite4 (zabranjeno je istraživati oca dje
4
tetu), dok § 314. veli: „La recherche de Ia maternite
est admise4 (dopušteno je istraživanje majke). Zabranjeno
4
je tražiti oca, a dopušteno je tražiti majku, to je zakon,
koji bez uvijanja izražava nepravdu prema zavedenima.
Ljudi u Francuskoj mogu zavesti žena i djevojaka, koliko
im god podje za rukom, svake su odgovornosti prosti i
nemaju nikakvog plaćanja troškova. O ve su odredbe do
nesene radi toga, da se ženski spol zastraši od zavodjenja
muškaraca. V idi se, da je posvuda slabi muškarac, taj
predstavnik jakoga spola, onaj, kojega zavode, a koji nikada
ne zavodi. Kao konzekvencija članka 340. francuskog gra
djanskog zakonika došao je članak 312, koji glasi: „ L ’enfant
conQU pendant le mariage a pour pere le mari4 (dijete,
4
rodjeno u braku, ima za oca muža). Kad je traženje oca
zabranjeno, muž se onda mora zadovoljiti i smatrati za
svoje dijete, koje je njegova žena dobila s drugim. Fran
cuskoj se buržoaziji ne može poreći barem dosljednost.
Svi pokušaji, da se članak 340 ukine, propali su dosada.
S druge strane francuska je buržoazija gledala, da
�133
okrutnost zakona, po kom je prevarenim ženama oduzeta
mogućnost prenesti uzdržavanje djeteta na njegova oca,
izgladi ustanovom kuća za nahodčad. O duzeta je dakle
novorodjenčetu osim oca i majka. Po francuskom pravnome
uobraženju nahodčad je siročad i francuska buržoazija pre
nosi uzdržavanje svoje vanbračne djece na d r ž a v n i
t r o š a k kao „djecu otadžbine". Divna ustanova! U Nje
mačkoj se sve više ide za francuskim stopama. O dredbe
gradjanskog zakonika za njemačko carstvo sadrže o pravnim
odnosima vanbračne djece propise, koji su protivni ranijem
humanijem pravu. T u stoji: „Vanbračno dijete i njegov
otac nijesu rodjaci." Naprotiv je već car Josip II. izdao
dekret o jednakosti vanbračne djece s bračnom. „Nikakva
oca ne ima vanbračno dijete, za čiju je majku u vrijeme
začeća postojala conceptio plurium (odnošaj s više m u
škaraca)." Z a lakoumnost, slabost ili siromaštvo materino
kazna je prenesena na dijete. Z a lakoumne očeve ne zna
zakon. „Majka ima pravo i dužnost, da se stara za van
bračno dijete. Roditeljska vlast ne pripada njoj. O tac vanbračnog djeteta dužan je, da dade djetetu do navršetka
šesnaeste godine uzdržanje prema p o l o ž a j u m a j k e
računajući tu i troškove oko uzgoja i školovanja. O va
obveza vrijedi i preko šesnaeste godine, ako je dijete
nesposobno, da samo sebe izdržava. O tac je obvezan, da
naknadi materi troškove oko porodjaja, kao i uzdržavanje
za prvih šest tjedana poslije porodjaja i druge neizbježive
troškove oko trudnoće i porodjaja." I tako dalje. Po pruskom
zemaljskom pravu zavodnik je plaćao besprijekornoj neudatoj ženskoj ili udovici prema svome stanju i imanju, ali
ta svota nije smjela prekoračiti četvrtinu njegove imovine.
Vanbračno je dijete imalo pravo tražiti od oca za uzdr
žavanje i odgoj, bez obzira na to, je li mu mati bila bes
prijekorna osoba, ali samo do iznosa, koji je bio dovoljan
za uzgajanje bračnog djeteta kod ljudi seljačkog ili običnog
gradjanskog staleža. A ko je vanbračni spolni snošaj vršen
pod obećanjem za budući brak, sudac ima da prizna osra
moćenoj ime, stalež i čin zavodnika, kao i sva prava jedne
razvedene žene, oglašene za nevinu, a u tom slučaju van
bračno dijete ima sva prava djece, rodjene u pravovaljanome
�134
braku. T o je sada prestalo. Natražnost je deviza našeg
zakonodavstva.
U razdoblju od 1831. do 1880. raspravljeno je pred
francuskim porotnim sudištima 8568 slučajeva čedomorstva,
a taj se broj 471 (u godinama 1831. do 1835.) dignuo
do 970 (u godinama 1876. do 1880.). U isto vrijeme
bilo je raspravljeno 1032 slučaja abortusa, 100 slučajeva
u samoj godini 1880.1 Razumije se samo po sebi, da tek
najmanji dio umjetnih pobačaja dolazi do znanja sudova,
redovito to biva tek onda, kad slijede teške bolesti ili
smrt. Čedomorstvo je dolazilo kod stanovništva čitave
zemlje u 75, postotaka, a abortus samo u gradovima u 67
postotaka. Z ene u gradovima imaju pri ruci više sredstava,
da bi odstranile normalni porodjaj, otuda tako mnogo slu
čajeva abortusa i razmjerno malo čedomorstva. Na selu
je odnošaj obrnut. U Njemačkoj je zbog čedomorstva
osudjeno u godinama 1882. do 1886. — 884, od 1897.
do 1901. — 887, od 1902. do 1906. — 745 osoba.*
T o je eto slika, što nam je pruža današnje društvo o
svojim najintimnijim odnosima. O na se daleko udaljuje od
slike, koju o društvu sastavljaju fantaste, tek ima tu pred
nost, da je — istinita. T reba medjutim dodati još nekoliko
karakterističnih poteza kistom.
3. Odgajanje za brak.
Uopće ne bi trebalo da bude podijeljenih mišljenja
o tom, da danas ženski spol stoji u duševnom pogledu
prosječno ispod muškoga. Balzac,wkoji nije bio nikakav pri
jatelj žena, tvrdi doduše o v o : „Zena, koja dobija muško
obrazovanje, ima najsjajnije i najplodnije osobine, koje su
potrebne, da osnuju svoju i svoga muža sreću“, a Goethe,
koji je žene i ljude svoga vremena dobro poznavao, zlobno
veli u Djačkim danima Meštra Vilima (Ispovijesti jedne
lijepe duše) : „Učene su žene ismijavane, a ni školovane
nijesu trpljene, vjerovatno zato, što se držalo za neučtivo
1 A . Pouzol, Potraga za ocem. Str. 134, 471 Paris 1902.
2 Statistika njemačkog carstva 183. svezak.
�i3 5
zastidjeti tako mnogo ljudi neznalica*4, ali time nije ništa
izmijenjeno u faktu, da uopće žene duševno zaostaju za
muškarcimn. O va razlika m o r a da postoji, j e r j e ž e n a
s a m o ono, š t o je č o v j e k , kao n j e n g o s p o d a r ,
n a č i n i o o d n j e . Obrazovanje žena zanemarivano je
još više od obrazovanja proletarijata, a ono, sto se na tom
polju čini, nije dovoljno. Mi živimo u vremenu, u kom
potreba za izmjenom misli raste u svim krugovima, i tu je
zanemareno duševno razvijanje žene velika pogriješka, koja
se muškarcu osvećuje.
Kod muškarca je obrazovanje upućeno — bar se tako
veli, i ako se to sadašnjim sredstvima ne postizava — na
razvitak razuma, izoštravanje mišljenja, proširenje stvarnog
znanja i učvršćivanje volje, ukratko na obrazovanje funk
cija razuma. Nasuprot tome, kod žene viših staleža obra
zovanje se upućuje poglavito na pojačanje o s j e ć a n j a ,
na formalno i estetičko obrazovanje, pomoću kojega se
samo pojača ženina živčana osjetljivost i fantazija, kao što
je to glazba, beletristika, umjetnost, poezija. T o je najobrnutije, što može biti. Ovdje se pokazuje, da se faktori,
koji imaju da odluče o obrazovanju žene, daju voditi
svojim predrasudama o prirodi ženskoga karaktera i ogra
ničenom njenom položaju u životu. Osjećajni život i fan
tazija žena ne smije se i dalje razvijati, što pojačava samo
njene sklonosti prema nervozi, već i kod nje, kao i kod
muškarca, treba razviti rad razuma i upoznati je sa poja
vama praktičnog života. Z a oba spola bilo bi od najveće
koristi, kad bi i žena imala namjesto suvišne osjećajnosti,
koja često puta postaje neprijatna, jednu dobru porciju
razvijenog razuma i sposobnosti za egzaktno mišljenje, na
mjesto nervozne osjetljivosti i plašljivosti čvrstinu karak
tera i fizičke hrabrosti, namjesto estetičnog znanja, u
koliko ga ona uopće ima, poznavanje svijeta i ljudi i pri
rodnih sila.
Uopće je dosada osjećajni život žene bezmjerno razvijen,
naprotiv njen dušeVni razvitak spriječavan, zanemarivan i
ugušivan. Uslijed toga žena pati od hipertrofije osjećajnog
života i zbog toga je podložna svakom praznovjerju i zabludi,
divno tlo za religijozne i druge šarlatanerije, lako upotrebljivo
�sredstvo za svaku reakciju. Ograničeni ljudi oplakuju to,
jer i oni od toga pate, ali ga ne mijenjaju, jer još i sami
u ogromnoj većini stoje do iznad ušiju u predrasudama.
Uslijed ovoga, što smo iznijeli, žene gledaju na svijet
drukčije od ljudi, a time je stvoren još jedan jak izvor
razlika izmedju obih spolova.
Sudjelovanje u javnom životu danas je za svakog
čovjeka jedna od najhitnijih dužnosti njegovih; što mnogi
ljudi toga još ne pojimaju, ne mijenja stvar ništa. Ali je
sve veći krug onih, koji uvidjaju, da javni interesi stoje u
n a j u ž o j vezi sa privatnim odnosima pojedinaca, da dobro
i zlo pojedinih lica i porodica zavise mnogo više od javnih
ustanova, nego od ličnih osobina i radnja. Saznaje se, da
su najveći napori pojedinaca nemoćni prema nedostacima,
koji leže u stanju stvari i odredjuju njihov položaj. S druge
strane borba za život traži mnogo veće napore, nego prije.
Danas se uopće traže od čovjeka napori, koji u sve većoj
mjeri zauzimaju njegovo vrijeme i njegove snage. A bez
znanja i indiferentna žena ne razumije ga. Može se reći,
da je duševna odijeljenost muža od žene danas veća, nego
prije, kada su odnosi bili još sitni i uski i ženi pristupačniji.
Osim toga bavljenje javnim poslovima angažuje veliki broj
ljudi u dotle nepoznatoj mjeri, što proširuje njihov horizonat,
a odvaja ih od kuće sve više i više. Tim e se žena osjeća
zapostavljenom i stvoreno je novo vrelo razmiricama. Vrlo
rijetko zna čovjek, da se razumije sa ženom i da je uvjeri.
Obično čovjek misli, da se ono, što on hoće, ništa ne tiče
žene, ona toga ne razumije. O n se ne trudi, da je uputi.
„T i ne razumiješ toga“, stereotipni je odgovor muža na
žalbu njezinu, da je zapostavlja. Nerazumijevanje žena još
se više povećava nerazumnošću većine muževa. Povoljniji
odnos izmedju muža i žene javlja se u proletarijatu, jer
obadvoje znadu, da vuku ista kola i da za njihovu buduć
nost, dostojniju čovjeka, postoji samo jedno sredstvo:
temeljiti društveni preobražaj, koji će učiniti sve slobodnim
ljudima. U koliko se ova spoznaja medju proleterskim že
nama više širi, u toliko se više usprkos bijedi i nevolji
i d e a 1i z u j e njihov bračni život. O bje strane imaju sada
zajednički cilj, prama kome teže, i nepresušno vrelo pobuda
�137
u izmjenjivanju misli, do kojih ih vodi zajednička borba.
Broj proleterskih žena s ovom spoznajom svakom je go
dinom sve veći. T u se razvija pokret, koji je od odlučnog
značenja za budućnost čovječanstva.
U drugim brakovima osjećaju se u zrelijim godinama sve
jače razlike u obrazovanju i u gledištu, koje se u početku
braka, dok još strast prevladava, lako previdjaju. U koliko
se spolna strast gasi, u toliko je više treba zamijeniti du
hovnim saglasjem. Ali bez obzira na to, razumije li čovjek
svoje gradjanske dužnosti i vrši li ih, on samim svojim
poslom dolazi u stalan saobraćaj s vanjskim svijetom, u
neprekidan dodir sa najrazličnijim elementima i najrazličnijim
stvarima; ta duhovna atmosfera proširuje njegov horizonat
O n se nasuprot ženi nalazi najčešće u nekoj vrsti duhovnog
pabirčenja; nasuprot tome, kućni posao, koji ženu od jutra
do mraka zauzme, ne daje joj vremena za obrazovanje i
duševno je slabi i zahiruje.
Ovu kućnu bijedu, u kojoj danas većina žena živi,
tačno opisuje buržoaski pisac Gerhad v. Amyntor u „ O p as
kama na knjizi života**.1 U poglavlju „Smrtonosni ugrizi
muha“ stoji pored ostalog i o v o :
„Ne dirljivi dogadjaji, koji nikoga ne štede i donesu
ili smrt muža ili moralnu propast dragog djeteta ili dugu,
tešku bolest ili propast kakvog važnog plana, ne uništuju
oni svježinu i snagu domaćice, već sitne svakidašnje brige,
koje srž i kosti jedu . . . Koliko milijuna vrijednih doma
ćica u kuhanju i ribanju istroše volju za životom, u službi
domaćih briga izgube rumene jagodice i djavolasti osmjeh,
dok ne postanu, nabrana, mršava, skršena mumija. Vječito
novo pitanje : ,Sto ćemo danas kuhati ?*, neprestano stru
ganje, tucanje, čišćenje, rezanja jesu kaplje, što padaju
lagano, ali i stalno i sigurno razoravaju duh i tijelo. Ognjište,
na kom se kuha, je mjesto, gdje se sastaju najtužnije bilanse prihoda i rashoda, gdje razmišljanja o poskupljivanju
životnih namirnica i sve težem pribavljanju potrebnog novca
najjače deprimiraju. N a plameni oltar, gdje juha vrije, pri
nose se kao žrtve mladost i čednost, ljepota i vedra
1 Sam. L ucas, Elberfeld.
�138
volja, i tko može poznati u staroj kuharici grbavih ledja i
upalih očiju nekadašnju bujnu, veselu, koketnu nevjestu sa
nakitom ? — Još je starima ognjište bilo svetinja i kraj
njega su oni stavljali svoje Lare i kućne zaštitnike, —
pustite i nas, da čuvamo ognjište kao svetinju, na kojoj
odavna njemačka domaćica umire polaganom smrću, da bi
održala kuću ugodnu, prostrt stol i porodicu zdravu.“
T o je utjeha, koju buržoaski svijet pruža ženi, koja
pri sadašnjem uredjenju bijedno skapava.
O ne žene, koje se uslijed svojih društvenih odnošaja
nalaze u slobodnijem položaju, imaju obično jednostranu
obrazovanost, koja se silno ističe zajedno sa nasljedjenim
ženskim karakterističnim osobinama. Obično imaju one
smisla samo za čistu vanjštinu, brinu se samo za tričarije
i urese i cilj životu svome traže u zadovoljavanju pokva
renog ukusa i u robovanju razbuktalim strastima. Z a djecu
i njihov uzgoj ne zanimaju s e ; ona im zadaju suviše muka
i dosade i one ih ostavljaju guvernantama i služavkama,
a kasnije predaju uzgojilištima. O ne smatraju svojom za
daćom, da od kćeri načine lutke, a od sinova jeunesse
doree, onu odvratnu klasu ljudi, koja bi se smjela staviti
u isti red sa svodnicima i svodiljama. T a jeunesse doree
čini glavni kontigenat za zavodjenje kćeri radnog naroda;
ništa ne raditi a rasipati, to ona smatra svojim pozivom.
Iz opisanih prilika razvile su se neke karakteristične
osobine žena, koje se sa pokoljenja na pokoljenje sve pot
punije prenose. Muškarci se rado zadržavaju na tome za
boravljajući, da su oni sami tomu krivi. U te rdjave ženske
odlike broji se strašna govorljivost i brbljavost, sklonost,
da o najništavijim i najbesmislenijim stvarima vode bes
krajno duge razgovore, razmišljanje samo o vanjskom iz
gledu, nakitu i društvu i robovanje svim budalaštinama
mode, dalje lako nadražljiva zavist i ljubomora prema ostalim
ženama, sklonost na neistine i pretvaranja.
O ve se odlike primjećuju kod ženskog spola još u mla
dosti, samo u različnom stepenu. T o su odlike, koje su
postale pod pritiskom društvenih prilika i dalje se razvile
nasljedjem, ugledanjem i odgojem. Bedasti odgojitelj ne
može druge pametno uzgojiti.
�139
Da bi se protumačili uzroci postanka i razvitak odlika
kod spolova i čitavih naroda, mora se postupati istom me
todom, koju upotrebljavaju moderne prirodne nauke, kad
hoće da saznadu postanak i razvitak organskih tijela i nji
hovih karakterističnih osobina. Svakom živom biću historijski
uslovi života daju njegove karakterne
osobine; ono je prinudjeno, da se prilagodi postojećim
uslovima života,koji
napokon postaju njegova priroda.
Čovjek ne čini izuzetak od onoga, sto u prirodi vrijedi
za sva živa bića1; čovjek ne stoji van domašaja prirodnih
zakona, on je, fizijološki posmatran, najrazvijenija životinja.
T o se ne će da prizna. Stari su već prije hiljadu godina,
i ako nijesu znali moderne prirodne nauke, u mnogim
ljudskim stvarima imali mnogo pametnije nazore od mo
dernih, a glavno je to, što su oni svoje nazore, zasnovane
na iskustvu, praktično primjenjivali. S udivljenjem se cijene
ljepota i snaga grčkih muškaraca i žena, ali se ne će da
vidi, da su na prirodu i razvitak stanovništva tako po
voljno uticali ne srećna klima i čarobna priroda zemlje, koja
leži na moru, već načela tjelovježbe i uzgoja, dosljedno
od države provedena i odredjena radi toga, da ljepotu,
snagu i okretnost spoje s oštrinom i elastičnošću duha.
U duševnom pogledu i tako je žena prema čovjeku bila
zanemarena, ali ne u pogledu tjelesnog razvitka.2 U Sparti,
koja je najdalje otišla u tjelesnom vježbanju obiju spolova,
dječaci i djevojke išli su goli do potpunog uzrasta i vjež
bali su se zajedno u tjelesnim radnjama, u igranju i rvanju.
Neskrivanje ljudskog tijela i prirodno ponašanje prema
onom, što je prirodno, uticali su, da se ne razvije čulna
podražljivost, koja se najprije umjetno stvara tamo, gdje se
priječi druženje obiju spolova u mladosti. Tijelo jednog
spola nije bilo nikakva tajna za drugi spol. T u se nije
1 V idi sud Krafft-Ebbinga aa str. 101. do 102.
2 P l a t o n traži u svojoj „Državi", „da se žene odgajaju kao i
muškarci", i zahtijeva o d a b i r a n j e ; on je dakle poznavao značenje
odabiranja za razvoj čovjeka. A r i s t o t e l postavlja u svojoj „Politici"
kao uzgojno n a č e lo : „Najprije se mora razviti tijelo, a onda razum."
K od nas s e misli, ako se uopće misli, napokon na tijelo, koje razumu
daje oružje.
�140
mogla javiti igra dvosmislenosti. Priroda je bila priroda.
Jedan je spol uživao u ljepotama drugoga.
1 jednom neusiljenom, prirodnom saobraćaju spolova
čovječanstvo se mora vratiti, ono mora oturiti sadašnje
nezdrave spiritualističke nazore o čovjeku i stvoriti načine
uzgoja, koji će omogućiti fizičku i duševnu regeneraciju.
Kod nas vladaju, naročito o ženskom uzgoju, još vrlo
natražni pojmovi. D a i žena treba da ima snage, duha i od
lučnosti, smatra se kao nešto krivo vjerno, kao ,,nežensko“, i
ako nitko ne će moći poreći, da bi se ona takvim od
likama mogla zaštititi od mnogih nepravda i neprijatnosti.
Nasuprot tome njezin se tjelesni razvitak, baš kao i
duhovni, spriječava, što je moguće više, pri čem bedasto
odijevanje igra priličnu ulogu. O no je ne samo spriječava
u fizičkom razvitku, ono je često puta neposredno upro
pasti, pa ipak se malo liječnika usudjuje da ustane protiv
toga. Strah od toga, da se ne zamjere pacijentici, goni ih,
da ćute ili čak da laskaju njezinim budalaštinama. M o
derno odijelo spriječava u velikoj mjeri ženu u slobodnoj
upotrebi njenih snaga, ono šteti njeno tjelesno razvijanje i
budi u njoj osjećanje nemoći i slabosti. A ovo je odijelo
opasno i za zdravlje okoline, jer je žena u stanu i na ulici
pokretna mašina za dizanje prašine. Razvitak žene sprije
čava i stroga odijeljenost spolova u školi i u društvenom
saobraćaju, a ona odgovara spiritualističkim nazorima, što
ih je kršćanstvo u nama duboko usadilo.
Koja žena ne postigne razvitak svojih odredjenja i spo
sobnosti, koja se zadrži u najužem krugu ideja i opći samo
sa licima svojega spola, n e m o ž e se uzdići nad ono, što
je svakidašnje i obično. Njen se horizonat kreće samo oko
pojava u njenoj najbližoj okolini, oko rodbinskih odnošaja
i onoga, što s time stoji u, svezi. Mnogoglagoljivo zabavljanje
najvećim besmislicama, sklonost brbljavosti dobijaju otuda
najveću pobudu, jer žive duševne odlike traže, da se na
bilo koji način izraze. A čovjek, kojega ovo često dovede
u neprilike ili očajanje, ljuti se na ove odlike, koje on,
„otac stvorenja", nosi na svojoj savjesti.
Ne smije se poreći, da se u najnovije doba javlja sve
više usklika za razumnijim nazorom o svijetu i životu, ali
to su tek zametci i tiču se tek nekih društvenih slojeva.
�141
4. Bijeda današnjeg bračnog života.
U našim društvenim i spolnim odnosima žena je svim
dijelićima svojega bića upućena na brak i onda je sasvim
prirodno, što brak i vjenčanje čine glavni predmet njezinih
težnja i razgovora. Isto tako ženi, koja je fizički slabija i
običajima i zakonima potčinjena muškarcu, jezik je glavno
oružje protiv muškarca i ona se njime koristi. T ako stoji
stvar i sa izvikanom ženinom žudnjom za kićenjem i dru
štvom, te ona pokazuje svoju užasnu stranu u ludostima
mode, a očeve i muževe dovodi^ do najveće bijede i ne
prilike. T o je lako protumačiti. Z ena je za muža u prvom
redu predmet uživanja; u ekonomskom i društvenom po
gledu zavisna, ona mora da gleda svoje sklonište u braku,
ona zavisi dakle od čovjeka i predstavlja jedan dio njegova
vlasništva. Njezin položaj postaje još nepovoljniji zbog
toga, što je broj žena obično veći od broja muškaraca —
stvar, o kojoj ćemo još pobliže govoriti. T a nerazmjernost
pojačava konkurenciju žena medju sobom, koja se još jače
pojačava time, jsto se iz najrazličnijih razloga izvjestan broj
ljudi ne ženi. Z ena je time prinudjena, da se što povoljnijom
vanjštinom bori sa svojim spolnim drugaricama oko muža.
A ko se ima na pameti trajanje ove nerazmjemosti kroz
mnoge generacije, ne će nam biti čudnovato, što su ove
pojave pod stalnim uticajem istih uzroka dobile današnji
ekstremni oblik. Pri tom možda konkurencija medju ženama
oko ljudi ni u koje doba nije bila tako oštra, kao u da
našnje, dijelom iz uzroka, koje ćemo još pretresti. Sve
veće poteškoće oko toga, da se egzistencija obezbijedi, kao
i sve veće društvene potrebe upućuju ženu više nego
ikada prije na brak, kao na „ sklonište “.
Muškarcima se ovo stanje svidja, jer oni crpu koristi
iz njega. Njihovom ponosu, taštini i interesu godi uloga
gospodara, a u toj gospodarskoj ulozi oni su, kao i svi
vlasnici, teško pristupačni razlozima. U toliko je više u
interesu žena, da se oduševe za izvojevanje pjrilika, koje
će ih osloboditi ovog nedostojnog položaja. Ž ene smiju
čekati na pomoć ljudi isto tako malo, kao i radnici na
pomoć buržoazije.
�142
Ako se dalje uzme u obzir, koje karakterne osobine
izaziva borba za povlašteni položaj i na drugim područjima,
naprimjer na industrijskom; kako se niska, čak i sramna
sredstva u borbi upotrebljavaju; kako se bude mržnja,
zavist i klevetništvo, onda postaje jasno, što se u konku
renciji žena oko muževa pokazuju slične karakterne odlike.
O tuda dolazi, da se žene medju sobom prosječno manje
podnose, nego muškarci, da se čak i najbolje prijateljice
lako posvadjaju, ako se tiče ugleda kod nekog muškarca
i t. d. O tuda se zapaža i to, da se žene, ma se nikad
prije ne vidjele, gledaju obično kao dva neprijatelja. Sa
neobičnom sposobnošću žena primijeti, kad druga u nečemu
pogriješi, rdjavo namjesti haljinu ili učini kakovu sličnu kar
dinalnu pogriješku. U pogledima, kojima se one susreću,
nehotice se dade pročitati i sud, koji jedna o drugoj ima.
Kao da jedna drugoj hoće da rekne: „Ja znam bolje od
tebe namjestiti se i privući na sebe pažnju."
S druge strane žena je od prirode impulzivnija od
muškarca, ona manje razmišlja nego on, ona je nesamostalnija, naivnija i zbog toga podaje se mnogo većoj strastvenosti, koja se u najljepšem svijetlu pokazuje u istinskom
herojskom požrtvovanju, sa kojim se za svoje dijete zalaže,
ili za svoje brine i u bolesti ih njeguje. Naprotiv ova
strastvenost pokazuje se u žudnji za osvetom u najružnijoj
formi. Ali i dobre i rdjave strane uvjetuju se, podstiču,
spriječavaju i izmjenjuju u prvom redu socijalnim polo
žajem. Isti nagon, koji se u nepovoljnim odnosima javlja
kao pogriješka, pod povoljnim uvjetima postaje izvor sreće
za tu osobu, kao i za druge. Fourierova je zasluga, što je
sjajno dokazao, kako jedan te isti nagon čovjekov u raz
ličitim prilikama daje potpuno suprotne rezultate.1
Pored upliva ludog duhovnog uzgoja ne manje su
važni uticaji bedastog ili nedovoljnog fizičkog uzgoja s ob
zirom na prirodni cilj. Svi se liječnici slažu u tome, da je
pripremanje žene za njen materinski poziv u svakom po
gledu nedostatno. „Vježba se vojnik u rukovanju oružjem
1 A . Bebel, Charles Fourier, njegov život i njegove teorije. Stuttgart
1907., J. H . W . Dietz.
�143
i zanatlija u rukovanju alatom, svaka služba traži studije;
čak i fratar ima svoje ispite. Samo se žena ne uzgaja za
svoje ozbiljne materinske dužnosti.4,1 Devet desetina dje
vojaka, koje dobiju prilike da se udadu, stupaju u brak sa
gotovo potpunim nepoznavanjem materinstva i njegovih
dužnosti. Neopravdano ustručavanje, čak i matera, da sa
odraslim kćerima govore o tako važnim spolnim funkci
jama, ostavlja ih u najvećem neznanju dužnosti prema sebi
i svome mužu. Stupanjem tf brak žena stupa obično u
potpuno nepoznatu oblast života; ona je o tome stvorila
neku sliku u fantaziji, obično iz romana ne baš najpreporučljivije vrsti, sliku, koja tako malo odgovara stvarnosti.2
Nedostatna znanja o privrednom životu, koja su, kako
stvari još stoje, za brak nužna, i ako su ženi mnoge dje
latnosti, za koje je bilo prije posvema razumljivo, da ih
žena obavlja, oduzete, daju takodjer povoda za diferencije.
Jedne ne znaju iz privrede ništa, jer smatraju, da im ne
dolikuje voditi brigu o tome, po njihovu mišljenju to je
stvar sluškinja; druge pak, iz široke mase, spriječava
borba za opstanak, da se obrazuju za poziv gazdarice,
one moraju da budu od zore do mraka u radionici ili
tvornici. Razvoj prilika sve više potiskuje pojedinačna go
spodarstva, ona se održavaju samo besmislenim žrtvama
novca i vremena.
Drugi uzrok, koji mnogim ljudima uništava cilj braka,
leži u fizičkom razvitku mnogih žena. Naš način hranjenja,
stanovanja, rada i nastave, ukratko cijeli način života u
1 Irma v. Troll-Borostyani, M isija našeg stoljeća. Studija kao prilog
ženskom pitanju. Pressburg i Leipzig.
2 U jednom svom romanu pripovijeda Aleksander Dumas sin ovo :
Jedan katolički svećenik visokog položaja saopćio mu je u razgovoru, da
je od stotitu žena, koje su se udale, najmanje osam deset u toku mje
seca dana došlo k njemu i reklo, da su se u braku razočarale, da se
kaju, što su se udale. T o je vrlo vjerovatno. Volterijanski odgojena
francuska buržoazija misli, da se slaže s njezinom savješću dati svoje
kćeri na odgoj u manastire, ona polazi od pretpostavke, da je lakše ru
kovoditi neobrazovanom, nego obrazovanom ženom. T ada se moraju jav
ljati sukobi i razočaranja. Zar ne savjetuje L aboulaye, da držimo žene u
umjerenom neznanju, jer „notre empire est detruit, si 1’ homme est
reconnu". (N aša će vladavina biti razorena, čim upoznaju muškarca).
�144
mnogočem nas više uništava, nego unapredjuje. S pravom
se može govoriti o nervoznom vrem enu; ali nervoznost ide
ruku o ruku s lizičkom degeneracijom. Malokrvnost i ner
voznost su naročito mnogo rasprostranjene kod ženskog
spola. O ne postaju sve više društvenom bolešću, koja, ako
još koje pokoljenje potraje, a ne uspije se, da se naša
društvena organizacija postavi na povoljniju osnovu, vodi
naš rod prema propasti.1
Ženskom je organizmu s obzirom na spolnu svrhu po
trebna naročita njega, a prije svega dobra hrana i u izvjesnim
perijodama dovoljno čuvanja. Obadvoje velika većina žen
skog spola nema, a pod današnjim odnosima teško može
da stvori. Z ena se čak toliko naučila na ograničenje po
treba, te naprimjer mnoge smatraju za svoju bračnu dužnost,
da svaki bolji zalogaj zaštede za muža zadovoljavajući se
same najslabijom hranom. Isto se tako odjeljuju u hrani
dječaci od djevojaka. Uopće se smatra, da se žena može
zadovoljiti ne samo lakom, već i gorom hranom nego čo
vjek. Z ato nam ženska mladež pruža žalosnu sliku za
svakoga, koji stvari razumije.2 Veliki dio naših mladih žena
tjelesno je slab, malokrvan, užasno nervozan. Posljedice
su bolovi pri menstruaciji, oboljenje organa, koji stoje u
vezi sa spolnom svrhom, koje dovodi često puta do opas
nosti po život ili do nesposobnosti da se djeca radjaju ili
doje. „Ako ova generacija naših žena bude napredovala
i dalje, kao do sada, nije daleko čas, kad će biti pitanje,
mogu li se kulturni ljudi i dalje uračunavati u red sisavaca
ili ne.“ 3 Mjesto zdrave, vesele supruge, sposobne majke,
1 Progresivna paraliza (mekšanje mozga) raste mnogo brže medju
ženama, no medju muškarcima. Tako je primjerice došlo u Pruskoj do
paralitičkog ludila kod 100 osoba :
Muških Ženskih
Muških Ženskih
1876 do 1879
17,0
3,7
1895 do 1897
18,5
7,6
1880 „ 1891
17,3
5,4
1898
., 1901
16,2
7,5
1892 „ 1894
17,7
6 .8
V idi F, Prinzing, u spom. knjizi, str. 177.
2 Opširnije o tom u „Knjizi za žene“ od gospodje H . S. Adam s,
Dr. med., Stuttgart.
3 Dr. F. B. Simon, Njega zdravlja kod žene. 7. izdanje, str. 2 4 0 .
Stuttgart 1909, J. H . W . Dietz.
�145
kućnim dužnostima predane žene čovjek ima bolesnu, ner
voznu ženu, od koje liječnik ne odlazi, koja se neprestano
tuži na propuh i ne može da podnese ni najmanji sum.
Mi se ne ćemo kod ove stvari dalje zadržavati, svaki može
za sebe zamišljati dalje ovu sliku; u svojim porodičnim
krugovima naći će dosta primjera.
Iskusni liječnici uvjeravaju, da se veća polovica žena,
naročito u gradovima, nalazi u više ili manje nenormalnom
stanju. Prema stepenu bolesti i karakteru čovjeka takvi
brakovi moraju biti nesrećni i oni daju čovjeku u očima
javnosti pravo na vanbračne slobode, koje kod žena mo
raju da izazovu najnesrećnije raspoloženje. A često puta
vrlo različna spolna očekivanja jednog ili drugog dijela daju
povoda velikim razmiricama, a rastava, i ako je tako po
trebna i opravdana, ostaje nemoguća.
Ovdje se ne smije prećutati, d a v e l i k i d i o l j u d i
p r e d s t a v l j a k r i v c e za f i z i č k e b o l o v e , koje
n j i h o v e ž e n e u b r a k u p o d n o s e . Veliki dio
muškaraca boluje zbog razvrata od kroničnih spolnih bo
lesti, koje se zbog toga, što im ne pričinjavaju velike ne
prijatnosti, vrlo često uzimaju na laku ruku. A li one u
spolnom saobraćaju sa ženom proizvode kod nje vrlo ne
prijatne i očajne unutrašnje bolesti, koje se jave odmah
poslije stupanja u brak i vrlo često dovode do nesposob
nosti za primanje ili za radjanje djece. Obično nesrećna
žena nema ni pojma o pravom uzroku bolesti, koja joj
dušu pritiskuje, život ogorčava i svrhu braka razorava; ona
čini sama sebi i prima prijekore za stanje, za koje je
drugi kriv. Mnoga bujna žena, čim stupa u brak, dopadne
kronične boležljivosti, za koju ni ona ni njeni nemaju ob
jašnjenja, jer liječnik mora da šuti.
Kako novija ispitivanja pokazuju, ova okolnost — što
uslijed kapavca materija muškarčeva nema sjemena i čovjek
ostane cijelog života nesposoban za stvaranje djece —
r e l a t i v n o je č es t u z r o k b r a č n o j n e p l o d
nosti, n a s u p r o t staro] p o v o l j n o j t r a d i c i j i
g o s p o d a r a s t v o r e n j a , koji su u v i j e k bili
A . Bebel: Ž en a
/ socijalizam.
]Q
�146
g o t o vi d a k rivic u za nemanje djece svale
na ž e n u . 1
Vidi se, da veliki broj uzroka u množini slučajeva ne
daje, da bračni život bude ono, što treba da je. Sumnjive
je dakle vrijednosti, kad i sami naučenjaci vjeruju, da su
sa emencipacijonim težnjama žena gotovi time, što ih
upućuju na brak, koji u našim socijalnim prilikama po
staje sve više karikatura, a sve manje odgovara svojoj
pravoj svrsi.
Jedanaesto poglavlje.
Šanse braka.
1. Odnošaj spolova u brojkama.
Medjutim savjet ženi, neka potraži svoj spas u braku,
kao u svom pravom pozivu, savjet, komu većina muška
raca bez razmišljanja odobrava, zvuči kao najgorča poruga,
dok savjetnici i odobravaoci baš protivno čine. Schopen
hauer, filozof, ima o ženi i njenom položaju razumijevanje
jednog filistra. O n veli: „Z ena nije pozvana za velike
radnje. Njezina karakteristika nije djelotvornost, već s t r a
d a n j e . O na se odužuje životu bolovima kod porodjaja,
brigom za dijete, p o d l o ž n o š ć u m u ž u . Njoj su za
branjene najsilnije manifestacije životne snage i bsjećanja.
Njen život neka bude tiši i neznatniji od muževljeva.
Z ena je pozvana da bude njegovateljica i odgojiteljica
djece, p o š t o je s a m a d j e t i n j a s t a o s t a j u ć i
k r o z c i j e l i s v o j v i j e k d j e t e t o m , neki srednji
stupanj medju djetetom i muškarcem, k o j i j e t e k a r
p r a v i č o v j e k . . . Djevojke se neka odgajaju za kućanstvenost i p o d l o ž n o s t . . . Z e n e s u n a j p o t
p u n i j i i n a j n e i z l j e č i v i j i filistri.*4
U d u h u ' Schopenhauerovu je pisano i djelo Lombro1 D i. F. B. Simon u pomenutoj knjizi, str. 2 6 7 . Simon govori op
širno o ovoj temi i njoj srodnoj: zašto tolike žene ne znaju, otkuda
toliko poboljavanja poslije vjenčanja ? — gdje se našem muškom svijetu
podaje lekcija.
�147
sovo i Ferrerovo: Ž ena kao zločinka i prostitutka.1 Nijesrno upoznali nijedno znanstveno djelo tolikoga opsega,
— ono ima 590 strana, — koje bi o zadanoj temi sadr
žavalo tako malo dokaznog materijala. Statistički materijal,
iz kojega se povlače najsmioniji zaključci, većinom je
manjkav. Piscima dostaje često tucet slučajeva, da bi
otuda povlačili najzamašnije konzenkvencije. Materijal, koji
može imati najveću vrijednost za ovo pitanje, sakupljen je,
što je karakteristično, od jedne žene, od gospodje Dr.
Tarnowske. Upliv socijalnih prilika i kulturnog razvoja
ostavljen je gotovo sasvim po strani, sve se prosudjuje
s jednostranog fizijološko-psihološkog stanovišta, a osim
toga upleten je u dokazivanje veliki broj etnografskih sa
općenja o najrazličitijim narodima, a da se dublje ne ispi
tuje značenje tih saopćenja. Po izvodima spisateljičinim
žena je, baš kao kod Schopenhauera, veliko dijete, lažljivica par excellence, nesposobna da prosudjuje, nestalna u
ljubavi, nesposobna ni za koje herojsko djelo. T u se tvrdi,
da se inferijornost žene prema muškarcu vidi iz velikog
broja tjelesnih razlika i odlika. „Ljubav ženina nije u os*
novi ništa drugo, već sekundarni karakter m aterinstva; sva
osjećanja predanosti, koja vežu ženu za muža, nijesu stvar
seksualnih impulza, već n a g o n a p o k o r n o s t i i o d a
n o s t i , s t e č e n i h p r i 1 a g o d j i v a n j e m .“ 2 Kako su
se ti „nagoni" stekli i prilagodili, ne ispituju p isci; oni
bi pri tom morali istraživati socijalni položaj žene u tijeku
tisućljeća, koji ju je učinio time, što ona jest. Pisci do
duše opisuju ropstvo i podložno ženino stanje kod najrazličitijih naroda i u najrazličnijim kulturnim razdobljima,
ali kao Darwinovci, te imaju svezane oči, izvode oni sve
to iz fizijoloških, a ne iz društvenih i ekonomskih uzroka,
kojima je u prvom redu uvjetovan fizijološki i psihološki
razvoj žene.
Pisci dolaze i. na to, da govore o ženskoj taštini i
postavljaju nazor, da su kod naroda nižega kulturnog ste
pena tašti spol muškarci, i to da se vidi još i danas pri
1 Autorizovani prijevod, Dr. med. H . Kurella. Hamburg 1894.
2 U pomenutoj knjizi, str. 140.
�148
mjerice na Novim Hebridima, na Madagaskaru, kod plemena
oko Orinoka, na mnogim otocima polinezijskog arhipela i
kod nekih afričkih naroda. Naprotiv vide oni, da su kod
naroda višega kulturnog stepena tašti spol ženske. Ali
zašto i otkuda? Odgovor je vrlo blizu. Kod plemena na
nižem kulturnom stupnju vladaju prilike materinskog prava,
ili te prilike još nijesu prevladane. Uloga, koju igra žena u
tim odnosima, ne sili je, da se bori za muškarca, muš
karac osvaja nju i za tu svrhu kiti se on i postaje tašt.
Kod naroda na višem kulturnom stepenu, osobito kod svih
kulturnih naroda, ne bori se uz malo iznimaka muškarac za
ženu, već žena za muškarca, i ako se dešava rijetko, da
bi žena uzela inicijativu i ponudila se muškarcu. T o joj
brani takozvana pristojnost; ali u stvari se to nudjenje
dogadja načinom njezina nastupanja, luksusom, što ga raz
vija, načinom, kako se kiti, predstavlja u društvu i nami
guje. Ovako joj držanje nameće njena prekobrojnost i
socijalna potreba, zbog koje smatra brak kao sklonište
ili kao ustanovu, preko koje jedino može podmiriti svoj
spolni nagon i steći neku društvenu vrijednost. Prema
tome i ovdje su č i s t o e k o n o m s k i i s o c i j a l n i
u z r o c i , koji izazivaju jednu odliku čas kod žene, čas
kod muža, a koja se po navici smatra kao potpuno neza
visna od socijalnih i ekonomskih uzroka. Iz toga se dalje
može izvesti: čim društvo dodje u stanje, u kome će pre
stati zavisnost jednog spola od drugog i oba biti podjed
nako slobodni, n e s t a t ć e i t a š t i n e i b u d a l a š t i n a
m o d e , k a o i m n o g i h d r u g i h m a n a , k o j e mi
d a n a s s m a t r a m o za n e i s k o r j e n j i v e , jer su
t o b o ž e p r i r o d j e n e čovjeku.
Sto se specijalno tiče Schopenhauera, on prosudjuje
kao filozof ženu isto tako jednostrano, kao i većina naših
antropologa i medicinara, koji u njoj vide samo spolno, a
nikada društveno biće. Schopenhauer se nije nikada ženio,
on dakle sa svoje strane nije ništa pridonio, da jedna žena
više oduži dug svoj životu, koji joj on pripisuje. I tu do
lazimo na drugu stranu medalje, koja nije nipošto ljepša.
Mnoge se žene ne udadu, jer ne mogu da se udadu,
to svaki zna. Običaj zabranjuje ženi, da se nudi, ona mora
�149
biti isprošena, to jest izabrana, ona sama ne smije da
prosi. A ko se ne nadje prosilac, ona ostaje u velikoj vojsci
onih sirotica, koje promijene cilj života i nemajući sigurne
materijalne podloge obično dopadnu bijede i nevolje, a
često trpe porugu. Otkuda dolazi nerazmjemost spolova?
Mnogi su brzo gotovi s odgovorom : suviše se djevojaka
radja. O ni su, kao što će se vidjeti, rdjavo obaviješteni.
Drugi pak zaključuju iz toga, što je u većini kulturnih
država više žena, nego ljudi, da se poligamija (mnogo
ženstvo), bila zlo ili dobro, mora dopustiti. Ali poligamija
je ne samo protivna našim običajima, ona je p o n i ž e n j e
za ženu, što doduše ne smeta Schopenhaueru, da iz svoga
poznatog omalovažavanja i preziranja žene potvrdi: „ Z a
ž e ns ki spol u cjel ini p ol i ga mi j a je d o b r o činstvo.“
Mnogi se muškarci ne žene, jer misle, da ne će moći
prema svom položaju uzdržavati j e d n u ženu i eventualnu
djecu. Uzdržavati dvije žene moguće je tek maloj manjini,
a tu ih ima vrlo mnogo, koji imaju jednu i više žena,
jednu zakonitu, a jednu ili više njih nezakonitih. Ovi, što
su po svom bogatstvu privilegovani, ne dadu se priječiti
u tom, da čine, što ih je volja.
I na istoku, gdje poligamija po običaju i zakonu po
stoji već tisućljećima, ima razmjerno malo muževa više nego
jednu ženu. Govori se o nemoralnom uplivu turskog ha
remskog života. Ali se ne vidi, da je on pristupačan samo
m a l o m dijelu ljudi, i to iz v l a d a j u ć i h k l a s a , dok
većina muževa živi u monogamiji. U gradu Alžiru bilo je
krajem šezdesetih godina od 18282 braka 17319 sa samo
jednom ženom, 888 sa dvije žene i samo 73 sa više od
dvije. Carigrad, prijestolnica turskog carstva, pokazao bi
isti rezultat. Kod seljačkog stanovništva na istoku još jače
prevladjuje brak sa jednom ženom. Na istoku, kao i kod
nas, dolaze u obzir materijalne okolnosti, koje većinu ljudi
nagone, da se ograniče na jednu ženu.1 A kad bi ma
1 „Sto se tiče poligamije, ona je u čitavoj Indiji tek malo raspro
stranjena. U čitavom carstvu došlo ie prema popisu od 1901. kod svih
religija na 1000 supruga 1011 supružnica; monogamski brak ne trpi
dakle od smetanja poligam ije .“ G . v. Mayr, u navedenoj knjizi, str. 7 7 .
�150
terijalne okolnosti bile za sve ljude podjednako povoljne,
poligamija se ipak ne bi mogla provesti, jer bi nedostajalo
žena. Br o j g l a v a o b i j u s p o l o v a , ko j i j e u n o r
m a l n i m p r i l i k a ma g o t o v o j e d n a k , u p u ć u j e s v u d a
n a b r a k s a j e d n o m ž e n o m.
Z a dokaz navedimo tabelu, koju je Biicher objelodanio
u jednom članku u „Općem statističkom arkivu".1
Muškaraca
Stanovništva
uopće
N a 1000
muškaraca
dolazi žena
17 0 818561
41643389
177648044
2197799
6994064
174914119
40540386
170269179
1 871821
6771360
345732680
82183775
347917223
4066920
13765424
1024
973
958
852
968
399301857
Evropa . . . .
Amerika . . . .
A z i j a .....................
Australija . . .
A fr ik a .....................
Zenskinja
394366865
793668722
988
Rezultat ove tablice morao bi mnoge začuditi. S iz
nimkom Evrope, gdje na 1000 muških dolazi prosječno
1024 ženskih stanovnika, u svim je drugim dijelovima
svijeta protivno. P a ako se i uzme, da su u stranim dije
lovima svijeta, a i tamo, gdje se obavljao popis, popisi
s obzirom na ženski spol neobično netačni, — to treba
naročito istaknuti za sve zemlje s muhamedanskim stanov
ništvom, gdje je broj ženskih stanovnika manji naveden,
no što je u stvari, — ipak stoji, da, bez obzira na poje
dine evropske zemlje, nigdje broj ženskih glava ne nadmašuje znatno broj muškaraca.
Medjutim je carski statistički ured u Berlinu u svom
novom popisu pučanstva godine 1900. sastavio za evropske
i neevropske države novu tabelu, koja se proteže na 838
milijuna ljudi. „Uzme li se u obzir, da tu nije uzet rezultat
popisa u Italiji, Bosni i Hercegovini, Costarici, Argentini,
1 Karl Biicher, O podjeli obih spolova na zemlji. Predavanje, držano
6. siječnja 1892. u Geografskom i Statističkom Društvu u Frankfurtu a. M.
O pći statistički arkiv. Izdao Dr. Georg v. Mayr. 2. godište. Tiibingen.
1892.
�151
Transvaalu, Oranje, Cipru, Formosi i Pescadoresu, broj
popisanih ljudi iznosio bi 882 milijuna, a na 1000 muškaraca
prosječno 991 ženska glava . . . Može se dakle za popisane
ljude uzeti gotovo jednaki razmjer obiju spolova, pa ako i
ima nešto više muškaraca, to je jamačno minimalno."1
Drukčije stvar stoji s Evropom, koja nas poglavito za
nima. Izuzimajući južne evropske zemlje Bosnu i H erce
govinu, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku i Grčku posvuda je
žensko stanovništvo jače zastupano od muškog. O d velikih
država ovaj je odnos najpovoljniji u Ugarskoj i Italiji: na
1000 muškaraca dolazi 1009, dotično 1010 ženskinja;
poslije toga u Belgiji, gdje na 1000 muških stanovnika
dolazi 1013 ženskih. Naprotiv Portugalska (1093) i Nor
veška (1082) pokazuju najnepovoljniji odnos. Z a ovima
dolazi odmah Velika Britanija sa Irskom: tu na 1000
muških dolazi 1063 ženskih stanovnika. Francuska, Nje
mačka, Austrija i Rusija leže u sredini, tu na 1000 muških
dolazi 1033, dotično 1032, 1033 i 1029 ženskih sta
novnika.2
U Njemačkoj se u zadnja dva decenija sa svakim po
pisom pučanstva razvio na bolje odnošaj izmedju ženskog
i muškog pučanstva. D ne 1. prosinca 1885. bilo je žensko
stanovništvo za 988.376 glava mnogobrojnije od muškoga,
kod pučkog popisa dne 1. prosinca 1890. iznosio je taj
suvišak još 966.806 glava, 1895. — 957.401, 1900. —
892.684, a kod popisa od 1. prosinca 1905. spao je na
871.916 glava (1029 ženskih na 1000 muških stanovnika).
Glavni uzrok smanjivanju te razlike jest u smanjivanju
iseljenika, medju kojima sudjeluje poglavito muški spol. T o
se jasno pokazuje na odnosu spolova u sjeveroameričkoj
Uniji, u koju uvire glavna rijeka iseljenika i koja ima isto
toliku oskudicu u ženama, koliki je suvišak u Njemačkoj
(na 1000 muškaraca dolazilo je godine 1900. tek 953
ženskinja). Iseljavanje iz Njemačke spalo je sa 220.902
1 G . v. Mayr, u pomenutoj knjizi, str. 3 6 . do 37. D o istog rezultata
dolazi i Dr. G . Schnapper-Arndt, Društvena statistika, str. 105. Leipzig
1 908.: ,,U glavnom se pokazuje prilična jednakost izmedju obih spolova."
2 P o G . Schnapper-Arndtu, navedeno djelo, str. 107. do 108. N a
temelju novih popisnih rezultata — u glavnom oko 1900. godine.
�152
glave u godini 1881. na 22073 u godini 1901. i na 19883
u godini 1908.
Veliko iseljavanje ljudi u odnosu prema iseljavanju žena
prouzrokuje dakle u prvom redu razliku izmedju broja glava
obiju spolova. Tako se Italija, gdje je još početkom četrde
setih godina prevladavao broj muških glava, pretvorila zbog
velikog iseljavanja u zemlju sa ženskim suviškom.
Dalje, unesreči se mnogo više ljudi, nego žena u poljo
privredi, obrtu, industriji i saobračaju, isto se tako mnogo
veći broj ljudi nego žena nalazi u tudjini — trgovci, po
morci, mornarske čete i t. d.
Druga jedna pojava, koja je statistikom utvrdjena i za
služuje veliku pažnju, jest to, što žene d u ž e živu od
muškaraca i zbog toga u s t a r i j i m godinama ima više
žena, nego muškaraca. Prema pučkom popisu od godine
1900. nadjen je ovaki odnošaj starosti kod obih spolova:
U starosti
V iše
muških
Ženskih
6904732
2925918
3179813
4251204
3669656
27 7 0 4 5 1
2053085
13 0 0 6 3 7
681751
6871599
2912573
3162448
4293775
3731556
2923228
2320273
1545808
868671
33133
13345
17365
—
27737247
Ispod 10 godina
10 do ispod 15 godina
O d 15 do 21
„
.2 1
„ 3 0
,,
• 30 „ 40
„
.. 4 0 „ 5 0
„
„ 50 „ 60
„
, 60 „ 70
„
„ 7 0 i više
„
Muških
28629931
V iše
ženskih
Suvišak
žena
_
_
—
—
—
—
—
—
42571
61900
15 2 7 7 7
267188
245171
186920
—
—
—
—
63843
956527
892684
—
—
—
—
—
O va tablica pokazuje, da do 21. godine broj dječaka
nadmašuje broj djevojčica.1
U prvom je redu taj suvišak dječaka uvjetovan odnošajem rodjenja. Svagdje se rodi više dječaka, nego dje
vojčica ; tako se na primjer u njemačkom carstvu rodilo:
U godini 1 8 7 2 na 1 0 0 djevojčica 1 0 6 ,2
dječaka
„
„ 1884 „ 100
„
1 0 6 ,2
„
„
1900 „ 100
„
1 0 6 ,0
w
„
„ 19 0 5 „ 1 0 0
„
1 0 6,3
„
„
1907 .. 1 0 0
1 0 6 ,3
1 Prema popisu od 1890. postojao je suvišak dječaka samo u starosti
ispod 10 godina, a prema popisu od 1895. do ispod 16 godina.
�153
Ali muški spol umire ranije od ženskoga, a naročito u
djetinstvu umire više muike, nego ženske djece. T abela
pokazuje, da od 21. godine ženski spol brojem nadmašuje
muški.
O d 100 muških dotično ženskih stanovnika srednjeg
pučanstva umrlo j e :
U godinama
1 8 7 2 -1 8 7 5
1 8 7 6 -1 8 8 0
1 8 8 1 -1 8 8 5
1 8 8 6 -1 8 9 0
muških
2 9 ,5
2 7 ,8
2 7 ,3
2 5 ,8
ženskih
2 6 ,3
2 4 ,5
2 4 .2
U godinama
1 8 9 1 -1 8 9 5
1 8 9 6 -1 9 0 0
1901— 1905
muških
2 4 ,6
2 2 ,6
2 1 ,0
ženskih
2 2 ,1
2 0 ,0
18,8 1
23,1
T abela na strani 152. pokazuje dalje, da u doba za
ključivanja brakova izmedju 21 i 50 godina ženski spol
nadmašuje muški za 257248 (godine 1890. za 422519)
glava, a u doba od 50 do 70 i više godina dapače za
699279 (godine 1890. za 566400) glava. Kako u Engleskoj
tako i u Njemačkoj raste godimice broj starica.
V eom a velika nerazmjemost spolova, koja od godine
do godine raste, vidi se nadalje 'medju obudovjelim i raz
dvojenim licima.
Kod popisa od 1890. i 1900. iznosio je broj obu
dovjelih :
1RQO
M u š k a r a c a ..........................
ž e n a ....................................
V iše ž e n a ............................
1QOO
774967
2157870
809238
2352921
1392903
1543683
K od tih obudovjelih stajaše u starosti od
4 0 do 6 0 godina
6 0 i više godina
. .
. .
1890 „
M uževa
Z ena
. 222286
842920
. 506319
1158712
1900 „
M uževa
Z ena
225191 900357
537116 1299805
Razvedenih je bilo 1890. godine 25271 muškaraca i
49601 ženskinja, a 1900. godine 31279 muškaraca i
60738 ženskinja.
O d tih je bilo u starosti od
4 0 do 6 0 godina
6 0 i više godina
. . . .
. . . .
1890v
Muževe.
Z ena
13825 24842
4917
7244
1900„
M uževa Žena
16976 30385
5713
8452
1 Njemačko carstvo u zdravstvenom i narodopisnom pogledu. Str.
29. Berlin 1907. G odine 1907. došlo je na 100 umrlih ženskinja 109,3
muškaraca.
�154
Ovi nam brojevi pokazuju dalje, da su u prvom redu
o b u d o v j e l e i razvedene žene isključene od ponovnog
stupanja u brak, čak i u godinama najveće sposobnosti
za brak, jer u dobi od 15 do 40 godina bilo je obudov
jelih muškaraca godine 1890. 46362, a 1900. 46931,
obudovjelih žena godine 1890. 156235, a 1900. 152659,
razvedenih muškaraca godine 1890. 6519, 1900. 8590,
razvedenih žena godine 1890. 17515, a 1900. 21901.
Ovdje je brojkama utvrdjena šteta, koju razvod braka
nanosi ženama.
N e ž e n j e n i h i n e u d a t i h bilo je 1900. u godi
nama od
Muškaraca
15 do 4 0 godina
4 0 do 6 0 godina
6 0 i više godina
. . . .
. . . .
. . . .
Zena
6700352
426388
141416
5824464
503406
2521341
Kod neudatih i neženjenih lica izmedju 15 i 40 go
dina muški je spol dakle za 875.880 glava jači od ženskog,
što za ovaj može izgledati vrlo povoljno. Ali ljudi od 15
do 21 godine sa malim izuzetkom ne mogu da se žene,
njih je bilo 3175.453 prama 3064.567 žena. Isto je tako
velikom broju ljudi izmedju 21 i 25 godine nemoguće da
zasnuju porodicu — podsjećamo samo na vojna lica,
djake i t. d. — medjutim su sve žene u ovim godinama
sposobne za brak. A ko uzmemo dalje, da se veliki broj
ljudi iz najrazličnijih razloga nikako ne ženi — samo broj
samaca preko 40 godina iznosi 567.804, računajući tu
udovce i razvedene, prema kojima je stajalo 812.181 ne
udatih žena sa preko 2 milijuna obudovjelih i razvedenih
— vidjet će se, da je položaj ženskog spola u pogledu
zaključenja braka vrlo nepovoljan. Prema tome, veliki je
broj žena u današnjim prilikama prinudjen da se odreče
zakonitog podmirenja spolnog nagona, dokle ljudi podmi
renje njegovo traže i nalaze u prostituciji. Položaj žena
bio bi sasvim drugačiji, čim bi preobražajem naših soci
1 Statistika njemačkog carstva: Popis 1.
mačkom carstvu. 150. svezak, str. 9 8 , do 99.
prosinca
1900.
u nje'
�155
jalnih prilika bile otklonjene smetnje, koje danas mnogim
stotinama hiljada ljudi ne dopuštaju zasnivanje braka.
Vidjeli smo, da veliku razliku u broju spolova prouz
rokuje prekomorsko iseljivanje. I vojna obveza goni mlade
ljude, i to najsnažnije, u inozemstvo. Godine 1900., prema
vojnom izvještaju, osudjeno je zbog nedopuštenog iselji
vanja 135.168 ljudi, a iz istog razloga nalazilo se još
13.055 pod istragom. Ovi brojevi obuhvataju generacije do
45. godine života. Gubitak je Njemačke zbog ovog ne
dopuštenog iseljivanja vrlo znatan. Osobito je jako iselji
vanje u godinama poslije velikih ratova, to se pokazalo
poslije 1866. i u godini 1871. do 1874.
Veliki gubitak u ljudima dolazi dalje zbog nesrećnih
slučajeva. Broj nesreća sa smrtnim svršetkom iznosio je u
Pruskoj u godinama 1883. do 1905. ništa manje nego
297.983 (od toga godine 1905. — 11.792 muških i 2922
ženskih unesrećenika). O d 1886. do 1907. godine iznosio
je broj usmrćenih osoba u industriji, privredi, državnim i
općinskim poduzećima 150.719, medju njima i jedan dio
žena. Jedan znatan dio lica, što u ovim poduzećima radi,
ostao je uslijed nesreće v j e č i t i bogalj i postao nespo
soban za porodični život (od 1886. do 1907. — 40.744),
drugi umiru rano i ostavljaju svoju obitelj u bijedi i ne
volji. Veliki gubici ljudi skopčani su i s pomorstvom. U
vremenu od 1882. do početka 1907. potonulo je 2848
brodova izgubivši pri tom 4913 ljudi posade — to bijahu
s malo iznimaka sami muškarci — i 1275 putnika.
Kad ljudski život bude cijenjen po punoj vrijednosti
svojoj — a to će u najvećoj mjeri biti u socijalističkom
društvu — društvo će moći otkloniti najveći broj nesreća,
naročito u brodarstvu. U mnogobrojnim slučajevima ljudski
život i ljudsko tijelo jesu žrtve opake štedljivosti podu
zetničke klase, a u mnogim drugim slučajevima uzrok je
žurba i umor od rada. Ljudsko je meso jeftino; pogine li
jedan radnik, ima drugih, koji će da ga nadomjeste.
Naročito se u brodarstvu gospodari bez odgovornosti.
U engleskom je parlamentu sredinom sedamdesetih godina
otkrio Plimsolls, da su mnogobrojni vlasnici ladja iz zlo
činačke pohlepe za profitom visoko osiguravali s l a b e
�156
ladje i zajedno sa svim radnim osobljem puštali da od
najmanje nezgode na moru propadnu, da bi dobili visoke
osigurnine. T e se ladje zovu m r t v a č k i*m b r o d o
v i m a , a nijesu nepoznate ni u Njemačkoj. Svake godine
pomorski činovnici sude velikom broju pomorskih nesrećnih
slučajeva, pri čemu se obično utvrdi, da je nesreća na
stupila uslijed starosti, ili pretovarenosti, ili neispravnog
stanja i nedovoljne opreme ladje, ili zbog mnogih od tih
uzroka zajedno. Z a veliki dio propalih ladja nije moguće
utvrditi uzrok propasti, jer se ona dogadja na moru, a ne
ostane na životu nitko, tko bi mogao dati obavještenja o
uzroku propasti. Baš na tom području kriju se najveći
grijesi. Z aštitne mjere na obalama za spašavanje brodolomaca još su vrlo nedovoljne i manjkave, jer su gotovo
isključivo upućene na privatna dobročinstva. Sa spaša
vanjem brodolomaca na dalekim tudjim obalama stoji još
gore. Društvena zajednica, koja će smatrati kao svoj naj
viši zadatak podjednako staranje za dobro sviju, moći će
učiniti ovakve nesrećne slučajeve vrlo rijetkima. Ali da
našnji zvjerski privredni sistem, koji računa s ljudima kao
sa brojevima, da bi što veći dobitak postigao, često puta
ubije čovjeka za talir profita.
2. Smetnje i zapreke braku. V eći broj žena.
Ali ima još i drugih momenata, koji oteščavaju ili one
mogućuju bračna sklapanja. Velikom broju muškaraca ne
da država, da stupe u brak. Okreće se očima nad celi
batom, koji je dužnost katoličkom duhovništvu, a nitko ne
ima ni riječi pokude kraj daleko većeg broja vojnika, koji
su na to odsudjeni. Časnici ne trebaju za brak samo pri
vole svojih predpostavljenih, oni su ograničavani i u slo
bodnom izboru žene, jer je propisano, da ona treba da
ima neki odredjeni imetak. T ako je na primjer godine
1889. a u s t r i j s k i č a s n i č k i z b o r dobio neko druš
tveno „poboljšanje**. O d tada je časniku kao k a n d i d a t u
z a ž e n i d b u poskočila cijena. Kapetanu, kad mu je
p r e k o t r i d e s e t g o d i n a , porasla je cijena za či
tavih 8000 f o r i n t i , dok se kapetan i s p o d t r i d e s e t
�157
g o d i n a teško dobija, a nikako ispod 30000 forinti miraza.
Oficir, koji je htio da se ženi, a preturio je tridesetu,
imao je* dotada da pokaže zajednički imetak od 12.000
forinti ili 600 forinti nuzgredne plaće, pa i kraj tako ma
lenih nuzgrednih dohodaka gledalo se gdjekada kroz prste
pružajući olakšice. Novi su ženidbeni propisi stroži. K a
petan ispod trideset godina mora da ima 30.000 forinti,
a ako je preko trideset godina star, 20.000 forinti, štopski
oficir do pukovnika 16.000 forinti kaucije, pa ipak smije
tek č e t v r t i n a časnika da bude oženjena, dok se od
zaručnica traži besprijekorni predživot i položaj, koji od
govara staležu. T o vrijedi za časnike i vojničke liječnike.
Z a ostale vojničke činovnike s časničkim činom novi su
ženidbeni propisi blaži, ali za časnike u generalnom štopu
još stroži. Časnik, pridijeljen generalnom štopu, n e s m i j e
s e u buduće u o p ć e d a ž e n i , dok pravi kapetan iz
generalnog štopa ispod trideset godina treba da ima kauciju
od 36.000, a kasnije od 24.000 forinti. U Njemačkoj
postoje od 1902. u glavnom ove o d re d b e : Odobrenje za
vjenčanje oficira ili sanitetskog oficira sa manjom plaćom
od kapetana prve klase može se tražiti tek tada, kad
dotični oficir pokaže, da ima v a n r e d n i d o h o d a k ,
koji mora biti najmanje za kapetana druge klase i distriktnog oficira zemaljske žandarmerije sa plaćom 4500
maraka — 1500 maraka godišnje, za distriktnog oficira
zemaljske žandarmerije s plaćom od 3300 maraka — 2100
maraka godišnje, za poručnika i potporučnika zajedno sa
višim oficirima poljskog lovačkog zbora 2500 maraka go
dišnje. Cak i podoficirski zbor podleži ograničenjima za
stupanje u brak i podčasnicima je za stupanje u brak po
trebno odobrenje viših starešina. T o su drastični dokazi za
m a t e r i j a l i s t i č k o s h v a t a n j e , koje država ima o braku.
Uopće javno mišljenje smatra, da ljudi ispod 24 ili 25
godina ne treba da se žene i to zbog toga, što obično
tek tada stiču gradjansku samostalnost. Samo kod lica, koja
su u ugodnom položaju, da ne moraju tek nezavisan po
ložaj osvajati, na primjer kod lica vladarskog staleža, smatra
se, da je u redu, da se čovjek od 18. ili 19. godina oženi
djevojkom u 15. ili 16. godini. V ladar postaje punoljetan i
�158
sa 18. godinom, tada se smatra da je sposoban da vlada
mnogobrojnim narodom. Obični smrtnici stiču punoljetnost
tek sa 21. godinom.
Ova razlika u naziranju o starosti, u kojoj treba da se
brak zaključi, pokazuje, da su za to mjerodavni samo so
cijalni obziri, a sa čovjekom kao spolnim bičem oni ne
maju ničega zajedničkog. Ali se prirodni nagon ne da
sputati izvjesnim socijalnim prilikama i nazorom, koji njima
odgovara. Cim čovjek dostigne zrelost, spolni se nagon
razvije svom jačinom.
Spolna zrelost kod ženskog spola, javlja se ranije ili
kasnije, što zavisi od ličnosti, klime i načina života. U
žarkoj zoni nastaje već od devete do desete godine i tamo
će se naći žena, koja u tim godinama već nosi prvo dijete
na rukama, ali u 25. do 30. godini one su već ocvjetale.1 U
umjerenoj zoni pravilo je 14. i 16. godina, a u nekim slu
čajevima i kasnije; a pojava spolne zrelosti različna je i
kod djevojaka na selu i u gradu. Kod zdrave, snažne se
ljanke, koja radi teške poslove, menstruacija se prosječno
kasnije javlja, nego kod naših rdjavo hranjenih, razmaženih,
preosjetljivih, eteričnih gradskih djevojaka. Tam o se spolna
zrelost razvija obično normalno, ovdje je normalni razvoj
izuzetak, javljaju se svakojaka poboljevanja, koja liječnike
često puta dovode do očajanja. Koliko su puta liječnici
prinudjeni da izjave, da je udaja najradikalnije sredstvo za
liječenje! Ali kako da se primijeni to sredstvo? Nesavla
dive zapreke stoje na putu izvodjenju ovog predloga.
Sve to pokazuje, šta se mora mijenjati. Prvo je po
trebno promijeniti odgoj, koji ima da vodi račun o fizičkom
i duhovnom čovjeku, zatim treba stvoriti potpuno drukčiji
način života i rada. Ali oboje je moguće stvoriti za sve
samo u p o t p u n o p r o m i j e n j e n i m d r u š t v e n i m p r i
l i k a ma .
Naši su socijalni odnosi stvorili duboku protivrječnost
izmedju čovjeka kao spolnog bića i čovjeka kao društvenog
bića. T a protivrječnost nije bila ni u koje doba tako očita
1 E. Metschnikoff. Studije
Leipzig 1904.
o prirodi
čovjeka.
Str.
118.
do
119.
�159
kao u današnje, i ona je uzrok mnogom zlu i mnogoj bo
lesti, koji snalaze u prvom redu ženski spol. Jedno zbog
toga, što njen organizam u mnogo većoj mjeri stoji u za
visnosti i pod uplivom spola — naprimjer redovna pojava
perioda — zatim je žena mnogo više izložena zaprekama,
da svoj najjači prirodni nagon na prirodni način podmiri.
O va protivrječnost izmedju prirodne potrebe i društvene
prinude vodi k neprirodnosti, tajnim porocima i razvratima,
koji potkopaju svaki slabiji organizam.
Protuprirodnom podmirenju povladjuje se često puta
na najsramniji način. V iše ili manje tajno nude se izvjesni
fabrikati, koji se obično preporučuju oglasima u familijarnim
novinama i listovima za zabavu. T e su ponude većinom
upućene na bolje situirani dio društva, jer su cijene tih
fabrikata tako velike, da ih siromašniji teško mogu nabaviti.
Zajedno s ovim oglasima preporučuju se i gadne slike
(često puta čitave serije fotografija), pjesme i prozna djela
slične sadržine, čiji su već naslovi sračunani na spolno
draženje i izazivaju progon policije i državnih odvjetnika.
Ali pošto ovi imaju i suviše posla sa socijalnom dem o
kracijom, koja ruši „kulturu, brak i porodicu< ne ostaje
(,
im vremena za ove stvari. Jedan dio naših romana djeluje
u istom pravcu. Poslije svega toga bilo bi čudo, kad
umjetno izazvani spolni razvrat ne bi postao društvenom
bolešću.
Tromi, udobni život mnogih žena imućnih razreda,
podraživanje živaca najrafiniranijim sredstvima, presićavanje
uživanjem izvjesne vrste umjetnosti, koja je postala redovno
zanimanje i u kojoj ženski spol, koji pati od duševne hi
pertrofije i živčane preosjetljivosti, gleda najodličnije sredstvo
zabave i obrazovanja, sve to pojačava spolnu nadražljivost
i goni na ekscese. Kod siromašnih žena izvjesni naporni
radovi, naročito, koji se sjedeći obavljaju, izazivaju priliv
krvi u donje organe i spolno draženje Najopasniji rad u
ovom pogledu jeste danas vrlo rasprostranjeno šivanje na
stroju. O n je tako opasan po zdravlje, da se dnevnim
radom od deset do dvanaest sati za nekoliko godina razori
najjači organizam. Pretjerano spolno draženje izaziva i dug
rad u radionicama sa visokom temperaturom, naprimjer u
�160
šećernim fabrikama, radionama za bijeljenje, poduzećima
za štampanje platna, zatim noćni rad pri plinskoj svijetlosti
u prepunim radionicama, naročito pri zajedničkom radu
obiju spolova.
T o je takodjer niz onih pojava, koje jasno osvjetljavaju
mahnitost i bolesno stanje naših današnjih prilika. Ali se
ova zla, duboko ukorjenjena u našim socijalnim prilikama,
ne dadu odstraniti ni moralnim propovijedima ni palijativnim
sredstvima, koja su uvijek pri ruci socijalnim i religijoznim
šarlatanima i šarlatankama. Sjekira se mora spustiti na
korijen zla. T reba stvoriti društvene prilike, koje omogu
ćavaju prirodni uzgoj, zdrav način života i rada i svakome
normalno podmirenje prirodnog i zdravog nagona.
Mnogi obziri, koji ženu vežu, ne postoje za čovjeka.
Đlagodareći gospodarećem položaju na njegovoj je strani,
u koliko nije jograničen socijalnim zaprekama, slobodan
izbor ljubavi. Činjenica, da je brak za ženu utočište, na
dalje prekobrojnost žena, a i običaj, ne dopušta ženi, da
svoju vojju izjavi, već je sile, da čeka, hoće li biti po
tražena. Cim se pruži prilika, da nadje muža, žena obično
jedva čeka, da je on spasi iz društvenoga prezira i bagatelisanja, koje je čini ,,usjedjelicom“ . Često puta ona
sa prezirom gleda na one svoje sestre, kojima osjećaj
ljudskog dostojanstva ne dopušta, da se prvom namjereniku
prodadu u bračnu prostituciju i predpostavljaju, da same
idu trnovitim putom života.
S druge strane, čovjek, koji hoće da u braku podmiri
svoju ljubavnu potrebu, obično je vezan socijalnim zapre
kama. O n mora sebi da postavi pitanje: možeš li ti hraniti
ženu i možda djecu i osloboditi se briga? U koliko su
idealnije njegove bračne namjere, u koliko je on rješeniji
oženiti se samo iz čiste naklonosti, u toliko će ozbiljnije
morati postaviti ovo pitanje. Mnogima je u današnjim
odnosima priredjivanja i svojine nemoguće postići to, sto
žele, i oni više vole da ostanu neoženjeni. Drugima, koji
su manje savjesni, nameću se druge sumnje. Hiljade ljudi
postižu tek kasnije samostalan, dobar položaj, a zenu
„prema položaju“ mogu izdržavati, samo ako ona ima veći
imetak. Svakako mnogi mladi ljudi imadu pretjerane poj-
�161
move o takozvanom životu prema položaju, ali oni moraju
računati s tim, da će mnoge žene uslijed lažnog odgoja i
društvenih navika tražiti više, no što su oni u stanju.
Dobre, skromne žene oni obično ne upoznadu, one su
povučene i nema ih tamo, gdje se obično žene traže. A
žene, s kojima se oni susreću, nijesu rijetko one, koje
gledaju da zadobiju čovjeka spoljašnjom pojavom, pretva
ranjem i koje ga varaju o svojim ličnim odlikama i svom
materijalnom položaju. O ne se dalje služe u toliko revnije
svim sredstvima namamljivanja, u koliko više stižu godine,
koje ih gone, da sa udajom požure. A ko jednoj takvoj
podje za rukom da osvoji muža, ona je toliko navikla na
reprezentaciju, tričarije, kićenja i skupocjene zabave, te
bez toga ni u braku ne može biti. T u se za muškarce
otvara ponor, te mnogi radije poštede cvijet, što cvate na
njegovu rubu, a može se ubrati tek uz opasnost, da slomiš
vrat. O ni polaze sami svojim putom i traže zabave i užitka
čuvajući svoju slobodu. Obm ama i prijevara, to vlada
danas posvuda u gradjanskom društvu. Nije dakle čudo,
što se one upotrebljavaju i kod sklapanja brakova povukavši oba dijela u tešku patnju, ako uspiju.
Statistika pokazuje, da boljeg društvenog položaja i
obrazovani razredi običavaju sklapati brak u višoj starosti,
no što je to običaj kod nižih klasa. T ako je prosječna
starost onih, koji se vjenčavahu, iznosila u Kopenhagenu
od 1878. do 1882. (po W estergaardu) za slobodna zvanja,
tvorničare, velike trgovce i bankire 32,2 godine; za obrt
nike i male trgovce 3 1 ,2 ; za trgovačke pomočnike i na
mještenike 2 9 ,7 ; za konobare i sluge 2 8 ; za tvorničke
radnike, mornare i nadničare 27,5 U Pruskoj je od 1881.
do 1886. iznosila prosječna starost vjenčanih muškaraca
kod rudara 2 7 ,6 ; kod tvorničkih radnika 27,7; kod kovinara 2 8 ; kod kamenara 2 8 ,2 ; kod gradjevinara 2 8 ,6 ; kod
drvodjelaca 28,7 ; kod strojara 29 ; kod odgojitelja i uči
telja 29,1 ; kod poljodjelaca 2 9 ,6 ; kod prometnih činov
nika 3 0 ; kod trgovaca 3 0 ,9 ; kod liječnika, duhovnika i
činovnika 31,8 do 33,4. U Engleskoj je, prema Ansellu,
ženidbena starost bolje situiranih i obrazovanih od 1840.
do 1871. iznosila prosječno 29,95 godina, a odonda je
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
1J
�162
ženidbena starost za ove razrede narasla. Kod različitih
poziva od godine 1880 do 1885. bila je prosječna starost
vjenčanika kod
G odina
Godina
R u d a r a .................................... 2 3 ,5 6
Tekstilnih radnika . . . 2 3 ,8 8
K r o j a č a ............................... 2 4 ,4 2
O b r tn ik a
2 4 ,8 5
N a d n i č a r a ..............................2 5 ,0 6
Trgovačkih pomoćnika
. 2 5 ,7 5
T r g o v a c a ...................... 2 6 ,1 7
M a r v o g o j a c a ............ 2 8 ,7 3
Slobodnih zvanja i rentijera 3 0 ,7 2
Ovi brojevi pokazuju i opet jasno, kako društveni po
ložaj upliviše na zaključivanje brakova. Pa ako je u većini
evropskih država prosječna starost vjenčanika zadnjih deset
ljeća devetnaestog stoljeća donekle pala, to je- opet jedna
posljedica jakog industrijalizovanja društva. Tako je u nje
mačkom carstvu, Austriji i Švedskoj, gdje porast mladih
vjenčanika ide ruku o ruku sa znatnim umnožavanjem indu
strijskog radništva. Naprotiv je ženidbena starost u starim
industrijskim zemljama, u Francuskoj i Engleskoj, porasla.
Izuzetak čini Rusija, gdje je porast ženidbene starosti po
sljedica uništavanja zadruga.
Broj ljudi, koji iz najrazličitijih razloga ne stupaju u brak,
stalno raste. I to su baš takozvani viši krugovi, u kojima
se ljudi češće ne žene, jedno zbog toga, što su im za
htjevi veliki, zatim, što oni nalaze uživanja i zabave i izvan
braka. S druge strane, za žene su veoma nepovoljni odnosi
u mjestima, u kojima stanuje mnogo penzijoniraca s poro
dicama, a malo mladih ljudi. Tam o se broj žena, koje ne
mogu da se udadu, penje na 20 do 30 i više od stotine.
U pogledu kandidata za brak u najgorem su položaju oni
ženski krugovi, koji uslijed svoga društvenog položaja gle
daju visoko, ali ne imaju da dadu novca čovjeku, koji to
traži. T o vrijedi naročito za ženske članove mnogobrojnih
porodica, koje živu od plaće, uživaju ugled, ali nemaju no
vaca. Život ovih žena je relativno najgori. Iz ovih se kru
gova rekrutira opasna konkurencija radnicama u pletenju,
pranju rublja, cvjetarstvu, čišćenju, rukavičarstvu i kitničarstvu, ukratko, u svim poslovima, koje poduzetnik radije
daje u stan na izradu. O ve dame rade za najmanje na-
�163
grade, jer mnogo puta rade, da zarade ne cijelo izdrža
vanje, već samo stanoviti suvišak za odijelo i svrhe luksusa.
Poduzetnik rado iskorišćuje konkurentski rad ovih dama,
da bi snizio nagrade siromašnih proletarka i iscijedio im
posljednju kaplju krvi, one su prisiljene da napregnu i
istroše sve svoje sile. Isto tako mnoge činovničke žene, čiji
su muževi slabo plaćeni i ne mogu da im omoguće način
života „prema položaju", upotrebljavaju svoje slobodno
vrijeme za ovu nečistu konkurenciju, koja pritiskuje tako
silno široke slojeve ženskih proletaraca.
Akcija buržoaskih ženskih udruženja za podizanje žen
skog rada i pristup žena u više pozive, upućena je pogla
vito na to, da ženama iz viših slojeva stvori bolji životni
položaj. D a bi to mogla postizavati sa više izgleda na
uspjeh, ona se rado stavlja pod zaštitu visokih i najviših
dama. Ovim buržoaske žene podražavaju samo buržoaskim
muškarcima, koji isto tako vole protektorate i rade na
onom, što može imati u s p j e h a s a m o u m a l o m , a
nikad u velikom. T o je Sizifov posao, što ga oni rade
varajući sebe i druge, kako nijesu nužne korjenite reforme.
S te se strane suzbija i svaka sumnja u racijonalnost osnova
naše državne i društvene organizacije. Konzervativna pri
roda tih težnja spriječava, da se u tim udruženjima uko
rijene takozvane destruktivne tendencije. Kad je na berlin
skom ženskom kongresu s proljeća 1894. manjina istaknula
misao o zajedničkom radu buržoaskih žena s proletarskima,
to jest sa socijalnodemokratskima, u većini se podigla bura
protesta. Ni buržoaskim ženama ne će poći za rukom, da
se iz blata izvuku vukući same sebe za kose.
Koliki je broj žena, koje se iz navedenih okolnosti
moraju odreći bračnog života, ne da se tačno utvrditi.
Suvišak žena, što ga ima Njemačka, dijeli se vrlo ne
jednako na pojedine zemlje i okruge, kao i prema klasama
starosti. Po popisu stanovništva od 1900. (statistika nje
mačkoga carstva. 150. svezak, str. 92) dolazi primjerice:
�164
Na 1000 muških lica dolazi
ženskih u godinama
ispod 15 15 do 40 40 do 60 preko 60
I 1012
Berlin . .
...................................................
Kraljevina S a s k a .........................................
1015
„
Bavarska desno od Rajne
1015
lijevo od Rajne
| 986
Kraljevina W i ir t t e m b e r g ..........................1
101 5
1000
Đaden ..................................................................
999
H a m b u r g ........................................................
Provincija B ran d en b u rg...............................
993
„
P o m o r a n s k a ...............................
989
.................................... | 991
„
Rajnska
1 044
1 030
1024
99 7
1041
974
1031
1015
1035
954
1191
1107
108 3
1 07 0
1134
1 079
1038
108 9
109 9
1009
1659
1 360
1 163
1157
1179
117 3
14 5 4
1 276
1214
112 0
Njemačko c a r s t v o .........................................
1 00 8
1087
1218
995
U doba prave sposobnosti za brak od 15 do 40 go
dina suvišak žena u čitavome njemačkom carstvu iznosi
8 na lOOO ljudi, a pošto za vrijeme ovih klasa starosti
pada 1 1,100.673 muških stanovnika na 11,187.779 ženskih,
pokazuje se suvišak od 87.106 žena. I to je lako razumljivo,
jer izmedju onih 11,146.833 njemačkih žena, što su 1900.
bile sposobne za radjanje (18 do 45 godina), bilo ih je
samo 6,432.772 (57*71 po sto) oženjenih, 283.629 (2*54
po sto) obudovjelih, 31.176 (0 ’28 po sto) rastavljenih i
4,399.286 (39*47 po sto) neudatih.
U iste četiri klase starosti pokazao se (prema statistici
njemačkog carstva, 150. svezak, str. 91.) odnošaj spolova
u drugim zemljama, kako to pokazuje tabela na str. 165.
Vidimo, da gotovo u svim zemljama sa istom ili sličnom
ekonomskom strukturom postoji slično stanje u pogledu
podjele spolova prema klasama starosti. U svim ovim
zemljama znatan dio žena — bez obzira na druge različite
uzroke — ne ima izgleda da stupi u brak. Tako je u
Engleskoj godine 1901. od 1000 ženskih lica preko 15
godina bilo udatih 496,4; u Škotskoj 442,8; u Irskoj 370,9;
u Švedskoj 468,2; u Norveškoj 469,9.
Šta vele na to oni, koji odbijaju težnju žena za neza
visnim, ravnopravnim životnim položajem upućujući je na
�165
brak i kućanstvo? Nije krivica na ženama, što se tako
mnogo njih ne udaje.
A šta biva sa žrtvama naših socijalnih prilika? Osveta
uvrijedjenih i poniženih priroda pokazuje se u naročitim
crtama lica i karaktera, po kojima se takozvane stare dje
vojke kao i stari asketski neženje u svim zemljama i pod
svim klimatima razlikuju od ostalih ljudi, i pruža dokaz o
silnom i štetnom uplivu prigušenog prirodnog nagona. T ako
zvana nimfomanija kod žena, kao i mnogobrojne vrsti
histerije, niču iz ovoga izvora. Histeričkim nastupima vodi
dalje nepodmirenost u braku, koja je često puta kriva za
neplodnost
G od.
N a 1 0 0 0 muških lica došlo
je ženskih u godinama
ispod 15 15 do 40 40 do 60 preko 60
N j e m a č k a .........................................
A u s t r ij a ...............................................
U g a r s k a ..............................................
S r b i j a ...................................................
I t a l i j a ....................................................
Švicarska
.........................................
Francuska .........................................
L u x em b u r g .........................................
B e l g i j a ...............................................
Nizozem ska
....................................
D a n s k a ...............................................
Š v e d s k a ............................... .... . •
Engleska i W a l e s ..........................
Š k o t s k a ...............................................
I r s k a ....................................................
Sjedinjene američke države
. .
Egipat
...............................................
Japan ....................................................
Novi južni W a l e s ..........................
Q u e e n s l a n d ....................................
T a s m a n i j a .........................................
N eva Zeelandija
.....................
Rt dobre N ad e
..........................
!i
1900
1890
1900
1896
1881
1888
1896
19 0 0
1890
1899
1890
1899
1891
189 1
1901
1900
1897
1891
1 891
1891
1891
189 1
189 1
995
1005
998
969
963
999
998
992
992
986
978
97 1
1006
973
968
979
943
978
978
976
977
979
989
1008
1046
1029
952
1021
1059
1012
852
984
1031
1080
1016
10 7 5
10 7 3
1 03 7
969
996
962
827
698
877
927
1008
1087
1079
982
925
100 5
11 0 3
1029
988
10 1 8
1031
1073
1146
1096
1165
110 3
889
943
951
679
559
898
661
939
1218
1130
1033
804
980
1148
1108
1063
1117
1145
1179
1252
1227
1389
1032
987
1015
1146
665
611
632
654
1019
T o je u glavnim potezima naš sadašnji bračni život
s njegovim uticajima. Rezultat je ovaj: Današnji je brak
ustanova, k o j a j e p o s t o j e ć i m s t a n j e m n a j u ž e
�166
v e z a n a i sa nj i m st oj i i pada. Al i se ovaj
brak nal azi u r a s p a d a n j u i p r o p a d a n j u , kao
i s a m o b u r ž o a s k o d r u š t v o . Jer šta smo utvrdili za
buržoaski brak?
1. Broj rodjenja relativno opada, i ako stanovništvo
raste, što pokazuje, da se životni položaj porodice
pogoršava.
2. Broj zahtjeva za razvod braka raste, i to daleko
jače, nego što se stanovništvo namnožava, a u ve
ćini slučajeva zahtjevi dolaze od žena i ako one
razvodom u privrednom i društvenom pogledu naj
više gube. T o govori, da raste broj nepovoljnih
faktora, da se dakle brak raspada.
3. Broj zaključivanja brakova r e l a t i v n o o p a d a , i
ako stanovništvo raste, što pokazuje, da brak u
očima mnogih ne odgovara više svojim socijalnim i
moralnim ciljevima i da se na njega počima gledati
kao na stvar bez vrijednosti ili bar sumnjive vrijednosti.
4. U svim kulturnim državama postoji nerazmjernost u
broju spolova, i to na štetu ženskog spola, koja
nije stvorena radjanjem, — jer se prosječno radja
v i š e dječaka, nego djevojaka, — već nepovoljnim
s o c i j a l n i m i p o l i t i č k i m uzrocima, koji leže u
u državnom i društvenom uredjenju.
P o š t o sve ove n e p r i r o d n e , o b i č n o po
ženu š t e tn e prilike leže u suštini buržoaskoga društva,
p o j a č a v a j u ć i se u t o k u
n j e g o v a razvi ja nj a, ono se p o k a z u j e ne
s p o s o b n i m , da ovo zlo u k l oni i ž en u osl o
bodi. Z a t o je p o t r e b a n j e d a n dr ugi d r u
štveni poredak.
Dvanaesto poglavlje.
Prostitucija je nužna socijalna ustanova
buržoaskog svijeta.
1. Prostitucija i društvo.
Brak predstavlja jednu stranu spolnoga života buržoaskoga svijeta, prostitucija drugu. Brak je lice, prostitucija
�167
naličje medalje. Ne nadju li muževi u braku zadovoljenja,
oni ga po pravilu traže u prostituciji. 1 tko se od muškaraca
ma iz kojeg razloga odrekne braka, on isto tako po pravilu
traži zadovoljenja u prostituciji. Z a ljude, koji ne živu u
braku, bilo zbog toga, što tako Koće, ili što su prinudjeni,
kao god i za one, kojima brak ne pruža ono, što su oče
kivali, odnosi za podmirenje spolnoga nagona mnogo su
dakle povoljniji, no za ženske.
Ljudi su iskorišćivanje prostitucije uvijek smatrali kao
jednu povlasticu, koja im „po pravu“ pripada. U toliko
strože i oštrije oni paze i osudjuju, kad žena, koja nije
prostitutka, „zgriješi4 . Sto žena ima iste nagone, koje i
4
čovjek, šta više, što su ti nagoni u izvjesno doba ženina
života silniji, nego li inače, to ove ne smeta. Snagom svog
vlasničkog položaja čovjek primorava ženu, da nasilno
ugušuje svoje najžešće nagone i od njene nevinosti dovodi
u zavisnost njen društveni ugled i stupanje u brak. Ničim
se drastičnije, ali ni u strašnijem obliku ne može pred
staviti zavisnost žene od muža, no ovim iz osnova različitim
shvatanjem i različitom ocjenom podmirenja jednog te istog
prirodnog nagona
O dnosi su za čovjeka osobito povoljni. Priroda je
dodijelila ženi, da snosi posljedice akta oplodjavanja, dok
čovjek ima samo zadovoljstva, a nikakve muke ni odgovor
nosti. Ovaj položaj, koji je bolji no ženin, doprinjeo je
znatno onoj razuzdanosti u spolnim prohtjevima, kojom se
odlikuje dobar dio ljudi. Ali pošto ima toliko uzroka, koji
spriječavaju ili ne dopuštaju u dovoljnoj mjeri legitimno
podmirenje spolnog nagona, posljedica je toga njegovo divlje
podmirenje.
P r o s t i t u c i j a j e d a k l e j e d n a n u ž n a soci j al na
u s t a n o v a za g r a d j a n s k o d r u š t v o , i st o onako,
kao što je policija, s t a j a ć a vojska, crkva,
kapitalizam.
O vo nije pretjerano i mi ćemo to dokazati.
Izložili smo, kako je stari svijet gledao na prostituciju
i kako ju je smatrao potrebnom, pa je šta više i zvanično
organizovao, i to kako u Grčkoj, tako i u Rimu. Kakvi su
nazori o ovom postojali u kršćanskom srednjem vijeku,
�168
takodjer smo naveli. Cak se ni sveti Augustin, koji se po
Paulusu mora smatrati kao najjači stup kršćanstva i koji je
neumorno propovijedao askezu, nije mogao uzdržati, a da
ne uzvikne: „Istrijebite bludnice i silna će strast srušiti
sve.“ A sveti Tom a Akvinski, koji dosada važi kao najveći
autoritet na području bogoslovlja, izjavio je to isto još
drastičnije: „Prostitucija u gradovima liči na zahod u palači;
odstrani li se zahod, palača će postati nečisto i smrdljivo
mjesto." Provincijski koncil u Milanu godine 1663. izjavio
je isto.
Cujmo sada, šta govore moderni.
Dr. F. S. Hiigel veli: ,,S napredovanjem civilizacije
prostitucija će se uvijati u sve snošljivije oblike, ali nje
će nestati sa zemaljske kugle tek onda, kad p r o p a d n e
s v i j e t . " 1 T o je smiona tvrdnja, ali tko ne može da sebi
zamisli nikakvog društvenog oblika, osim buržoaskog, tko
ne priznaje, da će se društvo promijeniti i doći u zdrave
i prirodne odnose, taj mora da se složi s drom. Hiigelom.
Slično izjavljuje znameniti higijeničar M. Rubner, pro
fesor na berlinskom sveučilištu i ravnatelj higijenskog insti
tuta : „Prostitucija je kod žene postojala u sva vremena i
kod svih naroda na zemlji, ona je nešto neuništivo, jer
služi spolnom saobraćaju, jer izlazi iz p r i r o d e č o
v j e č j e i jer je nagon prostitucije u mnogim slučajevima
tako reći p r i r o d j e n a mana mnogih žena. Pa kako je u
nekom narodu zastupan genij i bluna, golem čovjek i pa
tuljak i druge iznimke od općenite, obične sredine, isto
se tako igrom poroda javljaju one abnormalnosti, koje vode
k prostituciji."2
Nijednom od navedenih ne pada na um, da bi drugim
društvenim uredjenjem moglo nestati uzroka prostitucije,
nijedan ne kuša istražiti njezine povode. Dašto, da i jedan
i drugi sluti, baveći se otim pitanjem, da su nepovoljni
društveni odnosi glavni razlog, zašto toliko žena prodaje
svoje tijelo, ali ta se misao ne razvija u konzekvenciju,
da bi zbog toga trebalo stvoriti nova društvena stanja.
1 F. H iigel. Z a povjest, statistiku i reguliranje prostitucije u Beču 1865.
9 Maks Rubner, Nauka o higijeni. 8. izdanje, str. 6 5 4 . Leipzig 1907.
�169
Medju malo onih, koji priznaju, da su glavni povod pro
stituciji gospodarske prilike, spada T h . B a d e :1 „Uzroci
beskrajne moralne propalosti, iz koje se javlja prostituisana
djevojka leže u današnjim s o c i j a l n i m prilikama . . .
T o naročito izaziva r a sp ad a nj e srednjih
klasa i n j i hove e g zi s t en c i j e , o s o b i t o kod
z a n a t l i j s k o g s t a l e ž a , koji danas samo u malom
dijelu živi od samostalnog, privrednog rada." Dade za
ključuje svoja razmatranja ovako: „ Bijeda materijalne egzis
tencije, koja je jednim dijelom već upropastila tolike po
rodice, a jednim dijelom će ih tek upropastiti, vodi i mo
ralnome razoravanju porodice, a naročito ženskog spola." 2
Ali prostitucija nije samo od prirode stvorena ustanova,
koja će, kako veli R. Schmolder, „po ljudskome mišljenju
o s t a t i n e p r e s t a n i p r a t i l a c l j u d s t v a " . 3 O na je
i društvena institucija, bez koje se ne bi moglo zamisliti
buržoasko društvo.
Leipziški policijski liječnik dr. J. Kiihn v e li: „Prosti
tucija nije samo zlo, koje se mora trpjeti, v e ć j e to
j e d n o p o t r e b n o z l o, jer ona žene štiti od nevjerstva
(na koje samo muškarci imaju pravo. Pisac.) i krepost
(razumije se žensku; muškarcima ona nije potrebna. Pisac.)
od napadaja (sic 1), a time i od p a d a."4 O ve riječi karakterišu na najotvoreniji način suhi egoizam muškog svijeta.
Kiihn zauzima korektno gledište policajnog liječnika, kome
je zadaća kontrolom prostitucije spasiti muškarce od neu
godnih bolesti. T reba misliti samo na muškarca, komu je
celibatski život ogavan i mučan ; ali milijuni celibatskih žena
1 T h. Bade, O skitanju i javnim plesnim zabavištima. Berlin 1858.
2 1 zbilja, statistika, koju je berlinska policijska uprava prikupila o po
rijeklu 2 2 2 4 upisanih prostitutki g. 1 8 7 1 /7 2 , pokazuje, da su <015 =
4 7 ,9 procenata iz zanatlijskog staleža, 4 6 7 = 2 2 .0 procenata iz staleža
tvorničkih radnika, 3 05 = 14,4 procenata iz staleža sitnih činovnika,
2 2 2 = 10,4 procenata iz trgovačkog i prometnog staleža, 8 7 = 4,1 pro
centa iz poljoprivrednog, a 2 6 = 1,2 procenta iz vojničkog staleža. Za
102 prostitutke nije se moglo saznati očevo zanimanje.
2 R. Schm older, Kažnavanje i policajni progon obrtimične prosti
tucije. D iisseldorf 1892.
* J. Kiihn, Prostitucija u devetnaestom vijeku s liječničkopolicajnog
stanovišta, Leipzig 1892.
�170
moraju se zadovoljiti. Sto se kod muškarca smatra pravom,
to je kod žena nepravo, nemoralnost i prestup.
Drugi je zanimljivi gospodin dr. Fock, koji smatra
prostituciju „nužnim korelatom naših civilizovanih uredaba*4. 1
O n se plaši suvišne proizvodnje ljudi, ako bi se ženili
svi, koji sazore za spolni odnos, pa zbog toga smatra kao
važnu stvar, da prostituciju država „regulira**. O n nalazi
opravdanim, da država upravlja prostitucijom i vodi nadzor
nad njom i da na sebe primi brigu o snabdjevanju ljudi
bludnicama, koje nemaju sifilis. O n traži najstrožu kon
trolu svih ženskinja, za koje je dokazano, da provode
slobodnu ljubav. Z ar i onda, kad dame, koje vode „slo
bodnu ljubav**, pripadaju višim klasama? Stara je to pjesma.
Dr. Fock traži isto tako oporezovanje prostitutki i koncentrisanje prostitutkinja u o d r e d j e n i m u l i c a m a . Drugim
riječima, k r š ć a n s k a d r ž a v a hoće da od prostitucije
stvori izvor novčanih prihoda time, što za račun muškaraca
organizuje i štiti prostituciju. Kako je ono rekao car V espazijan u sličnom slučaju ? Non o le t! (N e smrdi.) Osobito
stajalište zauzima dr. Henrik Severus,3 koji se isto tako
izjavljuje za zakonito priznanje prostitucije. O n u njoj vidi
vrlo k o r i s n u ustanovu, jer je ona nužni pratilac braka,
pošto bez nje ne bi mogla postojati sloboda bračnog za
ključivanja. Prema tomu, njemu je prostitucija neka vrst
sigurnosnog ventila za buržoasko društvo. O n tvrdi: „V e
liki dio bijede, koja danas izaziva tako neprijatno društveno
stanje, potiče otuda, što se brakovi sklapaju bez razmi
šljanja, bez studiranja pitanja, kako će se osigurati život.
Država ima interesa, da se takovi brakovi ne sklapaju, jer
su djeca, koja iz njih izlaze opasnost za s i g u r n o s t
d r u š t v a , pošto se za njihovo uzdržavanje roditelji nijesu
dovoljno pobrinuli, a kao bračna djeca ne mogu u kuću
za nahodčad.** Medjutim, prostitucija spriječava, da se „pod
prinudom prirodnih zakona zaključuju brakovi, koji vode
u m n o ž a v a n j u o n i h e l e m e n a t a u n a r o d u , što
1 Dr. Fock, Prostitucija s e t i č k o g i zdravstvenog gledišta. N je
mački tromjesečnik za javno zdravstvo. 2 0 . svezak, 1. sveščić.
2 Dr. H . Severus, Prostitucija i državna vlast. Dresden 1899.
�171 .
postaju p r o t i v n i c i m a d r ž a v e i d r u š t v a jedno
zbog toga, što živući u bijedi nisu mogli dobiti nikakva
odgoja, a drugo zato, što su proživjeli mladost bez sreće. “
Prema tome bi dakle u prostituciji, koju reguliše država,
bio nadjen čak i lijek i zaštita od socijalne demokracije,
naziranje, koje, ako ništa drugo, ima bar prava na origi
nalnost.
D a k le ! ostaje kod toga : prostitucija je nužna društvena
ustanova buržoaskoga svijeta, isto tako, kao što je policija,
stajaća vojska, crkva i kapitalizam !
2. Prostitucija i država.
U njemačkom carstvu država ne organizuje i ne kontroliše prostituciju, kao što je to slučaj u Francuskoj, nego
je samo trpi. Zvanične javne kuće zakonom su zabranjene,
za bludničenje se prijeti teškom kaznom. Ipak to dosada
nije priječilo, da u velikom broju njemačkih gradova, iz
medju ostalih u Mainzu, Magdeburgu, Altoni, Kielu, Niirnbergu, W ormsu, Freiburgu i Br., Leipzigu, Regensburgu,
Hamburgu, Augsburgu, Wiirzburgu i t. d., i poslije toga,
kao i prije, postoje javne kuće, koje policija trpi.1 Stanje,
koje je teško razumjeti i čija je protivrječnost sa zakonima
naših državnih upravljača dobro poznata. Njemački kazneni
zakonik prijeti kaznom za izdavanje stana jednoj prostitutki.
Ali s druge strane policija je prinudjena trpjeti hiljade
prostituiranih žena i štititi ih u njihovu zanatu, čim one
pristanu da budu unesene u policijski registar kao prosti
tutke i da se podvrgnu pravilima, što su propisana za
prostitutke — naprimjer periodičnom liječničkom pregledu
i t. d. Ali ako država koncesijonira prostitutke i pomaže
im time da vrše svoj posao, onda one moraju imati i stan,
šta više, u interesu je javnoga zdravlja i reda, da one
imaju stan, u kome če moći vršiti svoj zanat. Kakva pro
tivrječnost! N a jednoj strani država zvanično priznaje:
prostitucija je nužna, na drugoj, ona goni i kažnjava blud1 Paul Kampffmeyer, Prostitucija kao klasna pojava društva i njezin
socijalnopolitički ustuk. Str. 41. Berlin 1905.
�172
nice i bludničenje. Osim toga ovakvo ponašanje države
potvrdjuje, da je prostitucija za moderno društvo sfinga,
čiju zagonetku ono ne može da riješi. Vladajuća religija i
moral osudjuju prostituciju, zakoni kažnavaju njeno povladjivanje, pa ipak je država trpi i štiti. Drugim riječima,
naše društvo, te se prči svojim čudoredjem, s\ojom religijoznošću, svojom civilizacijom i kulturom, mora trpjeti, da
njegovo tijelo razoravaju kao svirepi otrov nemoral i ko
rupcija. K r š ć a n s k a d r ž a v a d o p u š t a , d a j e b r a k
n e d o s t a t a n i d a mu ž i ma p r a v o z a h t i j e v a t i i
i z v a n z a k o n s k o p o d m i r e n j e s p o l n o g nagona.
U toj državi žena se samo toliko uzima u obzir, u koliko
se podaje nezakonskim požudama muškarca, to jest, ako
postane bludnicom. Isto tako, nadzor i kontrola, koju dr
žavni organi vrše nad licima, koja se prostituišu, ne rasprostiru se i na muškarca, koji traži prostitutku, što bi
samo po sebi moralo doći, ako bi se htjelo, da policijskoliječnička kontrola ima nekog smisla i bar polovicu uspjeha
— da već i ne govorimo o tome, što pravda traži, da se
zakoni podjednako primjenjuju na oba spola.
Ovo štićenje muškaraca od žene, što ga vrši država,
posvema izokreće prirodne odnošaje. C i n i se, k a o d a
su mu š k a r c i sl abi j i , a ž e n s k e j ači spol , kao da
je žena z a v o d n i k , a ubogi , sl abi č o v j e k z a v e
d e n i . Priča o zavedenju A dam a po Evi u paradizu djeluje
i nadalje u našim naziranjima i zakonima dajući pravo
kršćanstvu: „Z ena je velika zavodnica, posuda grijeha.“
Muškarci bi se imali stidjeti ove tužne i nedostojne uloge.
Ali njima nije neugodno u toj ulozi „slabih** i „zavedenih**,
j e r š to su v i š e š t i ć e n i , t o v i š e m o g u d a g r i j e š e .
Kad se muškarci sastanu u gomili, oni se, kako se
čini, ne mogu zabavljati bez prostitutke. T o su izmedju
ostaloga pokazali i dogadjaji na proslavi njemačkih strije
laca u Berlinu ljeti 1890., dogadjaji, koji su potaknuli
2300 gospodja, da se jednom peticijom obrate na vrhovnog
načelnika njemačke prijestolnice: „Dopustite milostivo.
V aša Visokoblagorodnosti, da vam o saveznoj njemačkoj
strjeljačkoj proslavi, što se održala od 6. do 13. srpnja
kod Pankova, saopćimo ono, što je do nas u unutrašnjosti
�173
doprlo putem štampe i drugih obavještenja. Izvještaji o
tome, koje smo primili s najdubljim ogorčenjem i zgra
žanjem, donijeli su izmedju ostalog, da je na toj sveča
nosti bilo i ovakvih igrokaza: ,Prvi njemački herold, naj
veći šantan na svijetu*. ,Sto i četrdeset kavalira.* Pored
toga manji tingl-tangli i strjeljački šatori, u kojima su se
nametljive ženske vješale o vrat ljudima. Dalje, .slobodni
koncerat', na kojem su prozračno obučene konobarice drsko
i bezobzirno, sa zavodničkim posmjehom, pozivale na .stre
ljački odmor* gimnazijalca kao god i oca porodice, mladića
kao god i odrasla čovjeka . . . A onu gotovo golu ,dam u\
koja je pozivala publiku na posjet u šatoru .Tajne H am
burga ili jedna noć u Sv. Pauliju’, mogla je policija i uklo
niti. Naužasnije pak, što smo mi prosti gradjani i gradjanke
iz unutrašnjosti mogli čuti o tako mnogo hvaljenoj prije
stolnici carevine, jest vijest: da je odbor za svečanost
umjesto konobara, koji su se nudili, ponamještao velik broj
.mladih ženskinja’, kojima on za službu ništa nije plaćao . . .
Mi njemačke žene imamo kao supruge, majke i sestre
hiljadostruka razloga da svoje muževe, sinove i braću ša
ljemo u Berlin na službu otadžbini, pa u svojoj pokornosti
i tvrdom povjerenju molimo V ašu Visokoblagodarnost, da
velikim i moćnim uplivom, kojim V i, kao najviši činovnik
prijestolnice carstva, raspolažete, budete dobri, pa da na
redite, da se ti nedostojni dogadjaji ispitaju, ili da izdate
ma kakve odredbe, koje se Vašoj Visokoblagorodnosti čine
pogodne, da se više nitko ne usudi priredjivati ponovno
te orgije, naročito na budućoj S e d a n s k o j s v e č a
n o s t i . . .“( ! ! ! )
K od svih velikih, pa i kod takozvanih narodnih pro
slava, gdje muškarci dodju u većem broju, opetuje se
slično 1
Njemačke su vlade pokušavale toliko puta izaći iz
protivrječnosti, u kojoj se gledom na prostituciju nalazi
praksa državne vlasti i kazneno zakonodavstvo. O ne su
donosile zakonske osnove, kojima se, izmedju ostalog, po
1 „Kad u Buschovom cirkusu zasijeda savez poljoprivrednika ili kad
se u Berlinu obdržavaju veliki kongresi, tada rastu cijene . . . ljudskome
m esu.“ Satir, Noćni život u Fridrikovoj ulici. Str. 16. Berlin 1907.
�174
licija opunomoćava, da prostitutke uputi na jedno odredjeno
mjesto stanovanja. Priznalo se, da se prostitucija ne može
uništiti, pa je zbog toga najpraktičnije, da se ona na odredjenim mjestima trpi i kontrolira. Jedan takav zakon —
u kome se cijeli svijet slaže — povratio bi u život bor
dele, koji su četrdesetih godina prošlog vijeka službeno
ukinuti u Pruskoj. Ovi zakonski odnošaji izazvaše veliko
uzbudjenje i silni broj protesta, kojima se obraćala pažnja
na to, da će se država istaknuti kao zaštitnica prostitucije
i time izazvati uvjerenje, da eksploatisanje prostitucije nije
protivno moralu i da je ona zanat, koji država odobrava.
Ovi zakonski projekti, koji su u plenumu i komisiji dr
žavnog sabora naišli na najžešći otpor, ostadoše sve do
danas samo neuspjeli pokušaji. Ali i samo to, što su oni
mogli biti predloženi, pokazuje grdnu nepriliku, u kojoj se
danas našlo društvo.
Državno reguliranje i kontrola prostitucije ne samo da
kod ljudi stvara uvjerenje, da država povlašćuje prostitu
ciju, nego još da državna kontrola štiti i od bolesti, i to
uvjerenje baca ljude sve više u prostituciju i lakoumnost.
Bordeli ne umanjuju spolne bolesti, oni ih umnožavaju,
ljudi po st aju lakoumniji i nepažljiviji.
Kakvo shvatanje izaziva državna zaštita bordela, pokazuje
onaj slučaj, kad su se prostitutke u Engleskoj, upisane na
osnovu spisa o prostituciji, u šali nazivale k r a l j i č i n i m
ž e n a m a , jer su bile privilegovane zakonom, koji je obja
vila kraljica.
Iskustvo nas je naučilo, da od zaraze ne zaštićuju ni
zavodi za prostituciju, koji se policijski kontrolišu (kuće
tolerancije, bordeli), kao god ni liječnička pregledba, što je
odredjuje policija.
T ako je tajni medicinski savjetnik dr. Albert Eulenburg godine 1898 pisao na jedno pitanje bečkom odboru
gospodja za borbu protiv kasarnskoga uredjenja prostitu
cije: ,,U pitanju policijskog kontroliranja bludnica, ja
uzimajući dašto u obzir poteškoće kod momentane pro
vedbe — principijelno stojim potpuno na stanovištu vaše
peticije i smatram, da je praksa, koja je u najvećem broju
zemalja odavno uobičajena, i nepravedna i nedostojna i
�175
povrh toga sasvim nemoćna da donekle sigurno postigne
navedenu svrhu. “
D ne 20. srpnja 1892. izjavilo je berlinsko medicinsko
udruženje, da se ponovno uvodjenje bordela ne može pre
poručiti ni sa higijenskog, ni sa moralnog gledišta.
Priroda ovih bolesti u najviše je slučajeva takva, da se
one ne mogu lako i odmah opaziti, pa ako bi se htjela
makar kolika sigurnost, onda bi se pregledba morala vršiti
više puta dnevno. A to nije moguće, kad se ima na umu
broj žena, koje treba da budu pregledane i troškovi oko
toga. G dje se za jedan sat mora „ekspedirati" trideset do
četrdeset prostitutkinja, tu je pregled teško što više, no
samo jedna komedija, a isto je tako broj pregleda jedan
put ili dvaput nedjeljno sasvim nedovoljan. T ako veli dr.
Đ laschko:1 „Mišljenje, da kontrola bludnica pruža neku
zaštitu od zaraze, jest kobna zabluda, te je na žalost
veoma rasprostranjena. M ože se naprotiv reći, da svaki,
tko se pušta u odnos sa prostitutkom ili kojom lakoumnom
djevojkom, srlja svaki put u veliku opasnost. “
Uspjeh ovih mjera osujećen je još i zbog toga, što
ljudi, koji prenose bolest s jedne žene na druge, nijesu
podvrgnuti nikakvoj kontroli. Prostitutku, koja je baš sada
pregledana i pronadjena kao zdrava, zarazi poslije jednog
sata kakav spolno oboljeli čovjek i ona tu zarazu prenosi
na čitav niz drugih posjetilaca sve do prvog idućeg dana
kontrole ili dok sama ne primijeti bolest. Kontrola nije
samo iluzorna, nego još uz to ovi pregledi, koje po ko
mandi vrše muški liječnici namjesto ženskih, najdublje
vrijedjaju osjećaj stida i doprinose, da on bude potpuno
uništen. O vo potvrdjuje veliki broj liječnika, koji tu kon
trolu vrše.2 T o priznaje čak i službeni izvještaj berlinske
1 Priručnik higijene. Izdaje dr. med. Th. W ey l. 10. svezak. „H igi
jena prostitucije i veneričkih bolesti." N apisao Dr. A . Blaschko — Berlin.
Str. 111. Jena 1901.
8 „Zapravo čitavim ovim sistemom regulisanja ne pobijaju se nikako
uspješno venerične bolesti, a niti se njihov broj vidljivo ne umanjuje.
Varljiva sigurnost, što se daje muškarcima, čini ih neopreznijima; umno
žavanje izmjeničnih odnosa povećava opasnost zaraze barem za toliko, za
koliko je umanjuje liječničko odstranjivanje nekoliko teško bolesnih."
August Forel, Seksualno pitanje. Str. 3 3 8 /3 3 9 . M iinchen 1907.
�176
policijske uprave, u kome se veli: „Može se priznati i to,
da z b o g u p i s i v a n j a ž e n s k e j oš d u b l j e mo
r a l n o p r o p a d a j u . 1 A prostitutke i gledaju na sve
moguće načine da izbjegnu toj kontroli. Dalje, posljedica
ovih policijskih mjera jest i to, sto je bludnicama vanredno
otežano, čak učinjeno i nemogućim, da se vrate na koji
pristojniji posao. Z e n a , k o j a j e p o t p a l a p o d r e
d a r s t v e n i n a d z o r , i z g u b l j e n a je za d r u
štvo;
o n a u n a j v i š e s l u č a j e v a za n e k o
l i k o g o d i n a j a d n o s v r š i . Zgodno i iscrpivo se
protiv policijskog reguliranja prostitucije izjavio u Ženevi
peti kongres protiv nemorala rekavši: „Obligatna liječnička
pregledba prostitutkinja u toliko je kobnija kazan za ženu,
što ona baca u posvemašnju propast nesrećnice, koje su
joj silom podvrgnute, jer razorava i onaj ostatak osjećanja
stida, koji se još može naći i kod najpokvarenijih. Država,
koja hoće policijski regulirati prostituciju, zaboravlja, da je
dužna pružiti jednaku zaštitu obim spolovima; ona mo
ralno upropašćuje ženu i oduzima joj dostojanstvo. Svaki
sistem službenog reguliranja prostitucije ima za posljedicu
policijsku samovolju, kako god i povredu sudskih garancija,
koje su zajamčene svakoj individui, čak i najvećem zlo
čincu, proti samovoljnog apšenja i zatvaranja. Pošto se ova
provedba prava vrši samo na štetu žene, otuda ^proističe
neprirodna nejednakost izmedju nje i muškarca. Z ena se
povlači na niveau prostog predmeta i s njom se više ne
postupa kao s osobom. O n a s e n a l a z i i z v a n z a
k o n a. “
Kako malo koristi redarstvenoliječnička kontrola, daje
nam najuvjerljiviji dokaz Engleska. Pred početkom zakon
skog reglemantiranja godine 1867. bio je na 1000 Jjudi
kod vojništva 91 spolno zaražen prema vojničkom izvještaju.
Godine 1886., dakle poslije devetnaestgodišnjeg postojanja
reglemantiranja, bilo ih je na 1000 već 110 slučajeva, ali
godine 1892., šest godina poslije ukinuća reglemantiranja,
bilo je samo 79 slučajeva spolno zaraženih na 1000 ljudi.
1 Drugi izvještaj kraljevske policijske uprave u Berlinu
1881 do 1890. Str. 351 do 3 59 .
za godine
�177
U gradjanstvu je od 879. do 1882. — dakle za vrijeme
reglemantiranja — dolazilo 10 slučajeve sifilisa na 1000
ljudi, a od 1885. do 1889., naime poslije ukinuća, 8,1
slučajeva na lOOO.
Ali na prostitutke, podvrgnute pregledu, taj zakon je
imao sasvim drukčije djelovanje, nego na č e te : 1886. na
1000 prostitutkinja bilo je 121 slučajeva bolesti, 1886.,
pošto je zakon već dvije godine bio u krjeposti, 202, broj
bolesti je zatim postepeno opadao, ali je 1874. iznosio
ipak 16 slučajeva više, no broj od 1886. I smrtni slučajevi
kod prostitutkinja strahovito su se umožili pod vladom toga
zakona. 1865. broj smrtnih slučajeva na 1000 prostitutkinja
iznosio je 9,8, medjutim godine 1 8 7 4 - 23. Kad je krajem
šezdesetih godina engleska vlada pokušala proširiti akt
o pregledu na sve engleske gradove, ppdiže se čitava bura
protesta u engleskom ženskom svijetu. Ž enske su smatrale
taj zakon kao uvrjedu cijeloga spola. A k t habeas corpus,
taj osnovni zakon, reklo se, koji engleskoga gradjanina štiti
od napadaja policije, hoće da se za ženu ukine; prema
tome, svakom surovom policijskom činovniku, koga pokreće
osveta ili drugi niski motivi, bit će dopušteno, da napadne
na najčestitiju ženu, ako samo posumnja, da je ona pro
stitutkinja, dok naprotiv razuzdanost ljudi ostaje i dalje ni
čime nespriječena, pa se, šta više, i zakonom štiti i potiče.
M a da je ovo zauzimanje engleskih žena, pod vodstvom
Jezefine Đutlerove, za propala bića iz njihovoga spola
izazvalo rdjava tumačenja i sumnjive primjedbe ograničenih
ljudi, one sa velikom energijom ustadoše proti uvodjenju
toga zakona. U novinskim člancima i brošurama pisalo se
,,za“ i „protiv“ i spriječavalo se širenje toga zakona, poslije
čega je 1886. došlo i njegovo ukinuće.1
1 Najpouzdaniji pomoćnici žena bijahu engleski radnici. U svom zna
menitom spisu „Povjeat jedne križarske vojne" piše Jozefina Butlerova:
„M i smo zaključili pozvati narod. V e ć u jeseni 1869. pisali smo svakom
članu parlamenta obih kuća, a i mnogim drugim vodjama svjetovnih i
crkvenih partija. O d svih odgovora, što ih primismo na naša pisma, izjaviše
se malo njih, da se s nama potpuno slažu . . . P ošto nadjo3mo vrlo malo
uspjeha kod krugova, na koje smo zbog njihovih interesa najviše računali,
obratismo se na radnički narod zemlje. T u nas se susrelo posvema
drukčije. Ja vrlo dobro znadem, da i radničke klase imaju svojih pogriA . B e te l: Ž ena i tocijalizam.
12
�178
Njemačka policija ima sličnu vlast za te stvari i česti
slučajevi iz Berlina, Leipziga, Kolna, Hannovera i mnogih
drugih mjesta, koji su prodrli u javnost, dokazuju, da su
zloporabe ili „ nesporazumi“ vrlo laki pri vršenju te vlasti,
ali kod nas ne ima ni traga od jedne energične opozicije
protiv tih ovlaštenja.1 Čak su i u sitnoburžoaskoj Norveškoj
godine 1884. z a b r a n j e n i bordeli, i godine 1888. u
glavnom gradu Christianiji u k i n u t o prisilno upisivanje
prostitutkinja i pregled, koji je s njime spojen. U s i j e č n j u
1893. i z d a n a j e j e d n a k a n a r e d b a z a c i j e l u
z e m l j u . Vrlo dobro kaže gospodja Guillaume - Schack
gledom na državne „zaštitne mjere“ za muškarce : „Čemu
učimo mi naše sinove kreposti i čudoredju, kad država
proglasuje nemoral potrebnim zlom ? Kad ona mladom
čovjeku još prije, no što je duševno sazrio, dovodi ženu,
ožigosanu od vlasti kao robu, da bude igra njegovih strasti?4
'
M ože jedan spolno bolesni čovjek u svojoj razuzdanosti da zarazi koliko ga volja tih jadnih bića, koja u naj
većem broju na taj stidni zanat nagna gorka nevolja ili
zavodjenje, tome gubavcu nitko ni riječi ne će kazati, ali
jao teško bolesnoj prostitutkinji, koja se odmah nije pod
vrgla liječničkoj pregledbi. Garnizonski, univerzitetski, pri
morski i t. d. gradovi nagomilavajući u sebi snažne, zdrave
ljude postaju glavnim rasadištima prostitucije i njenih opa
snih bolesti, koje se odatle prenose u najudaljenije kutove
zemlje i posvuda šire propast. Kako jejnoralno kvalificiran
veliki dio naših djaka, o tom govori „Časopis za pobijanje
javnog nemorala44:2 „ K o d o g r o m n o g d i j e l a d j a š ješaka i da su kao i ostali narodni slojevi isto tako malo slobodne od
egoizma; ali sam čvrsto uvjerena, da prosti narod, kad ga se pozove u
ime pravednosti, uvijek dokazuje lojalne i povjerljive namjere." Citirano
kod P. Kampffmeyera, u pomenutoj knjizi, na str. 69.
1 „G odine 1901. zlostavljena je u Beču uz odobravanje svjetine
jedna Francuskinja po policajnom agentu Neuhoferu, bačena k bludnicama
u zatvor i nasilno liječnički pregledana. Taj slučaj izazvao je u saboru
pet interpelacija. G odine 1902. uapšene su u Hamburgu i Kielu gospodje
pod sumnjom, da su prostitutke, a dijelom su i zlostavljene. Ovi slučajevi
izazvale 8. rujna golemu demonstrativnu skupštinu u Hamburgu, na kojoj
sudjelovahu pripadnici svih stranaka." P. Kampffmeyer, u pomenutoj
knjizi, str. 66.
2 15. kolovoza 1893. Berlin.
�179
t v a d a n a s s u p o j m o v i o m o r a l n i m s t va r i ma
s t r a h o v i t o niski, š t a više, to su p o j m o v i
n o ć n i h s k i t n i c a .“ A iz tih krugova, koji se razmeću
svojim nacijonalizmom i „njemaćkim moralom", rekrutiraju
se naši administrativni činovnici, naši državni odvjetnici i
naši suci.
Kako zlo stanje u tom pogledu mora da bude speci
jalno kod studenata, vidi se iz toga, što je u jesen 1901.
veliki broj profesora i liječnika, medju njima imena prvih
stručnjaka, uputio jedan apel njemačkim studentima skre
ćući im izričito pažnju na žalosne posljedice spolne razuzdanosti i pretjeranog alkoholizma, koji u toliko slučajeva
podjaruje spolnu razuzdanost. Najzad se uvidja, da se sa
prikrivanjem dalje ne može, već da stvari treba iznijeti
onake, kakve su, da bi se ma koliko spriječilo nedogledno
zlo. 1 u drugim klasama bilo bi potrebno, da se ove opo
mene primu srca.
„ Z a tvoje grijehe plaćat će tvoji potomci sve do trećeg
i četvrtog koljena." O va izreka biblije odnosi se najpot
punije na spolno razuzdanog i oboljelog čovjeka, pa naža
lost i na njegovu nevinu ženu. „Napadaji kaplje kod mla
dih muških i ženskih lica, razni oblici sušenja hrptenjače
i mekšanja mozga, živčane bolestiraznih vrsti, očne bo
lesti, kostobolja i zapala crijeva, sterilnost i sušica u to
likim slučajevima ne potječu ni iz čega drugog do iz sifi
lisa, koji je zastario, koji se nije opazio, ili je iz pojmljivih
razloga bio prećutkivan . . . Kako sada stvari stoje, ne
znanje i lakoumnost vode k tomu, da se od bujnih seoskih
djevojaka stvaraju žuti, uveli stvorovi, koji za ekstravagan
cije svojih muževa prije braka i izvan braka moraju da
plaćaju kroničnim spolnim zapaljenjima."1 A dr. A . Blaschko
veli medju ostalim : „Epidemije,
kao kolera i kozice,
difterija i tifus, čije naglo djelovanje pada odmah svakom
u oči, izazivaju kod pučanstva užas, ma da se po svojim
opakim posljedicama jedva mogu uporediti sa sifilisom, a
po širenju ne mogu to ni izdaleka . . . Medjutim prema
1 O pasnost prostitucije po zdravlje. N apisao dr. Oskar Lassar. Ber
lin 1892., A ugust H irschwald.
�180
sifilisu društvo stoji, moglo bi se reći, sa ravnodušnošću,
koja čovjeka užasava.4 1 Krivica je u tome, što se smatra
4
za „nepristojno4 , da se o takvim stvarima javno govori.
1
T a ćak se ni njemački državni sabor nije mogao odlučiti,
da unese u zakon i to, da bolničke blagajne imaju prema
spolnim bolesnicima postupati, kao god i prema ostalim
bolesnicima.2
Sifilitični je otrov po svome djelovanju najžilaviji od
svih otrova i najteže se od svih može iskorijeniti. Mnogo
godina, pošto je bolest prošla i ozdravljeni živi u zabludi,
da je svaki trag uništen, javljaju se u braku mnogobrojne
posljedice kod žene ili kod novorodjenčadi, a za porijetlo
čitave jedne vojske bolesti žena i djeca imaju da zahvale
muževljevim odnosno roditeljskim spolnim bolestima. U
jednoj peticiji, koju je udruženje za zaštitu mladeži uputilo
u jesen 1899. njemačkom državnom saboru, navedeno je,
da je u Njemačkoj oko 30.000 djece još od rodjenja sli
jepo zbog toga, što je zaraženo kapavcem (triperom), a da
je kod 30 postotaka nerotkinja isto to uzrok njihovoj ne
plodnosti.3 Zbilja čovjeka mora da užasava činjenica, što
postoji toliki silni broj brakova bez djece i što on raste.
1 slaboumna i kretenska djeca imaju u najviše slučajeva
da tu svoju nesreću pripišu istom uzroku, a kakve se grozne
posljedice mogu izazvati jednom sićušnom kapljicom sifilitične krvi prilikom cijepljenja kozica, za to postoje grozni
primjeri.
T o, što se nalazi veliki broj onih, koji pate od spolnih
bolesti, poticalo je toliko puta na donošenje jednog zakona
za carevinu, koji bi propisao postupak specijalno prema
1 Liječenje spolnih bolesti na okružnim blagajnama i u bolnicama.
Berlin 1890., Fischerova medicinska knjižara.
2 O va odredba zakona o bolesničkom osiguranju ( § 6. a) omogu
ćila je općinama, da zaključe, da se kod bolesti, nastalih od spolne
razuzdanosti, ne daje uopće ili samo djelimice bolesnička potpora, ali ta
je ustanova ukinuta novelom od 2 5 . svibnja 1903., koja je stupila na
snagu 1. siječnja 1904.
8 Medju stanovnicima slijepačkih zavoda bilo ih je poradi infekeije
slijepih od poroda u Berlinu 2 1 , 3, Beču 3, 1, Breslavi 3 5 , !, Budim
pešti 47, 9 , Miinchenu 78, 8. Th. W e y l, Društvena higijena. Str. 6 2 .
Jena 1904.
�181
spolnim bolesnicima. Dosad se još nije moglo odlučiti na
takav jedan korak, vjerovatno od straha pred veličinom zla,
koje bi se tada pokazalo. U stručnjačkim krugovima došlo
se do općenitog uvjerenja, da je triper, koji je prije smatran
sitnicom, najopasnija bolest. Prividno izliječen, on i dalje
razvija svoje djelovanje u ljudskome tijelu, tako, te je, kao
što je to dr. Blaschko saopćio u jednom svom predavanju
u Berlinu 20. veljače 1898., pri policijskim pregledima u
Berlinu svega kod jedne četvrtine do najviše jedne trećine
prostitutkinja, koje bolovahu od tripera, konstatirana bolest.
A u stvari od tripera boluje ogromni, pretežni dio prosti
tutkinja,- no bolest se prilikom kontrole utvrdjuje samo kod
jednog malog broja. A pošto se i od toga dijela liječi samo
mali dio, društvo ovdje stoji pred jednim zlom, od koga
ono za danas ne ima lijeka, a koje prijeti teškim opas
nostima, naročito ženskom dijelu stanovništva.
3. Trgovanje djevojkama.
U koliko se ljudi, od svoje volje ili prinudjeni, od
riču braka tražeći podmirenja spolnoga nagona u divljini, u
toliko se sve više umnožavaju prilike za zavodjenje. Velika
dobit, što ju pruža svako poduzeće, zasnovano na nemo
ralu, potiče mnogobrojne neskrupulozne špekulante, da mame
k sebi mušterije nudeći im rafinirana zadovoljstva svih vrsti.
T u se vodi računa o svakoj potrebi mušterije prema njenom
činu i položaju, o svakoj sposobnosti plaćanja. Kad bi
„javne kuće“ mogle izbrbljati sve svoje tajne, pokazalo bi
se, da one, koje u njima stanuju i koje su tolikoput i bez
ugledna porijetla i bez više obrazovanosti i odgoja, ali koje
raspolažu to većim tjelesnim dražestima, stoje u najintim
nijim odnosima sa vrhovima društva, sa ljudima visoke
inteligencije i obrazovanosti. O datle izlaze i tamo ulaze
ministri, viši oficiri, tajni savjetnici, narodni predstavnici,
suci itd. pored predstavnika nasljedne, financijske, trgovačke
i industrijske aristokracije, ljudi, koji se danju i u društvu
pojavljuju dostojanstveno i ozbiljno kao „zastupnici i čuvari
morala, reda, braka i porodice“ i stoje na čelu kršćanskih
dobrotvornih ustanova i udruženja za „suzbijanje prostitu
�182
cije“. Vlasnik jednog lokala, koji služi tome podvodjenju
u . . . . ulici u Berlinu izdaje čak i svoj ilustrovani list,
u kom se slikaju orgije društva iz te kuće. Lokal ima
preko 400 sjedala i u njemu se svako veče skuplja ele
gantna publika, koja kao stalni gost — kako se to u listu
veli — pripada najvišoj aristokraciji po rodjenju i po bo
gatstvu. Radosni uzvici i klicanja dobijaju prosto strahovite
dimenzije, kad se tu nadju, kao što to gotovo svaki dan
biva, mnogobrojne dame iz pozorišnog svijeta i poznate
ljepotice iz veselog svijeta, i kad dosjetljiva direkcija, da
bi krunisala veselje, priredi pred zoru lov na jegulje . . .
U krugu oko basena čuče visoko uzdignutih haljina lijepe
posjetilice ovoga doma i love jegulju. I tako dalje, Policija
zna tačno za ove orgije, ali se čuva, da otmjenome
društvu pokvari uživanje. Isto tako nije ništa drugo, do li
kuplerstvo najprostije vrsti, kad jedan berlinski zavod za
balete šalje ovakvu pozivnicu otmjenome muškom svijetu:
„Potpisana uprava lovačke dvorane, kojoj ste Vi, visokopoštovani gospodine, preporučeni kao strastveni lovac, do
pušta sebi visoku čast, da Vašoj visokoblagorodnosti skrene
pažnju na jedan novopronadjeni divni lovački teren i da
V as najučtivije pozove na prvi lov plemenite divljači 26.
kolovoza o. g. u lovačkim dvoranama. Naročita okolnost
čini našu novu šumsku oblast osobito prijatnom i ugodnom :
zemljište, na kome se lovi, nalazi se u sredini prijestolnice,
divljač se nimalo ne štedi. “ Naše buržoasko društvo liči
na neko veliko karnevalsko društvo, u kom jedan drugoga
kuša da prevari i napravi budalom. Svaki nosi dostojan
stveno svoju službenu masku, da bi poslije, slobodan, u
toliko neobuzdanije dao maha svojim sklonostima i stra
stima. A i z v a n a sve se to prelijeva moralom, religijom i
poštenjem. Ni u jedno doba nije bilo većeg licemjerstva,
no u naše. Broj augura raste svakim danom.
Ponuda žena za uživanje množi se brže, no njihova
potražnja. Sve gori socijalni odnosi, bijeda, zavodjenje,
žudnja za izvana sjajnim životom, koji je prividno slobodan,
sve to lifruje kandidatkinje iz svih društvenih slojeva. K a
rakteristično opisuje stanje u prijestolnici njemačke care
�183
vine jedan roman H ansa W achenhusena.1 Pisac se ovako
izražava o svrsi svog rom ana: „Moja knjiga govori naročito
0 žrtvama ženskoga spola i sve većem propadanju nje
govom zbog n e p r i r o d n o s t i n a š i h d r u š t v e n i h i
g r a d j a n s k i h o d n o s a , zbog krivice baš i samog žen
skog spola, zbog zanemarivanja uzgoja, zbog potrebe za
luksusom i zbog sve veće, brže ponude na trgu života.
O na govori o prekobrojnosti ovog spola, koja svakim danom
oduzima sve više nadu onima, koji se radjaju, izglede
onima, koji prirastuju . . . Ja sam pisao otprilike kao što
državni odvjetnik iznosi tok života jednog zločinca, da bi
iz toga resumirao njegov grijeh. A ko se dakle pod romanom
razumijeva nešto izmišljeno, suprotnost istini, koja se ne
kazni, onda u tome smislu ovo, što će se čitati, nije ni
kako roman, već istinska slika života, bez retuširanja.“ U
Berlinu odnošaji nijesu ni bolji ni gori, no u ostalim ve
likim gradovima. D a li na stari Babilon više liči grčkopravoslavni Petrograd ili katolički Rim, kršćanskogermanski
Berlin ili neznabožački Pariz, puritanski London ili veseli
1 strastveni Beč, teško je riješiti. Isto socijalno stanje pro
izvodi iste socijalne pojave. „Prostitucija ima svoje pisane
i nepisane zakone, svoja pomoćna sredstva, mjesta, iz
kojih se rekrutira (various resorts), od najsiromašnije kolibe
pa do najsjajnije pa la če ; svoje bezbrojne stupnjeve i to
od najnižeg pa do najprefinjenijeg i najkultiviranijeg; ona
ima svoja specijalna uživanja i javna mjesta za sastanke ;
svoju policiju, svoje bolnice, svoje tamnice i svoju litera
turu.“ 2 „Mi više ne slavimo svetkovine Ozirisa, bakanalije
i indijske orgije u proljetnome mjesecu, ali se u Parizu i
drugim velikim gradovima, u mračnoj noći, iza zidova javnih
i privatnih kuća, predaju ljudi orgijama i bakanalijama,
kojih ni najsmionije pero ne može da se usudi opisati**.3
U takvim odnošajima zauzela je trgovina ženskim me
som goleme dimenzije. O na se vodi u središtima civili
zacije i kulture na najbolje organizovani način, rijetko kada
1 „Sto proguta cesta**. Socijalni roman u 3 sveska. Berlin, A . H off
mann i drug.
2 Dr. Elisabeth Blackw ell, T h e moral education (Moralni uzgoj.)
3 M antegazza, L ’amour dans l’humanite (Ljubav u čovječanstvu).
�zapažena od policije. Čitava vojska pribavljača, agenata i
transportera muškoga i ženskoga spola vodi taj posao istom
hladnokivnošću, kao da se radi o prometu ma kakove robe,
krivotvore se legitimacije i izdaju svjedodžbe, u kojima se
tačno opisuju kvalifikacije pojedinih „komada", a trans
porteri ih daju kupcima kao uputu. Cijena se kao kod
svake robe ravna po kakvoći i roba se prema ukusu i
tražbini mušterije razvrsta i razašalje u različita mjesta i
zemlje. Najprepredenijim manipulacijama nastoji se umaknuti pozornosti i ispitivanju policije, a nerijetko se upo
trijebe i velike svote, kako bi se zatvorilo oko čuvara
zakona. T ako se poimence veliki broj takvih slučajeva kon
statirao u Parizu.1
Njemačka uživa žalosnu slavu, da je žensko tržište za
polovicu svijeta. Nijemcima prirodjeni nagon za putovanjima
čini se da ispunja i jedan dio njemačkih žena, tako, da
one više, nego li žene drugih naroda, osim austrougarskih,
pružaju svoj kontingenat za opskrbljivanje medjunarodne
prostitucije. Njemačke žene nastavaju hareme turske, kao i
javne kuće u unutrašnjosti Sibirije sve do Bombaya, Singapora, San Francisca i Chicaga. U golemom svojem djelu
,,lz Japana u Njemačku kroz ^Sibiriju" govori pisac W .
Joest ovako o njemačkoj trgovini djevojkama: ,,U našoj
moralističkoj Njemačkoj užasavaju se ljudi nad trgovinom
robija, koju tjera ma koji zapadnoafrički crnački knez, ili
nad odnošajima na Kubi i u Đraziliji, a nitko se ne bi
sjetio brvna u vlastitom oku, j e r n i u k o j o j d r u g o j
z e m l j i ne t r g u j e s e t a k o b i j e l i m r o b i n j a m a ,
n i i z k o j e z e m l j e ne e k s p o r t i r a se t o l i k o
r o b e , k a o b a š i z N j e m a č k e i A u s t r i j e . Put,
što gfc proputuju ove djevojke, dade se posve tačno slije
1 Držanje policije naprama prostituciji u mnogom je pogledu vrlo
interesantno. Tako je godine 1899. u jednom berlinskom procesu usta
novljeno, da je jedan poticajni komesar upotrijebio jednu prostitutkinju,
kako bi nadzirao i uhodio jednog djaka smatrajući ga anarhistom. A u
Pragu saopćio je u kolovozu 1902. poticajni šef jednom tamošnjem listu,
da je ženi nekog nižeg policijskog činovnika oduzela koncesija da drži
javnu kuću, pošto joj je muž zlostavljao jednog uapšenika. Praska po
licija nagradjuje dakle svoje činovnike podjeljivanjem koncesija za javne
kuće. Prekrasno stanje.
�185
diti. U Hamburgu ukrcaju se one za Južnu Ameriku,
Bahia i Rio de Janeiro dobije svoju količinu, najveći dio
odredjen je za Montevideo i Buenos Aires, dok mali
ostatak odlazi Magelhaensovim putom do Valparaisa.
Druga grupa uputi se preko Engleske ili ravno u Sjevernu
Ameriku, ali ovdje može samo teško konkurirati domaćim
produktima, zato se razdijeli po Missisipiju do New
Orleansa i Teksasa, ili ode prema zapadu u Kaliforniju.
P od naslovom .„Ceškinja" eksportiraju se daljnje čete nje
mačkih djevojaka preko A lpa u Italiju, a onda južno u
Aleksandriju, Suez, Bombay, Kalkutu do Singapora, sve
do Hongkonga i Shanghaja. Holandijska Indija i istočna
Azija, osobito Japan, slaba su tržišta, jer Holandija ne
podnosi u svojim kolonijama bijelih djevojaka takve vrsti,
a u Japanu su domaće kćeri i same dosta lijepe i jeftine ;
pa i amerikanska konkurencija iz San Francisca kvari po
voljnu konjunkturu. Rusija je opskrbljivana iz Istočne Pruske,
Pomoranske i Poljske. Prva je postaja većim dijelom Riga.
Ovdje se nalaze petrogradski i moskovski trgovci i šalju
svoju robu u velikim količinama u Nižni Novgorod, preko
Urala u Irbit i Krestovskij, pa čak u unutrašnjost Sibirije ;
tako sam primjerice jednu njemačku, na taj način prodanu
djevojku našao u Tšiti. T a golema trgovina je potpunoma
organizovana, nju posreduju agenti i trgovački putnici, i
kad bi n j e m a č k o m i n i s t a r s t v o i z v a n j s k i h
p o s l o v a z a t r a ž i l o k a d a i z v j e š ć a od svojih
k o n z u l a , d a l e bi se s a s t a v i t i o d i s t a z a n i m
ljive s t a t i s t i č k e tablice."
O va trgovina cvate u punoj mjeri, kako su često kon
statirali socijalnodemokratski zastupnici u njemačkom držav
nom saboru.
O sobito jako tjera, se ta trgovina ženskim mesom u
Galiciji i Ugarskoj za Carigrad i ostale gradove u Turskoj.
Naročito se tamo šalju mnoge Židovke, koje se inače
rijetko nadju u javnim kućama. Novac za putovanje i ostale
troškove šalje se agentima već unaprijed. A da bi se pre
varile i zavele oblasti, izdaju se nenapadni brzojavi naru
čiteljima.
�186
Neke od tih depeša glase ovako: „5 b u r e t a ma g j a r s k o g v i n a s t i ć i ć e t a d a i t a d a u V a r n u “, pod
čime se misli na pet vrlo lijepih djevojaka; ili „3 v r e ć e
k r u m p i r a , p o s l a n e p o p a r o b r o d u L l o y d M in e r v a " . T u se radi o tri manje lijepe djevojke, ili o
„običnoj robi“ . Druga jedna depeša glasi: „U p e t a k d o
l a z i m s k o b r o m. I m a m sa s o b o m d v a o mo t a
fi ne svi l e. “
4. Množenje prostitucije. N ezakonite matere.
Broj prostitutkinja teško se dade ocijeniti, a tačno se
nikad ne može dati. Policija može približno ustanoviti broj
onih, kojima je glavno zanimanje prostitucija, ali ona to ne
može o daleko većem broju onih, kojima je to tek spo
redno zanimanje. P a ipak su i približno poznati brojevi
užasno veliki. Po Ottingenu ocijenjen je već krajem šez
desetih godina broj prostitutkinja u Londonu na 80.000.
U Parizu je 1. siječnja 1906. bilo 6196 upisanih prosti
tutkinja, ali i od ovih izbjegavalo je liječničkoj pregledbi
više od jedne trećine.
U cijelom Parizu bilo je 1892. od prilike 60 bordela
sa 600 do 700 bludnica, dok ih je godine 1900. bilo 42.
Taj broj neprestano p a d a (godine 1852. bilo je 217 bor
dela). Ali zato je broj tajnih prostitutkinja mnogo narasao.
Na temelju ispitivanja, što ga je poduzelo pariško municipalno vijeće godine 1889., navedena je brojka od 120.000
za žene, koje se prostituiraju. Pariški policajni prefekt, Lefrine, cijeni broj upisanih na 6000 prosječno, a do 70.000
tajnih prostitutkinja. O d 1871. do 1903. policija je uapsila
725.000 bludnica, a 150.000 njih došlo je u zatvor. G o
dine 1906. bio je broj uapšenih prostitutkinja 56.196.1
U Berlinu iznosio je broj bludnica, upisanih kod redarstva :
1886.— 3006, 1890 —4039, 1893.— 4663, 1897.— 5098,
1 8 9 9 .-4 5 4 4 , 1 9 0 5 .-3 2 8 7 .
1890. bilo je postavljeno šest liječnika, koji su imali
1 Dr. Sicard de Plauzoles, La fonetion sexuelle (Spolno zanimanje).
Str. 67. Paris 19 08.
�187
da svakog dana vrše pregled po dva sata. O tada se broj
liječnika umnožio na dvanaest, a od nekoliko godina ovamo,
na protest mnogih muških liječnika, postavljen je za taj
pregled jedan ženski liječnik. Prostitutke, koje su kod po
licije upisane, sačinjavaju u Berlinu samo jedan ma l i dio
prostitutkinja, čiji broj ljudi, upućeni u te stvari, cijene
n a j m a n j e na 50.000. (Drugi, kao Lesser, računaju 24.000
do 25.000, a Raumer 30.000.). G odine 1890. bilo je
samo u berlinskim točionama 2022 konobarica, koje bijahu
gotovo sve odane prostituciji. A isto tako i broj djevojaka,
uapšenih zbog povrede moralnopolicijskih propisa, broj, koji
se iz godine u godinu diže, pokazuje, da prostitucija u Berlinu
stalno raste. Broj uapšenica bio je godine 1881.— 10.878,
1 8 9 0 .-1 6 .6 0 5 , 1 8 9 6 .-2 6 .7 0 3 , 1897.— 22.915. O d dje
vojaka, koje su 1897. poapšene, predano je 17.018 njih
na osudu, — dakle na svaki sudski dan dolazilo je njih 57.
Kolik je broj prostitutkinja u cijeloj Njemačkoj? Neki
tvrde, da bi taj broj mogao biti 200.000 od prilike. Strohmberg cijeni broj javnih i tajnih prostitutka u Njemačkoj na
92.200 ili izmedju 75000 i 100.000. Kamillo K. Schneider
pokušao je god. 1908. saznati tačan broj upisanih pro
stitutkinja. Njegova tabela obuhvaća za 1905. godinu 79
gradova- „Pošto ne manjkaju velika mjesta, u kojima bi
još mogao biti znatan broj bludnica, drži on, da bi 15000
bio prilično tačan skupni broj Uzevši, da svih stanovnika
ima okruglo 60,600.000, došla bi jedna upisana na 4040
stanovnika. “ U Berlinu dolazi jedna prostitutka na 608, u
Breslavi na 514, u Hannoveru na 529, u Kielu na 527,
u Danzigu na 487, u Kolnu na 369, u Braunschweigu na
363 stanovnika. Broj prostitutkinja, koje se nalaze pod
kontrolom, stalno opada.1 Prem a različitim računanjima
odnosi se broj zvaničnih prostitutkinja prema tajnima, kao
l prama 5 do 10. T u postoji dakle čitava vojska onih,
koje prostituciju- smatraju kruhom, a isto je tako velik broj
ortih žrtava, koje padnu od bolesti i smrti.
1 Kamillo Karl Schneider, Prostitutka i društvo. Socijalnoetička stu
dija. Str. 4 0 do 4 1 , 188 do 189. Leipzig 1908.
�188
Da je ogroman broj prostitutkinja1 i suviše sit svog
načina života, šta više, da ga se grozi, stvar je, koju pri
znaju svi, koji poznaju to. Medjutim, kad se jednom za
padne u prostituciju, vrlo malome broju njih ukaže se
prilika da se od nje spasu. Hamburški pododbor britanske,
kontinentalne i opće federacije priredio je 1899. jednu
anketu medju prostitutkama. Ma da je samo malo njih od
govorilo na postavljena pitanja, odgovori su ipak karakte
ristični. Na pitanje: Da li biste V i ostali pri tom zani
manju, kad, bi se drugačije mogli izdržavati ? odgovorila
je jedna : Šta čovjek može početi, kad ga svi ljudi pre
ziru ? Druga jedna odgovorila j e : Ja sam iz bolnice molila
pomoć. T reć a: Moj me je prijatelj izbavio tako, što je
isplatio moje dugove. Sve se one nalaze u dužničkome
ropstvu prema bordelskim gazdama. Jedna saopćuje, da
svojoj gazdarici duguje 700 maraka. Odijelo, rublje, nakit,
sve im to gazda daje za strahovito visoku cijenu, a isto
im se tako i jelo i piće uračunava po najvišoj cijeni. 1
osim toga, one imaju da daju gazdi po jednu odredjenu
svotu dnevno za stan. O va stanarina iznosi do 6, 8, 10
pa i više maraka na d a n ; jedna piše, da svome Ljude
vitu mora dnevno plaćati 20 do 25 maraka. Dok ne isplate
dugove, gazda ih ne p u šta ; a isto tako njihovi iskazi ba
caju sa raznih strana svijetlost na držanje policije, koja
stoji više na strani tih gazda, no usamljenih djevojaka bez
ikakve pomoći. Ukratko, mi usred kršćanske civilizacije
imamo tu jedno ropstvo najgore vrsti. A da bi svoje s t al e š k e i n t e r e s e mogli bolje štititi, vlasnici bordela
osnovali su čak i jedan s t r u č n i o r g a n , koji ima medjunarodni karakter.
Broj prostitutkinja raste u toliko, u koliko raste broj
žena, koje su uposlene kao radnice u najrazličnijim indu
1 N a 1000 članova berlinskih okružnih blagajna došlo je bolesti od
Sifilisa
Tripera
M ekog šankera
muš. žen.
muš.
1892 do
1895
3 4 ,6
9 ,8
8 ,8
1896 do
1900
4 2 ,4
8 ,4
11,9
1901 do
1902
4 5 ,8
9 ,7
13,0
F. Prinzing, u pomenutoj knjizi, str. 2 2 9 .
zen.
1.5
1.6
2.0
�189
strijskim i zanatskim granama i često puta moraju da ku
bure s najamnicom, koja je za umiranje i suviše visoka, a
za život i suviše niska. Prostituciju unapredjuju i industrijske
krize, koje su u buržoaskom svijetu postale nuždom i koje
unose nevolju i bijedu u stotine hiljada porodica. Po jednom
pismu vrhovnog konstablera Boltona nekom tvorničkom nad
zorniku, koje je pisano 31. listopada 1863. za vrijeme pa
mučne krize u Engleskoj, izazvane sjeveroameričkim ratom
za oslobodjenje robova, broj mladih prostitutkinja umnožio
se više, nego za svih posljednjih 25 godina.1 Ali ne pa
daju samo radnice kao žrtve prostitucije, njena se oblast
rekrutovanja nalazi i u „višim zanimanjima". Lombroso i
Ferrero citiraju M acea,2 koji za Pariz veli, „da svjedodžbe
guvernanta višeg i nižeg stupnja manje vode zaradjivanju
kruha, a m n o g o v i š e s a m o u b i j s t v u , k r a d j i i p r o
sti tuci ji . "
Parent-Duchatelet sastavio je u svoje vrijeme statistiku,
po kojoj je od 3183 prostitutkinja bilo 1441 njih, koje su
se prostituirale zbog oskudice i bijede, 1255 njih, koje su
bile bez roditelja i bez sredstava, 86 ih se prostituiralo,
da hrani uboge roditelje, braću ili djecu, 1425 bijahu ostav
ljene od svojih ljubavnika prilježnice, 404 njih bile su dje
vojke zavedene od časnika i vojnika i onda dovedene u
Pariz, 289 njih bile su služavke, zavedene i otpuštene od
gospodara, 280 njih preselilo je u Pariz, da tamo nadje
zaslužbe.
Gospodja Đutler, gorljiva pobornica za najbjednije i
najnevoljnije svojega spola, v e li: „Slučajne prilike, smrt
oca, majke, besposlica, nedostatna plaća, nevolja, varljiva
obećanja, zavedenje, postavljene mreže upropastiše ih."
Vrlo poučna su saopćenja, što ih Karl Schneidt u svojoj
brošuri „Nevolja konobarica u Berlinu"3 donosi o uzrocima,
koji ove tako često bacaju u prostituciju. Pada u oči ve
liki broj sluškinja, koje gotovo uvijek postanu kelnerice, to
jest prostitutke. U odgovorima, što ih je Schneidt dobio ša1 Karl Marka, K apital, 2. izdanje, 1. svezak, str. 4 8 0 .
2 U pomenutoj knjizi, str. 4 5 8 .
3 Berlin 1893., M oderna naklada.
�190
ljući pitanja konobaricama nalazi se naprimjer ovo : „Zbog
toga, što sam od svojega gospodina dobila dijete i morala
zaradjivati.4 Druge vele: „Zbog toga, sto mi je knjiga
^
bila upropaštena", druge o pet: „Zbog toga, što se šivanjem
košulja i sličnim poslovima malo zaradjuje", ili: „Zbog
toga, što sam kao radnica bila otpuštena iz fabrike, a
nijesam mogla nigdje više naći rada", ili: „Zbog toga, što
je otac umro, a ostalo četvero male braće i sestara." Da
naročito sluškinje, koje padnu kao žrtve zavedenja g o
s p o d e , k o d k o j e s l u ž e , sastavljaju veliki kontingenat
prostitutkinja, to je već poznato. O neobično velikom broju
zavedenih sluškinja po njihovim g o s p o d a r i m a ili sino
vima ovih podiže oštre optužbe Dr. Maks T aube u jednom
spisu.1 No i viši društveni razredi daju svoj dio prostitu
ciji, samo to nije radi nevolje, već zbog zavedenja i sklo
nosti k lakoumnom životu, kićenju i zabavama. O tom se
u jednom spisu „Pale djevojke i policija za moral" kaže
ovako : 2
„Ukočen od zaprepašćenja, od užasa, čuje tako gdjekoji pošteni gradjanin, gdjekoji pastor, učitelj, visoki či
novnik i visoki oficir medju ostalim, da mu se kćerka
tajno odala prostituciji, i k a d b i b i l o d o p u š t e n o i z
n i j e t i i m e n a s v i h t i h k ć e r i , ili bi m o r a l a n a s t u
p i t i j e d n a s o c i j a l n a r e v o l u c i j a , i li b i k o d n a
r o d a bi l i t e š k o p o v r i j e d j e n i p o j m o v i o č a s t i
i vr l i ni . "
Naročito se finije prostitutke rekrutiraju iz tih krugova.
A i veliki broj glumica, čiji troškovi oko garderobe stoje
u najgorem odnosu prema njihovoj plaći,3 upućen je na
takvo prljavo privredno vrelo. Isto to važi i za veliki broj
djevojaka, koje stupe u službu kao prodavačice i slično
tome. A ima dovoljno poduzetnika, koji su toliko nepo
1 Dr. med. M aks Taube, Zaštita nezakonite djece, Leipzig 1 8 9 3 ,
V eit i drug.
2 Berlin 1889., W ilh. Issleib (G ustav Schuhr).
3 U svom djelu „Kapital i štampa*, Berlin 1891., konstatira Dr. F.
Mehring, da je jedna darovita glumica bila angažovana u poznatom jednom
kazalištu sa 100 maraka mjesečne plaće, a da su joj samo izdaci za
garderobu iznosili do 1000 maraka mjesečno. Deficit je pokrivao jedan
„prijatelj1
*.
�191
šteni, da nisku najamnicu opravdavaju time, što će dje
vojke uputiti na pomoć „prijatelja
Švelje, krojaćice, modistice, tvorničke radnice u stoti
nama hiljada nalaze se u sličnom položaju. Poslodavci i
njihovi činovnici, trgovci, vlasnici dobara i t. d. smatraju
vrlo često kao neku vrstu svoje povlastice, da ženske rad
nike i službenike upotrebljavaju za zadovoljenje svojih
strasti. Naši pobožni konzervativci vole da odnose na selu
predstavljaju u moralnome pogledu kao neku vrst ideala
nasuprot velikim gradovima i industrijskim okruzima. Tko
poznaje te odnošaje, zna, da oni nijesu takvi. T o potvrdjuje
medju ostalim i jedno predavanje, što ga je vlasnik jednog
plemićskog dobra držao u jeseni 1889., o kom su saski
listovi donesli ovakav izvještaj:
„ G r i m m a. Vlasnik plemićskoga dobra na Rocknitzu,
Dr. von W achter, držao je tu skoro na ovdašnjoj skup
štini kapetanije predavanje o s p o l n o m n e ć u d o r e d j u
u našim s e o s k i m o p ć i n a m a i u njemu je ocrtao
današnje odnošaje ne baš ružičasto. T om prilikom je pre
davač sasvim otvoreno priznao, da u mnogo slučajeva i
p o s l o d a v c i , čak i oni o ž e n j e n i , stoje u veoma
i n t i m n i m o d n o s i m a sa svojom ženskom služinčadi,
pa posljedice tog odnošaja izravnjavaju ili n o v c e m ili
z l o č i n o m uklanjaju ispred očiju svijeta. Nažalost, ne
smije se zatajiti, da nemoral po seoskim općinama razvijaju
ne samo djevojke, koje su kao dadilje u gradu usisale taj
otrov, i momčad, koja se sa njime upoznala služeći u
vojsci, nego da taj nemoral prenose na selo i o b r a z o
v a n i k r u g o v i , u p r a v n i c i plemićskih dobara i o f i c i r i
prilikom manevara. Kako Dr. von W achter veli, ovdje
na s e l u i ma vr l o m a l o d j e v o j a k a , k o j e su na
v r š i l e 17 g o d i n a , a d a n i j e s u p a l e . “ Otvoreni
predavač platio je tu svoju ljubav prema istini društvenim
bojkotom, koji je nad njime objavio uvrijedjeni oficirski
svijet. Slično se dogodilo pastoru W agneru u Pritzerbu u
Marki, koji je u svom djelu „Ćudoredje na ladanju*4 rekao
neugodnih istina gospodi veleposjednicima.1
1 N a poticaj pastora W agnera složila se na konferenciji ćudorednih
društava 20. rujna 1894. jedna anketa. Rezultati su objelodanjeni u djelu
od dva sveska: Spolnoćudoredne prilike evangeličkih žitelja u Njemačkoj.
1 895. do 1896.
�192
Većina prostitutkinja biva bačena u ovaj zanat u ono
doba starosti, u kom se one teško mogu smatrati kao spo
sobne za rasudjivanje. „O d tajnih prostitutkinja, koje su u
Parizu od 1878. do 1887. uapšene, bilo ih je 12.615 =
46,7 procenata malodobnih, a u godinama 1888. do 1898.
bilo ih je malodobnih 14.072 = 48,8 procenata. Lakonska
i tužna statistika Le Pilleursova stavlja za većinu pariških
bludnica ovu shem u: oskvrnute sa 16, prostituirane sa 17,
a sifilitične sa 18 godina.1 U Berlinu našlo se 1898. medju
846 novoupisanih prostitutkinja njih 229 malodobnih, i t o :
7 u
21 *
33
dobi od 15 godina
,. „ 16
„
„ „ 17
„
59 udobi od 18 godina
49 „
„19
„
66 „
„ „ 20*
„
U rujnu 1894. odigrala se u Budimpešti jedna skan
dalozna afera prvog reda, u kojoj se pokazalo, da je 400
dvanaestgodišnjih do petnaestgodišnjih djevojčica palo žrtvom
čete bogatih raskalašenika. 1 sinovi naših „posjedujućih i
obrazovanih klasa" smatraju često za jedno od svojih prava,
da zavode djevojke iz puka i da ih tada ostave na cjedilu.
Djevojke iz naroda, koje lako povjeruju, koje nemaju za
sobom život i iskustvo, kao god ni radosti ni prijatelja,
padnu vrlo lako kao žrtva zavodništva, što im se približuje
u sjajnom, laskavom obliku. Posljedice toga su razočaranja
i jad, a naposljetku zločin. O d 2,060.973 djece, što su
rodjena godine 1907. u Njemačkoj, bilo ih je 179.178 rodjenih izvan braka. Predstavite sebi brigu i bol, što ih
velikom dijelu tih matera spremi porod njihova nezakonitog
djeteta, ako se i dopusti, da se Jcasnije jedan dio ove
djece legitimira po njihovim očima. Ž e n s k a s a m o u b o j
s t v a i u m o r s t v a d j e c e treba dovesti u savez većinom
s b i j e d o m i n e v o l j o m ostavljenih žena. Sudbene ras
prave zbog dječjih umorstava podaju o tom mračnu i^ po
učnu sliku. T ako je u jeseni 1894. pred porotnim sudištem
u Kremsu (Donja Austrija) mlada neka djevojka, što se
osam dana poslije poroda u bečkom rodilištu našla s dje
tetom na cesti bez sredstava i u očaju ga usmrtila, o s u 1 Profesor S. Bettmann, Liječničko nadziranje prostitutkinja.
ručnik socijalne medicine**. 8. svezak, str. 8 2 . Jena 1905.
* S. Bettmann, u spomenutoj knjizi, str. 794.
»Pri
�193
d j e n a n a s m r t n a v j e š a l i m a . O hulji, što se nazi
vaše ocem, nije se saznalo ništa. A u proljeće 1899.
javljalo se iz Posena: „O ptužena zbog umorstva stajaše u
ponedjeljak 22-godišnja r a d n i c a K a t a r i n a G o r b a c k i
iz Aleksanderruha kraj Neustadta a. W . pred porotom u
P o s e n u . O ptužena je bila godine 1897. i 1898. u s l u ž b i
k o d p r e p o š t a M e r k e l a u N e u s t a d t u . Iz njihovog
intimnog odnošaja došla je u lipnju prošle godine na svijet
kćerka, koju je mati dala na hranu rodjacima. P r e p o š t
je dva prva mjeseca plaćao 7 1/a maraka hranbine za dijete,
ali, kako se ćini, kasnije više n i j e htio trošiti, barem je
tako izjavila optužena Gorbacki. Pošto je ona morala prati
djetetu rublje i pošto je imala i drugih izdataka, zaključila
je ona o d s t r a n i t i d i j e t e . Jedne nedjelje u rujnu prošle
godine z a d a v i o n a d i j e t e j e d n i m j a s t u k o m .
P o r o t n i c i j e p r o g l a s i š e k r i v o m p r o mi š l j e n o g
u m o r s t v a , ali u z e š e u o b z i r o l a h k o t n e o k o l
n o s t i . Državni je odvjetnik zahtijevao xnajvišu kazan o d
p e t g o d i n a t a m n i c e . Sud je izrekao presudu na tri
godine tamnice zbog ubojstva/* Eto, tako se zavedena,
sramno ostavljena, u očajanje i sramotu bez pomoći natje
rana žena riješava na posljednje, ona ubija plod svojega
tijela, dolazi pred sud i dospijeva u tamnicu, ako ju ne
kazne smrću. Đezdušni pravi ubojica — prolazi nekažnjen,
oženit će se malo zatim po svoj prilici kćerkom kakve
„časne i poštene" familije i bit će vrlo poštovani i pobožni
muž. T ako u časti i ugledu prolaze mnogi, što su na
takav način okaljali čast i svoju savjest. Ali kad bi i žene
dobile svoju riječ u zakonodavstvu, bilo bi mnogo štošta
drugačije u tom pogledu. Očito je, da mnoga umorstva
djece ostaju neotkrivena. Krajem srpnja 1899. stavljena je
u Frankenthalu na Rajni pod optužbu jedna služavka, što
je svoje novorodjeno vanbračno dijete utopila u Rajni.
Državno odvjetništvo pozvalo je sve redarstvene oblasti uz
Rajnu od Ludwigshafena do nizozemske granice, da mu
jave, nije li u stanovitom vremenu isplivala na kopno kakva
dječja lješina. Čudnovata posljedica toga poziva bijaše, da
su oblasti javile, da se u ono vrijeme izvuklo iz Rajne
A . Bebel. Žene. i socijalizam.
13
�194
ništa manje nego 38 lešina djece, a da im se dotada nije
moglo saznati za matere.
Najokrutnije postupa, kako već spomenusmo, francusko
zakonodavstvo, koje zabranjuje potragu za ocem, a ustraja
nahodišta. Zaključak konventa od 28. lipnja 1793. glasi:
„La nation se charge de 1 education physique et morale
*
des enfants abandonnes. Desormais, ils seront designes
sous le seul nom d ’ orphelins. Aucune autre qualification
ne sera permis.4 (Narod se brine za tjelesni i moralni
4
odgoj napuštene djece. O na su od toga časa označena
jedinim imenom sirota. Ne će se dozvoliti nikakva druga
oznaka). T o je bilo vrlo zgodno za muškarce, jer se time
obveza pojedinca svalila na cjelinu, samo da on ne bi bio
kompromitovan pred javnošću i pred svojom ženom. P o
dignuti su domovi za siročad i nahodišta. Broj sirota i
nahodčadi iznosio je godine 1833. do 130945 ; cijenilo se,
da je svako deseto dijete bračno, samo da su ga se ro
ditelji htjeli riješiti. Sva ta djeca ne uživahu osobitu njegu
i zato je broj smrtnih slučajeva bio vrlo velik. U ono
vrijeme umrlo ih je u prvoj godini života čitavih 59 po
stotaka, dakle preko polovice; do dvanaeste godine umrlo
ih je 78 procenata, tako, da je od 100 njih samo 22 do
seglo dobu od dvanaest godina. Početkom šezdesetih go
dina bilo je još 175 nahodišta, 1861. bilo je u njima
42194 enfants trouves (nahodčadi), a uz to još 26156
enfants abandonnes (napuštene djece) i 9716 sirota, svega
78066 djece, koja se na državni trošak odgajaju. Godine
1905. zabilježilo se 3348 nahodčadi. Broj napuštene djece
iznosio je 84271. U cijelosti se broj napuštene djece
jedva smanjio zadnjih desetljeća.
U Austriji i Italiji osnovaše se takodjer nahodišta, za
koja se brine država. „Ici on fait mourir les enfants4
4
(ovdje se ubijaju djeca), kaže se, da je neki vladar prepo
ručio tačan natpis za te zavode. Ali u Austriji iščezavaju
ona pom alo; sad ih ima samo još 8,^ u kojima je po
četkom devedesetih godina bilo smješteno preko 9000
djece, dok ih je 30.000 bilo smješteno izvan tih zavoda.
Trošak za njih iznosio je nešto oko dva milijuna forinti.
U zadnjim godinama znatno je spao broj nahodčadi, jer
�195
još godine 1888. bilo je u Austriji zajedno s Galicijom
40865 nahodčadi, od njih u zavodima 10466, a u pri
vatnoj njezi 30.399, pa se na njih trošilo 1817.372 fo
rinta. Broj smrtnih slučajeva bio je kod djece, smještene
u zavodima, manji, nego broj djece u privatnoj njezi, na
ročito u Galiciji. O vdje je godine 1888 umrlo u zavodima
31,25 procenata djece, dakle više, nego li u nahodištima
drugih zem alja; ali od djece, dane u skrb privatnicima,
umrlo je 84,21 postotaka, pravo umorstvo u masama. Čini
se, da poljačko plemičsko gospodarstvo ide za tim, da bi
što prije tjeralo sa života te uboge crviče.
U cijeloj Italiji primljeno je od 1894. do 1896. u takve
zavode 118.531 dijete. Prosječno godimice 29633 : dječaka
58901, djevojčica 596 3 0 ; nezakonitih 113141, zakonitih
5390 (tek 5 procenata). Kako je velik broj smrtnih sluča
jeva, vidi se iz ove statistike:1
1890. do 1892.
Broj djece, što su primljena
u n a h o d išta ..........................
O d toga umrlo u prvoj go
dini .........................................
T o Čini na stotinu
. . .
Broj smrtnih slučajeva neza
konite djece u Italiji . .
Smrtnost bračne djece
. .
1893. do 1896.
1897.
91549
1 09899
26661
34186
3 7 ,3
41386
3 7 ,6
9711
3 6 ,4
2 5 ,0
18,0
2 7 ,2
17,5
2 3 ,4
15.9
Užasno stanje vlada u domu za nahodčad Santa Časa
dell* Annunziata u Napulju, gdje je od 853 dojenčadi
umrlo godine 1896. njih 850. Još godine 1907. primljeno
je u nahodišta 18896 djece. Z a godine 1902. do 1906.
iznosio je broj smrtnih slučajeva kod tih nesretnih crvića
37,5 postotaka, a to znači, da više nego jedna trećina
takve djece umire u prvoj godini života.2
Uopće je svuda priznata činjenica, da vanbračno rodjena djeca umiru u mnogo većoj postotnoj mjeri, nego li
1 S. Turcsanyi i
javno zdravstvo 1903.
2 Priručni rječnik
Članak o nahodištima
S. Engel, Nahodčad u Italiji. Tromjesečnik za
35. svezak, str. 771.
državnih znanosti. 3. izdanje. 4. svezak. 1909.
i sirotištima.
�196
bračna. Po pruskoj statistici umrlo je od
djene d jec e :
18 81-1885
1886-1890
18 9 1-18 95
10.000 živoro18 9 6 -19 0 0
19 0 4
Rr v
/G r a d
Bračne ^ Ladanje
211
, 86
210
, 87
203
, 87
195
, 85
]J2
v
, .
/G r a d
Vanbračne ( U d a n je
398
3 ,9
39 5
332
385
336
374
333
^
^
179
Karakteristično je i odlučan dokaz za usku vezu iz
medju prostitucije i tužnog stanja sitnih ljudi i seoske dru
žine, da je od 94779 vanbračno rodjene djece bilo godine
1906. djece od matera, koje su pripadale ovim zanima
njima: gradskoj služinčadi 21164, seoskoj služinčadi 18869,
zajedno dakle 40033 ili 42 procenta. Zbroji li se seoska
družina i seoske nadničarke i radnice zajedno, iznosit će
to do 30 procenata, dok ih u industriji i obrtu ima 14
procenata (13460).1
Diferencija u smrtnim slučajevima kod bračne i van
bračne djece pada u oči naročito u prvom mjesecu njihova
života; tada je prosječno smrtnost vanbračne djece t r ip u t veća, no kod bračne. Nedovoljna njega za vrijeme
trudnoće, bolesni porodjaj i rdjava Jtijega poslije toga jesu
ti jednostavni uzroci ovoj pojavi. Čuvena „pobacivanja" i
razni pokušaji protiv ploda u utrobi povećavaju broj žrtava.
A i broj mrtvorodjenih veći je kod vanbračne djece, no
kod bračne, poglavito zbog pokušaja jednog dijela matera,
da još za vrijeme trudnoće izazovu smrt svoga djeteta.
K tomu još pridolaze i ubijanja djece, za koja se ne zna,
jer se ta umorena djeca sakriju medju mrtvorodjenčad.
,,K broju od 205 ubojstva djece, što ga navode francuski
sudbeni dokumenti, valja još — misli Bertillon — pribro
jiti najmanje 1500 tobožnje mrtvorodjenčadi i 1400 sluča
jeva smišljenih umorstava gladom ."2
Na 100 djece došlo je mrtvorodjenčadi:
1 G . v. Mayr, u pomenutoj knjizi, str. 140.
2 Schnapper-Arndt, u pomenutoj knjizi, str. 181,
�197
U godinama
N j e m a č k a ....................................
Pruska ....................................
Saska
....................................
B a v a r s k a ...............................
W iirttem berska.....................
Badenska ...............................
Austrija
....................................
Š v i c a r s k a ....................................
Francuska ....................................
N i z o z e m s k a ...............................
D a n s k a ..........................................
Švedska
....................................
N o r v e š k a ....................................
Finska ..........................................
I t a l i j a ..........................................
Bračna
1891 do 1 900
190 2
1 900
1900
1891
190 0
1891
1891
190 0
1891
1900
1900
1895
1903
1897
1891 9 1895
9
1891
1900
1894
1893
1891 n 1895
1891 n 1 9 0 0
1891 y 1 900
y
1891
1896
3 ,1 5
3 ,0 2
3,31
2 .9 8
3 ,3 0
2 ,6 2
2 ,6 4
3 ,4 0
4 ,4 0
4 ,3 8
2 ,4 0
2 ,4 6
2 ,4 7
2 ,5 4
3 ,8 9
n
w
n
ft
Vanbračna
4 .2 5
4,41
4 ,2 4
3,61
3 ,4 8
3 ,3 5
3 ,8 6
6 ,1 4
7 ,5 4
8 ,1 3
3 ,2 0
3 ,3 0
4 ,0 6
4 ,4 3
5 ,1 6 1
O na vanbračna djeca, koja prežive, osvećuju se društvu
za zlostavljanja, koja su im nanesena time, što jednu
n e o b i č n o v e l i k u postotnu količinu daju zločincima svih
stupnjeva.
5. Zločini proti ćudoredju i spolne bolesti.
Drugo jedno zlo, koje se toliko puta javlja, moramo
takodjer na kraju ukratko dodirnuti. Pretjerano spolno uži
vanje mnogo je škodljivije, nego nedovoljno. Organizam,
koji se pretjerano zloupotrebljava, propada. Impotencija,
neplodnost, bolovi u hrptenjači, oglupavjelost, idiotizam i
druge bolesti posljedice su toga. U m j e r e n o s t u spolnom
saobraćaju isto je tako nužna, kao što je i u jelu, u piću
i ostalim ljudskim potrebama. Ali umjerenost izgleda mla
deži vrlo teška, naročito onoj, koja živi u izobilju. O tuda
veliki broj „mladih staraca" u višim društvenim slojevima.
Broj mladih i starih otmjenih razvratnika velik je i pošto
su uslijed pretjeranog spolnog uživanja postali tupi i presićeni, oni osjećaju potrebu za osobitim nadražajima. 1 da
ostavimo na stranu one, kojima je urodjena ljubav prema
1 F. Prinzing, Uzroci mrtvih porodjaja. Sveopći statistički arkiv 1907.
7 . svezak, str. 4 3 d o 44.
�198
svome spolu (homoseksualnost), veliki broj ovih nesrećnih
ljudi baca se u neprirodnosti grčkoga doba. Spolna ljubav
prema muškarcima mnogo je više rasprostranjena, nego što
najveći broj od nas može i da san ja; o tome bi tajni spisi
gdjekoje policijske kancelarije mogli otkriti užasnih (akata.1
Ali se i medju ženama počinju u jačoj mjeri javljati ne
prirodnosti stare Grčke. Lezbijska ljubav, safizam, izgleda,
da je prilično rasprostranjena medju udatim ženama u Parizu,
a po Taxelu medju otmjenim pariškim damama čak i u
ogromnoj mjeri. U Berlinu, kako se čini, četvrtina se pro
stitutkinja odaje tribadiji, ali ni krugovi našeg otmjenog
ženskog svijeta ne oskudijevaju na Sapphinim učenicama.
Drugo jedno neprirodno podmirivanje spolnog nagona
je silovanje djece, koje se posljednjih decenija umnožilo.
T ako je u Njemačkoj zbog zločina i prestupa proti ćudoredju osudjeno godine 1895.— 10239, 1905.— 13432,
1906.— 13557 osoba. Medju ovima na temelju § 174.
(nemoralni činovi s djecom) godine 1902.— 58, a 1907.— 72
osobe, dok na temelju § 176. tačke 3 (nemoralni čini
s osobama ispod 14 godina) godine 1902. — 4090,
1906. — 4548, 1907. — 4397. U Italiji iznosio je broj zlo
čina proti ćudoredju od 1887. do 1889.— 4590, 1903.— 8461
ili 19,44 i 25,67 na *100.000 stanovnika. Jednaka je či
njenica ustanovljena u Austriji. „Jaki porast delikata proti
ćudoredju u perijodi od 1880. do 1890. — veli punim
pravom H . H erz — pokazuje, da gospodarska struktura
sadašnjosti s uvećanjem broja neženja i neoženjenosti, koja
je uvjetovana promjenama na selu, nije nikako postala
uzrokom loših moralnih odnosa. “ 2
Ljudi iz „liberalnih zanimanja", koji najčešće pripadaju
višim razredima, vrše u Njemačkoj oko 5,6 procenata kri
minalnih prestupa, a medju tima oko 13 procenata tih
silovanja djece. Ovaj postotni broj bio bi još veći, kad
tim krugovima ne bi stajao na raspolaganje veliki broj
1 T u nedavno su procesi M oltke, Lynar, Eulenburg podali joi
užasniju sliku, no što se mogla očekivati. Oni su dokazali, koliko je ta
perverznost raširena u višim društvenim krugovima, naročito u vojničkim i
dvorskim.
2 Dr. H ugo H erz, Zločinstva u Austriji. Str. 65. Tiibingen 1908.
�199
sredstava, da ove zločine zataje. Užasna otkrića o silo
vanjima djece u Engleskoj, koja je osamdesetih godina
prošloga vijeka iznijela „Pall Mall G azette” , pokazala su,
kakvo je stanje stvari u tom pogledu.
Slijedeći će brojevi najbolje pokazati na venerične bo
lesti i njihov porast, na venerične bolesnike bolesničkih
blagajna N jem ačke:
Triper
1877.
188 0 .
1883.
18 8 6 .
1889.
do
„
„
„
„
1879.
188 2 .
1885.
1888.
1891.
Sifilis
23344
28700
30038
32275
41381
67750
79220
65980
53664
60793
Triper
1 8 92. do 1 8 9 4 .
1895. „ 1897.
1898. „ 1901.
1902. „ 1904.
50541
53587
83374
68350
Sifilis
78093
74092
101225
76678
Uzmemo Ii prosječni godišnji broj, u razdoblju se od
25 godina dignuo broj tripera (7781) i sifilisa (22583) na
22750 i 25559. Broj žitelja umnožio se samo za 25 po
stotaka, broj bolesnika od tripera za 182, a onaj sifilitičara
za 19 procenata!
Imamo tu još jednu statistiku, koja se ne odnosi do
duše na mnogo godina obuhvatajući tek jedan jedini dan
i pokazujući, koliko je pacijenata dne 30. travnja 1900.
došlo pred liječnika zbog tripera, šankera isifilisa. T u sta
tistiku izdalo je prusko ministarstvo nastave. Upitni se
arak razaslao na svekolike liječnike. Prem da je od njih
poslalo odgovor samo 63,5 procenata, posljedica tih upita
bio je odgovor, da je dne 30. travnja 1900. u Pruskoj
skoro 41000 spolnih bolesnika bilo pred liječnikom. 11000
ovih imalo je svježi sifilis. U samom Berlinu bilo je toga
dana 11600 spolnih bolesnika, medju njima 3000 njih,
koji su baš oboljeli od sifilisa. O d 100.000 odraslih žitelja
stajaše u liječničkoj n jezi:
Muškaraca
U
„
„
„
„
B e r lin u ........................................................................................
17 gradova a preko 1 00 .0 0 0 stanovnika . . . .
42„
s .30.0 0 0 do 100 .0 0 0 stanovnika
. .
47
„ s ispod 3 0 .0 0 0 s ta n o v n ik a .............
ostalim gradovima i seoskim općinama .. . • •
U čitavoj
1419
999
584
450
80
N j e m a č k o j .......................................................... 2 8 2
Zena
457
279
176
169
27
92
Uopće imaju od gradova najviše veneričkih bolesnika
�200
lučki gradovi, gradovi s visokim školama i garnizonama,
kao i trgovački i -industrijski gradovi. (Konigsberg na
100.000 — 2152 muškarca i 619 žena, Koln 1309 i 402,
Frankfurt na M. 1505 i 399).
Sto se Berlina tiče. nalazi Đlaschko, „da u velegradu
kao što je Berlin svake godine od 1000 mladiča izmedju
20 i 30 godina njih gotovo 200, dakle skoro peti dio oboli
od tripera, a 24 njih od novog sifilisa. A vrijeme, u kom
je muška mladež izložena opasnosti spolne zaraze, traje
dulje od jedne godine; za mnoge slojeve naroda traje ono
pet, a za mnoge deset i preko deset godina. Mladi će
čovjek iza petgodišnjeg celibata uloviti jedamput triper, a
u deset godina dvaput. Poslije četiri do pet godina će
svaki deseti, a poslije osam do deset godina svaki pet,
mladić uhvatiti sifilis. Ili drugim riječima: od muškaracai
koji se žene u tridesetoj, svaki će imati već dva puta
triper, a svaki četvrti i peti bit će sifilitičan. T o su brojke,
dobivene nakon najpomnijih računa, koje nama, liječnicima,
kojima se mnoga pred svijetom zatajivana nesreća ispo
vijeda, ne smiju izgledati pretjerano.'*
Rezultati ankete od 30. travnja 1900. nalaze svoju po
tvrdu u opsežnoj radnji o toj stvari za prusku vojsku, radnji,
koja potiče iz godine 1907. i koju je sastavio štopski
liječnik Dr. Schwiening.1
T u se vidi, da pojedina vojnička okružja, koja se u
cijelosti — doduše ne svagda — pokrivaju s pokrajinskim
okružjima, liferuju godimice gotovo uvijek isti broj venerično
oboljelih novaka. A neki vojnički zborovi ističu se osobito
visokim brojkama. T ako primjerice treći zbor, koji se uno
vačuje iz Brandenburga. O n se nalazi u Berlinu, komu
valja pripisati krivnju za 2 procenta venerično oboljelih
novaka. U devetom zboru nadomještava Berlin Altona
(Hamburg), u dvanaestom Dresden, a u devetnaestom
Leipzig. Prema Schwieningovim računima dolazi raširenost
spolnih bolesti iz civilnog pučanstva. O d 1000 unovačenih
bilo je veneričnih bolesnika:
1 Generalni nadliječnik profesor Dr. Schuraburg, Spolne bolesti, nji
hova narav i rasprostranjenost. Leipzig 1909.
�201
B e r lin .........................................................................
27 gradova s više od 100.000 stanovnika
26
„ 5 0 .0 0 0 do 100 .0 0 0
33
2 5 .0 0 0 „
5 0 .0 0 0
Gradovi s manje od 2 5 .0 0 0 stanovnika
i seosk e o p ć in e ...............................................
D r ž a v a ...................................................................
1903.
40,9
14,9
11,6
8,2
1904.
37,2
16,7
9,6
6,8
4,3
7,6
5.0
8,1
1905.
45,2
15,8
9,5
9,1
4.0
7.8
; S 58,4 v e n erič n o boU n e p ru s k im v eleg ra-
dovima bilo je od 1000 rekruta spolno bolesnih u H am
burgu 29,8, Leipzigu 29,4, D resdenu 19, Chemnitzu 17,8,
Miinchenu 16,4.
Prem a G . v. Mayru iznosio je godišnji prirast veneričnih
bolesti od tisuće za 1903./04. u Pruskoj 19,6, u AustroUgarskoj 60,3, u Francuskoj 27,1, u Italiji 85,2, u E n
gleskoj 125, u Belgiji 28,3, u Nizozemskoj 31,4, u Rusiji
40,5, u Danskoj 45. O sobito se šire spolne bolesti u
mornarici: u njemačkoj mornarici bilo ih je 1905./06. na
putovanju 113,6 od tisuće, u domaćim vodama 58,8, na
kopnu 57,8, a u engleskoj mornarici godine 1905. 121,55,
a 1906. 121,94.
Mi dakle vidimo, kako se kao posljedica našeg soci
jalnog uredjenja javljaju i umnožavaju poroci, ekscesi, pre
stupi i zločini svih vrsti. Cijelo društvo dolazi u neko ne
normalno stanje, u kom ponajviše žene pate.
Z ene osjećaju sve više i više ovo stanje i traže po
moći. O n e zahtijevaju u prvome redu ekonomsku samo
stalnost i nezavisnost, da se ženi, baš kao čovjeku, dade
pravo da radi sve, za što ima snage i sposobnosti; one
naročito traže pravo, da se bave onim granama rada, koje
se nazivaju „slobodnim zanimanjima**. *Jesu li ove težnje
opravdane? Jesu li one izvedive? Pomažu li što? T o su
pitanja, koja traže što prije odgovor.
Trinaesto
poglavlje.
Privredni položaj žene.
1. Razvoj i rasprostranjenost ženskog rada.
Težnju žene, da samostalno privredjuje i da bude lično
nezavisna, buržoasko društvo priznaje do jednog stanovitog
�202
stupnja za opravdanu, kao otprilike i težnju radnika za
slobodom kretanja. Glavni razlog ovoj predusretljivosti na
lazi se u klasnom interesu buržoazije. Buržoaziji je potrebna
puna sloboda muških kao i ženskih radnih snaga, da bi
produkciju mogla razviti do vrhunca U koliko se mašinerija
i tehnika usavršuju, proces rada sve više i više dijeli u
najprostije aktove tražeći manju tehničku obrazovanost i
snagu, u koliko se s druge strane povećava konkurencija
izmedju pojedinih industrijalaca i konkurentske borbe či
tavih proizvadjačkih oblasti — izmedju jedne države i
druge, jednog dijela zemlje i drugog — u toliko se ženska
radna snaga sve više traži.
Specijalni uzroci, koji vode ovoj sve većoj upotrebi
žene u sve većem^ broju privrednih grana, izloženi su op
širno već ranije. Z ena se sve češće upotrebljava za rad
pored čovjeka ili na njegovu mjestu zbog toga, što su že
nini materijalni zahtjevi skromniji, no čovjekovi. Jedna
okolnost, koja proizlazi iz njene spolne prirode, prinudjava
je da prodaje svoju snagu za jeftiniju cijenu; ona je pro
sječno češće od muškarca izložena tjelesnim krizama, koje
povlače za sobom prekide u njenom radu, a pri kombi
naciji i organizaciji radnih snaga, kakva postoji u krupnoj
industriji, lako izazovu i prekid cjelokupnoga posla. T rud
noća i babinje produžavaju te pauze.1 Poduzetnik iskorišćuje tu okolnost i za n e p r i j a t n o s t i , koje ima zbog tih
kriza, d o b i j a d v a p u t v e ć u n a k n a d u p l a ć a j u ć i
z n a t n o m a n j e n a d n i c e . Isto tako, žena je vezana za
mjesto u kom živi, ili za njegovu najbližu okolinu; ona ne
može, kao što to u najviše slučajeva biva sa čovjekom,
mijenjati mjesto svoga življenja.
Dalje — kao što se može vidjeti u citatu iz Marksova
„Kapitala" na strani 123 — naročito rad udatih žena ima
osobite draži za poduzetnika. Kao radnica udata je žena
1 Prema popisima, što ih je složio nadzornik tvornica Schuler, broj
dnevnih posjetitelja na bolesničkim blagajnama bio je za ženske članove
7,17, a za muške samo 4 ,7 8 . Trajanje pojedinih oboljenja bilo je kod
ženskinja 2 4 ,8 , a kod muškaraca 2 1 ,2 dana. O . Schwarz, Posljedice
rada udatih žena u tvornicama s gledišta javnog zdravstva. Njemački tromjesečnik za javno zdravstvo 190 3 . 3 5 . svezak, str. 424.
�203
mnogo pažljivija i više sklona da uči, no kad je neudata;
imajući pred očima svoju djecu ona napreže sve svoje sile,
da bi zaradila najnužnije životne namirnice i tako ona
gdjekada pristaje i na ono, na sto neudata ženska nikako
ne pristaje, a radnik još manje. U opće, radnica se još ri
jetko usudjuje udruživati se sa svojim drugovima u cilju
izvojevanja boljih uslova rada. I to joj podiže vrijednost u
očima poduzetnika; šta više, ona u njegovim rukama često
puta služi kao dobar akt protiv tvrdoglavih muških radnika;
ona zatim ima veću ustrpljivost, veću okretnost prstiju,
razvijeniji ukus, osebine, koje ju za veliki broj radova čine
sposobnijom od muškarca.
O ve ženske vrline umije pošteni kapitalist u punoj
mjeri da cijeni i tako sa razvitkom naše industrije oblast
rada, na kojoj žena biva upotrebljavana, širi se sve više
iz godine u godinu, ali se — a to je najvažnije — n j e n
s o c i j a l n i p o l o ž a j n i k a k o ne p o b o l j š a v a .
A ko se upotrijebi ženska radna snaga, ona vrlo često
ostavlja bez posla mušku radnu snagu. A li potisnuta muška
radna snaga hoće da živi, ona se nudi za manju nadnicu,
a ta ponuda opet spušta još niže najamnicu radnice. T o
spuštanje najamnice ide do barbarske pljačke radne snage,
pljačke, koja biva sve veća zbog stalnog revolucijoniranja
tehnike i procesa rada, naročito zbog toga, što taj proces
revolucijoniranja uštedom radnih snaga čini suvišnima i
ž e n s k e radnike, pa se tako ponuda „ruku“ još više
povećava. Nove industrijske grane, koje se tek javljaju,
djeluju donekle nasuprot tom stalnom stvaranju relativno
izlišne radne snage, ali ne dovoljno snažno, da bi mogle
neprekidno poboljšavati uslove rada. T ako je u tim indu
strijama, primjerice u elektrotehničkoj, potisnuta muška
radna snaga od ženske. T ako se u velikoj tvornici malih
motora Sveopćeg Električnog Društva većina strojeva upravlja
djevojkama. Svako penjanje najamnice preko jedne odredjene mjere nagoni poduzetnika, da teži sve većem usavršivanju svoje mašinerije, da namjesto ljudskih ruku i ljud
skoga mozga postavi automatsku mašinu, koja nema svoje
volje. U početku kapitalističke produkcije na tržištu rada
prema muškome radniku stoji gotovo samo muški radnik,
�204
sada se pak jedan spol upotrebljava protiv drugoga, a
potom dalje mladost proti starosti. Z ena potiskuje muš
karca, a ženu opet potiskuje rad mladih ljudi i djece. T o
je „moralno uredjenje” u modernoj industriji.
Ovo bi stanje napokon postalo nesnošljivo, kad moć
strukovnih radničkih organizacija ne bi svom silom djelo
vala njemu nasuprot. Pridružiti se tim organizacijama, to
je specijalno za radnicu jedna zapovijest nužde, jer je
radnica kao pojedinac mnogo manje kadra dati otpora po
duzetniku, nego li radnik. T o postepeno uvidjaju i radnice.
Tako ih je u njemačkim strukovnim organizacijama bilo
1892. — 4355, 1899. — 19280, 1900. - 22884, 1905.
— 7441.1, 1907. — 136929, 1908. — 138443.1 Godine
1892. bio je to samo 1,8 procenat svih članova organi
zacija, a u godini 1908. 7,6 procenata. Prema petom medjunarodnom izvješću o strukovnom pokretu iznosio je
broj ženskih članova u Velikoj Britaniji 201.709, Fran
cuskoj 88.906, Austriji 46.401.
Težnja poduzetnika, da produže radni dan, kako bi
iz svojih radnika iscrpli što veći profit, olakšana je manjom
otpornom snagom radnica. O tuda ta pojava, da je primje
rice u tekstilnoj industriji, u kojoj ženske sačinjavaju mnogo
više od polovine cjelokupnoga broja radnih snaga, vrijeme
rada n a j d u ž e , zbog čega je baš tu i morala interveni
rati državna zaštita ograničavajući zakonom vrijeme rada.
Naviknuta poslovima u kući, da ne mjeri vremenom svoj
rad, žena pušta bez ikakva otpora, da joj se to vrijeme
produži i u radionici.
U drugim granama rada, kao u čišćenju, fabrikaciji
cvijeća i t. d .2 one upropašćuju svoje nadnice i radno vri
jeme time, što uzimaju posebne poslove, koje rade kod
kuće, a ne primjećuju, da time same sebi konkurišu, jer
za šesnaestsatni radni dan ne izrade više, no što bi za
radile sa reguliranim desetsatnim radnim vremenom.
1 U svim njemačkim strukovnim organizacijama 1681 I I .
a „Naročito u konfekcijskim poslovima. A li i u drugim tvornicama.
Tako u Sonneberškim tvornicama igračaka, u tvornicama rublja, tvorni
cama cipela, tvornicama papira.M R. W ilbrandt, Zaštita radnica i kućni
rad, str. 84. Jena 1906.
�‘3 __ g ___________________________________________________
5
S >« *
cm co co o o cm 00 '^ .’-.0 0 ^ . t q q c o *o co
*T
3
—* Tt<" Tl<‘ — 0 0 lO* 0 0 CO* 0 5 CO* CD CD T f
T f o f —T
5 0 £»C M
_. „ __
..
^|QO)^M^t>OOCOC 5 t-~ CM —
—TTCTicOtOtOOCOr —
CD CM
— t o CM
c o c o c o T fc o c o c o c o to c o to m c o c o c o c o c o
-^D cO iQ iO O C O ^inO D h-Q O Q O C O D
_
^ Q O N C M ^ O O O lfl
O O iO D ^ lO O ^ C M ^
0Q — CD — O r ' - l O C M m O i O C D r — C D O O C M O ,
C M O O g C D ^rO O T Ć O O C O C O — t - — — CT5COD5
D l O D ^ C O D O ^ t O i n i n h - h - D ' t ’- C M
O CO
— CM
O) —
CM CM
O1
) 0
0 0O CD —
D4 5
— r"- co co m ^ r -
05 00 O ) —
C M O iO C M
5
5 O h * CM X
'rt* ^ 0 0 — h - r - CO
— t - CM 0 0 0 0 CO
. .C M C M N I O I O O
mr» —~
o “
CO
^
t*"*
■^ro-'TcD —■'t--------------^ « O ) 0 0O0 CD -—
—
c . _<IC 0I^CO 5
____ 5 5
0 5 0 0 CM CM O 0 0 - . _
iD C T it^ C D C M O C C O C D _ 5iOCOl0050>lQlO’
«r
CMCMCD — C O C D tO C O U
— C 0 5 C CD — 0 5 COC
0
0
CO —
CD —
—
5 CMCO — t>-CM CM COCM
— CD — CO — O O O O Q C O '> T '5 ' C O c D r ^ Q ' ' t C M
— C M C M t ^ i O h 'C O ^ O C O C D C O O O C O O C M O i
C O iQ O O t-iO C M — C M C M O O C O C M t ^ O O t Q
^ O Q l O ^ * — C D O C O l O — i Q O t ^ - — CM — O
4 CO — 0 0 CO CM — CM — l O C M C M O D
—
CM CO
CD —
—
C—
O
4<
-2
-
.£ ,3
5® * *
o
0 a -3-r £S cq Z Q»c > Zo tjJ>to JS >- co
0 J!>cn I) .2 « *• "3 J* js c
wkT.—
Z < D
CC
2 Ovi brojevi sadržaju
S JQ S g
VQ CM
5 X co t r
100
n
privrednike.
SSiSSgfc:
CM
CO 0 5 0 5 CO cd —
CM CM CM CM
0 > Is- CM lO 0 0 !''■
0 0 lO
05 O
0 0 0 0 CD lO O —
91219
T f G O C O C M C M '^ O Q O ^ C O i D C M — l O iO C O C O
0 > IO CM iO tO
CD
tJ<
iO tO
osoba
Biss
CM —
iz vojske
C M t ^ O — C M C D lO — O c p r p C D O O C M C O t O t n
1 Isključivši nesamostalne
popisa bile izvan zemlje.
3
dan
•-
koje
T f O d J T f " tf tO O O — 0 0 CM O O 0 0 0 0 M O i CO
Q
0 0 CM O ) T f 0 0 CD’ 0 0 — ■ ■ 't tO M r f T f
*
'3«'
**
CO T f CM
C O CM CO O S — CMCMCMCMCMCMCM —
i mornarice,
iqo> OiO> — O icooioqcM ^-^in — co<o — ■**
in co to
o" co — in
to* 00 05 ■
*}*
5** tj*' oo*
T T i O T f c ^ i O T p i O ^ C O '^ C O r o ^ '^ '^ ^ C O
su na
205
�206
Godina popisa
Koliko značajnu ulogu u privrednome životu raznih
kulturnih država igra ženski spol, jasno nam pokazuje ta
bela na str. 205. kako u pogledu uposlenih lica iz oba
spola, tako i u odnosu prema stanovništvu.1
O va tabela pokazuje dalje, da broj žena, sposobnih
za privredjivanje, predstavlja u svim kulturnim zemljama
vrlo znatan procenat cjelokupnoga stanovništva. U Austriji
i Italiji najveći, — vjerovatno, da je uzrok tome način
popisa, po kome su uzimana u obzir ne samo ona ženska
lica, kojima je jedna vrsta privrede glavno zanimanje, no
i ona, kojima je to sporedno zanimanje, — u Sjedinjenim
Državama najmanji. Ali je važna i uporedna tabela o tome,
koliko je broj lica u privredi porastao prema ranijim perijodima. Uzmimo ponajprije Njemačku.
Ukupno žiteljstvo
Privrednici
Privrednici u O d 100 pri
procentu
vrednika bilo je
m.
muških
ženskih
muških
ženskih
ž.
stanovništva
m.
*
■
1882 2 2 1 5 0 7 4 9 2 3 0 7 1 3 6 4 1341 5 4 1 5 5 5 4 1 5 1 7 6 0 ,5 7 2 4 ,0 2 7 1 ,2 4 2 8 ,7 6
1895 25409161 2 6 3 6 1 1 2 3 15541841 6 5 7 8 3 5 0 6 1 ,1 3 2 4 ,9 6 7 0 ,2 5 2 9 ,7 5
1907 3 0 4 6 1 1 0 0 3 1 2 5 9 4 2 9 1 8 5 99 2 3 6 9 4 9 2 8 8 1 6 1 ,0 6 3 0 ,3 7 66,21 3 3 ,7 9
T abela pokazuje, da je broj privrednika daleko veći
od prirasta pučanstva, da je dolazak ženskih radnih snaga
u privredi još većma nadvisio taj prirast, tako, te broj
muškog privrednog stanovništva ostaje relativno stacijonaran, dok žensko privredno pučanstvo relativno i apso
lutno raste i tako ženski rad to više potiskuje muški rad.
Broj privrednika porastao je od 1882. do 1895. za
16,6 postotaka, a od 1895. do 1897. za 19,34 procenata,
i to broj muškaraca u privredi za 15,8 dotično 19,35, a
broj žena u privredi čak za 18,7 procenata od 1882. do
1895. i za 44,44 po sto od 1895. do 1907.! Pošto
je prirast stanovništva od 1882. do 1895. iznosio samo
1 Rječnik državnih znanosti. 2. svezak, str.
Zahn, Zvanje i statistika zanimanja.
83 2 . 3.
izdanje.
F.
�207
19,8, a od 1895. do 1907. samo 19,34 postotaka, to je
broj osoba u privredi uopće porastao, ali posto je porast
muškaraca u privredi išao zajedno s porastom cjelokupnoga
pučanstva, to je broj ženskinja u privredi najjače narastao,
a to svjedoči, da borba za život traži više naprezanja,
nego ranije.
O d 1882.do 1895. i od 1895. do
1907. rasli su
( + ) ili padali (— ) u N jem ačkoj:
+
+
+
—
O d 1882. do 1895. „
O d 18 9 5 . do 1907.
Ženski privrednici
2 3 ,6 0 posto
+ 2 ,9 7 9 .1 0 5 = 5 6 ,5 9 posto
Muški privrednici
2 .1 3 3 .5 7 7
= 15,95 posto +
3 ,0 7 7 .3 8 2 =
1 9 ,85 posto
Ženska služincad
3 1 .5 4 3 =
2 ,4 6 posto
—
6 4 .5 7 4 =
4,91 posto
M uška služincad
17.151 =
4 0 ,3 5 posto
—
9 .9 8 7
=
3 9 ,3 8 posto
1 ,0 0 5 .2 9 0 =
O soba u privredi dolazilo je n a :
1882
ženski
muški
1895
ženski
I
muški
1907
ženski
muški
2534909 5701587 2753154 5539538] 4598986 5284271
1126976 5269489 1521118 6760102 2103924 9152330
298110 1272208 579608 17589031 931373 2546253
183836 213746 233865 19862$ 320904 150791
Zemljoradnja i šumarstvo . .
Industrija i rudarstvo . . . .
Trgovina i promet . . . .
Nadničarstvo razne vrsti . .
Javne službe i slobodna zani
manja ..........................................
Vojska i mornarica . . . .
115272
373593
542282
176648
—
618335 288311
630978
—
799025
651194
Umnožile su se, odnosno smanjile privredne osobe u
O d 1882 do 1895
po muških
sto
ženskih
Zemljoradnja i šumar
stvo ........................
Industrija i rudarstvo .
Trgovina i promet
Nadničarstvo raznih
v r s t a ........................
Javne službe slobodna
zanimanja. . . .
Vojska i mornarica .
Ukupno . . .
po
sto
Od 1895 do 1907
po muških
sto
ženskih
po
sto
4- 218245 8,60 -I- 162049 2,80 +1845832 67,04 - 255267 4.61
+ 394142 &5,oo +1490613 28,30 + 582806 38.31 +2392228 35,39
+ 281498 98,40 + 486695 38,30 + 351765 60.69 + 787350 44,76
- f 50029 27,20 - 15120 7,10 + 87039 37.22 - 47835 24,08
-|- 61376 53.25
154285 33,25 + 111663 — + 180690 —
j—
—
— + 179153 39,65
—
— — 20216 —
-1-1005290 23,60 +2133577 15,90 +2979105 - +3077382 1
—
�208
O d osoba, bavećih se privredom, bilo ih je
1907
1895
ženskih
Samostalni
Namješteni .
Radnici i t. d.
(isključivši
sluge) . .
posto
1069007
49418
muških • posto
2 2 ,1
ženskih
posto
4405039
0,81 582407
muških
posto
4438123
1130839
3745455 77,09 9071097 64,6
4853880=100,00 14058543=100,00 7634283=100.00j 16982854=100.00
1
O d s a m o s t a l n i h žena bilo ih je 1907. prama 1895.
1907
Industrija (kućna industrija) . 4 7 7 2 9 0
Trgovina i promet
. . . . 246 6 4 1
Z e m lj o r a d n j a .......................... 3 2 8 2 3 7
5 1 9 4 9 2 — 4 2 2 0 2 = 8 ,1 0 postotaka
2 0 2 6 1 6 + 4 4 0 2 5 = 21, ii
3 4 6 8 9 6 - 1 8 6 5 9 = 9 ,0 4
Najjače bijahu ženske zastupane u
Odijevanje
Kamena i zemljena industrija
1907.
4 ,5 8 5 .7 4 9
8 8 3 .1 8 4
5 4 5 .1 7 7
5 2 8 .2 3 5
3 3 9 .5 5 5
2 4 8 .9 6 2
7 3 .0 3 9
7 2 .2 7 0
6 7 .3 2 2
4 8 .0 2 8
1895.
2,745.8^10
71 3.021
2 9 9 .8 2 9
42 7 .9 6 1
2 6 1 .4 5 0
14 0 .3 3 3
3 6 .2 1 0
39555
3 9 .2 2 2
3 0 .3 4 6
Privredne grane, u kojima ženski radnici u Njemačkoj
znatno nadmašuju broj muških radnika, jesu u glavnom o v e :
Ženski
4 2
Z e m lj o r a d n j a ..................................................4 ,2 1 7 .1 3 2
Tekstilna industrija
...............................
4 6 6 .2 1 0
O d ij e v a n j e ....................................................
4 0 3 .8 7 9
Č i š ć e n j e .........................................................
8 5 .6 8 4
2 6 6 .9 3 0
G o s t io n ić a r s t v o .........................................
2 7 9 .2 0 8
Kućna p o s l u g a .........................................
129.197
Đ olničarstvo...................................................
Muški
2 ,7 3 7 .7 6 8
3 9 0 .3 1 2
3 0 3 .2 6 4
5 8 .0 3 5
1 3 9 .0 0 2
36.791
7 8 .5 2 0
O ve brojke daju jasnu sliku o stanju stvari u Njemačkoj.
1 ako se krug privrednika širi daleko preko porasta pu
čanstva, ipak porast ženskih radnih snaga u privredi još
�209
daleko nadmašuje taj broj. Ž ena se sve više i brže uposluje
na svim područjima. Dokle broj muškog privrednog pučan
stva ostaje relativno stacijonaran, raste žensko privredno
stanovništvo i relativno i apsolutno. Još i više. Prirast
ženskog spola medju privrednicima glavni je dio porasta
privrednika u cjelokupnom stanovništvu. Prirast žena u broju
pučanstva spao je od 70,81 _ procenata u 1895. na 63,90
procenata u 1907. godini. Ž enski je rad dakle dobio to
liki opseg, toliko značenje, te kao da prstom upire na
plitkost filistarske rečenice: žena spada u kuću.
U Engleskoj bilo je zaposleno u industriji:
ukupno
1871. .
1881. .
1891.
1901. .
muških
1 1 ,5 9 3 .4 3 6
8 ,2 7 0 .1 8 6
1 1 ,1 8 7 .5 6 4
7 ,7 8 3 .6 4 6
. 1 2 ,7 5 1 .9 9 5 8 .8 8 3 .2 5 4
1 4 ,3 2 8 .7 2 7
1 0 ,1 5 6 .9 7 6
ženskih
3 ,3 2 3 .2 8 0
3 ,4 0 3 .9 1 8
4 ,0 1 6 .2 3 0
4 ,1 7 1 .7 5 1
O d 100 privrednika
muških ženskih
6 9 ,5 9
6 8 ,0 9
7 0 ,0 9
30 ,4 1
31,91
29,91
Dakle u vremenu od 30 godina porastao je broj muških
uposlenih osoba za 1,886.790 glava = 22,8 po sto, a
broj ženskih za 848.471 = 25,5 postotaka. Osobito je
značajno na tabeli, da je 1881., premda je ta godina bila
godina krize, broj muških uposlenih osoba spao prema go
dini 1871. za 486.540 glava, dok je za 80.630 glava po
rastao broj ženskih glava. Relativno padanje ženskih radnih
snaga godine 1901. tek je prividno, te se broj u poljo
privredi ne može uporediti s odnosnim brojem iz godine
1891., jer sada većina žena i kćeri poljoprivredničkih figu
riraju u grupi ljudi bez zanimanja. Izim toga su u zadnjih
dvadeset godina osobito jako napredovale one industrije,
u kojima se traži više muška radna snaga, prema tomu je
tekstilna industrija relativno, a od 1891. i apsolutno naza
dovala :
1 8 81.
Kamena i zemljena industrija
Obradjivanje metala' i stro
jarstvo
Gradjevni o b r t
Tekstilna industrija . . . .
1901.
Prirast u O d toga
postotku ženskih
5 2 8 .4 7 4
8 0 5 .1 8 5
53
5 .0 0 6
8 1 2 .9 1 5
7 6 4 .9 1 1
1 .0 9 4 .6 3 6
1 ,2 2 8 .5 0 4
1 ,1 2 8 .6 8 0
1 ,1 5 5 .3 9 7
52
47
5
6 1 .2 3 3
2 .4 8 5
6 6 3 .2 2 2
Ipak je ženski rad opet napredovao na štetu muškoga.
A . Bebel: Ž ena
/ eocijalizam.
14
�210
Samo se broj prirasta ženskog rada, koji je od 1851. do
1861. iznosio još 12,6 procenata, a od 1871. do 1881. —
7,6 procenata, smanjio od 1891. do 1901. na 1,8 pro
centa. Godine 1907. brojila je tekstilna industrija 407.360
radnika = 36,6 procenata i 679.863 radnica = 63,4
postotka.
Nasuprot tomu, ženski je rad mnogo jače narastao u
konfekcijskoj industriji i u trgovačkom zanatu. Dalje se
pokazalo još i to, da mladje ženske radne sile potiskuju
starije. A pošto su ženske ispod 25 godina većinom
neudate, na mjesto udatih ili obudovjelih žena stupaju
djevojke.
Privredne grane, u kojima su ženski radnici Engleske
brojem znatno nadvisili muške, bijahu u glavnom ove:
Ženski
Kućni p o s lo v i
1 ,6 9 0 .6 8 6
Konfekcijska in d u s t r ij a
7 1 1 .7 8 6
Tekstilna i n d u s t r i j a
6 6 3 .2 2 2
otuda pamučna industrija . . . .
3 2 8 .7 9 3
„ vunena in d u s tr ija
153.311
1 0 4 .5 8 7
„
konoplja, l a n ...........................
„
s v i l a .............................................
2 2 .5 8 9
„ v e z i v o .......................................
2 8 .9 6 2
Muški
1 2 4.263
4 1 4 .6 3 7
4 9 2 .1 7 5
193 .8 3 0
106 .5 9 8
4 5 .7 3 2
8 .9 6 6
9 .5 8 7
Naplata žena je gotovo u svim granama znatno manja,
nego naplata muškarcima z a i s t o r a d n o v r i j e m e .
U tekstilnoj industriji prema najnovijoj anketi iznosila je
prosječna tjedna zaslužba godine 1906. kod muškaraca 28
šilinga 1 peni (28,55 maraka), a kod žena tek 15 šilinga
5 pencea (15,66 maraka).1 U industriji dvokolica, gdje se
u zadnje vrijeme zbog uvedenja strojeva brzo razvija ženski
rad, dobivaju žene na tjedan samo 12 do 18 šilinga, dok
su muškarci zasluživali 30 do 40 šilinga.2 Istu pojavu su
srećemo u industriji papira, u knjigoveštvu i u industriji
cipela. Osobito se zlo naplaćuje ženski rad u konfekciji
rublja : 10 šilinga na tjedan — to je već dobra zaslužba.
1 T extile Trades 1906. London 1909.
2 E. Cadbury, C. M atheson i G . Shann, W om en’s work and wages.
Str. 121. London 1906.
�211
„O pćenito uzevši žena zaslužuje trećinu ili polovinu tjedne
plaće, koju dobija muškarac . ,*1
Slićne razlike u plaći postoje izmedju muškaraca i žena
u poštanskoj službi i u učiteljskoj službi. T ek kod pa
mučne industrije u Lancashireu zasluživahu oba spola u
istom radnom vremenu skoro iste plaće.
U Saveznim Državama razvijao se ženski rad, kako
slijedi:
Zemljoradnja . .
Slobodni pozivi .
Kućna posluga
Trgovina i promet
Tvornice . . . .
1 880.
5 9 4 .5 1 0
1 7 7.255
1 ,1 8 1 .3 0 0
6 3 .0 5 8
6 3 1 .0 3 4
1890.
6 7 8 .8 8 4
3 1 1 .6 8 7
1 ,6 67.651
2 2 8 .4 2 1
1 ,0 2 7 .9 2 8
%
Ukupno
Ukupno
žena
muških
1900.
9 7 7 .3 3 6
4 3 0 .5 9 7
2 ,0 9 5 .4 4 9
5 0 3 .3 4 7
1 ,3 1 2 .6 6 8
%
°/o
2 ,6 4 7 .1 5 7 14,7
3 ,9 1 4 .5 7 1 17 ,4
5 .3 1 9 .3 9 7 18,8
1 4 ,7 7 4 .9 4 2 8 5 ,3 1 8 ,8 2 1 .0 9 0 8 2 ,6 2 3 ,7 5 3 .8 3 6 8 1 ,2
1 7 ,3 9 2 .0 9 9 10 0 2 2 ,7 3 5 .6 6 1 100 2 9 ,0 7 3 .2 3 3 100
Vidimo odavle, da je broj žena, uposlenih u privredi
od 3,914 571 u godini 1890. poskočio godine 1900. na
5,319.397, dakle znatno brže od cjelokupnog pučanstva,
koje se od 1890. sa 62,622.250 umnožilo do 1900. sa
76,303.387 glava tek za 21 procenat. Isto tako pada re
lativno neprestance broj uposlenih muškaraca, koji su po
tisnuti od žena. T ako sada od 100 privrednika otpada na
ženu 18,8, dok je godine 1880. otpadalo na njih ne više
od 14,7 procenata.
N e ima gotovo zanimanja, osim njih 9 (od 312), u
kom ne bi bile zaposlene žene. Prema popisu od 1900.
bilo je medju njima dapače 5 mornara, 45 vlakovodja i
ložilaca, 185 kovača, 508 mašinista, 11 svrdlača i 8 bač
vara. „ T e brojke nemaju, razumije se, velikog socijološkog
značenja. O ne pokazuju samo to, da ima vrlo malo zani
manja, od kojih bi ženskinje bile apsolutno isključene, bilo
zbog svog prirodnog ustrojstva, bilo pak s obzirom na
zakon. “ a
O sobito su jako zastupane žene u slijedećim zvanjima:
1 E. Cadbury i G . Shann, Sw eating. Str. 7 6 . London 1907.
2 Statistika uposlenih žena. Str. 3 1 . W ashington 1908.
4
�212
služavke i konobarice 1,213.828, (abrikacija ženskih odi
jela 338.144, zemljoradnice 497.886, pralje 332.665, uči
teljice 327.905, posjednice farma 307.788, tekstilne rad
nice 231.458, kućegazdarice 147.103, prodavačice 146.265,
švelje 138.724, bolničarke i primalje 108.691, nekvalifi
cirane 106.916. U tih dvanaest zanimanja nabrojeno je
3,583.333 = 74,1 procenata svih žena u privredi. Osim
toga ima još 85.086 stenografistica, 82.936 klobučarica,
81.000 trgovačkih pomoćnica, 72.896 knjigovodkinja i t. d.,
zajedno u 19 zanimanja s više od 50.000 žena 4,293.894
= 88,8 procenata svih žena u privredi.
V iše žena bilo je u slijedećim zanimanjima. O d lOO
privrednika došlo je n a :
Konfekcija r u b lja ...............................................................
Č i š ć e n j e ..............................................................................
Š v e l j e ...................................................................................
Fabrikacija o k o v r a t n ik a ...............................................
Č i p k a r s t v o .........................................................................
R u k a v ič a r s tv o ....................................................................
Vezanje k n jig a ....................................................................
T ekstilne f a b r i k a c i j e ....................................................
G a z d a r ic e ..............................................................................
B o ln ić a r s tv o .........................................................................
Praonićki z a v o d i ...............................................................
Služinski p e r s o n a l .........................................................
Iznajmljivanje s o b a .........................................................
S t e n o g r a fija .........................................................................
U čitelji i u č i t e l j i c e ..........................................................
U čitelji i učiteljice g l a z b e ..........................................
Ž ene
Muževe
9 9 ,4 0 ,6
98
2
9 6 ,8 3 ,2
7 7 ,6 2 2 ,4
7 2 ,8 2 7 ,4
6 2 ,6 3 7 .4
5 0 ,5 4 9 5
50 50
9 4 ,7 5 ,3
8 9 ,9 10,1
8 6 ,8 13,2
8 1 ,9 18,1
8 3 ,4 16,6
7 6 ,7 2 3 ,3
7 3 ,4 2 6 ,6
5 6 ,9 43,1
O d 4,833.630 ženskinja u privredi, koje imadu 16 i
više godina, bilo ih je 3,143.712 neudato, 769.477 udato,
856.005 obudovjelo, 63.436 rastavljeno.
„Porast u procentnom odnošaju privrednika,“ veli amerikanski izvještaj, „bio je najveći kod udatih žena, pošto
je taj procentni odnošaj bio 1900. za četvrtinu veći, nego
li 1890. 1890. bila je u privredi tek jedna žena od 22
godine, a 1900. jedna od 18.
Relativno i apsolutno vrlo je velik bioj obudovjelih i
rastavljenih žena. O d 2721438 obudovjelih žena bilo ih
je 1900 godine zaposleno u privredi 857005 = 31,5 po
�213
sto, a još veći je postotak bio medju rastavljenima. O d
114935 bilo ih je godine 1900 zaposleno u privredi 55,3
procenata, a 1890 godine 49 po sto. T ako bivaju svake
godine sve više i više žena oslonjene same na sebe.
O d 303 zanimanja, kojima se bave žene, ima ih
79
59
31
125
63
s
„
„
„
„
manje
„
„
više
„
od
„
„
„
„
100 žena
1 00 do 5 0 0 „
5 0 0 * 1 000
1 0 0 0 ,.
5000 „
O d 100 uposlenih osoba u dobi od 16 i više godina
dobijaju:
Muškarci
Manje od 7 dolara 18
7 do 9
1 5 ,4
„
9 99 2 0
„
6 0 ,6
2 0 99 2 5
„
4 .8
V iše od 2 5
„
2.
Prosječna tjedna plaća 11,16 dolara
Ž en e
M anje od 7 dolara 6 6 ,3
7 do 9
,.
19,6
9
13,2
15
*
15
20
„
0 .8
„
20 „ 25
0.1
6 ,1 7 dolara
Vidimo, da 60,6 postotaka svih muškaraca dobijaju
više od 9 dolara, dok nasuprot samo 14,1 postotaka rad
nica dobijaju više od 9, a više nego dvije trećine (66,3
po sto) manje od 7 dolara.1 Prosječna tjedna plaća iznosi
za muškarce 11, 16, a za žene 6,17 dolara, dakle skoro
dvostruko manje.
Isto je tako velika razlika u ćinovnićkom svijetu. O d
185874 civilnih činovnika nabrojeno je : 172053 muških
= 92,6 po sto i 13821 = 7,4 procenta ženskih. U K o
lumbiji, gdje je sjedište centralne uprave, diže se postotak
ženskog rada do 29 procenata. P a ipak manje od 720
dolara dobijaju 47,2 procenata svih žena, dok muškarci
samo u 16,7 procenata.2
U Francuskoj je prema popisu od 1901 bilo u pri
vredi 19715075 pučanstva, od toga 12910565 muškaraca
i 6804510 žena. Na pojedina zanimanja razdijeliše se oba
spola, kako slijedi:
1 Earnings of wage-earners. Bulletin 9 3 , str. 11. W ashington 1908.
* Executive civil service of the U nited States. W ashington 1908.
�214
Muškarci
P o ljo p riv r e d a .....................
T r g o v in a ...............................
Kućna posluga . . . .
Slobodna zanimamja . .
Industrija................................
5517617
1132621
223861
226 5 6 1
3695213
Proc.
Ženske
72
2658952
65
689999
23
791176
67
1 7 3278
6 3 ,5 2 1 2 4 6 4 2
Proc.
28
35
77
33
3 6 ,5
„Dakle broj ženskog radnog naroda je polovica muškog
radnog naroda."1
Kao u svim drugim zemljama najmanji je procenat u
svim zanimanjima, što zahtijevaju veliku fizičku snagu. (U
rudarstvu dolaze 2,03 žene na 100 muškaraca, u kameno
lomima 1,63, u metalurgiji 1,06). Naprotiv najviše žena
ima u tekstilnoj industriji — 116 žena na 100 muškaraca,
u konfekcijskoj industriji, u praonicama 1247, u konfekciji
rublja 3286.2
U opće je, kao što konstatira gospodja C. Milhaud,
najviše žena u onim industrijama, gdje je radno vrijeme i
suviše dugo i gdje je plaća i suviše niska. „Tužna činje
nica : dok industrije s kratkim radnim vremenom uposluju
tek nekoliko tisuća žena, dotle obrti s dugim radnim vre
menom uposluju stotine tisuća njih."3
Sto se tiče naplate rada, buržoaski E. Levasseur veli,
da u svim gotovo slučajevima plaća žena rijetko kada iz
nosi dvije trećine naplate muških radnika, a mnogo češće
dostiže polovicu.4
2. Tvornički rad udatih žena. Kućna industrija i
industrije, pogibeljne zdravlju.
Vrlo je visoki procenat, što ga uopće predstavljaju udate
radnice prema cjelokupom broju radnica, stanje, koje je
vrlo ozbiljno za porodični život radnika, i taj broj uposlenih
udatih žena stalno sve više raste. Njemački privredni nad
1 C.
2 E.
republike,
3 C.
4 E.
M ilhaud, Radnica u Francuskoj. Str. 4 do 5. Paris 1907.
Levasseur, Radnička i industrijska pitanja u Francuskoj za treće
str. 2 7 5 do 2 7 6 . Paris 1907.
M ilhaud, u pomenutoj knjizi, str. 22.
Levasseur, u pomenutoj knjizi, str. 537.
�215
zornici priredili su godine 1899. anketu o vremenu rada
udatih žena i razlozima, koji ih nagone na rad .1
T ako se saznalo, da u tvornicama radi ukupno 229.334
žena. Osim toga prema saopćenjima pruskih rudarskih
oblasti radilo je preko dana u rudnicima 1063 žena. U
Badenu, u poduzećima, koja su podčinjena kontroli pri
vrednog nadzorništva, broj udatih radnica u vrijeme od
1894. do 1899. poskočio je od 10.878 = 27,05 proce
nata na 15.046 = 31,27 procenata svih odraslih radnica.
U kojem su opsegu na priopćenoj sumi od 229.334
zastupane glavne industrijske grane, izlazi iz slijedeće tabele :
1 1 1 .1 9 4
T ekstilna i n d u s t r ij a ....................................................
Industrija h r a n e ..............................................................
3 9 .0 8 0
19.475
Kamena i zemljena in d u s t r ij a ...............................
Industrija o d i j e l a .........................................................
13 .1 5 6
Industrija p a p i r a .........................................................
1 1 .049
Obradba k o v i n a .........................................................
1 0 .739
Drvena in d u s t r ij a .......................................
5 .6 3 5
Poligrafski o b r t i ..............................................
4 .7 7 0
Industrija strojeva . .
* ....................
4 .4 9 3
Kemička i n d u s t r i j a ................................
4 .3 8 0
D r u g o ..................................... .......................................................5 .3 6 3 ____
Ukupno . . .
2 2 9 .3 3 4
Pored tekstilne industrije ističe se odmah industrija
hrane i sredstava za uživanje, gdje prije svega daje uposlenja mnogobrojnim ženama fabrikacija cigara i duhana.
O nda slijedi industrija papira, naročito zavodi za sortiranje
prnja i ciglane. „Z ene se bave većinom u napornim zani
manjima (kamenolomi, ciglane,bojadisaone,kemičke
tvor
nice, fabrike šećera i t. d.) teškim, a često i nečistim
poslom, dok se mladje ispod 21 godine radnice nalaze u
tvornicama papira, tvornicama cigara i odijela. Z a najgore
poslove, što ih drugi izbjegavaju, nadju se tek
starije rad
nice, naročito udate. “2
1 U p oslenje udatih žena u tvornicama. Prema godišnjim izvješćima
privrednih nadzornika za godinu 18 9 9 . obradjeno u odjelu za unutarnje
poslove. Str. 18, 2 1 , 2 3 , 4 9 , 53 , 6 2 , 6 3 . Berlin 1901.
2 „ U krajevima, gdje su koncentrirane tkaonice, diže se procenat
udatih žena medju tvorničkim radnicama daleko preko prosječnih 2 6 pro
cenata, naprimjer u Sachsen-Altenburgu do 56, a u Reussu do 5 8 pro
cenata." R. W ilbrandt, Tkalci u sadašnjosti. Str. 143. Jena 1906.
�216
O d mnogih mišljenja o uzrocima i razlozima, zbog kojih
je toliko rasprostranjen rad udatih odnosno rastavljenih i
obudovjelih žena, neka spomenemo samo nekoje. U potsdamskom okružju navodila se kao razlog uposlenju žena u
tvornicama vrlo često nedostatna zaslužba muževa. Prema
saopćenjima dvaju nadzoriyka tvrdilo je 53,62 procenata
uposlenih žena, da je zaslužba hranitelja nedovoljna. P o
svema slično izjavljuju nadzorni činovnici okružja W estpreussen, Frankfurt a. O ., Mittelfranken, Wiirttemberg II.,
Unterelsass i t. d. Magdeburški činovnik navodi isti razlog
za većinu uposlenih ž e n a ; a druge moraju raditi i zbog toga,
što muž za sebe odviše treba ili što je pijanica. Druge
žene opet radile su iz navike i toga, što nisu odgojene za
poziv žene. Dopustimo, da za maleni broj slučajeva vrijede
takvi razlozi, opet velika većina njih radi zato, jer mora.
T o je uostalom konstatirala i strukovna organizacija drvodjelaca u Stuttgartu priredivši anketu godine 1900. Č i
novnik za Unterelsass konstatira, da glavni uzrok radu
udatih žena treba tražiti u modernoj kulturi, prometnim
sredstvima i u industrijskoj potrazi j e f t i n i h r a d n i h
s n a g a , koja je stvorena neograničenom konkurencijom.
U date žene bivaju rado uposlivane i zbog toga, što se na
njih v e ć m a m o ž e š o s l o n i t i i š t o s u p o s t o
j a n e u r a d u . Đadenski tvornički nadzornik (dr. W orishoffer) veli:
„No prije svega su niske plaće radnica ono, što po
svuda nagoni poslodavce, da ih upotrijebe u poslu. Z a to
je dovoljan dokaz to, što su plaće najmanje baš u onim
industrijskim granama, gdje se u većem broju nalaze rad
nice . . . U tim industrijskim granama glavno je mogućnost
u većem broju uposlivati ženske radnike, a u radničkim je
familijama nužda uzrok, da ženske stupaju u posao.“
Činovnik iz Koblenza veli: „Zene su općenito povjerIjivije i rade marljivije od mladih djevojaka. Mlade radnice
nijesu sklone nečistim i neugodnim poslovima, koji zbog
toga ostaju ženama, koje nemaju toliko zahtjeva. Tako pri
mjerice mnoge žene uposluje sortiranje prnja .4
,1
1 U spomenutoj knjizi, str. 57, 63.
�217
Što se tiče najamnice, utvrdjena je činjenica, da se
uopće ženski rad gore plaća od muškoga rada, pa i tamo,
gdje je on jednak. U tom pogledu ne postoji nikakva^ raz
lika izmedju privatnih ^poduzetnika, države i općina. Z ene
u željezničkoj i poštanskoj službi dobijaju manje, nego mu
škarci za jedan te isti r a d ; učiteljice svaka općina plaća
gore, no učitelje. Razlozi za to jesu o v i: žena osjeća manje
potreba, a prije svega slabija j e ; njena je privreda u vrlo
mnogo slučajeva tek dodatak prihodu muža ili oca kao
pravog hranitelja; diletantski, provizorni i slučajni karakter
ženskog rada; velika industrijska rezervna vojska radnica i
otuda njihova manja otporna sn ag a; „nečista konkurencija"
takozvanog „srednjeg staleža" u krojaštvu, čišćenju i u in
dustriji cvijeća i papira; žena je redovito vezana na mjesto
svoga stanovanja. A i vrijeme rada za žene je prosječno
najduže, kad zakonodavstvo ne intervenira u njihovu zaštitu.
U jednoj raspravi o plaćama tvorničkih radnika u Mannheimu godine 1893. podijelio je pokojni Dr. Worishoffer
tjednu radničku plaću u tri razreda :1 Najniži razred obu
hvaćao je tjednu plaću do 13 maraka, srednji od 13 do
24 marke, a visoki preko 24 marke.
Prema toj raspravi dadoše plaće slijedeću sliku. Plaće
iznašahu:
N iži
Svi r a d n i c i ........................................2 9 ,8 posto
M u š k i ....................................................2 0 ,9 w
Ž e n s k i ....................................................9 9 ,2 „
Srednji
4 9 ,8 posto
5 6 ,2 „
0 ,7 „
V isoki
2 0 ,4 posto
2 2 .9 w
0,1
Radnice su najvećim djelom zaradjivale zbilja nadnicu
za gladovanje, jer su dobijale:
Tjednu plaću ispod
5 m arak a
„
od
5 do 6
„
..
6 „ 8
„
..
h
8 , 10........... ...............................
„
„
10 „ 12
„
12 „ 15
O statak preko 15
„
4 ,6 2 posto
5 ,4 7
„
4 3 .9 6
,.
2 7 .4 5
,.
1 2 .38
„
5 .3 8
»
0 ,7 4
„
Prem a rezultatima jedne ankete, koju je priredilo ber
linsko privredno nadzorništvo, iznosila je prosječna tjedna
1 W orishoffer, Socijalni položaj tvorničkih radnika u M annheimu.
�218
zaslužba radnica 11,36 maraka. Ispod 6 maraka dobijalo
je 4,3 procenta, 6 do 8 maraka 7,8 procenta, preko 12
do 13 maraka 27,6 procenata, preko 15 do 20 maraka
11,1 procenata, preko 20 do 30 maraka 1,1 procenat.
Najveći dio plaća leži izmedju 8 i 15 maraka (75,7 pro
cenata). U Karlsruheu iznosi prosjećna tjedna zarada svih
radnica oko 10,02 maraka .1
Najbjednije su plaćeni radnici u kućnoj idustriji, i to
kako ljudi, tako i žene, pa ipak žene još mizernije. Uz to
je radni dan bez granica, a u sezoni neizmjeran. A isto
je tako u kućnoj industriji vrlo ćesto uobićajen i tako
zvani znojni sistem, to jest radniku posrednici — faktor,
majstor i t. d. — daju posao, pa onda jedan zamašan dio
najamnice, koju poduzetnik plaća radniku, traže kao na
gradu za svoj trud.
Koliko je jadno plaćen ženski rad u kućnoj industriji,
pokazuju nam ovi podaci o stanju, koje u tom pogledu
vlada u Berlinu. Šarene muške košulje (košulje od barhenta),
koje su još 1889. plaćane 2 do 2,50 marke za tucet, liferovane su poduzetniku 1893. godine za 1,20 marke.
Jedna švelja srednje kakvoće mora da radi od rana jutra
do mrkoga mraka, ako hoće da za dan izradi 6 do 8
košulja, nedjeljna zarada iznosi 4 do 5 maraka. Radnica,
koja šije pregaće, zaradjuje 2,50 do 5 maraka nedjeljno,
ona, što šiva kravate, 5 do 6 maraka, v j e š t a šivačica
bluza 6 maraka, v r l o s p o s o b n a radnica dječjeg odi
jela 8 do 9 maraka, izvježbana radnica žaketa 5 do 6
maraka. V eom a izvježbana šivačica finih gornjih košulja
može da u plodnoj s e z o n i zaradi 12 maraka, i to, ako
radi od 5 sati ujutru do 10 sati uveče. Radnice na na
kitima, koje mogu samostalno kopirati modele, zaradjuju
m j e s e č n o 30 maraka, okretne radnice za ukrašavanje
haljina, koje su već čitavu godinu dana radile taj posao,
zaradjuju za vrijeme s e z o n e m j e s e č n o 50 do 60 ma
raka. Sezona iznosi ukupno pet mjeseci. Radnice kišobrana
i suncobrana zaradjuju tjedno, sa dvanaestsatnim radnim
danom, 6 do 7 maraka. Takve nadnice, koje dostižu baš
1 Marija Baum, Tri razreda najamnih radnica u industriji i trgovini
grada Karlsruhea. Str. 60. Karlsruhe 1906.
�219
za gladovanje, primoravaju radnice na prostituciju, jer ni
sa n a j s k r o m n i j i m zahtjevima ne može nijedna radnica
da opstane u Berlinu bez 9 do 10 maraka nedjeljno.
O ve činjenice pokazuju, da moderni razvitak sve više
i više otrže ženu od porodičnog života i kuće. Braku i
porodici kopa se grob, oni se raspadaju, pa je već i
s pogledom na ta fakta apsurdno upućivati ženu na kuću
i porodicu. T o može da radi samo onaj, koji živi ne mi
sleći ništa, koji ne vidi ili ne će da vidi stvari, koje se
oko njega razvijaju.
U velikom broju industrijskih grana uposleni su isklju
čivo ženski radnici, u drugom još većem broju one čine
većinu, a u najvećem broju ostalih grana rada radnice su
uposlene u više ili manje znatnom broju. T aj broj postaje
sve veći i one sve više prodiru u nove grane zanimanja.
Njemački zakon o privrednome uredjenju od 1891.
utvrdio je na jedanaest sati normalni radni dan za sve
radnice u fabrikama, ali je on izigran grdnom količinom
izuzetaka, koje mogu vlasti dopustiti. Isto je tako zabranjen
i noćni rad radnica po fabrikama, ali i tu savezno vijeće
može da dopusti izuzetke za tvornice, u kojima se proiz
vodnja ne može prekidati ili za izvjesna sezonska poduzeća
(na primjer tvornice šećera). T ekar pošto je medjunarodna
bernska konvencija na 26. rujna 1906. propisala (za tvor
nice) uvedenje jedanaestsatnog noćnog odmora ; pošto je
socijalna demokracija godinama energično tražila zabranu
noćnog ženskog rada u privredi i sniženje dnevnog radnog
vremena na osam sati, popustile su vlada i gradjanske
stranke iza dugog otpora. Iza toga je iz zakonske osnove
o redu u privredi, koja je još ostala u komisiji, istrgnut
onaj komad, što se odnosio na uredjenje ženskog rada.
Osim ove odredbe u zakonu od 28. prosinca 1908. predvidjeno je za žene d e s e t s a t n o m a k s i m a l n o r a d n o
v r i j e m e u svim onim poduzećima, gdje je uposleno
n a j m a n j e d e s e t r a d n i k a . U dane prije nedjelja i
svetaka ne smije trajanje rada prekoračiti osam sati. R ad
nice, koje radjaju, ne smiju se uposlivati osam tjedana
prije i osam tjedana poslije porodjaja. Ponovno njihovo
stupanje u posao uvjetovano je svjedodžbom, koja dokazuje,
�220
da je od njenog porodjaja proteklo najmanje šest tjedana.
Radnice ise dalje ne smiju upotrebljavati za transportiranje
kod gradnja različite vrsti. Usprkos energičnom otporu so
cijalne demokracije prihvaćen je predlog, da više upravne
oblasti mogu dozvoliti za pedeset dana rad preko odredjenog vremena.
Osobitu pažnju zaslužuje § 137 a, koji je učinio prvi
korak dokončanju izrabljivanja kućnim radom. T a odredba
glasi: „Radnicama i mladim radnicima ne smije se davati
za dane, u kojima su bili uposleni zakonom dopuštenim
radom, posao od poslodavaca ili njihovih posrednika.“ Bez
obzira na njegove manjkavosti znači taj novi zakon ipak
neki napredak uoči postojećem stanju.
Ali žene bivaju sve više uvlačene ne samo u one in
dustrijske poslove, koji su prema njihovoj slabijoj fizičkoj
snazi za njih pogodni, već i u sve poslove, iz kojih eksploatatorska klasa može da izvuče veći profit upqtrebljavajući žene. T u spadaju kako n a j n a p o r n i j i tako i
n a j n e p r i j a t n i j i i za zdravlje n a j o p a s n i j i po
slovi, a time se svodi na svoju pravu mjeru ono f a n t a
s t i č n o shvatanje, koje u ženi gleda samo nježno biće
s finim strunama, kako je vrlo često slikaju pjesnici i
pisci romana, da bi podražili čovjeka.
Fakta su tvrdoglava, neumoljiva, i mi imamo samo sa
faktima da računamo, jer nas ona čuvaju od lažnih zaklju
čaka i sentimentalnih budalaština. A ta nas fakta uče, da
su izmedju ostalog žene uposlene: u tekstilnoj industriji,
u kemičkoj industriji, u industriji metala, u industriji papira,
u industriji strojeva, u drvenoj industriji, u industriji sred
stava za hranu i uživanje, u rudarstvu nad zemljom — u
Belgiji u rudarstvu i pod zemljom, čim je radnica preko
račila 21. godinu života. Nadalje na širokom području obradjivanja vrtova i polja, u marvogojstvu i u industrijama,
koje spadaju ovamo, napokon u različitim granama privrede,
u kojima su one već odavna, na neki način kao privilegovane, isključivo radile: kod izradjivanja rublja i ženskih
odijela, u raznolikim granama pomodnih struka, u svojstvu
prodavačica, komptoaristica, učiteljica, dadilja, spisateljica,
umjetnica svake vrsti i t. d. Desetine hiljada žena iz sitnog
�221
srednjeg staleža upotrebljavaju se kao robinje dućana ili na
tržištu, a time su otrgnute gotovo od svakog rada u kući,
a naročito od uzgajanja djece. 1 najposlije mladje, a naročrto ljepše ženske sve se više i više upotrebljavaju na naj
veću štetu cjelokupne svoje ličnosti u javnim lokalima svih
vrsta kao personal za posluživanje, pjevačice, plesačice itd.
za primamljivanje muškog svijeta, koji žudi za uživanjem,
oblast, u kojoj vlada najstrahovitije i najgore stanje i u
kojoj gospodarstvo nad bijelim robljem slavi svoje najbjesnije orgije.
Medju ovim zanimanjima ima ih mnogo, koja su u
n a j v e ć o j m j e r i opasna. T ako je veoma opasno dje
lovanje sumpornokiselih i alkaličnih plinova u fabržkaciji
slamnatih šešira i pranju slamnatih šešira; vrlo velika opa
snost zbog udisanja pare od klora pri bijeljenju biljnih tvari;
opasnost otrovanja postoji u fabrikaciji šarenih papira, ša
renih oblatna i šarenog cvijeća, pri izradi metahromotipije,
otrova i kemikalija, bojadisanju olovnih vojnika i olovnih
igračaka. Premazivanje ogledala živom prosto je smrtonosno
za plod u utrobi trudne žene.
Dok od živorodjene djece u pruskoj državi umire pro
sječno 22 procenta tijekom prve godine života, dotle
prema dr. Hirtu od živorodjene djece onih radnica, koje
premazujil ogledala, umire 65 procenata, onih, koje gla
čaju staklo, 55 procenata, onih, što rade s olovom, 40
procenata. Godine 1890 od 78 trudnih žena, koje su ra
dile u slovolivnicama okruga W iesbadena, normalno je
porodilo samo 37 njih. Prem a dr. Hirtu u drugoj polovini
trudnoće veoma je opasan rad na fabrikaciji šarenog pa
pira i vještačkoga cvijeća, ispunjavanje bruseljskih čipaka
olovnom prašinom, izradba klišea, premazivanje ogledala,
industrija kaučuka i rad u svim tvorničkim poduzećima, u
kojima su radnice izložene udisanju škodljivih plinova:
ugljičnog oksida, ugljične kiseline i sumporovodnika A u
najvećoj je mjeri opasna fabrikacija fosfornih žigica i izradjivanje tkanina od vunenih krpa i otpadaka. Prema izvje
štaju badenskog privrednog nadzornika za godinu 1893
g o d i š n j i prosječni broj prijevremenih porodjaja kod žena,
koje učestvuju u privrednome životu, popeo se od 1039
�222
u godinama 1882 do 1886 na 1244 u godinama 1887 do
1891. Broj porodjaja, kojima je morala prethoditi kakva
operacija, iznosio je od 1882 do 1886 prosječno godišnje
1118, medjutim od 1887 do 1891 popeo se na 1385.
Još bi se mnogo ozbiljnije činjenice otkrile, kad bi se
slična istraživanja izvršila po cijeloj Njemačkoj. Gotovo
uvijek privredni nadzornici zadovoljavaju se u svojim izvje
štajima ovom primjedbom : „Osobite štete za žene zbog
rada u fabrikama nijesu se zapazile.*' Pa kako bi se one
i mogle zapaziti, kad posjet inspektora traje malo vremena
i kad se ne traži liječničko mišljenje? Utvrdjeno je dalje,
da postoje velike opasnosti po život i pojedine dijelove
tijela naročito u tekstilnoj industriji, u fabrikaciji zapaljivih
materija i u radu sa poljoprivrednim strojevima. Osim toga
veliki broj radova, koje navedosmo, spada u najteže i naj
napornije čak i za muškarce, to nam kaže prvi pogled,
koji bacimo na onu vrlo nepovoljnu listu. Neka se i dalje
govori, koliko se hoće, kako je ovaj ili onaj posao nedo
stojan žene, šta to vrijedi, kad ona ne može da bude upu
ćena na drugi kakav rad, koji njoj više odgovara!
Kao industrijske grane ili kao manipulacije u industrij
skim granama, u kojima mlade djevojke ne bi trebale da
rade zbog opasnosti po njihovo zdravlje, a specijalno zbog
opasnosti po njihove spolne funkcije, ističe dr. H ir t: 1
izradbu brončanih boja, masni i oštri papir, razbijanje (pri
izradbi šešira), glačanje (staklenih stvari), brisanje bronce
s kamena (litografija), grebenjanje lana, češljanje konjske
dlake, grebenjanje barhenta, cinkovanje željeznog lima,
radnje pri izradi tkanina od vunenih krpa i otpadaka.
U ovim pak zanimanjima smjele bi se upotrebljavati
mlade djevojke, samo ako bi postojale i bile pregledane
nužne zaštitne mjere (uredjenje ventilacije i t. d . ) : Pri
izradbi tapeta od papira, porculana, olovaka, sačme od
olova, eterskih ulja, alauna, broma, kinina, sode, parafina,
ultramarina, (otiovnih) šarenih papira, (otrovnih) oblatna,
metahromotipija, fosfornih žigica,2 švajnfurtskog zelenila i
1 Privredni rad žena. 1878,
2 Medjunarodnim zaključkom od 2 6. rujna 1906. izmedju Danske,
Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburške, Nizozemske i Švicarske za-
�223
umjetnog cvijeća. Isto je sa rezanjem i sortiranjem krpa,
sortiranjem i mljevenjem duhanskih listova, izradbom pa
mučnih zavoja, motanjem pamuka i svile, čišćenjem krevetskih pera, sortiranjem dlaka za kistove, pranjem (sumporenjem) slamnatih šešira, vulkanizovanjem i nastavljanjem
kaučuka, bojadisanjem olovnih vojnika, paketiranjem burmuta, premazivanjem ogledala, brušenjem šivaćih igala i
ocjelnih pera.
Nije zbilja ni najmanje lijepa slika gledati žene, čak i
trudne, gdje u natjecanju s muškarcima pri podizanju že
ljezničkih pruga vuku teško natovarena kola; ili ih posmatrati, kako pri zidanju kuća prave kreč i cement ili nose
teške tovare kamenja; ili pri pranju ugljena i željezne rude.
T u se od žene oduzima sve, što je čini ženom, i njezine
se ženske osebine nemilosrdno gaze, kao što se obratno
ljudima u tolikim vrstima zanimanja oduzima sve, što ih
čini ljudima. T o su posljedice socijalnog eksploatisanja i
socijalnog rata. Naši pokvareni društveni odnošaji postav
ljaju sve stvari naopako.
Kad se ima na umu, koliki je objam, što ga ženski
rad zahvata u svim oblastima privredne akcije, kao i to,
da on prijeti postati još veći, razumljivo je, što zainteresovani muškarci gledaju na sve to s vrlo malo prijateljstva.
Nesumnjivo je, da sa širenjem ženskoga rada porodični
život radnikov propada sve više i više, da je prirodna po
sljedica toga rada raspadanje braka i porodice i da ne
moral, demoralizacija, degeneracija, bolesti svake ruke i
smrtnost djece rastu u strahovitoj mjeri. Prema statistici
stanovništva njemačkoga carstva smrtnost djece znatno je
porasla u gradovima, koji su u posljednjim desetljećima
postali pravim tvorničkim središtima. Osim toga raste ona
u seoskim općinama, gdje zbog poskupljivanja mlijeka
pada dobrota hrane. Najveća je smrtnost dojenčadi u
Gornjem Pfalzu, u Gornjoj Bavarskoj i Donjoj Bavarskoj,
branjeno je u tim državama upotrebljavanje bijelog fosfora za žigice od
1. siječnja 1911. počevši. U Njemačkoj ne smije se takve upaljive tvari
od 1. siječnja 190 7 . pripravljati, a od 1. siječnja 1908. ne smiju se nu
diti u trgovini, prodavati ili na koji bilo način stavljati u promet. U E n
gleskoj je godine 1909. prihvaćen sličan zakon.
�224
u nekim kotarima Liegnitza i Đreslave i okružnoj kapetaniji
Chemnitzu. T ako je godine 1907. od 100 živorodjenih
umrlo prve godine života u Stadtamhofu (Gornji Pfalz)
40,14, u Parsbergu (Gornji Pfalz) 40,06, u Friedbergu
(Gornja Bavarska) 39,28, u Kelheimu (Donja Bavarska)
37,71, u Miinchenu 37,63, u Glauchau (Saska) 33,48, u
W aldenburgu (Šleska) 32,49, u Chemnitzu 32,49, u
Reichenbachu (Sleska) 32,18, u Annabergu 31,41 i t. d.
Još su gori odnošaji bili u većini velikih tvorničkih sela,
od kojih mnoga imahu da pokažu broj smrtnosti od 40
do 30 procenata. P a i pored svega toga ovaj socijalni
razvitak, koji daje tako žalosne rezultate, jest napredak,
isto onako napredak, kao što je to sloboda proizvodnje
i trgovine, sloboda radnikova kretanja, sloboda zaklju
čivanja brakova i t. d., koji utiču povoljno na kapita
listički razvitak, ali baš time zadaju smrtni udarac srednjem
staležu.
Radnici nijesu skloni da pomažu sitnim zanatlijama,
kad oni pokušaju da ograniče slobodu privrede i slobodu
kretanja i da iznova podignu feudalne i cehovske pregrade,
sve zbog toga, da bi umjetnim načinom održali u životu
sitnu proizvodnju, jer ništa drugo ne bi im moglo biti
svrhom. Isto se tako i u pogledu ženskoga rada ne može
povratiti staro stanje, što dabogme ne isključuje to, da se
strogim zaštitnim zakonima spriječi prekomjerna eksploata
cija ženskoga rada i da se djeci, koja su obvezana posje
ćivati školu, zabrani rad u privredi. U tom se interesi radnikovi pokrivaju s državnim, općim ljudskim kulturnim in
teresima. Država je primjerice prinudjena — kao što je to
posljednjih decenija bio više puta slučaj, posljednjiput 1893.,
kad se radilo o tom, da se vojska opet znatno pojača
da spusti minimalnu mjeru, koja je propisana za jednog
vojnika, zbog toga, što je uslijed degenerišućih djelovanja
našeg privrednog sistema sve veći i veći broj mladih ljudi,
koji su nesposobni za vojsku: eto, tu svi imaju interesa,
da se uvedu zaštitne mjere.1 Konačni se cilj mora sa
1 M edju pozvanima bilo je u postocima za vojsku sposobnih 1902.
58.5, 1903. 5 7 ,1 , 1904. 5 6 ,4 1905. 5 6 ,3 , 1906. 5 5 .9 , i 1907. 5 4.9.
Z b og neuporabivosti moralo se otpustiti prigodom novačenja od 1881.
�225
stojati u tome, da se uklone š t e t e , koje prouzrokuju
mašinizam, usavršeni alati i moderan način rada, a da se
naprotiv svim članovima društva pruže k o r i s t i , koje su
mašinizam, usavršeni alati i moderan način rada donijeli
čovječanstvu i koje još u mnogo većoj mjeri mogu donijeti,
ako se ljudski rod organizuje na način, koji tim produk
tivnim snagama najbolje odgovara.
Bezumlje je to i vapijuća nepravda, što od kulturnih
napredaka i rezultata, koji su produkt cjeline, vide koristi
samo oni, koji ih svojom materijalnom snagom mogu sebi
da prisvoje, a medjutim hiljade marljivih radnika i radnica,
zanatlija i t. d. obuzima užas i briga, kad čuju, da je
ljudski duh učinio opet neki pronalazak, pomoću koga se
može doći do mnogo većih rezultata, no ručnim radom,
te uslijed čega imaju izgleda da budu bačeni na cestu kao
beskorisni i prekobrojni.1 Uslijed toga ono, što bi trebali
svi radosno da pozdrave, postaje predmetom najžešće
mržnje, koja je ranijih decenija toliko puta izazivala juriše
na tvornice i uništavanje strojeva. Neprijateljsko raspolo
ženje, koje je slično tome, postoji danas vrlo često izmedju
muža i žene kao radnika. O no je isto tako neprirodno.
Mora se dakle pokušati, da se osnuje jedno društveno
uredjenje, u kom će vladati potpuna ravnopravnost sviju
bez razlike spola.
T o je mogućno izvesti, čim sva sredstva za rad po
do 1885. 2 ,0 7 po sto, od 1891. do 1895. 2 ,3 0 , od 1901. do 1905.
2 ,4 7 procenta. W . C laassen, O padanje ratne spreme u Njemačkoj u
gradu i na selu od 1902. do 1907. Arkiv zabijologiju rasa i društva,
1909., svezak 1.
1 Tvornički nadzornik A . R e d g r a v e držao je krajem prosinca
1871. predavanje u B r a d f o r d u, u kom je medju ostalim rekao i o v o :
„O no, što me je od nekog doba frapiralo, to je promijenjeni izgled tvor
nica vune. Prije su one bile ispunjene ženama i djecom, sad se čini,
da sav posao vrše strojevi. N a moje pitanje dade mi jedan tvorničar
ovo objašnjenje: P od starim sistemom radilo je kod mene 63 lica; po
slije uvedenja savršenijih strojeva ja sam broj ruku reducirao na 33, a
u posljednje vrijeme, uslijed novih velikih promjena, ja sam bio u stanju,
da ga od 33 reduciram na ! 3 . “ Dakle u toku malog broja godina broj
radnika smanjio se gotovo za 8 0 procenata, dok je masa produkata u
najgorem slučaju ostala ista. — Mnogobrojna zanimljiva saopćenja u
tom pogledu daje „Kapital" Karla Marksa.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
15
�226
stanu svojinom društva; ukupni rad dostiže najveći stepen
plodnosti time, što će se svi blagotvorni tehnički i naučni re
zultati i pomoćna sredstva primijeniti u procesu rada i što
će za sve one, koji su sposobni za rad, postojati obveza,
da vrše jednu stanovitu količinu rada, koja je nužna za
podmirenje društvenih potreba, za šta opet u naknadu
društvo daje svakom pojedincu sredstva za razvijanje nje
govih sposobnosti i za uživanje života.
Zena će isto kao i čovjek biti koristan i ravnopravan
član društva, ona će kao i muškarac moći potpuno raz
vijati sve svoje tjelesne i duševne sposobnosti i ispunja
vajući svoje dužnosti imati sva prava. Stojeći prema mu
škarcu kao slobodna i ravnopravna, ona je obezbijedjena
od svih napadaja na njezino dostojanstvo.
Današnji razvitak društva sili sve više i više takvom
uredjenju, a baš velika i teška zla, koja taj razvitak nosi
sa sobom, prinudjavaju ljude, da ostvare to društveno ure
djenje.
Četrnaesto
poglavlje.
Borba žene za obrazovanost.
1. Revolucija u kućnom životu.
Ma da se ovaj razvoj ženinoga položaja može tako reći
opipati, ma da ga svaki, koji gleda otvorenim očima, mora
vidjeti, još se svaki dan čuje brbljanje o „prirodnome pozivu“ žene, koji je upućuje na kuću i porodicu. Ovako se
najviše galami tamo, gdje žena pokušava da prodre u krug
viših zanimanja, na primjer u više naučne i administrativne
struke, liječničku i pravničku profesiju, prirodne nauke i
t. d. Izmišljaju se najsmješniji prigovori i brane pod formom
učenosti. G ospoda, koja važe kao učena, pozivaju se na
nauku, ovdje kao i u mnogim drugim stvarima, da bi bra
nila najveće apsurdnosti i besmislice. Njihov glavni vajni
razlog je to, da žena po duševnim sposobnostima stoji
iiisko ispod muškarca, da ona u duševnim oblastima ne
može da uradi ništa, što bi bilo od velikoga značenja.
�227
Ovi prigovori odgovaraju u tolikoj mjeri predrasudi
najvećeg broja ljudi o pozivu i sposobnostima žene, da
svatko, tko ih podigne, može računati na općenito odo
bravanje.
Nove će ideje stalno nailaziti na oštar otpor, doklegod
opća obrazovanost i svijest bude stajala na tako niskom
stupnju, kao što je to danas, naročito zbog toga, što je
u interesu vladajućih klasa, da svijest i obrazovanost ogra
niče što je moguće više na svoj sloj. Z ato će nove ideje
u početku zadobijati za sebe samo jednu malu manjinu,
i ona uvijek biva ismijavana, klevetana, pa i gonjena. Ali
ako su nove ideje dobre i razumne, ako su one kao nužna
posljedica ponikle iz postojećih odnosa, one će se sve
više širiti, manjina će najposlije postati većina. Tako su
se do danas razvijale sve nove misli u historiji, pa će isto
tako proći i ideja o uvodjenju stvarne i potpune eman
cipacije žena.
Z ar nisu nekada i pristalice kršćanstva bile mala ma
njina ? Z ar reformatori, moderna buržoazija, nijesu imali
najmoćnijih neprijatelja? P a ipak su oni pobijedili. Ili, je
li uništena socijalna demokracija zato, što su je u Nje
mačkoj dvanaest godina sputavali iznimnim zakonima ?
Nikad njena pobjeda nije bila sigurnija, nego onda, kad
se mislilo, da je ona uništena.
Pozivanje na prirodni poziv ženin, po kome ona ima
da bude domaćica i čuvar djece, ima isto toliko smisla,
koliko i tvrdnja, da uvijek mora biti kraljeva, jer ih je
dosada, doklegod historija pamti, svuda bilo. Mi ne znamo,
gdje je postao prvi kralj, kao god što ne znamo, gdje se
pojavio prvi kapitalist, ali mi znamo i vidimo, da se mo
narhija u toku vjekova bitno promijenila i da je tendencija
razvitka u tome, da joj oduzima sve više i više moći, dok
ne dodje vrijeme, a ono više nije daleko, kad će ona po
stati izlišnom. Kao god monarhija, tako je i svaka dr
žavna i društvena ustanova podvrgnuta stalnim izmjenama
i promjenama, a najzad propadanju. Mi smo vidjeli u histo
rijskom dijelu ove knjige, da današnji oblik braka i položaj
žene nije nikako „vječito“ bio ovakav, kakav je danas,
nego da su naprotiv i jedno i drugo produkt društvenoga
�228
razvitka, koji se nikako nije završio. Ako je prije od pri
like 2350 godina Demosten i mogao izjavljivati, da je je
dini poziv ženin u tome, da „radja zakonitu djecu i bude
vjerni čuvar kuće“ , danas je to gledište zastarjelo. Tko bi
se danas usudio da tako nešto brani kao „prirodom odredjeno“, a da ne zasluži prijekor, da podcjenjuje ženu?
Istina, još i danas ima tih sova, koje u sebi usvajaju to
mišljenje starog Atenjanina, ali se nitko ne usudjuje da
javno izrekne to, što je prije dvije hiljade godina slobodno
i otvoreno, kao nešto, š t o s e p o s e b i r a z u m i j e ,
smio da izjavi jedan od najznatnijih ljudi Grčke. U tome
se sastoji napredak.
No ako je moderni razvitak iskopao grob milijunima
brakova, on je s druge strane opet povoljno uticao na raz
vitak braka. Prije nekoliko desetina godina u svakoj gradjanskoj i seljačkoj kući smatralo se kao nešto sasvim pri
rodno, ne samo da žena šije, plete i pere — ma da je i
to velikim dijelom izašlo već iz mode — nego isto tako
i da mijesi hljeb, prede, bijeli, pravi pivo, kuha sapun,
izradjuje svijeće. Napraviti odijelo izvan kuće smatralo se
kao neumjerena rastrošnost. Vodovod, plinsko osvjetljenje,
kuhanje plinom ili petrouljem itd. — o elektricitetu da i
ne govorimo — pored još jednog velikog broja drugih na
prava, koje se danas nalaze po kućama i kuhinjama, bile
su tada nepoznate stvari. Dašto, još i danas postoje stari
odnosi, ali su oni izuzetak. V ećina žena diže ruke od
mnogih poslova, koji su se prije smatrali kao ženini pri
rodni poslovi, zato, što ih industrija može da vrši bolje,
praktičnije i jeftinije, nego što to može domaćica, te zbog
toga, barem u gradovima, po kućama više i ne ima naprava
za te radove. T ako se za nekoliko desetina godina u našem
domaćem životu izvršila jedna velika revolucija,, kojoj mi
poklanjamo malo pažnje samo zbog toga, što je smatramo
kao nešto sasvim prirodno. Čovjek i ne obraća pažnju na
promjene, koje mu se tako reći pred očima vrše, samo
zato, što one ne iskaču naglo preda nj i ne ruše naglo
red, na koji se on navikao; medjutim, on se buni protiv
novih mišljenja, koja prijete da ga otrgnu od zastarjelih
glupih ideja, na koje se navikao.
�229
T a revolucija, koja se izvršila u našem domaćem životu
i koja zadire sve dalje, izmijenila wje bitno i u drugome
pravcu položaj ženin u porodici. Z ena je postala slobod
nija, nezavisnija. Naše bake, ako su bile poštene majstorske
žene, nijesu smjele pomišljati niti su pomišljale na to, da
primjerice ne drže u kući i ne hrane radnike i šegrte, a
da zato idu u kazalište, na koncerte i lokale za uživanje
čak i radnim danom. A koja bi se od tih dobrih starih
žena usudila i da pomisli da vodi brigu o javnim poslo
vima, kao što to već mnoge žene ćine. Osnivaju se udru
ženja za najrazlićnije svrhe, primaju se i izdaju listovi, sa
zivaju kongresi. Kao radnice one se skupljaju u organiza
cije, dolaze na skupštine i u udruženja muškaraca i tu i
tamo — mi sad govorimo o Njemačkoj — dobijaju pravo
da smiju birati privredne sudove, pravo, koje im je opet
oduzela reakcijonarna većina njemačkog državnog sabora
ljeta gospodnjeg hiljaduosamstotinadevedesetog.
Koji bi to glupan htio da zbriše ove promjene, koje
opisasmo, ma da se ne može osporavati, da one pored
svijetlih strana imaju i mračnih, koje stoje u tijesnoj vezi sa
cjelokupnim odnosima društva, koji previru i tru le ! Ali
ipak ima više svijedih strana. I same žene, ma koliko da
su ukupno za danas konzervativne, nijesu baš nimalo sklone
da se vrate u stare, tijesne, patrijarhalne odnošaje ranijih
vremena.
U Saveznim Državama društvo doduše stoji isto tako
na buržoaskom temelju, ali se ono ne zanosi ni starim
evropskim predrasudama ni preživjelim ustanovama, pa je
zbog toga mnogo sklonije da primi nove ideje i ustanove,
ako one obećavaju koristi. Tam o se već odavno na po
ložaj ženin gleda drugačije, no kod nas. Tam o se primje
rice u bolje situiranim krugovima več odavno došlo na
misao, da je ne samo naporan i spor posao, pa bogme i
za kesu štetan, ako žena još bude sama mijesila kruh i
kuhala pivo, nego se isto tako smatra za izlišno, da ona
k u h a k o d k u č e . Centralna kuhinja kooperative za jelo,
snabdjevena svim mogućim strojevima i pogodnim pomoć
nim sredstvima, zamijenila je privatnu kuhinju; žene, koje
sačinjavaju kooperativu, kuhaju na izmjenu i tako se dolazi
�230
i do boljeg^ raznovrsnijeg i jeftinijeg jela, a sa mnogo manje
napora. Naši oficiri, koji nimalo nisu ni socijalisti ni komu
nisti, rade slično ovom e; oni u svojim kasinima organizuju
privatnu kuhinju, postave jednog administratora, koji ima
da nabavlja životne namirnice na veliko, jelovnik je za
jednički, a jelo se gotovi u parnim kuhinjama kasarne. Oni
živu mnogo jeftinije, nego u hotelu, a imaju bar isto tako
dobro jelo. Kao što je poznato, i hiljade najbogatijih po
rodica živu po cijelu godinu ili pojedinih dijelova godine
u pensionima i hotelima ne žaleći ni najmanje za domaćom
kuhinjom; one smatraju za veliku prijatnost, kad se oslo
bode privatne kuhinje. A to, što naročito imućnije i bo
gatije žene nikako ne pristaju da rade u kuhinji, isto tako
ne kazuje, da je taj posao „prirodni poziv“ ženin, šta više,
činjenica, da vladarske i otmjene porodice, kao što i veći
hoteli svi angažuju k u h a r e za kuhanje jela, mogli bismo
govoriti čak i u prilog toga, da je kuhanje muški posao.
Na ovo naročito svraćamo blagonaklono pažnju onih, koji
ženu ne mogu da zamisle drukčije, no kako maše kuhačom.
I sad, ništa bliže pameti, no sa centralnim kuhinjama
ustanoviti za opću potrebu i centralne zavode za pranje i
potrebne naprave za sušenje — kao što su ih već u svim
većim gradovima bogataši i spekulanti i podigli i došli do
odličnih rezultata; dalje sa centralnim kuhinjama ustanoviti
i centralno loženje, pored vodovoda sa hladnom vodom i
one sa toplom vodom i time otpada velik broj teških i
sporih poslova. Veliki hoteli, mnoge privatne kuće, bolnice,
škole, kasarne, javne zgrade svih vrsta itd. imaju te i slične
ustanove, električnu rasvjetu, kupatila itd. Mana je to, što
su samo javni zavodi i imućne klase ti, koji uživaju ove
koristi, koje bi, kad bi svima bile pružene, uštedile ogromnu
količinu vremena, napora, radne snage i materijala i visoko
uzdignute niveau života i blagostanje sviju. Ljeti 1890. do
nijeli su dnevnici opis napretka, koji je u Saveznim Drža
vama postignut u pogledu centralnog loženja i snabdije
vanja uzduhom. T u je izmedju ostalog stajalo i ovo:
•„Pokušaji, činjeni u novije doba poglavito u Sjevernoj
Americi, da se grijanje kuća čitave jedne četvrti ili dijela
grada vrši sa jednog mjesta, pokazali su dosta ozbiljnih
�231
rezultata i u konstruktivnom pogledu izvedeni su tako briž
ljivo i zgodno, da se, s obzirom na povoljna iskustva i
financijske koristi, koje ti pokušaji obećavaju, smije očeki
vati njihovo dalje rasprostiranje. U novije se doba otišlo
još i dalje, pa se upinje, da se pojedini, ne suviše pro
strani dijelovi grada, ne samo podmiruju grijanjem iz neko
liko centralnih mjesta, nego još i snabdijevaju s v j e ž i m
uzduhom, bilo ugrijanim, bilo rashladjenim."
O no, što je tada bilo projektirano, danas je na mnogo
mjesta, i bolje, ostvareno. Filistarska tjesnogrudnost i ogra
ničenost rado kod nas sliježe ramenima, kad je riječ o tim
i sličnim planovima, ma da se i mi u Njemačkoj nalazimo
u procesu one tehničke revolucije, koja je privatne kuhinje
kao i druge poslove, što su se do danas vršili u domaćem
kućanstvu, učinila bila isto onako izlišnima, kao što je to
mašina i moderna tehnika učinila zanatska poduzeća. U
početku devetnaestog vijeka čak je i jedan Napoleon iz
javio, da je ideja o ladji, koju tjera para, ideja sumanutog
čovjeka; ideju o gradjenju željeznice proglasili su za glu
post ljudi, smatrani za mudre, jer, govorili su, nijedan čo
vjek ne bi mogao ostati u životu, ako bi se vozio na ta
kvoj jednoj spravi, pošto bi brzina vožnje oduzela putnicima
mogućnost, da d išu ; slično tome postupa se još i danas
prema velikom broju novih ideja. T ko bi našim ženama
prije sto godina predložio, da se kane nošenja vode, pa
upotrijebe vodovod, taj bi bio optužen, da hoće žene i
sluškinje navesti na nerad.
Ali velika tehnička revolucija koraca brzim koracima na
svim oblastima života i rada, nju ništa više ne zadržava,
a buržoasko društvo ima historijski zadatak, da tu revolu
ciju, koju je ono i izazvalo, dovede do njenog vrhunca i
da na svim područjima stvori one klice za preobražaje,
k o j e će d r u š t v o , p o d i g n u t o na s v o m t e
melju, s a m o r a z v i t i u v e l i k o m o b j a m u i
u č i n i t i z a j e d n i č k i m d o b r o m sviju.
Razvitak našeg socijalnog života ne ide dakle u tom
pravcu, da ženu opet turi u kuću i na ognjište, kako to
hoće naši fanatičan kućanstvenosti i zbog čega oni, kao
ono Zidovi u pustinji, kukaju za izgubljenim egipatskim
�232
loncima s mesom, v e ć o n z a h t i j e v a , d a ž e n a
i z a d j e iz u s k o g a k r u g a k u ć a n s t v a i u z m e
p o t p u n o u č e š ć e u j a v n o m ž i v o t u — u kome
se tada ne će vidjeti samo muškarci — i u k u l t u r n i m
z a d a c i m a č o v j e č a n s t v a . Laveleye ima pravo,
kad p iše :1 ,,U koliko raste ono, što mi imamo običaj da
zovemo civilizacijom, u toliko slabe osjećanja porodičnog
pijeteta i veze i vrše sve manji uticaj na radnje ljudi. Ovaj
fakat je u tolikoj mjeri općenit, da se u njemu može gle
dati zakon društvenog razvitka/' Ne samo, da je položaj
žene postao drugi, nego i položaj sina i kćerke prema po
rodici, položaj, koji je postepeno u tolikoj mjeri postao
samostalan, da to prije nikada nije bio slučaj, ovo naročito
u Saveznim Državama, u kojima se uzgoj pojedinaca za
samostalan i nezavisan život vrši u mnogo većoj mjeri,
nego kod nas. Mračne strane, koje i danas pokazuje ovaj
oblik razvitka, nijesu s njime ’neminovno spojene: njihov
je korijen u socijalnim odnosima našeg vremena.
Đuržoasko društvo ne izazove nijednu novu prijatnu
pojavu, a da joj odmah ne prida i mračnu stranu, ono je
u svim svojim napredovanjima dvostrano i dvosmisleno,
kao što je to već Fourier oštroumno istaknuo.
Kao Laveley, vidi i Dr. Schaffle, da je drugačiji ka
rakter porodice naših dana posljedica društvenog razvitka.
O n veli: 2
„Kroz historiju se zbilja provlači pod II. objašnjena
tendencija, da se porodica svede na svoje s p e c i f i č n e
funkcije. Porodica napušta jednu po jednu provizornu i
tudju funkciju, ona, u koliko se pojavila kao umjetna do
puna stanovitih socijalnih funkcija, ustupa mjesto samo
stalnim institucijama prava, reda, sile, vjerske službe, na
stave, tehnike i t. d., čim se te ustanove razviju."
2. D uševne sposobnosti kod žene.
Z ene prodiru sve dalje, i ako zasada samo u manjini,
a medju njima svega jedan dio, koji je potpuno svijestan
1 Prastaro vlasništvo. G lava 2 0, kućna zajednica, Leipzig 1879.
2 Gradivo i život društvenog tijela, 1. svezak. Tubingen 1878.
�233
svojih ciljeva. O ne hoće ne samo da mjere svoje snage
s čovjekovim snagama u privrednoj i industrijskoj oblasti,
one hoće ne samo da zadobiju slobodniji i nezavisniji po
ložaj u porodici, nego one hoće još i to, da svoje duševne
sposobnosti ogledaju u višim sferama života i u javnome
životu. Njima se rado odgovara, da one za to nisu spo
sobne, jer ih priroda nije obdarila. Pitanje o zanimanju
višim strukama može u današnjem društvu imati značenja
samo za mali broj žena, ali je ono od principijelne važnosti.
Velika većina ljudi vjeruje najozbiljnije, da im žene mo
raju uvijek biti i duševno podčinjene i da one nemaju ni
kakva prava na jednak položaj s njima, pa su zbog toga
najodlučniji protivnici ovih težnja.
Isti ti ljudi, koji nemaju ništa primijetiti, kad žena radi
one poslove, od kojih su mnogi u najvećoj mjeri naporni,
često puta opasni, u kojima se najvećma upropaštuje ono,
što je čini ženom, u kojima ona na najeklatantniji način
vrijedja svoje materinske dužnosti, hoće da je isključe od
onih zanimanja, u kojima te zapreke i opasnosti postoje u
mnogo manjoj mjeri i koja mnogo bolje odgovaraju njenom
tjelesnom sastavu.
Naročito je živahnija agitacija u Njemačkoj, da se že
nama dopusti studij na univerzama, izazvala veliko protiv
ljenje, koje se upravlja osobito proti tomu, da ih se pusti
na studiranje medicine T ako Pochhammer, Fehling, S.
Binder, Hegar i t. d. V . Đarenbach mišljaše, da je ne
sposobnost žene u znanostima dokazao time, što se dosada
medju ženama nije pojavio nijedan genij i da su zato očito
nesposobne za studij filozofski. A ko svijet ima dosta
muških filozofa, može se bez štete odreći ženskih. P a i
prigovor, da se medju ženama dosada još ne pojavi genij,
ne stoji i nije nikakav dokaz. Geniji ne padaju s neba,
oni moraju imati prigode, da se obrazuju i razviju, a ta je
dosada manjkala ženama, njih se tisućljećima ugnjetavalo,
a isto tako im se oduzela ili smanjila prilika i mogućnost,
da razviju svoje duševne sposobnosti. Kad se rekne, da
žene nemaju nikakvih dispozicija za genija zbog toga, što
se misli, da se mora odreći genijalnost onom svakako ve
likom broju znamenitih žena, onda je to isto tako pogriješno,
�234
kao kad bi se tvrdilo, da medju muškima nije postojalo
više genija, no što je broj onih, koji su priznati kao geniji.
Jer svaki seoski učitelj zna, koliki se veliki broj sposob
nosti kod njegovih djaka ne razvije potpuno samo zato,
što im se ne pruži mogućnost, da se obrazuju. Sta više,
svaki je od nas poznavao u životu ljudi, za koje mora reći,
da bi postali ukras ljudske zajednice, genijalni ljudi, samo
da su mogli razvijati svoje sposobnosti pod srećnijim okol
nostima. Broj talenata i genija medju ljudima mnogo je veći,
neg što se do danas moglo pokazati. Isto tako stvar stoji
i sa sposobnostima ženskog spola, koji je već toliko hiljada
godina, mnogo više no muški, duševno potlačivan, zauzdavan i sakaćen. Mi nemamo nikakva mjerila, po kome
bismo mogli tačno ocijeniti, koliko se izobilje duševnih snaga
i sposobnosti može razviti i kod ljudi i kod žena, čim te
snage i sposobnosti budu počele bujati pod prirodnim
uslovima.
Danas je u ljudskome svijetu isto, kao i u bilinskome
svijetu. Milijuni dragocjenih klica i ne počnu se razvijati
zbog toga, što je zemljište, na koje padaju, nepovoljno ili
već okupirano, i tako za mladu biljčicu nije ostalo nimalo
uzduha, svjetlosti i hrane. Isti ti zakoni, koji važe u pri
rodi, važe i u ljudskom životu. Kad bi neki vrtljar ili
zemljoradnik htio za jednu biljku ustvrditi, kako
ona ne
može da se usavršava, i ako nije
ni pokušao, da je usavr
šava, njega bi svaki njegov prosvjetljeniji susjed proglasio
za budalu. Isto bi to bilo i onda, kad on ne bi pristao,
da neku svoju žensku domaću životinju spari sa muškom
savršenije rase, da bi dobio savršeniju životinju.
Danas više nema ni jednoga seljaka, koji je tolika
neznalica, da ne uvidja koristi od razumnog njegovanja
svojih biljaka i životinja — drugo je pitanje, da li mu
njegova sredstva dopuštaju, da provede bolje metode — ;
samo u ljudskome svijetu ne će čak ni učeni ljudi, da
vrijedi ono, što sami smatraju kao neminovni zakon za
sav ostali svijet. A medjutim može svaki, i ako nije pri
rodnjak, crpsti iz života poučnih (akata u tome pogledu.
Z bog čega to, da se djeca bolje situiranih klasa redovito
razlikuju od djece siromašnih ljudi i p o . izgledu lica i po
�235
sastavu tijela i po izvjesnim duševnim osobinama? Zbog
razlike u uslovima života i odgoja.
Jednostranost, kojom se obrazuje za odredjeno neko
zvanje, daje čovjeku neki odredjeni karakter. U najviše
slučajeva lako ćemo po držanju i izražaju lica prepoznati
župnika ili učitelja, a isto tako i vojnika, ma se on i na
lazio u civilnom odijelu. Vrlo se lako nadje razlika iz
medju postolara i krojača, stolara i bravara. Dva blizanca
imajući veliku sličnost u djetinjstvu, razlikovat će se znatno
kasnije, ako su im zanimanja posve različna; ako se jedan
primjerice posvetio teškom ručnom radu kovača, a drugi
filozofskom studiju. Đaštinjivost s jedne strane, a prilagodjivanje s druge igraju u čovječjem razvoju odlučnu ulogu,
baš kao i u životinjskom carstvu, _a čovjek je i onako
najprilagodljiviji od svih stvorenja. Cesto je dovoljno par
godina drugog načina života ili zanimanja, da bi se od
jednog čovjeka razvio posve drugi. Promjene u vanjštini
ne opažaju se nikada tako očito, nego kad čovjek iz si
romašnih i malih odnosa predje u bitno bolje. Najmanje
će možda svoju prošlost zanijekati promjenom svojega lica;
razlog je u tom, što većina ljudi preko stanovite starosti
ne osjećaju nikakve želje za daljnjim obrazovanjem, a ćesto
im to nije ni potrebno. Ljudi nižih staleža rijetko pate od
te pogriješke. U naše doba, što gleda na novac i materi
jalna sredstva, klanjaju se ljudi mnogo radije č o v j e k u
s v e l i k o m k e s o m , n e g o li p r e d č o v j e k o m
od z n a n j a i v e l i k i h d u š e v n i h dar ova, na
ročito, ako taj ima n e s r e ć u biti s i r o m a š a n
i n e i m a t i r a n g a . Obožavanje zlatnog teleta ni u
koje doba ne bijaše tako rasprostranjeno, kao u današnje.
T a zato i živimo ,,u najboljem od svih svjetova".
Najjasniji primjer za to, što čine različiti uslovi života
i odgoja, vidimo u našim industrijskim okružjima. Tam o
su već po vanjštini radnik i poduzetnik takova suprotnost,
kao da pripadaju dvjema različitim ljudskim rasama. T a
nam je suprotnost izašla pred oči na gotovo užasan način
prilikom jedne izborne skupštine, koja se održala zimi
1877. u nekom rudarskom industrijskom gradu. Z bor, na
kome je trebalo da se vodi rasprava s jednim liberalnim
�236
profesorom, bio je sastavljen tako, da su obje stranke bile
zastupane u podjednakom broju. Prednji dio dvorane bili
su zauzeli protivnici, gotovo bez izuzetka zdravi, snažni,
često krupni tipovi; u zadnjem dijelu dvorane i na gale
rijama stajali su radnici i sitna buržoazija, devet desetina
njih tkalci, najvećim dijelom mali tipovi uskih grudi, bli
jedih obraza, lica, s kojih se čitao jad i nevolja. Jedni su
predstavljali situ vrlinu i moral buržoaskoga svijeta, koji se
sastoji u sposobnosti plaćanja, drugi pak radljive pčele i
tegleće životinje, od čijih plodova rada živu gospoda, koja
tako dobro izgledaju. Neka se jedna generacija stavi u
jednako povoljne uslove života i suprotnost će kod naj
većeg broja ljudi iščeznuti, a pouzdano će biti sasvim
uništena kod njihovih potomaka.
Uopće je kod žena teže utvrditi njihov socijalni
položaj, no kod ljudi: one se sa većom lakoćom snadju
u novim odnosima i brže primaju viši način života. Nji
hova sposobnost prilagodjivanja veća je, no kod tromog
čovjeka.
Sto je za biljku dobro zemljište, svijetlost i uzduh, to
su za čovjeka zdravi socijalni odnosi, koji daju mjesta razvi
janju svih njegovih duševnih i tjelesnih dispozicija. Poznato
načelo: „Čovjek je ono, što jede" izražava malo jedno
strano sličnu misao. Nije u pitanju samo to, što jede, nego
čitavi njegov način života, socijalna sredina, u kojoj se
kreće, koja spriječava ili potpomaže njegovo osjećanje, nje
govo tjelesno i duševno razvijanje, utiče u povoljnom ili
nepovoljnom smislu na njegovo osjećanje, njegovo mišljenje,
njegov rad. Mi vidimo svakog dana, kako duševno i mo
ralno propadaju ljudi, koji se nalaze i u dobrim materi
jalnim prilikama, zato, što van uskoga okvira njihovih
domaćih ili ličnih odnosa na njih djeluju nepovoljni s o c ij a l n i odnošaji, što postaju toliko važni, te ih mogu uputiti
na pogriješne staze. O pći odnosi, u kojima netko živi, čak
su od mnogo većeg značenja, nego porodični odnošaji. Ali
ako su socijalni uslovi razvijanja jednaki za oba spola, ako
ni za jedan ne postoje nikakve zapreke, i ako je socijalno
stanje društva zdravo, o n d a s e ž e n a d i ž e n a t a k v u
v i s i n u s a v r š e n s t v a s v o g a b i ć a , o k a k v o j mi
�237
još n e m a m o pr ave p r e d o d ž b e , jer takvo sta
nje j oš d o s a d a ni je p o s t o j a l o u hi s t o r i j i
razvitka čovječanstva.
Prem a onom, što su pojedine žene do danas uradile,
čovjek ima prava očekivati najbolje, što može biti, jer te
žene strše isto toliko u vis iznad mase svojega spola, ko
liko i muški geniji iznad mase svojih spolnih drugova.
Mjerene mjerilom, kojim se naprimjer obično mjere vladari,
žene su čak pokazale prosječno više talenta za vladavinu,
nego ljudi. Kao primjere neka spomenemo Izabelu i Blanku
Kastilsku, Jelisavu ugarsku, Katarinu Sforzu, vojvotkinju
od Milana i Imole, Elizabetu englesku, Katarinu rusku,
Mariju Tereziju i t. d. Pomagan činjenicom, da su žene
medju svim rasama i u svim dijelovima svijeta vladale
odlično, čak nad najdivljim i najnemirnijim hordama,
Đurbach opaža, d a b i v r l o v j e r o v a t n o ž e n e b i l e
mn o g o s p o s o b n i j e za p o l i t i k u od m u š k a
r a c a. 1 Kad je godine 1901. umrla engleska kraljica
Viktorija, jedan je veliki engleski list predložio, da se u
Engleskoj uvede žensko prijestolonasljedstvo, jer povjest
Engleske pokazuje, da su ženski njezini vladari vladali
bolje od muških.
Mnogi veliki čovjek znatno bi se smanjio, kad bi se
znalo, šta ima da se zahvali samo njemu, a šta drugima.
Jednog od najvećih genija francuske revolucije njemački
historičari, primjerice von Sybel, vide u grofu Mirabeauu.
Ali je istraživanje pokazalo, da on za koncepte gotovo
svih svojih govora treba zahvaliti usrdnoj pomoći nekolicine
učenjaka, koji su u tišini za njega radili i koje je on znao
izrabiti. S druge strane zaslužuju najveću pažnju pojave,
kao što je jedna Sappho, jedna Diotima u vrijeme Sokratovo, jedna Hypatija u Aleksandriji, jedna gospodja Roland,
pa onda Marija W ollstonecraft, Olimpija de Gonges,
gospodja v. Stael, George Sandova i t. d . ; kraj njih
blijedi mnoga muška zvijezda. A isto je tako poznato,
kako su žene djelovale kac majke znamenitih ljudi. Z ene
1 Dr. H avelock E llis, Muškarac i žena. Autorizovano njemačko
izdanje od Dra. H ansa Kurelle. Str. 2 0 1 . Leipzig 1894, nakladom Georga
H . W iganda.
�238
su učinile, što im je iole bilo moguće u prilikama, koje
su za njih bile s a s v i m n e p o v o l j n e , a to budi za
budućnost najbolje nade. Zapravo se tek u drugoj
polovici devetnaestog stoljeća počelo u većem broju ženama
utirati putove i puštati ih u natjecanje s muškarcima na
najraznolikijim područjima. Rezultati, koji su postignuti,
veoma zadovoljavaju.
Ali uzmimo taj slučaj, da žene prosječno nisu sposobne
za razvijanje toliko, koliko čovjek, da medju njima nema
nijednog genija ni velikog filozofa: je li onda ta okolnost
vrijedila za muškarce, kad im se prema riječima zakona
dala potpuna ravnopravnost s „genijima“ i „filozofima" ?
Isti ti učenjaci, koji ženi odriču više sposobnosti, skloni su,
da se tako drže i prema zanatliji i radniku. Kad se plem
stvo poziva na svoju „plavu" krv i svoje porijeklo, oni se
podrugljivo smiješe i sliježu ramenima; ali prema čovjeku
nižega staleža oni smatraju, da su aristokracija, koja za ono,
što je postala, ima da zahvali ne povoljnijim uslovima za
život, već jedino nekom svom specijalnom talentu. Isti ti
ljudi, koji na jednom području spadaju medju ljude bez
ikakvih predrasuda i prezrivo gledaju na one, koji ne misle
slobodno kao oni, na drugom području, čim je u pitanju
njihov staleški ili klasni interes, njihova taština ili egoizam,
ograničeni su do gluposti i neprijateljski raspoloženi do
fanatizma. V iši muški svijet sudi negativno o nižem, a
slično tome gotovo sav muški svijet o ženama. Muškarci *
u velikoj većini ne gledaju u ženama ništa drugo, do Ii i
predmet za izrabljivanje i uživanje; da ih smatraju^ kao j
r a v n o p r a v n e , to se protivi njihovoj predrasudi. Zena
treba da bude ponizna i skromna, ona treba da se ograniči na kuću, a sve ostalo da, ostavi kao područje „go- j
spodaru svekolikog stvaranja". Z ena treba da na sve mo-/
guče načine zauzda svoje misli i sklonosti, pa da čeka, što \
će za nju odlučiti njena zemaljska providnost, otac ili muž. 1
U koliko više odgovara svim ovim zahtjevima, u toliko je
više hvale kao „pametnu, poštenu i punu vrlina", pa ma
ona i propala pod teretom fizičkih i moralnih patnja, koje
su posljedica njenog neprirodnog i prisilnog položaja. A ako
se govori o j e d n a k o s t i s v i h l j u d i , onda je nesmisao htjeti iz nje isključiti polovicu ljudskog roda.
�239
Ž ena ima i s t o pravo, koje i muškarac, na razvijanje
svojih snaga i njihovu slobodnu prim jenu; ona je čovjek,
kao god i muško, i ona treba kaogod i on da ima slo
bodu da rasposlaže sobom kao svoj gospodar. Slučaj, što
se ona rodila kao žena, ne smije tu ništa da izmjenjuje.
Ž eni oduzeti ravnopravnost zbog toga, što se rodila
kao žensko, a ne kao muško — pri čem je muškarac
nevin, kao i žena — isto je tako nepravedno, kao i kad
bi se prava i slobode doveli u zavisnost od religije ili po
litičkog uvjerenja, a isto tako besmisleno, kao i kad bi se
dva čovjeka smatrala neprijateljima zbog toga, što po rodjenju pripadaju različitim plemenima ili različitim narod
nostima. T o su pogledi, nedostojni slobodnog čovjeka.
Napredak Čovječanstva leži u tom, da se ukloni sve, što
dovodi u zavisnost i podčinjenost jednog čovjeka prema
drugom, jednu klasu prema drugoj, jedan spol prema drugom.
Nikakva druga n e je d n a k o s t nije oprav
d a n a o s i m one, k o j u je s t v o r i l a p r i r o d a
praveći razlike izmedju p oje d inaca rad i
p o s t i g n u ć a p r i r o d n o g cilja. A p r i r o d n e
g r a n i c e ne će p r e k o r a č i t i n i j e d a n spol,
j e r bi t i m e u n i š t i o s v o j u p r i o d n u s vr h u .
3. Razlike u tjelesnom i duševnom ustrojstvu
muškarca i žene.
Protivnici r a v n o p r a v n o s t i žene s muškarcem na
vode kao glavni argumenat to, što tvrde, da žena ima
manji mozak od čovjeka, da ona isto tako i po drugim
osobinama stoji iza čovjeka, te je time dokazan njezin
trajni inferijoritet (niža prirodna sposobnost). Neosporivo
je, da su muško i žensko dva čovjeka različitih spolova,
da i jedno i drugo ima specijalnih organa, koji odgovaraju
spolnome cilju i da zbog zadataka, koje svaki spol mora
izvršiti radi ostvarenja prirodne svrhe, postoji čitav niz raz
lika u njihovim fizijološkim i psihološkim osobinama. T o
su fakta, koja nitko ne može poricati, niti će ih poricati,
a li o n a n i k a k o n i j e s u r a z l o g za r a z l i k u
�240
u socijalnoj i političkoj ravnopravnosti
m u š k a r c a i ž e n e . Čovječanstvo, društvo sastoji se
iz o b a d v a spola, o b a d v a n e o p h o d n a za opstanak
i dalji razvitak njegov. I najgenijalnijeg čovjeka rodila je
mati, kojoj on često puta treba da zahvali za sve, što naj
boljeg ima. Kakvim se onda pravom hoće ženi da odrekne
ravnopravnost s muškarcem?
Bitne razlike, koje po mišljenju znamenitih autoriteta
postoje u tjelesnom i duševnom ustrojstvu muškarca i žene,
slijedeće su : Sto se tiče visine tijela, nalazimo primjerice
kod Havelock Ellisa prosječni broj od 170 centimetara za
muškarca, a za ženu 160 centimetara (kod Vierordta 172
i 160, u sjevernoj Njemačkoj po Krauseu 173 i 163 cen
timetara). Tjelesne visine odnose se kao 1 0 0 :9 3 . Kao
prosječna težina može za odrasle da vrijedi 65 i 54 kilo
grama. Davno je već poznato, da je grudni koš kod žen
skinja m anji; ali, kako pokazuju tačna mjerenja, to se
znatno uveličava. Kod ženske srednje veličine noge su tek
za 15 milimetara kraće od nogu isto tako velikog muš
karca, i Pfitzner sumnja u to, da se ta razlika dade opa
ziti kod promatranja hgure. „Dijeljenje tjelesne visine u
duljinu stasa i duljinu nogu uplivisano je isključivo staturom, a posve neovisno od spola.“ Nasuprot je ženska
ruka očito kraća od muškarčeve (1 0 0 :9 1 ,5 ). Bez obzira
na veličinu i širinu muške ruke, kod muškarca je prstenjak
redovito dulji od kažiprsta, dok je kod žene obratno.
Muška je ruka po tom sličnija majmunskoj, kao što je i
duljina ruke ,,pithekoidna“ (majmunu slična) oznaka.
Sto se tiče veličine glave, dade se za visinu muške i
ženske glave ustanoviti apsolutni odnošaj 1 0 :9 4 ; rela
0
tivna visina glava odnosi se kao 100 : 100,8, što kod žene
pokazuje apsolutno manju, ali relativno veću glavu. Po
Pfitzneru odnose se apsolutne visine glava kao 1 0 0 :9 6 ,1 .
Relativna visina muške glave odnosi se prema onoj ženske
glave kao 100 : 103 ; tu se već jasnije vidi, da je ženska
glava relativno nešto veća. Ž enske su kosti manje, tanje,
nježnije i na površini više glatke, jer slabija muskulatura
treba manje hrapave površine za podlogu. Taj slabiji
razvoj mišičja jest jedna od najočitijih osobina ž e n e ; ona
�241
se očituje u manjoj debljini pojedinih mišića, a osim toga
su mišići kod žene mekši i bogatiji vodom. (Sadržina vode
u muskulaturi iznosi po v. Bibri kod muškarca 72,5, a kod
žene 74,4 procenta). Naprotiv ovom odnošaju kod mišičja stoji obrati razmjer masnog tkiva. Njega ima kod
žene u znatno većoj mjeri, no kod muškarca. Prsni je koš
razmjerno kraći i više stisnut, a ostale razlike stoje u di
rektnoj svezi sa spolnom svrhom. Navodi različitih pisaca
o apsolutnoj i relativnoj težini utrobe veoma su često znatno
protuslovni. T ako se prema Vierordtu kod muškarca od
nosi težina srca prema težini tijela kao I : 215, prema
Cleudinningu kao 1 : 158, a kod žene prema istim piscima
kao 1 : 206, odnosno 1 : 149. Općenito se može uzeti,
da je ženska utroba, i ako je apsolutno manja, relativno
teža od muškaračke. Težina srca iznosi kod muškarca 350,
a kod žene do 310 grama.
U ženskoj krvi ima nešto više vode (80,1 1 procenata
prama 78,15), manji broj krvnih stanica (krvnih tjelešca)
u objamu (4,5 prama 3 milijuna na kubični milimetar) i
manje tvari, koja bojadiše krv (prema Ellisu iznosi razlika
8 postotaka). Manja veličina srca, uži stas, a vjerojatno i
veća količina vode u krvi kod žene uzrokom je, da se kod
žene manje troši tvar i da joj je potrebno manje hrane.
„Tako se objašnjava, što i civilizovani čovjek u mnogom
nalikuje životinji, naročito majmunu, više, nego žena, da
pokazuje ,pithekoidne‘ značajke, osobito razvojem ličnoga
skeleta i duljinom udova.“
Sto se tiče razlike lubanja kod obih spolova, moramo
odmah istaknuti, da dosada još prema Bartelsu nije po
znata, a jamačno niti ne postoji očita, u svakom slučaju
očita oznaka, po kojoj bi se moglo prosuditi, pripada li
stanovita lubanja ovom ili onom spolu. Uzevši apsolutno,
muška je lubanja u svim dimenzijama veća od ženske.
Prema tomu je i prostor u lubanji i težina veća (odnošaj
1 0 0 0 :8 8 8 ). A li odjelito promatranje mozgovne i lične
lubanje dovodi do nešto drugih rezultata. Potonja je kod
muškarca ne samo apsolutno, već i relativno veća. N asu
prot su kod žene relativno daleko veće dimenzije u mozA . Bebel. Ž en a i socijalizam.
16
�242
govnoj lubanji. Pa i iz brojeva o sadržini lubanje izlazi
relativno veća lubanja za ženu.
Kao srednji broj za sve normalne mozgove odraslih
osoba izlazi za muškarca (po Grosseru) težina od 1388
grama, a za ženu 1252 grama.1 Pretežni broj težina za
muški spol (84 procenta) leži izmedju 1250 i 1550, a za
ženski spol (91 procenat) izmedju 1100 i 1450 grama.
Ali se ove težine ne smiju uporedjivati direktno, pošto je
žena manja od muškarca. T reba dakle da ustanovimo rela
tivnu težinu mozga. U poredjenju s težinom tijela otpada
kod muškarca 21,6 grama, a kod žene 23,6 grama moz
govne supstancije na kilogram težine čitavog tijela. O bjaš
njenje toj pretežitosti imamo da potražimo u činjenici, da
je ženski stas manji.2
Druge nam rezultate daje poredjenje jednako velikih
pojedinaca različitih spolova. Prema Marchandu je težina
ženskoga mozga za sve veličine tijela bez iznimke manja,
no kod jednako velikih muškaraca. No taj je postupak isto
tako malo korektan, kao i uporedjivanje tjelesnih visina.
O n predpostavlja, da je dokazano ono, što još treba do
kazati : direktan snošaj izmedju visine tijela i težine mozga.
Đlakeman, Alice L ee i Karl Pearson ustanovili su na
temelju engleskih podataka i mjerenja, da ne postoji nikakva
očita relativna razlika izmedju muškarca i žene, što se tiče
težine mozga, to jest, jedan muškarac jednake \eličine
tijela, starosti i glave ne će pokazivati nikakvu razliku u
težini mozga s jednom prosječnom ženom .3
Dapače ističe Marchand, da je sitnost ženskog mozga
1 Prdsječno važe prema
Muški mozak:
Ženski mozak:
Bischoffu (B avarsk a)....................................
1362
1219
Boydu (E n g le sk a ) .........................................
1325
1183
Marchandu ( H e s s e n ) ...............................
1399
1248
Retziusu ( Š v e d s k a ) ....................................
1388
1252
2 „Genijalni su muškarci redovito malog stasa i velikog mozga, a to
su i glavne oznake djeteta, pa i čitavi izražaj njihova lica i njihov temperamenat podsjeća na dijete. “ H avelock Ellis, Muškarac i žena. Str.
392. 1894.
3 J. Blakeman, A lice L ee i K. Pearson, A Study of the biometric
constants of english Brainweights. Biometrika 1905. V o l. IV.
�243
uvjetovana možda većom finoćom njegovih živčanih eleme
nata. „D ašto,“ veli Grosser, „to još nije mikroskopski do
kazano, a bilo bi i vrlo teško utvrditi to. Ali treba na to
upozoriti analogijom, da je i očna jabučica i labirint uha
kod žene nešto manji, no kod muškarca, a da zbog toga
ovi aparati ni u kojem pogledu nijesu manje fini i manje
sposobni. Drugi jedan, jamačno glavni razlog za odista
slabiji razvoj ženskog mozga leži u okolnosti, što je slabije
razvijena ženska muskulatura. “ 1
U koliko se ove razlike zasnivaju na samoj prirodi
spolne razlike, one se dabome ne mogu izmijeniti. U ko
liko se pak te razlike u sastavu krvi i mozga daju modifikovati drugim načinom života (ishranom, duševnom i fi
zičkom gimnastikom, načinom zanimanja itd.), to se za
sada ne može ni na koji način pouzdano ocijeniti. Č i n i
se, d a j e n e p o b i t n a č i n j e n i c a , d a s e ž e n a
d a n a š n j e g v r e m e n a v i š e r a z l i k u j e od mu
š k a r c a , no ž e n a p r v o b i t n o g v r e m e n a ili
ž e n a z a o s t a l i j ih n a r o d a , a to je s a s v i m
poj mljiva p o s l j e d i c a s o c i ja l n o g razvitka,
k o m e je ž e n a k u l t u r n i h n a r o d a bi l a p o d
č i n j e n a z a p o s l j e d n j i h 1000 d o 1500 g o d i n a .
Prema Havelock Ellisu iznosio je kapacitet ženine lu
banje (ako se lubanja muškarca uzme kao 1000) :
C r n c i.......................... 9 8 4
H otentoti . . . . 951
H i n d u ..................... 9 4 4
E s k i m i .....................931
H olandezi . . . . 9 1 6 ( 9 0 9 )
R u s i ................................. 8 8 4
N i j e m c i ....................... 8 3 8 — 8 9 7 2
K i n e z i ........................... 8 7 0
E n g le z i ............................ 8 6 0 — 8 6 2
Parižanka (1 9 godina) 8 5 8
Protuslovni podaci kod Nijemaca pokazuju, da su mje
renja vršena na vrlo različitom materijalu — kvantitativno
i kvalitativno — i da stoga ne mogu biti apsolutno po
uzdana. Ali jedno je u tim brojkama sigurno Z en e crnaca,
1 Privatni docenat Dr. O tto G rosser, Tijelo žene u djelu „Muškarac
i žena". Izdao profesor Dr. Kossmann u Berlinu i Dr. S. W a liss u Beču.
Str. 4 0 . Stuttgart 1907.
2 Prema pet različitih pisaca 83,8, 8 6 4 , 8 7 8 , 8 8 3 , 8 9 7 . Z a Prusku
(K upfer) 9 1 8 , za Bavarsku (R ause) 8 9 3 .
�244
H otentota i Hindua imaju znatno veću kapacitetu lubanje,
no njemačke žene, Engleskinje, Parižanke, a opet su ove
potonje zajedno inteligentnije.
Pri uporedjivanju težina mozga od znamenitih pokoj
nika pokazale su se slične protivrječnosti i osobitosti.
Prema profesoru Reclamu težio je mozak prirodoslovca
Cuviera 1830 grama, Byronov 1807, znamenitog mate
matičara Gaussa 1492, filologa Hermanna 1358, pariškog
prefekta Hausmanna 1226 grama. Posljednji je imao mozak,
koji je težio kao jedan prosječni ženski mozak. I Gambettin mozak težio je znatno ispod prosjeka ženskih moz
gova, vagao je tek 1 180 grama. I Dante da je imao mozak,
koji je bio ispod prosječne težine muškaračkog mozga. P o
datke slične vrsti nalazimo kod Havelock Ellisa. Prema
njima imao je jedan posve obični individuum, čiji je mozak
vagao Bischoff, 2222 grama, mozak pjesnika Turgenjeva
2012 grama, dok je nasuprot treći po redu veličinom bio
mozak nekog ludjaka iz grofovije H a n ts ; mozak običnog
jednog radnika vagao je 1925 grama i njega je istraživao
isti Bischoff. Najteži ženski mozgovi imali su težinu iz
medju 1724 i 1580 grama, a dva mozga od ovih poticala
su od duševno bolesnih žena. Na njemačkom kongresu
antropologa, koji je u kolovozu 1902. obdržavan u Dort
mundu, konstatirao je profesor W aldeyer, da je istraživanje
lubanje od filozofa Leibniza, koji je umro godine 1716,
pokazalo, da njezin obujam iznosi 1450 kubičnih centi
metara, što odgovara težini mozga od 1300 grama. Po
Hansemanu, koji je istraživao mozgove Mommsena, Bunsena i Adolfa v. Menzela, vagao je Mommsenov mozak
1429, 4 grama, dakle nije bio ništa teži od prosječne te
žine mozga kod jednog odraslog čovjeka. Menzelov mozak
vagao je tek 1298 grama, a Bunsenov još manje
1295
grama, dakle manje od prosječne težine i ne mnogo vise,
nego težina mozga kod jedne žene. T o su očite činjenice
i one potpunoma ruše starp shvatanje, da se duševne spo
sobnosti imaju mjeriti po sadržini lubanje.
Raymond Pearl poslije istraživanja engleskih podataka
dolazi do ovog zaključka: „Ne postoji nikakvi dokaz, da
�245
izmedju duševnih sposobnosti i težine mozga ima užih
veza.“ 1
Engleski antropolog W . Duckworth veli: „Ne ima
sigurnog dokaza, da je kod čovjeka velika težina mozga
znak visokih duševnih sposobnosti. Ni težina mozga, ni
kapacitet lubanje, ni obujam glave, gdje se to sve moglo
ustanoviti, nijesu od nikakve koristi kod mjerenja duševnih
sposobnosti. “2
Kohlbriigge, istaknuvši se posljednjih godina čitavim
nizom istraživanja o mozgovima ljudskih rasa, veli: „Inte
ligencija i težina mozga su dvije posve neovisne jedna o
drugoj veličine. Kao nedovoljni dokaz odbija se često
isticana veća težina mozga kod znamenitih ljudi, jer pre
koračuje prosječnu težinu mozgova, ali to se ne čini kod
gornjih društvenih klasa, kojima su svi ti ljudi pripadali.
Tim se izvodima ne ima pobiti to, da težina mozga može
porasti naprezanjem osobito u mladosti, čime bi se dala
protumačiti veličina mozga kod boljih društvenih slojeva ili
boljih učenika (kapacitet ljubanje), naročito, kad se sje
timo, da kod bolje situiranih ljudi dolazi u obzir i prenahranjenost. T aj porast težine, izazvan prevelikim duševnim
naprezanjem, ima, kako je poznato, i svoje mračne stran e:
mozgovi ludjaka često su teški. Glavno je, da se može
dokazati, kako inteligencija (posve nešto drugo od rada)
ima bilo kakvih veza s težinom. I za vanjštinu vrijedi to
isto, naime to, da se dosada nije mogao pokazati nikakav
odnošaj izmedju stanovitog izgleda i više duševne obrazo
vanosti, genijalnosti ili inteligencije. “3
Pouzdan je dakle fakat, da se duševne sposobnosti
isto tako malo mogu cijeniti po težini moždane mase, kao
«to se i fizička snaga može cijeniti po veličini tijela. V e
liki sisavci, slon, kit, delfin i t. d. imaju veće i teže moz
1 Raymond Pearl, Variation of Correlation in brainweight.
trika. V o l. IV ., June- 1905., str. 83.
2 W . Duckworth, Morfologija i antropologija. Str. 4 2 1 .
Cambridge 1904.
3 K ohlbriigge, Istraživanja o brazdama velikog mozga kod
rasa. Č asopis za morfologiju i antropologiju. 11. svezak, 3.
str. 598. Stuttgart 1908.
Biom edo 4 2 2 .
ljudskih
sveščić,
�246
gove. Ali što se tiče relativne težine mozga, nadmašuje
ih većina ptica i malih sisavaca. Mi imamo vrlo malih ži
votinja (mravi, pčele), koje inteligencijom nadmašuju mnogo
veće (primjerice ovcu, kravu), isto onako, kao što često
puta ljudi visoka rasta zaostaju po svojim duševnim spo
sobnostima daleko iza ljudi sitna i neugledna stasa. Kako
prema svemu izgleda, duševne sposobnosti zavise manje
od moždane mase, a više o d o r g a n i z a c i j e m o z g a
i od u p o t r e b e - m o ž d a n i h snaga.
„Po mojem mišljenju — veli profesor L. Stieda —
nedvojbeni je uzrok raznolikosti psihičkih funkcija finija
gradja mozgovne kore : nervne stanice, supstancija izmedju
njih, raspored krvnih klijetaka, ustrojstvo, oblik, veličina,
broj živčanih stanica, da uz to još ne zaboravimo pre
hranu i mijenu tvari u njima."1
A ko hoće da potpuno razvije svoje sposobnosti, mozak
mora, kakogod i svaki drugi organ, neumorno da se vježba
i da dobija hranu, koja mu je potrebna; ne bude li toga,
ili počne li on razvijati svoju akciju u pogriješnom pravcu,
tada nastupa namjesto normalnog razvoja ne samo sp rje
čavanje njegove radnje, već upravo zakržljavost. Jedan
pravac razvija se na račun drugoga.
Ima više antropologa, kao Manouvrier i drugi, koji do
kazuju, da u morfološkom pogledu žena stoji dapače više
od muškarca. T o je pretjeravanje. „Uporedimo li oba
spola, — veli Duckworth, — vidjet ćemo, da ne postoji
nikakva trajna razlika, koja bi u morfološkom pogledu di
zala jedan spol nad drugi."2
Havelock Ellis hoće da vrijedi samo jedno ograničenje.
O n misli, da kod žena postoji manje varijacija, no kod
muškaraca. Ali je Karl Pearson u protivnoj kritici dokazao
opširno, da je to prazna vjera lažnog učenjaštva . 3
A nitko, tko i malo poznaje historijski razvitak žene,
ne će osporavati, da je već od toliko hiljada godina grdan
1 L. Stieda, M ozak jednog filologa. Časopis sa morfologiju i antro
pologiju 1907. U . svezak, 1. sveščić, str. 135.
2 Duckworth, u pomenutoj knjizi, str. 42 2 .
3 K. Pearson, Variation in Man and
W oman
in chances of death
1. svezak, str. 3 7 6 , London 1897.
�247
grijeh prema ženi činjen i da se još i danas čini. Kad
medjutim profesor Bischoff tvrdi, da je žena mogla isto
onako kao i čovjek razvijati svoj mozak i svoju inteli
genciju, onda ta njegova tvrdnja pokazuje nedopuštenu i
nečuvenu mjeru neznanja predmeta, o kom se govori. Iz
izlaganja o položaju žene u toku našeg kulturnog razvitka,
koje se nalazi u ovoj knjizi, može se potpuno uvidjeti, da
se sve velike i bitne razlike u duševnom i tjelesnom raz
vitku muškarca i žene imaju pripisati hiljadugodišnjim vla
davinama čovjekovim.
Naši prirodoznanci trebali bi priznati, da se zakoni
njihove nauke u punoj mjeri mogu primijeniti i na čovjeka.
Nasljedjivanje i prilagodjivanje važe za čovjeka, kao i za
svako drugo prirodno biće. A li ako čovjek ne čini ni
kakav izuzetak u prirodi, onda se teorija razvoja mora
primijeniti i na njega, a pomoću nje postaje jasno kao
sunce ono, što inače ostaje mutno i mračno i onda biva
predmetom naučne mistike ili mistične nauke.
Prema različitom odgoju spolova, ako je ovaj izraz dodopušten za veliki dio prošlosti, a naročito za ženu, i ako
nije tačnije re ć i: ukalupljivanju — razvio se i s a s t a v
mozga kod spolova. Fizijolozi se svi slažu u tome, da se
oni dijelovi mozga, koji utiču na razum, nalaze u prednjem
dijelu glave, a oni dijelovi, koji utiču na život osjećaja i
ćudi, u srednjem dijelu glave. K od muškarca da je više
razvijen prednji dio, a kod žene srednji dio glave. P r e m a
tome se f ormira i p o j a m o l j epot i č ovj eka i
ž e n e . Po grčkom pojmu o ljepoti, koji još i danas vlada,
ž e n a t r e b a da i ma usko, č o v j e k v i s o k o i na
r o č i t o š i r o k o č e l o . I taj pojam o ljepoti, koji je
izraz ponizivanja žena, toliko je utisnut u njihovu dušu,
da one visoko čelo smatraju kao nešto ružno, pa poku
šavaju da prirodu poprave umjetnim načinom time, što na
vlače kosu na čelo, ne bi li ono izgledalo što niže.
4. Darwinizam i stanje društva.
Nije dakle dokazano, da žene po svojoj moždanoj
masi stoje niže od muškaraca, ali se isto tako ne treba
�248
čuditi, što se žene danas nalaze na ovom duševnom stepenu. Darwin zacijelo ima pravo, kad kaže, da ne bi
moglo biti ni riječi o kakvom poredjenju, ako bi se jedna
lista najistaknutijih muškaraca u poeziji, slikarstvu, skulpturi,
muzici, nauci i filozofiji stavila pored isto takve liste naj
istaknutijih žena na tim oblastima. Ali može li i da bude
drugačije? Č u d n o b i b i l o , k a d n e bi b i l o t a k o .
Zbog toga i odgovara Dr. Dodel iz Ziiricha, 1 da bi od
nošaj bio sasvim drugačiji, kad bi se žene i muškarci kroz
čitav jedan niz generacija jednako odgajali i bili upučeni
na usavršavanje u onim umjetnostima i disciplinama.
Z.ena je, uzevši prosječno, i fizički slabija od muškarca,
što kod mnogih divljih naroda nije slučaj.8 Sto može da
postigne vježbanje i uzgoj još iz mladosti, vidi se na primjer
na damama iz cirkusa i aktrobatkinjama, koje zaprepašćuju
svojom hrabrošću, odlučnošću i tjelesnom snagom.
Pošto je takav razvitak stvar uslova, pod kojima se
živi i uzgaja, ili grubo izraženo prirodoznanstvenim jezikom
stvar „dresure", smije se kao pouzdano smatrati, da fizički
i duševni život ljudi vodi k najljepšim rezultatima, čim se
čovjek u m i j e š a u n j e g o v r a z v i t a k i o d r e d i m u
j e d a n ci l j .
Kao god što biljke i životinje zavise od uslova, pod
kojima živu: povoljni im potpomažu razvitak, nepovoljni
spriječavaju, a prisilni ih odnosi primoravaju, da mijenjaju
svoje biće i karakter, pod predpostavkom, da uslijed nji
hova djelovanja ne propadnu, — isto to biva i sa čo
vjekom. Put i način, na koji čovjek dolazi do svoje egzi
stencije i nju uzdržava, utiče ne samo na njegov vanjski
izgled, već i na njegovo osjećanje, njegovo mišljenje i nje
gove radnje. Ako su nepovoljni uslovi za egzistenciju ljudi —
to jest rdjavo socijalno stanje — uzrok nedovoljnog indi
1 Nova povjest stvaranja.
2 Primjere za ovo, kao što je već spomenuto, daje Dr. H avelock
E llis u svojoj knjizi, koju tolikoput citirasmo. Iz njih se vidi, da je žena
kod mnogih divljih i poludivljih naroda ne samo jednaka s čovjekom po
fizičkoj snazi i veličini tijela, nego ga jednim dijelom i nadmašuje. EUis
se pak s ostalima slaže i u tome, da se uslijed našeg kulturnog razvoja
stalno dizala razlika u objamu lubanje obih spolova.
�249
vidualnog razvitka, onda iz toga izlazi, da se sa promjenom
uslova za svoju egzistenciju, to jest socijalnog stanja, mi
jenja i sam čovjek. Sva je stvar dakle u tome, da se so
cijalni odnosi organizuju na takav način, kako će svaki
čovjek dobiti mogučnosti, da nesmetano razvija svoju lič
nost, da zakoni razvijanja i prilagodjivanja, koji se po Darwinu mogu nazvati darwinizmom, počnu na sve ljude dje
lovati svijesno i sa jednim naročitim ciljem. A to je moguće
samo u socijalizmu.
Ljudi, kao bića, koja misle i saznaju, moraju svijesno
sa jednim ciljem, mijenjati i usavršivati uslove svoga života,
to jest svoje socijalne odnose i sve, što s njima stoji u
savezu, i to tako, da se za sve stvore podjednako po
voljni uslovi egzistencije. T reba da svaki pojedinac uz
mogne razvijati svoje dispozicije i sposobnosti, da bi time
usrećio kako sebe, tako i cjelinu, ali on ne smije imati
mogućnosti, da škodi drugima ili cjelini. Njegov interes i
interes sviju treba da dodje na mjesto suprotnosti interesa,
koje danas vladaju društvom.
Darwinizam je, kao i svaka istinska nauka, jedna emi
nentno demokratska nauka ;1 ako jedan dio njegovih pred
stavnika tvrdi protivno, on ne zna cijeniti značaj svoje
vlastite nauke. Protivnici, naročito svećenstvo, koje uvijek
ima (ini nos, čim su u pitanju koristi ili štete, shvatili su
to, pa zbog toga i denunciraju darwinizam kao socijali
stički i ateistički. U tome se i profesor V i r c h o w slaže
sa svojim najžešćim neprijateljima, pa je na kongresu prirodoznanaca u Miinchenu godine 1877 napao profesora
H ackela: „Darwinova teorija vodi k socijalizmu.“ 2 Vir1 „Dvorana znanosti je hram demokracije." Buckle, Povjest civiliza
cije u Engleskoj. 2, svezak, 2. dio, 4. izdanje. Preveo A . Ruge. Leipzig
i H eidelberg 1870.
2 Ziegler u pomenutoj knjizi na strani 11 i 12 dokazuje, da to nije
smisao Virchowljevih razlaganja. A li baš njegovi navodi Virchovvljevog
govora potvrdjuju to. V irchow je rekao : „Zam islite samo, kako se d e s c e n d e nt n a t eor i j a već danas pr e ds tavl j a u glavi
j e d n o g s o c i j a l i s t e ! (V e se lo st). D a, gospodo, to se nekomu može
činiti i sm iješno, ali je stvar vrlo ozbiljna i ja se nadam, da nama descendentna teorija nc će valjda donijeti s v e o n e u ž a s e , k o j e s u
s l i č n e t e o r i j e z b i l j a i z a z v a l e u s u s j e d n o j zeml j i .
�250
chow je pokušao diskreditirati darwinizam zbog toga, što
je Hackel tražio, da se teorija razvoja unese u nacrt na
stave. Predavati u školi prirodnu nauku u duhu Darwina
i novijih prirodnih ispitivanja stvar je, proti kojoj se bori
sve, što hoće da održi današnje uredjenje. Uvidja se dobro
revolucijonarno djelovanje tih teorija, pa se stoga zahtijeva,
da se one uče samo u krugu izabranih. Mi pak mislimo :
A ko Darwinova teorija vodi k socijalizmu, kao što Vir
chow tvrdi, onda to nikako nije dokaz protiv te teorije,
nego je to dokaz za socijalizam. Ljudi od nauke ne smiju
se pitati, da li konzekvencije jedne nauke vode k ovom
ili onom državnom uredjenju, k ovom ili onom društvenom
stanju, ili da li ga opravdaju; oni imaju istražiti, da li su
teorije tačne, i a k o s u o n e t a č n e , o n d a s e i m a j u
p r i m i t i s a s v i m k o n z e k v e n c i j a m a . T ko po
stupa drugačije bilo iz lične koristi, bilo radi milosti odozgo,
ili zbog klasnog i stranačkog interesa, njegov je rad za
preziranje i on ne čini nikakvu čast nauci. Istina, pred
stavnici cehovske nauke, naročito na našim sveučilištima,
mogu samo u rijetkim slučajevima da se podiče samostal
nošću i karakterom. Strah, da ne izgube sinekure, da ne
okrnje milost odozgo, da ne budu primorani odreći se ti
tula, ordena i avanziranja, nagoni najveći broj tih pred
stavnika, da se pregibaju i da skrivaju svoja uvjerenja, ili,
šta više, čak da javno govore protivno onome, što misle
i znaju. K ad je jedan Dubois-Reymond prilikom neke mo
narhističke proslave na berlinskoj univerzi 1870. uzviknuo:
„Sveučilišta su zavodi za uzgajanje duševne garde Hohenzollernima,“ onda se može suditi, kako o cilju nauke misli
Ipak i ova teorija, kad se k o n z e k v e n t n o provede,
i ma s v o j i h v e o m a s u m n j i v i h s t r a n a , a da je s o c i j a
l i z a m s t u p i o s n j o m u t i j e s n u s v e z u , t o v am, n a d a m
se, n i j e i z m a k n u t o i s p r e d o ka . Mi m o r a m o s c i j e l o m
o v o m s t v a r i b i t i n a č i s t u.“ D a, mi smo i uradili ono, čega se
Virchow plašio, mi smo izvukli konzekvencije iz Darwinove teorije, kon
zekvencije, koje sam Darwin i jedan veliki dio njegovih pristaša ili nije
izvukao ili ih je pogriješno izvukao. I Virchow skreće pažnju na sumnjive
strane ove teorije zbog toga, što je predvidjao, da će socijalizam iz nje
izvući i da m o r a izvući k o n z e k v e n c i j e , k o j e s e u n j o j
nalaze.
�251
većina ostalih, koji po svom značaju stoje duboko ispod
Dubois-Reymonda .1 Nauka je zbačena na stepen služavke,
koja služi vlasti.
Objašnjivo je, što se profesor Hackel i njegovi pri
staše, profesor O . Schmidt, v. Hellwald i drugi, energično
brane od užasnog prijekora, da darwinizam radi za soci
jalizam, i što tvrde, da je baš suprotno istina, da je dar
winizam aristokratska nauka, jer uči, da posvuda u prirodi
savršenije organizovana i jača živa bića gaze ona niža. I
pošto, po njima, imućne i obrazovane klase predstavljaju
savršenije organizovana i jača bića u društvu, oni njihovu
vladavinu smatraju kao nešto sasvim razumljivo, jer nju
opravdavaju prirodni zakoni.
O va struja medju našim darwinistama nije u stanju ni
da nasluti, kakvi su privredni zakoni, koji vladaju buržo
askim društvom, zakoni, čija vladavina ne uzdiže na druš
tvene visine ni najboljega, ni najspretnijega, ni najsposob
nijega, ali zato vrlo često najlukavijeg i najpokvarenijeg,
stavljajući ga u takav položaj, da je u stanju svojim po
tomcima stvoriti najprijatnije uslove za život i razvijanje,
tako, te njima poslije nije potrebno ni da prstom maknu.
Ni pod jednim privrednim sistemom, prosječno uzevši, ne
maju tako malo izgleda da se uzdignu u vis i da ostanu
gore na površini ljudi sa dobrim i plemenitim čovječanskim
osobinama, kao pod kapitalističkim privrednim uredjenjem.
Može se bez pretjerivanja kazati, da su ti izgledi u toliko
slabiji, u koliko se ovaj privredni sistem približava svome
vrhuncu. Bezobzirnost i besavjesnost u izboru i upotrebi
sredstava jesu oružja, koja imaju mnogo više djelotvornosti
i obećavaju mnogo više uspjeha, no sve ljudske vrline
zajedno. I društvo, podignuto na takvoj bazi, može sma
trati kao društvo „najsposobnijih i najboljih** samo onaj,
čije je poznavanje suštine i prirode toga društva ravno
ništici, ili kojim buržoaske predrasude vladaju u tolikoj
mjeri, te ga smetaju u mišljenju i izvodjenju zaključaka.
Borba za opstanak vodi se kod svih organizama, ma da
1 D ubois-R eym ond je, naglasivši, kako su ga zbog toga napadali«
ponovio ovu citiranu rečenicu u veljači 1883. prilikom proslave rodjendana Fridrika V elikog.
�252
oni i ne vide okolnosti, koje ih na nju nagone, ona se
kod njih vrši nesvijesno. T a borba za opstanak vodi se i
u ljudskom svijetu, medju članovima svakog društva, čim
u njemu iščezne solidarnost ili dok se još ne javi. Ova
borba za opstanak mijenja se prema obliku, koji tijekom
razvoja dobijaju medjusobni, socijalni odnosi, ona dobija
značenje razrednih borbi, koje se vode na višim stupnje
vima. Ali te borbe vode — i u tome se ljudi razlikuju
od svih ostalih bića — k sve savršenijem pojimanju su
štine društva i napokon k saznanju zakona, koji vladaju
njegovim razvitkom i utiču na njegov razvitak. N a j z a d
z a l j u d e p o s t a j e p o t r e b n o j o š s a m o t o,
da s a z n a n j e , do k o j e g su došli, p r i mi j e n e
na s v o j e p o l i t i č k e i s o c i j a l n e u s t a n o v e
i d a i h p r e m a n j e m u i z m i j e n e . Razlika dakle
izmedju čovjeka i životinje u tome je, š t o s e č o v j e k
m o ž e n a z v a t i ž i v o t i n j o m , k o j a mi s l i , d o k
ž i v o t i n j a n i j e n i k a k o č o v j e k , k o j i mi s l i .
T o veliki dio naših darwinista u svojoj jednostranosti i
ne uvidja. O tuda onaj lažni kružni zaključak, što ga oni
izvode .1
Profesor Hackel i njegovi pristaše isto tako pobijaju,
da darwinizam vodi k ateizmu, i pošto su svim svojim
naučnim izvodima i dokazima i z b a c i l i „stv o rite lja č in e
1 Iz pera profesora Enrica F e r r i j a potekao je spis pod naslovom :
„Socijalizam i moderna nauka, Darwin-Spencer-M arks“ (preveo i popunio
Dr. H ans Kurella. Leipzig 1895., nakladom Georga H . W iganda), u
kome on, specijalno nasuprot H a c k e 1 u dokazuje, da darwinizam i so
cijalizam stoje u potpunoj harmoniji i da je to jedna osnovna zabluda
H ackelova, — u kojoj se on sve do posljednjih dana nalazio, — što
darwinizmu pridaje a r i s t o k r a t s k i karakter. Mi se ne slažemo na
svim mjestima s Ferrijevim spisom, a naročito ne dijelimo ono njegovo
mišljenje o sposobnostim a žene, s kojim on u bitnosti stoji na gledištu
Lombrosa i Ferrera. E 1 1 i s je u svome „Muškarcu i ženi" dokazao, da
su osobine muškarca i žene, i ako različite, ipak od j e d n a k e v r i
j e d n o s t i — jedna potvrda one Kantove izreke, da muško i žensko
tek z a j e d n o čine čovjeka. Pa ipak Ferrijev spis dolazi baš kao na
ručen, samo je prevodilac mogao sebi uštediti jednu primjedbu na str.
10, u kojoj spominjući Zieglera govori o „lakoumnim tvrdnjama Bebelovim“. Gospodinu Kurelli bilo bi teško dokazati tu ,,lakoumnosta , a baš
je ta tvrdnja l a k o u m n o dodana izlaganjima Ferrijevim, s kojima se mi
p o t p u n o slažemo.
�253
grčevite pokušaje da ga prokriomčare kroz zadnja vrata.
Radi toga oni stvaraju neku svoju vrstu „religije", koju
nazivaju „višim moralom", „moralnim principima" i t. d.
Profesor Hackel je na kongresu prirodoznanaca u Eisenachu
pred porodicom velikog vojvode weimarskog pokušao ne
samo da spase religiju, nego da i svog učitelja Darwina
prikaže religijoznim. Pokušaj je propao, kao što će to po
tvrditi svaki, tko je čitao to predavanje i Darwinovo pismo,
koje je u njem citirano . 1 Darwinovo pismo govorilo je,
istina, u opreznim izrazima, protivno od onoga, što je po
profesoru Hackelu trebalo da govori. Darwin je morao
voditi računa o „pobožnosti" svojih zemljaka, Engleza, pa
se zbog toga nikad nije usudio da javno iskaže svoje pravo
mišljenje o religiji. Ali kao što se saznalo brzo poslije
weimarskog kongresa, on je to privatno učinio pred Dr.
L . Biichnerom, kome je kazao, da on od s v o j e č e t r d e
s e t e g o d i n e — d a k l e o d 1849 — n e v j e r u j e
v i š e ni u š t a , j e r n i j e m o g a o d o ć i ni d o
k a k v i h d o k a z a z a v j e r u . Isto tako, posljednjih je
godina svoga života Darwin podupirao jedan ateistički
list, koji je izlazio u New Yorku.
5. Žena i slobodna zanimanja.
Z ene treba i na duševnom području da povedu utakmicu
s čovjekom : one ne trebaju da čekaju, dok ljudima dodje
volja da im dopuste, da razvijaju funkcije svoga mozga i
da slobodno koracaju u tom pravcu. Ovaj je pokret u
punom svom jeku. V eć su žene uklonile mnoge zapreke
1 Profesor H ackel je u br. 8 „Zukunft^-a (Berlin 1895) štampao
jedan članak o predlogu protiv socijalista, koji je izašao pred njemački
državni sabor, pa pri završetku njegovom primjećuje izmedju ostalog
„Ja zacijelo hisam nikakav prijatelj gospodina B ebela, koji me je tolikoput
napadao, a jednom prilikom, u svojoj knjizi o ženi, baš i k l e v e t a o . '
Prijekor, koji mi gospodin H ackel ovdje čini, n a j j a č i je prijekor, koji
se nekome može učiniti: on znači — što, čini se, da gospodin H ackel
ne zna — da sam napadao na m ega, i a k o s a m z n a o , d a z a
to n e ma m
p r a v a . Ja sam svijestan, da to nisam učinio i moram
čekati, da profesor H ackel dokaže svoju tvrdnju; dok on to ne učini, ja
je odbijam kao l a k o u m n u .
Pisac.
�254
stupaju na duševnu arenu u čitavom nizu zemalja s oso
bitim uspjehom. Pokret za puštanje žena na studije po
univerzama i velikim školama i u sfere akcija, koje odgo
varaju tim studijama, pokret, koji je medju ženama sve
jači i jači, ograničen je po samoj naravi naših odnošaja
na buržoaske ženske krugove. Proletarski ženski krugovi
nisu tim pokretom neposredno zainteresovani, jer su njima
za danas uskraćene sve te studije i mjesta, do kojih se
dolazi pomoću njih. P a ipak je ovaj pokret i njegov uspjeh
od općeg interesa. Prvo, tu je u pitanju principijelni zahtjev,
koji uopće hoće da odredi položaj žene prema muškome
svijetu ; zatim ima da se dokaže, što su žene u stanju da
učine još i danas, pod odnosima, koji su u najvećoj mjeri
nepovoljni za njihovo razvijanje. Dalje, žene imaju interesa,
da ih naprimjer u slučaju bolesti, ako je to potrebno, liječi
ženski liječnik, prema kome one osjećaju više povjerenja, a
manje stida, no prema muškome. Z a veliki dio naših žena
ženski liječnici su prava blagodat, jer sam taj fakt, što se
u slučajevima bolesti i raznovrsnih organskih kriza, koje
stoje u tijesnoj vezi sa spolnim životom, moraju povjeravati
muškarcima, spriječava ih u vrlo velikom broju slučajeva,
da na vrijeme ili čak i uopće traže liječničku pomoć. Zbog
toga poslije nastaje velik broj neugodnosti i najgorih poslje
dica ne samo za žene, već i za njihove muževe. Teško
da ima i jednog liječnika, koji nije imao prilike, da se
potuži na to i gdjekada na zločinačku uzdržaljivost žena i
njihovo zatezanje, da otvoreno kažu, što im je. T o je
pojmljivo, ali nije pametno to, što muškarci, a naročito
mnogi liječnici, ne će da uvide, koliko je zbog toga oprav
dano i nužno, da i žene studiraju medicinu
Ženski liječnici nijesu nikakva nova pojava. Kod naj
većeg broja starih naroda, specijalno i kod starih Nijemaca,
žene su bile one, koje su se odavale liječničkom zvanju.
Ženskih liječnika i operatera od velikoga glasa bilo je u
devetom i desetom vijeku kod Arapa, naročito za vrijeme
vladavine A rapa (M aura) u Spaniji, kad su ženske studi
rale na sveučilištu u Kordovi. Uplivu Maura ima se pri
pisati, što su žene studirale i na raznim talijanskim sve
učilištima, kao u Đologni i Palermu. Kasnije, kad je „po
�255
ganski“ upliv u Italiji iščeznuo, te su studije zabranjene.
T ako je univerzitetski kolegij u Bologni donio 1337. god.
ovu odluku:
„I zato, što je žena glavni izazivač grijeha, orudje
djavla, uzrok čovjekovog protjerivanja iz raja i upropastiteljica starog zakona, zbog čega treba najrevnije izbjegavati
svaki odnošaj s njom, mi svakome izrijekom zabranjujemo,
da pokuša u ovaj kolegij uvesti kakvu ženu, ma koja ona
bila i ma kako ona časna bila. A ako netko ipak to
uradi, onda da ga rektor kazni teškom pedepsom ."
Dopuštenje ženama da studiraju imat će prije svega
taj koristan rezultat, što će ženska konkurencija izazvati
kod muške mladeži energiju za učenjem, energiju, koja je
danas vrlo slaba, kao što se to s najrazličnijih strana
tvrdi. A već samo to je velika dobit. Tim e bi se isto
tako znatno popravio i moral muške m ladeži; pijančevanje
i orgijanje, kafanski život naše studentske mladeži dobili
bi time dobar udarac; u zavodima, iz kojih izlaze pogla
vito naši državnici, suci, državni tužitelji, viši policijski
činovnici, svećenici, narodni predstavnici i t. d., udomaćio
bi se ton, koji više odgovara zadacima, radi kojih se oni
osnivaju i uzdržavaju. A prema jednoglasnoj ocjeni nepri
stranih poznavalaca tih odnosa neophodno je i što prije
potreban bolji ton.
Broj država, koje puštaju žene na studiranje u svojim
univerzama i velikim školama, brzo je porastao zadnjih
desetljeća. Nijedna zemlja, koja ima ambiciju da bude
kulturnom državom, ne može se trajno opirati ovoj tražbini.
Svima su prednjačile Savezne Države, iza njih je došla
Rusija, dakle dvije države, koje u svakom pogledu poka
zuju najoprečnije karakteristike. U sjeveroameričkoj Uniji
žene su puštane na studiranje u svim državama; u Utahi
od 1850., u Jowi od I 860., u Kansasu od 1866., u
W isconsinu od 1868., u Minnesoti od 1869., u Kaliforniji i Missouriju od 1870., u Ohiju, Illinoisu i Nebraski
od 1871., a poslije ovih dodjoše na red sve ostale države.
Razmjerno prema ovom širenju ženskog studija osvojiše u
Saveznim Državama žene i svoja namještenja. Prema po
pisu od 1900. bilo je 7399 ženskih liječnika i ranarnika,
�256
5989 spisateljica, 1041 ženskih arhitekata, 3405 ženskih
duhovnika, 1010 ženskih državnih odvjetnika, 327.905
učiteljica.
U Evropi bila je prva Švicarska, koja je svoje univerze otvorila studiju žena. Broj slušatelja na švicarskim
univerzama iznosio je:
1896./97.
1 9 0 0 ./0 I .
1905./06.
1 90 6 ./07.
. . 4181
. . 5301
. . 7676
. . 8521
O d toga studentica
391
854
1502
1904
O d toga sluiateljica
728
1429
2757
3156
Po različitim fakultetima podijeljene su studentice u
zimskom semestru 1906./07. ovako: pravo 75, medicina
1181, filozofija 648. Po narodnosti bilo ih je 172 iz Švi
carske i 1732 iz inozemstva. Broj studentica iz Njemačke
spao je, jer su one, i ako s nekim ograničenjima, pripu
štane na njemačka sveučilišta. Godine 1906.^07. iznosio
je broj pravilno imatrikuliranih. studentica oko 30 postotaka
svih imatrikuliranih djaka, a uključivši ovamo i slušateljice
37 procenata svih studenata i slušatelja. U Engleskoj su
žene puštane na predavanja, ali u Oxfordu i Cambridgeu
ne mogu pristupati k promocijama. U Francuskoj je go
dine 1905. bilo 33.168 djaka, medju njima 1922 studen
tice (774 iz inozemstva). O ne se podijeliše ovako: pravo
57, medicina 386, prirodne nauke 259, literatura 838,
ostalo 382. Države, u kojima se žene puštaju na nauke,
jesu Savezne Države, Engleska, Nizozemska, Belgija,
Danska, Švedska, Norveška, Rusija, Njemačka, AustroUgarska, Italija, Švicarska, Francuska, Turska i Australija.
Ženskih liječnika ima u Indiji, Abesiniji, Perziji, Maroku,
Kini i t. d. Naročito u istočnim državama ima sve više
ženskih liječnika. Ograde, što ih u tim zemljama nameću
ženi religija i običaj, čine, te su ovdje ženski liječnici
prava blagodat.
Poslije dugotrajnih borbi i velikih napora napokon je
i Njemačka, i ako sa sustezanjem ranije, došla u novu
kolotečinu. Zaključkom saveznog vijeća od 24. travnja
1899. dopušteno je ženama praviti medicinske i zubarske
ispite za ljekarničko zvanje, pod istim uslovima, kao i
�257
muškarcima. Drugim zaključkom saveznog vijeća od 28.
srpnja 1900. pripuštene su i u Njemačkoj liječnice, aprobirane u inozemstvu, ako su državne pripadnice, a isto
tako se liječnicama uračunavaju njihove studije, započete
u inozemstvu. V eć prije godine 1908. bio je pristup
k naukama dopušten ženama na pojedinim njemačkim univerzama, tako u Heidelbergu i Gottingenu. V eć u zim
skom semestru godine 1901—02. bilo je u sveučilišnim
iskazima navedeno 1270 slušateljica. Isto je tako cijeli niz
njemačkih gradova osnovao djevojačke gimnazije i realke,
tako u Karlsruheu, Stuttgartu, Hannoveru, Konigsbergu,
Hamburgu, Frankfurtu a. M-, Breslavi, Berlinu, Schonebergu, Mannheimu i t. d. T ek u proljeću 1902. bio je od
senata berlinske univerze odbijen posjet i imatrikulacija
ženskih studenata, koji imaju svjedodžbu zrelosti od koje
njemačke gimnazije. Još se nije u Njemačkoj slomio otpor
vrlo uplivnih krugova proti ženskom studiju. T ako je pruski
ministar nastave u ožujku 1902. držao u pruskom saboru
govor, u kom je medju ostalim ovako govorio: Ženske su
gimnazije jedan eksperimenat, koji prosvjetna uprava mora
odbaciti; on se boji, da posjećivanje gimnazija i univer
ziteta utiče štetno na razlike izmedju muškarca i žene,
koje je priroda stvorila, a kultura razvila. Njemačkoj po
rodici treba očuvati, što je više moguće, odlike njemačke
žene. T o je rezonovanje po sasvim staroj šabloni. Isto je
tako i jedan veliki dio njemačkih profesora, sada kao i
prije, neraspoložen prema ženinim studijama, ma da drugi
od njih priznaju, da tolike žene, kojima je dopušteno stu
diranje, odgovaraju potpuno, a nekoje čak i izvanredno
onome, što se od njih očekivalo. A kako jedan veliki dio
studenata — vjerojatno vrlo velika većina — misli o že
ninim studijama, o tome nam svjedoči protest članova kli
nike u Hallu, što su ga oni u ožujku 1902. objavili po
zivajući kliničare cijele Njemačke, da mu se pridruže.
Pošto se razjasnilo, da je taj protest izazvan agitacijom
društva „Žensko obrazovanje — ženski studij“ u Berlinu,
agitacijom u korist zahtjeva, da se ženi dopusti studiranje
medicine, kaže s e : „Pošto je tim korakom ovo pitanje
izneseno pred forum javnosti, članovi klinike u Hallu obraA . Bebel: Ž ena l socijalizam.
17
�258
ćaju se krugovima, za koje je riješenje ovog pitanja u
prvom redu od interesa i važnosti, kliničarima na njemačkim
univerzama, zato, što oni ili iz iskustva znadu, koliko je
nesnosno takvo stanje, ili pak mogu zamisliti, k o l i k o
m u č n i h s i t u a c i j a i s i t uac i j a , koj e se r uga j u
s v a k o m o s j e ć a j u s t i d a , može tu i tamo izazvati ta
z a j e d n i č k a n a s t a v a na k l i n i k a ma , s i t u a c i j a ,
k o j e s u t o l i k o o d v r a t n e , d a i h č o v j e k n e bi
m o g a o t a č n i j e p r e c i z i r a t i , a da ne i z a z o v e
n e g o d o v a n j e . Medicinski fakultet hallskog sveučilišta
bio je jedan od prvih u njemačkoj carevini, koji je pokušao,
da ženama dopusti studij medicine, i za taj se pokušaj
može reći, da je p o t p u n o n a s t r a d a o . U ustanove
č a s n o g a r a da u v u k a o se sa d o l a s k o m žena
c i n i z a m i danas su na dnevnom redu scene, koje u
podjednakoj mjeri izazivaju negodovanje nastavnika i djaka,
kao što god i pacijenata. O v d j e e m a n c i p a c i j a
ž e n a p o s t a j e n e s r e ć a po dr uš t vo, o v d j e ona
d o l a z i u k o n f l i k a t s a m o r a l o m , i njoj se ovdje
zbog toga moraju zatvoriti vrata 1 K olege! T ko bi se mo
gao usuditi, da pred ovim činjenicama ustane protiv naših
opravdanih zahtjeva! Mi tra ž im o :d a s e ž e n a m a z a
b r a n i k l i n i č k i s t u d i j , jer nas je iskustvo naučilo,
da se zajednička klinička nastava, s muškim i ženskim
slušateljima, isto tako ne može složiti s temeljitim studijem
medicine, kao god n i s a o s n o v n i m n a č e l i m a p r i
s t o j n o s t i i m o r a l a . Pitanje, koje pokrenusmo, iz
gubilo je sada svoj lokalni karakter. V eć se i sa viših
mjesta mogla čuti po koja o definitivnom odobrenju, koje
bi se dalo ženama za medicinske studije. V i ste svi u
jednakoj mjeri zainteresovani za našu stvar i zbog toga
mi vas pozivam o: Zauzmite položaj prema ovom pitanju
i pridružite nam se, da tako podignemo zajednički protest P‘
Ovaj je „protest * snažan dokaz ograničenosti, ali i
1
konkurentske zavisti studenata klinike, jer se na to moraju
svesti i njihovi obziri prema moralu. Ono, što je dopušteno
u najvećem broju kulturnih država već toliko vjekova bez
ikakve štete po moral i osjećanje pristojnosti kod^ stude
nata, ima da bude opasnost po Njemačku ! Njemački stu
�(l
i
259
/
denti nisu baš na glasu zbog osobitih vrlina, pa bi trebalo
da se kane ovakvih šala . 1 Kad ništa ne vrijedja pristojnost
i moral to, što bolničarke prisustvuju svim mogućim ope
racijama, što ih liječnici vrše nad muškim i ženskim bo
lesnicima, pa im uz to u najvećoj mjeri i pom ažu; kad je
pristojno i moralno, da čitave grupe mladih ljudi studija
radi stoje kao posmatrači kraj postelje jedne rodilje ili
prisustvuju operacijama ženskih bolesnika, onda je smiješno,
kad to isto pravo ne će da se dade i studentkinjama.
Jedan sasvim drugi razlog, no što je taj hallskih kliničara, navodio je pokojni profesor Bischoff ustajući protiv
toga, da se ženama dopusti studij medicine, a taj j e : s u
r o v o s t s t u d e n a t a ! o čemu je on zacijelo najbolje
mogao suditi. Ali ma koliko ograničeni i zavidljivi konku
rentski muški krugovi ustajali protiv ženskog prava na studij,
pitanje je riješeno u korist ženskog spola. Na 18. kolo
voza 1908. izašao je zakon, kojim se ženama dopušta
učenje na pruskim univerzama, što im se dosada dopuštalo
tek u svojstvu slušateljica. Propisi za studiranje žena na
zemaljskim univerzama imaju tek jednu ogradu, a ta je, da
pripadnice države u jednom slučaju, a inozemke u svim
slučajevima imadu tražiti odobrenje ministarstva za imatrikulaciju.2 Ukupni broj žena, koje su bile imatrikulirane i
studirale na njemačkim univerzama u zimskom semetru
1908./09., iznosio je 1077 prema 377 njih u ljetnom 1908.
i prema 254 godine 1906. O d toga ih je studiralo u
Berlinu 400, u Bonnu 69, u Breslavi 50, u Erlangenu 11,
u Freiburgu 67, u Giessenu 23, u Gottingenu 71, u
Greifswaldu 5, u Hallu 22, u Heidelbergu 109, u Jeni 13,
u Kielu 2, u Konigsbergu 17, u Leipzigu 44, u Marburgu
27, u Miinchenu 134, u Tiibingenu 6, u Wiirzburgu 7.
T oga još nema tek na sveučilištima u Strassburgu, Rostocku i Miinsteru. Broj slušateljica iznosio je u ljetnom
1 Jedna statistika, koju je složio B laschko, daje slijedeći izvještaj
o rasprostranjenosti spolnih bolesti kod pojedinih zanimanja : najprije d o
laze tajne prostitutke sa 3 0 postotaka, ooda dolaze djaci s 2 5 pro
cenata, trgovci sa 16 i radnici sa 9 procenata.
2 S osobitih razloga mogu žene s dozvolom ministarstva biti riješene
od posjećivanja pojedinih predavanja. .
�semestru 1908. godine 1787, a u zimskom semetru 1908/09.
godine 1767, od toga u Berlinu 313, Strassburgu 249,
20, Konigsbergu 1 16,
Breslavi 168, Miinchenu 131, Bonnu 1
Leipzigu 93, Giessenu 93, Gottingenu 73, Tiibingenu 67,
Hallu 54, Freiburgu 50, a u svim ostalima manje od 50.
O d imatrikuliranih zena studiralo ih je bogoslovlje 3, pravo 31,
medicinu 334, filozofiju 709.
Puštanje žena k naukama na univerzi učinilo je po
trebnom temeljitu reformu viših djevojačkih škola. Odredbe
od 31. svibnja 1899. postavile su za više djevojačke škole
kao pravilo školsko vrijeme od devet godina, a u iznimnom
slučaju deset godina. Prema tomu, razvoj je tražio, da se
čvrsto ustanovi deseti razred u nastavnom planu za višu
djevojačku školu. Dok je prema statistici od godine 1901.
od 213 javnih viših djevojačkih škola bilo njih 90 sa devet,
a 54 sa deset razreda, dotle je u listopadu 1907. spao
broj devetrazrednih škola s 90 na 69, a broj desetrazrednih
porasao od 54 na 132. P a i medju privatnim višim dje
vojačkim školama bilo je u listopadu 1907. kraj 1 10 devet
razrednih već 138 desetrazrednih. Ne preostajaše ništa, do
li to, da se tom faktičnom razvoju udari birokratski žig i
da se, što je više moguće, spasi „odlika njemačke žene4 .
1
Prema reformi od 18. kolovoza 1908. ima viša djevojačka
škola sastojati od deset razreda. Z a „dopunu njezine na
obrazbe, kako bi se njemačka žena odgojila za svoj budući
životni poziv 4 uzet je u obzir dvogodišnji ili jednogodišnji
1
licej. A da bi se mladim djevojkama viših staleža omogućila
priprava za akademska zanimanja, uzeti su u nacrt o b r a
z o v n i z a v o d i , koji će sa višom djevojačkom školom
stajati pod jednom upravom.
Tako je po nekom nacijonalnom mjerilu proveden taj
eksperimenat pod pritiskom ekonomskog razvoja od istog
onog ministarstva nastave, koje ga je u ožujku 1902. otklo
nilo. Cujmo službeno objašnjenje:
„Brzi razvoj naše kulture i s tim zajedno napredovanje
društvenih, privrednih i obrazovnih prilika donijelo je sa
sobom, te je baš u srednjim i višim staležima ostalo mnogo
neopskrbljenih mladih djevojaka, čime je za skupnost ostala
uništena mnoga vrijedna ženska sila. Prekobrojnost ženskog
�261
pučanstva nad muškim i sve češće neženstvo muškaraca u
višim staležima sili veliki procenat djevojaka iz obrazovanih
krugova, da se odreknu svog prirodnog poziva kao supruge
i majke. Njima treba utrti putove k zvanju, koje odgovara
njihovu odgoju, kod većine njih ovo isto i zato, da mogu
pribaviti potrebna sredstva za život, ne samo u karijeri
nadučiteljica, već i u drugim zanimanjima, do kojih se
dolazi studijem na univerzi, u koliko su one tu za žene.“
Skoro bi čovjek vjerovao, da čita izvadak iz moje knjige !
Bilo, kako bilo, ženski se studij ne da više suzbiti. Ženski
su liječnici u većem ili manjem broju uposleni već u svim
kulturnim zemljama na zemaljskoj kugli, pa dapače i u onim
zemljama, koje još ne vrijede kao kulturne. Pokojni LiHung-Chang imenovao je svojim kućnim liječnikom jednu
kinesku liječnicu, koja je prakticirala u ženskoj bolnici rodjenoga svoga grada Futschanga. Pokojna gospodja Kovalevska, znamenita matematičarka, bila je od 1889. do svoje
smrti godine 1891. profesorica matematike u Stockholmu.
Ž enskih profesora ima u Saveznim Državama velik broj,
gdješto u Italiji, u Švicarskoj, u Engleskoj, u Francuskoj,
gdje je znamenita fizičarka Marie Curie otkrivši sa svojim
mužem radioaktivna počela Radium i Polonium sada, po
slije smrti svojega muža (1906.), postala njegovom na
sljednicom na univerzi. Mi vidimo, gdje su žene kao
liječnici, zubari, pravnici, suci, kemičari, fizičari, geolozi,
botaničari, viši učitelji i t. d. djelotvorne u javnim ili pri
vatnim namještenjima, i samo stoji do žena, da dokažu
svojim djelovanjem, kako mogu povjerenu im službu obav
ljati isto tako dobro i savjesno, kao i muškarci. Ljeti 1899.
izjavila se dapače većina birača u ziiriškom kantonu kod
glasanja, da će žene pustiti, da obavljaju odvjetničke po
slove. T aj je zaključak prihvaćen sa 21717 proti 20046
glasova. U Americi ima u 34 države ženskih advokata.
Osim toga u Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj,
Finskoj, Rusiji, Kanadi i Australiji.
O no, što mnoge ljude, naročito iz naučnjačkih krugova,
čini protivnicima ženinog prava na studiranje, jest to, sto
se oni boje, da se nauka time ne ponizi, da njenom
ugledu uopće ne naškodi to, što se čak i žene mogu ba
�262
viti naučnim studijama. O ni u naučnom studiranju vide
jednu osobitu povlasticu, do koje mogu doći samo iza
branici muškoga spola.
Nažalost, naši univerziteti, kao što i cjelokupna na
stava, još su slabo organizovani. Koliko se najdragocjenijeg
vremena upropašćuje, kako djetetu u pučkim školama tako
i mladiću u višim školama, da bi mu se mozak napunio
stvarima, koje ne stoje u skladu ni sa razumom ni sa na
učnom spoznajom ; koliki mu se grdni teret trpa na ledja,
teret, koji on poslije u životu ne može da upotrijebi, već
koji ga naprotiv spriječava u njegovu napredovanju i nje
govu razvijanju! U pripremnim zavodima za univerzitete
učenici se pretrpavaju masom suhoparnog, beskorisnog ma
terijala za učenje i pamćenje, koji im upropašćuje najveći
dio vremena i najdragocjenije moždane snage, a i na uni
verzama se najčešće produžuje u istom smjeru. Čitava
masa zastarjelog, preživjelog i suvišnog predaje im se uz
ono, što je dobro i korisno. Jednom napisane kolegije
najveći broj profesora preglaba iz semestra u semestar za
jedno sa svim starim dosjetkama. Uzvišena nastavnička
služba postaje kod mnogih običnim zanatom, pa djacima
nije potrebno nikakvo oštroumlje, da brzo prodru u nje
govu bitnost. Osim toga i tradicijonalni pojmovi o univer
zitetskom životu čine svoje, te mladi ljudi i ne shvataju
baš ozbiljno te godine studija, a nekoji, koji hoće ozbiljno
da ih shvati, biva užasnut i sasvim odbijen pedantskim i
neugodnim načinom predavanja mnogih profesora. Opadanje
energije za učenje i studiranje jest činjenica, koja je zapa
žena svuda na našim univerzitetima i višim školama i koja
izaziva zabrinutost čak i u mjerodavnim krugovima. S ovim
stoji u najužoj vezi štreberstvo i favoritizam, koji silno na
preduju u našem vremenu, tako siromašnom karakterima, i
sve više zavladjuju po velikim školama. Dobri porodični
odnosi, „dobri pogledi na svijet** stupaju na mjesto znanja
i sposobnosti i šepire s e ; biti patrijota, to ^jest čovjek,
koji nema nikakvog svog mišljenja, već se brižljivo upravlja
prema onima gore, gleda, s koje strane vjetar duva, i puzi
i uvija se, to sve vrijedi više, no jedan karakter i jedan
čovjek od sposobnosti i znanja. Kad za ove štrebere dodje
�263
vrijeme ispita, onda se brzo za nekoliko mjeseci slupa ono,
što se čini, da je neophodno potrebno, da bi se kroz ispit
moglo provući. A ko se napokon ispiti sretno preguraju i
dobije kakvo činovničko ili drugo mjesto, onda najveći broj
tih istudiranih radi čisto mehanički i zanatlijski, ali sma
traju kao veliku uvredu, ako ih oni, koji „nisu studirali“
ne predusreću s najvećim visokopoštovanjem i ne gledaju
ih i ne drže se prema njima kao prema nekoj višoj rasi
ljudi. Veliki broj onih, koji pripadaju višim zanimanjima,
advokati, suci, medicinari, profesori, činovnici, umjetnici
i t . d., n i s u n i š t a d r u g o , d o l i z a n a t l i j e u
s v o j o j s t r u c i , s r e t n i , š t o m o g u s t a j a t i za
p u l t o m . Samo čovjek, koji t e ž i k v i š e m u , uvidja
tek kasnije, koliko je beskorisnih stvari naučio, a često
puta nije naučio baš ono, što mu je neophodno potrebno,
i tek tada počima da uči. Z a vrijeme najboljeg dijela nje
gova života mučili su ga tako mnogim stvarima, beskori
snim i štetnim ; drugi dio svoga života mora on da upo
trijebi, da bi se oslobodio svega toga, što je beskorisno i
štetno, i uspeo se na visinu modernog shvatanja, i tek tada
može on da bude koristan član društva. Mnogi i ne izadju
iz prvog stadija, neki zaostanu u drugom, a samo mali
broj njih ima energiju, da se svojim radom progura do
trećega.
Ali dekorativni duh zahtijeva, da se sredovječne trice
i beskoristan nastavni materijal i nadalje zadrže, a pošto
su žene, samo zbog svoga spola, bile do danas izbacivane
iz sviju prethodnih škola i pripremnih zavoda, pa su to
u mnogom pogledu još i danas, ta je okolnost onda veoma
zgodan izgovor, da se pred njima zatvore i vrata univer
zitetskih slušaonica. U Leipzigu je sedamdesetih godina
jedan od najslavnijih profesora medicine priznao otvoreno
pred jednom damom o v o : ,,G i m n a z i j s k o o b r a z o
v a n j e n i j e , i s t i n a , n u ž n o za r a z u m i j e v a n j e
m e d i c i n e , ali se ono mo r a s m a t r a t i kao
prethodni
uslov
za s t u p a n j e na s t u d i j
m e d i c i n e z b o g t o g a , d a n e bi p a t i o u g l e d
nauke."
Postepeno se počima i u Njemačkoj javljati opozicija
�264
protiv traženja klasičnog obrazovanja kao nužnog uslova za
studij medicine. Golemi napredci u prirodnim naukama i
njihov značaj za cjelokupni život izazivaju potrebu, da što
veći broj ljudi bude u njih upućen; medjutim gimnazijski
odgoj s privilegisanjem klasičnih jezika, grčkog i latinskog,
smatra prirodne nauke kao stvar od manje vrijednosti i
zanemaruje ih, pa tako biva, da početnici studenti često
nemaju potrebnih ; red znanja iz prirodnih nauka, koje su
od vrlo velikog značenja za pojedine struke studija, na
primjer za medicinu. Protiv ovog jednostranog načina obra
zovanja podigla se napokon opozicija i u samim nastav
ničkim krugovima. U inozemstvu, naprimjer u Švicarskoj,
odavno se već studijama prirodnih nauka pridaje najveća
važnost i na medicinu se pušta svaki, tko ima dovoljno
predznanja iz prirodnih nauka i matematike, pa ma on i
nemao prethodnog takozvanog klasičnog obrazovanja.
Isto se to radi i u Rusiji, Saveznim Državama i t. d.
U Rusiji, u kojoj progoni i bespravnost Zidova spa
daju u osnovna državna načela, propisano je jednim carskim
ukazom od 1897, da se u novi medicinski ženski institut,
koji se imao otvoriti, smije primati samo 5 procenata slu
šalica nekršćanskih vjeroispovijesti. I to se od tih 5 pro
cenata smije primiti samo 3 procenta Židovki, a ostala 2
procenta moraju biti zadržana za slušateljke muslimanskog
porijetla. T o je jedan od nazadnih koraka, koji su u Rusiji
na dnevnome redu. Ruska bi vlada imala u toliko manje
razloga za takve uredbe, što s jedne strane ogromna care
vina još u vrlo velikoj mjeri oskudijeva u liječnicima, a što
su s druge strane ruske ženske liječnice bez razlike vje
roispovijesti ili porijetla dobile svjedočanstvo o najvećoj
požrtvovnosti u vršenju svoga poziva. Tako profesor Dr.
Erismann, koji je mnogo godina djelovao u Rusiji, objavlja
slijedeće u predavanju, što ga je držao na 54. skupštini
liječničkog središnjeg udruženja u O lten u : „Ovih^ prvih
godina dobilo se vrlo povoljnih iskustava iz rada ženskih
liječnika. O ne su još od početka umjele zadobiti povjerenje
stanovništva; u plemenitoj utakmici sa svojim muškim ko
legama one su odnijele čak i pobjedu; pokazalo se ubrzo,
da na svakog ženskog liječnika dolazi prosječno godišnje
�265
više pacijenata, no na muške liječnike, ma da su i oni
vršili svoju dužnost velikom odanošću i požrtvovnošću,
naročito su se bolesne žene u gomilama obračale za liječ
ničku pomoć ženskim Eskulapima ."1
N a drugoj strani konkurencija žena, koje se toliko
bojao zainteresovani muški svijet, nije
nigdje štetno djelo
vala, naročito ne u liječničkoj praksi. Prvo, čini se, da
ženski liječnici dobivaju iz svojega spola jedan krug paci
jenata, koji se rijetko i tek u najvećoj nuždi obraćaju za
savjet muškom liječniku; a zatim se pokazalo i to, da
znatan dio žena, koje se posvećuju studijama, čim kasnije
stupe u brak, ili uopće i ne otpočinju liječničku praksu ili
je poslije kratkog vremena napuštaju. Pokazuje se, da su
kućne dužnosti, što ih buržoaski
svijet nameće domaćici,
naročito kad dodju još i djeca, tako velike, te mnogim
ženama postaje nemoguće, da u isto vrijeme služe dva
gospodara. Naročito žena, koja je liječnik, mora da bude
svakog trenutka i danju i noću spremna vršiti svoj poziv.
A to velikom broju njih nije moguće . 2
Pošto su Engleska ,8 Sjedinjene Države i Francuska
prve počele upotrebljavati žene i za privrednu inspekciju
— a potreba toga osjeća se u toliko jače, u koliko, kao
što je dokazano, broj radnica iz godine u godinu raste, a
tako se isto umnožava i broj poduzeća, u kojima su rad
nice isključivo ili pretežno uposlene — za ovim se pri
mjerom poveo i čitav niz njemačkih država. Baden, Ba1 Organizacija besplatnog liječenja na klinikama po velikim ruskim
gradovima. (Petrograd i M oskva). Njemački tromjesečnik za javno zdravstvo.
Braunschweig.
2 O teškoćama, što postoje za žene, koje imaju porodicu, a u isti
mah hoće, odnosno moraju da vrše neku službu, ima puno zanimljivog
materijala knjiga A d ele Gerhardove i H elen e Siraonove: „Materinstvo i
duševni rad“ (Berlin 1901., G eorg Reimer). U toj knjizi govore i na
osnovu svog iskustva govore spisateljice, umjetnice, pjevačice, glumice itd.
I rezultat je tih mišljenja, da društvo mora izmijeniti svoje socijalne od
nose sve iz tem elja, ako se hoće, da se potpuno razvije ženska inteli
gencija, koja se nalazi u izobilju i teži za akcijom, što je isto tako naj
veći interes i samog društva.
3 Prema posljednjem izvještaju za 1908. ima u Engleskoj 16 ženskih
privrednih nadzornika, i to M iss A . M . Anderson kao šef i 15 po
moćnica.
�266
varska, Hessenska, kraljevina Saska, W eimar, Wiirttemberg i t. d. pridodali su privrednim nadzornicima ženske
činovnike kao i pomoćnike i neke su od njih svojim
radom već stekle priznanje. U Pruskoj stoje privrednom
nadzorništvu na raspolaganje tri činovnice, u Diisseldorfu,
Breslavi i W iesbadenu svagdje po jedna. T a činjenica do
kazuje, da je Pruska i u ovom pogledu zaostala vrlo da
leko iza onoga, što bi bilo neophodno potrebno. T a ne
ima ni jedne pomoćne ženske sile u kotarima kao što je
Potsdam (s 32.229 radnica), Frankfurt a. O . (s 31.971),
Liegnitz (s 31.798) i u drugima, gdje bi one bile neop
hodno nužne. I ovdje se pokazuje, da radnica ima više
povjerenja u jednu predstavnicu svoga spola, te ženski
nadzorni činovnici dolaze po koji put do podataka, koji se
njihovim muškim kolegama ne daju. Jedna je još mana
ovog uredjenja to, što ti pomoćni činovnici nemaju po
svuda samostalan položaj, koji je za njihov rad neophodno
potreban, a ni plaća nije, kakva bi trebala da bude. Naj
veći broj vlada pristupio je ovoj novoj ustanovi pipajući i
oklijevajući.1
U Njemačkoj je nepovjerenje i konkurentsko neraspo
loženje prema upotrebi žena u javnim službama naročito
veliko zbog toga, što vojnički stalež liferuje svake godine
toliko neupotrebljivih oficira i isluženih podčasnika za sve
moguće položaje u državnoj i općinskoj službi, da za radne
snage iz ostalih krugova ne ostaje baš nimalo mjesta. Ali
i ako se ženama dade služba, ona im se daje sa znatno
manjom plaćom, poradi čega one u očima muškoga svijeta,
koji je prema njima već unaprijed neprijateljski raspoložen,
izgledaju kao stvorenja niže vrijednosti, a po tom i kao
konkurenti, koji im smanjuju nadnicu i plaću.
Mnogostrukost ženinih sposobnosti osobito se pokazala
na svjetskoj izložbi u Chicagu godine 1893. Ne samo da
su ženski arhitekti podigli veličanstvenu gradjevinu za iz
ložbu ženskih umjetničkih i privrednih proizvoda, nego su
se posjetioci divili još i finom ukusu i umjetničkoj izradbi
1 O d 1897., kad je u Bavarskoj imenovana piva tvornička nadzor
nica, dignuo se do 1909. broj ženskih činovnika na 2 6 . Četrnaest država
saveza ne imaju još ni jednog ženskog činovnika.
�267
izloženih predmeta, koji su svi bili djelo ženinih ruku. Pa
i na oblasti izuma žene su postigle već lijepih uspjeha, a
njih će u budućnosti biti još više. T ako je jedan američki
stručni dnevnik objavio popis pronalazaka, koje su učinile
žene, i evo tih predmeta, koje su one izum ile: Usavršena
mašina za predenje; razboj, koji se okreće (rotary loom)
i koji uradi triput više, no obični; elevator od lanaca;
škulja za parni šaraf; aparat za spašavanje prigodom po
žara; aparat za mjerenje vune, jedan od najosjetljivijih
strojeva, koji su ikada pronadjeni i koji je od neocjenjive
vrijednosti za industriju v u n e ; rezervoar vode, koji se može
nositi i koji se upotrebljava za gašenje v a tre ; jedan način
za upotrebu petroleja kao goriva za parostroje namjesto
drveta i ugljena; usavršena sprava za hvatanje iskara na
lokomotivama; signal za skretnice na željeznicama; jedan
sistem grijanja vagona bez vatre ; jedan uljeni flanel (lubri
cating felt) za smanjivanje trenja (pri kretanju željeznica) ;
stroj za pisanje; signalska raketa za m ornaricu; teleskop
za gledanje u d u b in e; jedan sistem za sprječavanje buke
kod željeznica, koje idu iznad gradova; sprava za pravilno
odvodjenje dim a; stroj za savijanje i lijepljenje kesa od
papira i t. d. Naročito su žene u mnogom pogledu usa
vršile strojeve za šivanje, tako su primjerice izumile po
moćnu spravu za šivanje jedara i debelih tkanina; aparat
za uvlačenje konca, dok stroj ra d i; usavršeni stroj za ši
vanje kože i t. d. Ovaj posljednji izum učinila je jedna
žena, koja već godinama radi u New Yorku sedlarski
posao. Teleskop za gledanje u dubinu, koji je pronašla
gospodja M ather, a usavršila njezina kći, jest pronalazak
od najveće važnosti, jer omogućava, da se pregleda dno
i najveće ladje, a da se ona radi toga ne prenosi na suho.
Pomoću toga teleskopa mogu se sa palube vidjeti dijelovi
ladje, utonule u kom brodolomu, prepreke za plovidbu i
torpedi i t. d.
M edju strojeve, koji su zbog svoje izvanredne komplikovanosti i genijalne konstrukcije skrenuli na sebe općenitu
pažnju, kako u Americi, tako i u Evropi, mora se ubrojiti
i jedna mašina za fabrikaciju kesa od papira. Veliki broj
ljudi, medju njima ugledni mehaničari, sve dotle je uzalud
�268
pokušavao da izradi takvu jednu mašinu. Jedna je žena,
Miss Maggie Knight, pronadje; zatim je ta dama konstrui
rala opet jednu mašinu za savijanje i lijepljenje kesa od
papira, koja radi koliko trideset lic a ; ona je sama uprav
ljala namještenjem te mašine u Amherstu, u državi M assa
chusetts.
Petnaesto
poglavlje.
Pravni položaj žene.
1. Borba za civilnopravnu ravnopravnost.
Socijalna zavisnost jedne rase, jedne klase ili jednog
spola dobija uvijek svoj izraz u zakonima i političkom ure
djenju zemlje, u kojoj oni živu. Zakoni su izraz vladajućih
interesa, formulirani u paragrafima i uzdignuti na stepen
prava jedne zemlje. Z e n e , k a o z a v i s n i , p o t l a č e n i
spol, d o b i j a j u p r e m a t o me t a k a v p o l o ž a j i u
p r a v u j e d n e z e m l j e . Zakoni su negativne i pozitivne
naravi. Negativni, u koliko pri diobi prava ni jednom riječi
ne spominju potlačenoga; pozitivni, u koliko mu ukazuju
na njegov potlačeni položaj i naznačavaju po koji izuzetak.
Našem općem pravu osnov je rimsko pravo, koje vodi
računa o čovjeku samo kao o biću, koje nešto posjeduje.
Staro germansko pravo, koje je ženi pridavalo više dosto
janstva, samo je jednim dijelom ostalo na snazi. Kako u
francuskom jeziku ista riječ, „ 1 hommett, označuje čovjeka
*
i muškarca, a isto tako u engleskom jeziku riječ ,,man“,
francusko pravo poznaje čovjeka tek kao muškarca, a isto
je tako do pred nekoliko decenija bilo i u Engleskoj, gdje
se žena nalazila u ropskoj zavisnosti od muža. Nekoć je
tako bilo i u Rimu. Tam o su postojali rimski gradjani i
žene rimskih gradjana, a gradjanka nije bilo.
U Njemačkoj se pravno stanje za ženu poboljšalo u
toliko, što je namjesto šarene karte nastupilo jedno jedin
stveno gradjansko pravo, pa su tako prava, koja je ona
tu i tamo imala, dobila opću važnost. Po njemu je ne
udata žena dobila neograničeno pravo na tutorstvo; žene
�su stekle pravo da budu svjedoci pri zaključivanju brakova
i pri pisanju oporuka; žena je nadalje dobila potpunu spo
sobnost za pravne poslove, to jest, da zaključuje ugovore,
izuzev, ako se (kao udata žena) obvezuje lično na neku
radnju, kao god što se bez privole muža ne smije pri
hvaćati nikakva tutorstva. Obveza bračne zajednice postoji
za obje strane, u koliko se zahtjevi druge strane ne izo
pače u zloporabu njenog prava. A ako su o tome kod
supruga suprotna gledišta, onda m u ž odlučuje, naročito
on ima da odredjuje mjesto stanovanja i stan. Zloupotreba
prava od strane muža riješava ženu od dužnosti, da mu se
pokori. Uprava kućanstvom pripada jedino ženi, ona ima
takozvanu vlast nad ključevima, po kojoj ona u krugu do
maćeg rada vodi brigu o muževljevim stvarima i zastupa
ga. Muž mora ispunjavati obveze, u koje ona stupi. Ipak
može muž ili sasvim ukinuti ili ograničiti ženinu vlast nad
ključevima. A ko on ovo pravo zlorabi, tutorski sud može
ovo ograničenje uništiti. Z ena je dužna preuzeti muževe
poslove u kući i izvan nje, ali samo, ako se iz načina
muževa života vidi, da mu je to obični posao.
Državni je sabor odbio zahtjev, da se kao pravilo uvede
bračna podvojenost dobara. O na se može obezbijediti samo
bračnim ugovorom, što se pri zaključenju braka vrlo često
propušta, pak poslije izaziva nesnošljivo stanje. Uvedena
je naprotiv takozvana zajednica uprave. Po njoj uprava
nad imanjem ženinim i uživanje plodova od njega pripada
mužu, ali je to ograničeno na dobro, koje je ona donijela
mužu. Naprotiv ženi pripada neograničeno upravljanje i
raspolaganje nad onim, što je ona za vrijeme braka stekla
svojim radom i vodjenjem kakvog posla. Muž nema prava,
da pravnim poslom obveže svoju ženu za imanje, koje mu
je ona donijela. A i obezbjedjenje može žena zahtijevati
u slučaju, kad se kod nje pojavi opravdana bojazan, da
joj je u opasnosti imanje, koje je donijela, što bi čestokrat
mogla prekasno doznati. A ona može podići i tužbu, da
se ukine zajednica uprave u slučaju, kad muž^ svojim po
stupanjem dovodi u veliku opasnost opstanak žene i djece.
Muž odgovara za štetu, koja se pojavila uslijed rdjave
uprave.
�270
Velika nepravda može se činiti ženi pri razvodu braka.
Naime, u slučaju rastave, mužu pripada imanje, koje su
supruzi zajedničkim radom stekli, pa čak i onda, kad je
m u ž k r i v a c , a žena najviše stekla; dok nasuprot žena
ima pravo tražiti skromno uzdržavanje samo onda, kad ga
ne može dobiti iz prihoda od svog imanja i od prinosa
svojega rada. Nadalje u slučaju rastave mužu ostaje imanje,
koje bi se, recimo, nakupilo od neutrošenih prihoda ženi
nog imanja.
Očinsku vlast zamijenila je roditeljska, ali kad se kod
roditelja pojavi razlika u mišljenju, očevo mišljenje preteže.
Kad otac umre, tada vršenje očinske vlasti zajedno s pra
vom na uživanje plodova od imanja djetetova prelazi na
mater. Rastavljena žena, čak i kad dobije pravo na odgoj
djeteta, ne ima pravo da zastupa dijete i da upravlja nje
govim imanjem, dok naprotiv otac uživa sva roditeljska
prava.
U Engleskoj do 1870. godine na temelju običajnog
zemaljskog prava muž je imao svojinu nad pokretnim
imanjem svoje žene. Njoj se pravo vlasništva ostavljalo
samo za nepokretna dobra, ali je i tu muž imao prava, da
upravlja i uživa plodove. Pred sudom je engleska žena
bila nula, ona nije mogla vršiti nikakve pravne poslove,
čak nije mogla ni da sastavlja pravovaljanu oporuku, ona
je bila rob svojega muža. Z a zločinstva, koja bi ona iz
vršila u prisutnosti svoga muža, bio je odgovoran on, ona
je smatrana kao nepunoljetna. A ko bi ona nekom napravila
štetu, onda se za tu štetu sudilo, kao kad bi je učinila
koja d o m a ć a ž i v o t i n j a , muž je za to imao da odgo
vara. Prema jednom predavanju, što ga je godine 1888.
držao u westminsterskoj kapeli biskup J. N. W ood, žena
još ni pred sto godina nije smjela jesti za stolom, niti
progovoriti prije, nego li je što zapitaju. Nad krevetom je
kao znak bračne' vlasti visio bič, koji je muž smio upo
trijebiti, kad god bi se žena uzjogunila. Samo su kćeri
imale da slušaju njene zapovjedi, sinovi su u njoj gledali
svoju služavku.
Prema odnosnim zakonima od 1870., 1882. i 1893.
ostaje žena vlasnicom ne samo onoga, što donese u brak,
�271
već i onoga svega, sto stekne ili dobije baštinom ili darom.
Pravni se odnošaji mogu izmedju supruga mijenjati tek
posebnim ugovorom. Englesko se zakonodavstvo povelo u
tom za onim Sjedinjenih Država. P o slije. zakona o zaštiti
djece od 1886 prelazi roditeljska vlast poslije očeve smrti
na mater. U zakonu o pravu nasljedstva od 1890. muž
je kao i prije predpostavljen. O ba supruga imaju slobodu
svjedočanstva. A li ako nije nikako drugačije odredjeno,
muž zadržava vas p o k r e t n i imetak pokojne žene. N a
suprot udovica baštini tek trećinu pokretnog dobra i dobija
trećinu prihoda zemlje, a ostalo pripada djeci. Prema no
vom zakonu o vlasništvu supruga od 1908. udata žena
duguje roditeljima i mužu uzdržavanje. A li ima još mnogo
ostataka starog sredovječnog prava, koji vrlo znatno po
goršavaju položaj udate žene. Kako smo vidjeli, dosada
je pravo bračne rastave još uvijek vrlo nepovoljno po ženu.
Preljub muža još uvijek ne može biti povod rastave za
ženu, to on postaje tek onda, kad je u savezu s okrutnošću, bigamijom, silovanjem i t. d. 1
Osobito natražno ostaje za ženu uopće gradjansko
pravo za ženu u Francuskoj i u svim zemljama — većinom
romanskim — na koje jako upliviše ili u kojima s nekim
promjenama direktno vrijedi francuski gradjanski zakonik.
Tako u Belgiji, Spaniji, Portugalskoj, Italiji, ruskoj Polj
skoj, u Nizozemskoj i većini švicarskih kantona. O naziranju Napoleona I. o položaju žene postoji jedna karakte
ristična rečenica, koja vrijedi još i d a n a s : „Jedno nije
francuski, a to je žena, koja može činiti, što joj se svidi .“2
T ek što se uda, dolazi žena pod skrbništvo muža. Po
§ 215. gradjanskog zakonika ona bez privole muža ne smije
stupiti pred sud, ma i imala kakav javni posao. Prema
§ 213. ima muž da štiti svoju ženu, a ona ga mora slu
šati. O n upravlja imanjem svoje žene, što ga je ona doni
jela u brak, on može njezina dobra prodati, opteretiti hipo
tekama, a da ona tome i ne da svoje privole. Posljedica
1 A . Chapman i M . Chapman, T h e status of women under the
english Law . London 1909.
2 L. Bridel, La puissance maritale (Bračna vlast). Lausanne 1679.
�272
je toga, da se
žena često nalazi u položaju pukog roba.
Muž zapija s
bludnicama ili u gostioni ono, što žena
stekne, ili pravi dugove ili zakarta prihod ženin i pušta
nju i djecu da
skapavaju,on ima dapače ito pravo, da
od ženina poslodavca traži njezinu zaslužbu. Pa tko da
joj onda zamjeri, ako se ona u takvom stanju odriče fri
volne bračne zajednice, kako je to vrlo česti običaj u Fran
cuskoj.
O na ne može dalje u večini romanskih zemalja — u
Francuskoj do 1897. — dolaziti kao svjedok kod zaklju
čivanja oporuka i bilježničkih akata. Nasuprot tomu, nju
se pušta — čudna li protivrječja — svjedočiti pred sudom
u svim kriminalnim slučajevima, gdje njezino svjedočanstvo
prema prilikama može izazvati smaknuće jednog čovjeka.
U k r i m i n a l n o m j e p r a v u o n a p o s v u d a s ma
t r a n a p u n o p r a v n o m i nj oj s e za s v a k i z l oč i n
i p r e k r š a j mj e r i i s t o m mj e r o m, k a o i m u š k a r c u .
Ovo protivrječje ne će da vide naša gospoda zakonodavci.
Kao udovica može ona načiniti oporuku o svojoj ostav
štini, ali nju se ne pušta u velikom broju država da bude
svjedokinja kod oporuke, dok medjutim prema članku 1029
gradjanskog zakonika ona može da bude imenovana i zvr šiteljicom oporuke.
U Italiji je ona od godine
1877. prema gradjanskom zakoniku smatrana kao puno
pravna svjedokinja.
Predpostavijanje muškarca ističe se osobito jako u za
konu o bračnoj rastavi. Prema gradjanskom zakoniku u
Francuskoj je bilo dopušteno suprugu, da podnese predlog
za rastavu braka, čim bi žena sagriješila preljubom, me
djutim po članku 230 žena je mogla podnijeti taj predlog
samo onda, kad bi muž svoju konkubinu uzdržavao zajed
ničkim imanjem. Ovaj je članak zakonom o rastavi braka
od 27. srpnja 1884. pao, ali je u francuskom kaznenom
pravu ostala i dalje ova razlika, što je veoma karakteristično
za francuske zakonodavce. Zgriješi li žena preljubom, ona
se kazni tamnicom od 3 mjeseca do 2 godine. Muž se
kažnjava samo tada, ako prema navedenom članku 230
gradjanskog zakonika uzdržava konkubinu u kući bračnog
para, pa ga žena zbog toga tuži. Ali njega se, ako je
�273
proglašen krivim, odsudi tek na novčanu globu od 100 do
2000 franaka. (Članak 337. i 339. kaznenog zakona).
Takva pravna nejednakost bila bi nemogućom, kad bi
u francuskom parlamentu sjedjele i žene. Slično pravo
postoji u Belgiji. Kazan za preljub žene ista je, kao i
u Francuskoj, dok se muž kazni samo onda, ako je
preljub učinjen u stanu bračnog para, pa i onda se muž
kažnjava tamnicom od jednog mjeseca do jedne godine.
Nešto je dakle pravednije u Belgiji, nego li u Francuskoj,
ali tu kao i tamo, postoji dvogubo pravo za muškarca i
ženu. Slične odredbe pod uplivom francuskoga prava po
stoje u Spaniji i Portugalskoj. Talijansko opće pravo (ci
vilno pravo) od godine 1863. dopušta ženi rastavu, ako
muž uzdržava svoju konkubinu u kući, ili na mjestu, gdje
se boravak prilježnice mora smatrati osobito teškom uvrje
dom supruge. G odine 1907., u isto vrijeme sa zakonom
(od 21. lipnja), koji je promijenio čitavi niz članaka u
gradjanskom zakoniku obzirom na zaključivanje brakova,
prihvaćen je konačno od obih komora zakon od 13. srpnja,
koji čini ženu jedinom posjednicom svega onog, što je
ona samostalno stekla ili dobila baštinom ili darom. Muž
je izgubio pravo raspolaganja nad posebnim ženinim imet
kom. T o je prvi dobar korak u francuskom zakonodavstvu
i francuska žena stoji danas na istom onom stupnju, na
koji je engleska žena stupila zakonom od 1870.
Mnogo dalje, ne samo u poredjenju s francuskim, već
i s njemačkim gradjanskim zakonikom, polazi novi švicarski
civilni zakonik, prihvaćen 10. prosinca 1907., koji će od
1. siječnja 1912. stupiti na snagu. Namjesto različitih za
kona pojedinih kantona, — koji su se dijelom oslanjali na
francuski Code civil, kao Z eneva, W aadt i talijanska Švi
carska ; ili na austrijsko pravo, kao Bern i L u zern ; ili na
staro običajno pravo, kao Schwyz, Uri, Unterwalden i
t. d., — dobija sada Švicarska jedan jedinstveni zakon.
Sloboda žene i djece zajamčena je. Novi zakon priznaje
ženi sudjelovanje kod bračnih prihoda (jedna trećina) i
onda, ako je žena tu bila samo kao pomoćnica ili kućanica.
Pa i u pravu nasljedjivanja stoji ona bolje, nego u njemač
kom pravu. T ako ona uz muževe roditelje dobiva osim
A . Bebel: Ž ena I socijalizam.
18
�274
polovice ostavštine još i doživotnu prehranu od druge po
lovice. Dužnici muževima, koji se ne brinu, kako treba,
za ženu i dijete, mogu biti pozvani od suca, da svoje
dugove uprave na ženu. Medju bračne zapreke nije ubro
jena zabrana, da se rastavljeni suprug vjenča s onim, s kojim
je počinio preljub. (Dotični § 289. francuskog gradjanskog
zakonika otpao je i u Francuskoj godine 1904.) Pravo
bračnog posjeda ostalo je u glavnom onako, kako je to u
njemačkom civilnom zakoniku. U prvom redu odlučuje
bračni ugovor, koji se može zaključiti i prije i poslije vjen
čanja. Vanbračna djeca imadu, ako je materi obećana
ženidba, pravo ne samo na alimente, kao što je to po
njemačkom pravu, već i na očevo ime stekavši time prava
bračne djece.
Švedska je zakonom od 11. prosinea 1874. obezbijedila udatoj ženi pravo, da slobodno raspolaže onim, što
stekne svojim ličnim radom. Danska je g. 1880. isto to
načelo uzdigla na stupanj prava. A po danskome pravu
svojina ženina ne može da odgovara ni za muževljeve
dugove. Sasvim tako glasi i norveško pravo od god. 1888.
i finsko od godine 1889 : udata žena ima isto pravo ras
polagati svojim imetkom, kao i neudata, tek ima nekoliko
iznimaka, spomenutih u zakonu. U norveškom se zakonu
izrijekom veli, d a ž e n a p o s l i j e b r a k a p o s t a j e
ne s l o b o d n a .
,,U skandinavskim, kao i u gotovo svim drugim zem
ljama, došao je taj općeniti pokret za proširenje .posebne
svojine* ženine do iste one tačke, do koje je došao i u
E ngleskoj: do r a d n e privrede udate žene. Vladajuće
klase mnogo su radije napustile patrijarhalni položaj malog
čovjeka nad radnikom, nego li položaj čovjeka iz vlastitog
svog sloja nad ženom, koja nešto posjeduje.4,1
U 7
rakonu od 27. svibnja 1908. čini dansko zakono
davstvo dalji jedan korak. N e vrši li suprug, odnosno otac
dužnost uzdržavanja, žena, odnosno djeca mogu tražiti, da
im se uzdržavanje omogući iz javnih sredstava, čim je
oblast ustanovila visinu svote za uzdržavanje.
1 Marianne
Tiibingen 1907.
W eber,
Supruga
i majka u razvoju prava,
str. 3 7 7 .
�275
Pravo odgajanja djece i pravo da donosi odluke o nji
hovom uzgoju pripada ocu po zakonodavstvu najvećeg
broja zem alja; ovdje ondje dopušta se materi podredjena
saradnja u tom poslu. Staro rimsko načelo, koje je stajalo
u najoštrijoj suprotnosti prema dobi matrijarhata, naime, da
otac ima sva prava nad djecom, danas čini posvuda osnovni
ton zakonodavstva.
U Rusiji imav udata žena pravo raspolaganja tek nad
svojim imetkom. Sto se tiče njezine privredne djelatnosti,
ona je potpuno zavisna od svojega muža. Bez njegove
dozvole njoj se ne daje putnica, neophodno potrebna kod
svake prom jeni stanovanja D a bi preuzela kakvo namještenje ili se bavila kakvim god privrednim poslom, ona
mora za to imati isto takvu privolu muža. Bračna je rastava
postoječim zakonom tako oteščana, te se može provesti
tek u vrlo rijetkim slučajevima. Mnogo je nezavisniji po
ložaj žene bio prije u starim seoskim općinama, što se
ima zahvaliti komunističkim uredbama, koje još postoje ili
na koje još postoji sječanje. O na je bila upraviteljica svog
posjeda. Uopče je komunizam za ženu najpovoljnije soci
jalno stanje, što nam je več pokazalo razlaganje o dobi
materinskog prava.1 U Saveznim Državama žene su izvojevale potpunu civilnopravnu ravnopravnost, a tako su isto
spriječile, da se uvedu engleski i slični zakoni o prostituciji.
1 Kako je tačno ovo shvatanje, vidi se iz Aristofanove vesele igre
„Ženska pučka skupština" (preveo Hieronymus Miiller, Leipzig 1846).
Aristofan opisuje u toj veseloj igri, kako se atenska država bila toliko
približila propasti, da već nitko nije znao, kako bi se spasla. Pritani na
pučkoj skupštini staviše atenskim gradjanima pitanje: kako da se spasi
država. N a to jedna žena, preobučena u muško, predlaže : da se ženama
preda upravljanje državnim kormilom i ovaj predlog bude bez prigovora
pjrihvaćen, „jer je to još jedino bilo, što se u A teni nije dogodilo".
Z en e uzmu državnu upravu u svoje ruke i odmah uvedu k o m u n i z a m .
D ašto, da Aristofan ovo stanje ismijeva, ali je karakteristično u njegovoj
pjesmi to, što žene, čim počnu odlučivati u javnim poslovima, zavode
komunizam, kao državno i društveno uredjenje, koje je sa njihovog gle
dišta jedino pam etno. Aristofan zbilja nije ni slutio, kako je u šali po
godio istinu.
�276
2. Borba za političku ravnopravnost.
V eć opipljiva pravna nejednakost žena prema ljudima
nagnala je naprednije medju njima, da traže politička prava,
da bi putem zakonodavstva isposlovale za sebe ravno
pravnost. T o je ista ona misao, koja je vodila i radničku
klasu, da svoju agitaciju upravi k cilju osvajanja političke
vlasti. Ono, što je za radničku klasu pravo, ne može da
ne bude pravo i za žene. Potlačene, bespravne, u mnogom
pogledu zapostavljene, one imaju ne samo pravo, već i
dužnost, da se brane i da se late svakog sredstva, koje
im se čini zgodno, da bi sebi izvojevale nezavisni položaj.
Dabogme, da i protiv ovih težnja opet viču reakcijonarne
žabe. D a vidimo, s kojim pravom.
Z ene, obdarene visokim duševnim sposobnostima, umjele
su u raznim periodama i kod najrazličitijih naroda igrati
političku ulogu od velikog uticaja, čak i tamo, gdje, kao
vladarice, nijesu držale silu u svojim rukama. O d toga se ne
izuzima čak ni papinski dvor. A ko do upliva nijesu mogle
doći neposredno i preko prava, što su ih uživale, one su
to činile putem duševne nadmoćnosti, pa i spletke i intrige.
Osobito je velik njihov uticaj, i to kroz čitave vjekove,
bio na francuskom dvoru, a ništa manji i na španjolskim i
talijanskim dvorovima. T ako je krajem sedamnaestog sto
ljeća na dvoru Filipa V . španjolskog velika komorkinja
Marija od Tremouillea, vojvotkinja od Đracciana i kneginja
od Ursinsa, bila kroz trinaest godina prvi ministar Spanije
vodeći kroz to vrijeme izvrsnim načinom španjolsku politiku.
Pa i kao vladarske metrese one su se majstorski razumjele
u to, da sebi zajamče često silni politički upliv; podsje
ćamo samo na poznata imena, na Maintenonicu, metresu
Ljudevita X IV ., i na Pompadourku, metresu Ljudevita X V .
Veliki dušpvni pokret, što se u osamnaestom vijeku izvršio
medju muževima, kao što su Montesquieu, Voltaire, d A lembert, Holbach, Helvetius, La Mettrie, Rousseau i mnogi
drugi, nije ostao bez uticaja na žene. I ako su mnoge od
njih samo iz mode, ili iz žudnje za intrigama, ili iz ma
kojih drugih ne baš svijetlih razloga učestvovale u tom
velikom pokretu, koji je podvrgavao sumnji opravdanost
�277
svih osnova države i feudalnog društva i potkopavao ih,
veliki broj žena živo se interesirao za njega i učestvovao
u njemu samo iz oduševljenja prema uzvišenim ciljevima.
V eć nekoliko decenija prije provale velike Revolucije, koja
je svježinom bure zaduvala Francuskom rasklimavši i sru
šivši sve staro i oduševivši najnaprednije duhove cijelog
kulturnog svijeta jasnim slavljem, hrlile su žene gomilice u
znanstvene i političke klubove i sudjelovale u debatama,
gdje su se nečuvenom dotada smionošću tumačila filozofska,
prirodoznanstvena, religijozna, socijalna i politička pjtanja.
P a kad je konačno u srpnju 1789. uvod za veliku Revo
luciju započeo jurišem na bastillu, bile su žene iz najviših
slojeva i iz puka, koje su vrlo aktivno ušle u pokret i vrlo
znatno uplivisale kao pristalice i protivnice. Ekscesivne kako
u dobru, tako i u zlu, one učestvovahu, gdjegod bi im se
pružila prilika. Velika većina povjesničara više je od velikih
djela isticala ispade Revolucije, koji su pod tadašnjim
uslovima bili sasvim prirodni, jer su bili posljedica sve
kolikog onog golemog ogorčenja zbog neopisive korupcije,
eksploatacije, laži, preziranja, bestidnosti i izdaje, što su ih
vladajuće klase pokazivale i vršile prema narodu. Pod uticajem tih jednostranih opisa pjevao je Schiller ono svoje:
žene postaju hijenama i na užasan se način podruguju. Pa
ipak su one tih godina dale tako mnogo primjera heroizma,
duševne veličine i sposobnosti požrtvovanja, koja zadivljava
čovjeka, da bi napisati jednu nepristranu knjigu „O ženama
u velikoj Revoluciji" značilo podići im jedan počasni stup,
svijetao na daleko.1 T a i sam M ichelet kaže, da su žene
bile avantgarda revolucije. O pća bijeda, u kojoj se francuski
narod nalazio pod pljačkaškim i sramotnim režimom Burbonaca, padala je svom težinom, kao uvijek u takvim pri
likama, osobito na žene. Pošto im zakon nije dopuštao, da
gotovo ni na kakav častan način zaradjuju, one su u dese
tinama hiljada padale kao žrtve prostitucije. Uz to je došla
i glad godine 1789., koja je do vrhunca popela bijedu
njihovu i njihovih. O na ih je u listopadu nagnala na jurišanje vijećnice i na povorku u Versailles, sjedište dvora;
1 V idi Emma A dler, Znam enite žene u francuskoj revoluciji. Beč 1906.
�278
ali ona je potaknula i veliki broj njih, da kod narodne
skupštine traže, „da se opet uspostavi jednakost izmedju
muškarca i žene, da im se dade sloboda rada i uposlenja
i da im se ustupe namještenja, za koja su sposobne". A
pošto su pojmile, da moraju imati moć doći do svog prava
i da se moć dade izvojštiti samo onda, ako se organizuju i
sakupe u masama, one su ustrojile po čitavoj Francuskoj
ženska udruženja s neobično velikim brojem članova i su
djelovale na skupštinama muškaraca. 1 kad je genijalna
gospodja Roland sebi preduzela, da medju „državnicima"
revolucije, Girondistima, igra političku ulogu vodje, vatrena
i rječita Olimpija de Gonges uzela je u svoje ruke vodstvo
žena iz naroda čitavim oduševljenjem, koje je bilo u nje
zinom temperamentu.
Kad je 1793. konvenat proklamirao prava čovjeka (les
droits de 1’ homme), ona je odmah uvidjela, da su to tek
prava muškarca. Njima nasuprot stavila je Olimpija de
Gonges u društvu sa Ružom Lacombe i drugima 17 čla
naka „ženskih prava", koja je na 28. brumairea (20. stu
denoga 1793.) opširno tumačila pred pariškom općinom,
17 članaka, koji još i danas zaslužuju potpuno odobrenje
i u kojima je bila rečenica, što odgovara situaciji: „Ima li
žena pravo uspeti se na stratište, ona mora da isto tako
ima i pravo dignuti se na govornicu." Njezini zahtjevi
ostadoše neispunjeni. Medjutim, njeno ukazivanje na pravo
žene, da se u stanovitom slučaju i preko svoje volje popne
na stratište, dobilo je krvavu potvrdu. Zbog njenog zala
ganja za prava žene s jedne strane i zbog njene borbe
protiv nasilja konventa s druge strane, konvent je našao,
da je ona sazrela za stratište; njezina glava padne još
3. studenoga iste godine. P et dana poslije toga pala je i
glava gospodje Roland. O bje umriješe kao junakinje.
Kratko drijeme prije njihove smrti, 17. listopada 1793.,
konvenat je svoje neprijateljsko raspoloženje prema ženama
potvrdio i time, što je donio odluku, da se raspuste sva
ženska udruženja, a kasnije je otišao čak tako daleko, kad
žene nastaviše protestirati protiv nepravde, koja se prema
njima vrši, da im je zabranio posjećivanje konventa i javnih
skupština i postupao je prema njima kao prema buntov
nicima.
�279
Kad je konvenat, videći, gdje se protiv njega diže mo
narhistička Evropa, objavio, da je „otadžbina u opasnosti*4
i naredio, da cijeli narod ustane na noge, pariške se žene
ponudiše, da čine ono, što su dvadeset godina poslije
oduševljene pruske žene i uradile: da puškom u ruci brane
otadžbinu u nadi, da time dokažu svoje pravo na jednakost.
Ali im se u gradskoj vijećnici istaknuo nasuprot radikalac
Chaumette, koji im je doviknuo: „O tkad je ženama do
pušteno, da izdaju svoj spol, pa da se prave muškarcima?
O tkad je nastao taj običaj, da one napuštaju skromnu
brigu o kućanstvu, kolijevku svoje djece, pa da izlaze na
javna mjesta, da sa tribina drže govore, da stupaju u re
dove četa, jednom riječi, da ispunjavaju dužnosti, koje je
priroda jedino čovjeku dodijelila ? — Priroda je rekla
muškarcu: budi muškarac ! Trka, lov, zemljoradnja, politika
i napori svih vrsta tvoja su p r i v i l e g i j a ! O na je ženi
rekla: budi žena! Briga o djeci, sitnice kućanstva, slatko
nespokojstvo materinstva, to su tvoji r a d o v i ! — Lude
žene, zašto hoćete da budete muškarci? Sta vam je još
potrebno ? U ime prirode ostanite ono, što je s te ; i daleko
od toga, da nam zavidite na opasnostima tako burnog
života, zadovoljavajte se time, što ćete činiti, da mi na te
opasnosti zaboravljamo, kad smo u krilu svojih porodica,
što ćete nam upravljati pogled na divnu sliku djece, koju
ste vi svojom nježnom brigom usrećile.“
Nesumnjivo je, da je radikalac Chaumette ovo prosto
oteo iz usta najvećem broju naših muškaraca. I mi sma
tramo, da je to pametna podjela rada, ostaviti muškarcima
obranu zemlje, a ženama brigu o kući i ognjištu. A što se
ostaloga tiče, govornički izlijev Chaumettov samo je jedna
fraza. Sto on govori o mukama muškarčevim pri obradjivanju zemlje, nije tačno, jer u zemljoradnji, još od naj
starijih vremena pa sve do današnjeg dana, žena nije imala
najlakšu ulogu. Napori lova i trke nisu nikakovi „napori**,
već jedna zabava muškarcima. A politika ima opasnosti
samo za o n e , koji plivaju p r o t i v struje; uostalom, ona
izaziva bar isto toliko zadovoljstva, koliko i napora. Iz ove
besjede govori egoizam muškarca.
Slična nastojanja, kakva izazvaše u Francuskoj pojava
�280
enciklopedista i velika revolucija, pojavila su se u Sa
veznim Državama, kad su se ove sedamdesetih i osam
desetih godina borile za nezavisnost od Engleske i uvele
demokratski ustav. T u je bila u prvom redu Mercy O ttis
W arren i žena kasnijeg drugog predsjednika Saveznih
Država Mrs. Adam s i njoj slične žene, koje su se izlo
žile za političku ravnopravnost. Njihovom je uplivu trebalo
zahvaliti, da je barem država New Yersey dala pravo
glasa ženama oduzevši im ga opet već 1807. godine. Još
prije provale revolucije u Francuskoj (1787.) bio je tu
Condorcet, kasniji Girondista, koji se u jednom sjajnom
eseju zauzeo za žensko pravo glasa i potpunu političku
jednakost spolova.
Potaknuta velikim dogadjajima u susjednoj zemlji, po
digla je s onu stranu Kanala svoj glas 1759. rodjena
hrabra Marija Wollstonecraft. 1790. pisaše ona knjigu
proti Đurkeu, najžešćem protivniku francuske revolucije, u
kojoj je branila traženje čovječjih prava. Ali vrlo skoro
došla je ona do toga, da i za svoj vlastiti spol traži čo
vječja prava. T o se dogodilo u njenoj, godine 1792. izašloj knjizi: A Vindication of the Rights of women (O prav
danje ženskih prava), u kojoj je, kritikujući oštro svoj spol,
tražila i smjelo branila za žene potpunu jednakopravnost.
Ali je, što je i naravno, naišla na najžešći otpor i najteže
i najnepravednije napadaje. Poslije teških duševnih borbi,
ona je umrla (1797.) prezrena i ismijana od svojih savremenika.
No najčudnije je to, što se u isto vrijeme, kad se u
Francuskoj, Engleskoj i Saveznim Državama pojaviše piva
ozbiljna nastojanja oko izvojštenja političke ravnopravnosti
žena, našao u zaonda zaostaloj Njemačkoj jedan njemački
spisatelj •— T h . G . v. H ippel — izdavši knjigu, u kojoj
je, isprva anonimno, pod naslovom „O gradjanskom po
boljšanju žena“, Berlin 1792., zagovarao jednakopravnost
žena. T o bijaše u doba, kad bi u Njemačkoj jednako
dobro došla i knjiga „ O gradjanskom poboljšanju muška
raca". T o više se treba diviti smionosti toga čovjeka, što
je u toj knjizi povlačio sve konzekvencije za socijalnu i
�281
političku ravnopravnost spolova i sto je to vrlo spretno i
s mnogo duha i branio.
O donda je dugo vrijeme počivala tražbina političke
ravnopravnosti žena s muškarcima, ali je taj zahtjev postao
pomalo postulatom u naprednijem ženskom pokretu svih
kulturnih zemalja, a u nekim je državama i ostvaren. U
Francuskoj su se za društvenu jednakost spolova zauzeli
St. Simonisti i Fourieristi i Fourierist Considerant je u
ustavnoj komisiji francuskog parlamenta godine 1848. pred
ložio, da se] ženama dadu jednaka politička prava. 1851.
opetovao je Pierre Leroux predlog u komori, ali isto take
bez uspjeha.
Danas su stvari u bitnom drugačije. Čitavi se razvoj,
sve su se prilike odonda znatno promijenile, pa su tako
promijenile i položaj ženin. O ne su više, nego ikada svim
strunama svojega bića vezane s tokom društvenog razvoja
i više su, nego ikada samostalne. M i vidimo, kako u svim
kulturnim državama stotine tisuća i milijuni žena rade jed
nako muškarcima u najraznolikijim zanimanjima i kako iz
godine u godinu raste broj onih, koje je vlastita snaga i
vlastita sposobnost potaknula da vode borbu za egzistenciju.
Ne može dakle ženama, isto kao ni muškarcima, biti ravno
dušno, kako stoje naše socijalne i političke prilike. Pitanja
na primjer, kao što s u : kakva se unutrašnja, a kakva
spoljna politika vodi, da li ona izaziva mogućnost rata ili
ne; hoće li država svake godine stotine hiljada zdravih
ljudi prikivati za vojsku, a desetine hiljada odgoniti u tud jin u ; hoće li se najnužnije životne namirnice poskuplji
vati porezima i carinama i u toliko više pritiskati onu po
rodicu, koja je mnogobrojnija i to u doba, kad su kod velike
većine sredstva za život u najvećoj mjeri skučena, — ta se
pitanja isto toliko tiču žene, koliko i muškarca. I žena
plaća izravne i neizravne poreze na svoj način života i od
svojih dohodaka. Sistem odgajanja za nju je od najveće
važnosti, jer način odgoja odlučuje u velikoj mjeri o polo
žaju njezinoga sp o la ; kao mati ona je kod toga dvostruko
zainteresovana.
Dalje, stotine hiljada i milijuna žena u stotinama za
nimanja lično su isto tako živo zainteresovane stanjem so^
�282
cijalnog zakonodavstva. Pitanja, koja se tiču dužine radnog
vremena, noćnog, nedjeljnog i dječijeg rada, rokova u ko
jima se plaća najamnica i otkazuje posao, zaštitnih mjera
u tvornicama i radionicama, jednom riječi, radničke zaštite,
dalje cijelo zakonodavstvo o osiguranju, sistem privrednih
sudova i t. d. od najvećeg su interesa i za nju. Radnici
poznaju samo nepotpuno ili baš nimalo stanje mnogih in
dustrijskih grana, u kojima su žene isključivo ili pretežno
uposlene. Poduzetnicima je sav interes u tome, da prikri
vaju rdjavo stanje, za koje su oni krivi, a privredna in
spekcija u mnogom se pogledu i ne prostire na one pri
vredne grane, u kojima su žene isključivo uposlene, ili
je još sasvim slaba, a tu su baš zaštitne mjere najnužnije.
T reba tek potsjetiti na radne prostorije, u kojima po
našim gradovima rade švelje, krojačice, čistiteljice i t. d.
Odonud još ne dodje nikakva gotovo tužaljka, tamo ne
prodre dosada nikakva još inspekcija. Z ena je kao privredno
biće interesovana i na trgovačkom i carinskom zakonodav
stvu i na čitavom gradjanskom pravu. Ne može dakle biti
nikakve sumnje o tom, da ona ima isto toliko, koliko i
muškarac interesa, da stekne upliva na stvaranje naših
prilika po zakonodavstvu. Njezino učestvovanje u javnom
životu dalo bi baš njemu veliki polet i otvorilo bi mu tolike
nove vidike.
Na sve te pretenzije dolazi kratak odgovor, koji odbija:
žene se ništa ne razumiju u politiku, šta više, najveći
broj njih ne će zato ni da čuje, a ne umiju ni da iskoriste
pravo glasa. T o je istina i nije istina. Odista, dosada još
nisu široki ženski krugovi, bar u Njemačkoj, tražili političku
ravnopravnost. Prva žena, koja se još krajem šezdesetih
godina u Njemačkoj za nju založila, bila je gospodja Hedwig
Dohm. U novije vrijeme za nju se snažno bore radnice,
koje su socijalno-demokratskog uvjerenja.
Prigovorom, da su žene dosada pokazivale veoma slabo
zanimanje prema političkom pokretu, ne dokazuje se ništa.
A ko se žena dosad ništa nije ticala politika, time nije do
kazano, da ih se ona n e m o r a ticati. Isti razlozi, koji se
navode proti pravu glasa za žene, isticani su i u prvoj po
lovini šezdesetih godina protiv općeg prava glasa za muškarce.
�283
1 sam pisac ovoga djela pripadao je još 1863 onima, koji
su bili p r o t i v njega, a četiri godine kasnije on je općem
pravu glasa imao da zahvali, što je izabran u njemački
državni sabor. Desetinama hiljada dogodilo se slično : svaki
je od njih od Savla postao Pavao. P a ipak ima još mnogo
ljudi, koji svoje političko pravo ili ne iskorišćuju ili ne umiju
da ga iskoriste, ali to još nikako nije razlog, da im se ono
oduzme, i ne ima nikoga, tko bi im ga htio oduzeti. Pri
izborima za njemački državni sabor redovito ne glasa 25
do 30 procenata birača, a oni se rekrutiraju iz s v i h klasa
A medju 70 do 75 procenata njih, koji učestvuju pri izbo
rima, po našem mišljenju većina njih glasuju onako, kako
n e bi smjeli glasati, kad bi pojmili svoj pravi interes. Sto
oni to još nisu pojmili, uzrok je nedovoljno političko obra
zovanje.
A li se političko obrazovanje ne dobija na taj način,
što će se mase držati daleko od javnih poslova, nego tako,
što će se one pustiti, da vrše svoja politička prava. Nitko
bez vježbanja ne postaje vještak. Vladajuće klase uspijevale
su dosada, da u svom interesu veliku većinu naroda održa
vaju u stanju političke maloljetnosti. Z bog toga je sve do
danas zadatak jedne klasno svijesne i cilja svijesne manjine
bio, da se sa energijom i oduševljenjem bori za interese
cjeline i da tromu masu potresa i uzdigne na svoju visinu.
A li je tako bilo do danas u svim pokretima, pa ne može
ni da začudjava ni da oduzima hrabrost, što ni u ženskom
pokretu nije drukčije. Dosadašnji uspjesi pokazuju, da su
napori i žrtve bili nagradjeni, a budućnost donosi pobjedu.
U času, kad žene dobiju ista prava, što ih imaju i
muškarci, kod njih će se probuditi i svijest o dužnostima.
Pozvane, da dadu svoje glasove, one će se zapitati: radi
čega? Z a koga? Toga časa u odnosu izmedju muškaraca
i žene javit će se čitavi niz podsticaja, koji će, daleko od
toga da pogoršaju taj uzajamni odnos, naprotiv sasvim ga
poboljšati. Z ena, koja je neupućenija, obratit će se, sasvim
je prirodno, na muškarca, koji je obavješteniji. Posljedica
je toga izmjena ideja i uzajamno poučavanje, stanje, kakvo
je dosada samo u najrjedjim slučajevima postojalo izmedju
muškarca i žene. T o će dati nove draži njenom životu.
�284
Nesrećna razlika izmedju spolova u pogledu obrazovanosti
i shvatanja, koja izaziva tolike diferencije u mišljenju i spo
rove, čovjeka odvlači od tolikih njegovih dužnosti i nanosi
štetu općenitom interesu, sve će više iščezavati. Umjesto
kamena smutnje čovjek će u ženi istih pogleda dobiti oslon ;
ona će, ako je sama svojim obvezama spriječena da uče
stvuje u jednoj stvari, davati čovjeku podsticaja, da vrši
svoju dužnost. O na će isto tako smatrati da je sasvim u
redu, da se jedan dio prihoda daje na novine i agitacione
svrhe, zbog toga, što i njoj novine služe za pouku i zabavu
i zbog toga, što ona razumije, da su žrtve za agitaciju
nužne, ako se hoće izvojevati ono, što njezin muž i njezina
djeca nemaju — život, dostojan ljudi.
T ako će obostrana briga za opći interes, koji je najtješnje spojen s ličnim, uticati tako, te će i muškarca i
ženu oplemenjivati u najvećoj mjeri. Dogodit će se suprotno
onome, što tvrde kratkovidni ljudi ili neprijatelji zajednice,
koja bi počivala na potpunoj ravnopravnosti sviju. Ovaj
odnošaj izmedju oba spola bit će u toliko ljepši, u koliko
više društvene ustanove budu muškarca i ženu oslobodjavale materijalne brige i prekomjernog tereta rada. Nadalje
će vježbanje i odgoj pomoći u ovom slučaju, kao i u svim
ostalim. A ko ne idem u vodu, ne naučih nikad plivati;
ako ne učim nijedan tudji jezik i
ne vježbam se unjemu,
nikad ne ću znati govoriti njime.
Svaki nalazi,da je ovo
sasvim prirodno, ali mnogi ne poimaju, da to isto važi i
za državne i za društvene poslove. Z ar su naše žene nesposobnije od crnaca, koji mnogo niže stoje, a kojima je
u sjevernoj Americi priznata politička ravnopravnost ? Ili,
zar da jedna duševno visoko razvijena žena ima manje
prava, no najsuroviji, najneobrazovaniji muškarac, no na
primjer jedan nadničar iz zadnje Pomoranske, koji nema
pojma ni o čemu, ili kakav ultramontanski poljski radnik
na kanalima, i to samo zato, što ih je slučaj poslao na
ovaj svijet kao muškarce ? Sin ima više prava od majke,
od koje je naslijedio možda svoje najbolje osobine, koje
su ga tek napravile onim, što je. Zbilja sm iješno!
Uostalom, mi više ne riskiramo da skačemo u mrak,
u područje, koje je nepoznato. Sjeverna Amerika, Nova
�285
Zeelandija, Australija i Finska već su prokrčile put. O tom
djelovanju pisao je već 12. studenoga 1872., sudac Kingmann iz Lasamie City u Ženskim Novinama (W om en’s
Journal) u Chicagu ovo :
„V eć su tri godine, kako su na našem teritoriju žene
dobile pravo glasa, a tako isto i pravo, da budu na svim
onim položajima, na kojima mogu biti i ostali biraći. Z a
ovo vrijeme one su birale i bile birane za različite službe;
one su vršile funkcije porotnika i mirovnih sudaca. O ne
su u masama učestvovale u svim našim izborima i ma da
mi se čini, da neki medju nama ne odobravaju princip
ženinog miješanja, ipak mislim, nitko ne će moći ne pri
znati, da je to miješanje izvršilo jedan u z g o j n i upliv
na naše izbore. Z bog njega su izbori proticali mirno i u
redu, a zbog njega su u isto vrijeme naši sudovi mogli
pohvatati i kazniti razne vrsti krivaca, koji su dotle osta
jali nekažnjeni.
„Kad se naprimjer teritorij organizovao, nije bilo gotovo
nikoga, tko sa sobom ne bi nosio revolver i pri najmanjem
ga sporu upotrebljavao. Ja se ne sjećam baš nijednog slu
čaja, da je porota, sastavljena od muškaraca, oglasila kao
krivog ijednoga od onih, koji su iz revolvera pucali; ali
kada bi medju porotnicima bile dvije ili tri žene, oni su
se uvijek ravnali prema uputama (instructions) suda . . .“
A kako se dvadesetipet godina poslije uvedenja prava
glasa za žene misli u W yomingu o tom pra u, o tom
govori adresa, koju je 12. studenog 1894. narodno pred
stavništvo ove države uputilo svim parlamentima na svijetu.
U njoj se reklo o v o :
„Pravo glasa, što ga žene u Wyomingu imaju i upo
trebljavaju, nije imalo nikakvih rdjavih posljedica, već u
m n o g o m p r a v c u v r l o d o b r i h ; ono je u znatnoj
mjeri doprinjelo tome, da se zločini i siromaština iz ove
države prognaju i to bez ikakvih nasilnih m jera; ovo je
priporaoglo, da dodjemo do mirnih i urednih izbora, do
dobre vlade, dosta visokog stupnja civilizacije i do javnog
re d a ; i mi s ponosom ukazujemo na taj fakat, da od dva
desetipet godina ovamo, otkako žene imaju pravo glasa,
ni u jednom kotaru u Wyomingu ne postoji ubožnica, da
�286
su nase tamnice gotovo prazne, a zločini skoro nepoznati.
Oslanjajući se na naše iskustvo, mi neustrpljivo navaljujemo,
da svaka civilizovana država na zemlji dade bez oklijevanja
ženama pravo glasa. “
I ako odajemo svekoliko priznanje političkoj akciji žena
u državi Wyoming, mi ipak ne idemo tako daleko, kao
što to čine oduševljeni zastupnici ženinoga prava glasa u
tamošnjem narodnom predstavništvu, pa da isključivo ženi
nome pravu glasa pripisujemo ono zavidno stanje, u kome,
prema opisu adrese, uživa ta država — jer tu odlučuje
čitavi niz socijalnih momenata razne vrsti —; ali je nepo
bitno to, da je ženino pravo glasa imalo n a j b l a g o t v o r n i j i uticaj na Wyoming, a da iz njega nije proizašla baš
nikakva šteta. T o je n a j s j a j n i j a argumentacija za
uvodjenje njegovo.
Primjer W yominga našao je nasljednike. U Saveznim
Državama dobiše žene političko pravo glasa godine 1893
u Koloradu, godine 1893 u Utahu, godine 1896 u Iđahu,
godine 1908 u Južnoj Dakoti, godine 1909 u W ashingtonu
i odmah izabraše nekoliko zastupnica. Godine 1899, pošto
se to pravo u Koloradu moralo obnoviti poslije pet godina,
zaključio je parlamenat sa 43 proti 3 glasa ovu rezoluciju:
„Nalazeći, da j e d n a k o p r a v o g l a s a za o b a
spola postoji već pet godina u Koloradu, za koje su ga
vrijeme žene isto tako u masama iskorišćavale, kao god i
ljudi, i to s takvim uspjehom, da su za javne službe birani
p o g o d n i j i kandidati, da je izborni red p o b o l j š a n ,
zakonodavstvo u s a v r š e n o , opća obrazovanost u z d i g
n u t a , osjećanje političke odgovornosti zbog ženskog upliva
j a č e r a z v i j e n o , donja kuća zaključuje, da s obzirom
na ove rezultate p o l i t i č k u r a v n o p r a v n o s t žena
p r e p o r u č i svakoj državi i svakom teritoriju sjeveroameričke Unije kao zakonodavnu mjeru, koja je u stanju
da sa sobom donese više i bolje uredjenje. “
U cijelom nizu država zaključiše parlamenti uvedenje
izbornog prava, ali je glasanje naroda uništilo ove zaključke.
Tako u Kansasu, Oregonu, Nebraski, Indiani i Oklahomi;
u Kansasu i Oklahomi taj se proces dvaput, u Oregonu
�287
čak triput ponovio, ali su ipak većine proti političkoj eman
cipaciji ^ženskog spola postale sve manje.
,.Z ene su postigle svu silu tih prava na komunalnom
području, ali uzevši poprijeko, sva ta njihova napredovanja
nijesu bas vrlo znatna. Razumije se samo po sebi, da žene
posjeduju potpuno gradjansko pravo u onim četirim drža
vama, gdje im je dano političko pravo izbora. Bez obzira
na to, njima je tek u jednoj jedinoj državi, u Kansasu,
priznato aktivno i pasivno pravo kod izbora za općine,
pravo, koje u sebi uključuje aktivno i pasivno pravo kod
izbora školskih oblasti i pravo referenduma kod stvaranja
poreza. Aktivno pravo kod izbora za općine priznato je
ženama u Michiganu već godine 1893., no to nije nikakvo
opće pravo, jer je vezano sa svjedodžbom obrazovanja.
Države Louisiana, Montana, Jowa i New-York podiieliše
im pravo glasanja kod stvaranja općinskih nameta Z ene
su stekle više upliva na području školske uprave, nego li
na polju općenitih komunalnih prilika. O ne imaju aktivno
i pasivno izborno pravo kod školskih oblasti u Connecticutu, Delaware, Illinois, M assachusettsu, Minnesoti, Montani, Nebraski, New Hampshireu, New Yerseyu, New
Yorku, Sjevernoj i Južnoj Dakoti, Ohiu, Oregonu, Vermontu, W isconsinu, W ashingtonu i na teritoriju Arizone.
Aktivno izborno pravo za škole imaju one u Kentuckyu i
na teritoriju Oklahome, ali u prvoj državi dano je ono tek
stanovitim klasama žena i tek pod stanovitim uslovima. U
Kaliforniji, Jowi, Louisiani, Maini, Pennsylvaniji i RhodeIslandu dano je ženi pasivno izborno pravo za škole, ali
samo za neka mjesta u školskoj upravi.4,1
U Novoj Zeelandiji imaju žene političko izborno pravo
od 1893. godine. O ne su vrlo živo učestvovale kod izbora
za parlamenat, čak življe od muškaraca; ali one posjeduju
samo aktivno izborno pravo, izabrani mogu biti tek muškarci.
O d 139.915 punoljetnih žena dalo ih se godine 1893.
unesti u izborne liste 109.461, dakle 785 od 1000. Kod
izbora sudjelovalo ih je 90.290, 645 od 1000. Godine
1 Klara Zetkin, K pitanju ženskog izbornog prava. Str. 64. do 6 5 .
Berlin 1907. G odine 1909. dobiše žene izborno pravo u Južnoj Dakoti
i W ashingtonu.
�288
1896. glasalo ih je 108.783 (68 procenata), godine 1902.
138.565, godine 1905. 175.046.
U Tasmaniji dobiše žene pravo, kod općinskih izbora
godine 1884., a političko izborno pravo 1903. godine. U
Južnoj Australiji imaju žene političko izborno pravo od
1895., u Zapadnoj Australiji od 1900., u Novom Južnom
W alesu od 1902., u Queenslandu od 1905., u Victoriji
od 1908. Savez tih kolonijalnih država već je godine 1902.
uveo u saveznom parlamentu žensko pravo glasa. S pravom,
da biraju, vezano je i pravo, da budu birane, ali dosad
još nijedna žena nije birana u parlamenat.
Punoljetnim ženama priznato je aktivno i pasivno iz
borno pravo za parlamenat pod istim uslovima, koji vrijede
za muškarce. Manje je demokratski uredjeno kod općinske
uprave. Pravo sudjelovanja kod općinske uprave vezano je
na vojničku dužnost. O d 1889. mogu žene, koje plaćaju
porez, bitj birane u sirotinjske odbore gradskih i seoskih
općina. Z ene se mogu birati i za predstojnice ubožnica,
u školske odbore i školska ravnateljstva.
Uslijed grandijoznog generalnog štrajka u listopadu 1905.
i pobjede ruske revolucije opet je u Finskoj uspostavljen
ustav. Radničkoj je klasi uspjelo vanjskim pritiskom ispo
slovati toliko, te je sabor stališa uzeo opće izborno pravo
— i za žene — u zakon. Isključeni su od toga prava oni,
koji uživaju ubožničku potporu, i oni, koji državi duguju
ličnog poreza, i to 2 marke za muškarce i 1 marku za
ženske. Godine 1907. birano je narodno zastupstvo 19,
godine 1908. 25 žena.
U Norveškoj sudjeluju žene od 1889. u školskoj upravi.
O ne mogu po gradovima biti pošiljane u školska^ vijeća.
Z ene, što imadu djecu, mogu glasati kod izbora školskih
nadzornika. N a ladanju imaju svi, koji plaćaju školski
namet, bez razlike spola pravo prisustvovati kod skupština
školskih odbora. Z ene mogu da vrše službu školskih nad
zornika. Pomalo se ženama pušta upliv i na ostale komu
nalne stvari. Godine 1901. dobile su aktivno i pasivno
pravo kod općinskih izbora sve norveške žene, koje su
dostigle 25. godinu života, koje su norveške državljanke i
stanuju kroz pet godina u zemlji i koje su za posljednju
�289
poreznu godinu platile ili same državnog ili općinskog po
reza za najmanji godišnji dohodak od 337,50 maraka
(300 kruna) u seoskim okružjima, 450 maraka (400 kruna)
u gradovima, ili ako živu u zajednici dobara s jednim
mužem, kojemu je nepokretni imetak oporezovan. 200.000
žena dobilo je pravo glasa, otuda 30.000 samo u Christianiji. Kod prvog izbora, u kom sudjelovahu žene, izabrano
je u općinska i gradska zastupstva 90 žena (i 160 za
mjenica), otuda u Christianiji šest gradskih zastupnica i
jedna zamjenica. 1. srpnja 1907. dobiše norveške žene i
političko izborno pravo. Ali ne pod istim uvjetima, kako
ga imaju muškarci. Z a političko izborno pravo vrijede za
žene iste odredbe, kao i kod komunalnog izbornog prava.
Politički bespravno ostaje još 250.000 punoljetnih proletarka.
U Švedskoj imaju od 1862. neudate žene aktivno bi
račko pravo za okružne skupštine i za općine pod istim
uslovima, pod kojima i muškarci, to jest, kad su puno
ljetne, kad imaju oporezovan dohodak od najmanje 562,50
maraka i kad su platile svoje poreze. Još godine 1887.
glasalo je tek 4000 žena od 62.000 njih. Pravo, da budu
birane u općinske službe, bilo im je isprva posvema us
kraćeno, 1889. dopušteno im je jednim zakonom, da budu
birane u sirotinjske i školske odbore. A u veljači 1909.
dobiše švedske žene pasivno izborno pravo za sva za
stupstva, seoska i gradska. G odine 1902. odbiveno je u
drugoj komori političko izborno pravo za žene sa 114
proti 64 glasa, a godine 1905. sa 109 proti 88 glasova.
U Danskoj dobiše žene poslije mnogogodišnje agitacije
u travnju 1908. aktivno i pasivno izborno pravo za općine.
Pravo glasa imaju sve žene, koje su dostigle 25. godinu
života, pa ili same imadu godišnji dohodak od najmanje
900 maraka u gradu (manje u ladanjskim okružjima) ili
živu u zajednici dobara s jednim muškarcem, koji je oporezovao svoje nekretnine. Osim toga ima još izborno
pravo ženska služincad, kojoj se košta i stan uračunavaju
u plaću. Kod prvog izbora godine 1909. izabrano je u
Kopenhagenu sedam žena za skupštinu gradskog zastupA . Bebel: Ž ena i socijalizam.
19
�290
stva. N a Islandu imaju žene aktivno i pasivno pravo bi
ranja u općine od 1907. godine.
A izvojevanje prava glasa za žene u Engleskoj ima za
sobom čitavu historiju. Po starome pravu pravo glasa u
srednjem vijeku imale su one žene, koje su bile vlasnice
zemlje, a kao takve one su vršile i sudačku vlast. Tijekom
vremena one izgubiše ova prava. U aktu o izbornoj re
formi od 1832. bila je upotrebljena riječ „person4, što po
4
engleskim pojmovima obuhvata članove obiju spolova,
muškarca i ženu. P a ipak se taj zakon za ženu s ograniničenjem tumačio i nju su odbijali, gdje god bi pokušala
da sudjeluje u biranju. U billu o izbornoj reformi od 1867.
staviše namjesto riječi „person4 riječ „man4 . John Stuart
4
4
Mill predlagao je, da se namjesto „man4 opet stavi
4
„person4 , sa izričitom motivacijom, da žene treba da imaju
4
pravo glasa pod istim uslovima, pod kojima i muškarci.
Predlog bude odklonjen sa 194 glasova proti 73. Šesnaest
godina poslije toga (1883.) opet se u donjoj kući učinio
pokušaj, da se ženama dopusti pravo glasa. Predlog je
bio zabačen većinom od samo 16 glasova. Daljnji pokušaj
godine 1884. bio je, zbog nejednako posjećene kuće, odbiven sa 136 glasova većine. Ali manjina nije klonula.
Godine 1886. podje joj za rukom, da u dva čitanja izvojšti primanje predloga, da se biračko pravo za parla
menat dade ženama. Raspust parlamenta spriječio je ko
načnu odluku.
D ne 29. studenoga 1888. držao je lord Salisbury jedan
govor u Edinburgu, u kom je izmedju ostaloga rekao o v o :
„Ja se ozbiljno nadam, da više ne će biti daleko onaj
dan, kada će žene dijeliti s muškarcima pravo glasa za
parlamentarne izbore i zajedno s njima odredjivati politički
pravac zemlje.4 A A lfred Russell W allace, poznati priro
4
doslovac i pristaša Darwinov, izjavio se o istom pitanju:
„K ad muškarci i žene budu imali slobodu da idu za
svojim najboljim impulzima, kad i jedni i drugi budu do
bili što je moguće bolji odgoj, kad se nikakva lažna ogra
ničenja ne budu nametala jednom ljudskom biću samo
zato, što je ono slučajno drugoga spola, i kad javno mni
jenje budu regulirali najmudriji i najbolji, a mladež budu
�291
sistematski izoštravali, onda ćemo vidjeti, kako će zavla
dati jedan sistem ljudskog odabiranja, koji za posljedicu
mora imati preporodjeno čovječanstvo. Dokle god žene
budu prinudjene, da udaju smatraju sredstvom, pomoću
koga mogu izbjeći siromaštvu i zapuštenosti, one se na
laze i ostaju u mnogo gorem položaju, kad se uporede
s muškarcima. O tuda prvi korak u emancipovanju žena
jest otklanjanje svih ograničenja, koja ih spriječavaju, da
se s muškarcima natječu na svim područjima industrije i
zanimanja. Ali mi moramo i dalje ići, pa da ženama do
pustimo vršenje njihovih p o l i t i č k i h p r a v a . Mnoga
ograničenja, zbog kojih su žene do danas patile, ne bi se
javila, da su žene imale neposredno zastupstvo u parla
mentu."
Na 27. travnja 1892. opet je sa 175 proti 152 glasa
uskraćeno čitanje jednog predloga od sira A . Rollita. N a
suprot tomu prihvatila je 3. veljače 1897. donja kuća
predlog, da se podijeli pravo glasa, ali uslijed raznih ma
nevara njegovih protivnika nije dotični predlog dospio do
trećeg čitanja. Godine 1904. opet se isti proces ponovio.
O d zastupnika donje kuće, izabranih 1906., velika se ve
ćina prije svog izbora izjavila povoljno o ženskom pravu
glasa. D ne 21. lipnja 1908. odigrala se u Hydeparku grandijozna demonstracija. V eć na 28. veljače prihvaćen je sa
271 proti 92 glasa predlog Stangerov, da se prihvati žensko
pravo glasa s uslovima, koji danas vrijede za muško iz
borno pravo.
Na području lokalne uprave sve se više širi žensko
pravo glasa. U skupštinama crkvenih općina imaju oporezovane žene baš toliko pristupa i glasa, kao i muškarci.
O d 1899. imadu žene u Engleskoj pod istim uslovima,
kao i muškarci, aktivno i pasivno izborno pravo za općin
sko vijeće, okružno vijeće i vijeće grofovije. Po seoskim
općinskim i okružnim vijećima, kao i u ubožištima, svi
posjednici i stanodavci — isto i ženski — imaju pravo
glasa, ako stanuju u općini ili okružju. Pasivno izborno
pravo u ova tijela imaju svi punoljetni stanovnici bez raz
like spola. U školskim vijećima imaju žene aktivno, a od
1870. i pasivno izborno pravo pod istim uslovima, kao i
�292
muškarci. Godine 1903. je reakcijonarni engleski školski
zakon oduzeo ženama pasivno izborno pravo u školske
oblasti londonske grofovije. O d 1869. imaju neodvisne i
neudate žene pravo glasa kod izbora u državna vijeća.
Dva zakona od godine 1907. ustanoviše za Englesku i
Škotsku, da se neudate žene mogu birati u grofovijska i
općinska vijeća. Ali žena, koja bude izabrana predsjed
nicom takve skupštine, ne smije u isto vrijeme vršiti s tim
vezanu službu mirovnog suca. One mogu osim toga biti
sada birane i u sirotinjske odbore. Prva gradonačelnica
birana je 9. studenoga 1908. u Aldeburghu. 1908. sjedilo
je u engleskim sirotinjskim odborima 1162, a u školskim
odborima 615 žena. U Irskoj imaju žene, ako su samo
stalne i oporezovane, aktivno izborno pravo u općinama
od 1887., a od 1896. imaju aktivno i pasivno pravo za
sirotinjske odbore. U britskim kolonijama sjeveroameričkim
postoji u većini pojedinih pokrajina žensko komunalno pravo
glasa općenito pod istim uslovima, kao i u Engleskoj. Isto
tako je na komunalnom području uvedeno žensko pravo
glasa i u afričkim engleskim kolonijama*
U Francuskoj je prvi mali napredak donio zakon od
27. veljače 1880. Njime je stvoreno jedno izborno tijelo,
kome pripadaju školske predstojnice, nadinspektorice, nad
zornice ubožišta. T o izborno tijelo ima da se bavi pučkim
školama. Drugi zakon od 23. siječnja 1898. daje ženama
trgovkinjama pravo, da sudjeluju kod trgovačkih sudova.
Zakon od 27. ožujka 1907., reformirajući privredne sudove,
dao je ženama aktivno izborno pravo u ta tijela, a od 25.
studenoga 1908. imaju žene pasivno izborno pravo.
U Italiji dobile su žene već 1893. (protivno od Nje
mačke) aktivno i pasivno pravo glasa kod izbora za pri
vredne sudove. O ne mogu da budu birane i kao pred
stojnice i upraviteljice bolnica, ubožišta, sirotišta i školskih
komisija.
U Austriji mogu žene, koje po svom posjedu spadaju
u veleposjedničku kuriju, vršiti aktivno pravo glasa kod
izbora za državni parlamenat ili zemaljski sabor osobno ili
po jednom muškom opunomoćeniku. U općini mogu žene
sudjelovati kod općinskih izbora u toliko, u koliko one,
�293
kad navrše 24. godinu života, plaćaju kao općinari izravni
porez na svoj posjed, obrt ili p rihod; udate žene vrše
svoje izborno pravo preko svog muža, ostale preko puno
moćnika. Sto se tiće prava glasa kod izbora za zemaljske
sabore, žene, koje spadaju u razred veleposjednika, imaju
posvuda pravo glasa, samo ga — izuzevši Donju Austriju
— ne mogu vršiti osobno. Samo u ovoj krunovini odredjuje
zemaljski zakon od 1896., da veleposjednici moraju gla
sovati svi osobno, bez razlike spola. Z a privredne sudove
posjeduju žene, kao u Nizozemskoj, samo aktivno izborno
pravo.
U Njemačkoj su žene izrijekom isključene od aktivnog
i pasivnog izbornog prava za prava parlamentarna tijela. U
pojedinim zemljama, dotično dijelovima zemalja imaju žene
pravo glasa kod izbora u općinska vijeća. Pasivno izborno
pravo ne imaju žene baš ni u jednom gradu ili općini. U
gradovima su one isključene i od aktivnog izbornog prava.
Izuzetak od toga pravila čine jedino gradovi velike vojvo
dine Sachsen—W eim ar— Eisenach, kneževine Schwarzburg— Rudolstadt i Schwarzburg— Sonderhausen, Bavarska
s desne strane Rajne i Travemiinde, gradić u Liibecku.
U bavarskim gradovima imadu pravo glasa sve k u ć ep o s j e d n i c e , a u saskoweimarskim i schwarzburskim
sve g r a d j a n k e . A li samo u Travemiindenu imaju one
pravo, da ga o s o b n o izvršuju.1 Sto se tiče seoskih
općina, žene posjeduju aktivno izborno pravo redovno u
onim općinama, gdje pravo glasa ovisi o posjedu zemlje
ili o stanovitom plaćanju poreza. Samo moraju svoj glas
dati preko svog zastupnika, a ne mogu biti ni birane. T ako
u Pruskoj, Braunschweigu, Schleswig-Holsteinu, SachsenW eimaru, Hamburgu i Liibecku. U kraljevini Saskoj prema
općinskom redu može žena vršiti izborno pravo samo onda,
ako je posjednica zemlje i ako je n e u d a t a . A ko je
udata, prelazi pravo glasa na njezinog muža. U državama,
gdje je u općinama vezano pravo glasa sa općinskim gra-,
djanskim pravom, ne imaju ga žene. T ako u Wiirttembergu,
u bavarskom Pfalzu, u Badenu, H essenu, Oldenburgu, A nhaltu, G othi i Reussu j. L . U Sachsen-W eimar-Eisenachu,
1 Politički priručnik za žene. Str. 86. Berlin 1909.
�294
Koburgu, Schwarzburg-Rudolstadtu i Schwarzburg-Sondershausenu ne samo da žene mogu pod istim uslovima, kao
i muškarci, steći gradjansko pravo, već tu imadu i pravo
glasa, koje je posve neovisno o posjedu. Dašto, da ga i
tu ne mogu izvršivati osobno.
U pruskim općinama, gdje postoji ograničeno izborno
pravo žena, sudjeluju žene s pravom glasa izravno ili ne
izravno kod izbora u okružna zastupstva. U izbornom sa
vezu većih posjednika, zastupnika rudničkih i privrednih
poduzeća, biraju žene okružne zastupnike direktno, dok ih
po seoskim općinama biraju neizravno, jer tamo općinske
skupštine i općinska vijeća ne biraju zastupnike same, već
samo izbornike, i pošto okružna zastupstva biraju zastup
nike u pokrajinske sabore, maleni broj žena s pravom
glasa može vršiti tek vrlo skromni upliv na upravu po
krajine.
Zadnjih godina žene u sve većem broju i s najboljim
uspjehom ulaze u njegovanje ubogih i sirota (iznimku čini
samo Bavarska), u mnogim gradovima i u školske komisije
(Pruska, Baden, Wiirttemberg, Bavarska, Saska) i u ko
misije za
istraživanje stanova (Mannheim). Jedino javno
područje, na kom žene posjeduju aktivno i pasivno izborno
pravo, ostaje osiguranje bolesnika; dok im je ostalo uskra
ćeno izborno pravo za privredne i trgovačke sudove.
Izborno dakle pravo u navedenim slučajevima u Nje
mačkoj iAustriji gotovo je bez iznimke
vezano ne za
osobu, već za posjed. T o je vrlo poučno za vladajući
državni moral i za postojeće pravo. N e ima li čovjek novca
ili zemlje, on je u političkom pogledu ravan nuli. T u ne
odlučuje ni razum ni inteligencija, već posjed.
Princip, da ženi kao nepunoljetnoj ne treba dati ni
kakvo pravo glasa, u stvari je dakle prebrodjen. Pa ipak
se ljudi odupiru, da joj priznaju puno pravo. Veli se,
opasno je dati pravo glasa ženi, jer je lako pristupačna
religijskim predrasudama i jer je konzervativna. Ali je ona
i jedno i drugo samo zbog toga, što nema znanja; uzgo
jimo je i naučimo je, gdje je njen pravi interes. Uostalom,
pretjeruje se s tim religijskim utijecajem, koji se pripisuje
izborima. Ultramontanska agitacija bila je u Njemačkoj
�295
toliko uspješna samo zato, što je znala s o c i j a l n i i n
t e r e s s p o j i t i s r e l i g i j s k i m . Ultramontanski ka
pelani natjecali su se dugo vremena sa socijalnim demo
kratima u otkrivanju društvene truleži. O tuda njihov upliv
na mase. Sa završetkom kulturne borbe taj utjecaj poste
peno iščezava. Svećenstvo je prinudjeno, da napusti svoju
opoziciju prema državnoj vlasti, a jednovremeni porast raz
redne suprotnosti primorava, da ima više obzira prema
katoličkoj buržoaziji i katoličkom plemstvu, pa toga radi na
socijalnoj oblasti mora da pokaže veću uzdržljivost. A time
ono gubi upliv na radnike, koji pada naročito onda, kad
ga obziri prema državnoj vlasti i vladajućim klasama na
gone, da odobrava ili da trpi postupke i zakone, koji su
upravljeni protiv interesa radničke klase. Isti razlozi dopri
nose, da na kraju krajeva upliv svećenstva i kod žene
padne. K ad čuje na skupštinama i u novinama i kad iz
svog iskustva sazna, gdje je njen pravi interes, ona će se
isto tako emancipirati od svećenstva, kao i muškarac.1
U Belgiji, gdje ultramontanizam još gotovo neograničeno
vlada nad širokim slojevima narodnim, jedan dio katoličkog
svećenstva vidi u davanju prava glasa ženama snažno oružje
protiv socijalne demokracije i zbog toga ga i traži. A i u
Njemačkoj bi se po koji konzervativni poslanik, kadgod bi
u državnom saboru socijalna demokracija istaknula zahtjev,
da se ženama dade pravo glasa, izjavio za to pravo, s mo
tivacijom, da u njemu vidi oružje protiv socijalne demo
kracije. Nesumnjivo je, da su ovaki pogledi jednim dijelom
opravdani, kad se ima na umu političko neznanje, u kom
1 D a ova pogibao može nastupiti, vrlo je brzo uvidjelo svećenstvo.
Kraj velikog značenja i opsega, sto ga je ženski pokret zauzeo čak u
gradjanskim krugovima, uvidješe vodje katoličkog centruma, da s negira
njem vise ne ide; oni se s toga potpuno izmijeniše. S onom lukavošću,
koja je od vajkada resila sluge crkvene, podupire se sada ono, što se
prije pobijalo. N e samo da se zagovara ženski studij, već se daje ženama
i potpuna sloboda udruživanja i skupljanja. O ni, koji dalje gledaju, iz
javljuju se čak i za to, da se ženama podijeli čak i pravo glasa, u nadi,
da će otuda najviše profitirati crkva. Isto se tako zagovara organizacija
ženskog spola, čak i organizacija ženske služinčadi. A li sva ta nastojanja
ne podupiru se iz kakvog osjećaja za pravo, već lih toga radi, kako žena
ne bi došla u ruke crkvenim i političkim protivnicima.
�296
se žene danas još nalaze, i osobito silan upliv, što ga sve
ćenstvo vrši na njih. Ali to još nikako nije razlog, da im
se pravo glasa ne da. Danas isto tako ima još milijuna
radnika, koji proti svom klasnom interesu biraju predstav
nike buržoaskih i crkvenih stranaka dokazujući time svoju
političku nezrelost, pa im se ipak zbog toga ne će da
oduzme pravo glasa. Nedavanje prava glasa ne prakticira
se zato, što se ljudi boje neznanja masa, — računajući tu
i žene — , jer ono, što su one danas, vladajuće su ih klase
takvima napravile, već zato, što se boje, da se one po
stepeno ne opamete i podju svojim putem.
U nekim njemačkim državama toliko se još zaostalo,
da se ženama ne daje čak ni političko pravo udruživanja.
U Pruskoj, Bavarskoj, Braunschweigu i čitavom jednom
nizu drugih njemačkih država one ne smiju sastavljati ni
kakva politička udruženja, u Pruskoj ne smiju sudjelovati
čak ni na svetkovinama političkih udruženja, kao što je to
vrhovni administrativni sud donio odluku još 1901. godine.
Rektor berlinskog sveučilišta učinio je u jesen 1901. glupost,
koja se smatrala nemogućom, zabranivši, da jedna žena
drži predavanje u studentskom udruženju za socijalne nauke.
A iste te godine policija je u Braunschweigu zabranila
ženama, da sudjeluju u radu evangeličkog socijalnog kon
gresa. T o, što je pruski ministar unutarnjih poslova godine
1902. milostivo izjavio, da je spreman dati ženama pravo
slušanja na skupštinama političkih udruženja pod uslovom,
da slično židovskim ženama u sinagozi zauzmu mjesto u
naročitom odjelu dvorane, protivi se zakonu, ali karakteriše,
koliko je sitan naš javni život. Još u veljači 1904. mogao
je Posadow sky u državnom saboru svečano izjaviti: ,,U
politiku neka žene ne diraju." Ali je dosadašnje stanje
postalo nezgodno i samim gradjanskim strankama. Proletarski pokret žena svladao je sve zapreke prava udruživanja.
I tako je konačno novi zakon od 19. travnja 1908. — to
je jedina poboljšica, koja se može smatrati bitnom — donio
ravnopravnost žena u životu udruženja i skupština.
S aktivnim biračkim pravom mora, sasvim prirodno, da
bude spojeno i pasivno. „Z ena na tribini njemačkog
državnog sabora, to bi tek bilo lijepo," čujemo, gdje uz
�297
vikuju. U stvari, u drugim državama one već stoje na tri
binama parlamenta, a i mi smo već odavno navikli da
žene na njihovim kongresima i skupštinama svih vrsta gle
damo na tribini. U Sjevernoj Americi one se pojavljaju i
na propovjedaonici i na porotnićkoj klupi, pa zašto onda
ne bi i na tribini njemačkog državnog sabora? Prva žena,
koja dodje u parlamenat, znati će imponovati. Kad su prvi
radnici u njega stupili, mislilo se, da se i s njima može
tjerati šala, i tvrdilo se, kako će radnici brzo uvidjeti,
kakvu su budalaštinu ućinili, kad su takve ljude izabrali.
Ali su njihovi predstavnici znali brzo izazvati respekt prema
sebi i sad se boje, da takvih ne bude mnogo. Frivolni će
komedijaši primijetiti: „A m a zamislite trudnu ženu na tri
bini njemačkog državnog sabora, kako je to neestetično!“
A ta ista gospoda smatraju, da je sasvim u redu, da se
trudne žene upotrebljavaju u onim najneestetićnijim poslo
vima, gdje se potkopava žensko dostojanstvo, pristojnost
i zdravlje. Bijedan je podlac o n a j čovjek, koji sa trudnom
ženom može da tjera šalu. I sama pomisao na tc, da je
nekad i njegova majka tako izgledala prije, no što je njega
donijela na svijet, morala bi da mu u obraze natjera ru
menilo stida, a pri drugoj pom isli: da on, baš glavom taj
surovi podrugljivac, očekuje od sličnog stanja svoje žene
ispunjenje vrhunca svojih želja, trebalo bi, da posramljen
umukne.1
1 „Finske zastupnice su polovinom majke, odnosno supruge . . . O d
udatih socijalno-demokratskih zastupnica naroda tri su postale za dosa
dašnjeg zasijedanja majkama, i to bez posljedica. Njihova je trudnoća za
vrijeme parlamentarne djelatnosti bila općenito smatrana kao nešto pri
rodno, ne bijaše dakle na tom ništa čudnovato niti neobično. M oglo bi
se , što više, reći, da je taj momenat djelovao uzgojno na skupštinu. Sto
se pak tiče parlamentarnog rada žena u užem smislu, budi naglašeno, da
su i one iz svojih stranaka birane u naročite komisije. A to je dokaz,
da su stranke bile osvjedočene o radnoj sposobnosti žena. U komisiji za
radničke odnošaje, gdje se pravljahu zakoni o radničkoj zaštiti, o osigu
ranju radnika i novi privredni zakon, nalazile su se uz dvanaest muškaraca
i četiri žene, dok su tri žene izabrane zamjenicama. U zakonsku komisiju,
kao i u komisiju za ustav, birane su dvije žene kao redoviti članovi, a
jedna kao zamjenica. 1 žene su se odista iskazale na svojim mjestima.
G ospodjica H . Parssinen, članica iinskog sabora, Ž ensko pravo glasa i
sudjelovanje žena u parlamentarnim radnjama Finske. „Dokumenti napredka“ 1909., srpanj, str. 5 4 2 do 548.
�298
Z e n a koj a r ad ja d j e c u , č i ni d r u š t v u b a r
i s t o t o l i k u u s l u g u , kol i ku i mu š k a r a c , koji
s v o j i m ž i v o t o m b r a n i z e m l j u i o g n j i š t e od
o s v a j a č k o g n e p r i j a t e l j a ; ona radja i uzgaja i kasnijeg
čovjeka, čiji život nažalost vrlo često tone u krvi na tako
zvanom „polju slave4 1 još nešto. Život ženin s t a v 1j e n
*.
j e n a k o c k u u svakom slučaju m aterinstva; sve naše
majke pogledale su smrti u lice, kad su nas radjale, a
mnoge su od njih i podlegle tomu aktu. „Primjerice u
Pruskoj broj žena, umrlih kod porodjaja, nadmašuje vrlo
znatno pomor od tifusa. Na tifusu je 1905 i 1906 umrlo
po 0,73 i 0,62, a od porodjaja 2,13 i 1,97 računajući na
10.000 živih žena. Kakvi bi izgledali odnošaji, — opaža s
pravom profesor Herff, — kad bi muškarci bili izloženi ovim
mukama u jednakom broju? Ne bi li se sve pokrenulo ?<L
<
B r o j ž e n a , k o j e p r i l i k o m p o r o d j a j a u mr u ili
s ve nu, m n o g o je v e ć i , no br oj m u š k a r a c a ,
koj i na b o j n o m p o l j u p a d n u ili b u d u r a nj e ni .
O d godine 1816 do 1876 u Pruskoj je samo kao žrtva
porodiljske groznice pala ne manje nego 321,791 žena —
prosječno na godinu 5363. U Engleskoj je broj žena, koje
umriješe u babinjama, od godine 1847 do 1901 iznosio
213.533, a godimice ih uprkos svim higijenskim mjerama
umire ne manje nego 4000.2
T o je mnogo veći broj, no što je za to vrijeme u
raznim ratovima ljudi poubijano ili umrlo od rana. A uz
ovaj ogromno veliki broj žena, poumrlih od porodiljske
groznice, dolazi još veći broj onih, koje zbog toga stalno
venu ili prije vremena umiru.3 1 s toga razloga žena može
da zahtijeva potpunu ravnopravnost s muškarcem, Ovo
naročito mora da se rekne onima, koji muškarčevu dužnost,
1 Profesor Dr. O tto v. Herff, U borbi proti babinjama. Str. 26 6 .
Leipzig 1908.
2 W . W illiam s, D eaths in Childbed. Str. 6. do 7. London 1904.
3 „N a svaku ženu, koja danas u babinjama umre, moramo da raču
namo petnaest do dvadeset njih, koje budu vise ili manje teško zaražene,
te im ovo tako razori organe u donjem dijelu tijela i cijelo zdravlje, da
su poslije često puta cijelog života boležljive.“ G ospodja Dr. med. H . B.
A dam s, Knjiga o ženama. 1 svezak, str. 3 6 3 . Stuttgar* 1894, Južnonjemački nakladni zavod.
�299
da brani domovinu, ističu kao jedan momenat, koji ga vi
soko uzdiže nad ženom. U z to najveći broj ljudi zbog
ovakvih naših vojnih ustanova i ne vrši tu dužnost, ona
za veliki broj njih postoji tek na papiru.
Svi ovi površni prigovori, koji se ističu protiv javne
akcije ženine, ne bi se mogli ni zamisliti, da je odnos
izmedju spolova prirodan i da ne postoji umjetno naduveni
antagonizam izmedju spolova. T a još se iz mladosti raz
dvaja njihovo kretanje u društvu i njihov odgoj. A naročito
je antagonizam, koji se ima pripisati kršćanstvu, taj, koji
spolove stalno drži u razdvojenosti i medjusobnom nepo
znavanju, a to spriječava slobodniji drugarski odnos, uza
jamno povjerenje i uzajamno dopunjivanje njihovih karak
ternih osobina.1
Jedan od prvih i najvažnijih zadataka razumno organizovanog društva mora biti to, da uništi ovu kobnu razdvo
jenost, a prirodi vrati njena prava. Neprirodno stanje po
čima još u školi. Prvo rastavljenost spolova, pa onda naopaka ili nikakva nastava o tom, što se čovjeka kao spolnog
bića tiče. Istina, u svakoj se dobroj školi predaje danas
prirodna historija: dijete doznaje, da ptice nose jaja, pa
onda iz njih legu m lade; ono doznaje i to, kad počima
doba parenja, da su zato potrebni mužjak i ženka, da
oboje zidaju gnijezda, legu i njeguju mlade. O no saznaje
dalje, da sisavci legu žive m lade; ono sluša o vremenu,
kad se javlja spolni nagon, i o borbi mužjaka oko ženke,
koja tada n astaje; ono doznaje, i koliko se obično mladih
izleže, pa možda i to, koliko vremena traje ženkina trudnoća.
A li sve, što se tiče postanka i razvoja njegovoga spola,
ostaje u mraku, zavija se u tajanstvenu koprenu. Pa kad
onda dijete pokuša, da svoju prirodnu žudnju za saznanjem
zadovolji pitanjima, koja upućuje roditeljima i majci, —
učitelju se ne usudjuje, — onda mu se izmišljaju najglupavije priče, koje ga ne mogu zadovoljiti i koje imaju u
toliko gore djelovanje, kad ono jednog dana ipak sazna
1 Ljeta gospodnjeg 1902 općinski odbornici N eu ssa na Rajni odbili
su pomoć za javno kupalište, jer zacijelo ne može pojačati moral to, kad
djeca, obučena tek u jedne gaćice za kupanje, gledaju jedna drugima
gola tijela.
�300
prirodu svog porijekla. Bit će malo djece, koja to do svoje
dvanaeste godine n i j e s u saznala. Uz ovo dolazi još i to,
što u svakoj maloj varoši, a osobito na selu, djeca još od
najranije mladosti posmatraju iz najbliže, najneposrednije
blizine parenje pernate živadi, oplodjivanje domaćih živo
tinja na dvorištu, ulici, goneći stoku na pašu i t. d. O na
slušaju, kako zadovoljavanje nagona kao i akt radjanja
raznih domaćih životinja postaje kod roditelja, slugu i starije
braće i sestara pitanje, o kom se razvijaju važne diskusije
do najmanjih detalja i bez ikakva stida. Sve to kod djeteta
budi sumnju u ono, kako su mu roditelji opisali njegov
dolazak na svijet. Na kraju krajeva dolazi ipak dan sazna
nja, ali na drugi način, no što bi to došao kod prirodnog
i razumnog uzgoja Djetetova tajna čini, da se ono što više
udalju e od roditelja, a naročito od matere. Postizava se
suprotnost onoga, što se u nerazumnosti i kratkovidnosti
htjelo postići. T ko pomisli na svoje djetinstvo i na svoje
drugove iz mladosti, zna, šta su često puta posljedice toga.
jedna američka žena1 iznosi u jednom djelu izmedju
ostalog to, kako je, da bi zadovoljila svog osmogodišnjeg
sina sa njegovim neprestanim pitanjima, kako je došao na
svijet, a ne hoteći da ga zaglupljuje pričama, otkrila mu
njegovo pravo porijeklo. Dijete ju je slušalo s najvećom
pažnjom i od toga dana, kad je saznalo, koliko je briga i
bolova svojoj majci zadalo, prionulo je uz nju s tolikom
nježnošću i visokim poštovanjem, kakvo dode nije poka
zivalo, pa je to preneslo i na druge žene. Spisateljica po
lazi od tačnog mišljenja, da se samo od prirodnog uzgoja
može očekivati bitni popravak, a naročito veće poštovanje
i savladjivanje muškog spola prema ženskom. T ko misli
bez predrasuda, ne će moći doći ni do kojeg drugog za
ključka.
M a sa koje se tačke pošlo, kad kritikujemo današnje
stanje, na kraju krajeva stalno se dolazi opet na o v o :
nužna je t e m e l j i t a i z m j e n a n a š i h s o c i j a l n i h
o d n o s a i sa njome korjenita izmjena u položaju spolova.
1 W om anhood, Its Sanctities and Fidelities by Isabella Becher-Hooker.
Boston, L ee and Shepard, Publishers. N ew York 1874., L ee, Shepard
and Dillingham.
�301
Ž ena mora, da bi brže došla do cilja, obazrijeti se oko
sebe, da nadje saveznike, s kojima će se sasvim naravno
sresti u proletarskom pokretu. Klasno svijesni proletarijat
već je odavno otpočeo juriš na tvrdjavu, klasnu državu, koja
održava i vladavinu jednog spola nad drugim. Tvrdjavu
valja sa svib strana opkoliti opkopima, a topovima svih
kalibara na predaju prisiliti. Vojska, što vrši opsadu, na
lazi sebi časnike i zgodno oružje na svim stranama. So
cijalna nauka i prirodne znanosti, historiografija, pedagogija,
higijena i statistika daju pokretu municije i oružja. Filo
zofija ne zaostaje i u Mailanderovoj „Filozofiji spasenja"
objavljuje skoro ostvarenje „idealne države".
Osvajanje klasne države i njezinu reorganizaciju olak
šava pocijepanost u redovima njenih branilaca, koji pri
svekolikoj zajednici interesa prema zajedničkom neprijatelju
obaraju jedan drugog u borbi oko pljačke. Interes jednog
sloja stoji nasuprot interesu drugih. Dalje, što nama ko
risti, jest buna u redovima neprijatelja, koja sve više raste,
čiji su borci jednim velikim dijelom kost naše kosti, meso
našeg mesa, no koji su se iz nerazumijevanja ili zavedeni
dosada protiv nas i sebe samih borili, ali se sve više
osvješćuju i nama pridružuju. Dalje, nama pomaže dezertiranje poštenih osviještenih ljudi iz redova današnjih ne
prijateljski raspoloženih mislilaca, kojima njihovo više znanje,
njihova bolja uvidjavnost daje impulza, da se uzdignu
iznad svog niskog klasnog interesa, pa da se, idući za
svojim idealnim nagonom prama pravdi, pridruže čovječan
stvu, koje čezne za oslobodjenjem.
Mnogima još nije postalo posve jasno stanje raspa
danja, u kom se već nalazi država i društvo, pa je zato
potrebno i ovo razlaganje, što sada dolazi.
�Treći odsjek.
Država i društvo.
Šesnaesto
poglavlje.
K lasna država i m oderni proletarijat.
1* Naš javni život.
Razvoj društva dobio je zadnjih decenija u svim kul
turnim državama svijeta neobično brzi tempo, koji ubrzava
svaki napredak na svim oblastima ljudske djelatnosti. Naši
su socijalni odnosi time stavljeni u prije nikada nepoznato
stanje nemira, vrijenja i raspadanja. Vladajuće klase ne
osjećaju više čvrsta tla pod svojim nogama, a institucije
gube sve više i više čvrstoću, da bi mogle prkositi navali,
koja dolazi od svih strana. Svih krugova, najviših i naj
nižih, uhvatio se osjećaj nelagodnosti, nesigurnosti i neza
dovoljstva. Grčeviti napori, koje čine vladajuće klase, da
bi šivanjem i krpanjem socijalnog tijela učinile kraj tomu
nesnosnom stanju, pokazuju se kao ništetni, jer nijesu do
voljni. Sve veća nesigurnost, koja otuda raste, povećava
njihov nemir i njihovu nelagodnost. T ek što svoju trošnu
kuću podupru kakvom gredom u obliku zakona, otkrivaju,
da bi na deset drugih mjesta takva greda bila još po
trebnija. I zbog toga se oni i sami nalaze u neprestanoj
medjusobnoj svadji i razlici mišljenja. Sto jednoj stranci
izgleda kao neophodno potrebno, da se donekle umire i
pomire mase, koje postaju sve nezadovoljnijima, to druga
smatra kao slabost i popustljivost, koja se nikad ne može
oprostiti i koja samo izaziva želju za većim koncesijama.
Z a to najjasnije svjedoče beskonačne rasprave u svim
parlamentima, koje stvaraju uvijek nove zakone i ustanove,
a da se ipak ne dolazi do mira i zadovoljstva. Medju
samim vladajućim klasama postoje suprotnosti, koje se ne
mogu izravnati, a ove još zaoštravaju društvene borbe.
�303
V lade — i to ne samo u Njemačkoj — drhću kao
trska na vjetru; one moraju da imadu potporu, jer bez
potpore ne mogu postojati, i zato se oslanjaju sad na
ovu, sad na onu stranu. Ni u jednoj gotovo naprednijoj
državi Evrope ne ima vlada trajnu parlamentarnu većinu,
s kojom bi mogla sigurno računati. Društvene opreke do
vode majoritete u raspad i razlaz; i vječito promjenljivi
kurs, osobito u Njemačkoj, pokapa i zadnji ostatak po
vjerenja, što ga vladajuće klase imaju još u sebe. Danas
je jedna strana nakovanj, druga kladivo, sjutra obratno.
Jedna ruši ono, što je druga s naporom podigla. Smetnja
biva sve većom, nezadovoljstvo sve trajnijim, frakcije se
gomilaju i uništavaju u par mjeseci više sila, nego prije u
isto tolikom broju godina. Pored toga stalno se povećavaju
materijalne potrebe u obliku različnib prireza i poreza, a
javni dugovi rastu u beskrajnost.
Po svojoj prirodi i svom biću država je klasna država.
Mi smo vidjeli, kako je ona bila potrebna, da štiti na
stalo privatno vlasništvo i da državnim ustanovama i za
konima regulira medjusobne odnose vlasnika, kako god i
odnose izmedju njih i onih, koji nemaju nikakve svojine.
U ma kakvim se oblicima u tijeku historijskog razvoja po
javljivalo zadobijanje svojine, u prirodi same svojine je to,
da su vlasnici najmoćnija lica u državi i da oni državu
organizuju prema svojim interesima. A li u prirodi privatnog
vlasništva je i to, da ona pojedinca nikad ne zadovoljava,
on teži svim sredstvima, da ga poveća. O n se dakle trudi,
da državu organizuje tako, da bi pomoću nje mogao što
potpunije ostvariti svoju namjeru. Na taj način zakoni i
ustanove države postaju tako reći sami po sebi klasni za
koni i klasne ustanove. A li državna sila i svi, koji imaju
interesa u održanju postojećeg državnog poretka, ne bi bili
u stanju, da to uredjenje trajno održavaju nasuprot masi
onih, koji nemaju ni najmanje interesa u njemu, kad bi
samo ta masa došla do spoznaje, šta odista taj postojeći
poredak znači. T o se dakle mora na svaki način spriječavati.
Radi toga mora se masa održavati u što je moguće
većem neznanju o prirodi postojećih odnošaja. No i to
�304
nije dosta. Nju se mora učiti, kako je postojeći poredak
bio vječit i vječno mora trajati, kako njega uništiti znači
ustajati protiv poretka, koji je sam Bog^ uveo, i zato je
religija uzeta u službu ovom uredjenju. Sto manje mase
znaju i što su praznovjernije, u toliko bolje ; održati ih u
tom, to je dakle u državnom, „javnom interesu'4, to jest u
interesu klasa, kojima je postojeća država zaštita njihovih
klasnih interesa. Vlasnici, državna i crkvena hierarhija, sve
se to udružuje u svrhu zajedničkog rada oko zaštite svojih
interesa.
Ali sa težnjom za sticanjem imetka i množenjem imetaka diže se kultura. Sve veći biva krug onih, koji teže,
da sudjeluju u zadobivenim napredcima i kojima to do
stanovitog stupnja i uspijeva. Na toj novoj bazi podiže se
jedna nova klasa, koju vladajuće klase ne priznaju kao
ravnopravnu i jednako vrijednu, ali koja zalaže sve, da to
postane. K onačno se javljaju nove klasne borbe, pa čak i
nasilne revolucije, kojima nova klasa zadobija to, da joj se
prizna, da zajedno vlada, naročito zbog toga, što ona po
čima igrati ulogu branitelja širokih masa potlačenih i izrab
ljivanih i njihovom pomoći izvojšti pobjedu.
Ali čim nova klasa dobije silu i vlast pored starih, ona
se udružuje sa svojim negdašnjim neprijateljima protiv svojih
negdašnjih saveznika i poslije nekog vremena počimaju opet
klasne borbe. No pošto nova vladajuća klasa, koja je za
to vrijeme karakter uslova svoje egzistencije utisnula u cijelo
društvo, može svoju moć i svoje imanje proširivati samo
tako, što će jedan dio svojih kulturnih zadobitaka ostaviti
i klasi, koju tlači i eksploatiše, ona time uzdiže na viši
stupanj inteligenciju i sposobnost za akciju kod ove klase.
A time ona sama daje oružje, kojim će biti uništena.
Borba masa upravljena je sad protiv svake klasne vlada
vine, ma u kom obliku ona postojala.
Pošto je ova posljednja klasa moderni proletarijat, nje
gova će onda misija donijeti sa sobom ne samo njegovo
oslobodjenje, već i oslobodjenje svih ostalih, koji su po
tlačeni, pa dakle i žena.
Medjutim, u prirodi je klasne države ne samo to, da
eksploatirane klase održava u što je moguće većem bes-
�305
pravlju, nego još i to, da troškove i terete izdržavanja
države u prvom redu svali na njihova ledja. Ovo je u
toliko lakše, što način podnošenja tereta biva u oblicima,
koji zatajuju pravo svoje značenje. Jasno je, da visoki ne
posredni porezi za pokrivanje javnih izdataka moraju u
toliko više izazvati buntovničko raspoloženje, u koliko je
niži prihod, od koga se oni uzimaju. Lukavost dakle nalaže
vladajučim klasama, da drže ovdje mjeru i da na mjesto
neposrednih udare posredne, to jest poreze i prireze na
najnužnije artikle potrošnje, jer se time tereti raspodjeljuju
na svakodnevnu potrošnju i najvećim dijelom neprimjetno
ulaze u cijenu robe i tako obvezanike obmanjuju o količini
poreza, koje plaćaju. Koliko netko plaća poreza na kruh,
sol, meso, šećer, kavu, pivo, petroulje ili carinu itd., većini
je nepoznato, a i teško je izračunati; oni ni ne slute, ko
liko ih se iscrpljuje. A ovi porezi rastu razmjerno s brojem
članova obitelji, oni dakle predstavljaju najnepravedniji način
oporezivanja, što se može zamisliti. O bratno pak, imućne
se klase razmeću direktnim porezima, što ih plaćaju i prema
visini njihovoj odmjeravaju sebi politička prava, koja ne
daju proletarskoj klasi. U z to dolazi državna pomoć i
državno potpomaganje, koje imućne klase dodjeljuju sebi
putem poreznih premija i carina na sve moguće životne
namirnice, kao i ostale subvencije u iznosu od mnogo sto
tina milijuna svake godine, što se uzima na račun masa.
Dalje, k tomu dolaze ogromna izrabljivanja putem povišice
cijena u najrazličnijim potrebnim artiklima, što ih vrše
krupnokapitalističke poduzetničke organizacije preko svojih
saveza, trustova i sindikata, koje država unapredjuje svojom
privrednom politikom i trpi bez imalo otpora, ako ih, šta
više, još i ne potpomaže svojim sudjelovanjem.
Doklegod su eksploatisane klase mogle biti održavane
u nepoznavanju svih tih mjera, one za državu i vladajuće
društvo ne skrivaju nikakvu opasnost Ali čim ih oštećene
klase upoznadu, — a političko obrazovanje mase, koje se
diže, omogućava im to sve više i više, — ove mjere, cija
užasna nepravda postaje očevidna, izazivaju ogorčenje i
pobunu masa. Posljednja iskra vjere u osjećanje pravde
kod vladajućih sila gasi se i uvidja se priroda države, koja
A . Bebel; Ž ena i socijalizam.
20
�306
takva sredstva primjenjuje, i bitnost društva, koje ih raz
vija. Posljedica toga jest medjusobna borba do konačne
istrage.
U težnji, da zadovolje najsuprotnije interese, država i
društvo gomilaju organizacije preko organizacija, ali se ni
jedna stara temeljito ne odstrani, a nijedna nova ne pro
vede se temeljito. Radi se polovično, tako, da nijedna
strana nije zadovoljna. Kulturne potrebe, izašle iz narodnog
života, traže, da se o njima povede račun, ako ne će, da
se inače stavi sve na kocku; da bi ma i traljavo bile pod
mirene, za njih mora da se dosta žrtvuje, i u toliko više,
što se svuda nalazi velik broj parasita. Ali upo/edo s time,
ustanove, koje su suprotne kulturnim ciljevima, ne samo da
se održavaju, nego se, šta više, zbog postojećih klasnih
suprotnosti proširuju, te su u toliko nesnosnije i teže, u
koliko ih sve veća uvidjavnost glasno proklamuje i z l i š
n i m a . Policija, militarizam, sudstvo, tamnice, cjelokupni
administrativni aparat postaju sve prošireniji i skuplji, ali
se time ne pojačava ni vanjska ni unutrašnja sigurnost, već
biva baš o b r a t n o .
U internacijonalnim odnosima pojedinih naroda zavla
dalo je postepeno jedno sasvim neprirodno stanje. Ovi se
odnosi umnožavaju, u koliko raste proizvodnja robe, u
koliko razmjena robe u masama postaje sve lakša pomoću
prometnih sredstava, koja se stalno usavršuju, i u koliko
privredni i naučni rezultati postaju općim dobrom svih na
roda. Zaključuju se trgovinski i carinski ugovori, podižu se
medjunarodnim sredstvima skupocjeni saobraćajni putovi
(sueski kanal, gotthardski tunel i t. d.) Pojedine države
potpomažu velikim svotama parobrodarske linije, koje utječu
na jačanje prometa izmedju najrazličitijih zemalja na našoj
zemlji. Osnovao se svjetski poštanski savez — jedan kul
turni napredak prvoga reda, — sazivaju se internacionalni
kongresi za sve moguće praktične i naučne ciljeve, rasprostiru
se najodličniji duševni proizvodi pojedinih naroda prevodjenjem na razne jezike glavnih kulturnih naroda, i sa svim
tim radi se sve više na i n t e r n a c i j o n a l i z o v a n j u i
b r a t i m l j e n j u naroda. Ali političko i vojničko stanje
Evrope i kulturnog svijeta stoji u čudnoj protivnosti s ovim
�307
razvitkom. Narodnosna mržnja i šovinizam podstrekava se
ovdje ondje umjetnim načinom. Posvuda vladajuće klase
pokušavaju da održe uvjerenje, kako onaj tudjinski narod
smrtno mrzi ovaj njihov i kako samo vreba trenutak, da
skoči na njega i da ga uništi. M edjusobna konkurentska
borba kapitalista u pojedinim zemljama dobija na interna
cionalnom području karakter borbe kapitalističke klase
jedne zemlje protiv kapitalističke klase druge zemlje, i pot
pomagana političkim sljepilom masa izaziva takvu utakmicu
u vojnim naoružanjima, kakvu svijet nikad nije vidio. Ova
utakmica stvorila je vojske takve veličine, kakve nikad prije
nijesu postojale, ona je stvorila orudja za ubijanje i razoravanje na kopnu i na moru, u tolikoj mjeri savršena, kako
je to moguće samo u jednom vremenu najrazvijenije tehnike,
kao što je naše. O va utakmica izaziva razvoj razornih sred
stava, koji na kraju krajeva vodi do razorenja sama sebe.
Uzdržavanje vojske i mornarice traži žrtava, koje svakom
godinom bivaju veće i koje konačno upropaste i najbogatiji
narod. Godine 1908. platila je Njemačka samo za svoju
vojsku i mornaricu redovitih troškova — računajući tu i
izdatke na mirovine i kamate državnog duga, u koliko je
on učinjen za ratnu svrhu — znatno preko 1500 milijuna
maraka, a ova svota raste godimice. Prema Neymarcku
iznašahu izdaci evropskih država za
1866
1887
1870
1906
milijuna franaka
Vojska i mornarica
Državni dugovi
.
K a m a ti..........................
3000
66000
2400
3500
75000
3000
4500
117000
5300
6 72 5
148000
60001
I tako Evropa plaća godišnjih 6725 milijuna franaka
(5448 milijuna maraka) za vojsku i mornaricu, a 6000 mi
lijuna franaka (4860 milijuna maraka) kao kamate od tih
dugova, koji su većinom učinjeni u ratne svrhe 1 Odista
prekrasno sta n je !
Primjer Evrope slijede Amerika i Azija. Savezne D r
1 A . Neymarck, La Statistique internationale des valeurs mobilieres
u „Bulletin de l’institut international de Statistique“. 17. svezak, str. 40 3 .
K openhagen 1908.
�308
žave izdadoše godine 1875—386, 8, a godine 1907/08 —
1436, 9 milijuna maraka. U Japanu su redoviti izdaci za
vojsku i mornaricu, računajući ovamo i penzije, iznosili
godine 1875 — 20, 5, a godine 1908/09 — 220, 4 mili
juna m araka!
Kraj ovih izdataka pate obrazovni i kulturni ciljevi u
najvećoj mjeri, zapuštaju se najnužnije kulturne zadaće, a
izdaci za izvanjsku zaštitu rastu u tolikoj mjeri, te će po
kopati i cilj same države. Sve to veće vojske sadrže u
sebi najzdraviji i najsnažniji dio naroda, za njihov razvoj i
obrazovanje upotrebljavaju se sve duševne i tjelesne sile
na taj način, kao da je najviša zadača našeg vremena obra
zovanje za ubijanje u masama. Uz to se orudja za rato
vanje i ubijanje neprekidno usavršuju, ona su se toliko
usavršila u pogledu brzine, djelovanja i savladjivanja zapreka,
te su postala strahovita kako za neprijatelja, tako baš i za
onoga, koji ih upotrebljava. Ako se jednog dana taj ogromni
aparat stavi u pokret, — kojom će zgodom neprijateljske
evropske sile izvesti na bojno polje 16 do 20 milijuna
ljudi, — pokazat će se, d a j e v e ć p o s t a l o n e m o
g u ć e u p r a v l j a t i i r u k o v a t i n j i m e . Ne ima ge
nerala, koji tolikim masama može zapovijedati, bojnog polja,
koje je dovoljno veliko, da ih može primiti, i administra
tivnog aparata, koji ih dugo vremena može hraniti. U slu
čaju bitke nema dovoljno bolnica, u kojima bi mogli svi
bolesnici dobiti mjesta, a sahranjivanje brojnih mrtvaca po
staje gotovom nemogućnosti.
Ako se uz to imaju na umu strahovite krize i pustoši,
koje će u buduće jedan evropski rat izazvati na g o s p o
d a r s k o m području, onda se bez pretjerivanja smije
kazati: p r v i i d u ć i v e l i k i r a t j e p o s l j e d n j i rat .
Broj bankrota bit će tolik, kolik još nikada nije bio. Izvoz
prestaje, zbog čega hiljade tvornica sasvim obustavljaju rad ;
prestaje dovoz životnih namirnica, uslijed čega slijedi go
lemo poskupljivanje životnih namirnica, a broj porodica,
čiji hranitelji stoje na bojnome polju i kojima treba pomoći,
iznosi na milijune. Ali otkuda da se uzmu sredstva ? 1 ako
naprimjer stoji Njemačku uzdržavanje vojske i mornarice u
ratu dnevno 45 do 50 milijuna maraka.
�309
Političko i vojničko stanje Europe zauzelo je takov
razvoj, te bi lako znalo svršiti s katastrofom, koja bi čitavo
buržoasko društvo povukla u propast. Na vrhuncu svoga
razvitka ovo je društvo stvorilo takvo stanje, da mu ono
onemogućuje egzistenciju; ono priprema sebi propast sred
stvima, koja je samo stvorilo, kao najrevolucionarnije od
svih društava, što su do danas postojala.
Veliki broj općina dolazi postepeno u očajan položaj,
jer prosto ne zna, na koji će način da podmiri potrebe,
koje su iz godine u godinu sve veće. Naročito su naši
veliki gradovi i industrijska mjesta, koja brzo rastu, gdje
ubrzani porast pučanstva ističe velik broj zahtjeva, kojima
siromašne većinom općine ne mogu zadovoljiti drugačije,
nego nametanjem velikih poreza i zaključivanjem zajmova.
Škole, cestogradnje, centrale za osvjetljenje, kanalizacija,
vodovodi, izdaci za zdravstvene, privredne i prosvjetne
svrhe, za policiju i administraciju umnožavaju se iz godine
u godinu. Pored toga dobro situirana manjina svuda traži
od općina, da podmiruju njene najskuplje potrebe. Ona od
njih zahtijeva, da podignu više prosvjetne zavode, kazališta
i muzeje, da urede fine gradske četvrti i parkove i da ih
snabdjenu luksusnim osvjetljenjem, taracom i t. d. Može
se većina stanovništva i tužiti nad ovim priviligiranjem,
ono leži u naravi odnošaja. Manjina ima moć i ona je
upotrebljava za to, da bi na račun cjelokupnosti podmirila
svoje kulturne potrebe. Protiv samih tih razvijenih kulturnih
potreba ne može se ništa primjetiti, jer su one napredak,
pogriješka je samo to, što se njima koriste poglavito imućne
klase, dok bi trebalo da ih svikolici uživaju. Dalje je loše
i to, što je uprava često ne baš najbolja i što je skupa.
A nije rijetkost ni to, da su činovnici nepristupačni i da
nemaju dovoljno pojma o mnogostrukim potrebama, za što
često puta treba i velikog znanja. Općinski pak odbornici
u najvećem broju imaju da rade i da se brinu za održanje
svoje lične egzistencije, te tako nisu u stanju da podnesu
žrtve, koje se traže za temeljito vršenje njihovih dužnosti.
A često se ti položaji iskorišćuju za zadovoljenje ličnog
interesa, a na grdnu štetu zajednice. Posljedice padaju na
one, što plaćaju porez. Društvo ne može da pomišlja na
�310
temeljitu promjenu tih odnošaja, koja bi donekle zadovoljila.
M a u kakvom se obliku nametali porezi, nezadovoljstvo
raste. Z a nekoliko decenija najveći broj ovih općina ne će
biti u stanju, da ovakvim načinom uprave i kupljenja pri
hoda podmiruje svoje potrebe. U općini, baš kao i u državi,
korjenita reforma postaje neophodno nužnom, jer se općini
u najvećoj mjeri postavljaju zahtjevi za ostvarenje kulturnih
ciljeva, jer je ona jezgro, od koga ima da se poene izvršivati društveni preobražaj, ćim se za to bude imalo volje
i moći.
Ali kako će se toj potrebi zadovoljiti danas, kad pri
vatni interesi vladaju nada svim, a interesi zajednice stav
ljaju se iza njih?
T o je u nekoliko riječi stanje našeg javnog života, a
ono je samo ogledalo socijalnog stanja društva.
2. Zaoštrenje razrednih opreka.
U našem socijalnom životu biva sve teža borba za
opstanak. R at sviju proti svima rasplamsao se najžešće i
biva nemilosrdan, vodjen često bez izbora sredstava. N a
čelo: O te-toi de la, que je m’y mette (Digni se ti, da
zasjednem ja) ostvaruje se u životnoj praksi snažnim gu
ranjem lakata, silom i prijevarom. Slabiji mora uzmicati pred
jačim. G dje nije dovoljna materijalna sila, moć novca i po
sjeda, tamo se upotrebljavaju najrafiniranija i najnedostojnija
sredstva, samo da se dodje do cilja. Počinja se laž, va
ranje, prijevara, lažna mjenica, kriva prisega, najteži zločini,
samo da se dodje do žudjena cilja. I kao što u toj borbi
ustaje jedan proti drugomu, tako i klasa proti klasi, spol
proti spolu, jedno doba starosti nasuprot drugom. Korist
je jedini regulator ljudskih odnošaja, svaki drugi obzir mora
da uzmakne. Hiljade i hiljade radnika i radnica bivaju^ iz
bačene na cestu, čim to profit ushtije, i pošto utroše i
posljednje, što su imali, bivaju upućivani na javnu milo
stinju i život skitnica. Radnici putuju takoreći u krdima
od mjesta do mjesta*, unakrst cijele zemlje, a društvo ih
posmatra sa toliko većim strahom i toliko dubljom grozom,
�311
u koliko više zbog duge besposlice njihov vanjski izgled
postaje bijedan, a zatim i njihov unutrašnji život demoralisan. Pošteno društvo ne može ni da sluti, šta to znači
mjesecima ne biti ustanju podmiriti svoju
potrebu za
urednošću i čistoćom, sa praznim želucem lutati od mjesta
do mjesta i u najviše slučajeva biti susretan slabo sakri
vanim gnjušanjem i preziranjem baš onih, koji su stupovi
toga sistema. Obitelji ovih ubogara pate najužasniju ne
volju i padaju na teret javnoj milostinji. Nerijetko očajanje
nagoni roditelje na najužasnije zločine i prema sebi i prema
djeci, na ubijstvo i samoubijstvo. Naročito se u vremenima
krize umnožavaju brojevi tih očajničkih aktova u užasnoj
mjeri. A li to sve ne smeta vladajuće klase. U istom broju
novina, što javljaju takva djela nevolje i očajanja, stoje iz
vješća o bučnim svečanostima i sjajnim službenim para
dama, kao da sve pliva u veselju i obilju.
Općenita bijeda i sve teža borba za egzistenciju tje
raju žene i djevojke sve brojnije u prostituciju i propadanje.
Demoralizacija, podivljalost i zločin gomilaju se, a ono, što
prosperira, to su zatvori, tamnice i takozvana popravilišta,
koja jedva mogu da dadu mjesta masama svojih stanovnika.
Zločini stoje u najužoj vezi sa socijalnim stanjem društva,
što ovo nikako ne će da prizna. O no tura poput noja
glavu u pijesak, da ne bi moralo priznati prilika, što ga
optužuju, i laže sebi i obmanjuje se, da je svemu tomu
kriva „lijenost" i „požuda za uživanjem“ kod radnika i to,
što ovi nemaju „religije". T o J e ili najgora samoobmama
ili najodvratnije licemjerstvo. Sto je nepovoljnije stanje
društva za većinu, to su mnogobrojniji i teži zločini. Borba
za opstanak dobija najsuroviji i najnasilniji oblik, ona stvara
stanje, u kome jedan gleda u drugome svog smrtnog ne
prijatelja. Društvene se veze klimaju i čovjek stoji proti
čovjeku kao neprijatelj.1
1 V e ć je Plato poznavao posljedice takvog stanja. O n piše: „Nije
jedna država, u kojoj postoje klase, već d vije: jednu čine siromasi, drugu
bogati, a obadvije stoje jedna pored druge vrebajući . . . Vladajuća klasa
ne može konačno da vodi rata, jer se tu mora poslužiti masom, koje se,
kad je ova naoružana, boji više od istog neprijatelja.
Plato, Država.
Aristotel veli: „Brojno osiromašivanje je zlo stanje, jer se ne može sprije
čiti, da takvi ljudi postanu buntovnici.w A ristotel, Politika.
�312
Vladajuće klase, koje ne vide ili ne će da vide ko
rijen stvari, pokušavaju na svoj način da spriječe zlo. Ako
rastu siromaština, bijeda i kao posljedica toga demoraliza
cija i zločini, ne traži se u tom slučaju izvor zla, pa da
se on odstrani, nego se kažnjavaju produkti takvog stanja.
1 u koliko veća zla bivaju i broj zločinaca raste, u toliko
se — misli se — oštrija ganjanja i kazne moraju upotreb
ljavati. Misli se, da se djavola može istjerati pomoću Beelzebubovom. 1 profesor Hackel nalazi, da je sasvim u redu,
da se protiv zločina bori što je moguće težim kaznama,
a naročito smrtnom kaznom.1 U tom se on najljepše slaže
s natražnjacima svih dlaka, koji su mu neprijatelji na smrt.
Hackel misli, da se nepopravljivi zločinci i ništarije imaju
iskorijeniti kao drač, koji oduzima biljkama svijetlo, zrak i
zemlju. D a se je Hackel bavio i sa studijem društvene
nauke, umjesto da se isključivo bavljaše prirodnim znano
stima, znao bi, da se ovi zločinci dadu promijeniti u korisne,
uporabive članove ljudskog društva, ako im društvo dade
odgovarajuće uslove života. O n bi našao, da uništavanje
pojedinih zločinaca ili činjenje bezopasnima isto tako malo
spriječava pojavu novih zločina, kao i kad se na jednoj
njivi doduše pokida korov, ali se zaboravi počupati korijen
i uništiti sjeme. Čovjeku ne će nikad biti mogućno, da
apsolutno spriječi stvaranje štetnih organizama u prirodi, ali
m u je m o g u ć n o , d a s v o j u , d r u š t v e n u o r g a
n i z a c i j u , k o j u je on s a m s t v o r i o , popr a vi
tako, da ona s v im a s t v a r a p o v o l j n e uslove
za e g z i s t e n c i j u , da s v a k o m p o j e d i n c u daje
p o d j e d n a k u s l o b o d u r a z v i j a n j a , p a d a mu
v i š e n i j e p o t r e b n o , da s v o j u g l a d ili s voj
n a g o n za i m e t k o m ili s v o j u a m b i c i j u p o d
m i r u j e n a r a č u n os t a l i h. Neka se proučavaju u zr o c i zločina i neka se odstranjuju, pa će biti i zločini
odstranjeni.2
1 Prirodna povjest stvaranja. Četvrto popravljeno izdanje. Str. 155.
i 156. Berlin 1873.
2 Slično tvrdi Plato u svojoj „Državiu : „Zločini imaju svoj uzrok u
neobrazovanosti i u zlom odgoju i uredjenju države.1 Plato je dakle su
'
štinu društva poznao bolje, negoli učeni njegovi nasljednici poslije tridesetidva stoljeća. T o baš nije utješljivo.
�313
Oni, koji hoće da zločine otklone na taj način, što će
uništiti njihove uzroke, ne mogu dabogme da se sprijatelje
s nasilnim mjerama za njihovo ugušivanje. O ni ne mogu
spriječavati društvo, da se na svoj način zaštićava od zlo
činaca, koje ne može mirno pustiti da vrše svoj posao;
ali oni u toliko neodoljivije zahtijevaju izmjenu društva iz
osnova, t. j. uništavanje uzroka, koji izazivaju zločine.
Statističari i socijalni političari pokazali su toliko puta
na tijesnu vezu izmedju socijalnog stanja društva i prestupa
i zločina.1 Jedan od najobičnijih prestupa — koji naše
društvo i pored svih kršćanskih učenja o milosrdju smatra
kao prestup — jest prosjačenje u danima slabog posla.
T u nam statistika kraljevine Saske pokazuje, da je broj
lica sudbeno kažnjenih zbog prošnje rastao u toliko više,
u koliko je rasla velika privredna kriza, koja je u Nje
mačkoj počela 1890, a 1892 do 1893 dosegla svoj najviši
stepen. Godine 1890 bilo je radi ovog delikta kažnjeno
8813, 1891 10075, 1892 — 13120 osoba. Slično je i u
Austriji, gdje je radi skitanja i prosjačenja osudjeno god.
189) — 90926, a godine 1892 — 98998 osoba. 2 T o je
vrlo veliki porast.
Proletarizovanje masa na jednoj strani sa naglim go
milanjem bogatstva na drugoj strani, to je uopće obilježje
našeg perioda. Pravac razvoja, u kom se nalazimo, vidi se
već iz te činjenice, što je u Saveznim Državama godine
1900 petorica ljudi, J. D. Rockfeller, nedavno umrli Harriman, D. Pierpont Morgan, W . N. Vanderbilt i G. D.
Gould, posjedovalo preko 3200 milijuna maraka i što je
njihov uticaj toliki, da vladaju ekonomskim životom Sjedi
njenih Država, pa i jednim dijelom Evrope. U svim kul
turnim zemljama kapitalistička velika udruženja, čiji soci
jalni i politički uticaj postaje sve osudniji, predstavljaju
najznačajniju pojavu novijega vremena.
1 M . Skursky, Iz najnovije literature o ekonomskim uzrocima krimi
naliteta. „N ovo Vrijem e", 2 3 . godište, ? . svezak.
2 H . Herz, Zločin i zločinaštvo u Austriji. Str. 49. Tiibingen 1908.
„Z a zločinačko djelo." veli pisac, „od velike je važnosti svaka ekonom
ska forma. Organizacija proizvodnje i potrošnje i razdioba gospodarskih
dobara djeluje često odlučno na zločine."
�314
Sedamnaesto
poglavlje.
Proces koncentracije u kapitalističkoj
industriji.
Industrija potiskuje zemljoradnju.
Kapitalistički privredni sistem vlada ne samo nad dru
štvenom, već i nad političkom organizacijom; on upliviše
i vlada nad osjećanjem i mišljenjem društva. Kapitalizam
je gospodar i zapovjednik proletera, čiju radnu snagu on
kupuje kao robu za upotrebu i iskorišćavanje, i to po ci
jeni, čija se veličina kao i kod svake druge robe upravlja
prema ponudi i potrošnji i oscilira oko troškova za njenu
proizvodnju, čas iznad njih, čas ispod njih. Ali kapitalist
ne kupuje radnu snagu „Boga radi" ili zato, da bi učinio
veselje radniku, — premda on prikazuje stvar takovom, —
već da od njenog rada dobije profit, koji trpa u svoj džep
u obliku poduzetničke dobiti, kamata, zakupnine, rente od
zemljišta. Ovaj višak vrijednosti, koji je iscijedjen iz rad
nika i koji se kod poduzetnika iznova kristalizuje u ka
pital, u koliko ga on ne potrati, daje kapitalistu moguć
nosti, da stalno povećava svoje poduzeće, da usavršuje
proces proizvodnje i da upotrebljava uvijek novu radnu
snagu. A to mu opet omogućuje, da poput konjanika u
oklopu stane naproti neoboružanom pješaku i da ga uništi.
O va nejednaka borba razvija se sve jače i jače na
svim područjima i poslije radne snage mladića i djece
predstavlja žena u njoj sve veću ulogu, kao najjeftinija
radna snaga. Posljedica takvog stanja je sve oštrija podjelba na jedan razmjerno mali broj moćnih kapitalista i
na grdnu masu golaća, koji su bez ikakva kapitala upućeni
na svakodnevnu prodaju svoje radne snage. Srednji stalež
dolazi u ovakovu razvoju u sve nesigurniji položaj.
Kapitalističko iskorišćavanje zahvata, jednu za drugom,
sve oblasti rada, u kojima je dotle još vladao mali obrt. Medjusobna konkurencija kapitalista sili ih, da nalaze uvijek
nova područja izrabljivanja. Kapital obilazi „kao ričući lav
�315
i traži, koga će progutati". Male i slabije egzistencije uni
štavaju se, pa ako im ne uspije da se spasu na drugo
koje područje, — što je sve teže i sve manje moguće, —
one zapadaju u klasu najamnih radnika ili katilinarskih
egzistencija. Svi pokušaji, da se propadanje zanata i srednjeg
staleža spriječi zakonima i ustanovama, koje se mogu
uzeti samo iz ropotarnice prošlosti, pokazuju se bezus
pješnima ; i ako bi za neko vrijeme održavali ovog ili
onog u iluziji o njegovu položaju, ta iluzija iščezava brzo
pred silinom (akata, koji se jave. Proces, u kom krupni
gutaju sitne, istupa jakošću i neumoljivošću prirodnog za
kona tako reći opipljivo pred oči.
Kako se socijalna struktura Njemačke promijenila u
kratkom razdoblju od dvadesetipet godina, — od 1882.
do 1895. i od 1895. do 1907., — neka nam pokaže
uporedjenje rezultata na dva privredna popisa u rečenim
godinama. Bilo je :
privred. u glavnom zanimanju
1882
Poljoprivreda . .
Industrija . . .
Trgovina i promet
Kućanstvo . . .
Javne službe i
slobodni pozivi
Bez zanimanja
U kupno . .
189 5
više ili manje
od 1882
1907
8236496
6396465
1570318
397582
8292692 9883257
8281220 11256254
2338511 34 7 7 6 2 6
471695
432491
10 3 1 1 4 7
1354486
1425961
2142808
+
+
+
+
1646761 = 19,99
4 8 5 9 7 8 9 = 7 5 ,9 8
1 9 0 7 3 0 8 = 1 2 1 ,4 6
7 4 1 1 3 = 18,63
1738530 +
3404983 +
7 0 7 3 8 3 = 6 8 ,5 6
2 0 5 0 4 9 7 = 15 1 ,4 0
. 1 8 9 8 6 4 9 4 2 2 9 1 3 6 8 3 3 0 2 3 2 3 4 5 |+ 1 1 2 4 5 8 5 1 =
privrednika sa članovima porodice
1 882
1 895
Ukupno . .
više ili manje
od 1882
1907
Poljoprivreda . . 19 2 2 5 4 5 5 1 8 5 0 1 3 0 7 1 7 6 8 1 1 7 6
Industrija . . . 1 6 0 5 8 0 8 0 2 0 2 5 3 2 4 1 2 6 3 8 6 5 3 7
Trgovina i promet 4 5 3 1 0 8 0 5 9 6 6 8 4 6 8 2 7 8 2 3 9
K ućanstvo . . .
938294
792748
886807
Javne službe i
slobodni pozivi 2 2 2 2 9 8 2 2 8 3 5 0 1 4 3 4 0 7 1 2 6
Bez zanimanja
2246222 3327069 5174703
1544279=
+ 10328457 =
+ 3747159=
—
145546=
+
+
18,18
6 4 ,2 5
8 2 ,6 9
15,57
1 1 8 4 1 4 4 = 5 3 ,3 3
2 9 2 8481 = 1 3 0.30
. 45222113 5177 0 2 8 4 61720529 + 16498416 =
60169 =
1324924 1339318 1264755 -
U z to dolaze sluge
5 3 ,9 5
3 4 ,2 7
4 ,5 3
�316
Ovi brojevi pokazuju, da se u toku navedenih dvade
setipet godina izvršila velika promjena stanovništva i nji
hovih zanimanja. Stanovništvo, koje živi od industrije (ru
darstva i graditeljstva), trgovine i prometa, umnožalo se na
račun poljoprivrednog stanovništva; gotovo cijeli priraštaj
— 6548171 od 1882 do 1895 i 9950245 od 1895 do
1907 — dolazi jedino na ono prvo stanovništvo. Istina,
broj privrednika, kojima je poljoprivreda glavno zanimanje,
porastao je za 1646761 glava, ali je on daleko zaostao
iza prirasta cjelokupnog stanovništva, a broj cjelokupnog
poljoprivrednog življa čak je spao za 1544279 = 8 pro
cenata.
Sasvim drugačije stoji stvar u industriji (uključivši ovamo
graditeljstvo i rudarstvo), trgovini i prometu. U obadvim
kategorijama veoma je jako porastao broj privrednika i čla
nova njihovih porodica, i to u većoj mjeri, no što je raslo
stanovništvo. Broj privrednika u industriji, koji je već go
dine 1895 dostigao broj privrednika u poljoprivredi, pre
stigao ga je sada za 1372997 glava ili za 15 postotaka.
A broj članova njihovih porodica nadmašio je broj članova
poljoprivrednih porodica za 8705361 glavu ili 49 proce
nata (godine 1895. za 1751934). Još silnije se penje broj
privrednika i članova njihovih porodica u trgovini i sao
braćaju.
R e z u l t a t j e t aj , d a p o l j o p r i v r e d n o s t a
n o v n i š t v o , to j e s t onaj pr a vi k o n z e r v a
tivni dio stanovništv a,
koji
sačinjava
g l a v n i o s l o n a c s t a r o g p o r e t k a stvari, biva
sve više p o tis k iv a n o i pr ekrivano sta nov
ništvom, koje se bavi industrijom, trgo
v i n o m i s a o b r a ć a j e m . Stvar ništa ne mijenja to,
što se od 1882. isto tako znatno zajedno sa svojim po
rodicama povećao i broj onih, koji živu od javnih služba
i slobodnih zanimanja. Osim toga se još mora primjetiti,
da je kod ovog odjela zanimanja prigodom zadnjeg popisa
bilo nešto manje privrednika — barem relativno
, ali
broj članova njihovih porodica raste 1895. i 1897. još i
dalje prema godini 1882., i ako je taj prirast mnogo manji
- od 1882. do 1895. za 38,29, a od 1895. do 1907.
�317
samo za 21,96 procenata. Jak priraštaj onih, koji su bez
zanimanja zajedno sa članovima njihovih porodica, ima se
pripisati namnožavanju rentijera, računajući tu i one, koji
živu od rente za nesrećne slučajeve, za nesposobnost i za
osiguranje u starosti, i većem broju onih, koji primaju milo
stinje, studente svih vrsti, članove ubožnica, bolnica, lud
nica i tamnica.
Karakterističan je i sićušan priraštaj privrednika u kuć
noj službi, kao god i direktno opadanje broja slugu, što
dokazuje prvo, da se relativno smanjuje broj onih, kojima
prihod dopušta da drže ta lica, a drugo, da je medju proletarcima, koji čeznu za većom ličnom nezavisnošću, sve
manje obljubljeno ovo zanimanje.
G odine 1882 privrednici, kojima je poljoprivreda glavno
zanimanje, sačinjavali su 43,38 procenta, 1895— 36,19, a
1907 još samo 32,69 procenta od ukupnog broja privred
nika; ukupni broj poljoprivrednika, iznosio je 1882— 42,51
procenta, 1895— 35,74, a 1907 ne više od 28,65 procenata.
Nasuprot tome, broj privrednika, kojima je glavno zanimanje
industrija (uključivši amo rudarstvo i graditeljstvo), iznosio
je 1882— 33,69 procenta, 1895— 36,14, a godine 1907—
37,23 procenata. Z ajedno sa članovima svojih porodica
sačinjavahu oni 1882— 35,51, .1 8 9 5 —39,12, ali godine
1907. već 42,75 procenta. Z a privrednike u trgovini i sa
obraćaju i članove njihovih porodica brojke su stajale ovako:
S porodicom
1882 .
1895 .
1907.
..
..
..
. 10,02
.1 1 ,5 2
.13.41
Bez nje
8,2 7
10,21
11,50
Vidimo dakle, da je sada 56,16 procenata (u Saskoj
čak 74,5) čitavog pučanstva Njemačke upućeno na indu
striju i trgovinu, dok poljoprivreda ne uposluje više od
28,65 (u Saskoj tek 10,07) procenata
2. Proletarizovanje napreduje. Prevlast velike
industrije.
Ali je važno konstatirati i to, kako se privredno p u
čanstvo dijeli na samostalne privrednike, namještenike i
radnike, i kako se ove tri kategorije dijele po spolovima.
T i brojevi naći će se na tabeli na str. 318.
�318
Industrija
Trgovina
\
346899
1977122
477290
1499832
2500974
3161
13 8 3 8 7
99076
2269
96807
66644
5881
60763
1882
261907
11987 |
249920
263745
9324
254071
96173
18107
78066
1895
505909
79689
426220
686007
63936
622071
98812
16264
82548
727262
1443 7 7
582885 !
4096243
545229
3551014
5881819
2251860
3629959
1882
9071097
123 3 04 7
365005
836042
5 9 5 57 1 1
992302
4963409
5627794
2388148
3239646
1895
1 3 6 9 4 16 0
195 9 5 2 5
605043
1354482
8593125
1 562698
7030427
3028983
1907
Radnici
765551
14 1 5 4 8
7763858
Namještenici
246641
5 8 2 4 0 7 11308 39
1907
1012192
295957
39418
1907
4338123
11311
2941466
3745455
4161 9 6 1
17836121
159889
7 28 3 4 71
4254488
105 2 1 6 5
Samostalni privrednici
2568725
519492
2288033
27716«!
2010865! 2 2 2 1 8 2 6
1895
. .
2061764
1 skupa
579478
640941
1542272
2201146
202616
.1621668
. .
ženski . .
550936
843557
. .
\ skupa
. .
15 0 5 7 2
| muški
| muški
701508
4405039
.
• ženski .
{
4183039
106 9 0 0 7
1
Cn
Oi
to
10 0 7 2 1 8
621825
l
j
307268
1
5490288
§
8
U
>
£
to
co —
to <1
i
to
5 1 90687J 5474046
£
to
to
I?
C
o
° i
s s<
ST ST
“
7T
C
*o
®
S«
SJi
ST
H
°
c
N
n<
°
“
JT
X)
if
t
a
X3
o'
�319
O na pokazuje, da je u poljoprivredi broj samostalnih
privrednika od 1882 do 1895 istina porastao za 280692
glave = 12,5 procenata, ali da je od 1895 do 1907 opet
za 67751 glavu spao, tako da je prema godini 1882 broj
samostalnih privrednika porastao tek za 212941 glavu =
9,2 procenata. Nasuprot tomu broj radnika, koji je od 1882.
do 1895. spao za 254025 glava = 4,3 procenta, digao
se od 1895. znatno — za 1655677 glava = 29,4 pro
cenata. Posmatramo li taj priraštaj izbliže, naći ćemo, da
se on ima pripisati umnožavanju članova porodica ženskog
spola (za 170532 kod muškog, a za 1820398 kod ženskog,
zajedno za 1990930). Uzmemo li u obzir nadničarski i
družinski rad u poljoprivredi, pokazat će se nazadak muških
radnika za 381 195 glava, a prirast ženskih za 45942, za
jedno dakle znatni nazadak poljoprivrednih radnika za
335253 čovjeka. U poljoprivredi nije samo manji broj sa
mostalnih privrednika, već i družine i nadničara; prirast
privrednika, koji se bave poljodjelstvom, ima se prema
prošlom popisu pripisati jakom namnožavanju porodičnih,
naročito ženskih članova.
Drugačije je u industriji. T u je u razdoblju od dvadesetipet godina broj samostalnih privrednika spao za 234024
= 10,6 procenata (od 1882 do 1895 za 139382 = 5,2
procenata), dok je stanovništvo poraslo za 36,48 procenata
(od 1882 do 1895 za 14,48). A to su poduzeća sa jed
nim ili sa dva pomoćnika, koji su od toga trpjeli. Broj
radnika porastao je od 1882 do 1895 za 1859468, a od
1895. do 1907. za daljnih 2637414 glava. Uzmemo Ii pak
samo prave radnike,
ez članova njihovih porodica, broj
je njihov od 5899708 u 1895. porastao na 8460338 ljudi
u 1907. T ri četvrtine svih ljudi, zaposlenih u industrijskim
zanimanjima, jesu radnici (75,16 procenata).
O pet se obratni odnošaj pokazuje u trgovini i saobra
ćaju, gdje je čak i broj samostalnih privrednika, ali kao i
u industriji broj namještenika i radnika znatno porastao.
Naročito su žene, koje se u trgovini kao samostalne pri
vrednice umnožavaju, a to su ili udove, koje se tuku kroz
život pomoću malog trgovanja, ili je to supruga, koja kuša
na ovaj način umnožiti prihod svojega muža. Broj samo
�320
stalnih privrednika popeo se od 1882 do 1907. za 310584
~ 44,3 procenta, ali broj namještenika i radnika još se
i više umnožio (za 364361 = 258,8 i za 1232263 =
169.4 procenata). T o je očiti dokaz, kako se velika trgo
vina razvila, osobito od 1895. do 1907. Broj namješte
nika gotovo se podvostručio, a u njem se broj ženskih
namještenika pošesterostručio !
Općenito se od 1882. do 1907. broj samostalnih pri
vrednika svih kategorija popeo za 5,7 procenata, pa je
dakle znatno zaostao iza umnoženja stanovništva (36,48
procenata). Nasuprot tome digao se broj namještenika za
325.4 procenata, što je dokaz, da moćno razvijena velika
industrija treba namještenika, dok je broj radnika porastao
za 39,1 procenata. O vdje treba istaknuti, da se medju
5490288 samostalnih privrednika nalazi vrlo veliki broj
ljudi, koji provode baš proleterski život. Tako je primjerice
od 2086368 industrijskih poduzeća bilo ništa manje nego
994743 njih s jednim pomoćnikom, a 875518 njih, koja
su uposlivala do pet pomoćnika. U trgovanju robom bilo
je 1907. od 709231 glavnih poduzeća ne manje nego
232780 poduzeća s jednom osobom, nadalje je bilo medju
samostalnim privrednicima u trgovini i saobraćaju 35306
kućaraca, zatim 5240 služnika, nadničara itd., tisuće age
nata za osiguranje, kolportera itd.
Dalje valja obratiti pažnju i na to, da se u sve tri
kategorije broj samostalnih privrednika ne poklapa sa brojem
poduzeća. A ko primjerice jedan vlasnik firme ima desetak
podružnica, kao što je to na primjer slučaj u trgovini du
hanom i cigarama, ili ako jedna potrošačka kooperativa ima
toliko i toliko dućana, onda se svaka podružnica računa
kao zasebno poduzeće. T o isto važi i za industrijska po
duzeća, na primjer kad jedna fabrika strojeva ima i svoju
livnicu gvoždja i stolarsku radionicu itd. Navedeni brojevi
ne daju dakle tačnih obavještenja o koncentraciji poduzeća
s jedne strane, ni o kvalitetu egzistencije na drugoj strani.
Pa ipak, uprkos svim manjkavostima, podaci najnovijeg
popisa obrtnih gazdinstava od 12. lipnja 1907. podaju
sli^u najsnažnije koncentracije i centralizacije kapitala u indu
striji, trgovini i prometu. O ni pokazuju, da zajedno s po-
�321
spješnim industrijalizovanjem cijelog gospodarskog reda na
preduje gigantskim koracima i koncentracija svih proizvodnih
sredstava u malo ruku.
Samostalni privrednici, radeći posve sami, koji su još
1882. pokazivali broj 1877872, opali su od godine 1895.
još i više, godine 1895. bilo ih je nabrojenih 1714351, a
1907. još samo 1446286, dakle manjak za 431586 = 22,9
procenta. Malo je gazdinstvo padalo jako od popisa do
popisa. 1882. iznosilo je ono 59,1 procenata, 1895. —
46.5, a godine 1907. još samo 37,3 procenata svih osoba,
zaposlenih u privredi. Posve se protivno tomu razvijalo
veliko gazdinstvo, koje se diglo od 22,0 na 29,6 i 1907.
na 37,3 procenata. Sto su veća gazdinstva, to je brži po
rast. O d 1895. do 1907. porastao je personal malih gaz
dinstava za 12.2 procenata, onaj srednjih gazdinstava za
48,5 procenata, a personal velikih poduzeća za 75.7 po
stotaka. Sa 5350025 ljudi, z poslenih u privredi, godine
1907.postalo je veliko gazdinstvo najveća grupa,dok je
još 1882. uposlivalo znatno manje osoblja, nego lijedno
gazdinstvo s jednim čovjekom. U grupi od sedmero zani
manja ima ono vladajući položaj s više od polovice svega
osoblja. T ako je od svakih 100 osoba zaposleno u velikim
gazdinstvima:
Rudarstvo . . .
• . . . . 9 6 ,6 procenata
„
Industrija str o je v a ................ 7 0 ,4
Kemijska industrija
. . . . 6 9 ,8
„
Tekstilna industrija
. . . . 6 7 ,5
„
„
Industrija p a p i r a ................5 8 ,4
Kamena i zemljana industrija 5 2 ,5
,,
Industrija sapuna, masti i ulja 5 2 ,3
„
U ostalim je grupama veliko gazdinstvo imalo već 1895*
većinu, ali njegov se položaj još znatno pojačao (obradjivanje metala 47,0, poligrafski obrti 43,8, saobraćajni obrti
41.6. gradjevni obrt 40,5 procenata svih osoba, zaposlenih
u privredi). T ako je gotovo na svim oblastima razvoj bio
povoljan po veliko gazdinstvo.
Koncentracija gazdinstva i, što je jedno te isto, koncen
tracija kapitala vrši se osobito brzo tamo, gdje je kapita
lističko gazdinstvo zavladalo u punoj mjeri. Uzmimo priA . Bebel. Ž en a i socijalizam .
21
�322
mjerice proizvodnju piva. U njemačkoj pivarskoj poreskoj
oblasti, kamo ne ubrajamo Bavarsku, Wiirttemberg, Baden
i Elsass-Lotaringiju, bilo je
ukupno
pivara
G odina
1873.
1880.
1890.
1900.
1905.
1906.
1907.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
13.561
11.5 6 4
8 .9 6 9
6 .9 0 3
5 .9 9 5
5 .7 8 5
5 .5 2 8
od tog broja
zanatskih
1 0 .927
10 .374
8 .0 5 4
6 .2 8 3
5 .6 0 2
5 .4 2 3
5.251
sa proizvodnjom piva
od 1000 hektolitara
19 65 5
21 .1 3 6
3 2 .2 7 9
44 .7 3 4
4 6 .2 6 4
4 5 .8 6 7
4 6 .3 5 5
Cjelokupni broj pivara spao je dakle od 1873. do 1907,
za 8033 = 39,3 postotaka, broj zanatskih pivara spao je za
3676 = 51,9 procenat, dok se opet proizvodnja piva po
većala za 26,700.000 hektolitara = 135,7 postotaka. T o
znači propadanje sitnih i srednjih gazdinstava i ogromno
povećavanje krupnih gazdinstava, čija se proizvodna moć
silno razvija: godine 1873. došlo je na jednu pivaru
1450, a godine 1907.— 8385 hektolitara. Tako je svagdje,
gdje do vlasti dolazi kapitalizam. U Austriji bilo je go
dine 1876 — 2248 pivara, koje su proizvodile 11,671.278,
a godine 1904-/05. bilo ih je još samo 1285, ali ove su
proizvodile 19,098.540 hektolitara piva.
Slične rezultate pokazuje proizvodnja kamenog ugljena
i rudarska industrija u Njemačkoj. U prvoj se broj cen
tralnih poduzeća, koji je 1871. do 1875. iznosio prosječno
623, sveo 1886. godine na 406, a istovremeno se proiz
vodnja ugljena povećala od 34,485.400 tona na 67,342.200
tona, a prosječni broj radnika porastao je od 172.074 na
239.954 glava. Slijedeća tabela prikazuje zorno taj proces
koncentracije u industriji kamenog i smedjeg ugljena
do 1907.
G od.
1900.
1905.
1906.
1907.
Centralna Kameni ugljen
Množina
poduzeća Radnici (prosječ.) 1000 tona
338
331
322
313
4 1 3 .6 9 3
4 9 3 .3 0 8
5 1 1 .1 0 8
5 4 5 .3 3 0
10 9 2 9 0 ,2
1 2 1 2 9 8 .6
13 7 1 1 7 ,9
1 4 3 1 8 5 ,7
Centralna Smedji ugljen^
Množina
poduzeća Radnici (prosječ.) 1000 tona
569
533
536
535
5 0 .911
5 4 .9 6 9
5 8 .6 3 7
6 6 .4 6 2
4 0 4 9 8 ,0
525 1 2 ,1
5 6 4 1 9 ,6
6 2 5 4 6 ,7
U proizvodnji kamenog ugljena smanjio se dakle od
sedamdesetih godina broj gazdinstava za 49,8 postotaka,
�323
dok je broj uposlenih radnika porastao za 216,9 procenata,
a proizvodnja čak za 420,6 postotaka.
U čitavoj rudarskoj industriji bilo je u godinama:
Broj centralnih
poduzeća
187 1 .— 7 5 .
. . . 3034
188 7 ................................ 2 1 4 6
1889 ................................
1962
190 5 ...................................... 1862
190 6
186 2
190 7 ................................
1958
Prosječni broj
radnika
Množina
1000 tona
2 7 7 .8 7 8
3 3 7 .6 3 4
3 6 8 .8 9 6
6 6 1 .3 1 0
6 8 8 .8 5 3
7 3 4 .9 0 3
5 1 0 5 6 ,0
8 8 8 7 3 ,0
9 9 4 1 4 ,0
2 0 5 5 9 2 ,6
2 2 9 1 4 6 ,1
2 4 2 6 1 5 ,2
O vdje se dakle broj gazdinstava smanjio za 35,5
procenata, ali je zato porastao broj uposlenih radnika
za 164r4 procenta, kao što i proizvodnja za 374,5 pro
centa.
Prema manjem, ali mnogo bogatijem broju poduzetnika
stajaše nasuprot znatno porastao broj proletaraca. 1871.
do 1875. došlo ih je prosječno na svako gazdinstvo 92,
1887. — 160, a 1907. bilo ih je 307, uprkos tomu, što
se broj gazdinstava od 1862. u godini 1906. povećao na
1958 u 1907.1
,,U rajnsko westfalskom industrijskom području bilo je
1907. istina još 156 rudnika, ali otuda ih je 34 (21,8
procenat) raspolagalo sa više od preko 50 procenata rad
nika. I premda statistika gazdinstava navodi još 156 ruhrskih cehova, ipak je sindikat ugljena, iz kojega su isklju
čeni svi rudnici, imao samo 76 članova; tako je već da
leko bila napredovala koncentracija rudnika. Prema izvještaju
iz veljače god. 1908. iznosila je brojka sudioništvovanja u
ugljenom sindikatu 77,9 milijuna tona ugljena." 1
Godine 1871. bilo je u prometu 306 visokih peći sa
23.191 radnika, koji su proizvodili 1563.682 tone sirova
željeza, a u godini 1907. proizvodilo je 303 visokih peći
sa 45.201 radnikom već 12,875.200 tona, na svaku vi
soku peć u godini 1871. — 5110 tona, u godini 1907.
— 42.491 tona! „Prem a jednom popisu, što je u ožujku
1 O tto H u e, Prilozi k povjesnom razvoju rudarske industrije. „N ovo
Vrijeme**, 27. godište, 1. svezak, str. 6 6 5 .
�324
1896. objelodanjen u listu .Ocjel i željezo1 mogla je u ta
,
vrijeme sama jedna njemačka talionica, Oberhausen na
Rtu dobre Nade, proizvoditi sirova željeza do 820 tona
u 24 sata. Ali već godine 1907. bilo je 12 talionica,
koje su mogle u 24 sata proizvesti 1000 i vise tona '*1
Godine 1871./72. obradilo je 311 tvornica u industriji
repnog šećera 2,230.918 tona repe, godine 1907./08. na
suprot 365 tvornica 13,482.730 tona. Prosječna obradba
repe iznosila je na svaku tvornicu 1871./72. — 7237, a
1907./08. — 36.939 tona! Godine 1871./72. dobilo se
186.441 tona = 8,28 procenata obradjene repe, a 1907./08.
— 2017071 tona = 14,96 procenata.
I ta se tehnička revolucija vrši ne samo u industriji,
nego i u saobraćaju. Njemačka pomorska trgovina imala je :
G odine
1871
1901
1905
1 90 8
1909
Jedrilica
Tovarna sposobnost
u tonama
. . . . 4372
. . . . 2270
. . . .2 2 9 4
. . . . 2345
. . . . 2361
manje nego 1871
2011
90 0 .3 6 1
5 2 5 .1 4 0
4 9 3 .6 4 4
4 3 3 .7 4 9
4 1 6 .5 1 4
manje
4 8 3 .8 4 7
P osade lj
34739
12922
1 2914
12800
12844
manje
21895
Brodarstvo pomoću jedrilica znatno dakle opada, ali u
koliko ono još postoji, t o v a r n a s p o s o b n o s t l a d j e
i b r o j p o s a d e o p a d a . 1871. na jednu jedrenjaču do
lazila je tovarna sposobnost od 205,9 tona i posada od
7,9 ljudi; 1909. pak, jedrenjača je prosječno imala tovarnu
sposobnost od 176,4 tona i posade samo 5,4 ljudi. Drugu
sliku pokazuje njemačko parobrodarstvo na moru. Njemačka
je imala:
G odine
1871
1901
1905
1908
1909
vise nego 187V
Parobroda
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Tovarna sposobnost
147
1390
16 5 7
1922
1953___________
1806
Posade ljudi
81994
4736
1 ,3 4 7 .8 7 5
36801
1 .7 7 4 .0 7 2
46747
2 .2 5 6 .7 8 3
57995
2 .3 0 2 .9 1 0 ____________ 58451
2 ,2 2 1 .0 0 6
1 O tto H ue, u spomenutoj knjizi, str. 666.
53715
�325
N e samo dakle da se broj parnih ladja znatno povećao,
nego se i njihova tovarna sposobnost još više povećala,
a medjutim posada razmjerno pala. 1871. jedna parna ladja
imala je prosječno tovarnu sposobnost od 558 tona, a
posadu od 32,1 čovjeka; 1909. pak imao je jedan pa
robrod prosječnu tovarnu sposobnost od 1230 tona i po
sadu od svega 29 ljudi.
Z a kapitalistički razvoj našeg gospodarstvenog poretka
govori i brzi porast motorskih sila. Prema Viehbahnu u
industriji carinskog područja bilo je 1861. upotrebljeno
99.761 konjskih sila.1 1875. upotrebljavalo se u Njemačkoj
u poduzećima, gdje je bilo uposleno više od 5 ljudi
1055750 konjskih sila i to u 25.152 slučajeva, dok je go
dine 1895. bilo upotrebljeno 2,938.526 konjskih sila, skoro
tri puta toliko, u 60.176 slučajeva. Željeznička (i tramwajska) poduzeća i parobrodarstvo nijesu navedeni u toj
statistici.
U Pruskoj je bilo nabrojeno konjskih sila :
G odine
1879
1896
1900
1905
1906
1907
Stojeći parostroji
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
. .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
8 8 8 .0 0 0
2 ,5 3 4 .9 0 0
3 ,4 6 1 .7 0 0
4 ,6 8 4 .9 0 0
4 ,9 9 5 .7 0 0
5 ,1 9 0 .4 0 0
Pomični parostroji i lokomobili
4 7 .0 0 0
1 5 9 .4 0 0
2 2 9 .6 0 0
3 1 5 .2 0 0
3 3 4 .4 0 0
3 6 3 .2 0 0
U Pruskoj se dakle u razdoblju od 1879. do 1907.
broj upotrebljenih konjskih sila gotovo pošesterostručio!
Koliko je silno napredovao razvoj industrije prema popisu
od 1895., vidi se otuda, što se u Pruskoj broj stojećih
parostroja od 1896. do 1907. umnožio za 35 postotaka i
što je čitava radna sposobnost strojeva u to vrijeme porasla
čak za 105 procenata. Dok je godine 1898. ukupno 3305
parostroja sa 258726 konjskih sila služilo za tjeranje dinamostrojeva, godine 1907. bilo ih je 6191 sa 954945
konjskih sila, što znači porast za 87 odnosno 269 procenata.2
Slijedeće brojke pokazuju porast parne snage po
konjskim silama u najvažnijim industrijam a:
1 A . H esse , Statistika privrede, Str. 168. Jeoa 1909.
2 A . H e s s e , u pomenutoj knjizi, str. 163. do 164.
�326
Industrija
Rudnici i talione .
Kamen i opeke . .
Obradba metala
S t r o je v i.....................
T e k s t i l .....................
1879
. 5 1 6 .0 0 0
.
2 9 .0 0 0
.
2 3 .0 0 0
22.000
.
8 8 .0 0 0
1897
1907
1 ,430 0 0 0
1 3 2.000
5 7 .0 0 0
6 1 .0 0 0
2 4 3 .0 0 0
2 ,2 8 4 .0 0 0
2 5 5 .0 0 0
11 3 .0 0 0
3 2 9 .0 0 0
3 2 3 .0 0 0
1 naočigled ovom bajoslovnom razvoju produktivnih
snaga i ove silne koncentracije kapitala hoće još neki da
pokušavaju, kako bi ovu činjenicu oporekli. Na jedana
estom zboru medjunarodnog statističkog instituta u Ko
penhagenu (kolovoz 1907.) pokušao je to učiniti fran
cuski ekonomista Yves Guyot. Na temelju jedne površne
statistike predložio je on, da se riječ „koncentracija*4 od
strani iz statistike. Njemu je izmedju ostaloga odgovorio
Karl B iicher: „Apsolutno umnožavanje broja gazdinstava
može se dapače vrlo lako dogadjati u isto vrijeme, dok
se ona koncentrišu. Ali svagdje, gdje su poduzimani po
pisi po gazdinstvima (etablissements), neizbježiva su dvo
struka popisivanja; jedna banka sa 100 depozitnih blagajna
broji se kao 101, jedna pivovara sa 50 pivotočja, što imaju
lokal i inventar, daje 51 gazdinstvo. Dašto, da podaci
jedne takve statistike ne dokazuju ništa u prilog navedenom
pojavu.**
„Prema dosadašnjim istraživanjima č i n i s e , da samo
poljoprivreda nije podložna procesu koncentracije; u obla
stima rudarstva, trgovine, saobraćaja, osiguranja i gradi
teljstva ona je očita; u oblasti industrije nju je teže
uočiti stoga, što svaki kulturni narod, koji se snažno raz
vija, mora pokazivati proširivanje industrijske proizvodnje,
i to radi četverih razloga: 1. Sto industrija preuzima ranije
funkcije u kućnom gospodarstvu; 2. što se prirodni pro
dukti u potrošnji nadomještavaju industrijskim produktima
(drvo željezom, prirodne boje umjetnima i t. d.) ; 3. radi
novih izuma (autom obil); 4. radi mogućnosti izvoza. Evo,
tu se baš stoga dogadja najopsežnija koncentracija, a da
se ipak ne smanjuje broj poduzeća, već se, šta više,
umnaža. Posvuda, gdje industrija proizvodi uporabivu robu
1 Profesor dr. S. Reyer, Snaga. Ekonomske, tehničke i kulturnopovjesne studije o razvijanju državnih moći. Str. 348. Leipzig 1908.
�327
tipičnog značenja, neizbježivo je uništenje samostalnih malih
gazdinstava. T ako na najvažnijim oblastima gospodarstva
napreduju brzo kapitalistički oblici proizvodnje. Nije mudro
pobijati socijaliste u onom, u čemu imadu pravo, a u
tvrdnji, da koncentracija raste, imadu oni bezuvjetno pravo. “ 1
Istu sliku, što je pruža ekonomski razvitak Njemačke,
pokazuju sve industrijske države svijeta. Sve kulturne države
nastoje, da postanu sve više i više industrijskim državama;
ne samo, da one hoče proizvoditi industrijske artikle samo
za svoju vlastitu porabu, one hoće da ih i izvažaju. I zato
se ne govori samo o nekoj nacijonalnoj ekonomiji, već i
o s v j e t s k o j . Svjetsko tržište regulira cijene bezbroju
industrijskih i agrarnih produkata i vlada nad socijalnim
položajem naroda. Proizvodno područje od najvažnijeg zna
čenja po odnošaje svjetske trgovine, to je sada sjeveroamerikanska Unija, odakle dolazi glavna pobuda za revolucijoniranje odnošaja u svjetskoj trgovini i buržoaskom
društvu. Popis od zadnjih trih decenija pokazao je slije
deći rezultat.
U industriju uloženikapital pokazivaše:
1680
1890 .....................
1900 .....................
2 7 9 0 milijuna dolara
6525
9813
Vrijednost industrije bila j e :
1880 .
. • . .
5 3 6 9 milijuna dolara
1890 ..................... 9 3 7 2
1900 ........................1 3000
Savezne Države stoje dakle danas kao industrijska
država na čelu svijeta, izvoz njihovih industrijskih i agrarnih
proizvoda diže se od godine. do godine, a golema gomi
lanja kapitala, kao posljedica toga razvoja, nastoje se upo
trijebiti i izvan granica zemlje i uplivišu u velikoj mjeri na
industriju i promet u Evropi. I sad to več nije pojedinački
kapitalista, što stoji kao pokretač iza ovog razvoja, već su
to konzorciji kapitalista i poduzetnika, koalicije kapitalista,
koje unište i najjače privatne poduzetnike, ako se namjere
na njih. Što će u tom razvoju početi srednji i mali podu
zetnik, kad čak i veliki prepada?
1 Izvještaj medjunarodnog statističkog zavoda, 17. svezak, str.
do 184. K openhagen 1908.
183.
�328
3. Koncentracija bogatstva.
Ekonomski je zakon, da sa koncentracijom gazdinstava
i sve većom produktivnošću rada broj radnika relativno
o p a d ' a , dok se naprotiv bogatstvo koncentriše u sve
manji broj ruku procentualno prema ukupnom stanovništvu.
T o najbolje pokazuje razdioba prihoda u raznim kul
turnim zemljama.
O d svih većih njemačkih država Saska ima najstariju
i relativno najbolju statistiku poreza na prihod. Zakon, koji
važi za taj porez, stupio je u život još 1879. Ali je bolje
uzeti jednu od kasnijih godina razreza, jer su prvih go
dina vršeni prosječno dosta niski razrezi. Stanovništvo
Saske poraslo je od 1880. do 1905. za 51 procenat, broj
oporezovanih lica narasao je od 1882. do 1904. za 160
postotaka, a prihod, procijenjen za porez, za 23 procenta.
Do početka devedesetih godina godišnji prihod do 300
maraka bio je oslobodjen od poreza, a poslije do 400
maraka. Godine 1882. broj lica, oslobodjenih od poreza,
iznosio je 75.697 = 6,61 procenata svih, kojima je raz
rezan porez, 1904. medjutim 205.667 = 11,03 procenata.
T reba još spomenuti, da se u Saskoj prihod žena i prihod
članova porodice ispod 16 godina uračunava mužu, odnosno
starješini porodice.
Broj poreskih plataca od 400 do 800 maraka prihoda
iznosio je 1882. 48 procenata svih, kojima je razrezan
porez, 1904. samo 43,81 procenta, jedan dio njih dakle
bio je uskočio u klase sa većim prihodima. Prosječni prihod
oporezovanoga iz ove klase bio se popeo u toj periodi
od 421 do 582 marke = 37 procenata, zaostajao je dakle
još daleko za prosječnim prihodom od 600 maraka. Poreski obvezanici sa prihodom od 800 do 1250 maraka
sačinjavahu 1882.
12 procenata svih, kojima je raz
rezan porez, 1904. sačinjavahu 24,38 procenta svih opo
rezovanih, broj oporezovanih sa prihodom od 1250 do
3300 (od 1895. sa 3400) maraka sačinjavao je, naprotiv,
1882. 20 postotaka, a 1904. samo 16,74 po sto od
svih onih, kojima je porez razrezan. Godine 1882. imahu
ispod 3300 maraka prihoda 97,60 postotaka oporezovanih,
�329
a godine 1904. ispod 3400 maraka 95,96 postotaka. Ako
se ima na umu, da je Lassalle 1863. računao, da u Pruskoj
prihodi od preko 3000 maraka iznose do 4 procenta cje
lokupnih prihoda, ali da su medjutim kirije, porezi i cijena
gotovo svih životnih namirnica porasle, a isto se tako ja
vile mnogobrojne potrebe, onda se položaj velikih masa
relativno vrlo malo popravio. Srednji prihodi od 3400 do
10.000 maraka činili su 1904. samo 3,24 postotka svih,
kojima je razrezan porez, a prihodi u iznosu od vise nego
10.000 maraka manje, nego 1 procenat (0,80). Broj poreskih obvezanika sa 12.000 do 20.000 maraka 0,80 pro
centa. Broj prihoda u iznosu od preko 12.000 maraka po
rastao je sa 4124 u 1882. na 11.771 u 1904., dakle za
188 procenata. Najviši prihod iznosio je 1882. 2,570.000
maraka, a 1906. 5,900.600 maraka. Rezultat je ovaj:
niži prihodi su se istina malo podigli, ali je to povišenim
cijenama više no izravnano, srednje su se klase procentu
alno ponajmanje popravile, dok je medjutim broj i prihod
najbogatijih ljudi najjače ponarastao. Klasne su se dakle
suprotnosti zaoštrile.
U svojim istraživanjima o podjeli pučkih prihoda u
Pruskoj od 1892. do 1902. dolazi profesor Adolf W agner
do slijedećih rezultata. O n dijeli žiteljstvo Pruske u tri
velike skupine: donji stalež (najdonji do 420 maraka,
srednji 420 do 900, najgornji 900 do 2100 maraka), srednji
stalež (najdonji od 2100 do 3000, srednji od 3000 do
6000 i najgornji od 6000 do 9500 maraka) i na gornji
stalež (najdonji od 9500 do 30.500, srednji od 30.500 do
100.000 i najgornji s prihodom od preko 100.000 maraka).
Cjelokupni dohodak podjeljuje se u gotovo podjednakim
dijelovima na ove tri grupe. 3,51 postotka gornjeg staleža
raspolažu sa 32,1 procenta cjelokupnog prihoda, donji stalež,
obuhvatajući 70,66 postotaka slobodnih od poreza, raspo
laže isto tako sa prihodom od 32,9 procenata cjelokupnih
prihoda, a srednji stalež sa 25,83 procenata raspolaže sa
prihodom od 34,9 postotka sveukupnih prihoda. Uzme li
se u obzir samo prihod, koji ima da odbacuje porez, vidjet
će se, da na oporezovanike sa 900 do 3000 maraka pri
hoda, koji su godine 1892. sačinjavali 86,99 postotaka, a
�330
godine 1902. 88,04 postotaka svih poreznika, otpada
nešto preko polovice oporezovanih prihoda, naime 51,05
postotak godine 1892., a godine 1902. 52,1 postotka.
Na dohotke od preko 3000 maraka, koji predstavljaju 13
odnosno 12 postotaka svih cenzita, otpalo je od prilike
49 procenata godine 1892., a 48 procenata cjelokupnih
oporezovanih prihoda godine 1902. Prosječni dohodak malih
cenzita iznosio je u čitavoj Pruskoj godine 1892. od pri
like 1374, a godine 1902. 1348 maraka, smanjio se
dakle za 1,89 po sto. Nasuprot tomu porastao je prosječni
prihod velikih cenzita od 8811 maraka u godini 1892. na
9118 maraka u godini 1902., dakle za 3,48 procenta. N a
gornji stalež, koji je godine 1892. predstavljao samo 0,5,
a godine 1902. 0,63 procenta svih cenzita, otpalo je
godine 1892. 15,95 procenata, a godine 1902. 18,37
procenata sveukupnog prihoda. Najslabije je umnožavanje
kod nižeg i imućnijeg srednjeg staleža, nešto jače kod najgornjeg donjeg staleža, a najjače, i to rastući s porastom
prihoda od grupe do grupe kod najgomjeg srednjeg i kod
čitavog gornjeg staleža. Sto je veći prihod cenzita jedne
grupe, što su oni bogatiji, to se relativno više umnožava
njihov broj. A sve više raste broj cenzita s većim i naj
većim dohotkom, a oni prosječno svi dobijaju sve veće
dohotke, što drugim riječima znači, dogadja se sve veća
koncentracija prihoda ne samo kod pojedinaca osobito bo
gatih, već kod svih viših i najviših ekonomskih slojeva
pučanstva, koji brojno rastu, ako i predstavljaju jedan ap
solutno ili relativno maleni broj. „O tuda slijedi zaključak,
da moderni gospodarski razvoj na svaki način koristi čita
vom narodu porastom prihoda, a svakoj ekonomsko-socijalnoj klasi množenjem njezinih članova, samo što se to
dogadja u vrlo nejednakoj mjeri, najviše najbogatijoj, zatim
donjoj klasi, a najmanje srednoj; da se je prema tome po
većala diferencija klasa, u koliko ona ovisi o veličini pri
hoda.4 1
*
1 A d olf W agner, Prilog metodi statistike narodnih prihoda i na
rodnog imetka, i Daljnja statistička istraživanja o podjeli narodnih prihoda
u Pruskoj na temelju nove prihodne statistike 1892. do 1902. „Časopis
kraljevskog pruskog statističkog zemaljskog ureda*1 1904.
�331
Prema poreznom popisu od 1908. bilo je u Pruskoj
104.994 oporezovanika s prihodom od preko 9500 ma
raka i s cjelokupnim prihodom u iznosu od 3.123,273.000
maraka. Medju ovima njih 3796 s dohodcima od preko
100.000 maraka s čitavim prihodom, koji sačinjavaše
934,000.000 maraka. Bilo je nabrojeno 77 cenzita s više
od jednog milijuna prihoda. 104.904 cenzita, ili 1,78 procenat, s više od 9500 maraka prihoda imalo je iste do
hotke, kao i 3,109.540 (52.9 procenta) njih sa dohotkom
od 900 do 1350 maraka!
U Austriji otpadaju „na prosječno 12 do 13 proce
nata cenzita u prihodnim stupnjevima od 4000 do 12000
kruna okruglo 24 procenta čitavog čistog prihoda. Uzme li
se zajedno sav prihod do 12000 kruna, to u tu grupu
ulazi 97 procenata cenzita i 74 procenta prihoda. N a
ostala3 procenta oporezovanika dolazi
o n d a 26 p r o c e n a t a s v e u k u p n o g d o h o t k a / * 1
Minimum, slobodan od poreza, veći je, no u Pruskoj —
1200 kruna ili 1014 maraka. Mali oporezovanici s pri
hodom od 1200 do 4000 kruna sačinjavahu godine 1904.
84,3 procenata svih oporezovanika. Broj najbogatijih ljudi
s više od 200.000 kruna prihoda činio je godine 1898.
255, godine 1904. — 307, to jest 0,032 procenta svih
cenzita.
U Velikoj Britaniji i Irskoj pripada, prema L. G . Chiozza Money, polovica svega narodnog prihoda (više od
16.600 milijuna maraka) jednoj devetini svega pučanstva.
O n dijeli pučanstvo u tri skupine: bogataše s više od
700 funti šterlinga (14.000 maraka), imućnike s dohotkom
od 160 (3200 maraka) do 700 funti šterlinga i neimućnike s manje od 160 funti šterlinga (3200 maraka) prihoda.
. S obitelju
Bogataši .
Imućnici .
Neim ućnici
.
.
2 5 0 .0 0 0
7 5 0 .0 0 0
5 ,0 0 0 .0 0 0
1 ,2 5 0 .0 0 0
3 ,7 5 0 .0 0 0
3 8 ,0 0 0 .0 0 0
4 3 ,0 0 0 .0 0 0
Prihod u funtama
šterlinga
5 8 5 ,0 0 0 .0 0 0
2 4 5 ,0 0 0 .0 0 0
8 8 0 ,0 0 0 .0 0 0
1 .7 1 0 ,0 0 0 .0 0 0
1 F. Leiter, Podjela prihoda u Austriji. Str. 123. Leipzig 1908.
�332
I tako vise od jedne trećine sveukupnog narodnog
prihoda pripada manje nego jednoj trećini pućanstva.
Boothsova istraživanja o Londonu i Rowntreesova o Yorku
dokazaše, da 30 postotaka cijelog pučanstva mora da se
kroz čitavi život muči u pandžama vječite nevolje. 1
Na temelju statistike baština pruža E. Levasseur slije
deću skrižaljku za Francusku: „Dvije petine narodnog bo
gatstva nalaze se u posjedu od 98 procenata vlasnika,
koji posjeduju manje od 100.000 franaka; od prilike jedna
trećina pripada maloj skupini od 1,7 procenta, a četvrtina
čitavog narodnog prihoda čini posjed posve neznatne ma
njine — 0,12 procenta!“
V idi se dakle iz toga, kako je velika množina onih,
što ne posjeduju ništa, a kako je malen broj klasa, koje
posjeduju mnogo.
„Neoporeciva je — veli G . Schmoller — rastuća ne
jednakost. N e će biti dvojbeno, da je podjela imetka
Evrope od 1300. do 1900. bila nejednaka, dašto u vrlo
različitoj mjeri u pojedinim zemljama . . . Noviji je razvoj
sa sve jačim klasnim oprekama silno povećao nejednakost
imetka i prihoda. “ 2
Ali ovaj proces kapitalističkog razvitka i koncentracije,
koji se vrši u svim kulturnim državama, izaziva uslijed
anarkije u načinu proizvodnje, koju još do danas nijedan
trust ni savez nije mogao spriječiti, neminovnu suvišnu
proizvodnju i zastoj na pijaci. Mi ulazimo u krizu.
Osamnaesto
poglavlje.
Krize i konkurencija.
1. Uzroci i posljedice krize.
Kriza se javlja zbog toga, što ne postoji nikakvo mje
rilo, kojim bi se mogla prava potreba za nekom robom u
svako vrijeme mjeriti i pregledati. U gradjanskom društvu
1 L . G . Chiozza M oney, Bogatstvo i uboštvo. Strana 41. do 4 3 .
London 1908.
2 G . Schmoller, Nacrt opće nauke o narodnom gospodarstvu. 2.
svezak, str. 4 5 4 , 4 6 3 .
�333
ne ima te sile, koja bi mogla regulirati čitavu produkciju.
Prvo, broj kupaca jedne robe razasut je širom cijeloga
svijeta, a na sposobnost kupaca, od koje zavisi potrošnja
u masi, utiče veliki broj stvari, koje pojedini producent ne
može da kontrolira. Zatim, pored svakog producenta ima
mnogo drugih, čiju proizvodnu sposobnost pojedinac ne
zna. 1 sad, svaki se upinje svima sredstvima, koja mu stoje
na raspolaganju — jeftinijom cijenom, reklamom, davanjem
na što duži kredit, izašiljanjem putujućih agenata, pa čak
i potajnim i podmuklim klevetanjem produkata svojih kon
kurenata, sredstvo, koje naročito cvjeta u kritičnim danima
— da pobijedi sve svoje konkurente. Cjelokupna proiz
vodnja upućena je dakle na subjektivnu procjenu pojedinca.
Svaki poduzetnik, hoće li da se održi, mora lifrovati odredjenu količinu robe; ali on hoće da proda još mnogo
veći kvantum, jer od toga zavisi ne samo njegov veći
prihod, nego i vjerovatnost, da će triumfirati nad svojim
konkurentima i učvrstiti se u svom položaju. Z a neko je
vrijeme prodaja obezbijedjena, pa čak i povećana; to na
goni na proširivanje poduzeća i na proizvodnju u većoj
masi. A li ti privremeni povoljniji odnosi ne nagone samo
jednog poduzetnika, da napregne svoje sile, nego njih s v e .
Proizvodnja predje daleko iznad potrebe. Najednom se
tržište prepuni robom. Prodaja zapne, cijene padnu, pro
dukcija se ograniči. Ograničenje proizvodnje u jednoj grani
izaziva smanjivanje broja radnika, sniženje nadnica, ogra
ničenje potrošnje u redovima radnika. Zastoj proizvodnje
i prodaje u drugim granama nužna je posljedica. Mali za
natlije svake ruke, trgovčići, gostioničari, pekari, mesari
i t. d., čije su mušterije poglavito radnici, gube lijepu pro
daju svoje robe, pa i oni padaju u bijedu.
Kako djeluje jedna takva kriza, pokazuje statistika bes
poslenih, što su je koncem siječnja 1902. sastavile berlinske
strukovne organizacije. U Berlinu i njegovim predgradjima
nabrojilo se preko 70.000 čisto besposlenih, a do 60.000
djelimično besposlenih radnika. D ne 13. veljače 1909.
berlinske su strukovne organizacije upriličile novo popisi
vanje besposlenih, pa se pokazalo, da ima 106722 (92655
�334
muškaraca i 14067 ženskinja) besposlenih.1 U Engleskoj
se u rujnu 1908. godine nabrojilo 750.000 besposlenih.
T o su radnici, koji su htjeli da rade, ali nisu mogli naći
baš nikakva rada u ovom najboljem od svih svjetova. Č o
vjek može da zamisli žalosne socijalne odnose tih ljudi!
Jedna industrija liferuje drugoj sirovinu, jedna zavisi od
druge, zbog toga jedna mora da trpi i podnosi udarce
druge. Krug onih, koji sudjeluju u krizi i koji su njome
pogodjeni, proširuje se. Veliki broj obveza, koje su se
primile u nadi, da će povoljno stanje dugo vremena trajati,
ne može da se izvrši i to još više pojačava krizu, koja iz
mjeseca u mjesec biva sve ogromnijom. Masa nagomilane
robe, orudja i strojeva postaje skoro bez vrijednosti. Mnoga
se roba prodaje često u bescjenje. Ovo bacanje uništi
često ne samo vlasnike te robe, već i na tucete drugih,
koji su ovim bacanjem prisiljeni, da svoju robu prodaju
isto tako ispod cijene troškova. No i za vrijeme krize po
stojano se poboljšavaju načini proizvodnje s namjerom da
se predusretne konkurenciji; ali to sredstvo krije u sebi
opet uzroke novih kriza. Pošto je kriza dugo godina po
trajala i pošto je suvišna proizvodnja pomalo odstranjena
prodavanjem proizvoda u bescjenje, ograničenjem pro
dukcije i uništenjem manjih poduzetnika, počima se
društvo opet polagano oporavljati. Potreba se diže, ali za
jedno s njom diže se odmah i proizvodnja. Iznajprije po
lagano i oprezno, no čim povoljnije stanje potraje malo
duže, počne staro natjecanje doskora iznova. H oće se na
doknaditi ono, što se izgubilo, i ljudi se nadaju sakriti se,
dok ne bukne nova kriza. Ali pošto se svi poduzetnici
bave tom istom mišlju, svaki usavršava sredstva za proiz
vodnju, da bi došao ,,iznad“ drugoga, katastrofa se nanovo
izaziva, mnogo brže, još opasnijih posljedica. Bezbrojne
egzistencije dignu se kao lopte u vis i padnu, i ta nepre
kidna promjena izaziva ono strahovito stanje, što ga pro
življavamo u svakoj krizi. Krize postaju u toliko češće, u
koliko raste proizvodnja u masama i konkurentska borba
ne samo izmedju pojedinaca, već izmedju cijelih naroda.
1 Besposlica i popisi besposlenih zimi 1 9 0 8 ./0 9 .
kladom knjižare Vorvvarts.
Berlin 1909. N a
�335
Borba oko mušterija u malom i potrošačkih područja u ve
likom biva sve žešća i svršava konačno s golemim gubi
cima. Roba i namirnice nagomilani su tu u velikim koli
činama, medjutim masa ljudi, koja bi htjela da ih troši, ali
ne može da ih kupi, trpi glad i nevolju.
Godine 1901. i 1907./08. dokazale su još jednom
ispravnost ovog prikazivanja. Poslije godina privredne potištenosti, u kojima je medjutim krupnokapitalistički razvitak
činio neprestanih napredaka, otpočelo je povoljnije kretanje
nalazeći priličnih pobuda u reformama i novim nabavama
za vojsku i mornaricu. Z a vrijeme ove periode počeo je
nicati bezbroj novih privrednih poduzeća najrazličitije vrsti,
veliki broj drugih povećao se i usavršio u težnji da se uz
digne na onu visinu, koju dopušta stanje tehnike, da raz
vije svoju proizvodnu sposobnost. A li je u isto tolikoj
mjeri porastao i broj poduzeća, koja su iz ruku pojedinih
kapitalista prešla u vlasništvo kapitalističkih udruženja (dio
ničkih društava), a to je promjena, za koju je vazda ve
zano manje ili više znatno povećanje poduzeća. Mnoge
hiljade milijuna maraka predstavlja kapital novoosnovanih
dioničkih društava. S druge strane su kapitalisti svih ze
malja u težnji, da osnuju nnacijonalne i internacijonalne
saveze. Karteli, prstenovi, trustovi niču iz zemlje kao gljive,
i njima je svrha, da se utvrde cijene i da se proizvodnja
regulira na osnovci tačnih statističkih podataka, e da bi
se izbjeglo suvišnoj proizvodnji i opadanju cijena. N astu
pilo je gorostasno monopolizovanje cijelih industrijskih grana
na korist poduzetnika, a na štetu radnika i potrošača, mo
nopolizovanje, kakvog još nikad nije bilo. Mnogi su mislili,
da je kapital tako došao u posjed sredstva, koje mu omo
gućuje ovladanje tržištem na sve strane, na štetu publike,
a na svoju korist. Ali izgled vara. Zakoni kapitalističke
proizvodnje ukazuju se uvijek jači od najlukavijih predstav
nika sistema, koji mišljahu, da u svojim rukama imaju nje
govo reguliranje. Kriza je ipak nadošla i pokazalo se i
opet, da su najlukavije proračunanosti bile opsjena i da
gradjansko društvo ne će izbjeći svojoj sudbini.
Ali kapitalizam radi u istom pravcu dalje, jer on ne
može nikuda iz svoje kože. Način, kojim on mora da
�336
djeluje, obara sve zakone gradjanske ekonomije. Slobodna
konkurencija — alfa i omega gradjanskog društva — trebala
bi na čelo poduzeća staviti najsposobnije. Iskustvo me
djutim pokazuje, da ona na čelo stavlja redovito tek najbesavjesnije i najlukavije. A i dioničko društvo ukida svaku
individualnost. Kartel, trust, prsten idu još i dalje, ne samo
da pojedinac poduzetnik iščezava kao samostalna osoba,
već i samo dioničko društvo postaje karikom u lancu, što
ga u ruci ima jedan kapitalistički savez sa tom zadaćom,
da pritište i pljačka publiku. Pregršt monopolista nametne
se gospodarima društva, diktiraju mu cijene robi, a radni
cima plaćevne i životne uslove.
T aj razvoj pokazuje, kako je suvišan postao privatni
poduzetnik, kao i to, da je proizvodnja, kojom upravlja
cijeli narod i ljudska internacijonala, postala ciljem, prema
kojemu kroči društvo. Samo s tom razlikom, što organizo
vana proizvodnja i podjela dobara konačno n e ć e k a o
d a n a s p r i p a d a t i k l a s i k a p i t a l i s t a , v e ć c j e l i ni .
O pisana gospodarska revolucija, koju gradjansko društvo
rapidnom brzinom goni k vrhuncu njenog razvitka, zaoštrava
se neprestano novim važnim procesima. Dok sjeveroamerička konkurencija, koja se naglo povećava, potiskuje
Evropu svake godine sve više sa njenih potrošačkih po
dručja, a konačno i sa njenog vlastitog tržišta, dotle se
podižu i neprijatelji na istoku, koji iz dana u dan čine sve
k r i t i č n i j i m privredni položaj cijeloga svijeta.
Konkurencija goni kapitalista po cijeloj zemaljskoj kugli,
kako to kaže Komunistički Manifest O n neprestano traži
nova područja potrošnje, to jest zemlje sa narodima, kod
kojih može prodati svoju robu i izazvati nove potrebe.
Jednu stranu ove težnje pokazuje revnost, kojom posljednjih
decenija razne države traže kolonije, a naročito Njemačka,
koja je doduše uspjela da okupira velika zemljišta, ali na
seljena narodima na najprimitivnijem kulturnom stepenu,
koji ne osjećaju znatnije potrebe za evropejskom robom.
Druga strana ove težnje sastoji se u tome, da se moderna
kapitalistička kultura unese u one narode, koji već stoje
na jednom višem kulturnom stepenu, ali su se dosad više
ili manje oštro odupirali prodiranju modernoga razvitka.
�337
Tako Indijci, Japanci, a nadasve Kinezi. T u se radi o zem
ljama, koje obuhvataju više od jedne trećine stanovništva
cijele zemlje, ali i o takvima — kao što su to već Japanci
pokazali u ratu proti Rusiji —, koje su, čim im se dade
poticaj i primjer, same u stanju, da kod sebe razvijaju
kapitalistički način privrede, i to pod takvim uslovima, koji
će za naprednije narode biti od kobnih posljedica. Proizvadjačka sposobnost tih naroda van svake je sumnje, ali isto
tako i njihove male potrebe — što ih prije svega omo
gućuje klima — i spretnost, kojom se oni znadu prilagoditi
novim prilikama, kad su već na to primorani. I tu nastaje
starom svijetu, uključivši ovamo i Savezne države, jedan
gospodarski konkurenat, koji će takodjer dokazati neodr
živost kapitalističkog privrednog sistema na cijeloj zemljinoj
kugli.
Z a to vrijeme nastoje razni konkurentski narodi — u
prvom redu Savezne Države, Engleska i Njemačka — da
osvoje prvo mjesto i upotrebljuju sva sredstva, kako bi si
osigurali što veći komad svjetskoga gospodstva. Borba oko
vlasti na svjetskom tržištu dovodi do svjetske politike, do
uplitanja u sve važne medjunarodne procese, a da bi se
tu s uspjehom moglo intervenirati, vrše se pomorska naoru
žanja u tolikom opsegu, kakav se ne pamti, a to opet
nanovo izaziva opasnost novih velikih političkih katastrofa.
Tako sa opsegom područja privredne konkurencije raste
i opseg političke. Protivurječja dobivaju medjunarodni ka
rakter i u svim kapitalistički razvijenim državama izazivaju
iste pojave i iste borbe. A ovakvo nesrećno stanje po
stalo je ne samo zbog oblika, u kome se proizvodi, nego
i zbog načina, na koji se dijeli ono, što je proizvedeno.
Preprodaja i poskupljivanje životnih namirnica.
U ljudskom društvu svi su pojedinci vezani medju se
tisućama veza, u toliko mnogostrukije, u koliko je v i š i
kulturni stupanj jednog naroda. N astupe li krize, osjećaju
ih svi članovi. Krize u proizvodnji uplivišu na distribuciju
(podjelu) i potrošnju, i obratno. Karakteristično obilježje kapitalističke proizvodnje je
A. Bebe.: Žena l tocijalizanu
22
�338
koncentriranje sredstava za proizvodnju u sve većim radio
nicama. U distribuciji se opaža suprotna težnja. Kad ne
koga strahovita konkurencija zbriše kao producenta iz reda
samostalnih egzistencija, on onda u devet od deset sluča
jeva pokušava, da se kao trgovčić utisne izmedju produ
centa i kozumenta, da bi kako tako održao svoju egzi
stenciju1.
O tuda očiti porast mešetara, trgovčića, sitničara, piljaraca, trgovačkih posrednika, maklera, agenata, gostio
ničara i t. d., kao što smo gore statistički utvrdili. Najveći
broj ovih lica, medju kojima je naročito veliki broj žena,
koje vode samostalan posao, živu životom, punim briga, i
njihova je egzistencija jadna. D a bi se održali, mnogi su
od njih prisiljeni računati sa n a j n i ž i m strastima ljudskim
i zadovoljavati im. O tuda prevladjivanje reklame, osobito
u svim onim poslovima, koji udovoljavaju zadovoljavanju
strasti za uživanjem.
Ne može se dakako poreći i posmatrano sa više tačke
gledišta to je veoma dobra pojava, da se u modernom
društvu opaža jak nagon za uživanjem života. Ljudi počimaju uvidjati, da se m o r a ž i v j e t i č o v j e č a n s k i , ako
se hoće, da se bude čovjek, i oni tu potrebu pokušavaju
da podmire u oblicima, koji odgovaraju njihovome pojmu
o uživanju života. Ali po svojoj raspodjeli bogatstva društvo
je postalo m n o g o a r i s t o k r a t i č n i j e , nego li je to
bilo u ma kojoj ranijoj periodi. Izmedju najbogatijih i naj
siromašnijih danas je jaz veći, no ikada, ali je društvo po
1 „Nazadovanje starog ručnog obrta nije jedini uzrok nerazmjernom
podizanju malog trgovačkog privredjivanja. Postepeno industrijalizovanje i
komercijalizovanje zemljišta stvara usprkos svojoj težnji za veleprivredom
neprestano tlo za male poslove. Isto su tako i izumi, što ih stvaraju nove
industrijske grane, jedan uzrok, da se za potrošnju ovih proizvoda javljaju
nove male privrede. A li nadasve se jak porast sitničarenja tumači time,
što je — kako to izvodi trgovačko-obrtna komora u Dresdenu u jednom
odobrenju saskoj vladi (str. 18 brošure „Konzumne udruge i političari
srednjeg staleža") — mala trgovina postala velikim utočištem za mnogo
brojne osobe, koje su očajale zbog toga, što ne mogu privredjivati drugim
načinom". Paul Lange, Sitničarenje i politika srednjeg staleža. „Novo
Vrijeme", 2 5 . godište, 2. svezak, strana 6 9 5 .
�339
svojim idejama i zakonima postalo d e m o k r a t i č n i j e . 1
Masa zahtijeva sve veću jednakost, a pošto još ne zna
putove za njeno ostvarenje, ona teži izopačenoj jednakosti
time, što pokušava da radi isto, što i oni iznad nje i da
sebi stvori svako zadovoljstvo, koje se može postići. Sva
moguća sredstva za nadraživanje služe tome, da eksploatišu ovaj nagon, a posljedice toga često su veoma ozbiljne.
Jedna po sebi opravdana težnja vodi u velikom broju slu
čajeva na stranputicu, čak i u zločin, i društvo ustaje na
svoj način protiv toga ne mogući medjutim ni najmanje da
izmijeni stvar.
Povećanje broja posredujućih osoba ima mnogo rdjavih
posljedica. Ma da ti ljudi najvećim dijelom imaju velikih
napora i briga u svom radu, oni su većinom jedna klasa
parasita, čiji je rad neproduktivan i koja isto tako živi od
produkata rada drugih, kao god i poduzetnička klasa. Poskupica životnih potrepština neizbješiva je posljedica pre
prodavanja O ne poskupljavaju toliko, da često puta stoje
dva ili višeput veću cijenu od one, koju proizvadjač za
njih dobiva.3 A ako veliko poskupljivanje robe nije za pre
1 Profesor A d o l f W a g n e r iznosi sličnu misao u prvoj preradi
Rausovog „Udžbenika političke ekonomije". O n veli tu na str. 361 :
„Socijalno pitanje jest svijest o protivurječju izmedju privrednoga razvitka
i slobode i jednakosti, koje lebde kao ideal pred ljudima i ostvaruju se
u političkom životu".
2 Tako saopčuje D r . E . S a c h s u svom spisu „Kućna industrija
u Thiiringenu" izmedju ostaloga i to, da je u godini 1869. produkcija
od 244'/2 milijuna pisaljki odbacila 1 2 2 .0 0 0 do 2 0 0 .0 0 0 forinti najam
nice radnicima, a da se prodajna cijena iz posljednje ruke digla na
1,2 0 0 .0 0 0 forinti, dakle šest puta više od onoga, što je dobio producent.
Ljeti 1888. plaćalo se za pet centi somovine iz prve ruke 5 maraka.
Sitničar je velikom trgovcu platio 15, a publika je njemu platila 125
maraka. Isto se tako uništuju mase životnih namirnica, jer im cijene ne
isplaćuju transporta. Tako u godinama preobilnog lova na haringe upo
trebljavaju se čitave ladjice ove ribe za djubrenje, dok se u susjedstvu
nalazi mnogo tisuća ljudi, koji ne mogu da kupe nijedne haringe. Slično
se godine 1892. dogodilo u Kaliforniji kod preobilate žetve koruna. Kad
su godine 1901. nisko pale cijene šećera, svjetovao je jedan stručni
list ozbiljno, neka se veći dio gotovog šećera baci u vodu i uništi, da
bi cijene poskočile. Isto je tako poznato, da je Charles Fourier bio po
taknut na njegov socijetarni društveni sistem time, što mu je kao šegrtu
jedne trgovačke radnje u Toulonu bilo naloženo, da potopi u moru jednu
ladju riže, da bi joj na taj način cijene poskočile. O n je u sebi rekao,
da društvo, koje se laća tako barbarskih i bezumnih mjera, mora imati
lažnu podlogu, i postao je socijalista.
�340
poruku i nije moguće, jer se tada umanjuje potrošnja, onda
se ona na umjetan naćin pogoršava, onda se pribjegava
patvaranju životnih namirnica, krivoj mjeri i vagi, samo da
bi se došlo do profita, koji se na drugi naćin ne može
postići. Kemičar C h e v a l i e r kaže, da su mu od raznih
naćina za patvaranje životnih namirnica poznati 32 za kavu,
30 za vino, 28 za čokoladu, 24 za brašno, 23 za rakiju,
20 za kruh, 19 za mlijeko, 10 za maslac, 9 za maslinovo
ulje, 6 za šećer itd. Najveća prevara vrši se u sitnićarskim
radnjama pomoću prodaje ranije odmjerene ro b e ; ćesto se
puta za jednu kilu daje samo 900 ili 950 grama, i tako
se gleda, da se dvostruko nadoknadi ono, što je popušteno
u cijeni. Najgore prolaze radnici i sitni gradjani, koji robu
uzimaju na vjeresiju, pa stoga moraju da šute i onda, kad
gledaju, kad se prevara vrši na njihove oči. Velika zlopo
raba krive vage vrši se i kod prodaje peciva. Obm ane i
prevare su vezane neizbježivo s našim socijalnim prilikama,
a neke državne ustanove, kao na primjer visoki neizravni
porezi i carine, podstrekavaju obmane i prevare. T u malo
pomažu zakoni proti patvaranju životnih namirnica. Borba
za egzistenciju sili varalice, da upotrebljavaju sve rafinira
nija sredstva, a rijetko kada postoji t e m e l j i t a i s t r o g a
kontrola. A biva i to, da se pod izgovorom, da je za hva
tanje falzifikata potreban jedan veći i skuplji administra
tivni aparat — što je sasvim tačno — onemogući svaka
ozbiljnija kontrola. Ali ako nadzorne mjere imaju kakav
uspjeh, onda one izazivaju povišicu cijena, jer je niža cijena
bila moguća samo onda, kad se roba patvorila.
D a bi se doskočilo ovim lošim stranama trgovine, od
kojih uvijek i posvuda najviše trpi masa, pristupilo se osni
vanju konzumnih udruga. Naročito su u Njemačkoj potro
šačka udruženja vojničkih lica i činovnika dobila toliki opseg,
da su upropastila mnogobrojne trgovačke radnje. Ali i
radničke konzumne udruge razvile su se u posljednjih deset
godina jako, pa su prešle čak i na to, da same proizvode
neke potrebne stvari. Konzumne udruge u Hamburgu,
Leipzigu, Draždjanima, Stuttgartu, Breslavi, Beču itd. po
stale su uzorne ustanove, pa godišnji promet njemačkih
potrošačkih udruženja dostiže do stotine milijuna maraka.
�341
O d nekoliko godina ovamo postoji u Hamburgu za nje
mačka radnička potrošačka udruženja jedna centrala, koja
nabavlja robu u največim količinama i time omogućuje nje
zino najjeftinije odaslanje na pojedine udruge. O va udru
ženja dokazuju dakle, da je sitničarska posrednička trgo
vina izlišna. T o je najveća korist od njih, a uz nju dolazi
još i ta, što ona liferuju dobru robu. Materijalne koristi,
do kojih dolaze njihovi članovi, nijesu bogzna kolike, a i
olakšice, koje daju ta udruženja, nijesu dovoljne, da bi
znatno poboljšale njihov položaj. Ali je osnivanje potro
šačkih udruženja jedan simptom, da se i u najširim krugogovima uvidjelo, kako je posrednička trgovina izlišna.
Društvo će najposlije doći do takve jedne organizacije,
koja će trgovinu učiniti izlišnom na taj način, što će pro
izvodi dolaziti u ruke potrošača bez ikakvih posrednika,
osim onih, koji su potrebni za transport iz jednoga mjesta
u drugo i za raspodjelu i koji stoji stoje u službi društva.
Poslije zajedničkog nabavljanja životnih namirnica dolazi
svakako i jedan dalji zahtjev: da se sve ono, što je lju
dima potrebno, proizvodi zajednički, u najveličanstvenijem
opsegu, što bi i opet u velike uštedilo snage, prostora,
materijala i postupka svake vrsti.
D e v e t n a e s t o poglavlje.
Revolucija u poljoprivredi.
1. Prekomorska konkurencija i bjeganje iz zemlje.
Gospodarska revolucija u našoj industriji i našim pro
metnim odnosima zahvatila je u velikoj mjeri i poljopri
vredne odnošaje. Trgovačke i industrijske krize osjećaju
se takodjer i na selu. Stotine hiljada članova poljoprivredničkih porodica uposleni su privremeno ili sasvim u obrt
nim i industrijskim poduzećima, i ova vrsta zanimanja širi
se sve više i više, prvo zbog toga, što veliki broj sitnih
poljoprivrednika nema dovoljno posla za sebe i članove
svoje porodice na svom gospodarstvu, a zatim i zbog toga,
što krupni poljoprivrednici smatraju, da je korisno, a k o
�342
j e d a n d o b a r di o p r o i z v o d a svog z e ml j i š t a tu
o d m a h , n a s v o m e i ma n j u , p r e t v o r e u i n d u s t r i j
s k i p r o d u k a t . O ni na taj način profitiraju velike troškove
transportiranja sirovine, primjerice krumpira i žita za špirit,
repe za šećer, žita za brašno ili za varenje piva itd .; oni
dalje dobivaju mogućnost, da vrše naizmjence poljoprivrednu
i industrijsku proizvodnju, pa mogu bolje iskoristiti radne
snage, koje im stoje na raspolaganju i koje su osim toga
i jeftinije i poslušnije, no u gradu i industrijskim okružjima.
Isto su tako zgrade i stanovi mnogo jeftiniji, a porezi i iz
daci niži, jer su gazde na selu tako reći i zakonodavci i
izvršioci zakona: oni iz svoje sredine šalju veliki broj za
stupnika i imaju u svojoj ruci upravu i policijsku vlast. T o
su razlozi, zbog kojih raste broj parnih kotlova na selu.
Zemljoradnja i industrija dolaze u sve tješnju uzajamnu
vezu, jedna dobit, koja ide u korist naročito krupnom
poljoprivredništvu.
Kapitalistički razvitak, koji je i u Njemačkoj zahvatio
krupni posjed, izazvao je jednim dijelom slične odnose,
kao i u Engleskoj i Saveznim Državama Na ladanju već
ne vladaju oni idilski odnosi, koji su postojali još pred
malo decenija. Moderna kultura zapljuskuje postepeno i
najskriveniji kutak sela. Naročito je militarizam i protiv
svoje volje izvršio revolucionarni uticaj. Veliko umnožavanje
stajaće vojske najviše opterećuje selo, u koliko je riječ o
porezu u krvi. Veliki dio ljudi za stajaću vojsku uzima se
u seoskom pučanstvu. Ali kad se sin seoskoga gazde, nad
ničar ili sluga, vrati na selo poslije dvije ili tri godine, iz
varoške ili kasarnske atmosfere, koja nije baš presićena
uzvišenijim moralom, on se vraća sa velikim brojem novih
pogleda i kulturnih potreba, kojima hoće da i u buduće
zadovoljava. D a bi to mogao, on u prvom redu traži veće
nadnice; stara umjerenost izgubila se u gradu. Ili on u
mnogo slučajeva više voli da bude što dalje od sela i tu
njegovu odluku ne mogu da izmijene svi pokušaji, potpo
magani čak i vojničkim oblastima, da ga tamo vrate. A isto
tako i saobraćajna sredstva, koja se sve više rasprostiru i
usavršavaju, doprinose razvijanju potreba na selu. U saobra
ćaju s gradom upoznaje čovjek sa sela svijet s jedne posve
�343
nove i zamamljivije strane, njega obuzmu nove ideje i on
upoznaje kulturne potrebe, koje su mu dosada bile po
svema nepoznate. T o ga čini nezadovoljna s njegovim po
ložajem. Sve veće ambicije grada, provincije, općine itd.
pogadjaju i seljaka i zemljoradnika i izazivaju kod njih još
u većoj mjeri buntovničko raspoloženje.
K tomu pridolaze jos i drugi vrlo važni momenti.
Evropska poljoprivreda, a specijalno i njemačka, dospjela
je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u novu
fazu svog razvoja. Dok su dotle narodi bili upućeni na
agrarne produkte svoje poljoprivrede ili, kao n. pr. Engleska,
na poljoprivredu susjednih zemalja — Francuske i Njemačke
— odonda se situacija promijenila. Uslijed veličanstveno
usavršenih i razvijenih prometnih sredstava — brodarstva,
željeznica u Sjevernoj Americi — počele su se životne
namirnice uvoziti otuda u Evropu i obarati u njoj cijene
žitu, tako da kultura glavnih vrsta žita u srednjoj i zapadnoj
Evropi poče bivati malo rentabilnom,* te se tako cjelokupni
odnosi proizvodnje izmijeniše. K tome je došlo i to, da
se područje medjunarodne žitne produkcije znatno povećalo.
Pored Rusije i Rumunjske, koja je pokušavala, da svoj
izvoz žita popne što je moguće više, osvanulo je na tržištu
naročito argentinsko, australsko, indijsko, a kadgod i ka
nadsko žito. Tijekom daljega razvitka pridodje još jedan
novi nepovoljni momenat. Sa sela otpočeše bježati mali
seljaci i zemljoradnici, koji se zbog uzroka, što ih gore
spomenusmo, iseljavaju ili na onu stranu oceana ili putuju
sa sela gomilama u gradove i industrijska okružja, tako da
je na selu uzmanjkalo radnih snaga. Preživjeli patrijarhalni
odnosi, naročito u istočnoj Njemačkoj, rdjavo postupanje i
u najvećem stupnju neslobodan položaj seoskoga radnika i
sluge povećaše ovo bježanje sa sela.
Koliki su gubitci zbog iseljivanja nastupili naprimjer od
1840 do pučkog popisa 1905, pokazuje to, što su pruske
provincije Istočna i Z apadna Pruska, Pomoranska, Poznanjska, Šleska, Saska i Hanovera izgubile 4,049.200 ljudi,
a za isto vrijeme Bavarska, W iirttemberška, Đaden i ElzasLotaringija pretrpjele gubitak od 2,026.500 lica, dok je
�344
naprotiv primjerice Berlin u tom istom razmaku vremena
dobio doseljavanjem okruglo 1,000.000 lica, Hamburg
402.000, kraljevina Saska 326.200, porajnske zemlje
343.000, W estfalska 246.100*.
2. Seljaci i veleposjednici.
Sa svim ovim promjenama stajaše u vezi to, što je
poljoprivreda počela da trpi od nestašice kapitala, što je
raniji razvoj, koji je išao prema tomu, da veliki posjed
prikupi srednji i sitni posjed, u mnogom pogledu ustupio
mjesto drugoj tendenciji. Medjutim je onaj pritisak imao
za posljedicu i to, što se tromi karakter poljoprivrednih
poduzetnika počeo postepeno mijenjati, jer se uvidjelo, da
se dosadašnjim putem ne može više iči, da se valja
maknuti i početi sa novim načinima privrede. U njemačkom
carstvu i njegovim pojedinim državama javi se težnja, da
se pogodnom carinskom i prometnom politikom i velikim
neposrednim izdacima za sve moguče svrhe na račun cje
line pomogne „nuždi poljoprivrede". Naročito se sad opo
ravlja srednji i krupni posjed, dašto pod uslovom, ako se
njime gospodari na način, koji bar donekle odgovara visini,
na kojoj stoji moderna tehnika. Z a to svjedoče cijene do
bara, koje su posljednjih godina neobično poskočile.
H oče li poljoprivreda da prosperira, nužno je, da u
društvu, u kome vlada kapitalizam, i ona bude kapitali
stička. Naročito je potrebno, da se i ovdje, kao i u indu
striji ljudska radna snaga nadomjesti, odnosno podupre
strojem i višom tehnikom. D a ovo u sve večoj mjeri biva,
dokazuje to, što je u Njemačkoj u vremenu od 1882. do
1895. u poljoprivredi broj parnih plugova poskočio od 836
na 1696, a broj dinamostrojeva od 75.690 na 259.364.
T o je vrlo malo, kad se uporedi sa onim, što bi se poljo
privrednim mašinama moglo postiči, i dokaz je, s jedne
strane, za veliku zaostalost poljoprivredne radinosti, ali,
s druge strane i za to ,'d a je primjena mašine dosada bila
nemoguča kako zbog nedovoljnih sredstava, tako i zbog
1 Četvrtgodišnjak statistike njemačkoga carstva 1908, I, str. 423.
�345
nedostatnog prostora zemljišta, koje pojedinci obradjuju.
Z a primjenu stroja potrebna je veća površina zemljišta
jedne i iste kulture, ako se hoće da ona bude racijonalno
iskorišćena. Tom e pak na mnogo mjesta stoji nasuprot
veliki broj sitnih i srednjih seljaćkih gospodarstva sa svojim
raspodijeljenim zemljištem i razlićitom kulturom.
Na koji je naćin u njemaćkom carstvu raspodijeljena
ona površina, koja se upotrebljava u poljoprivredi, pokazuju
slijedeće tab e le : 1
Nazadak ili napredak
Broj gospodarstva
Poljoprivredna
1907.
od 1882.
do 1895.
od 1895.
do 1907.
3236367
1016318
998804
281767
250 6 1
3378509
100 6 2 7 7
1065539
262191
23566
+174536
+ 34911
+ 72199
+
257
+
70
+142142
10041
+ 66735
19576
1495
5558317
5736082
+ 281973
-1 7 7 7 6 5
gospodartva
1882.
18 95.
ispod 2 hektara
2 do
5 „
5 „ 20 „
2 0 „ 100 „
preko 100 „
30 6 1 8 3 1
981407
926605
281510
24991
5276344
Poljoprivredna površina u hektarima
Nazadak ili napredak
Poljoprivredna
od 1895.
do 1907.
gospodarsva
1882.
1895.
1907.
od 1882.
do 1895.
ispod 2 hektara
2 do
5 „
5 „ 20 „
20
100 „
preko 100 „
1825938
3190203
9158398
9908170
7786263
1808444
3285984
9721875
9869837
783 1 8 0 1
1731317
3304872
10421565
9322106
7055013
17 4 9 4
+ 95781
+ 568477
- 38333
+ 45538
- 70127
+ 18888
+ 699690
-5 4 7 7 3 1
-7 7 6 7 8 8
31868972
32 5 1 7 9 4 1
31834873
+ 648969
-6 8 3 0 6 8
O d 5,736.082 gospodarstva u godini 1907. bilo ih je
ništa manje nego 4,384.786 ispod 5 hektara = 76 8 pro
cenata svih poljoprivrednih gospodarstva, koja, u koliko se
ne obradjuju vrtljarski ili imadu izvrsnu zemlju, daju tek
jadnu egzistencu obradjivaću. A veliki dio njih niti ne
dolazi ovdje u raćun, pošto medju njima ima 2,731.055 takvih
gospodarstva, koja imadu 1 hektar, pa i manje opsega.
1 Karl K autsky, Agrarno pitanje. Stuttgart 18 9 9 .; i Predbježni re
zultati popisa poljoprivrednih poduzeća dne 12. lipnja 1901. Četvrtgodišnjak
statistike njemačkog cartva 1909. 2 . sveščić.
�346
No i medju gospodarstvima od preko 5 hektara ima ih
mnogo, koja zbog nepovoljna zemljišta ili nepovoljnih kli
matskih odnošaja ili zbog slaba geografskog položaja, zbog
nedostatnih prometnih sredstava itd. svom obradjivaču uza
sav teški i dugi rad omogućuju samo sirotinjsku egzisten
ciju. Može se reći bez pretjeravanja, da čitavih devet de
setina obradjivača zemlje ne imadu sredstava i znanja,
pomoću kojih bi iskorišćivali svoju zemlju tako, kako bi
se ona dala iskoristiti. A isto tako mali i srednji seljak ne
dobiva za svoje proizvode cijenu, koju bi mogao dobiti,
on ima posla s prekupcem, koji ga ima u ruci. Trgovac,
koji na odredjene dane ili u stanovitim godišnjim dobama
putuje ladanjem i redovito opet prodaje prekupcima, hoće
da ima pri tom i svoju korist; medjutim njemu sakupljanje
mnogih malih količina pravi mnogo više truda, nego li
veliko stovarište kod velikog posjednika; mali i srednji
seljak dobiva stoga za svoju robu manje, nego li veliki go
spodar, pa ako je još i kvaliteta robe slabija, što se često
dogadja kraj njegova primitivnog načina gospodarenja, on
se mora zadovoljiti sa svakom cijenom. K. tome pridolazi,
te seljak ili zakupnik često ne može da dočeka vrijeme,
kad će postići najveću cijenu proizvod, što ga on nudja
na prodaju. On ima da plati zakupninu, kamate, poreze,
on mora povratiti učinjene zajmove, ili izravnati dugove kod
trgovčića ili zanatlije, dugove, koji su vezani na stanoviti
rok, on mora dakle da proda, ma koliko bilo nepovoljno
vrijeme. D a bi svoju zemlju popravio, ili da bi se izravnao
sa svojom djecom ili s onima, koji su zajedno s njime baštinici, on mora da uzme jednu hipoteku; ali on ne može
da mnogo bira medju zajmodavcima i tako uvjeti bivaju
nepovoljni. T u odmah dodju visoki kamati i odredjeni
rokovi za povratak duga; jedna slaba žetva ili jedna pogrješna spekulacija s kvalitetom ploda, gdje računaše na
veliku cijenu, dovode ga do ruba propasti. C e s t o je
kupac plodina i zajmodavac kapitala jedna te ista osoba,
i on je tada posvema u vlasti svojega dužnika. Seljaci
čitavih mjesta i okružja nalaze se takvim načinom u ru
kama nekolicine vjerovnika. Primjerice seljaci, što obradjuju
hmelj, duhan i povrće u Južnoj Njemačkoj i na Rajni,
�347
mali seljani u srednjoj Njemačkoj. Vlasnik hipoteke isisat
će im i posljednju kaplju krvi, on ih pušta, da kao po
sjednici sjede na parceli, koja zapravo njima već i ne pri
pada. Kapitalistički vampir nalazi često, da je mnogo ko
risnije gospodariti na taj način, nego li da preuzme zem
ljište i da na njemu sam gospodari ili da ga proda. T ako
se u katastrima navode kao vlasnici tisuće seljaka, koji
faktično već i nijesu vlasnici. Doduše, kao žrtva kapitali
stičkoga krvnika padne i po koji veleposjednik, koji nije
umio gospodariti ili je imao nesreću ili je pod nepovoljnim
uslovima preuzeo gospodarstvo. Kapitalista postaje gospodar
zemlje i zemljišta i da bi istjerao dvostruki profit, on dijeli
zemljišta; on parcelira imanje, jer tako dobiva za nj nesravnjivo veću cijenu, nego li da ga proda čitavoga. A
osim toga on uz veliki broj malih posjednika ima najbolji
izgled provoditi svoj lihvarski posao s najboljim uspjehom.
Kao što je poznato, i one kuće u gradu, koje imaju mnogo
malih stanova, daju najveći prihod od iznajmljivanja. Javlja
se velik broj reflektanata i kupi jedan dio parceliranog
imanja, kapitalistički dobročinac pripravan je i na to, da
im za malu naplatu prepusti i veće komade, a ostatak
kupovne cijene pušta on da stoji na otplati kao hipoteka
sa dobrim kamatima. A li tu baš i leži zec. A ko mali po
sjednik zemlje ima sreću, pa mu uspije, da sa krajnjim
naporom svojih sila izvuče iz svoje zemlje nešto malo pri
hoda ili da izuzetno dodje do jeftinijeg novca, on može
da se spasi, inače je propao, kako je to opisano.
Propadne li malom seljaku ili zakupniku nekoliko ko
mada stoke, to je za njega velika nesreća; uda li kćer,
izdaci za nju povećaju njegove dugove, a uz to gubi jednu
jeftinu radnu snagu; ženi li mu se sin, taj ga traži svoju
parcelu zemljišta ili izravnanje novcem. O n mora vrlo često
da propusti nužan popravak tla ; ne dadne li mu njegova
marva dovoljno gnojiva — a to nije rijetko — proizvod
zemlje nazaduje, jer on ne može da kupuje djubre. Cesto
mu fale sredstva, da nabavi bolje sjeme, koje daje više
prinosa; on ne može da rentabilno iskorišćuje strojeve; on
često ne može da izmijeni plodove, koji odgovaraju kemij
skim saS'tojinama njegova zemljišta. Isto tako on ne može
�348
da iskoristi napretke, koje pruža znanost i iskustvo radi
boljeg iskorisćivanja blaga. T o sprječava nedostatna krma,
neprikladne staje, manjak ostalih prikladnih ustanova. 1 tako
ima mnogo uzroka, koji malom i zadnjem seljaku oteščavaju život.1
Drugačije stoji stvar s velikom poljoprivredom, koja se
proteže na razmjerno maleni broj gospodarstva, ali zato na
znatnu površinu tla. Mi vidimo iz navedene statistike, da
23.566 gospodarstva sa 7,055.013 hektara poljoprivredno
iskorišćene zemlje imaju još 2,019.824 hektara više, nego
li 4,384.786 gospodarstva sa manje od 5 hektara površine.
Ali se statistika gospodarstva ne pokriva sa statistikom
posjeda, tako je godine 1895. bilo ništa manje nego
912.959 čisto zakupničkih gospodarstva sviju veličina,
1,694.251 gospodarstvo, koje ima jednim dijelom svoju
vlastitu zemlju, a jednim dijelom zakupljenu zemlju, i
983.917 gazdinstva, na kojima se privredjivalo u drugim
oblicima, na primjer, deputati, služba na tudjoj zemlji, rad
na jednom dijelu općinske zemlje i t. d.
Obratno, ima pojedinaca, čiji je imetak čitav niz poljo
privrednih gospodarstva. Najveći njemački zemljoposjednik
jest kralj Pruske, hoji posjeduje 83 imanja sa 98.746 hek
tara, a poslije njega dolaze
knez od Plessa
. . . sa 75 imanja i 70.170 hektara
„ 59.968
knez Hohenzollern Sigm. „ 24
„ 39.742
hercog od Ujesta
„ 52
—
„ 39.365
knez H ohenlohe-Ohringen
„ 33.096
knez od Ratibora
„ 51
Godine 1895. (ideikomisom vezano vlasništvo u Pruskoj
obuhvatalo je u 1045 fideikomisa areal od 2,121.636
hektara ili 6,09 postotaka cjelokupne površine zemljišta.
1045 fideikomisa nalazilo se u rukama 939 posjednika i
to njihovo fideikomisno imanje veće je za 206.600 hektara
od kraljevine W iirttemberga, koja je velika okruglo 1,915.000
hektara. Godine 1903. posjedovalo je 1034 posjednika
1 152 fideikomisa, tako da su pojedinci imali više fideiko1 V idi A . Hofor, Seljak kao odgojitelj. „Novo Vrijeme" 1 9 0 8 ./0 9 .,
2. svezak, str. 7 14, 7 86, 8 1 0 .
�349
misa. Fideikomisom vezana površina obuhvatala je 1903.
2,197.115, 1904. 2,232.592 hektara, a otuda ih je do 90
postotaka sjedinjeno u kompleksima od preko 1000 hek
tara. Do 10 procenata fideikomisnih posjednika imalo je
u svojim rukama preko 5000 hektara i 53'3 procenta ve
zane površine.1 Srednji i krupni posjed ima, razumije se,
interesa, da se održi postojeće stanje. Drukčije mali po
sjed, koji bi iz racijonalne promjene prilika izvukao velike
koristi. V eć je u samoj prirodi stvari, da veliki posjed teži,
da se sve više i više uveća i da prigrabi sebi svukoliku
seljaćku zemlju, koja mu samo dopadne šaka, tako u
Gornjoj Šleskoj, Lausitzu, velikoj vojvodini H essen i t. d.,
krajevi, u kojima se svaki čas i u velikom broju objavljuje
kupovanje seljačkih imanja.
U Austriji vlada veliki zemljoposjed mnogo više, no
u Njemačkoj, odnosno Pruskoj. Kraj plemstva i buržoazije
tu je katolička crkva, koja je za se osigurala glavni dio
plijena u zemlji i zemljištu. Isto je tako u Austriji u punom
jeku i izbacivanje seljaka sa njihovih imanja. U Štajerskoj,
Tirolu, Salzburškoj, Gornjoj i Donjoj Austriji, Sudetima
nastoji se svim sredstvima seljake potisnuti sa njihove rodjene grude i seljačku zemlju pretvoriti u gospodsko dobro.
Isti prizor, što ga nekoć pružaše Škotska i Irska, odigrava
se sada u najljepšim krajevima Austrije. Kako pojedinci,
tako i udruženja kupuju goleme komplekse zemljišta, a
ono, što se za sada ne može kupiti, zakupljuje se, da bi
se pretvorilo u lovišta. Novi gospodari spriječe svaki pristup
dolinama, visovima i zaseocima, a tvrdoglavi posjednici po
jedinih majura i šuma, koji ne će da se pokore gospodi,
bivaju primoravani svim mogućim šikanama, da svoje imanje
prodaji bogatim vlasnicima šuma. Staro obradjivano zem
ljište, koje je tisućljećima ishranjivalo mnoge generacije,
pretvara se u pustinju, gdje se udome jeleni i srne, dok
planinski vrhovi, koje plemićski ili buržoaski kapitalist na
ziva svojim posjedom, postaju stanom divokoza. Čitave
općine padaju u siromaštvo, jer im je onemogućeno tjeranje
1 J. Conrad, Fideikomisi. Priručni riječnik državnih znanosti. 4. sve
zak. 3. naklada, str. 1 2 0 - 1 2 3 .
�350
stoke na alpinske pašnjake ili im se to pravo paše uopće
odriče. A tko su ti atentatori na dobro seljaka i njegovu
samostalnost? Uz Rothschilda i baruna Mayer-Melnhofa
vojvode od Koburga i Meiningena, knezovi i prinčevi od
Hohenlohea, knez Liechtenstein, vojvoda od Braganze,
knjeginja Rosenberg, knez od Plessa, grofovi Schonfeld,
Festetics, Schafgotsch, Trauttmannsdorf, lovačko udruženje
grofa Karolyja, lovačko društvo baruna Gustadsa, plemićsko
lovačko udruženje iz Đliihnbacha itd. Posvuda se širi ve
liki zemljoposjed. T ako je godine 1875. bilo u Donjoj
Austriji samo 9 osoba, od kojih je svaka posjedovala više
od 5000 jutara sa cjelokupnom površinom od 89.490 hek
tara, a godine 1895. bilo je već 24 osoba, koje posjedo
vahu u svemu 213.574 hektara.
U čitavoj Austriji obasiže veliki zemljoposjed površinu
od 8,700.000 hektara, dok na mali zemljoposjed otpadaju
21,300.000 hektara. Fideikomisni posjednici, 297 obitelji,
posjeduju 1,200.000 hektara. Milijunima malih zemljopo
sjednika, koji obradjuju 71 procenat čitave površine, stoje
nasuprot nekolike tisuće velikih zemljoposjednika, koji ras
polažu sa preko 29 postotaka čitave površine u Austriji.
Ima tek malo poreznih kotara, u kojima ne bi imao imanje
nijedan veliki zemljoposjednik. U većini kotara ima dva ili
više velikih zemljoposjednika, koji vrše mjerodavni politički,
socijalni i društveni upliv. Skoro polovica veleposjednika
imaju imanja u više okružja, a mnogi od njih u nekoliko
krunovina carstva. U Donjoj Austriji, Češkoj, Moravskoj
i Sleskoj ne ima kotara bez njih. T ek industriji je uspjelo,
da ih donekle potisne, tako primjerice u sjevernoj Češkoj
i na češko-moravskoj granici. Inače se veliki posjed pro
širuje posvuda: u gornjoj Austriji, gdje je od svih kruno
vina još najbolje situiran seljački stališ, isto kao i u Gorici
i Gradiški, u Štajerskoj, u Šalzburškoj, u Galiciji i u Bu
kovini, manje već u oni zemljama, koje su već i bez toga
domena veleposjednika, naime u Češkoj, Moravskoj, Sleskoj
i donjoj Austriji.
U donjoj Austriji od čitave površine zemljišta, koja opsiše 1,982.300 hektara, otpadaju na veleposjed (393 po
sjednika) 540.655 hektara, na crkvu 79.181 hektar. 13
�351
posjeda, svaki sa više od 1000 hektara, obuhvataju zajedno
425.079 hektara = 9 procenata svekolike površine, medju
njima grof Hoyos-Sprinzenstein sa 33.124 hektara. Cijela
površina Moravske iznosi 2,181.220 hektara, od toga otpa
daju na crkvu 81.857 hektara (3,8 procenta), 116 posjeda
preko 1000 hektara obuhvataju više, nego li 500 000 po
sjeda do 10 hektara, koji čine 92,1 postotka svihkolikih
posjeda. O d 514.677 hektara površine austrijske Sleske
posjedovala je crkva 50.845 hektara, a 79 posjednika za
jedno 204.118 hektara. Češka s površinom od 5,194.500
hektara ima od prilike 1,237.085 zemljoposjednika. Podjela
zemljoposjeda karakterizovana je neobično velikim brojem
vrlo malih posjeda i brojnim veleposjedom. Gotovo 43
procenata svih manji su od 1/a hektara, a preko četiri
petine njih ne nadmašuju 5 hektara. Ovih 703.577 zemljo
posjeda (81 postotak) obuhvataju tek 12,5 postotaka čitave
površine Češke. Nasuprot tomu 776 osoba posjeduje 35,6
procenata cijele površine, dok čine tek 0,1 procenta svih
zemljoposjeda. Još gore izgledje ta podjela posjeda, analizujemo li veču kategoriju od „preko 200 hektara1 T u
*.
se pokazuje ovaj rezultat:
hektara
380 osoba posjeduje
. . . .
141
....................................
104
151
„
. . . .
ukupni broj hektara
2 0 0 do 5 0 0
5 0 0 „ 1000
1000 „ 2 0 0 0
preko „ 2 0 0 0
116.143
101.748
150.567
1 ,4 3 6 .0 8 4
O d posljednje grupe posjeduje 31 osoba od 5000 do
10.000 hektara, 21 osoba od 10.000 do 20.000 hektara,
a knezovi Mor. Lobkowitz, Ferdinand Kinsky, Karl Schwarzenberg, Alfred W indischgratz, grofovi Ernst W aldstein,
Johann Harrah, Karl Buquoi od 20.000 do 30.000 hek
tara, Clam-Gallas i Sar. Czernin svaki preko 30.000 hek
tara, Joh. knez od Lichtensteina 36.189 hektara, knez Max
Egon Fiirstenberg 39.162 hektara, Jos. knez ColloredoMannsfeld 57.691 hektar i Joh. A d. knez od Schwarzenberga 177.310 hektara = 3,4 procenta čitave površme u
Češkoj. Carski posjedi obuhvatatuju 35.873 hektara. Čitavi
posjed tih 64 velikih zemljoposjeda iznosi 1,082.884 hek
tara = 20,9 procenata površine Češke. Crkva posjeduje
�352
150.395 hektara = 3 procenta čitave površine u Češkoj.1
Tako je bilo g. 1896., a medjutim je postalo još i gore.
Prema podacima poljoprivrednog popisa od 1902. otpadalo
je na 18.437 gospodarstva (0,7 procenta čitavog broja)
9,929.920 hektara ili jedna trećina čitave površine !
U sudbenom okružju Schwarz novi su gospodari zem
ljišta uzeli i pretvorili u l o v i š t a sedam, u sudbenom
okružju Zell šestnaest dobara, koja su dotle služila za pašu
stoke. Na čitavo gorje Karvendel z a b r a n j e n o j e izgonjenje stoke. Visoko plemstvo Austrije i Njemačke zaj dno s bogatim buržoaskim pridošlicama pokupovalo je
do 70.000 i više jutara površine, u alpinskim zemljama i
pretvorilo ih u lovačka okružja. Čitava sela, stotine majura
nestaju, stanovnici se tjeraju sa grude i zemljišta, a na
mjesto ljudi i marve, odredjene ljudima za hranu, dolaze
srne, jeleni i divokoze. Pa još čak neki od tih, što su
na takav način opustošili skoro cijele pokrajine, dolaze ka
snije u parlamentu i govore o „seljakovoj nuždi*4 i zlorabe
svoju moć, tražeći za njih državnu pomoć u obliku carina
na žito, drvo, marvu i meso, poreznih premija na rakiju
1 t. d., što sve ide na račun onih, koji ništa ne posjeduju.
U najnaprednijim industrijskim državama nijesu, kao u
Austriji, luksusne potrebe privilegovanih klasa ono, što po
tiskuje mali posjed, nego je to potreba, da se pred za
htjevima jednog stanovništva, koje postaje sve brojnije,
način privredjivanja organizuje kapitalistički, da bi se mogle
proizvoditi potrebne količine hrane T o se opaža naročito
u industrijski veoma razvijenoj Belgiji. Prema statističkom
godišnjaku (Annuaire statistique), što ga citira Emil Vandervelde u članku „Zemljoposjed u Belgiji u razdoblju od
1834. do 1899.“ , navodi se : Smanjio se isključivo broj
onih gospodarstva ispod 5 hektara a naročito onih ispod
2 hektara. Nasuprot su ona gospodarstva, što obasižu
više nego 10 hektara narasla do 3789. Koncentracija
zemljoposjeda,
koja odgovara napredovanju krupnoga
gazdinstva i racijonalnom stočarstvu, jasno nam se ovdje
1 Pobliže o tom u : Posjednici i beskućnici u Austriji, od T . W .
Teifena. B eč 1906., Prva pučka knjižara (Ignaz Brand).
�353
ukazuje. O d 1880. nastao je jedan pokret, koji teče baš
obratno, nego li onaj od godine 1866. do 1880. Dok
je godine 1880. bilo još 910396 poljoprivrednih go
spodarstva, godine 1895. bilo ih je još samo 829625, a
to je u petnaest godina nazadak za 80.771 gospodarstvo
= 9 postotaka. 1 to cjelokupni broj ovog opadanja važi
samo za gospodarstva, koja imaju manje od 5 hektara, dok
su se gospodarstva sa 5 do 10 hektara umnožila za 675,
ona od 10 do 20 hektara za 2168, ona od 20 do 30
hektara za 414, ona od 30 do 40 hektara za 164, ona
od 40 do 50 hektara za 187, a ona od preko 50 hek
tara za 181 gospodarstvo.
3. Oprjeka medju g r a d o m i ladanjem.
Stanje zemljišta i njegova obradba od najveće su važ
nosti po razvoj naše kulture. O d zemlje i zemljišta i nji
hovih proizvoda ovisi u prvom redu egzistencija pučanstva.
Zemlja i zemljište ne da se uvećavati po volji; i zato je
to važnije za sve, kako će se ono obradjivati i iskorišćavati. Njemačka, kojoj stanovništvo godimice raste za od
prilike 870 000 glava, treba znatan uvoz žitne i mesnate
hrane, ako se hoće, da cijene najnužnijih životnih namir
nica budu bar donekle pristupačne.
T u se pako javljaju oštri, suprotni interesi izmedju
poljoprivrednog i industrijskog pučanstva, O no pučanstvo,
koje se ne bavi poljodjelstvom, ima interesa u tom, da
dobije jeftine životne namirnice, jer o tom ovisi njegovo
uspijevanje kao ljudi i kao industrijskih i trgovačkih poje
dinaca. Svako poskupljivanje životnih namirnica izaziva goru
ishranu jednog velikog dijela pučanstva, ma da se isto
toliko povećavaju najamnice i drugi prihodi onoga dijela
stanovništva, koji mora da kupuje agrarne produkte. Jer
sa dizanjem najamnica diže se i cijena industrijskih pro
izvoda, a to, prema općem stanju na svjetskom tržištu,
može povući za sobom opadanje prodaje. A ako se pak i
pored skupljih agrarnih produkata prihodi ne povećaju, onda
to znači ograničavanje ostalih potreba, u kom slučaju u
prvom redu strada industrija i trgovina.
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
23
�354
Z a poljodjelca stoji stvar sasvim drugačije. Kao indu
strijalac i on hoće da postigne što veću korist svojim za
nimanjem, i njemu je ravnodušno, kojim će je proizvodom
postići. Ako ga dovoz stranog žita spriječava, da gajenjem
žita dodje do dobiti, za kojom žudi i koja mu se čini
potrebna, on onda svoje zemljište posvećuje kulturi ma
kojeg drugog proizvoda, koji mu donosi koristi. O n sadi
sladornu repu za proizvodnju šećera, krumpir i žito za pe
čenje špirita, umjesto raži i ječma za kruh. Najplodnije
dijelove zemljišta upotrijebi on za gajenje duhana, umjesto
za gajenja povrća i voća. Drugi upotrijebe tisuće hektara
zemljišta za pašu konja, jer konji za vojničke i ratne svrhe
stoje u vrlo visokoj cijeni. Na drugoj strani, ogromne
šumske oblasti, koje bi se mogle upotrijebiti za zemljorad,
rezerviraju se za lovačko zadovoljstvo otmjene gospode,
često puta i u onim predjelima, u kojima bi se moglo
posjeći nekoliko stotina ili hiljada hektara šume i pretvoriti
u kulturno zemljište, a da to umanjivanje šume nimalo
štetno ne utiče na razvijanje vlage u tom predjelu.
S ovoga gledišta mogle bi se u Njemačkoj još hiljade
kvadratnih kilometara plodnoga zemljišta upotrijebiti za
zemljorad. A li se ovim promjenama protivi kako materi
jalni interes jednog dijela činovničke hijerarhije, šumarskih
činovnika, tako i lovački interesi veleposjednika, koji ne
će dopustiti, da im se ograničava zemljište za lov i lovačka
zadovoljstva. Razumije se samo sobom, da bi se krčenje
šume smjelo vršiti samo ondje, gdje je to stvarna dobit.
S druge strane mogli bi se na korist zemlje pošumiti pro
strani predjeli, naročito gorski krajevi i pustoši.
U novije doba poriče se veliki upliv šume na razvoj
vlage. T o je očito krivo. U kolikom stepenu djeluje šuma
na vlagu kraja i time na plodnost zemlje i zemljišta, o tom
jasne dokaze daje knjiga Parvusa i Dra. Lehmana „Gladna
Rusija". Pisci konstatiraše vlastitim posmatranjem, da su
krčenja šuma u najplodnijim pokrajinama Rusije, silna i bez
plana, znatno prouzročila slabe žetve, od kojih u posljed
njim decenijama trpe ovi tako plodni nekada krajevi. Uz
mnoge druge činjenice oni ustanoviše, da je tijekom go
dina u stavropolskom okružju nestalo pet malih riječica i
�355
šest jezera, da su u okružju Đusuluka nestale četiri riječice
i četiri jezera, u samarskom okružju šest malih riječica, u
okružju Buguruslava dvije male riječice. U nikolajevskom i
i novouzenskom okrugu četiri rijeke održane su teškom
mukom spriječavajući ih nabacivanjem djubreta, da ne
poniru. Mnoga sela, što su prije u svojoj blizini imala voda
tekućica, ne imadu ih sada, na mnogim mjestima bunar
mora da se kopa 45 do 60 metara u dubinu. Zemljište je
zbog toga tvrdo i ispucalo. Siječenjem šuma presušiše izvori
i smanjiše se kiše.
Kapitalističko iscrpljivanje zemljišta dovodi i kapita
lističke odnose. Jedan dio naših poljoprivrednika vukao je
primjerice mnogo godina goleme profite iz obradjivanja
repe i proizvodnje sladora, koja je s time vezana. Sistem
oporezivanja unapredjivao je izvoz šećera, i to time, što su
prinosi od oporezivanja sladorne repe i potrošnje šećera
jednim znatnim dijelom izdani na izvozne premije.
Premija, koja je fabrikantima šećera davana na dvo
struku centu izvezenog šećera, bila je mnogo veća, no
porez na repu, koji su oni plaćali, i tako im je ta premija
omogućavala, da izvoze u inostranstvo ogrome količine
šećera i da ih tamo jeftino prodaju sve na račun poreznih
plataca u zemlji, te se tako gajenje šećerne repe rasprostranjivalo sve više i više. Profit, do koga su dolazile
fabrike šećera pomoću ovog poreznog sistema, iznosio je
godišnje preko 31 milijun maraka. Stotine tisuće hektara
zemljišta (godine 1907/08. 450030), koje je prije bilo
namijenjeno gajenju žita i t. d., pretvorene su u zemljište
za sijanje sladorne repe, digoše se tvornice i opet nove
tvornice i nužna posljedica bijaše krah. A i veliki prinos
šećerne repe uplivisao je povoljno na cijenu zemljišta. O na
se dizala. Posljedica toga bila je kupovanje sitnih imanja,
čije je vlasnike visoka cijena mamila na prodaju. Zemlja
je iskorišćavana za industrijsku spekulaciju, a proizvodnja
žita i krumpira ograničena na zemljište gore kvalitete,
uslijed čega se povećala potreba uvoza životnih namirnica
iz inozemstva, Konačno je to zlo stanje nastalo zbog po
litike premija na šećer i dobivši internacijonalni karakter,
�356
prinudilo vlade i parlamente da ukinu davanje premija i
da se stvari povrate bar koliko toliko prirodnim odnosima.
Prema svim okolnostima ni sitni, pa čak ni srednji se
ljaci ne mogu pored svih napora, briga i oskudica postići
onaj socijalni položaj, na koji kao gradjani jedne kulturne
države imaju pravo. Sve, što država i društvo budu činili,
da održe te slojeve, koji su u biti osnov postojećeg držav
nog i društvenog uredjenja, bit će uvijek samo krpež i
petljanje. Agrarne carine škode ovome dijelu zemljoradnika
više, no što mu korisfe. Velika većina njih ne proizvodi
toliko, koliko im je potrebno za održanje života; oni su
upućeni na kupovanje jednoga dijela svojih životnih po
trepština, a do sredstava za to dolaze industrijskim ili
drugim kojim sporednim zanimanjem. Jedan veliki dio
naših sitnih seljaka ima u povoljnom stanju industrije i
prometa većeg interesa, no u poljoprivredi, jer industrija i
promet obezbjedjuju egzistenciju njegovoj djeci, za koju
on ne bi mogao naći rada ni prihoda ni na kojem drugom
mjestu. Jedna nepovoljna žetva umnožava broj onih seljaka,
koji su prinudjeni kupovati poljoprivredne produkte. I šta
mu onda koriste agrarne carine, zabrana uvoza i agrarne
preventivne mjere, njemu, koji ne ima da proda baš ništa
ili ima samo nešto malo, ali koji mora da kupuje nešto, a
u prilikama i mnogo toga? A u tom se položaju nalazi
najmanje 80 procenata svih poljoprivrednih gospodarstva.
Kako će privredjivati obradjivač zemlje u eri privatnog
vlasništva, to je njegova lična stvar. O n gaji ono, što mu
se čini najrentabilnije, bez obzira na potrebe ili interes
društva ; dakle: slobodno.
Industrijalac radi isto tako. O n fabricira sramotne slike,
nećudoredne knjige i osniva tvornice za patvaranje hrane.
O ve i mnoge druge djelatnosti škodljive su društvu, one
potkapaju moral i dižu korupciju. Ali one donose novaca,
i to mnogo više, nego li ćudoredne slike, znanstvene knjige
i prodaja nepatvorenih životnih namirnica. Pohlepni za
profitom industrijalac mora da se brine samo oko toga, da
ga ne otkrije oko policije, i on može da tjera svoj sra
motni zanat, siguran, da mu zbog novca, što ga pri tom
zasluži, zavidi društvo gledajući na nj s dubokim počitanjem.
�357
Mamonski karakter našeg doba karakteriše najočitije
burza i njezine makinacije. Zemljište i industrijski proiz
vodi, prometna sredstva, promjene u temperaturi i politici,
oskudica i preobilje, nevolja masa i nesreće, javni dugovi,
izumi i otkrića, zdravlje ili bolest i smrt uplivnih osoba,
rat i ratna uzbuna, često puta namjerice smišljena, sve to
i još mnogo drugo postaje stvar spekulacije i upotrebljava
se za izrabljivanje i medjusobno ucjenjivanje. Kapitalistički
matadori zadobivaju najodlučniji upliv na stanje čitavog
društva i pomagani svojim moćnim sredstvima i vezama,
gomilaju golema bogatstva. U njihovim rukama bivaju mi
nistri i vlade lutkama, koje moraju da plešu, kako već
matadori burze vuku žicu iza kulisa. Državna vlast ne ima
burzu, već burza ima u ruci državnu vlast. 1 preko svoje
volje ministar mora da gnoji „otrovno stablo", koje bi naj
radije iščupao, i mora da mu daje nove životne snage.
Zbog svih tih činjenica, koje svakomu padaju sve više
u oči, jer zlo svakim danom sve više raste, potrebna je
brza i temeljita pomoć. A li društvo stoji pred svim tim
zlom ne znajući šta da radi, baš kao izvjesna životinja na
b rd u ; ono se stalno, kao konj na mlinskom kolu, okreće
u krugu, nemoćno, bez ideje, slika bijede i tuposti. Oni,
koji bi trebali da se pridruže ovima, ne imadu još uvidjavnosti; oni, koji bi mogli pomoći, ne će ; oni, se osla
njaju na silu i u najboljem slučaju misle oni zajedno sa
gospodjom P om padour: A pres nous le deluge (iza nas
neka dodje potop). Ali ako potop dodje još za njihova
života ?
�Četvrti odsjek.
Socijalizovanje društva.
Dvadeseto
poglavlje.
Socijalna revolucija.
1* Preobrazba društva.
Val se diže i zapljuskuje iundamenat, na kom počiva
naša državna i društvena zgrada. Sav svijet osjeća, da se
temelji klimaju i da ga još mogu spasti tek jaki potpornji.
Ali to traži velikih žrtava, koje bi morale doprinijeti vla
dajuće .klase. T u je pako sva zapreka. Svaki predlog, čije
ostvarenje nanosi krupnih -šteta materijalnim interesima vla
daj ućih klasa i dovodi ,u pitanje njihov privilegovani po
ložaj, biva od njihove strane ljuto suzbijen i žigosan kao
težnja za prevratom postojećeg državnog i društvenog po
retka. Medjutim, ovaj bolesni svijet ne može se izliječiti,
a da se ne dovedu u pitanje i najzad unište povlastice
vladajućih razreda.
„Borba za oslobodjenje radničkih klasa nije borba za
povlastice, već borba za jednaka prava i jednake du
žnosti i odstranjenje sviju povlastica*, stoji u socijalnodemokratskom programu. O tuda slijedi, da ništa nije učinjeno
polovičnim mjerama i malim koncesijama.
Ali vladajuće klase smatraju svoj privilegovani položaj
kao sasvim prirodan i sam po sebi razumljiv, kao položaj,
u čiju se opravdanost i dalje trajanje ne bi smjelo ni malo
sumnjati, i tako je i opet razumljivo, što one odbijaju^ i
pobijaju svaki pokušaj, da se njihov privilegovani položaj
uzdrma. Je li samo u pitanju njihova kesa, njih bacaju u
najveću uzrujanost čak i oni predloži i zakoni, koji ne m jenjaju osnove postojećeg društvenog uredjenja niti njihov
privilegovani položaj. U parlamentima niču čitava brda
�359
papira, na kojima su naštampani govori i — tresu se brda,
rodi se miš. I najrazumljivijim zahtjevima o radničkoj za
štiti staje se na put s toliko otpora, kao da o tom ovisi
opstanak društva. P a kada se nakon beskonačnih borbi
izvojuje od njih par koncesija, oni se prave, kao da su
žrtvovali veliki dio svoga imetka. O ni pokazuju isti tvrdo
glavi otpor, kad se radi o tom, da se potlačene klase
priznadu formalno ravnopravnima i kad se traži, da one
primjerice u pitanjima radnog ugovora pregovaraju s njima
kao jednakopravne,
Ovaj otpor kod stvari najjednostavnijih i zahtjeva naj
razumljivijih potvrdjuje staro ono iskustvo, da se nikoja
klasa, što vlada, ne može osvjedočiti r a z l o z i m a , ako je
sila prilika ne prisili na uvidjavnost i popuštanje. A sila
prilika sastoji se u sve većoj svijesti, koju kod potlačenih
izaziva razvoj naših odnošaja Razredne suprotnosti bivaju
sve oštrije, vidljivije i osjetljivije. U potlačene i izrabljivane
razrede ulazi spoznaja o neodrživosti postojećeg stan ja;
njihova srditost raste i one sve zapovjednije traže promjenu
i čovječanskije odnošaje. I dokle ova spoznaja osvaja sve
šire krugove, o n a n a k o n c u o s v o j i g o l e m u v e
ć i n u d r u š t v a , k o j a i ma na j i z r a v n i j eg i n t e
r e s a n a t o j p r o m j e n i . A li u istoj mjeri, u kolikoj
se kod mase diže svijest o neodrživosti postojećeg stanja
i spoznaja o nuždi promjene, p a d a s p o s o b n o s t o t
p o r a u klasi, ko j a v l a d a i koj oj moć p oč i va
na n e z n a n j u i n e o s v ij e š t e n o s t i p o t l a č e n i h
i i z r a b l j i v a n i h k l a s a . Ovo uzajamno djelovanje
očito je i zbog toga se mora smatrati kao dobro došlo
sve, što razvija taj odnos u tom smislu. Prema krupnokapitalističkim napredovanjima na jednoj strani oruši ravno
težu na drugoj strani sve razvijenija svijest o protuslovlju,
u kom stoji postojeći društveni poredak sa dobrom goleme
većine naroda I ako riješenje i uništenje društvenih su
protnosti stoji krupnih žrtava i velikih napora, to riješenje
će se naći odmah onoga časa, kad suprotnosti dostignu
vrhunac svog razvitka, prama kome one tako rapidno hrle.
Kakve se mjere moraju poduzeti u pojedinim fazama
razvoja, to ovisi o momentanim okolnostima. Nemoguće je
�360
unaprijed reći, kakve će mjere učiniti nužnim okolnosti u
pojedinom slučaju. Nijedna vlada, nijedan ministar, pa bio
on i najmoćniji, ne zna već unaprijed, na sto će ga u
slijedećoj godini prisiliti prilike. A još se manje može
reći o mjerama, na koje će uplivisati okolnosti, čije nastu
panje ne može nitko pouzdano proračunati ni proreći.
Pitanje o sredstvima je pitanje o taktici u jednoj borbi. A
taktika se ravna prema protivniku i onda prema pomoćnim
sredstvima, koja obim strankama stoje na raspolaganju.
Jedno sredstvo, koje je danas izvrsno, može sjutra biti
pogubno, jer su se promijenile prilike, koje su jučer oprav
davale njegovu upotrebu. Neka čovjek ima pred očima
cilj, a sredstva za njegovo ostvarenje zavise od vremena
i okolnosti; potrebno je samo to, da se upotrebe najdjedjelotvornija i n a j o š t r i j a s r e d s t v a , k o j a s u
moguća u jed nom vremenu i u stanovitim
o k o l n o s t i m a . Dakle, kad se čovjek upušta u slikanje
budućih preobražaja, može postupati samo hipotetički,
mora isticati predpostavke, za koje uzima, da su već
nastupile.
P o l a z e ć i s o v o g a s t a n o v i š t a , mi p r e d p o s t a v l j a m o , d a će u j e d n o m o d r e d j e n o m
č a s u s v a t a zla, k o j a s m o o p i s a l i , d o s e
g nut i svoj vrhunac, pa će velikoj većini
na r o da biti
tako
vidljiva
i osjetljiva,
p r i k a z u j u ć i joj se n e p o d n o s i v a tako, te
će j u o b u z e t i o p ć e n i t a i n e s a v l a d i v a t a
žel j a za t e m e l j i t i m p r e o b r a ž a j e m ,
kod
č e g a će ona n a jb r ž u p o m o ć s m a t r a t i i
najzgodnijom.
Sva društvena zla imaju bez iznimke svoj izvor u druš
tvenom poretku stvari, koji sada, kao što je pokazano, po
čiva na kapitalizmu, na kapitalističkom načinu proizvodnje,
pomoću kojega je klasa kapitalista vlasnik sviju sredstava
rada — zemlje i zemljišta, rudnika i majdana, sirovina,
orudja, strojeva, prometnih sredstava — i pomoću kojega
ona vrši izrabljivanje i potlačivanje velike većine naroda,
poslije čega slijedi sve veća nesigurnost egzistencije, potlačivanje i ponizivanje pljačkanih razreda. Prema tome b i
�361
najbrži i najkraći korak bio, da se ovo kapitalističko vlas
ništvo eksproprijacijom pretvori u društveno vlasništvo. P r o
i z v o d n j a robe p r e t v a r a se u soc i j a l i s t i č ku
p r o i z v o d n j u , k o j u v r š i c i j e l o d r u š t v o i za
cijelo društvo. Kr upno gazdinstvo i s v e v eć a
p r o i z v a d j a č k a s p o s o b n o s t d r u š t v e n o g a rada,
d o s a d a i z v o r b i j e d i i p o t l a č i v a n j u i zr abl j eni h
klasa, p o s t a j u s a d a i z vor n a j v e ć e g b l a g o
s t a n j a i h a r m o n i j s k o g u s a v r š a v a n j a svi j u.
2. Eksproprijacija i eksproprijatori.
Preobražaj svih sredstava rada u vlasništvo sviju daje
društvu novu osnovku. Sad su iz temelja drugi životni i
radni uslovi o b i j u spolova u industriji, zemljoradnji, pro
metu, odgoju, braku, u znanstvenom, umjetničkom i društ
venom životu. Čovječja egzistencija zadobija nov sadržaj.
Pomalo i državna organizacija gubi tlo, d r ž a v a n e s t a j e ;
ona se u neku ruku sama ukida.
U prvom je odsjeku ove knjige pokazano, zašto je
država morala nastati. O na je produkat društvenog razvoja
iz primitivnog, na komunizmu osnovanog društva, koje ne
staje u tolikoj mjeri, u kolikoj se razvija p r i v a t n o v l a s
n i š t v o . Dolaskom privatnog vlasništva javljaju se u društvu
antagonistički interesi. Nastaju stališke i razredne suprot
nosti, koje nužno donose sa sobom razredne borbe medju
različitim interesnim grupama prijeteći opstanku novog ure
djenja. A da bi se mogli suzbiti protivnici novoga uredjenja
i zaštititi vlasnici, protiv kojih oni ustaju, potrebna je jedna
organizacija, koja će odbijati te napade i proklamirati vlas
ništvo kao ,,pravno“ i ,,sveto“. O v a o r g a n i z a c i j a i
sila, k o j a š t i t i i u z d r ž a v a v l a s n i š t v o , j e s t
d r ž a v a . O na zakonima zajamčuje vlasniku njegov posjed
i na temelju zakonski utvrdjenog uredjenja izlazi pred na
padača kao sudac i osvetnik. Prema tome, interes jedne
vladajuće klase vlasnika i interes državne vlasti uvijek je,
po svojoj najdubljoj suštini, konzervativan. Državna se
organizacija mijenja tek onda, kad to zahtijeva interes vlas
ništva. Ako je tako država n u ž n a organizacija društvenog
�362
uredjenja, koje počiva na razrednom gospodstvu, ona gubi
n u ž n o s t svojeg o p s t a n k a i mo g u ćn o s t svojeg
o p s t a n k a onim ćasom, kad padnu klasne suprotnosti
ukinućem privatnog vlasništva. Država postepeno prestaje,
kad se uništi vlast čovjeka nad čovjekom, baš kao što
prestaje religija, kad ne ima vjere u nadnaravna bića ili u
razumne, svrhunaravske sile. Riječi trebaju da imadu neki
sadržaj; kad ga izgube, one prestaju bitisati kao pojmovi.
Ovdje će možda, koji čitalac, pristaša kapitalizma, reći,
da je sve to dobro i lijepo, ali kojim „pravom4 će društvo
*
opravdati ove iz temelja prevratne promjene? T o je pravo
ono isto, koje je uvijek postojalo, kad se radilo o sličnim
promjenama i preobražajima, naime o p ć i i n t e r e s . Izvor
prava nije država, već društvo, državna je sila tek agenat
društva, koji ima da upravlja pravom i da ga primjenjuje.
Vladajuće društvo bilo je dosada uvijek tek jedna sitna
manjina, ali koja je radila u ime čitavog društva (naroda),
gradeći se „društvom4, kao što se Ljudevit X IV . držaše
4
državom : „ L ’etat c’est moi. (Država sam ja.) Kad naše no
vine pišu : sezona otpočinje, društvo ide u grad; ili: sezona
je pri kraju, društvo polazi na ladanje, one pod tim ne
misle narod, već najgornjih deset tisuća, koje sačinjavaju
„društvo4 , kao što sačinjavaju „državu4. Većina — to je
4
4
plebs, vile multitude, ološ, narod. Prema ovakvom stanju
stvari, sve, što država u ime društva radi za „opći interes4,
4
ide u prvom redu na korist vladajućih klasa. U njihovom
se interesu prave zakoni. „Salus reipublicae suprema lex
esto4 (Dobro zajednice neka bude vrhovni zakon) je staro4
rimsko pravno osnovno načelo, kao što je poznato. Ali
tko je stvorio rimsko društvo ? Z ar podjarmljeni narodi,
milijuni robova? N e! razmjerno maleni broj rimskih gradjana, u prvom redu rimsko plemstvo, koje se dalo hraniti
od podjarmljenih.
Kad su u srednjem vijeku plemići i knezovi otimali
zajedničku svojinu, oni su to činili ,,s pravom4 u „općem
4
interesu4 , a šta se tada radilo sa zajedničkom svojinom i
4
svojinom nemoćnih seljaka, to nam na svakom svom listu
pokazuje historija srednjega vijeka sve do novoga vremena.
Agrarna historija posljednje hiljade godina jest historija
�363
neprekidne pljačke zajedničke i seljačke svojine, koju su u
svim kulturnim državama Evrope vršili plemstvo i crkva.
Kad je zatim velika francuska revolucija ekspropriirala plemićska i crkvena dobra, ona je to učinila ,,u ime općeg
interesa**, i najveći dio od osam milijuna zemljoposjednika,
koji sačinjavaju temelj gradjanske Francuske, imaju da svoju
egzistenciju zahvale toj eksproprijaciji. U ime „općeg dobra“
zaplijenila je Spanija crkvena dobra češće, a Italija ih konfiskova sasvim, uz burni pljesak najgorljivijih branilaca
„svetog vlasništva**. Englesko je plemstvo diljem stoljeća
pljačkalo svojinu irskog i engleskog naroda i obdarilo samo
sebe od 1804. do 1832. „zakonito**, ,,u interesu općeg
dobra** sa ne manje od 3,511.710 akra zajedničke zemlje.
A kad u velikom sjeveroameričkom ratu za oslobodjenje
robova bijahu pušteni na slobodu milijuni robova, koji su
dotle bili pravo vlasništvo svojih gospodara, kad ih pustiše
na slobodu bez ikakve odštete, dogodilo se to takodjer
,,u ime općeg interesa**. Čitav naš buržoaski razvoj nepre
kidan je proces izvlaštivanja i konfisciranja, u kojem izvlaštuje i siše tvorničar zanatliju, veliki zemljoposjednik se
ljaka, veliki trgovac kramara i konačno jedan kapitalista
drugoga, to jest veći manjega. Hoćem o li vjerovati buržo
aziji, sve se to dogadja za dobro „općeg i n t e r e s a n a
„korist društva**.
Napoleonovci „spasiše** 18. brumairea i 2. prosinca
„društvo** i „društvo" im je odobravalo; kad društvo bude
jednog dana spasilo samo sebe na taj način, što će vlas
ništvo, koje je stvorilo, preuzeti opet u svoje ruke, ono
če počiniti najslavniji akt u historiji, j e r s e t u n e ć e
p o d j a r m i t i j e d n i u k o r i s t d r u g i h , v e ć će se
s v i m a p r u ž i t i j e d n a k i us l ovi za život, a sva
kom o m o g u ć i t i e g z i s t e n c i j a , d o s t o j n a čo
v j e k a . T o je u ćudorednom pogledu najveličanstveniji
akt, što će ga društvo ikad izvršiti.
U kojim će se oblicima izvršiti taj veliki društven
proces eksproprijacije i pod kojim uslovima, to se ne moze
proricati. Jer tko zna, kakove će tada biti prilike.
U svom četvrtom socijalnom pismu v. Kirchmannu,
�364
pod naslovom „K apital",1 veli Rodbertus na str. 117:
„Ukidanje svega kapitalističkoga vlasništva nad zemljištem
nije n i k a k v a obmama, već je sa nacijonalno-ekonomskog
gledišta vrlo mogućno. A to bi jamačno bila i n a j r a d i
k a l n i j a p o m o ć d r u š t v u , kojemu, kao što se ukratko
može reći, porast rente — rente na zemljište i kapital —
stvara nesreću. Stoga bi to bio jedini oblik ukidanja svo
jine nad zemljištem i kapitalom, k o j i ni z a t r e n u t a k
n e bi p r e k i n u o p r o m e j i n a p r e d o v a n j e n a
r o d n o g a b o g a t s t v a . * 1 Šio će reći naši agrarci na
ovaj nazor jednoga od bivših njihovih drugova?
Kako će se poslije takva koraka stvari vjerojatno for
mirati, ne može se pouzdano pokazati. Nijedan čovjek ne
može znati, kako će buduća pokoljenja obrazovati u poje
dinostima svoje organizacije i kako će na najsavršeniji
način udovoljavati svojim potrebama. Kao što i u prirodi,
tako se i u društvu nalazi sve u stanju neprestanog tijeka,
jedno dolazi, drugo propada, staro, izumrlo biva nadomještavano novim, sposobnijim za život. Izumi, otkrića i po
pravci najbrojniji i najraznolikiji, kojima se ne može pred
vidjeti domašaj i važnost, javljaju se i revolucioniraju i
mijenjaju već prema svom značenju način ljudskoga ži
vota, cijelo društvo.
Prem a tome, u izlaganju, što slijedi, može se dakle
raditi samo o razvijanju općenitih principa, koji se, prema
svemu, što dosada pisasmo, i sami ističu i čija se prak
tična primjena može dogledati do jednog izvjesnog stupnja.
Društvo nije ni do danas bilo nikakva zajednica, koja bi
se dala upravljati i voditi pojedincima, ma da je često
puta tako izgledalo — „čovjek misli, da gura, a biva
guran “ — već je to jedan organizam, koji se razvija po
odredjenim imanentnim zakonim a; u budućnosti će me
djutim biti još više nemogućno svako vodjenje i upravljanje
prema volji pojedinaca. Društvo će tada predstavljati jednu
demokraciju, koja je odgonetnuta tajnu svojega bivstva, ono
je otkrilo zakone svog razvoja i, svijesno svrhe, primje
njuje ih sada na svoj daljnji razvoj.
1 Berlin 1884.
�365
Dvadesetiprvo
poglavlje.
Osnovni zakoni socijalističkog društva.
1. Davanje posla svima, koji su za rad sposobni.
Čim društvo uzme u svoje ruke sva sredstva rada,
bi t i će r a d n a d u ž n o s t s v i h oni h, k o j i su s p o
s o b n i za r a d b e z r a z l i k e s pol a , o s n o v n i za
k o n s o c i j a l i z o v a n o g d r u š t v a . Društvo ne može
bez rada opstojati. O no dakle ima pravo da traži, da
svatko, tko hoće zadovoljiti svojim potrebama, radi prema
svojim tjelesnim i duševnim sposobnostima kod priredjivanja predmeta, koji služe udovoljenju potreba. Glupa
tvrdnja, da socijalisti hoće da ukinu rad, besmislica je
bez primjera. Onih, koji ne rade, ljenivaca ima s a m o u
buržoaskom svijetu. Socijalizam se slaže s biblijom, dok
ova veli: T ko ne radi, neka i ne jede. No rad treba da
uz to bude i korisna, produktivna djelatnost. Novo će
dakle društvo zahtijevati, da se svatko prihvati jednog
izvjesnog industrijskog, zanatlijskog ili ma kakvog drugog
korisnog posla, kojim će on sa svoje strane doprinijeti
nešto podmirenju društvenih potreba. B e z r a d a n e m a
uživanja, n i k a k a v rad be z uživanja.
Pošto su svi obvezani da rade, svi imaju jednaki in
teres na tom, da vide ispunjena ova tri uslova kod rada.
Prvo, da vrijeme rada bude umjereno i da se nitko suviše
ne n apreže; drugo, da rad bude što je više moguće ugo
dan i da pruža prom jenu; treće, da rad bude što više
produktivniji, jer o tom ovisi vrijeme rada i stepen uži
vanja. O va pako tri uslova ovise opet o vrsti i množini
radnih sredstava i radnih snaga, koje su na raspoloženju,
i od zahtjeva i života budućega društva. Socijalističko dru
štvo ne ide za tim, da živi proletarski, v e ć d a o d
strani proletarski način života velikoj
v e ć i n i l j u d i . O no nastoji, da svakome pruži što je
moguće veću mjeru životnih ugodnosti i tako nastaje pi
tanje : kolike će biti potrebe društva?
D a bi se to moglo ustanoviti, potrebna je jedna uprava,
�366
koja će obuhvatati sva područja djelatnosti u društvu. Z a
ovu svrhu čine naše općine jednu prikladnu podlogu, ako
su one prevelike, da bi se dobio laki pregled, njih se
dijeli u okružja. Kao nekoć u prastarom društvu, tako i
sada svi punoljetni pripadnici općine, b e z r a z l i k e
s p o l a , sudjeluju u izborima, koji dodju i odredjuju po
vjerljive osobe, koje će voditi upravu. Na čelu svih lokalnih
uprava stoji jedna uprava centralna — valja spomenuti, da
to nije nikakva vlada sa silom u ruci, već neki egzekutivni
upravni kolegij. — Ravnodušno je kod toga, da li je ta
centralna uprava imenovana po skupnosti ili po općinskim
upravama. T a pitanja ne će u budućnosti više imati zna
čenje, što ga danas imaju, jer tu ne će biti u pitanju za
uzimanje položaja, koji daje veću vlast i upliv i bolje
prihode, nego povjereničke dužnosti, za koje će se uzimati
najprikladnije lice, b i o t o m u š k a r a c i l i ž e n a , i ko
jima se ta zvanja mogu oduzeti ili ponovo izborom dati,
prema tome, kako potreba zahtijeva i kako birači žele.
Svi se položaji zauzimaju samo za jedno odredjeno vrijeme.
O ni dakle, koji zauzimaju ta mjesta, ne će imati nikakvu
posebnu „činovničku kvalifikaciju", tu ne ima svojstva
trajne funkcije i hijerarhijski red unapredjivanja. Iz nave
denih razloga isto je tako ravnodušno, postoje li izmedju
centralne uprave i lokalnih uprava stupnjevi, kao na pri
mjer provincijalna uprava itd. Budu li nužni, ustanovit će
ih. ne budu li nužni, ne će ih ni biti. O svemu tome od
lučuje potreba, kako se ona u praksi javi. Ako je razvitak
društva učinio izlišnima stare organizacije, ukinut će ih bez
huke i buke i bez svadje, jer nitko ne ima ličnog interesa,
da one i dalje postoje, a na njihovo će mjesto ustanoviti
nove. O v a u p r a v a , k o j a s e z a s n i v a n a n a j
širem d e m o k r a t s k o m temelju, razlikuje
s e i z o s n o v a o d d a n a š n j e . Koliko li borbi u no
vinama, koliko li jezičnoga boja u našim parlamentima,
koliko li sudara aktova u našim kancelarijama, dok se iz
vrši i jedna najsitnija promjena u upravi i vladi I
Prije svega je glavni zadatak to, da se ustanovi broj i
vrsta raspoloživih snaga, broj i vrsta radnih sredstava, fa
brika, radiona, prometnih sredstava, zemlje i zemljišta itd.
�367
i dotadašnja njihova proizvodna sposobnost. Dalje valja
ustvrditi, koliko ima gotovih proizvoda i kolika je množina
artikla i stvari potrebne, da se udovolji potrebi za neko
izvjesno razdoblje. Kao god što,danas država i razne za
jednice utvrdjuju svake godine svoj proračun, isto će to u
budućnosti važiti i za cjelokupno društvenu potrebu, pri
čemu će se moći u punoj mjeri uzeti u obzir promjene,
koje su posljedica proširenih i novih potreba. Statistika
igra tu glavnu ulogu; ona je najvažnija pomoćna znanost
u novom društvu, ona pruža mjerilo za cjelokupnu druš
tvenu djelatnost.
Statistika se već danas primjenjuje u velikom objamu
za slične ciljeve. Proračuni carevine, države i općine osni
vaju se na velikom broju statističkih podataka, koji se
kupe svake godine u pojedinim upravnim granama. Duže
iskustvo i izvjesna stabilnost u tekućim potrebama omo
gućavaju to. P a i svaki poduzetnik jedne veće fabrike,
svaki trgovac, u n o r m a l n i m prilikama, može odrediti
tačno, kakve potrebe ima za slijedeće četvrtgodište i na
kakvi način mora da uredi svoju proizvodnju i svoju ku
povinu. A ko ne nastupe kakve ekscesivne promjene, on
sve to može izračunati lako i bez muke.
Iskustvo, da krize nastaju uslijed slijepe anarhijske
proizvodnje, to jest uslijed toga, što se ne zna, koliko ima
već proizvedenih predmeta, kolika je potrošnja i potreba
raznih artikla na svjetskom tržištu, nagnalo je, kao što smo
već naglasili, krupne industrijalce najrazličitijih grana indu
strije, da se sjedine u kartelima i trustovima, s jedne strane
zbog toga, da se utvrde cijene, a s druge strane zato, da
se na temelju stečenih iskustva i prispjelih narudžaba re
gulira proizvodnja. Prema proizvodnoj sposobnosti svakog
pojedinog poduzeća i prema vjerojatnoj potrošnji utvrdjuje
se, koliko svako poduzeće posebice smije proizvesti za
nekoliko najbližih mjeseci. Prekoračavanja tih granica ka
žnjavaju se velikim ugovorenim kaznama i izbacivanjem iz
udruženja. Poduzetnici sklapaju ove ugovore ne na korist,
već na štetu publike, a na svoju korist. Njihov je cilj, da
moć koalicije iskoriste radi toga, da bi došli do što je
moguće većeg profita. H oće se, da se regulisanjem pro-
�368
izvodnje postignu kod publike tolike cijene, do kojih se nikad
ne bi došlo u konkurentskoj borbi izmedju pojedinih po
duzetnika. Obogaćuje se dakle na račun konzumenata*
koji moraju platiti traženu cijenu za jedan proizvod, što ga
trebaju. Pa kako je kartelima, trustovima i t. d. oštećivan
potrošač, tako je i radnik. Kad poduzetnici regulišu pro
izvodnju, jedan dio činovnika i radnika postaje suvišnim,
i da bi mogao živjeti, on konkuriše svojim drugovima radeći
za manju nadnicu. Osim toga je socijalna moć kartela tako
velika, te su i same radničke organizacije rijetko kadre, da
im na put stanu. Poduzetnici imaju dakle dvostruku korist,
oni primaju veće cijene i plaćaju manje nadnice. Ovo re
guliranje proizvodnje, koje vrše poduzetnički savezi, s uprotno
je o n o m e r e g u l i s a n j u , k a k v o ć e
b i t i u s o c i j a l i s t i č k o m d r u š t v u . Danas je mje
rodavan interes poduzetnika, u buduće će to biti interes
cjelokupnosti. Medjutim u buržoaskome društvu ni najbolje
organizovani kartel ne može predvidjeti i unijeti u račun
sve faktore; konkurencija i špekulacija na svjetskom tržištu
bijesne i dalje u prkos kartela, i tada se najednom pokaže,
da je u računu jedna rupa i cijela se umjetno načinjena
zgrada sruši.
Kako velika industrija, tako i trgovina ima opsežne
statistike. Svakog tjedna izdaju veća trgovačka i lučka
mjesta preglede o skladištima petroleja, kave, vune, šećera,
žita i t. d. Statistike, koje su često puta sasvim sigurno
netačne, jer posjednici robe imaju nerijetko ličnog interesa
ne puštati, da se sazna prava istina. Ali u cjelini su ove
statistike prilično sigurne i daju interesentima pregled, kako
će tržište izgledati u najbližem vremenu. No i ovdje valja
imati na umu spekulaciju, koja pravi iluzornima i ruši sve
račune, a često puta onemogućava svaki realni posao. A
kao god što je u buržoaskom društvu nemoguće opće regulisanje proizvodnje zbog toga, što su tu hiljade privatnih
proizvodjača sa medjusobno suprotnim interesima, isto je
tako nemoguće regulisanje distribucije (podjele proizvoda)
zbog spekulativne naravi, što je ima trgovina, zbog velikog
broja trgovaca i borbe njihovih interesa. Ono, što je već
dosada učinjeno, pokazuje samo, što bi se tek dalo uraditi,
kad bi privatni interes iščezao i nad svime zavladao opći
�369
interes. Z a ovo su jedan dokaz statistike žita, sto ih izdaje
država, i koje se kupe svake godine u raznim kulturnim
državama i omogućuju izvodjenje zaključaka o veličini že
tvenih prinosa, o stepenu podmirivanja domaćeg tržišta i
o vjerojatnosti cijena.
Medjutim. u jednom socijalizovanom društvu prilike su
potpuno uredjene, čitavo je društvo vezano solidarnošću.
Sve se vrši po planu i redu i tako je lako utvrditi mjerilo
za razne potrebe. A tek kad se ima pred sobom nešto
iskustva, onda se vrši sve kao u igri. A ko se na primjer
statistički utvrdi, kolika je prosječna potreba u pekarskim,
mesarskim, cipelarskim, rubeninskim i t. d. artiklima, pa
ako se s druge strane tačno zna proizvodna sposobnost
ustanova za produkciju tih predmeta, o n d a s e i z t o g a
može i z n a ć i p r o s j e č n a mj e r a za d n e v n o d r u
š t v e n o p o t r e b n o r a d n o v r i j e me . Iz t o g a se
d al j e m o ž e uvi dj et i , d a l i su n u ž n i i z v j e s n i
z a v o d i za p r o i z v o d n j u o d r e d j e n i h artikla,
ili s u i z l i š n i i d a li s e m o g u u p o t r i j e b i t i z a
d r uge svrhe.
Svaki pojedinac odlučuje o grani rada, u kojoj bi htio
biti zaposlen. Veliki broj najrazličitijih područja rada daje
mogućnosti, da se vodi račun o najrazličitijim željama. P o
kaže li se na jednom području suvišak, a na drugome nedostak sila, uprava mora poduzeti nužne korake, da bi
poravnala odnose. Organizovati proizvodnju i različitim
snagama pružiti mogućnost, da ih se upotrijebi na pravome
mjestu, to će biti glavni zadatak izabranih funkcijonara.
U koliko se više sve snage dopunjuju, u toliko se sa
manje trvenja okreću točkovi. Pojedine grane rada i odje
ljenja biraju svoje redatelje, koji će upravljati poslom. T o
nijesu priganjači, kao što su današnji nadzornici i poslovodje, već su to drugovi, koji namjesto proizvodjačke
funkcije imaju da vrše tu upravljačku funkciju, koja im je
dodijeljena. Nije isključena i ta mogućnost, da sa usavr
šavanjem organizacije i razvitkom obrazovanosti kod svih
članova ove funkcije postanu naizmjenične, tako, da ih po
jednom odredjenom redu vrše svi radnici b e z r a z l i k e
spola.
A . Bebel: Ž ena i todjalizamk.
24
�370
2. Harmonija interesa.
Rad, organizovan na temelju pune slobode i demo
kratske ravnopravnosti, kod kojega je jedan za sve i svi
za jednoga, u kojem dakle vlada potpuna solidarnost,
izazvat će takvu volju za stvaranjem i takvu utakmicu,
kakva se u današnjem privrednom sistemu nigdje ne može
naći. A takav duh, to uživanje u stvaranju, upliviše takodjer
i na produktivnost rada.
Dalje z b o g t o g a , š t o s v i u z a j a m n o r a d e
j e d n i z a d r u g e, svi imaju interesa, da svi predmeti
budu što je više moguće bolji i savršeniji i da se proiz
vode sa što je moguće manjim trošenjem snage i vremena
rada, bilo zato, da se skrati vrijeme rada, ili zbog toga,
da se dobije vremena za proizvodjenje novih produkata,
koji podmiruju više potrebe. O v a j z a j e d n i č k i i nt e r e s d a j e s v i m a p o v o d a , da r a d e na usa
vršavanju,
razvijanju
i
ubrzavanju
pro
c e s a rada. Sl avol j ubl j e, da se ne š t o p r o n a d j e i
ot kri j e, d o b i t će u n a j v e ć e m s t e p e n u p o d s t i
caj a, s v a k i će t eži t i , da s v o j i m p r e d l o z i ma i
i d e j a m a n a t k r i l i d r u g o g a . 1 Nastupit će dakle baš
suprotno od onoga, što tvrde protivnici socijalizma. Koliko
li izumilaca i pronalazača propada u buržoaskom društvu!
Koliko li ih se izrabi i onda odbaci I Kad bi na čelu
buržoaskoga društva stajali duh i talenat namjesto imanja,
1 „M oć utakmice, koja potiče čovjeka na najogromnije napore, samo
da bi izazvao pohvalu i divljenje drugih, pokazuje se, kao sto nam isku
stvo potvrdjuje, vrlo korisnom svuda, gdje se ljudi javno takmiče, čak i
tamo, gdje su u pitanju frivolne i takve stvari, od kojih publika nema
nikakve koristi. A utakmica, koja bi se vršila i koristila općem dobru,
jeste jedna vrsta konkurencije, protiv koje socijalisti ne ustaju." J o h n
S t u a r t M i l l , „Politička ekonomija". Svaki savez, svako udruženje lica,
koja imaju iste ciljeve i težnje, daje nam isto tako mnogobrojnih pri
mjera uzvišenijih napora, kojima se ne dolazi ni do kakvih materijalnih,
već samo do idealnih uspjeha. Istina, utakmičare pokreće slavoljublje,
žudnja da se istaknu, težnja da koriste općoj stvari. A li je ova vrsta
slavoljublja jedna vrlina, ona se razvija na sreću sviju zadovoljavajući u
isti mak i žudnju pojedinca. Slavoljublje je štetno i za odbacivanje samo
onda, kad ono ide na štetu cjeline ili na račun drugih.
�371
o n d a bi n a j v e ć i b r o j k a p t a l i s t a m o r a o u s t u p i t i
s v o j a m j e s t a r a d n i c i m a , p o s i o v o dj a m a, t e h n i
č a r i ma , i n ž i n i r i m a , k e m i č a r i m a i t. d. T o su ljudi,
koji su u devedesetidevet od sto slučajeva učinili prona
laske, otkrića i usavršivanja, koje poslije toga izrabljuje
čovjek s velikom kesom. Koliko je tisuća izumitelja i pro
nalazača propalo zbog toga, što nijesu našli čovjeka, koji
bi dao sredstava za izvedenje njihovih pronalazaka i izuma,
koliko zaslužnih pronalažača i otkrivača gnječi socijalna
mizerija svagdašnjeg života, to se ne da izračunati. Ne
gospodare svijetom bistre glave i ljudi oštra razuma, već
ljudi, koji imaju mnogo sredstava, što još ne znači, da se
ne može naći zajedno bistra glava i puna kesa.
Svaki, koji se kreće u praktičnome životu, zna sa ko
likim nepovjerenjem radnik danas gleda na svako usavr
šavanje, na svaki nov pronalazak, koji se zavede. 1 s pravom.
Redovito on od toga ne ima nikakve koristi, već samo
onaj, koji tu novost primijeni; on se mora bojati toga, da
će ga novi stroj, usavršenje, koje se uvede, baciti na ulicu
kao prekobrojnog. Umjesto da sa radošću dočeka jedan
pronalazak, koji čovječanstvu čini čast i treba da donese
korist, sa njegovih se usana otima protest i kletva. A ko
liko usavršavanja procesa proizvodnje, koja otkrije kakav
radnik, ostane neizvedeno. Radnik prećuti takvo otkriće,
jer se plaši, da od toga ne će imati korist, već samo štetu.
T o su prirodne posljedice suprotnosti interesa.1
1 v. T h ii n e n, „Izolovana država" (R oatock), v e li: ,,U suprotnosti
interesa nalazi se razlog, zbog kojega proletarac i vlasnik stoje jedan prema
drugome kao neprijatelji i zbog koga će biti nepomirljivi sve dotle, d o k
s e n e u n i š t i p o d v o j e n o s t i n t e r e s a . S vremena na vrijeme,
fabričkim otkrićima, podizanjem chaussea i željeznica, stvaranjem novih
trgovinskih veza, može se povećati ne samo blagostanje njegovog najam
nog gospodara, već i nacijonalni prihod. A li pri našem sadašnjem dru
štvenom uredjenju radnik ne vidi od toga nimalo koristi, njegov položaj
ostaje, kakav je i bio, a c j e l o k u p a n p r i r a š t a j p r i h o d a i d e
u d ž e p o v e p o d u z e t n i k a , k a p i t a l i s t a i veleposjednika".
Ovaj posljednji stav jest gotovo doslovna anticipacija one izjave, koju je
G ladstone 1864. učinio u engleskom parlamentu rekavši: »Ovaj bujni
prirast prihoda i moći (koji je z» posljednjih dvadeset godina Engleska
postigla) ograničio se isključivo na imućne klase". A na strani 20 7 . svo
�372
U socijalističkom društvu biti će u n i š t e n a suprot
nost interesa. Svaki će razvijati svoje sposobnosti, da bi
koristio sebi, a time u isti mah i zajednici. Danas su za
dovoljenje ličnoga egoizma i općega interesa većinom s up r o t n o s t i , koje jedna drugu isključuju; u novom su
društvu ove suprotnosti uklonjene, z a d o v o l j e n j e lič
n o g e g o i z m a i r a d na o p ć e m d o b r u s t oj e u
m e d j u s o b n o j h a r mo n i j i , oni se pokrivaju.1
Veličanstveno djelovanje jednog takvog stanja očigledno
je. Produktivnost rada silno će porasti. Naročito će produk
tivnost rada silno porasti još i zbog toga, što će prestati
ovo prekomjerno d i j e l j e n j e r a d n i h s n a g a po hi
ljadama i milijunima malih poduzeća, koja proizvode najnesavršenijim orudjima i alatima. Prije smo pokazali, na
koliko je bezbrojnih sitnih, srednjih i krupnih poduzeća
razdijeljen privredni život Njemačke. Slivanjem sitnih i
srednjih gazdinstava u krupna poduzeća, koja raspolažu
svim preimućstvima najmodernije tehnike, izbjeći će se
današnje ogromno traćenje snaga, vremena, materija svih
vrsta (svijetlosti, toplote i t. d.) i prostora, a produktiv
nost rada bit će mnogo veća. Kolika razlika postoji iz
medju produktivnosti sitnih, srednjih i krupnih gazdinstava,
neka nam pokaže jedan primjer iz industrijskog popisa
države M assachusetts od 1890. godine. Tam o su podu
zeća deset glavnih industrijskih grana podijelili u tri kate
jega djela veli v. T h iin en : „ S v e z l o l e ž i u o d v a j a n j u
o d n j e g o v a p r o i z v o d a".
r a d n ik a
M o r e 11 y izjavljuje ovo u svojim „Principima zakonodavstva" :
„Svojina nas dijeli na dvije klase, na bogate i siromahe. Oni ljube
svoje imanje, a ne mogu da brane državu ; ovi apsolutno ne mogu vo
ljeti otadžbinu, jer ih ona ne dariva ničim drugim, nego bijedom. M e
djutim, kad je zajednica dobara, svaki voli svoju otadžbinu, jer ona
svakom daje život i sreću".
1 Ocjenjujući korisne i štetne strane komunizma kaže John Stuart
M ill u svojoj „Političkoj ekonom iji": „Nijedno polje ne može biti po
voljnije za razvitak takvog jednog shvatanja (da je javni interes u isti
mah i lični), nego što je to jedna komunistička zajednicu. Svekoliko sla
voljublje, kao i sva fizička i duhovna akcija, koje danas naporno teže
zadovoljenju pojedinih i samoživih interesa, tražili bi drugu vlast rada i
samo po sebi našli ju u težnji za općim blagostanjem zajednice".
�373
gorije. O na poduzeća, koja su stvarala ukupnu vrijednost
manju od 40.000 dolara, uračunata su u nižu klasu, ona,
koja su proizvodila vrijednost izmedju 40.000 i 150 000
dolara, u srednju klasu, a ona, koja su producirala vrijed
nost iznad 150.000 dolara, u višu klasu.
Rezultat je bio ovaj:
Broj
poduzeća
Niža klasa . .
Srednja klasa
V isa klasa . .
2042
968
686
Ukupno . . .
3696
Procenat
svih
poduzeća
5 5 ,2
2 6 ,2
18,6
100
Cjelokupna suma
Procenat
proizvedene vrijed cjelokupne pro
nosti pojedinih
izvedene vri
klasa dolara
jednosti
5 1 ,6 6 0 .6 1 7
1 0 6 ,8 6 8 .6 3 5
3 9 0 ,8 1 7 .3 0 0
5 4 9 ,3 4 6 .5 5 2
9 ,4
19.5
71.1
100
Sitna poduzeća, kojih je bilo dva puta više, no sred
njih i krupnih gazdinstava, proizvela su dakle samo 9,4
procenata cjelokupnoga produkta, dok su krupna poduzeća,
čiji je broj iznosio svega 23 procenta svih poduzeća, pro
izvela gotovo dva i po puta veći kvantum produkata od
svih ostalih poduzeća. Ali bi se i krupna poduzeća mogla
organizovati još mnogo racijonalnije, tako, da bi se sa
najsavršenijim tehničkim oblikom produkcije mogla stvoriti
m n o g o v e ć a r količina proizvoda.
Koliko se može uštediti na vremenu, kad je proizvodnja
organizovana na najracionalnijoj bazi, o tome je 1886. T h.
H ertzka iznio jedan interesantan račun u svojoj knjizi
„Zakoni društvenog razvitka". O n je ispitivao, koliko je
radnih snaga i vremena potrebno utrošiti, pa da se krup
nom proizvodnjom podmire potrebe stanovništva Austrije,
koje je tada imalo 22 milijuna glava. Radi ovoga je Hertzka
tražio obavještenja o produktivnoj sposobnosti krupnih po
duzeća u raznim granama rada, pa je onda prema tome
sastavio svoj račun. T u je uračunato i privredjivanje na
101/* milijuna hektara oraće zemlje i 3 milijuna hektara
pašnjaka, koji bi bili dovoljni za taj broj stanovništva, pa
�374
da podmire njegovu potrebu u zemljoradničkim produktima
i mesu. Dalje, Hertzka je unio u taj svoj račun i podi
zanje stanova, tako, da svaka porodica dobiva svoju kućicu
od 150 kvadratnih metara sa pet odjeljaka, koja će se
moći održavati 50 godina. Izašlo je, da je za poljoprivredu,
gradjevinarstvo, proizvodnju brašna i šećera, industriju
ugljena, željeza i strojeva, industriju odijela i kemijsku indu
striju potrebno 615.000 radnih snaga, koje bi morale raditi
dnevno kroz godinu onoliko, koliko to sad prosječno iznosi
radno vrijeme. Ali tih 615.000 glava predstavljale su s a m o
12,3 p r o c e n a t a s t a n o v n i š t a u A u s t r i j i , k o j e
j e s p o s o b n o za r ad, ne r a č u n a j u ć i t u ni
j e d n u ž e n u , k a o n i m u š k a r c e i s p o d 16 i
i z n a d 50 g o d i n a . Kada bi 5 milijuna ljudi, koliko
ih je bilo sposobnih za rad u vrijeme pravljenja ovoga
računa, bilo uposleno kao i onih 615.000, o n d a b i b i l o
p o t r e b n o , d a s v a k i o d n j i h r a d i s a m o 36,9
d a n a , u o k r u g l o m 6 t j e d a n a , pa da se proizvedu najnužnije životne namirnice za 22 milijuna ljudi. Ali
ako uzmemo 300 radnih dana u godini umjesto 37, onda
bi — uzimajući, da je sad radni dan 1 1 sati — pri novoj
organizaciji bio p o t r e b a n r a d o d s v e g a 13/s s a t a ,
pa da se p o d m i r e n a j n u ž n i j e p ot r e b e .
Hertzka unosi u račun i luksusne potrebe bolje situ
iranih i nalazi, da bi za njihovu proizvodnju kod stanov
ništva od 22 milijuna duša bilo potrebno još 315.000
radnika. Ukupno bi tada po Hertzkinom računu s obzirom
na nekoliko industrija, koje u Austriji nijesu dovoljno raz
vijene, bio potreban okruglo jedan milijun, to jest 20 pro
cenata muškog stanovništa sposobnog za rad, isključivši
one ispod 16 i preko 50 godina, pa da se za 60 dana
podmire svekolike potrebe stanovništva.
A ko pak unesemo u račun cjelokupno muško stanovništvo,
koje je sposobno za rad, tada bi njemu bilo potrebno d a
d n e v n o r a d i s v e g a d v a i po s a t a p r o s j e č n o . 1
1 U svojim „Krivim naukama'4 ruga se gospodin Eugen Richter
ogromnom skraćivanju vremena, koje mi stavljamo u izgled, kad se uvede
opća obvezatnost rada i najsavršenija tehnička organizacija procesa rada.
On kusa umanjiti što je moguće više produktivnu sposobnost krupne in-
�375
Ovaj račun ne će iznenaditi nikoga, koji ima pregled
nad prilikama. Uzmimo sad, da pri tako umjerenom vre
menu rada izuzimajući bolesnike i invalide mogu još da
rade i ljudi stariji od 50 godina, dalje, da bi mogla raditi
i mladež ispod 16 godina, a isto tako i jedan veliki broj
žena, u koliko ne bi bile spriječene odgajanjem djece,
spremanjem hrane i t. d., u tom slučaju vrijeme rada moglo
bi se još više skratiti ili bi se u znatnoj mjeri mogle pod
miriti i druge, nove, sve više potrebe. A isto tako nitko
valjda ne će tvrditi, da ne će biti još vrlo važnih napredaka i usavršenja u procesu rada, koji se ne mogu dogledati, a koji će čovječanstvu donijeti novih blagodati.
S druge strane radi se na tome, da se kod sviju zado
volji veliki broj potreba, koje danas može da zadovoljava
samo jedna manjina, a sa sve jačim kulturnim razvijanjem
javljaju se uvijek nove potrebe, koje isto tako hoće da
budu podmirene. M o r a s e u v i j e k p o n a v l j a t i : n o v o
d r u š t v o ne će da ži vi p r o l e t a r s k i , o n o za
h t j e v a da ž i v i k a o j e d a n v i s o k o r a z v i j e n kul
t ur ni n a r o d i to sa s v i m a s voj i m č l a n o v i m a
o d p r v o g d o p o s l j e d n j e g . A li ono ne će podmi
rivati tek svoje materijalne potrebe, ono će isto tako svima
dati dovoljno vremena da se obrazuju u umjetnostima i
znanostima svake ruke, a isto tako će im omogućiti i odmor.
3. Organizacija rada.
Još i u drugim, vrlo bitnim tačkama razlikovat će se
socijalistička komuna od buržoaskog društva. T u otpada
načelo „jeftinog i lošeg” , koje je za jedan veliki dio buržoaske produkcije mjerodavno i mora biti mjerodavno,
pošto veći dio mušterija može da kupuje samo jeftinu robu,
koja postaje brzo neuporabiva. T u će se proizvoditi samo
najbolje, što duže traje i rjedje treba da bude nadomješ*
tavano. Budalaštine mode i ludosti mode, koje izazivaju
dustrije, a naprotiv da silom nadme značenje sitnog zanatstva, da bi
mogao tvrditi kako tada produkcija ne će biti veća. D a bi socijalizam
predstavili kao nemoguć, braniči postojećeg ,,reda“ moraju diskreditirati
dobre odlike svog vlastitog društvenog uredjenja.
�376
samo rasipavanje, a često i neukus, prestaju. Nesumnjivo
je, da će se tada oblačiti i ukusnije i dopadljivije, nego li
danas — mimogred budi rečeno, mode za posljednjih sto
godina, naročito kod muškaraca, odlikuju se potpunim ne
dostatkom ukusa —, ali se tada ne će više uvoditi svakog
trećeg mjesece nova moda, jedna ludost, koja stoji u naj
užoj vezi s jedne strane sa medjusobnom konkurentskom
borbom žena, a s druge strane sa uživanjem u kićenju i
i sa taštinom i sa potrebom pokazivati svoje bogatstvo.
Isto tako, danas veliki broj lica živi od tih ludosti mode
i njihov interes ih nagoni, da tu modu još više stimuli
raju i forsiraju. S tim pomodnim budalaštinama u odije
vanju pada i ludost mode u stilu stanova. T u je ekscen
tričnost otišla do najgorih krajnosti. Stilovi, za čije su raz
vijanje bile potrebne stotine godina i koji su postali kod
najrazličitijih naroda — ne zadovoljava se više stilovima
Evropljana, već se prelazi na stilove Indijanaca, Japanaca,
Kineza itd. — izlaze iz mode za nekoliko godina i od
bacuju se. Naši umjetnički zanatlije ne znaju već, što će
sa tolikim svojim uzorcima i modelima i kamo će s njima.
T ek što su se sortirali u jednom „stilu” i tek što misle,
da izvuku troškove, koje su oko njega imali, već je tu
jedan novi „stil” , koji opet traži velike žrtve vremena i
novca, duševnih i tjelesnih sila. U ovoj trci i jurnjavi od
jedne mode k drugoj, od jednog stila k drugomu očituje
se najasnije nervoznost vremena. Nitko ne će ustvrditi, da
u toj žurbi i uzburkanosti ima smisla i razumnosti i da se
to može smatrati kao znak društvenoga zdravlja.
,
T e k će s o c i j a l i z a m u n i j e t i ve ću s t a b i l
n o s t u ž i v o t i n a v i k e d r u š t v a ; on će omogućiti
mir i uživanje i bit će osloboditelj od današnje užurba
nosti i uzrujanosti. T ad a će nestati i nervoznost, taj bič
našeg vremena.
Ali i rad treba da bude što je više moguće prijatan.
Z a to su potrebne ukusno i praktično uredjene radionice,
onemogućavanje svake opasnosti, odstranjenje neugodnih
zadaha, isparina, dima itd., ukratko svih zdravlju štetnih i
nesnosnih upliva. U početku će novo društvo proizvoditi
pomoćnim sredstvima za rad, koja su mu ostala od starog
�377
uredjenja. Ali to nije dovoljno. Mnogobrojne raštrkane ra
dionice, u svakom pogledu nezgodne u svakoj mjeri, manj
kavi alati i strojevi, koji su za svašta bili upotrebljavani,
niti su dovoljni za broj ljudi, koji će biti uposleni, a niti
mogu zadovoljiti njihovu težnju za udobnošću i prijatnošću.
Najvažnija je dakle potreba, da se uredi mnogo velikih,
svijetlih, zračnih, savršeno snabdjevenih i ukrašenih radnih
prostorija. I umjetnost i tehnika, spretnost glave i ruku
naći će u času opsežno polje rada. Sve grane strojarstva,
fabrikacije alata, graditeljstva i poslova oko unutrašnjeg
uredjivanja zgrada dobivaju najbogatije prilike za rad. Sad
vće se u praksi izvesti sve ono, što je ljudski pronalazački
duh mogao da stvori u pogledu udobnih i prijatnih gradjevina, dobre ventilacije, osvjetljenja i loženja, mašinskih i
tehničkih uredaba i čistoće. Radi štednje u motornim sna
gama, ogrjevu, osvjetljenju, vremenu, kao god i radi prijatnosti rada i života svih ljudi izvršit će se što je mo
guće pogodnija k o n c e n t r a c i j a radionica na nekoliko
točaka. Stanovi će se odijeliti od radnih prostorija i nepri
jatnosti industrijskog i obrtničkog rada. A sve će nepri
jatnosti opet pogodnim uredbama i preventivnim mjerama
svake ruke biti svedene na najmanju mjeru, pa najzad i
sasvim otklonjene. Sadašnje stanje tehnike ima već do
voljno sredstava, da najopasnije vrste poslova, kao što su
ludarstvo, kemijski radovi itd., p o t p u n o oslobodi od
svih opasnosti. T a se sredstva ne upotrebljavaju u buržoaskome društvu, jer prouzrokuju velike troškove i jer ne
postoji nikakva obveza, da se za zaštitu radnika pruži što
više od onoga, što je najpotrebnije. Neprijatnosti, koje su
spojene na primjer sa radom u rudnicima, mogle bi biti
otklonjene drugom vrstom uredjenja, jakom ventilacijom,
uvodjenjem električne rasvjete, znatnim skraćivanjem radnog
vremena i čestom izmjenom radnih snaga. Isto tako nije
potrebna nikakva osobita oštroumnost, da se pronadju za
štitna sredstva, koja će primjerice kod gradnja učiniti go
tovo nemogućim svaki slučaj nesreće i učiniti taj rad
jednim od najprijatnijih. T ako se u dovoljnoj mjeri kod
najvećih gradnja mogu podići obilne zaštitne mjere protiv
sunčane žege i kiše, kao i kod radnja pod otvorenim nebom.
�378
Isto će se tako u jednom društvu, kao što je socijali
stičko, kojemu radne snage stoje u izobilju na raspoloženju,
moći lakše izvesti češća izmjena u upotrebi radnih snaga
i koncentracija izvjesnih radova u odredjeno doba godine
i dana.
Pitanje o odstranjenju prašine, dima, čadja i neugodnih
smradova može se i danas već potpuno riješiti kemijom i
tehnikom, što se ne dogadja nikako ili se dogadja tek dje
lomično samo zato, što privatni poduzetnici za tu svrhu
ne će žrtvovati potrebnih sredstava. Mjesta proizvodnje u
budućnosti, gdjegod se ona nalazila, pod zemljom ili nad
zemljom, razlikovat će se dakle od sadašnjih u smislu naj
povoljnijem. Usavršavanje uredaba je za privatno gazdin
stvo u prvom redu pitanje novca, i ono glasi: dopušta li
to posao, rentira li se to? Ako se to ne rentira, radnik
može i da propadne. Kapital ne učestvuje ondje, gdje ne
ima profita. Čovječnost ne ima tečaja na burzi.1
U socijalističkom je društvu pitanje o profitu doigralo
svoju ulogu, ono i ma vu vidu s a m o b l a g o s t a n j e
s v o j i h č l a n o v a . Sto njima koristi i što njih štiti, to
mora biti uvedeno, što njima škodi, to je izbačeno. Nitko
nije primoravan sudjelovati u jednoj opasnoj igri. Pa ako
će se poduzimati poduzeća, gdje će postojati pogibli, mo
žemo biti sigurni, da će se javiti množina dobrovoljaca, to
više, što se tu ne može raditi o poduzećima, koja smetaju
kulturi, već samo o onakvima, koja je unapredjuju.
4. Porast radne produktivnosti.
Svestrana primjena motorskih snaga i najsavršenijih
strojeva i alata, najšira podjela rada i spretna kombinacija
radnih sila dovesti će proizvodnju na takovu visinu, te će
se za proizvodnju nužnog kvantuma životnih namirnica
v r l o z n a t n o r e d u c i r a t i r a d n o v r i j e m e . Po
većana proizvodnja donosi svima koristi; u d i o p o j e1 „K apital", veli „Quarterly Reviewer", „bježi od strke i svadje i
bojažljive je naravi. T o je vrlo istinito, ali to jo i nije sasvim istinito.
Kapital se užasava mjesta, gdje ne ima profita, ili gdje je vrlo mali
profit, baš kao sto se priroda užasava praznog prostora. U koliko je veći
profit, u toliko je kapital smioniji. A k o je sigurnih deset procenata, svuda
�379
d i n c a na p r o d u k t u r a s t e sa p r o d u k t i v n o š ću
rada, a sve ve ć a p r o d u k t i v n o s t o p e t omo
gućuje skraćivanje odredjenoga radnog
vremena, koje je d r u š t v u p o t r e b n o .
Medju motornim snagama, koje će se tada primjenji
vati, zauzimati će elektriciteta odlučni položaj. V eć i samo
buržoasko društvo nastoji, da je svagdje upotrijebi. I u što
se opsežnijoj i savršenijoj mjeri to dogadja, to bolje po
općeniti napredak. Djelovanje ove najače od svih pri
rodnih sila, djelovanje, što revolucijonira, raskidati će t o
p r i j e veze buržoaskog svijeta i otvoriti vrata socijalizmn.
Ali će ova snaga biti u najpunijoj mjeri iskorišćena i u
najvećem opsegu primijenjena tek u socijalizovanome dru
štvu. O na će i kao motorna snaga i kao izvor svijetla i
toplote doprinijeti u ogromnoj mjeri poboljšanju uslova za
život cijeloga društva. Elektriciteta se odlikuje od svih
drugih sila time, što je u prirodi ima i suviše. Naši vo
dopadi, morska plima i osjeka, vjetar, sunčano svijetlo dat
će bezbroj konjskih sila, čim ih budemo znali iskorišćavati
potpuno i za jednu svrhu.
„Silno bogatstvo energije, koje nadmašuje svaku potrebu,
pružaju oni dijelovi zemaljske površine, kojima sunčana
toplota, i to baš ondje većim dijelom neiskorišćena, pa čak
i nesnosna, pritiče tako stalno, da bi se njome moglo pro
vesti i jedno stalno tehničko poduzeće. M ožda ne bi bilo
pretjerano, kad bi sebi jedan narod već sada osigurao
jedan dio tih krajeva. A zato nijesu ni potrebne velike
površine zem lje; n e k o l i k o k v a d r a t n i h m i l j a u
s j e v e r n o j A f r i c i d o t i c a t i će p o t r e b i j e d n e
z e m l j e , k a o š t o j e N j e m a č k a . Koncentracijom
sunčane toplote dade se proizvesti visoka temperatura, a
s njom sve ostalo, transportni mehanički posao, nabijanje
akumulatora, svijetlo i toplota, a elektrolizom izravno
ćete ga n a ć i; kod 2 0 procenata on je već živahan; kod 5 0 procenata, onda je
već sasvim sigurno vratoloman ; z a 100 p r o c e n a t a o n b a c a p o d
n o g e s v e l j u d s k e z a k o n e ; z a 300 p r o c e n a t a , t u v e ć d «
ima z l o č i n a , za k o j i će
r i s k i r a t i , č a k a k o mu p r i j e t ,
i p o g i b a o , d a d o d j e n a v j e š a l a . Kad gungula i svadja donose
ptofita, on će kuražno jurnuti u oboje." Karl Marks, „K apital", I. svezak
2. naklada. Bilješka na str. 2 5 0 .
�380
i materijal za ogrjev. “ 1 Čovjek, koji pruža ovakvu per
spektivu, nije nikakvi fantasta, već ugledni profesor berlin
skog sveučilišta i predsjednik fizikalno-tehničkog državnog
zavoda, čovjek dakle, koji u znanosti zauzima prvi red.
A na 79. kongresu britskog udruženja u Winnipegu
(K anada) rekao je u svom nastupnom govoru (kolovoza
1909) znameniti engleski fizičar Sir S. Thom son: „Nije
daleko dan, kad će iskorišćivanje sunčevih zraka revolucijonirati naš život, kad će se čovjek osloboditi svoje ovi
snosti od ugljena i vodene sile, i kad će svi veliki gradovi
biti okruženi silnim aparatima, pravim hvataljkama sunčanih
zraka, u kojima će se hvatati sunčana toplina i gdje će
se zadobivena energija nakupljati u golemim rezervoarima.
T o je snaga sunca, koja u ugljenu, u vodopadima, uhrani,
obavlja sav rad na svijetu. Kako je silna ta množina snage,
što je sunce izbacuje na nas, bit će jasno, čim uvažimo,
da toplota, što je zemlja prima o podne za vedra dana,
prema istraživanjima Langleyevim, odgovara onergiji od
7000 konjskih sila po jednom akru. P a ako naši inžiniri
za sada još i nijesu našli načina, kako da iskoriste ovaj
golemi izvor snage, ja ne sumnjam u to, da će im to
konačno uspjeti. Kad će jednoć biti iscrpljene zalihe ugljena
u zemlji, kad već snaga vode ne će doticati našoj potrebi,
tada ćemo iz toga izvora crpsti svu energiju, koja je
potrebna, da se rad na zemlji dovrši. T ada će se centri
industrije prenijeti u žarke pustinje saharske, a vrijednost
jedne zemlje mjerit će se po tom, koliko ona može da
izloži velikih „hvataljka sunčevih z ra k a ".* Prem a tome
bila bi uklonjena briga, da će nam jednoć uzmanjkati i
ogrjevnog materijala. A pošto nam pronalazak akumulatora
omogućava prikupljati veliku količinu snaga, pa da je nosimo,
gdje hoćemo, ili štedimo, za kad hoćemo, tako, da pored
1 Energija rada i primjena električne struje, napisao Fr. Kohlrausch
Leipzig 1900, Dunckei & H umblot.
* V e ć godine 1864 učinio je Augustin Monchot pokus, da sunčanu
toplotu upotrijebi za industrijske svrhe i konstruirao je jedan sunčani
stroj, popravljen jo i od Pifrea. Najveći sunčani stroi (heliomotor) stoji u
Kaliforniji i služi kao sisaljka. V od a se iz studenaca siše brzinom od
1 1 0 0 0 litara u minuti.
�381
snage, koju nam daje sunce, plima i osjeka, možemo raču
nati i iskoristiti i snagu vjetra i nabujalih gorskih potoka,
koji se samo s vremena na vrijeme javljaju, onda na koncu
konca ne će biti nijedne ljudske akcije, kojoj ne bi stajale
na raspoloženju motorne snage, ako je potrebno.
T ek pomoću elektricitete postaje moguća izgradnja vo
denih sila u velikom stilu. Prem a T . Koehnu ima u osam
evropskih država r a s p o l o ž i v i h v o d e n i h s n a g a :
V elik a Britanija . . .
N j e m a č k a ....................
.
Švicarska
. . . .
I t a l i j a .......................... .
Francuska . . . . .
Austro-Ugarska . . .
Švedska ..................... ,.
N o r v e š k a .................... ,
.
.
.
.
.
.
.
Konjskih sila
9 6 3 .0 0 0
1 ,4 2 5 .0 0 0
1 ,5 0 0 .0 0 0
5 ,5 0 0 .0 0 0
5 .8 5 7 .0 0 0
6 ,4 6 0 .0 0 0
6 ,7 5 0 .0 0 0
7 ,5 0 0 .0 0 0
N a 100 stanovnika
23,1
2 4 ,5
138
150
169
4 5 4 ,5
1290
3409
O d njemačkih saveznih država Đadenska i Bavarska
raspolažu s najviše vodenih snaga. Đadenska može na
samoj gornjoj Rajni dobiti oko 200.000 konjskih snaga, a
Bavarska raspolaže s preko 300.000 neupotrebljenih (kraj
100.000 upotrebljenih) konjskih sila. Profesor Rehbock u
Karlsruhe procjenjuje teoretski energiju cijele vode, što
optiče zemaljsku površinu, na 8 milijarda konjskih snaga.
Kad bi se otuda mogao iskoristiti rentabilno samo šesnaesti
dio, još bi se uvijek zadobilo 500 milijuna konjskih snaga,
koje trajno djeluju, jedna suma energije, koja bi više od
deset puta nadmašila energiju ugljena, koja je izračunata
godine 1907. približno (1000 milijuna tona). Pa ako su
takvi računi za sada još i teorije, oni opet pokazuju, ka
kovim li se tvorevinama imamo nadati u daljnjoj buduć
nosti od „bijelog ugljena.“ Samo iz slapova rijeke Niagare,
koja dolazi iz oblasti jezera s površinom od 231 880 če
tvornih kilometara — to je od prilike 43 procenta površine
čitave Njemačke sa 540.000 kvadratnih kilometara, —
može se postići više vodenih snaga, nego ih imaju zajedno
Engleska, Njemačka i Švicarska.1 Prem a drugom jednom
1 T . K ohn, O nekim velikim evropskim zalihama vode i o njihovu
gospodarskom značenju. Elektrotehničko glasilo 1 909., svezak 38.
�382
računu, koji se navodi u jednom službenom izvještaju, ima
u Sjedinjenim Državama Amerike ništa manje nego 20
milijuna konjskih sila, koje godimice čine ekvivalenat 300
milijuna tona ugljena.1 Tvornice, koje će biti opskrbljene
ovim „bijelim** ili „zelenim** ugljenom sa silom šumnih
nabujalih potoka i vodopada, ne će imati dimnjaka ni vatre.
Elektriciteta će omogućiti i to, da će se brzina naših
željeznica i više nego podvostručiti. Ako je početkom
devedesetih godina prošloga stoljeća gospodin Meems u
Đaltimoru držao, da će biti moguće sagraditi jedna elek
trična kola, koja će u satu prevaljivati 300 kilometara, i
ako je prof. Elihu Thomson u Lynnu (M assachusetts)
vjerovao u izgradnju elektromotora, koji će prevaljivati kod
željeznica u satu do 260 kilometara, ta su se već očeki
vanja gotovo i ispunila. Pokusne vožnje, poduzete 1901.
i 1902. na vojničkoj željeznici Berlin-Zossen, pokazaše
već mogućnost do 150 kilometara prevaljivanja na sat. A
kod preduzetih pokusa u godini 1903. Siemensova su kola
dosegla brzinu od 201 kilometra, dok su kola općeg elek
tričkog društva dosegla brzinu od 208 kilometara. Slijedećih
godina kod pokusa s brzovlakovima s parnim lokomotivama
postignute su brzine od 150 i više kilometara u satu.
Sada je lozinka 200 kilometara na sat. 1 na areni se
već javlja August Scherl sa svojim novim projektom o brzovlacima, koji dosadašnje željezničke pruge predaje trgo
vačkom prometu, dok će veći gradovi biti vezani jednotračnim željeznicama sa 200 kilometara brzine.2
Pitanje o uvedenju elektrike na željeznicama na dnev
nom je redu u Engleskoj, Austriji, Italiji i Americi. Z a
prugu izmedju Philadelphije i New Yorka projektiran je
električni brzovlak s brzinom od 200 kilometara po satu.
Isto će tako porasti brzina morskih parobroda. Naj
1 Supply and distribution Of Cotton. Str. 37. W ashington 1908.
2 Novim redom za željeznice i promet od 4. studenoga 1904. usta"
novljena je za osobne vlakove brzina od 100 kilometara po satu. G odine
1908. zaključilo je prusko ministarstvo javnih radnja, da parni promet na
željezničkim linijama Leipzig— Bitterfeld- -Magdeburg i (Leipzig H alle
pretvori u električni promet.
�383
važniju ulogu igrat će pri tom parna turbina1. „O na je
danas prva u interesnoj sferi tehničara. Cini se, da je ona
jedina, koja će potisnuti parostroj, osnovan na poluzi, ako
se bude primjenjivala opsežno. Dok je većina inžinira
smatrala parni vijak tek zadaćom budućnosti, on je postao
pitanjem sadašnjosti, upozorivši svojim uspjesima čitav
tehničarski svijet na se . . . T ek je elektrotehnika sa svojim
brzim strojevima pribavila proširenu primjenu novim mo
tornim strojevima. Najveći broj svih današnjih parnih vijaka
služi tjeranju dinamostroja“ 2. Parni je vijak svoju premoć
nad starim strojevima sa polugama pokazao naročito kod
plovidaba oceanom. T ako je engleski oceanski parobrod
„Lusitania", providjen parnim vijcima, u kolovozu 1909.
prevalio put od Irske do New Yorka u 4 dana 1 1 sati i
42 časa prosječnom brzinom od 25 85 uzlova (oko 48 ki
lometara) u satu. Godine 1863. sagradjen parobrod
„Amerika*, zaonda najbrži parobrod, prevaljivao je 12,5
uzlova (23,16 kilometara).1 A nije daleko dan, kad će
električno tjeranje propelerom igrati vrlo veliku ulogu kod
velikih brodova. Ono se već upotrebljava kod malih bro
dova. Jednostavno usidrenje i velika sigurnost djelovanja,
dobra regulacija i slobodna vožnja bez potresanja — sve
to čini parni vijak idealnom snagom za stvaranje energije
na brodu. I rukom o ruku s uvodjenjem elektrike na že
ljeznicama ići će i uvodjenje elektrike u cijelom brodarstvu.
Pomoću elektriciteta revolucijonirat će se i tehnika
dizanja tereta. „A ko je sila pare uopće pružila mogućnost
graditi dizala, prenašanje elektriciteta izazvalo je pravu
revoluciju u graditeljstvu strojeva za dizanje u toliko, što
je tim strojevima dalo slobodno kretanje i neprestanu
1 D ok stari parostroj miče svoja kolesa posredovanjem pomične po
luge, parni vijak stavlja parostroj u gibanje izravno, kao što vjetar stavlja
u gibanje vjetrenjaču.
2 C. M atchoss, Razvoj parostroja. 2. svezak, strana 6 0 6 do 607.
Berlin 19 08.
8 „Pedesetih godina trebalo je jedrenjakom do N ew Yorka šest tje
dana, parobrodom dva tjedna, devedesetih se godina isti put prevaljivao
u jednom tjednu, a danas u
dana. Dva dijela svijeta su uslijed ovih
napredaka jedan drugomu bliži, no Berlin i Beč pred sto godina." E.
Reyer, Sila. Str. 173. Leipzig 1908.
�?84
pripravnost**. Promet s elektricitetom izazvao je medju
ostalim najopsežniju promjenu u gradnji dizala. „Svojim
masivnim zavinutim kljunom od lijevana željeza, počivajući
na teškom kvadratnom temelju, laganim kretnjama i ne
snosnim šumom pare, što se izbija, čini parno dizalo utisak
gorostasne životinje prije potopa. Kad je zahvatilo, ono
razvija silnu snagu dizanja, ali ono treba ljudi, koji če ga
rukovoditi, ljudi, koji če lancima učvrstiti teret na njegovu
kljunu. Z bog svoje nespretnosti u hvatanju, zbog polaganosti i tromosti ono je prikladno tek za velike terete, a
ne može se upotrebljavati kod brzog dizanja masa . . .
Posve drugu sliku pruža več izvana moderno, elektrikom
tjerano dizalo od ocjeli: vidimo lijepog, slobodnog, nad
dvoranom • ocjelnog nosioca, gdje je na sve strane pustio
svoje vitke i pomične hvataljke, čitav stroj ravna jedan
jedini čovjek pritiščuči lakim pritiskom puce na električnoj
struji i sileči na brzu kretnju ocjelna uda dizala tako, te
ona bez ičije pomoči hvataju užarenu ocjelnu ploču i dižu
je u vis; tu se ne čuje nikaki drugi šum, do li tiho zujanje
elektromotora**.1 Bez pomoči ovih strojeva ne bi se dao
svladavati svakim danom sve veči transport u masama.
Razvoj, koji se od sredine devetnaestog stoljeća ovamo
vršio u pogledu snage dizanja i prenošenja, pruža uporedba dizala u Puli i u Kielu. Prenosna sila prvoga iznosi
60 tona, a drugoga 200 tona. Jedna Bessemerova ljeva
onica ne bi se dala ni zamisliti, kad ne bi bilo takvih
brzih dizala, jer se inače silne množine rastopljenog ocjela,
stvorene u kratkome vremenu, ne bi dale prenositi u ovom
obliku. U Kruppovoj tvornici u Essenu radi 608 dizala
s ukupnom silom od 6513 tona, što je jednako teretnom
vlaku od 650 vagona. Mali troškovi oko prekomorske
prevoznine, koji su životni uvjet današnjega svjetskog pro
meta, ne bi bili mogući, kad se kapital, nagomilan u bro
dovima, ne bi mogao iscrpiti brzim rasterećivanjem. O tkad
su brodovi providjeni električnim dizalima na palubi, spao
je sav godišnji trošak od 23.000 na 13.000 maraka, dakle
skoro za polovicu. A ta poredba pruža sliku napretka tek
o jednom deceniju.
1 O . Kammerer, Tehnika (lizanja nekoć i danaa. Str. 2 6 0 . Berlin 1907-
�385
Na svim oblastima prometne tehnike donosi svaki dan
sa sobom golemih uspjeha. Problem lijetanja, neriješen još
pred dva decenija, danas je već riješen. Pa ako sada
upravljivi zrakoplovi i različiti strojevi za letenje još i ne
služe lakšem i jeftinijem transportu masa, već samo športu
i militarizmu, oni će kasnije umnožati i produktivne snage
društva. U velike napreduje i bezžični sistem telegrafije i
telefonije ; njegovo upotrebljavanje u industrijske svrhe množi
se svakim danom. U malo će dakle godina čitav promet
statična novu podlogu.
Čitavo se rudarstvo nalazi danas u preokretu, kojega
je pred deset godina bilo teško i zamisliti. T aj preokret
stoji u uvodjenju elektricitete u rezervoare vode, ventila
ciju, izgradjivanje rovova i dizanje radnika. Radnje s elek
tromotorima revolucijoniraše radne strojeve, sisaljke, dizala.
Bajoslovna su mišljenja i ona, što ih je nekadašnji
francuski ministar nastave Berthelot (umro 18. ožujka 1907.)
objavio u proljeću 1894. na jednom banketu saveza kemičkih tvorničara u jednom govoru o značenju kemije u
budućnosti. Gospodin Berthelot opisivaše u svom govoru,
kako će kemija stajati oko godine 2000, i ma da njegov
opis sadrži kojeto humoristično pretjerivanje, opet ima u
njem i mnogo toga stvarnog, u čem ga možemo slijediti.
Gospodin je Berthelot prikazao, što je kemija stvorila u par
desetljeća i označio je kao njezine tvorevine slijedeće :
„Fabrikacija sumporne kiseline, sode, bijeljenje i bojadisanje, šećer od repe, terapeutski alkaloidi, plin, pozlata i
posrebrivanje i t. d . ; tada je došla elektrokemija preokrenuvši metalurgiju iz temelja, thermokemija i kemija pra
skavih tvari opskrbljujući industriju mina i vodjenje rata
novim energijama, čuda organske kemije u pravljenju boja,
mirisa, terapeutskih i antiseptičnih sredstava i t. d .“ A to
je tek p o č e t a k , doskora će se poći na rješavanje mnogo
znatnijih problema. U godini 2000 ne će već biti ni po
ljoprivrede ni seljaka, jer će kemija odstraniti dosadašnji
zemljorad. N e će već biti ugljenika, a prema tomu ni ru
darskih štrajkova. G o r i v e t v a r i nadomjestit će kemij
ski i fizikalni procesi. Carine i rata više ne im a ; p l o
v i d b a u z d u h o m služeći se kemijskim tvarima kao
A . Bebel: Ž ena l »odjallzam.
25
�386
sredstvima pokretanja izrekla je smrtnu osudu ovim zastar
jelim ustanovama. Problem industrije stoji u tom, da se
nadju izvori snagć, koji su neiscrpni i koji se mogu obno
viti sa što manje rada. Dosada smo stvarali paru kemiiskom energijom izgorjela ugljena; ali se ugljen teško dobija
i zaliha je njegova danomice sve manja. Treba misliti na
to, kako će se upotrijebiti s u n č e v a t o p l o t a i ž a r
z e m l j i n e u n u t r a š n j o s t i . Postoji temeljita nada, da će
se oba ova izvora upotrebljavati do u beskonačnost. Izdupsti
rov od 3000 do 4000 metara ne presiže znanje današnjih,
a još će manje presizati sposobnosti budućih inžinira. Time
bi bilo otvoreno vrelo svekolike topline i svekolike indu
strije ; ako se tomu još v o d a pridoda, mogu se na zemlji
staviti u gibanje svi mogući strojevi, ovaj izvor snaga jedva
će u stotinama godina pokazati kakvo smanjivanje.
Iskorišćavanjem zemljine topline bili bi riješeni mnogo
brojni kemijski problemi, medju njima najviši problem ke
mije, pravljenje h r a n e kemijskim putem. U principu je
taj problem već riješen; sinteza masti i ulja odavna je
poznata, šećer i ugljeni hidrati isto su tako već izučeni, a
uskoro će se upoznati i sastojine dušikovih elemenata.
Problem životnih namirnica čisto je kemijski problem ; onoga
dana, kad se dodje do jeftine snage, koja tomu odgovara,
proizvodit će se potrebite životne namirnice pomoću ugljika
iz ugljične kiseline, vodika i kisika iz vode i dušika iz
atmosfere. O no, što su dosada činile b i 1i n e, činit će
i n d u s t r i j a , i još s a v r š e n i j e , nego li priroda. Doći
će vrijeme, kad bude svatko nosio uza se u džepu dozu
s kemikalijama, iz koje će udovoljavati svojim potrebama
bjelančevine, masti i ugljičnih hidrata, bez obzira na doba
dana i godine, na kišu i sušu, bez obzira na studen, tuču
i nametljive insekte. T ada će nastupiti jedan preokret,
0 kome danas ljudi ne mogu imati čak ni pojma. Iščeznut
će njive, vinogradi i pašnjaci; čovjek će postati mnogo
blaži i moralniji, jer više ne će živjeti od ubijanja i raza
ranja živih bića. T ad a će iščeznuti razlika izmedju plodnih
1 neplodnih predjela, i možda će za ljude p u s t i n j e
p o s t a t i mjest a, u k o j ima će oni n a j r a d i j e
ž i v j e t i , jer je tamo zdravije, no na vlažnom, podvodnom
�387
zemljištu i barovitim, trulim ravnicama, gdje se danas gaji
poljodjeljstvo. T ada ce se potpuno razviti i u m j e t n o s t
zajedno sa svim ljepotama ljudskoga života. Zemlja više
neće biti takoreći nagrdjena geometrijskim figurama, koje
povlači zemljoradnja, već će postati v r t o m , u kome će
bujati do mile volje trava i cvijeće, džbunje i šuma, i u
kome će ljudski rod živjeti u izobilju, kao i u zlatno doba.
Čovjek se zbog toga ne će odavati lijenosti i korupciji.
R ad postaje srećom i čovjek će raditi više no ikad, zato,
sto radi samo za s e b e , da bi se duševno, moralno i
estetski razvio do najvišeg stepena.
Čitatelj može u predavanju Berthelotovu držati oprav
danim, što ga je volja, tek je pouzdano, da će u buduć
nosti, hvala najrazličitijim napredcima, kvalitet, količina i
raznovrsnost produkata porasti silno i da će ugodnost života
budućih generacija biti u neslućenoj mjeri veća.
Profesor Elihu Thomson, slaže se sa W erner Siemensom, koji je već godine 1887. na berlinskom kongresu
prirodoznanaca izrekao: da će se k e m i j s k i e l e m e n t i
moći električnim putem d i r e k t n o p r e t v a r a t i u h r a n u .
Dok je W erner Siemens mislio, da će se jednom, ma i u
dalekoj budućnosti, moći umjetno sastavljati kakav ugljeni
hidrat, kao naprimjer groždjani šećer, a zatim i škrob, koji
mu je toliko srodan, čime će biti pružena mogućnost „pra
viti kruh od kamena", kemičar Dr. V . Meyer tvrdi, da će
biti moguće, da drvena vlakna budu izvorom ljudske hrane.
Medjutim je (1890.) Emil Fischer faktično umjetnim na
činom proizveo groždjani šećer, učinivši time jedno otkriće,
koje W erner Siemens smatraše vjerovatnim tek ,,u dalekoj
b u d u ć n o s tiO d o n d a je kemija učinila i dalja napredovanja.
Sad su već umjetnim načinom proizvedeni indigo, vanilin,
kamfor. Godine 1906. uspjelo je W . Lobu provesti asimi
laciju ugljične kiseline izvan biljke sve do šećera djelovanjem
velikih električnih napetosti. 1907. našao je Emil Fischer
jedno od najkompliciranijih sintetičnih tijela, koje je vrlo
slično naravnom proteinu (jedna sastojina bjelančevine). A
u godini 1908. iznalaze R. W illstatter i Benz klorofil
(biljevno zelenilo) u naravnom stanju i dokazuju, e je to
jedan spoj s magnezijem. Osim toga, umjetnim je načinom
�388
iznadjen čitav niz najvažnijih tjelesa, te igraju neku ulogu
u oplodjivanju i nasljedjivanju. 1 tako se riješenje glavnoga
problema organske kemije — dobivanje bjelančevine —
pomaklo u oblast ne baš daleke budućnosti.
5. Ukidanje suprotnosti izmedju duševnog i
ručnog rada.
Jedna u ljudskoj prirodi duboko usadjena potreba jest
potreba slobode odabiranja i mogućnosti poslovne pro
mjene. 1 kao što neprestano ponavljanje čini odvratnim i
najbolje jelo, tako je i sa djelatnošću, koja se danomice,
jednim te istim redom opetuje; ona otupljuje i umara,
čovjek radi tek mehanički ono, što mora, ali bez višeg
zanosa i užitka. U s v a k o m čovjeku ima čitav niz spo
sobnosti i nagona, koji treba da budu samo probudjeni i
razvijeni, da bi, postigli najljepše efekte, stavljeni jednom
u djelatnost. Čovjek biva tek na taj način savršenim čo
vjekom. Socijalističko će društvo pružiti najpotpuniju mo
gućnost ovoj želji za promjenom. Silno umnožavanje pro
duktivnih snaga, zajedno sa sve većim uproštavanjem
radnoga procesa, ne samo da omogućuje znatno skraćivanje
radnog vremena, već o l a k š a v a i i z u č a v a n j e n a j r a z
novr s ni j i h vještina.
Stari se naučni sistem već preživio, on još tek egzi
stira i moguć je još tek u n a t r a ž n i m , z a s t a r j e l i m
oblicima proizvodnje, kako ih reprezentira zanatlijstvo. A
pošto ovo u novom društvu iščezava, iščezavaju zajedno
s njime i sve ustanove i forme, koje su mu svojstvene.
Nove dolaze na njihovo mjesto. V eć sada pokazuje svaka
tvornica, kako je u njoj malo radnika, koji bi još slijedili
svoje zanatlijsko zvanje. T u radnici pripadaju najrazličitijim
granama poslova, u najviše slučajeva dovoljno je vrlo kratko
vrijeme, da se izvježbaju u svome poslu, koji je^ samo
jedan dio cjelokupnoga rada, pa da ih onda, kao što to
biva pod današnjim vladajućim sistemom, upregnu uz dugo
radno vrijeme bez ikakvih promjena i bez obzira na nji-
�389
hove sklonosti praveći ih mašinama pored mašina.1 I ovo
će stanje iščeznuti
sa promjenom društvene organizacije.
Z a usavršavanje u fizičkim radovima i za umjetnička za
natska vježbanja bit će i suviše vremena na raspoloženju.
Velike učeničke radionice, snabdjevene svim udobnostima,
tehnički potpuno usavršene, olakšat će i mladom i starom
izučavanje pojedinih radova. Bit će u izobilju kemijskih i
fizikalnih laboratorija, koji odgovaraju svim zahtjevima i
stanju tih nauka, a isto tako bit će i dovoljno učiteljskih
sila. T ek će se tada vidjeti, kako je kapitalistički sistem
proizvodnje ugušio ili uputio na pogrješan put razvijanja
čitav jedan svijet nagona i sposobnosti.2 Ali ne će posto
jati tek mogućnost, da
se vodiračuna o potrebiza pro
mjenom, već mora biti
i c i 1jd r u š t v a, da tupotrebu
podmiri, jer se na njoj
osnivah a r m o n i j s k o r a z v i
j a n j e č o v j e k a . Profesionalne fizijonomije, koje danas
pokazuje naše društvo — sastojala se profesija u jedno
stranome radu ma koje vrsti ili u lijenosti — postepeno
će iščeznuti. Danas ima vrlo malo ljudi, koji imaju mo
gućnosti, da se naizmjence odaju različitim poslovima.
Nadje se gdjekoji u osobito povoljnim prilikama, koji iz
bjegne monotoniju svakodnevnog posla, pa pošto je platio
svoj porez fizičkome radu, traži razonodjenje i lijek u du
ševnom. Obratno, naidjemo ovdje ondje na gdjekojeg
mnogog radnika, koji se zanima nekom vrstom ručnog
1 „Velika masa radnika u Engleskoj, kao god i u najvećem broju
ostalih zemalja, ima tako malo slobode za izbor svog zanimanja i za za
državanje u njemu, ona je, praktično uzevši, toliko zavisna od utvrdjenih
pravila i tudje volje, kako to nije moguće ni pod kojim drugim sistemom,
izuzev pravo ropstvo." John Stuart M ill, Politička ekonomija. Hamburg
1864.
2 Jedan francuski radnik vraćajući se iz San Franciska p iš e : „Nikad
ne bih vjerovao, da sam sposoban za sve one poslove, koje sam u
Kaliforniji vršio. Bio sam čvrsto uvjeren, da osim slagarskog zanata nijesam ni za što drugo . . . A li našav se u sredini ovoga svijeta pusto
lova, koji lakše promijene svoj zanat, nego li svoju košulju, vjere mi I
ja sam radio, kao i ostali. Pošto mi rudarski posao nije donosio do
voljno prihoda, ja ga napustih i odoh u grad, gdje sam naizmjence bivao
tipograf, pokrivač krovova, lijevalac olova i t. d. Stekavši to iskustvo, da
sam sposoban za sve radove, ja se manje osjećam kao molusk, a više
kao čovjek." Karl Marx, Kapital, 1. svezak.
�390
rada, vrtljarstvom i t. d. Blagotvoran utjecaj jedne akcije,
koja se osniva na naizmjeničnosti umnoga i fizičkoga rada,
potvrdit će svaki higijeničar, o n a j e j e d i n a p r i
r o d n a . Pretpostavlja se, da se svaka akcija v r š i u m j e
r e n o i da odgovara individualnim snagama.
U svom spisu „Značenje znanosti i umjetnosti" grof
Lav Tolstoj šiba hipertrofični i nenaravni karakter, koji su
zbog nenaravnosti našega društva dobile umjetnost i nauka.
O n najoštrije osudjuje preziranje fizičkoga rada, koje je u
današnjem društvu zauzelo mjesto, i preporuča povratak u
prirodne odnose. Svaki čovjek, koji hoće da živi prirodno
i s uživanjem, trebao bi, prvo, da provede dan tjelesnim
radom na polju, drugo, u zanatlijskom radu, treće, u du
ševnom radu, četvrto, u obrazovanom društvenom saobra
ćaju. Čovjek ne bi smio da fizički posao vrši duže od
osam sati. Tolstoj, koji primjenjuje u praksi ovaj način
života, i tek otkad ga primjenjuje, kako on kaže, osjeća
se kao čovjek, zaboravlja samo, da je to, što je za njega,
nezavisnog čovjeka, mogućno, nemogućno u današnjim od
nosima za veliku masu ljudi. Jedan čovjek, koji dnevno
teško radi deset do dvanaest, a čestoput i više sati, samo
da bi obezbijedio svoj jadan život, čovjek, odgojen u ne
izvjesnosti, ne može zadobiti Tolstojevo naziranje na život.
T o ne mogu ni svi oni, koji se nalaze u borbi za op
stanak i koji se moraju pokoravati njenim zahtjevima, a
ono malo njih, koji bi mogli raditi, što i Tolstoj, najvećim
dijelom ne osjećaju nikakvu potrebu za tim. T o je jedna
od onih iluzija, kojima se Tolstoj odaje, misleći, da će
propovijedima i primjerom moći izmijeniti društvo. Iskustva,
do kojih je Tolstoj došao tim svojim načinom života, do
kazuju, koliko je on razuman, ali da bi se takav način
života mogao zavesti kao opći običaj, potrebni su dru
gačiji društveni odnosi, jedno novo društvo.
B u d u ć e d r u š t v o imat će ove od n o s e , u
n j e m u ć e b i t i b e z b r o j u č e n j a k a i u m j e tn i k a s v a k e v r s t i , a l i ć e s v a k i o d n j i h fi
zički raditi je d a n dio dana, a ostalo
�391
v r i j e m e u p o t r i j e b i t i po s v o m e u k u s u na
studije, um jetnost i dru štv e n i život.1
Suprotnost izmedju duševnoga i fizičkoga rada, su
protnost, koja postoji i koju vladajuće klase zaoštravaju
Što mogu više, da bi i duhovnim sredstvima obezbijedile
sebi vladavinu, m o r a t i ć e d a k l e i š č e z n u t i .
6. Dizanje konzumcione sposobnostiIz ovoga, što smo dosada rekli, izlazi dalje, da su u
budućem društvu onemogućeni dani krize i besposlice.
Krize potiču otuda, što kapitalistička proizvodnja, nadražena profitom i bez ikakva mjerila za stvarnu potrebu,
prepunjava tržišta, ide do suvišne proizvodnje. Pošto u
kapitalističkom privrednom sistemu produkti imaju karakter
robe, koju njihovi vlasnici nastoje da izmijene, potrošnja
robe zavisi od k u p o v n e m o ć i konzumenta. Medjutim
kupovna moć ogromne većine stanovništva, čiji se rad plaća
ispod vrijednosti i čija se radna snaga ne upotrebljava, kad
poslodavac ne može iz nje iscijediti višak vrijednosti, ogra
ničena je. K u p o v n a m o ć i p o t r o š a č k a m o ć u
u b u r ž o a s k o m su s v i j e t u d v i je r a z l i č i t e
s t v a r i . Mnogi milijuni imaju potrebu novih odijela, ci
pela, pokućstva, rublja, robe za jelo i pilo, ali ne imadu
novaca, pa zato njihove potrebe, to jest njihova p o t r o
š a č k a m o ć , ostaju nezadovoljene. Tržište robom je pre
1 Sto može da od čovjeka postane u povoljnim uvjetima razvijanja,
vidimo primjerice na L e o n a r d u d a V i n c i j u , koji bijaše izvrstan
slikar, znamenit vajar, traženi graditelj i inžinir, odličan graditelj za ratna
utvrdjenja, muzičar i improvizator. B e n v e n u t o C e l l i n i bijaše zna
menit zlatar, izvrstan m odelista, dobar vajar, priznati majstor za ratna
utvrdjenja, odličan vojnik i spreman glazbenik. A b r a h a m L i n c o l n
bio je tesar, zemljoradnik, ladjar, trgovački pomoćnik i odvjetnik, dok
se nije uzdigao na predsjedničku stolicu Saveznih Država. M ože se ka
zati bez pretjerivanja, da najveći broj ljudi ima onu profesiju,
koja n e
odgovara njihovim sposobnostim a,
zato, što u nju nisu stupili po slo
bodnoj volji, već po sili prilika.
M nogi rdjav profesor mogao bi kao po
stolar dati i što valjano, a gdjekoji valjani postolar biti isto tako valjan
profesor.
�392
natrpano, ali gomila gladuje; ona hoće da radi, ali ne na
lazi nikoga, tko bi htio kupiti njihov rad, jer poduzetnik
ne može pri tom ništa da zasluži. Umri, propadni, postani
skitnicom, zločincem, ja, kapitalista, ne mogu to da pro
mijenim, ja ne mogu potrebovati robu, za koju ne nalazim
kupca sa stanovitim profitoih. I čovjek ima sa svoje strane
potpuno pravo.
U novom će društvu biti uklonjeno ovo protuslovlje.
O no ne će proizvoditi ,,robu“, da je „kupuje" i „prodaje",
ono će p r o i z v o d i t i ž i v o t n e n a m i r n i c e ,
k o j e će bi t i za p o t r o š n j u , za konzum, jer
i n a č e n e i m a j u n i k a k v u s v r h u . U njemu ne će
potrošačku moć ograničavati kao u buržoaskom svijetu ku
povna moć pojedinca, v e ć p r o d u k t i v n a m o ć c j e
l i n e . Ako bude dovoljno sredstava za rad i radnih snaga,
onda će s v a k a potreba biti zadovoljena. Granica dru
štvene potrošačke moći biti će samo — z a s i ć e n o s t
potrošača.
Ali kao god što u novom društvu ne če biti „robe",
tako isto najzad ne će biti ni novaca. Novac prividno iz
gleda kao nešto suprotno robi, a medjutim i on je sam
ro b a ! Ali novac, ma da je i sam roba, predstavlja u isti
mah i društveni oblik ekvivalenta, mjerilo vrijednosti za
svaku robu. Medjutim novo društvo ne će proizvoditi robu,
već predmete, koji podmiruju potrebu, upotrebne vrijed
nosti, za čiju je proizvodnju potrebna izvjesna količina dru
štvenog radnog vremena. Vrijeme rada, koje je prosječno
nužno za proizvodnju nekog predmeta, bit će jedino mje
rilo za njegovu upotrebu u društvu. Deset minuta društvenog
radnog vremena, utrošenih na jedan predmet, jesu ravno
deset minuta društvenog radnog vremena, utrošenih na drugi
koji predmet, ni više ni manje. Društvo ne će da „zaradi \
ono hoće, da se medju njegovim članovima razmjenjuju
predmeti istoga kvaliteta, iste upotrebne vrijednosti, a na
kraju krajeva njemu ne će biti potrebno, da utvrdjuje čak
ni upotrebnu vrijednost, ono če proizvoditi ono, što mu
treba. A ko naprimjer društvo nadje, da je za proizvodnju
svih potrebnih produkata nužno radno vrijeme od tri sata
�393
dnevno, ono će onda uvesti trosatni radni dan.1 Usavrše
li se načini proizvodnje toliko, da se potreba može pod
mirivati društvenim radom od dva sata dnevno, ono će
utvrditi radno vrijeme od dva sata. A ko nasuprot cjelina
traži, da se podmire njene više potrebe, za što je, i pored
povećanog broja radnih snaga i pojačane produktivnosti
radnog procesa, potrebno radno vrijeme od dva ili tri sata
dnevno, društvo će uvesti veći broj radnih sati.Njegova
volja bit će njegovo carstvo nebesko.
Koliko je potrebno društvenog radnog vremena za pro
izvodnju jednog produkta, lako je izračunati.2 A na osnovu
toga mjeri se odnos tog dijela radnog vremena prema cjelo
kupnom radnom vremenu. M a kakav certifikat, jedan štam
pani komadić papira, zlato ili lim, ovjerava vrijeme utroše
noga rada i daje mogućnosti svome posjedniku, da taj znak
razmjenjuje za predmete, koji podmiruju potrebe najrazličitijih vrsti.3 A ko on nadje, da su mu potrebe manje od
1 V alja stalno imati na umu, da će cjelokupna proizvodnja biti or
ganizovana na najvišem tehničkom stupnju i da će s v i raditi, tako da
će pod takvim prilikama i trosatni radni dan biti predug. O w en, koji je
bio veliki tvorničar, dakle može važiti kao stručnjak, smatrao je — u
prvoj četvrtini devetnaestog vijeka — dovoljnim radni dan od dva sata.
2 „N ije potrebno, da se okolišajući utvrdjuje, kolika količina druš
tvenoga rada leži u jednom produktu; dnevno iskustvo direktno pokazuje,
koliko je prosječno toga rada potrebno za jedan predmet. Društvo može
jednostavno da izračuna, koliko je sati rada uloženo u jedan parostroj, u
jedan hektolitar pšenice od posljednje žetve, u sto kvadratnih metara
tkanine ove ili one kakvoće.
Njemu poslije ne će padati na pamet,
da kvantume rada, koji leže u produktima i koje je ono sad izmjerilo
direktno i apsolutno, izražava još i nekom relativnom, nestalnom, nedo
voljnom mjerom, kojom se služilo tek za nevolju, nekim drugim pro
duktom, umjesto njihovom prirodnom, adekvatnom, apsolutnom mjerom,
vremenom . . . Društvo će plan za proizvodnju organizovati prema sred
stvima za proizvodnju, u koja naročito spadaju i radne snage. Efekti ko
risnosti raznih predmeta za upotrebu, uporedjivanih medju sobom i mje
renih količinama rada, koje su potrebne za njihovu proizvodnju, odredjivati će na koncu konca taj plan. Ljudi će urediti sve stvari vrlo
jednostavno, bez miješanja mnogohvaljene „vrijednosti"." Fr. Engels,
Prevrat znanosti po gospodinu Eugenu Diihringu. Stuttgart, J. H . W .
D ietz.
3 G ospodina Eugena Richters toliko iznenadjuje iščezavanje novca u
socijalističkom e društvu — novac se ne će ukinuti, on će kao suvišan
iščeznuti sam sa uništenjem sistema, koji radnome produktu daje z n a č a j
�394
onoga, što za svoj rad dobija, onda on radi za toliko manje
vremena. Ako hoće kome da pokloni ono, što sam nije
upotrijebio, nitko ga ne spriječava; hoće li d o b r o
v o l j n o da radi za drugoga, tako da ovaj uživa dolce
far niente, ili ako hoće da zajedno s njime upotrebljava
društvene produkte, nitko mu ne brani. Ali nitko ga ne
može primoravati, da radi u korist drugoga, nitko ne može
prisvajati sebi jedan dio njegovih prava, koja je on stekao
svojim radom. Svaki može zadovoljavati sve svoje želje i
pretenzije, koje se mogu ispuniti, ali ne na račun drugih.
O n dobija ono, što uradi za društvo, ni više ni manje, i
nitko ga treći ne može ni najmanje eksploatirati.
7. Jednaka obvezatnost rada za sve.
„Ali gdje će ostati razlika izmedju lijenih i marljivih,
izmedju inteligenata i glupaka?“ T o je jedno od glavnih
pitanja naših protivnika, a odgovor na nj izaziva u njih
tešku glavobolju. A nijedan od ovih lukavaca i mudračina
ne misli na to, da se primjerice u našoj činovničkoj hierarhiji ne čini ta razlika izmedju „lijenih4 i „marljivih4 ,
*
4
r o b e — te on tomu posvećuje čitavu jednu glavu u svojoj knjiz^
„Krive nauke". Naročito mu nije jasno, kako je to sasvim svejedno, da
ii će uputnica, koja glasi na jedno izvjesno vrijeme izvršenoga rada, biti
komadić papira, zlato ili lim. O n k a ž e : A li sa novcem bi se i djavo iz
sadašnjeg uredjenja svijeta uvukao u socijalnodemokratsku državu — da
će na koncu konca postojati samo socijalističko društvo, a nikakva socijalnodemokratska „država", preko toga gospodin Richter tvrdoglavno pre
lazi, pošto inače dobar dio njegove polemike ne bi imao smisla — , jer
zlato ima samostalnu vrijednost kao kovina, može se lako čuvati, i tako
bi onaj, koji ima zlata, mogao lako nagomilavati vrijednosti, iskupljivati
se od obvezatnosti rada, pa čak i davati zajmove pod kamate.
V alja smatrati čitatelje velikm glupanima, kad im se takav lim daje
za naše zlato. G ospodin Richter, koji ne može da so otrgne od pojma
kapitala, ne može dašto da shvati ni to, da gdje nema nikakva kapitala,
nikakve robe, tu ne može biti ni „novca", a gdje nema ni kapitala ni
novca, tu ne može biti ni kamata. G ospodin Richter je toliko začaran
pojmom kapitala, da prosto ne može da zamisli svijet bez „kapitala •
M i bismo htjeli znati, kako član socijalističkoga društva
da
„uštedi" svoj zlatni certifikat rada ili čak i drugima da ga pozajmi i iz
vuče otuda „kamate", kad svi ostali imaju isto to, što im on nudi i
od č e g a on živi.
�395
„inteligenata" i „glupaka“, već o visini plaće, a većinom
i o unapredjenju odlučuje s t a r o s t s l u ž b e , ma se i
tražila za više koje mjesto osobita obrazovanost. Učitelj,
profesor — a baš su ovi posljednji najnaivniji pitači —
ne dolaze do plaće, koju donosi sa sobom položaj, po
svojoj kvaliteti. V eć i vrapci na krovovima znadu, u ko
likim slučajevima u našoj vojničkoj, činovničkoj i naučenjačkoj hierarhiji ne zapadaju unapredjenja najspremnije,
već one, koji su srećni po rodu, rodbinskim vezama, prija
teljstvu, ženskoj milosti. A da se ni bogatstvo ne mjeri
po marljivosti i obrazovanosti, tomu su jaki dokaz berlinski
gostioničari, pekari, mesari, koje biraju u prvom razredu
pruskog trorazrednog izbornog sistema, a mnogo puta ne
znaju razlikovati ni dativ od akuzativa, dok se berlinska inte
ligencija, ljudi od nauke, najviši činovnici carstva i države
biraju u drugom ili trećem razredu. Razlika izmedju lijenih
i marljivih, inteligentnih i glupih ne postoji, jer je iščezlo
ono, što pod time razumijevasmo. ,,Ljenivcem“ zove društvo
primjerice onoga, koji je izbačen iz posla, primoran na
skitanje, i konačno doista postane skitnicom, ili onoga, koji
je propao zbog lošeg odgoja. T ko bi pak nazvao ljenivcem
onoga, što sjedi na novcu i provodi vrijeme u neradu i
žderanju, taj počinja uvredu, jer onaj je „častan” čovjek.
P a kako će ovo biti u novom društvu? Svi se razvi
jaju u jednakim životnim uslovima i svaki radi t a m o ,
kuda ga uputi sklonost i spretnost, zbog toga će biti ma
lene razlike u produktima1. Atmosfera društva, koja sva
koga potiče, da se istakne pred drugim, pomoći će isto
tako, da se razlike izjednače. Nadje li tkogod, da ne
može na jednom području izvesti ono, što izvode drugi,
odabrat će sebi drugo područje, koje odgovara njegovim
silama i sposobnostima. T ko je radio zajedno sa većim
brojem ljudi na jednom poslu, taj zna, kako je onaj, koji
1 „Svi normalni ljudi r a d j a j u s e g o t o v o s a j e d n a k i m
r a z u m o m , ali o d g o j , z a k o n i i p r i l i k e s t v a r a j u razlike
i z m e d j u n j i h . Pravo shvaćeni pojedinačni interes sliva se sa za
jedničkim interesom ili javnim interesom." H elvetius, O čovjeku i njegovu
odgoju. S obzirom na vrlo v e l i k u većinu ljudi H elvetius ima Pr® *
v°
ono, što je kod njih različito, to su dispozicije pojedinaca za najrazlicitije
vrste radova.
�396
se za izvjestan rad pokazao nesposoban i neupotrebljiv, pa
namješten na drugo mjesto vršio svoju novu dužnost na
najveće zadovoljstvo sviju. S kakvim pravom može netko
da traži povlastice prema drugima? Ako je priroda bila
prema nekome maćeha, da on ni pored najbolje volje ne
može da uradi ono, što drugi urade, d r u š t v o g a o n d a
ne m o ž e k a ž n j a v a t i za p o g r i j e š k e p r i r o d e .
A ko je obratno priroda dala nekom toliko sposobnosti, da
ga one uzdižu iznad ostalih, d r u š t v o o n d a n i j e o b
v e z a n o n a g r a d j i v a t i ga za ono, š t o ni j e n j e
g o v a l i č n a z a s l u g a . Dalje je načelo socijalističkoga
društva to, da svi imaju jednake uslove za život i odgoj,
da se svakome pruži mogućnost da razvije svoje znanje i
sposobnosti prema svojim dispozicijama i sklonostima, i
tako je time dano jamstvo, da će u socijalističkom društvu
znanje i sposobnosti ne samo stajati na mnogo višem ste
penu, no u buržoaskom društvu, već i da će biti r a v n o
p r a v n i j e raspodijeljeni, a ipak m n o g o s t r u č n i j i .
Kad je G oethe na jednom putovanju po Rajni pro
učavao kolnsku katedralu, on je u aktima o podizanju gradjevine našao, da su stari graditelji svoje radnike plaćali
jednako visoko prema vremenu; oni su to činili, jer su
htjeli imati valjan i savjesno izveden posao. T o buržoaskom
društvu u mnogom izgleda kao anomalija. O no je zavelo
sustav rada po komadu, zbog kojega radnici natjeruju jedni
druge na pretjeran rad i time daju poslodavcu mogućnost,
da ih plaća u toliko manje, da im spušta nadnice sve niže
i niže. A kako god stoji stvar s fizičkim radom, tako ona
stoji i s duševnim. Čovjek je produkat vremena i prilika,
u kojima živi. Jedan Goethe, da je pod isto tako povolj
nim uslovima rodjen u četvrtom mjestu u osamnaestom
vijeku, bio bi umjesto pjesnik i prirodoznanac vjerovatno
k a k a v v e l i k i c r k v e n i o t a c , koji bi zasjenio možda
čak i sv. Augustina. Naprotiv, da je Goethe došao na
svijet kao sin kakvog siromašnog obućara u Frankfurtu
umjesto kao sin bogatog frankfurtskog patricija, on ne samo
da bi teško postao ministrom weimarskog velikog vojvode,
već bi najvjerovatnije ostao obućar i umro kao pošten postolarski majstor. G oethe je i sam priznao, da je za njega
�397
to bila srećna okolnost, što se rodio u materijalno i druš
tveno povoljnom položaju i time dobio mogućnosti, da se
razvija; tako naprimjer u svom „Meštru Vilimu“. D a se
Napoleon I. rodio deset godina kasnije, nikad ne bi bio
postao carem Francuske. A isto tako ne bi ni Gambetta
postao onim, što je postao, da nije bilo rata od 1870./71.
Ostavite kod divljaka dijete inteligentnih roditelja, koje ima
lijepih dispozicija, i od njega će postati divljak. D r u š t v o
j e d a k l e u č i n i l o s v a k o g a o n i m, š t o on j e s t .
Ideje nijesu produkt, koji pod nekom višom inspiracijom,
inspiracijom odozgo, nastaje u glavama pojedinaca, već je
to produkt, koji u glavama pojedinaca stvara društveni život
i razvoj, u kojemu se on kreće, „ d u h v r e m e n a “. Jedan
Aristotel nije mogao imati ideje jednoga Darwina, i jedan
je Darwin morao misliti drugačije, nego li jedan Aristotel.
Svaki misli onako, kako ga primora misliti duh vremena,
to jest njegova okolina i njezine pojave. O tuda biva često,
da različiti ljudi misle u i s t i m a h jedno te isto, da se
na mjestima, koja su jedna od drugih veoma udaljena, u
isto vrijeme prave sasvim jednaka otkrića i izumi. O tuda
se tumači i činjenica, da je jedna ideja, izrečena pedeset
godina ranije, ostavila svijet hladnim, dok je pokrenula
čitav svijet ponovljena poslije pedeset godina. Car Sigismund mogao se 1415. usuditi da prekine riječ, zadanu
Husu, i da ga dade spaliti u K onstanzi; Karlo V ., i ako
daleko veći fanatićar, morao je 1521. pustiti Luthera, da
podje svojim putom s državnog sabora u Wormsu. Ideje
su produkat društvenog zajedničkog djelovanja, društvenog
života. A što važi za društvo uopće, to specijalno važi i
za razne klase, od kojih je sastavljeno jedno društvo u
jednoj odredjenoj historijskoj eposi. Kako svaka klasa ima
svoje posebne interese, ona ima i svoje posebne ideje i
naziranja, koja vode onim razrednim borbama, kojima je
ispunjeno historijsko razdoblje čovječanstva, a koje dostižu
svoj vrhunac u razrednim suprotnostima i razrednim bor
bama sadašnjosti. N e radi se dakle samo o tom, u kojem
v r e m e n u netko živi, već i u kojem d r u š t v e n o m
s l o j u jednog vremena, čime se odredjuje njegovo osje
ćanje, mišljenje i djelovanje.
�398
Bez modernog društva ne bi bilo nikakvih modernih
ideja. T o je, čini se, jasno i očevidno. A u korist novoga
društva ide još i ta činjenica, što će sva sredstva, koja su
ljudima potrebna za izobrazbu, biti v l a s n i š t v o d r u š t v a .
I onda se od društva ne može zahtijevati, da posebice
nagradjuje ono, što ono omogućava i što je n j e g o v
proizvod.
Toliko o kvalificiranju tjelesnog i duševnog rada. O tuda
izlazi dalje, da ne može postojati nikakva razlika izmedju
višeg i nižeg rada, kao što naprimjer danas jedan meha
ničar smatra sebe za nešto više od nadničara, koji vrši
radove na ulici i slično. Društvo će dati, da se obavljaju
samo društvu korisni poslovi i tako će svaki rad za društvo
biti jednako vrijedan. A ko se neugodni, odvratni radovi ne
budu mogli vršiti mehaničkim, dotično kemijskim putom ili
ma kojim procesom pretvoriti u prijatne radove — a u ovo
n e t r e b a s u m n j a ti, ako se samo imaju na umu napredci, koji su postignuti u oblasti tehnike i kemije — i
ako se ne nadju dobrovoljne snage, potrebne za taj posao,
onda će svaki primiti na sebe obvezu, da odradi svoj dio
posla, čim bude došao red na njega. T u ne će biti nika
kvog lažnog stida i nikakvog besmislenog preziranja nad
korisnim radom. T o postoji tek u našoj trutovskoj državi,
u kojoj se nerad smatra kao sreća, na kojoj čovjeku treba
zavidjeti, a radnik se u toliko više prezire, u koliko su
teži, naporniji i neprijatniji poslovi, što ih on vrši, i u
koliko se više pokazuju kao nužni za društvo. Danas se
Tad plaća u tolikoj mjeri slabije, u koliko je on neugodniji.
T om u je razlog jedan velik broj radnih snaga, koje stoje
na najnižem kulturnom stupnju i koje je stalno revolucioniranje procesa produkcije izbacilo na ulicu kao rezervnu
vojsku, i ove radne snage, da bi živjele, prodaju se za
najniže radove pod tako nisku cijenu, da se za te radove
„ne isplati** uvoditi čak i strojeve. Primjerice tucanje ka
mena je jedan tako slabo plaćen i tako neprijatan posao,
te je to već ušlo i u poslovicu. Bila bi malenkost, kad
bi se tucanje kamena, kao što je to u Saveznim Državama,
obavljalo pomoću strojeva, ali mi imamo toliko jeftinih
�399
radnih snaga, te se uvodjenje stroja ne „isplati*'.1 Čišćenje
ulica, čišćenje kanala, izbacivanje djubreta, kopanje zemlje
u dubinu itd., svi bi se ti radovi već pri današnjem stanju
našega razvitka mogli pomoću strojeva i tehničkih uredaba
tako organizovati, te u njima ne bi više bilo ni traga od
onih neprijatnosti, koje su danas u mnogom pogledu neizbježive za radnike. Ali pravo uzevši jedan radnik, koji
čisti kanale, da bi čuvao ljude od zdravlju škodljivih mijazama, vrlo je koristan član društva, dok su naprotiv jedan
profesor, koji predaje krivotvorenu povjest u interesu vladajućih klasa, ili jedan bogoslov, koji nastoji zamagliti moz
gove svrhunaravnim transcendentnim naukama, u najvećoj
mjeri škodljivi individui.
Naši učenjaci, kojima su danas dana zvanja i časti,
reprezentiraju velikim dijelom ceh, odredjen i plaćen za to,
<Ja bi branio i opravdavao autoritetom znanosti vlast vo
dećih klasa, da bi je prikazivao pravednom i potrebnom i
da bi uzdržavao na snazi postojeće predrasude. Zapravo
ovaj ceh u velikom dijelu goji nadrinauku, truje mozgove,
1 „Kad bi se imalo birati izmedju komunizma sa svim njegovim izgle
dima i današnjeg društvenog stanja sa svim njegovim patnjama i neprav
dama ; kad bi neizbježiva posljedica institucije privatnog vlasništva bila
to, da se plod rada dijeli ovako, kao što danas vidimo, gotovo u obrat
nom razmjeru prema radu — d a n a j v e ć i d i j e l o v i p r i p a d a j u
o ni ma , ko j i u o p ć e n i k a k o n i j e s u r a di l i ; ma l o ma nj i d i j e
l o v i oni ma, ćiji je rad g o t o v o s a m o n o mi n a l a n , i t ako
r e d o m na ni ž e, d a j u ć i s v e m a n j u n a k n a d u , š t o je rad t ež i
i n e p r i j a t ni j i , d o k na k o n c u n a j n a p o r n i j i i n a j n e s n o s n i j i
r ad ne m o ž e r a č u n a t i s p o u z d a n o š ć u , da će d o b i t i č ak
n i o n o l i k o , k o l i k o j e n a j n u ž n i j e z a ž i v o t ; k a d bi , v e l i m o ,
a l t e r n a t i v a b i l a : o v o i l i k o m u n i z a m , o n d a bi s v i p r i g o
v o r i k o m u n i z m a , v e l i k i i ma l i , p r e d s t a v l j a l i s a m o p l j e v u
n a v a g i . " John Stuart M ill, Politička ekonomija. M ili se jako upinjao,
da „reformira" i „opameti" gradjanski svijet. Naravski, uzalud. I tako je
on, kao i svaki uvidjavan čovjek, koji poznaje stanje stvari, konačno
postao socijalistom . A li on se ne usudjivaše priznati to za svojega života,
ali je upriličio, da se poslije njegove smrti objelodani njegova autobio
grafija, koja sadrži njegovu socijalističku ispovijest. S njim je bilo kao i
s Darvvinom, koji nije htio, da ga za života smatraju ateistom. T o je
komedija, na koju buržoasko društvo primorava tisuće. Buržoazija hini
lojalnost, vjeru i vjerovanje u autoritet zato, što se njezina vlast osniva
na narodu, koji usvaja te „vrline", medjutim se u sebi ona svemu tomu
sm ije.
�m
radi na štetu kulture, vrši duševni najamni rad u interesu
buržoazije i njezinih klijenata.1 Društvena organizacija, koja
će u budućnosti onemogućiti egzistenciju takvim elemen
tima, izvršit će djelo oslobodjenja čovječanstva.
S druge strane, prava je nauka vrlo ćesto vezana za
neprijatan odvratan rad. Naprimjer, kad liječnik secira le
šinu, koja se nalazi u stanju raspadanja, ili kad operira
zagnojene dijelove tijela, ili kad kemičar istražuje izmetine,
to su radovi, koji su često puta odvratniji od najodvrat
nijih poslova, koje obavljaju nadničari i neuki radnici. Nitko
ni ne misli, da to prizna. Razlika sastoji u tome, što
jedan posao, da bi se obavljao, traži opsežnih studija, dok
drugi rad može vršiti svatko bez velikih studija. Z bog toga
se radovi i cijene iz temelja različno. Ali društvo, u kome
će potpuna, svima zagarantovana mogućnost obrazovanja
ukinuti današnju razliku izmedju obrazovanih i neobrazo
vanih, uništava u isti mah i suprotnost izmedju kvalifici
ranog i nekvalificiranog rada, to više, što razvoj tehnike
ne zna za granice, iza kojih bi bilo nemoguće zamijeniti
ručni rad strojevima ili tehničkim procesima. Treba tek
pogledati na razvoj naših umjetničkih zanata, primjerice na
rezanju u bakru, na ksilografiju i t. d. Kao što su najneprijatniji radovi često puta najkorisniji, tako je i naš pojam
o ugodnom i neugodnom radu površan, vezan samo za
vanjski izgled stvari, kao god i toliki drugi pojmovi u buržoaskome društvu.
8. Ukidanje trgovine. Preokret u prometu.
Čim se cjelokupna proizvodnja novoga društva postavi
na bazu, sličnu ovoj, koju skicirasmo, ono će proizvoditi,
kao što već primijetismo, ne više robu, već predmete za
potrošnju, za potrebu društva. A time prestaje i trgovina,
u koliko saobraćaj s drugim narodima, koji još stoje na
buržoaskom temelju, ne bude činio nužnim stari oblik trgo
vine, koji ima smisla i mogućnosti da postoji tek u društvu,
1 „U čenost služi često isto toliko
Đucklc, Povjest engleske civilizacije.
neznanju,
koliko i napredku.
�401
zasnovanom na proizvodnji robe. N a taj se način pokreće
na produktivnu djelatnost velika vojska osoba obih spolova.
T a velika vojska sad je slobodna i može da proizvodi;
ona sad proizvodi artikle, koji podmiruju potrebu i tako
omogućava, da se u većoj mjeri troše, ili, upotrebljena za
rad, utiče na smanjivanje društveno potrebnog radnog vre
mena. Danas se hrane te osobe više ili manje kao parasiti radnim proizvodima drugih i moraju se, što nitko ne
će poreći, često toliko brinuti i mučiti, ne mogući ipak da
sebi obezbijede pristojnu egzistenciju. U novom će društvu
oni biti suvišni kao trgovci, gostioničari, mešetari, posred
nici. Na mjesto tuceta, stotina i tisuća dućana i trgovačkih
lokala svih vrsta, koliko ih danas svaka općina u razmjeru
prema svojoj veličini ima, doći će velika općinska skladišta
artikla, elegantni bazari, čitave izložbe, za koje će trebati
razmjerno mali upravni personal. Čitava trgovačka akcija
bit će pretvorena u jednu centralizovanu, čisto administra
tivnu akciju, koja će imati da vrši veoma jednostavne po
slove i koja će centralizovanjem svih društvenih ustanova
biti sve jednostavnija i jednostavnija. Sličan će preobražaj
doživjeti i čitav prometni sistem.
Telegrafi, telefoni, željeznice, pošte, riječni i morski
brodovi, ulične željeznice, teretni i osobni automobili, zra
koplovi i strojevi za lijetanje i kako se već zovu sve te
ustanove i sredstva za vožnju, sve će to biti d r u š t v e n o
vlasništvo. Mnoge od tih ustanova, kao pošta, telegraf,
brzojav i većina željeznica u Njemačkoj su već državni
istituti, pa je njihova promjena u društveno vlasništvo tek
pitanje forme. T u se već ne mogu povrijediti privatni inte
resi. A ako država poradi u istom pravcu dalje, to bolje.
Ali ova poduzeća, kojima država upravlja, nijesu n i m a l o
socijalistička poduzeća, kao što se pogriješno misli. T o su
poduzeća, koja se od države isto tako kapitalistički izrab
ljuju, kao da su u rukama privatnih poduzetnika. Nikakve
osobite koristi ne imadu od toga ni činovnici ni radnici.
Država ne postupa prema njima nimalo drukčije, no pri
vatni poduzetnik; kad se naprimjer u radionama državne
mornarice i u željezničkoj upravi u Njemačkoj izdaju na
redbe, da se na rad ne primaju radnici stariji od četrdeset
A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
2C
�402
godina, onda je to jedna mjera, koja jasno ističe klasni
karakter države kao države eksploatatora i koja nagoni
radnika, da se buni protiv države. T e i slične mjere, kojih
se država laća kao poslodavac, mnogo su gore od onih,
koje poduzima privatni poduzetnik. Ovaj je prema državi
uvijek tek jedan mali poduzetnik, i posao, koji on otkaže,
dat će možda koji drugi. Država pako može kao monopolizovani poslodavac ovakvim načelima jednim mahom
survati u bijedu tisuće. T u se dakle ne radi socijalistički,
već kapitalistički, i socijalisti imaju i suviše razloga ustajati
protiv toga, što se današnje državno gazdinstvo smatra kao
socijalističko i kao ostvarenje socijalističkih težnja.
Kao god što će na mjesto milijuna privatnih poduzet
nika, trgovaca i posrednika svake vrsti stupiti veliki centralizovani zavodi, tako će isto i čitav transportni sistem
zadobiti drugo lice. Milijuni sitnih pošiljaka, koje se sva
koga dana upućuju gotovo isto tolikom broju vlasnika i
izazivaju veliki gubitak rada, vremena i materijala, sliti će
se sada u velike transporte, koji idu u općinska skladišta
i centralna mjesta za proizvodnju. Rad će dakle biti i
ovdje mnogo jednostavniji. Kao što se god naprimjer
transport sirovina za jedno poduzeće od hiljadu radnika
vrši mnogo jednostavnije i lakše, nego li transport za sto
tinu sitnih poduzeća, razbacanih amo tamo, tako će i centralizovana mjesta produkcije i distribucije za čitave općine
ili njihove dijelove omogućiti veliku prištednju svake ruke.
T o ide na korist cijelome društvu, ali i s v a k o m p o j e
d i n c u , jer se sad zajednički interes pokriva s pojedinač
nim interesom. Tim e se sasvim mijenja izgled naših mjesta
za proizvodnju, prometnog sistema, a naročito naših obitavališta, sve to dobija mnogo prijatniji izgled. U glavnom
prestaje huka, buka i trka naših velikih gradova s hilja
dama kola i raznovrsnih prometnih sredstava. Gradnje cesta,
čišćenje ulica, sav način stanovanja i života, medjusobni
ljudski saobraćaj, sve se to u velike mijenja. Sad se s la
koćom mogu provoditi higijenske mjere, koje se danas ili
ne vrše nikako ili tek sa najvećim troškovima, pa i to ne
sasvim potpuno, ili se često puta vrše samo u otmjenijoj
četvrti.
�403
U takvim će se prilikama komunikacioni sistem usavr
šiti u najvećoj m jeri; možda će tada najotmjenije saobra
ćajno sredstvo biti zrakoplov. Saobraćajna su sredstva žile,
kroz koje se vrši izmjena proizvoda — kolanje krvi — po
cijelom društvu, ona omogućuju osobne i duševne odnošaje
medju ljudima, ona su zato u najvećem stepenu kadra, da
kroz cijelo drušjtvo rasprostru i s t i n i v e a u blagostanja i
obrazovanosti. Sirenje i razgranjivanje najsavršenijih saobra
ćajnih sredstava do najzabačenijih mjesta u unutrašnjosti
jest dakle j e d n a n u ž n o s t i j e d a n o p ć i d r u š v e n i
i n t e r e s . Ovdje nastaju za novo društvo zadaci, koji da
leko natkriljuju one, što ih sadašnje društvo može sebi sta
viti. A opet, s druge strane, ovaj komunikacioni sistem,
usavršen do vrhunca, utjecati će sretno na decentralizaciju,
na rasporedjivanje po cijeloj zemlji onih ljudskih masa,
koje su se danas natrpale po velikim gradovima i indu
strijskim središtima, pa će tako biti od presudnog značenja
kako za zdravlje tako i za napredak duševne i materijalne
kulture.
Dvadesetidrugo
poglavlje.
Socijalizam i poljoprivreda.
1. Ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom i
zemljištem.
Zajedno sa sredstvima za proizvodnju i promet društvu
pripada i zemlja kao prvobitni predmet svega ljudskog
rada i temelj svekolike ljudske egzistencije društva. Društvo
na najsavršenijem stupnju ponovo uzima u svoje ruke ono,
što je u svom početku imalo. Kod svih naroda, koji su
se uspeli na izvjestan stupanj kulture, postojala je z a j e d
n i č k a s v o j i n a zemlje. Zajedničko vlasništvo čini temelj
svakog primitivnog društva i bez njega ono nije moguće.
T ek je, kao što smo vidjeli, postankom i razvitkom pri
vatnog vlasništva i o b l i k a v l a d a v i n e , koji su s njim
spojeni, ukinuto poslije teških borba zajedničko vlasništvo
i uzurpirano kao privatno vlasništvo. Otmica zemlje i njeno
�404
pretvaranje u ličnu svojinu bili su prvi uzrok podjarmlji
vanju ljudi, koje je počinjući od ropstva pa do „slobodnog“ najamnog radnika u dvadesetom stoljeću prošlo kroz
sve moguće stupnjeve, dok konačno poslije dugog razvoja
od toliko hiljada godina podjarmljeni iznova ne budu pre
tvorili zemlju u zajedničko vlasništvo.
Važnost zemlje za ljudsku egzistenciju bila je uzrok,
zbog kojega je u svim društvenim borbama svijeta — u
Indiji, Kini, Egiptu, Grčkoj (Kleomenes), Rimu (brača
Gracchi), kršćanskom srednjem vijeku (religijozne sekte,
Miin7eri, seljačka buna), u kraljevstvu Azteka i Inka, u
socijalnim pokretima novih vremena — vlasništvo zemljišta
bilo glavni zahtjev onih, koji su stupali u borbu. Pa još i
sada nalaze ljudi opravdanim vlasništvo nad zemljom i zem
ljištem — Adolf Samter, Adolf W agner, Dr. Schaffle,
H enry George i drugi — ma da ne će ni čuti o zajed
ničkom vlasništvu na ostalim područjima.1
1 Pa ni crkveni oci, pape i biskupi nijesu se mogli uzdržati, da se
ne utrkuju u komunističkom pravcu u vjekovima, kada je zajednička svo
jina doduše još prevladjivala, ali kada je pljačka zemlje bila u svom
jeku. D ašto, da syllabus i enciklike devetnaestog vijeka ne poznaju više
taj ton, a i rimski pape postali su podložni buržoaskome društvu i bivaju
njegovi — nasuprot socijalistima — najrevniji branitelji. Tako je rekao
biskup K l e m e n t I. (umro 102 našega računanja): „Upotrebljavanje
svih stvari na tom svijetu treba da bude svima zajedničko. Nepravednost
je kazati: to je moja svojina, to pripada meni, a ono drugomu. O datle je
došla svadja medju ljudima.4 Biskup A m b r o z i j e milanski, koji je
*
živio oko 3 7 4 ., uskliknuo j e : „Priroda daje sva dobra svim ljudima zajed
nički; jer Bog je sve stvari stvorio, da bude užitak zajednički za sve i
da z e m l j a b u d e z a j e d n i č k i p o s j e d . Priroda je dakle stvorila
pravo zajednice i samo je nepravedno zauzeće (Usurpatio) to, što stvara
pravo vlasništva.4 S v . I v a n C h r y s o s t o m (umro 4 0 7 ) izjavio je ovo u
4
svojim homilijama, upravljenim protiv nemorala i korupcije carigradskog stanov
ništva: „ N e k a n i t k o n e n a z o v e n e š t o s v o j i m v l a s n i š t v o m ;
od Boga smo sve primili za zajednički užitak, a M o j e i T v o j e r i
j e č i s u l a ž i ! 4 S v . A u g u s t i n (umro 4 3 0 ) je izjavio: „Jer postoji
4
individualna svojina, postoje i raspre, neprijateljstva, zadjevice, ratovi,
ustanci, grijesi, nepravde, umorstva. O dakle svi ti bičevi ? Jedino od vlas
ništva. Uzdržimo se dakle, braćo, od toga, d a j e d n u s t v a r p o s j e
d u j e m o k a o s v o j e v l a s n i š t v o ili se uzdržimo barem od toga.
d a j e l j u b i m o .4 Papa G r g u r V e l i k i izjavio je oko 6 0 0 : „Treba
4
da znate, d a j e z e m l j a , o d k o j e v i potičete i od koje ste stvoreni,
svim ljudima z a j e d n i č k a , i da zbog toga plodovi, koje daje zemlja.
�405
Blagostanje pučanstva ovisi u prvomu redu o obradbi
i iskorišćivanju zemlje i zemljišta. Dignuti kulturu zemljišta
na najviši stupanj, to je u najeminentnijem smislu opći in
teres. A već smo pokazali, da taj najviši razvoj nije moguć
u obliku privatnog vlasništva. Medjutim, potpuno iskorišća
vanje zemlje ne zavisi samo od načina, na koji se njome
gospodari, već tu dolaze u obzir još i faktori, kojima nije
dorastao ni najkrupniji pojedini posjednik, a ni najmoćnije
udruženje, faktori, koji u izvjesnim slučajevima prelaze čak
i preko granice država, pa postaju internacijonalni.
2. Melioracije zemljišta.
Društvo mora imati u vidu zemljište kao cjelinu, njegove
t o p o g r a f s k e osebine, njegove gore, ravnice, šume, je
zera, rijeke, ribnjake, pašnjake, močvare, bare i baruštine.
O ve topografske osebine poied geografskoga položaja, koji
je nepromjenljiv, imaju izvjesnih utjecaja na klimu i kvalitet
zemljišta. T u se pruža najprostranije polje za djelatnost,
na kome se može dobiti još^veliki broj iskustava i poku
šati mnoštvo eksperimenata. Sto je dosada država vršila u
tom pravcu, to je malo. Prvo, ona za takve kulturne za
datke daje neznatna sredstva, a osim toga, čak i kad bi
imala volju da više poradi na tome, spriječili bi je krupni
privatni posjednici, koji vode prvu riječ u zakonodavstvu.
t r e b a d a p r i p a d a j u s v i m a b e z r a z l i k e .“ B o s s u e t, zna
meniti biskup od M eauxa, umro 1 7 04., veli u svojoj „Politici svetoga
pisma44: „Kad ne bi bilo vlada, zemlja bi zajedno sa svim svojim dobrima
pripadala ljudima isto onako, kao i uzduh i sv ijetlo st; po prvobitnome
pravu prirode nitko nema specijalnog prava ma na što. S v e p r i p a d a
s v i m a ; o d b u r ž o a s l č e v l a d e p o t j e č e s v o j i n a .4 Ovaj po
*
sljednji stavak trebalo bi jasnije 'iskazati o v a k o : P ošto se zajedničko vla
sništvo pretvorilo u privatno, mi smo dobili buržoasku vladu, koja mora
da ga štiti. A jedan od modernih, Zacharia, veli u svojih „Četrdeset
knjiga o državi*4 : „Sve nevolje, s kojima se moraju boriti civilizovani na
rodi, mogu se svesti Ba jedan uzrok, n a p r i v a t n o v l a s n i š t v o
n a d z e m l j o m i z e m l j i š t e m.4 Svi ovi skupa shvatili su više ili
‘
manje pravilno narav privatnog vlasništva, koje je, otkako postoji, kako
sasvim tačno kaže sv. Augustin,
izazivalo procese, neprijateljstva, zadje
vice, ratove, ustanke, nepravde, umorstva, sama zla, koja će iščeznuti, kad
se ono ukine.
�406
A bez znatnih ograničenja prava privatnog vlasništva ne
može se na ovom području ništa postići. Ali egzistencija
države temelji se na proklamiranju privatnog vlasništva
„svetinjom*4, krupni privatni posjednici njezini su najvažniji
stupovi, i tako ona ne ima snage da kroči u tom pravcu.
Moralo bi se pristupiti velikim i opsežnim melioracijama
zemljišta, pošumljivanjima i rašumljivanjima, navodnjavanjima
i odvodnjavanjima, miješanjima zemlje, izmjenama terena,
rasadima i t. d., pa da prinos zemljišta dosegne svoj naj
viši vrhunac.
Jedna vrlo važna stvar za kultiviranje zemljišta je op
sežna, sistematski organizovana mreža od rijeka i kanala,
koja se mora izvesti prema naučnim principima. Pitanje o
jeftinijem transportu na vodenim putovima — tako važno
za današnje društvo — bilo bi doduše od malog značenja
za novo društvo, ali se vodenim putevima mora dati velika
pažnja zbog toga, što oni omogućuju transport s najmanjim
trošenjem snage i materijala. No najvažniju ulogu igra
sistem rijeka i kanala zbog svog značenja za opsežno od
vodnjavanje i navodnjavanje, za liferovanje djubreta i ma
terijala za melioracije, za izvoz žetve i t. d.
Iskustvom je utvrdjeno, da zemlje, oskudne vodom,
pate mnogo više od hladnih zima i vrućih ljeta, nego li zemlje
bogate >odom, i zato su primjerice u primorjima ti ekstremi
u temperaturi tek izuzetni. Ali ovakovi ekstremi u vremenu
nijesu ni korisni ni ugodni ni bilinama, a niti ljudima. T u
bi nesumnjivo povoljno uplivisao prostrani sistem kanala u
vezi sa kultivisanjem šuma. Takav sistem kanala, spojen
s uredjenjem velikih bassina za prikupljanje i čuvanje vode
nih masa, bio bi od velike koristi u danima, kada rijeke
nabujaju i razliju se zbog velike vlage i bujnih kiša. Isto
bi to bilo potrebno za planinske rijeke i planinske potoke.
T ad a bi bile nemoguće poplave sa svojim pustošenjima.
Prostrane i koncentrirane vodene površine uplivisale bi
vjerovatno i na urednije padanje kiša. A one bi nadalje
omogućavale i namještanje sisaljki i ostalih sprava za obilno
navodnjavanje zemljišta, čim to bude zatrebalo.
Velike površine zemlje, koje su dosada skoro neplodne,
mogle bi se umjetnim navodnjavanjem pretvoriti u plodne
�407
predjele. Tam o, gdje danas ovce jedva nalaze bijednu
hranu i gdje u najboljem slučaju sušičavi borovi pružaju
k nebu svoje mršave grane, mogle bi rasti bujne žetve i
gusto stanovništvo naći hrane i uživanja. T ako je na
primjer u pitanju samo to, hoće li se i koliko će se utro
šiti rada, pa da se goleme pjeskovite prostorije Marke,
ove „kutije pjeska u svetom njemačkom carstvu**, pretvore
u plodni Eden. T o je u jednom predavanju prigodom
njemačke poljoprivredne izložbe u Berlinu proljećem 1894.
istaknuo jedan govornik.1 Ali veleposjednici Marke nijesu
u stanju podignuti potrebne kanale, uredjenja za navod
njavanje, melioracije, miješanja zemlje i t. d., i tako baš
pred vratima carske prijestolnice stoje ogromne prostorije
zemlje u takvom kulturnom stanju, koje će potonjim na
raštajima izgledati nepojmljivo. S druge se strane kanali
zacijama može izvršiti odvodnjavanje ogromnih barovitih
prostorija i močvara i tako ih omogućiti za kulturu, kao
naprimjer na sjeveru i jugu Njemačke. Isto bi se tako
tekući kanali mogli iskoristiti za gojenje ribarstva pružajući
obilan izvor hrane, oni bi dalje općinama, koje nemaju
rijeka, omogućili podizanje najljepših kupališta.2
Nekoliko primjera, da se vidi, u kolikoj mjeri djeluje
navodnjavanje. U blizini W eissenfelsa dalo je 7 l/a hektara
dobro navodnjenih livada 480 centi otave, dok je odmah
uz njih 5 hektara nenavodnjenih livada iste kvalitete dalo
tek 32 centa. Prve dakle livade u odnošaju prema po
tonjima dale su dakle više no deset puta veći prihod.
Kod Riese u Saskoj povećalo je 65 hektara navodnjenih
livada čist prihod od 5850 maraka na 1 1.100 maraka. Po
1 I u službenom izvješću o svjetskoj izložbi u Chicagu veli s e :
„Valja sve vise nastojati oko toga, da se voda upotrijebi u voćarstvu i
u povrćarstvu, i vodarska udruženja, upriličena za tu svrhu, mogla bi
kod nas od pustinja stvoriti rajeve."
2 „T a primjerice na jednoj od najkultiviranijih oblasti austrijske monarkije — u Češkoj — ima 6 5 6 .0 0 0 hektara oranice, što čini četvrtinu
cjelokupne površine, oranice, koja treba da se odvodni, a od livada je
jedna trećina odviše suha ili odveć mokra. Naravski da je još mnogo
gore u predjelima, koji su uopće nazadovali u gospodarskom razvoju,
poimence u G aliciji." Dr. Eugen v. Philippovich, Narodnogospodarska
politika. Str. 97. Tiibingen 1909.
�408
Buchenbengeru je neplodno tlo pašnjaka u Bocku, na
desnoj obali Lippe, navodnjavanjem, na koje se svega skupa
potrošilo 124.000 maraka, dalo godišnji čisti prihod okruglo
oko 400.000 maraka dok je prije bilo posve neplodno.
Poboljšavanja zemljišta u Donjoj Austriji povećavala su sa
troškom od 1 milijuna kruna čisti prihod za 6 milijuna
kruna. Veliki troškovi oko navodnjavanja rentirali su se.
U Njemačkoj pak, osim Marke, ima još mnogo predjela,
čije zemljište, u glavnom pjeskovito, daje prilično dobar
prinos, samo neka dodje koje vrlo vlažno ljeto. Ovi bi
predjeli, isprepleteni kanalima i navodnjeni i na taki način
popravljeni, davaji za kratko vrijeme pet puta i deset puta
veći prihod. U Španjolskoj ima primjera, gdje je prihod
dobro navodnjena zemljišta bio tridesetisedam puta toliki
naprama nenavodnjenom zemljištu. Dajte dakle vode i
nove, ogromne količine hrane niknuti će za tren oka iz
zemlje.
N e prodje gotovo nijedna godina, a da u najrazličitijim
pokrajinama, u najrazličitijim državama ne navale jedan,
dva i češće puta više ili manje velike poplave potoka,
rijeka i rječina. Velike površine plodna tla bivaju odne
sene silom valova, druge se pokrijj pijeskom, kamenjem i
muljem ostajući tako neplodne kroz par godina ili zauvijek.
Iskorijenjeni bivaju cijeli nasadi voćnjaka, koji su trebali
decenije za svoj razvitak. Isprane bivaju kuće, mostovi,
ceste, nasipi, ruinirane željezničke tračnice, nastradali ljudski
životi, upropaštena marva, razorene melioracije zemljišta i
uništena sjetva. Široke površine zemljišta, izložene čestim
pogibeljima poplave, ne osiguravaju se nikako ili tek slabo,
da ne bi štetovale neprestano. Poplave pojačavaju pusto
šenja šuma, naročito na brjegovima i naročito po privatnim
poduzećima. Besmislenom pustošenju šuma, koje ciljaše
za profitom, ima se pripisati opadanje plodnosti „ u pokra
jinama Pruskoj i ^Pomoraniji, u Koruškoj i Štajerskoj,
Italiji, Francuskoj, Španiji, Rusiji i t. d.
Posljedice pustošenja šuma po brdskim predjelima
jesu poplave. Poplave Rajne, O dre i Visle mogu se pri
pisati poglavito pustošenju šuma u Švicarskoj, odnosno u
Galiciji i Poljskoj. Jednaki uzroci skrivili su česte poplave
�409
u Italiji, poimence poplave Pada. A s istih razloga izgu
bili su najveći dio svoje plodnosti Madeira, veliki djelovi
Španjolske, naplodnije provincije Rusije, široki, nekoć bujni
i plodoviti predjeli u Prednjoj A ziji.1
Konačno se već i u buržoaskom društvu uvidjelo, da
na tom području ništa nije učinjeno samim puštanjem i da
se sile, koje razaraju kulturu, razumnim mjerama mogu pre
tvoriti u sile, koje će kulturu unapredjivati. I tako se pošlo
k izgradnji velikih ustava, koji prikupljaju vodu u velikim
množinama, pa se onda snage ove vode upotrebljavaju za
elektrizovanje industrije i zemljorada. Naročito se u Ba
varskoj mnogo radi oko ustavljanja brdskih rijeka i potoka,
da bi se time dobilo sila za elektrizovanje željeznica i svih
mogućih industrijskih ustanova. I tako se stara, agrarna
Bavarska sve više pretvara u modernu, industrijsku zemlju.
3. Preobražaj u zemljoradu.
Samo se po sebi razumije, da se ove velike zadaće
ne mogu izvršiti za tren oka, ali će novo društvo napreg
nuti sve svoje snage za taj cilj, jer je njegov j e d i n i za
datak raditi na k u l t u r n i m s t v a r i m a i o t k l a n j a t i
s v a k u n j i h o v u z a p r e k u . O no će tijekom vremena
stvarati takva djela, na koja današnje društvo ne može ni
da pomisli, jer ga već i pri samoj pomisli hvata vrtoglavica.
Cjelokupno obradjivanje zemlje usavršit će se znatno
bolje mjerama, koje opisasmo i njima sličnim. Pored na
vedenih već načina za što bolje iskorišćivanje zemljišta
dolaze još i drugi. Danas se mnoge kvadratne milje ze
mljišta nasadjuju krumpirom, da bi se od njega pravile ve
like količine rakije, koju onda konzumira isključivo naše
siromašno pučanstvo, koje živi u nuždi i nevolji. Rakija je
jedini stimulus, „rastjerivač briga“, koji ono može da nabavi.
Z a kulturnog čovjeka ovog novog društva nestalo je trošenja
rakije, i tako će jedan dobar dio zemljišta i radnih snaga
1 Veliku korist pruža, po Schwappachu, šuma vežući tlo, naročito u
brdinama spriječavajući oticanje i u ravnicama umirivanjem pustoga pi
jeska Rašumljivanje je jedan od poglavitih uzroka, što se oranice u
Rusiji pretvoriše u pjeskovite predjele.
�410
biti oslobodjen i upotrebljen za proizvodnju hrane. V eć
smo upozorili i na to, kako se danas goji šećerna repa i
fabricira slador za izvoz. V iše od 400.000 hektara naj
boljeg zemljišta za kulturu pšenice upotrebljava se kod
nas godimice za gajenje sladorne repe, da bi se šećerom
opskrbila Engleska, Švicarska, Savezne države i t. d. T o je
konkurencija, u kojoj podliježu one zemlje, kojima pod
neblje omogućuje obradjivanje sladorne trstike. Naša stajaća
vojska, rastrgana produkcija, rastrgan promet, rastrgano
poljodjelstvo i t. d. traže milijune konja, a isto tako ogromne
prostorije zemljišta za hranu i uzgoj mladih konja. Posvema
promijenjeni socijalni i politički odnošaji u budućem društvu
oslobodit će one površine zemljišta, koje su danas za to
upotrebljene. I tako su i opet za druge kulturne potrebe
zadobivene velike površine zemljišta i mnoge radne snage.
U novije se doba ogromne površine zemljišta, u objamu
od mnogo kvadratnih kilometara, oduzimaju poljoprivredi i
čitava se mjesta sravnjuju sa zemljom, jer novo oružje,
koje daleko nosi, pa onda novi način borbe zahtijeva vjež
bališta, na kojima će moći manevrirati čitavi vojnički zbo
rovi. T o će isto tako prestati u budućem društvu.
Veliko polje gospodarenja sa zemljom, šumom i vodom
već je odavno predmet pretresanja vrlo opsežne literature.
Nijedno područje nije ostalo netaknuto: šumarstvo, navodnjivanje i razvodnjivanje, gojenje žita, mahuna i graška,
povrćarstvo, gajenje voća, jagoda, cvijeća i uresnih bili na,
gajenje bilina hranivih za inarvu, livadarstvo, razumno sto
čarstvo, ribarstvo, peradarstvo i pčelarstvo, elementi i sred
stva za gnojenje, upotreba otpadaka u gospodarstvu i indu
striji, kemijsko istraživanje zemljišta i njegova upotreba i
dotjerivanje za ovu ili onu kulturu, kvalitet sjemena, plodored,
strojevi i posudja, pogodne ustanove svih vrsta za gospo
darstvo, promjenljivost vremena i t. d., sve je to uzeto u
krug znanstvenih pretresanja i istraživanja. Ne prodje go
tovo ni jedan dan, a da se ne dodje do novih otkrića i
iskustava, koja imaju za posljedicu poboljšavanja i opleme
njivanja na ovom ili onom području. Obradjivanje zemlje
postalo je poslije T haera i J. v. Liebiga znanošću, i to
jednom od prvih i najvažnijih znanosti, postigavši toliki
�411
opseg i značenje, kao rijetko koja akcija u oblasti materijalne proizvodnje. A li ako uporedimo ovo golemo izobilje
napredaka svih vrsta sa stvarnim stanjem naše poljoprivrede,
mor a se k o n s t a t i r a t i , da je s a mo j e d a n vrlo
n e z n a t a n b r oj p r i v a t n i h p o s j e d n i k a bio u
stanju, da bar d o n e k l e i s k o r i s t i o v e n a p r e t k e
i to da svi ovi imaju u vidu samo svoj privatni interes,
bez obzira na zajedničko dobro. Najveći dio naših poljo
privrednika, može se slobodno reći 99 procenata, nije
nikako u stanju, da se koristi svim onim koristima i napredcima, koje im pruža znanost i napredovanje tehnike,
oni ili nemaju sredstava ili nemaju znanja, ili ni jednoga
ni drugoga. Ovdje novo društvo nailazi na jedno polje,
koje je i teoretski i praktički dobro pripravljeno i koje
treba samo da se organizuje, pa da postigne najveličanstvenije rezultate.
4. V elika i m alena poduzeća. Razvitak elektrokulture.
Dok se još čak i u socijalističkim krugovima zastupa
mišljenje, da se sitno gazdinstvo može održati u konku
renciji sa krupnim, samo ako su gazde i njihovi pomoćnici
marljivi, dotle u stručnjačkim krugovima odavno vlada su
protno mišljenje. Može seljak naprezati do vrhunca i svoju
snagu i snagu svojih ukućana, već i sa stanovišta kulturnog
čovjeka njegov se položaj može samo sažaljevati. Ma koliko
on proizveo naprežući se i skučavajući svoje potrebe, mo
derna tehnika i znanost o obradjivanju zemlje proizvodi
mnogo više. A prije svega, primjena tehnike i znanosti
jedina je u stanju, da i seljaka učini potpuno kulturnim
čovjekom, dok je on danas samo rob svoga posjeda i helot
svojih vjerovnika.
Neizmjerne su koristi, što ih veliko poduzimanje u
poljoprivredi pruža, samo ako se razumno upotrebljavaju
sva preimućstva. Ponajprije znači ono znatno proširenje
površine, koja se ima iskoristiti, jer se njime izbjegava
bezbroj kolnih i pješačkih putova i ograda, koje su po
sljedice raskomadana posjeda. Nadalje se uklanjanjem sitnih
�412
gazdinstava uštedjuje velika količina vremena, koje se dotle
tratilo. Pedeset lica, uposlenih u krupnom gazdinstvu, može
bez obzira na racijonalnija radna sredstva proizvesti mnogo
više, no pedeset lica, uposlenih u sitnim gazdinstvima.
Samo u velikom poduzeću moguće je kombiniranje i diri
giranje radnih snaga, koje najbolje odgovara svrsi. Uz to
još dolaze goleme koristi, koje sa sobom donosi primjena
i iskorišćavanje svih mogućih strojeva i usavršenih ustanova,
industrijsko eksploatisanje prihoda, racijonalnije marvogojstvo
i peradarstvo itd. A naročito donosi koristi primjena elek
triciteta u poljoprivredi, primjena, koja baca u sjenu sve
ostale metode obradjivanja zemlje.
P . M ack1 utvrdjuje, da se uvodjenjem rada sa strojem
postiže ušteda od preko 5000 konjskih dana, a pri izdatku
od 40.000 maraka kapitala pojeftinjavanje produkata za
više od 12.000 maraka ili 48 maraka po jednom hektaru,
ne uzimajući tu u obzir veći prihod kod uvodjenja duboke
kulture kao i egzaktnijeg kultiviranja i djelovanja strojeva.3
Višak prinosa u zrnu, koji sobom donosi duboka kul
tura, cijeni se na 20 do 40 procenata, dok bi se prinosi
biljaka, čiji je plod u zemlji, popeli na 50 procenata. Ali
uzmimo, da višak prinosa iznosi prosječno samo 20 pro
cenata, i tada se na imanju, o kome je riječ, prinos po
većava za 55,45 maraka od hektara, što čini sa spome
nutom već prištednjom zajedno 103,45 marke od hektara.
A ko se uzme, da je cijena jednog hektara zemlje 800 maraka,
onda je to nuzgredna dobit od 13l/a procenata. Trebalo
bi dakle još samo, da se urede potrebne električne cen
trale, pomoću kojih će se vršiti proizvodnja. No tada se
1 P . M ack, A lthof-R agnit, Rittmeister a. D . und Rittergutsbesitzer,
Polet naših poljoprivrednih gazdinstava uslijed pojeftinjavanja troškova
oko proizvodnje. Rasprava o uslugama, što ih poljoprivredi pruža tehnika
strojeva i elektriciteta. Konigsberg 1900.
2 V elik o značenje postigao je zadnjih godina duboki kopač (Cam p
bells), pomoću kojega se postiglo golemih uspjeha u beskišnim predje
lima Sjeverne Amerike. M ogućnost, da se prištedi na ljudima, uzrokovala
je konstruiranje ulagača za skretaljke, strojeve za dizanje sječke itd. Isti
nedostatak ljudskih snaga izazvao je dalje i upotrebljavanje strojeva, ko
jima se prištedi na poslu, kao stroj za dijeljenje koruna, stroj za sadjenje
koruna, apaiati za sušenje, strojevi za držanje sijena itd.
�413
ne će samo pokretati sve moguće mašine, koje se upo
trebljavaju u gospodarstvu, nego će se doći još i do ogrijeva
i osvjetljenja. Pomoću električnih ustanova mogu se osim
stanova i ulica opskrbiti električnim svijetlom i staje, suše,
podrumi, skladišta i tvornice, a kada to traži potreba, može
se noću i žnjeti. Mack je izračunao, da bi se općenitim
uvodjenjem elektricitete u poljoprivredi mogle uštediti dvije
trećine dosadašnjih teglećih životinja (1,741.300 komada),
što bi dalo godišnji čisti prihod od 1.002,989.000 maraka.
Odračunaju li se od te svote troškovi za električnu snagu,
ostaje godišnja ušteda od okruglih 741,794.000 maraka.
Uvodjenje elektricitete daje poljoprivredi sve više značaj
čisto tehničko-industrijskog procesa. Sliku raznolikog upotrebljavanja elektriciteta u poljoprivredi podaje slijedeća
statistika i1
Elektromotorom se mogu goniti: 1. Strojevi, koji po
većavaju čisti p rihod: a) za narudžbu: strojevi za čišćenje
žita, trieuri, električni plugovi (usavršeni razvoj); b) za
žetvu: strojevi za kosidbu (obradjuju se), strojevi za žetvu
krumpira (postoje već u takvoj savršenosti, te bi se jedva
dali dalje usavršavati), ustanove za navodnjivanje 2. Stro
jevi, koji smanjuju troškove: a) dizala, ustanove za rasterećivanje u sušama, elevatori za dizanje žita i slame na
livadama i u sušama, kao i za dizanje sijena na sjenike,
dizala za vreće, sisaljke; b) transportna sredstva: trans
portni žlijebovi i vezovi, kao i puhaljke za čišćenje zrna,
poljske željeznice, koloturi za dizanje teških tere ta ; c) za
prodaju: preše za slamu, mlinovi. 3. Strojevi poljoprivredne
industrije: a) strojevi za spaljivanje i strojevi za fabrikaciju
škroba, vodene sisaljke za svaku svrhu; b) mljekarstvo:
ohladjivači mlijeka, centrifuge, lonci za maslac, preše itd .;
c) mlinovi za rezanje, kružne pile i druge vrsti pila; d)
strojevi za dubenje, skretaljke. 4. Strojevi za pripremanje
krmiva: rezač repe, preše za krumpir, raž itd., vodene
sisaljke. Prem a izvještajima može se već pomoću elektro
motora obavljati 13 postotaka čitavog rada na imanjima,
1 Kurt Krohne, Prošireno uvodjenje elektriciteta u poljoprivredi. E lek
trotehnički časopis 1908., svesci 3 9 do 4 1 .
�414
gotovo sve na ovaj način, ekonomskim iskorišćavanjem
vremena i privrednih sredstava.
Evo, koliko je postignuto, da bi se očistilo i otposlalo
1000 kilograma žita :
Radni sati
1. Kad se sve radnje obavljaju rukom
. . . 104
2. Kad se upotrijebe mali strojevi za čišćenje .
41,4
3. Kad se upotrijebi elektrikom tjerani ormar za
čišćenje s motorom od 20 konjskih snaga .
26,4
4. Kad se ogromni ormar za čišćenje zajedno
sa ulagačem, puhaljkom za sječku i prešom za
slamu tjera motorom od 60 konjskih snaga .
10,5
Sad već ne stoji ništa na putu sveopćem upotreblja
v ah u električnog pluga u poljoprivrednim poduzećima. Kao
i električne transportne željeznice postigli su već i elek
trični aparati za oranje veliki stupanj savršenosti. Veliki i
skupi parni plug radi racijonalno tek na najvećoj površini
zemlje kao plug za duboko oranje. O n u glavnom služi
samo tomu, da bi se postigli što veći prihodi plodova.
Nasuprot tomu može se električni plug jednako upotrijebiti
za oranje u dubinu i ravninu, pa je kadar da osvoji i
srednje gospodarstvo. O n omogućuje obradjivanje strmih
prisoja, gdje na poteškoće nailazi i sam obični plug. On
u velikoj mjeri uštedi na vremenu, kao što će to pokazati
slijedeća tabela troškova kod upotrebe električnog pluga u
poredbi s konjskim, volovskim i parnim plugom.
Troškovi po jutru kod pluženja na
palac srednje dubine
4
K o n j i .....................................
V o l o v i ..............................................
Parni plug, unajmljen od . . .
n
»
«
do . . .
Parni plug, vlastiti od . . . .
••
.»
rt
do . . .
.
Električni plug, konjskih snaga 40
„
..
..
60
»
80
6
8
11
14
2 ,5 0
3 ,6 5
6 ,0 0
7 ,5 0
4 ,5 0
6 ,0 0
2 ,7 0
2 ,6 5
2 ,5 0
3 ,0 0
4 ,6 5
6 ,7 0
8 ,4 0
5 ,0 0
6 ,7 0
3 ,5 5
3 ,4 0
3 ,1 5
4 ,2 0
5 ,8 0
7 ,6 0
9 ,3 5
5 ,8 5
7 ,6 0
4 ,6 0
4 ,3 0
3 ,9 0
7 ,7 0
7 ,9 0
9,1 5
1 1,00
7 ,3 0
9 ,1 5
6 ,2 5
5 ,7 0
5 ,2 0
13 ,3 0
1 0,20
10,70
12,55
8 ,8 5
10,70
7 ,9 5
7 ,1 0
6 ,5 0
�415
Lako dovodjenje i djeljivost električne energije, osobita
jednostavnost posluge i tjeranje električnih strojeva sači
njavaju velike koristi u poljoprivredi, gdje je za dovodjenje
snage potrebna tek jedna tanka žica. A pošto se za upo
trebu električnih strojeva predpostavlja jedna mreža iz cen
trale, jedna organizovana električna mreža, to čak i uvodjenje
elektriciteta u poljoprivredu može biti vezano s e l e k t r o k u l t u r o m , direktnim uplivisanjem elektricitete na rastenje
bilina.
Posljednjih su godina fizijolozi biljaka, a uz njih i
praktični agronomi najrevnije proučavali uplivisanje elektri
citeta na rast i oplodjivanje važnih kulturnih bilina, naro
čito naših žitarica. Ovu je zadaću riješio godine 1906
umrli profesor K. S. Lemstrom. O n je velike plohe kulti
viranog zemljšta prekrio žičanom mrežom, pa je toj mreži
u većini slučajeva pomoću strojeva za influenciranje dao
pozitivnu napetost, dok je negativni pol ležao na tlima, a
onda je za čitave vegetacijone perijode ili kroz jedan dio
nje pustio tamnu struju na takvo pokusno polje, dok je
drugo polje za kontrolu ostalo neuplivisano. Pokusi su
obavljeni u različitim širinama i gotovo svi od reda pokazaše ponajprije povećanje žetvenog prinosa, koji je kolebao
izmedju 30 i preko 100 procenata, zatim skraćenje vre
mena, potrebnog za dozrijevanje’ i napokon znatno bolju
,
kvalitetu. Ali kod ove se metode pojavio cijeli niz prak
tičnih neprilika, koje je znao odstraniti Newman, jedan
engleski gospodar. Njemu je uspjelo, da za Lemstromovu
metodu zainteresira znamenitog engleskog fizičara Oliver
Lodgea. Prem a jednom novijem Lodgeovom izvještaju po
kusi su se od 1906 do 1908 godine protegli na površinu
od 10 hektara, pa se tu pokazalo važnim, da žičana mreža
može nad zemljom visjeti u visini od 5 metara, a da to
ništa ne smeta povoljnom uplivisanju na žetveni prinos.
O va visina dopušta ispod sebe prolaziti posve lagodno
visoko natovarena žetvena kola, a isto se tako pod njom
mogu obavljati svi poljoprivredni poslovi bez smetnje, dok
po Lemstromu žičana mreža ne smije nad bilinama stajati
�416
više od 40 centimetara.1 Različiti mlinari pravili su pokuse
i našli su, da je elektrizovana pšenica dala mnogo bolj&
brašno od one, koja nije bila elektrizovana. 1 tako je novi
način dozrio, da se s uspjehom uvede u poljoprivrednu
praksu i vrtljarstvo.
D a bi se Fowlerov parni plug sa dvije Compoundove
lokomotive mogao iskoristiti, kao što treba, potreban je
areal od 5000 hektara, što znači veću površinu, no što
iznosi sva oraća zemlja velikog broja seoskih općina. R a
čuna se naprimjer, da bi se prištedilo 1600 milijana ma
raka, kad bi se onoliko kultivirano zemljište, koliko je iz
nosilo 1895 godine, obradjivalo najrazličitijim strojevima i
uopće svim savršenijim procesima. Po Ruhlandu3 bi već i
samo suzbijanje žitnih bolesti bilo dovoljno, pa da sadašnji
uvoz žita u Njemačku postane suvišan. U brošuri „Korov
po našim livadama i poljima" od Dr. med. Sonnenberga u
Wormsu veli se, da prema rezultatu jedne službene ankete
u Bavarskoj bavarska poljoprivreda zbog korova u svojim
poljima trpi u žetvi gubitak od 30 procenata na godinu.
Posmatrajući dvije površine od četiri kvadratna metra, od
kojih je jedna bila zarasla u korov, a druga očišćena od
korova,Nowatzki je našao ove rezultate:
Vlati
N a površini zarasloj u korovu
. . . 216
„
„
očišćenoj od korova .
. . 423
Zrna
180
528
Slame
239
1077
grama
„
Dr. v. Riimker, profesor na poljoprivrednome institutu
sveučilišta u Breslavi, izjavljuje, da u cijeloj Njemačkoj ne
ima ni traga od kakvog ekonomisanja hranljivim sastojinama
zemljišta na temelju statistike obradjivanja zemlje Sije se
i obradjuje se zemljište često puta jednostavno po stano
vitoj shemi, bez ikakva razmišljanja i sa tako nesavršenim
i nezgodnim orudjima, te rezultat muka i napora mora
uvijek da bude vrlo neznatan. N j e m a č k i p o l j o p r i 1 M . Breslauer, Uplivisanje elektriciteta na porast bilina. Elektroteh
nički časopis 1908. svezak 38. str. 1915. Pod vodstvom Breslauerovim
gradi se kraj Berlina jedno takovo pokušalište.
2 Dr. G . Ruhland, Tem eljna načela aktualne agrarne politike. Tiibingen 1893, Lauppova knjižara.
�417
vrednicinevršeč
nje s j e me n a , koj e
v. R ii m k e r pokazuje
ranjem sjemena mogao
a k ni r a c i j o n a l n o s o r t i r a
je tako l akposao. Pr of e sor
ovom tabelom, koliko bi se sorti
povećati prinos od hektara:
N e s o r t i rana
od hektara u
kilogramima
Ukupna žetva . . . . 8 0 0 0
Zrna
..................... , , 1668
Slame i pljeve . . . . 6 3 3 2
Težina žetve u
7 7,2
hektolitrima . . . .
Pšenica je davala
Sortirana
od hektara u
kilogramima
10800.
2885
791 5
7 8 ,7
V išak prinosa
sortiranog usjeva
u kilogramima
+ 2800
+ 1217
+ 1583
+
1,5
Višak prinosa uslijed sortiranja iznosi dakle prema toj
tabeli 1200 kilograma zrnja od hektara, koji, procijenjen
sa 15 maraka po dvostrukoj centi, čini novčanu vrijednost
od 180 maraka. A ko se uzme, da troškovi na sortiranje
iznose najviše 4*40 marke, ostaje još č i s t i p r i h o d o d
p r o d a j e s a m o g z r n j a 175*60 m a r a k a o d h e k
tara, ne u r a č u n a v š i o v a m o v i š a k p r i n o s a u
s l ami i pljevi. Na t e m e l j u j e d n o g ni z a r e z u l
t a t a , d o k o j i h j e d o š a o k u š a n j i m a, R i i m k e r
d a l j e i znos i , da s e i z b o r o m sorta, koj e d a j u
najveći prinos, u p o j ed i n i m m j e s t i ma pro
sj ečno mo že žet i više:
raži .
pšenice
ječma
zobi .
9„
m
. 300—700 kilograma zrnja ili oko 42— 98 maraka od hektara
. 300 — 800
„
„
„
45— 120 „
„
..
.2 0 0 — 700
„
„
34— 119 „
„
.2 0 0 - 1 2 0 0
„
„
„
„ 26— 156
„
„
„
„
A ko uzmemo ukupni višak prinosa uslijed sortiranja
sjemena i uslijed pravilnog izbora sorte za pšenicu, onda
bi se pri samoj proizvodnji pšenice prinos mogao povećati
za 1500 d o 2000 k i l o g r a m a z r n a i l i z a 220 d o
295 m a r a k a o d h e k t a r a .
U jednom spisu „Budućnost njemačke poljoprivrede“ 1
pokazuje se, koliki bi se ogroman višak prinosa mogao
postići kod svih poljoprivrednih produkata, kad bi se obil
nim i pametnim gnojenjem — dovoženjem mineralnog dju1 Napisao komercijalni savjetnik Heinrich Albert-Bieberich
radnju učitelja gospodarstva H omutha. Friedenau-Đerlin 1901.
A . Bebel: Ž en a I socijalizam.
uz sa27
�418
breta : superfosfata i djubreta od Thomasovog brašna, kainita i fosfornih kiselina — zemljište osposobilo za veći
prinos. T ada bi se u Njemačkoj od zemljišta, na kome
se goji pjjenica, moglo vrlo lako dobijati prosječni prinos
od 36 dvostrukih centi, a od zemljišta, na kome se goji
raž, prosječni prinos od 24 dvostruka centa od hektara.
A isto tako jedan dobar dio zemljišta, na kome se goji
raž, mogao bi biti boljim gnojenjem i obradjivanjem iskorišćen za proizvodnju pšenice, tako, da bi prosječni prinos
oraće zemlje, na kojoj se goje žitarice za kruh — dvije
petine pšenice, tri petine raži — mogao iznijeti do 28'8
dvostrukih centi od hektara. Kad se oduzme ono, što
treba za sjeme i žito, koje ne valja, onda za prehranu na
roda ostaje 26 dvostrukih centi. Uz 7*9 milijuna hektara,
na kojima se sada goje hljebna žita, mogao bi doći još i
1*5 milijun pašnjaka, zemlje na ugaru i puste zemlje —
lugovi i močvare1 — tako, da bi se pri prosječnom pri
nosu od 26 dvostrukih centi od hektara i obradjenom ze
mljištu od 9*4 milijuna hektara moglo godišnje proizvesti
251 *92 milijuna dvostrukih centi hljebnog žita. Ako se ra
čuna godišnja potrošnja od 175 kilograma po glavi, o n d a
b i b i l o h l j e b n i h ž i t a z a 144 m i l i j u n a l j u d i .
Pri popisu stanovništva godine 1900 imala je Njemačka
okruglo 56,345.000 stanovnika, dakle, prema tadašnjem
stanju tehnike i znanosti njemačka bi zemlja mogla opskr
biti hljebom čak dva i pol puta veće stanovništvo. Pri
sadašnjem načinu privrede, rastepenom privatnom posjedu,
Njemačka je prinudjena, da uvozi iz inozemstva prosječno
jednu devetinu hljebnih žita, koja su joj potrebna. Ako bi
se htjelo, da se pri sadašnjem načinu privredjivanja pro
izvodi ma i približno onoliki prinos, to bi izazvalo tako
visoke cijene životnih namirnica, te većina ljudi ne bi bila
u stanju kupovati ih, čime bi bio promašen cilj. Samo se
komunističkom proizvodnjom na najsavršenijem stupnju
mogu postići oni rezultati, a na ovo, razumije se, spome
1 O d sadašnjih 5 milijuna hektara puste zemlje, v zemlje na ugaru
pašnjaka i t. d. odračunata su 4 */* milijuna hektara. Sto je od toga iz
višega pošumljeno, moglo bi se postići promjenom u oraću zemlju ili
pašnjake.
�419
nuti pisci i ne pomišljaju. Po jednom računu, koji su oni
sastavili, organizovanjem intenzivnije kulture, moglo bi se
u njemačkoj poljoprivredi proizvesti v i š e :
H ljebnih ž i t a .................................... 145.1 milijuna dvostrukih centi
K r u m p i r a ...................................... 4 4 4 ,0
„
„
„
Z ob i, ječma, graška i boba .
7 6 ,7
„
„
»
......................................... 146,2
„
„
„
Sijena
O t a v e ....................................................110,0
Krmivo r e p e ................................. 2 2 6 ,0
„
„
„
A ako uzmemo u obzir još i to, da bi se prema predlozima Mackovim, koje gore navedosmo, uvodjenjem elek
triciteta uštedio vrlo velik broj životinja za teglenje, onda
bi se gojenje stoke za klanje moglo u znatnoj mjeri pove
ćati, ili bi se zemljište, koje je zato potrebno, iskoristilo
za kultiviranje ljudske hrane.
Drugo jedno područje poljoprivredne djelatnosti, koja
se u mnogo većoj mjeri dade eksploatisati, jest gojenje
peradi i proizvodnja jaja. Vrijednost jaja, koja se godimice
uvoze u Njemačku, iznosi od prilike 149,7 milijuna ma
raka (1907), a vrijednost žive pernate živine preko 40 mi
lijuna maraka. Na ovim različitim oblastima još su veoma
zaostale ustanove za gajenje i kulturu. Dalje, koncentracija
staja, stovarišta svih vrsta, podruma, odjeljenja za krmu i
hranjenje stoke, radionica djubreta, što će sve biti poslje
dica koncentracije gazdinstava, ne će samo uštediti vrlo
mnogo vremena, snage i materijala, već će to biti mnogo
zgodnije i za racijonalno iskorišćivanje, što je kod sitnih
i srednjih poduzeća nemoguće, a kod krupnih rijedak slučaj.
Kako su primjerice jadne higijenske ustanove u velikoj
većini staja, kako je oskudna hrana i njega stoke i pernate
živine! D a su čistoća, svijetlo i uzduh isto tako potrebni
životinjama kao i ljudima i da povoljno utiču na njihovo
zdravlje, to je još malo poznata činjenica seljaku iz dva
desetog stoljeća. A samo se sobom razumije, da će se
ispunjavanjem ovih uslova mlijeko, maslac, sir, jaja, med,
meso dobivati i proizvoditi pod mnogo racijonalnijim, zdra
vijim i korisnijim odnosima.
A vještim spajanjem i iskorišćivanjem ljudskih i mašinskih snaga, koje stoje na raspoloženju, ne samo da će
�420
se usavršiti u neslućenoj mjeri obradjivanje zemljišta, već
i^ samo prikupljanje ploda. Podizanje velikih* prostorija za
čuvanje ploda, sušnica i t. d. omogućit će žetvu, ma ka
kovo bilo vrijeme, a brzim prikupljanjem onoga, što je
požeto, izbjeći će se golemim gubicima, koji su danas
tako česti. Tako, kako v. d. Goltz tvrdi, pri jednoj jedinoj
žetvi, kad je nepovoljno vrijeme, u Mecklenburgu propadne
žetvenoga prinosa u vrijednosti od 8 do 9 miijuna ma
raka, u okružju Konigsberg u vrijednosti od 12 do 15
milijuna maraka.
5. Vinogradarstvo u budućnosti.
Isto će tako i kultura voća, jagoda i povrća dosegnuti
u budućnosti toliki razvitak, kakav se danas drži nemo
gućim, i umnožit će u velike njihov prinos. Koliko se kod
nas još griješi obzirom na voćarstvo, i ako baš Njemačka
ima osobito povoljno podneblje za gojenje jabuka, vidi se
otuda, što se godišnje uvozi više od 40 milijuna maraka
svježeg voća, a preko 20 milijuna osušenog. Dovoljno je
samo jednim pogledom pogledati na loše stanje naših
voćaka u ogromnom dijelu Njemačke, čak i u zemljama,
koje su zbog svoga voćarstva izašle na glas, kao Wiirttemberg, pa da stvar postane pojmljivom. Ovdje se pruža
veliko polje djelatnosti poljoprivrednoj i vrtljarskoj. Slično
je i s kulturom jagoda, koja je tek u svom početku.
Primjenom umjetne toplote i vlage u velikim, zaštićenim
dvoranama omogućit će se gojenje povrća, voća i jagoda
na veliko i u svako doba godine. Dućani cvijeća u našim
velikim gradovima proizvode usred najoštrije zime cvijet,
koji se natječe s onim, što se u ljetu nalazi. Jedan od
najveličanstvenijih napredaka u oblasti umjetnog voćarstva
predstavlja na primjer umjetni „vinograd“ ravnatelja vrta
H aupta u Đnegu u Sleziji, koji je medjutim našao veliki
broj podražavača, a koji je još odavno imao predhodnika
u drugim zemljama, primjerice u Engleskoj. Njegovo ure
djenje i rezultati opisani su u „Vossovim Novinama** od
27. rujna 1890. tako zamamljivo, te možemo ovdje iznijeti
izvadak iz toga opisa. U tom se listu kaže:
�421
„Na jednoj gotovo kvadratnoj površini od 500 kva
dratnih metara, to jest na jednoj petini jutra, podignula je
staklena kućica od 4,5 do 5 metara visine, ćiji su zidovi
okrenuti taćno prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu. U
smjeru od juga prema sjeveru namješteno je u dvanaest
redova sve dva po dva stupca, na razmaku od 1,8 metra,
na koje se u isti mah oslanja i ravan krov. T u se nalazi
jedna gredica od 1.25 metra dubine na jednom nasipu
debelom 25 centimetara, kroz koji prolaze cijevi za dre
nažu zajedno sa vertikalnim cijevima za ventilaciju zemlje.
U ovu gredicu, čija je tvrda zemlja napravljena mekšom,
rahlijom i plodnijom na taj naćin, što je u nju nabacan
kreć i malter, pijesak, staro djubre, brašno od kosti i kali
jeva sol, gospodin H aupt je zasadio uz one stupce tristotineišezdeset ćokota svih vrsta, koji u rajnskim vinogradima
daju najplemenitije sokove od vinove loze, dakle: bijeli i
crveni rizling, traminac, bijeli i plavi muškat i burgundovac.
„Ventilacija ove prostorije vrši se pored više otvora na
zidovima pomoću velikih jezićaca na krovu, koji se pro
stiru u dužinu od 20 metara. O ve jezićce zatvara i otvara
neka vrsta gvozdene poluge, snabdjevene jednim zavrtnjem
i rućicom, tako da se mogu držati u svakom položaju, ma
kolika bila bura. Cokoti se navodnjavaju pomoću 26 tuševa,
koji su pričvršćeni za cijevi od kaučuka, od kojih je svaka
dugačka 1,25 metar i visi na jednom vodovodu, koji je
doveden gore. A li je gospodin H aupt uveo u svojoj ,vinarskoj radnji' i svom .vinogradu' jedno zbilja duhovito sred
stvo za brzo i izobilno navodnjavanje: a p a r a t z a
u m j e t n o p r a v l j e n j e k i š e . Gore ispod krova na
laze se četiri duge bakrene cijevi, koje su u razmacima
od pol metra fino izbušene. Fini mlazovi vode, koji izlaze
kroz te otvore, padaju u mala okrugla sita od prozorske
gaze i prolazeći kroz njih raspadaju se u snop tanahnih
mlazova kao vodoskok: da bi se bašta tuševima dobro
nakvasila, potrebno je uvijek po nekoliko sa ti; ovdje me
djutim treba tek okrenuti pipac i po cijeloj kući struji blaga,
svježa kiša, padajući odozgo ravnomjerno na čokote, zemlju
i stepenice od granitnih pločica. Temperatura, koja nije
izazvana nikakvim umjetnim grijanjem, već povećana samo
�422
prirodnim svojstvima jedne staklene baste, iznosi 8 do 10
stupnjeva Reaumura više od temperature vanjskoga uzdu ha.
Da bi se čokoti očuvali od najstrašnijeg i najopasnijeg ne
prijatelja, filoksere, ako bi se ona slučajno javila, dovoljno
je samo zatvoriti sve cijevi za drenažu, a otvoriti sve pipce
na vodovodima. Kao što je poznato, ovaj neprijatelj ne
može da se održi na ovlaženim čokotima. O d bure, hlad
noće, mrazova, prekomjernih kiša čuvaju umjetni vinograd
stakleni krov i zidovi; od tuče fine rešetke od žica, kojima
je prekriven krov; od suše sprave za umjetno pravljenje
kiše. Vinogradar ovog .vinograda* sam glavom vedri i oblači
nad njime i može se smijati opasnostima svih nenadanih
ćudi i zloba ,ravnodušne* ili okrutne prirode, koje prijete
da sasvim unište plod tolikih muka i napora običnog vino
gradara.
,,Ono,v što je gospodin H aupt očekivao, potpuno se
ispunilo. Cokoti su odlično uspijevali u ravnomjernoj toploj
klimi. Groždje je potpuno i sasvim sazrelo i dalo je već
u jesen 1685. takav mošt, da on po bogatoj sadržini šećera,
a maloj količini kiselina nije ni po čemu zaostajao iza
mošta, koji se dobijao u rajnskim predjelima. Isto je tako
izvrsno uspijevalo groždje slijedeće godine i nepovoljne
1887. godine. U ovom se prostoru, kad čokoti budu do
stigli svoju potpunu visinu od 5 metara i ponijeli guste
grozdove sve do vrha, može godišnje proizvoditi oko 20
hektolitara vina, i tada troškovi oko proizvodnje jedne
boce najfinijega vina ne će stajati više od 40 pfeniga.
„Ovaj potpuno tvornički način proizvodnje novoga vino
gradarstva daje najveće i najravnomjernije prinose, a mi
ne možemo da vidimo ni jednu okolnost, koja bi ga
mogla u čem spriječavati, kad bi se on vršio na veliko.
Staklene bašče ove vrsti, zahvatajući Ve jutra zemlje, mogu
se bez sumnje podići i na ostalim velikim poljskim dobrima
sa istim spravama za ventilaciju i navodnjavanje, drenažu
i proizvodjenje kiše. I u njima će vegetacija niknuti još za
nekoliko tjedana prije, nego na otvorenom polju, loza će
biti zaštićena od svibanjskih mrazova, kiše, hladnoće za
vrijeme cvjetanja, od suše za vrijeme, dok izbijaju zrna,
od ptica, koje kljucaju, i ljudi, koji kradu groždje, od vlage
�423
za vrijeme zrijenja, od filoksere za vrijeme cijele godine i
visjet će do studenog prosinca na čokotu. U svom pre
davanju, koje je 1888. držao pred društvom za unapredjivanje vrtljarstva, koje ga je tada posjetilo, predavanju,
iz kojega sam i ja uzeo nekoliko tehničkih podataka za
opis ovoga .vinograda*, pronalažač i osnivač njegov razvio
je pri kraju još i ovu zamamljivu perspektivu budućnosti:
Pošto je ova vrsta vinogradarstva moguća po cijeloj Nje
mačkoj, a naročito i na zemljištu, koje je inače neplodno,
pjeskovito i kamenito (kao na primjer na najgorem zem
ljištu Marke), koje se na ovaj način može učiniti urbarnim:
nakvasiti, onda se iz toga vidi, od koliko je velikog kul
turnog interesa po zemlju takvo .vinogradarstvo pod staklom*.
Mogao bih ovu kulturu nazvati . v i n o g r a d a r s t v o m
b u d u ć n o s t i ‘.“
Pisac zatim opisuje, kako je vino, dobiveno iz toga
groždja, naišlo na najveću pohvalu stručnjaka, pa d odaje:
„da vinograd ostavlja dovoljno prostora i za njegovanje
drugih nuzgrednih, takodjer rentabilnih kultura. T ako na
primjer gospodin H aupt izmedju svaka dva čokota zasadjuje po jedan grm ruža, koji u travnju i svibnju daje
jedan divan bokor, a uz istočni i zapadni zid breskve, čiji
bujni cvijet u travnju daje unutrašnjosti ove staklene vinske
palače tako čaroban izgled, te to podsjeća na priče**. U
novije .vrijeme poklanja ovom načinu voćarstva mnogo
pažnje naročito Belgija. No i u Njemačkoj ima ta metoda
kultivisanja velik opseg, primjerice gajenje ananasa.
Ništa ne priječi, da se još u mnogo veličanstvenijem
objamu zavedu slične ustanove za najrazličitije vrsti kultura,
tako da nam mnogi produkti donesu dvaput ili triput veću
žetvu, koja će nam omogućiti i luksus. Danas su takva
poduzeća u prvom redu pitanje rentabilnosti, a do njihovih
produkata dolaze tek privilegovani članovi društva, koji
mogu za njih platiti. Socijalističko društvo ne zna ni za
kakvo drugo pitanje, do za to, ima li dovoljno radnih
snaga, a ako toga ima dovoljno, onda će se djelo izvesti
na korist sviju.
�424
6. Mjere proti iscrpljenju zemljišta.
1 tako vidimo, kako se već u današnjim prilikama utire
put za potpun preobražaj u načinu ishrane. A l i j e i s
korišćavanje
svih ovih otkrića
sporo,
da ne m o ž e bi ti spor i j e, jer m o ć n e k l a s e
— agrarci i njihovi socijalni i politički
p o m a g a č i — i m a j u n a j v i š e i n t e r e s a u t o me ,
da se ova o t k r i ć a ne p r i m i j e n e u praksi.
Istina, u proljeće se svake nedjelje u svim crkvama moli
za dobru žetvu, ali uvijek sa onom tihom rezervom, sa
kojom se, kako se veli, mole poklonici svetog Florijana:
Sveti Florijane, zaštiti moju kuću, uždi drugu I Jer ako je
žetva u svim zemljama dobra, onda cijene silno padnu, a
od toga agrarca obuzima jeza. Njemu škodi ono, što svim
drugima koristi, i zbog toga je on potajni protivnik svakog
izuma i otkrića, koje ne donosi koristi samo njemu, već i
ostalima. Naše je društvo posvuda u protuslovlju sa samim
sobom.
Uzdržavanje zemljišta u plodnom stanju i povećavanje
njegove plodnosti ovisi u prvom redu od dovoljno gnojiva
materijala. Zbog toga će dobijanje gnoja biti i za novo
društvo jedna od najvažnijih zadaća.1
Gnoj je za zemlju ono, što je za čovjeka hrana, i za
zemlju nije s v a k i gnoj od jednake vrijednosti, kao što
ni za čovjeka svaka hrana nije jednako hraniva. Zemlji se
moraju vratiti baš oni sastavni kemijski dijelovi, koje je
1 „Ima jedan recept za plodnost polja i za vječito trajanje njihovih
p rinosa; ako se ovo sredstvo dosljedno primjenjuje, donijet će poljo
privredi više koristi, nego li ijed n a mjera dosada; on je u ovom e: Svaki
gospodar, koji odveze u grad vreću žita, ili centu riže, ili repe, krumpira
i t. d., morao bi, kao kineski kuli, da donese sa sobom iz grada isto
toliko (ako je moguće, i više) sastavnih dijelova zemlje, koliko je utro
šeno na taj plod, pa da vrati polju ono, što mu je oduzeto; on ne treba
da 8 prezirom gleda nijednu ljusku od krumpira, nijednu slamku, već
uvijek mora misliti na to, da jednom njegovom krumpiru treba ljuska, a
jednom njegovom klasu vlat. Izdatak njegov za taj uvoz je neznatan, a
ulagaaje sigurno, nijedaa štedionica nije sigurnija i uijedan kapital ne
donosi veću rentu; površina njegova polja p o d v o s t r u č i t c e s e
s v o j i m p r i n o s o m v e ć z a d e s e t g o d i n a , on će proizvoditi
više zrna, više mesa i više sira, a da ne utroši više rada ni vremena, i
�425
ona izgubila u jednoj žetvi, a moraju joj se u pojačanoj
mjeri dati oni sastavni kemijski dijelovi, koji su u prvom
redu potrebni, da bi se na njoj mogla gojiti jedna odredjena vrsta bilina. I zato će studij kemije i njezino prak
tično primjenjivanje postići toliki stepen, kakav se danas
ni ne sluti.
Tvari životinjskih i ljudskih otpadaka sadrže sve one
kemijske sastojine, koje su potrebne za ponovno proizvodjenje ljudske hrane Mora se dakle nastojati, da se do
njih dodje u što većoj mjeri i da se one što racijonalnije
rasporedjuju. U tom se danas vrlo mnogo griješi. Naročito
su gradovi i industrijska mjesta, kamo se hrana dovozi u
grdnim količinama, a otkuda se vraća zemlji tek jedan
mali dio najdragocjenijih izmetina i otpadaka. Posljedica je
ta, da dobra, udaljena od gradova i industrijskih mjesta,
koja svake godine najveći dio svojih produkata izvoze
tamo, osjećaju veliku oskudicu u materijalu za gnojenje —
jer najčešće puta nije dovoljno djubre ljudi i stoke, koji
živu na tim imanjima, pošto oni troše samo jedan dio
žetve — i tako bi zavladao pljačkaški sistem, koji bi ze
mljištu oduzimao snage i smanjivao žetve, da se dovažanjem umjetnoga gnoja ne nadoknadjuje oskudica prirodnog.
Sve zemlje, koje proizvode poljoprivredne proizvode, a
nikako ne vrše gnojenje, moraju prije ili kasnije propasti
zbog iscrpljenosti zemljišta, tako Ugarska, Rusija, države
oko Dunava i t. d.
Liebig je polovicom prošlog stoljeća razvio teoriju o
načinu, na koji će se oraćoj zemlji nadoknaditi iscrpljene
materije i otuda je slijedilo upotrebljavanje koncentriranoga
gnoja. Schulze-Lupitz je upozorio na to, kako su izvjesne
biljke, ma da nikako nisu nadjubrivane dušikom, ipak obo
gaćivale zemlju dušikom, jedan fenomen, koji je objasnio
on tada ne će nemirno očekivati nova nepoznata sredstva, kojih nema,
da mu na drugi neki način učine polje plodnim . . . Stare kosti, čadja,
pepeo, izlužen ili neizlužen, krv životinja i otpatci svake vrsti trebali bi
da se sakupljaju u naročitim zavodima, pa da se odatle razašilju . . .
V lad e i redarstvene oblasti u gradovima morale bi se brinuti za to, da
s e zgodno udešenim djubriitima i kloakama spriječi gubitak ovih tvari.“
L iebig, Kemijski listovi. Leipzig i H eidelberg 1865.
�426
i riješio Hellriegel. O n je pokazao, da su milijarde bakcila
one, koje u symbiozi sa stanovitim mahunastim plodovima
dobavljaju neposredno iz uzduha dušik i stavljaju biljkama
na raspoloženje.1 Dok agrikulturna kemija predstavlja od
vremena Liebigova jednu stranu naučnoga kultiviranja zem
ljišta, dotle agrikulturna bakteriologija predstavlja drugu
stranu. Osim toga Njemačka ima u svojim rudnicima kalija
i kainita u Thomasovu brašnu, u superfofatu i fosfornoj ki
selini cijeli niz izvora mineralnog djubreta i kad bi se ono
pravilno upotrijebilo, a zemlja razumno obradjivala, mogle
bi se proizvoditi ogromne količine hrane.
O značenju ovih raznovrsnih umjetnih sredstava za
gnojivo pruža sliku podatak, što ih je Njemačka g. 1906.
potrošila za 300 milijuna maraka, od toga sumpornokiselog
amonijaka za 58,3 milijuna, čilske salitre za 120, dok
ostatak otpada na Thomasovo brašno i superfosfat, kalijeve
soli, guano i ostale vrsti gnojivih sredstava. O d ovih je
sredstava za djubrenje najvažnije djubrenje dušikom. Koliko
je vanredno njegovo djelovanje, pokazuje slijedeče. Dok
je nasuprot dobrom nagnojivanju prema Wagnerovim istra
živanjima prinos zobi na hessenskom zemljištu pomanj
kanjem fosforne kiseline spao za 17 procenata, pomanj
kanjem kalija za 19 procenata, dotle je pomanjkanjem du
šika spao za 89 procenata. U svim je pokusima, računajuči kao s jednom godinom i jednim hektarom, postignuto
čistog dob itk a: 96 maraka, ako se djubrilo potpuno, 62
marke, ako je u potpunom djubretu manjkao kalij, 48 ma
raka, kad je u djubretu falila fosforna kiselina, 5 maraka,
kad je manjkao dušik. Izračunato je, da bi Njemačka,
podvostručivši svoje djubrenje dušikom, ne samo pokrila
svoje potrepštine žita i krumpira, več bi joj ostale i zna
menite količine za izvoz. A izvori ovih najvrjednijih gno
jivih sredstava, naslage salitre u Chili, naslage guana isto
tako, brzo se iscrpljuju, dok je sve veča potreba dušikovih
preparata — u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i po
1 Njemačka poljoprivreda u početku novog stoljeća. Svečan govor,
držan na kraljevskoj gospodarskoj akademiji dne 12. siječnja 1900. po
Dr. M aksu Delbriicku.
�427
sljednjih deset godišta u Saveznim Državama Amerike.
Engleski kemičar William Crookes nabacio je to pitanje
već u godini 1899. i označio, da to pitanje ima daleko
veće značenje, nego li mogućnost skorog iscrpljenja britskih
ugljenika. Prema tomu smatraše on glavnim zadatkom ke
mije riješenje problema, kako da se dušična sredstva za
djubrenje proizvode iz golemog rezervoara dušičnog, iz uzduha. T reba tek podsjetiti na to, da kvantum zraka, na
lazeći se nad jednim kvadratnim centimetrom zemlje, važe
okruglo jedan kilogram i da su od toga četiri petine dušik,
odakle izlazi, da zemaljska atmosfera sadrži okruglih 4000
milijuna tona dušika, Sadašnja godišnja potrošnja salitre
odgovara 300.000 tonama dušika. K ad dakle i ne bi po
stojala mogućnost nadoknadjivanja dušikom, njegov bi ke
mijski spoj bio dovoljan, da pokrije za vrijeme od 14000
milijuna godina današnju potrebu salitra.
I ovaj je zadatak medjutim već riješen. V eć godine
1899. stvorili su A . Frank i N. Caro djelovanjem atmos
ferskog dušika na kalcijev karbid (vapno i ugljen) uz visoku
temperaturu kalcijev cyjanamid, koji u svom sirovom stanju
sadrži 14 do 22 procenta dušika. Novo sredstvo za gno
jenje uvedeno je u trgovinu pod imenom vapnenog dušika.
Ali to nije jedino. Norvežanima E. Birkelandu i S. Eydeu
uspjelo je godine 1903. izgorio dušik pomoću elek
tricitete pretvoriti u salitrenu kiselinu. Ovaj drugi po
stupak daje jedan produkat, koji je u svakom pogledu
ravan čilskoj salitri, pa je na nekim vrstima zemlje čak i
nadmašuje. O d nekoliko godina ovamo taj se produkat na
njemačkom tržištu gnojem prodaje pod imenom norveške
salitre. A godine 1903 uspjelo je O ttu Schonherru naći
jedan proces, koji je u tehničkom pogledu još korisniji od
Birkeland'Eydeova procesa. Osim električne snage taj po
stupak treba tek najjeftinije materijalije, naime vodu i
vapnenac. Nasuprot tomu za stvaranje vapnenoga dušika
potreban je još i ugljen, te se potrebni dušik ne moze upo
trijebiti u obliku uzduha, već se od njega mora naročito
odijeliti. I tako je u poljopvrivredu uvedeno novo jedno
sredstvo za djubrenje, koje se proizvodi pomoću čistog
�428
tehničko-industrijskog procesa stojeći na raspoloženju u
bezmjernim količinama. 1
Po A . Miilleru jedan zdrav, odrastao čovjek luči go
dišnje popriječno 48,5 kilograma čvrstih i 438 kilograma
tekućih ekskremenata. Prema današnjem stanju cijena za
gnojivo, kad bi se tolika materija mogla upotrijebiti bez
gubitka uslijed isparivanja i t. d., predstavlja vrijednost od
5, 15 maraka. Velika poteškoća za potpuno iskorišćavanje
ovih materija jest u glavnom u podizanju zgodnih i pro
stranih ustanova, gdje će se one sakupljati, i u velikim
transportnim troškovima. Veliki dio ekskremenata iz gra
dova odvodi se u naše rijeke i prlja ih. Isto se tako naj
veći dio otpadaka po kuhinjama, zanatlijskim radionicama i
tvornicama lakomišljeno baca, dok bi se i on takodjer
mogao upotrijebiti kao djubre.
Novo će društvo naći sredstva i načina, da toj rastroš
nosti stane na put. Ono će riješiti lakše ovo pitanje, pa
i na taj način, š t o ć e u n j e m u v e l i k i g r a d o v i
p o č e t i p o s t e p e n o da i š č e z a v a j u , j e r će se
stanovništvo decentralizovati.
7. Ukidanje suprotnosti medju gradom i ladanjem.
Današnje podizanje naših velikih gradova nitko ne će
smatrati kao zdrav produkat. Vladajući industrijski i pri
vredni sistem odvodi postojano velike mase pučanstva u
velike gradove. Tam o je glavno sjedište industrije i trgo
vine, tamo se sastaju prometni putovi, tamo sjede posjed
1 P o profesoru Đernthsenu, O solnoj kiselini u uzduhu. Predavanje,
držano na sedmom medjunarodnom kongresu u Londonu. Časopis za pri
mijenjenu kemiju. 1909, svezak 2 4 . Pošto nova industrija za proizvodjenje
elektriciteta potrebuje jeftinih vodenih snaga, badenska tvornica anilina i
sode i druge njemačke kemijske tvornice u savezu sa norveško-francuskim
društvom, što su ga osnovali Birkeland-Eyde, osiguraše sebi prikladne
vodene snage u Norveškoj. O snovala su so dva društva, svako a dio
ničkim kapitalom od 1 6 ,000.000 kruna, za iskoriščivanje norveških vodenih
snaga i za proizvodjenje salitre. Osim toga je badenska tvornica anilina
i sode zamolila bavarsku vladu zu koncesijoniranje jednog nacrta, kojim
bi se imalo zadobiti oko 5 0 .0 0 0 električnih konjskih snaga iz A lze i
urediti jedna tvornica blizu Burghausena u južnoistočnoj Bavarskoj.
�429
nici velikih blaga, centralne oblasti, vojnička zapovjedništva,
viša sudišta. Tam o su veliki obrazovni zavodi, umjetničke
akademije, velika uživališta i zabavišta, izložbe, muzeji, ka
zališta, koncertne dvorane i t. d. Onamo tisuće vuče
zvanje, tisuće uživanja, još više tisuća njih vuče onamo
nada u lakšu zaslužbu i ugodniji život.1
Ali ovo stvaranje velikih gradova, izraženo slikovito,
ostavlja dojam čovjeka, kome se trbuh neprestano pove
ćava, dok medjutim noge bivaju sve tanje i tanje, tako, te
najposlije nijesu kadre nositi toliki teret. U neposrednoj
blizini ovih gradova sva sela dobivaju isto tako gradski ka
rakter i u njima se proletarijat nagomilava. Njihove općine
koje su najvećim dijelom bez ikakva imanja, moraju do vr
hunca da naprežu poresku svoju snagu, pa opet ne mogu
da zadovolje zahtjevima, koji se stavljaju. Približe li se na
pokon velikome gradu ili ovaj njima, one ulete u nj baš
kao planeta, koja se odviše približila suncu. Ali se ovim
ništa ne poboljšavaju životni uslovi cjelokupnoga gradskog
pučanstva. O ni dapače bivaju sve nepovoljniji uslijed nagomilavanja gomila u prenapunjenim stanovima. Ovo nagomilavanje masa, koje se pod današnjim razvitkom mora vr
šiti i koje na neki način predstavlja revolucionarna središta,
doigrati će svoju ulogu uvodjenjem novog društva. O d toga
časa bit će potrebno, da se te mase rasturaju, a to će se
1 Prema popisu stanovništva od 12. lipnja 1907. Njemačka je imala
42 velegrada s preko 100 0 0 0 stanovnika. G odine 1816. postojala su
Njemačkoj samo 2 grada, svaki s preko 1 0 0 .0 0 0 1871. bilo ih je samo
8. Berlin je godine 1871. brojio okruglo 8 2 6 .0 0 0 , 1900. — 1888000,
1905 — 2 0 4 0 1 4 8 , narastao je dakle više nego za dvostruko (147 pro
cenata) „V eliki B erlin- brojio je 1871. - 8 7 5 3 2 8 , 1900. - 2 4 6 9 0 0 9
stanovnika. G odine 1907. imala su 4 2 velegrada 1 1 7 90000 stanovnika.
V eliki broj ovih velegradova osjetio se primoran, da industrijom bogata
predgradja, koja prema broju svojih stanovnika predstavljaju čitave gra
dove, uzme u svoju gradsku vezu, čime se broj stanovništva jednim
mahom silno povećao. U razdoblju od 1885. do 1905. porastao je
Leipzig od 1 7 0.000 na 5 0 3 .6 7 2 stanovnika, Koln od 161 0 0 0 na 4 2 8 .7 2 2 ,
Magdeburg od I l 4 .0 0 0 na 2 4 0 .6 3 3 , M iinchen od 2 7 0 .0 0 0 na 5 3 8 9 8 3 .
Breslau od 2 9 9 0 0 0 na 4 7 0 9 0 4 , Frankfurt na M . od 154000 na 3 4 4 .9 7 8 ,
Hannover od 140.000 na 2 5 0 .0 2 4 , Dusseldorf od 115 0 0 0 na 2 5 3 .2 7 4 ,
Niirnberg od 115 .0 0 0 na 2 9 4 .4 2 6 , Chemnitz od 1 1 1.000 na 2 9 4 .9 2 7 ,
E ssen od 6 5 .0 7 4 na 2 3 9 .6 9 2 stanovnika i t. d.
�430
izvršiti jednim procesom, koji je suprotan današnjem,
p o š t o će s a d a o b r a t n o s t a n o v n i š t v o iz ve
l i k i h g r a d o v a o d l a z i t i u sel a, t amo o s n i
vati nove općine, koje odg ovaraju promi
jen jenim prilikama, i svoju ind ust rij sk u
d j e l a t n o s t s p o j i t i sa p o l j o p r i v r e d n o m .
Čim gradsko stanovništvo usavršenjem saobraćajnog si
stema, načina za proizvodnju i t. d. dobije mogućnosti, da
prenese na selo sve, čime je naviklo podmirivati svoje kul
turne potrebe, da tamo opet ima svoje obrazovne zavode,
muzeje, kazališta, koncertne dvorane, biblioteke, društvene
lokale i t. d., iseljivanje će odmah započeti. Život će imati
sve ugodnosti dosadašnjeg velegradskog života b e z n j e
g o v i h š t e t n i h s t r a n a . Stanovništvo će stanovati
daleko zdravije i ugodnije. Poljoprivredno pučanstvo sudje
lovati će u industriji, a industrijsko stanovništvo u poljo
djelstvu i vrtljarstvu, jedno mijenjanje zanimanja, u kome
danas može da uživa tek mali broj ljudi, pa i to pod
uvjetom prekomjernog radnog vremena i napora.
Kao god na svim područjima, tako i ovdje buržoasko
društvo razvija stvari u ovome pravcu prenoseći na selo
iz godine u godinu sve veći broj industrijskih poduzeća.
Nepovoljni životni uslovi velikoga grada, skupe stanarine,
povišice plaća primoravaju mnoge poduzetnike na ovo ise
ljavanje. S druge strane krupni posjednici postaju sve više
industrijalcima (tvorničari šećera, rakije, piva, cementa, robe
od ilovače, crijepova, drvene preradbe, papira i t. d ). Pa
već i danas po predgradjima velikih gradova stanuju dese
tine hiljada onih, koji rade u tim gradovima, a kojima usa
vršena saobraćajna sredstva omogućuju stanovanje po pred
gradjima.
D e c e n t r a l i z o v a n j e m p u č a n s tv a iščez
nut i će i s a d a š n j a s u p r o t n o s t izmedju seo
skog i gradskog stanovništva.
Seljak, taj moderni helot, koji je dosada, osamljen na
selu, bio odsiječen od svakoga kulturnog razvitka, postat
će sada slobodnim čovjekom, jer će biti kulturnim čovje
�431
kom u najvećoj mjeri.1 Negdašnja želja kneza Bismarcka,
da vidi uništene velike gradove, bit će ispunjena, ali u
sasvim drugom smislu, no što je on očekivao.*
Dvadesetitreće
poglavlje.
Ukidanje države.
A ko pregledamo ono, što smo dosad izložili, naći ćemo,
da će ukidanjem privatnog vlasništva .nad sredstvima za
proizvodnju i njegovim preobražajem u društveno vlasništvo
nestati pomalo množina zala, što ih buržoasko društvo na
svakom svom koraku pokazuje, a koja postaju sve nesnosnija. Vladavina jedne klase prestaje, društvo razvija cje
lokupnu svoju djelatnost po planu, koji je samo sebi utvr
dilo i samo sobom upravlja i samo sebe nadzire. Kao god
što se ukidanjem najamnoga sistema onemogućuje svaka
eksploatacija čovjeka čovjekom, isto će tako sad prestati i
svaka prevara i podvala, patvaranje životnih namirnica,
špekulacija na burzi i t. d. Dvorane Mammonova hrama
stajati će prazne, jer su državni papiri, akcije, mjenice i
1 Profesor A d olf W agner kaže ovo u svom već citiranom djelu „U d ž
benik političke ekonomije" od Raua : „Privatno, sitno seosko vlasništvo
nad zemljom sačinjava ekonomski temelj za jedan vrlo važan dio stanov
ništva, za jedan nezavisan, samostalan seljački položaj i funkciju, temelj,
koji se ne može zamijeniti nikojim drugim “ D a se autor za ljubav svojih
konzervativnih prijatelja ne oduševljava a tout prix sitnim seljakom, on bi
naše sitne seljake morao smatrati kao jednu vrstu najsiromašnijih ljudi.
Sitni seljak je u d a n a š n j i m prilikama gotovo nepristupačan za višu
kulturu, on se napreže od jutra do mraka vršeći najteži rad, a često puta
živi gore i od psa. M eso, maslo, jaja, mlijeko, koje' proizvodi, ne uživa
on, već to proizvodi za d ruge, on se u sadašnjim odnosima ne može
uspeti ni na kakav viši stupanj života, pa zbog toga postaje elementom,
koji s p r i j e č a v a k u l t u r u . Tko voli natražnjaštvo zbog toga, što mu
to ide u račun, taj može biti zadovoljan, što ovaj društveni sloj i dalje
egzistira ; medjutim ljudski napredak traži, da on iščezne.
* K nez Bismarck jo u erfurtskome „Parlamentu za uniju" od 1850
grmio proti velikim gradovima „kao ognjištima revolucije", koja treba srav
niti sa zemljom. O n je imao pravo, gradjansko društvo stvara u moder
nom proletarijatu svoje „grobare".
�432
obveznice, hipotekarni listovi postali papirom za umatanje.
Schillerova riječ: „Neka se uništi naša knjiga dugova, neka
se umiri cio svijet'4, bit će sama stvarnost, a biblijska
riječ: ,,U znoju svoga lica jesti ćeš kruh“, vrijedit će od
sada i za burzovske junake i trutove kapitalističke. M e
djutim rad, koji će oni kao ravnopravni članovi društva
imati da obavljaju, ne će ih udaviti, nego će im u fizičkom
pogledu još i koristiti. Briga oko posjeda, koju je po pate
tičnim uvjeravanjima naših poduzetnika i kapitalista često
puta teže podnositi, no nesigurnu i bijednu sudbinu rad
ničku, bit će im sasvim skinuta s ramena. Naši burzanci
bit će poštedjeni od svih uzbudjenja prilikom špekulacija,
koje od njih izazivaju toliko srčanih bolova i kaplja i prouzrokuju nervoznost. 1 oni i njihovi potomci živjeti će b e z
b r i ž n o i osjećat će se vrlo ugodno pri tom.
Ukidanjem privatnog vlasništva i razrednih suprotnosti
iščezava postepeno i država. „Pošto kapitalistički način
proizvodnje sve veći i veći broj stanovništva pretvara u
proletarijat, on stvara silu, koja ima da vrši taj preokret,
jer inače propada sama. A kapitalizam, koji sve više i više
pretvara u državno vlasništvo sredstva za proizvodnju, sam
pokazuje toj sili put, kojim će izvršiti preobražaj . . .
„Država je bila oficijelni reprezentant cijelog društva,
njegova organizacija u obliku jednog vidljivog tijela, ali je
ona ovo bila samo u toliko, u k o l i k o j e b i l a d r
ž a v a o n e k l a s e , koja je u svoje doba predstavljala
cijelo društvo: u starom vijeku gradjana, koji su držali
robove, u srednjem vijeku feudalnoga plemstva, u naše
doba buržoazije. A kad najzad zbilja postane reprezentant
cijeloga društva, o n a s a m u s e b e č i n i s u v i š n o m .
Čim više ne bude bilo nijedne društvene klase, koja se
mora ugnjetavati, čim prestane borba za pojedinački op
stanak, koja je posljedica klasne vladavine i anarkije u
proizvodnji, i kolizije i ekscesi, koji proističu iz te borbe,
nije više potreban nikakvi pritisak, radi kojega je bila po
trebna jedna represivna sila, država. Prvi akt, u kome se
država pojavljuje zbilja kao reprezentant cijeloga društva
eksproprijacija sredstava za proizvodnju u ime društva
,
jest u isti mah i njezin posljednji samostalni akt kao dr
�433
žave. Intervencija državne vlasti u društvenim odnosima
postajat će suvišnom u jednom području za drugim, dok
sama po sebi sasvim ne iščezne. Namjesto vladavine nad
licima dolazi administracija nad stvarima i upravljanje pro
cesom produkcije. Država se ne ,ukida*, ona umi r e * * . 1
Zajedno s državom iščezavaju i njezini reprezentanti:
ministri, sabori, stajaća vojska, policija i žandari, sudovi,
odvjetnici i državni odvjetnici, tamničari, porezne i carinske
oblasti, jednom riječju: čitav politički aparat. Kasarne i
ostale vojničke zgrade, sudske i administrativne palače,
tamnice i t. d. čekaju sada na bolje odredjenje. Desetine
tisuća zakona, naredaba i propisa postaju sada makulaturom
i imaju tek historijsku vrijednost. Velike, a ipak tako si
ćušne parlamentarne borbe, u kojima ljudi od jezika umi
šljaju sebi, da svojim govorima upravljaju i vode svijet,
prestaju sada, one ustupaju mjesto administrativnim kolegijama i administravnim delegacijama, koje imaju da se
bave što boljim uredjenjem proizvodnje, distribucije, odredjivanjem količine potrebnih namirnica, uvodjenjem i pri
mjenjivanjem valjanih novosti u umjetnosti, uzgoju, saobra
ćaju, procesu proizvodnje i t. d., u industriji i poljoprivredi.
T o su sve praktične, vidljive i opipljive stvari, koje može
svaki riješavati objektivno, jer ljudi ne će imati nijedan
lični interes, koji bi bio suprotan društvenome. Nitko ne
će imati kakav drugi interes osim zajednicu, interes, koji
se sastoji u tome, da se sve organizuje i proizvodi najbolje,
najpogodnije i na najveću korist sviju.
Stotine tisuća nekadašnjih reprezentanata države prelaze
u najraznolikija zanimanja i pomažu svojom inteligencijom
i snagom na umnožavanju društvenog bogatstva i ugodnosti.
Budućnost ne će znati ni za političke ni za proste zločine
i prestupe. Tatova je nestalo, jer je iščeznulo privatno
vlasništvo i jer u novom društvu svaki može lako i bez
poteškoće radom zadovoljiti svoje potrebe. Ne će biti ni
„skitnica** ni „vagabunda**, oni su produkat jednog društva,
koje se zasniva na privatnom vlasništvu, i oni iščezavaju,
1 Fr. E ngels, Preobražaj znanosti gospodina Eugena Ddhringa. Treće,
pregledano i umnoženo izdanje, str. 3 0 1 . i 3 0 2 . Stuttgart 1894.
A.
Bebel: Ž ena
t
socijalizam.
28
�434
čim iščezne takovo društvo. Umorstvo? Z ašto? Nijedan
se ne može obogatiti preko drugoga, a umorstvo zbog
mržnje ili osvete odvisi direktno ili indirektno od socijalnih
prilika u društvu. Kriva prisega, krivotvorenje dokumenata,
prevara, varanje s nasljedjem, prijevarni bankrot? Ne će
biti privatnog vlasništva, na kojem se i proti komu se
vrše ova zločinstva. Podmetanje požara? Tko će u tom
tražiti veselje i zadovoljstvo, dok društvo oduzima svaku
mogućnost mržnje? Patvaranje novca?
„A h novac je
samo obmama", sva bi muka bila uzalud. Preziranje
vjeroispovijesti ? N esm isao; ostavit će se svemogućem i
predragom Bogu, da kazni onoga, koji ga je uvrijedio, ako
se tada uopće i bude prepiralo o tome, postoji li Bog
ili ne.
T ako će se svi temelji današnjeg „uredjenja" pretvoriti
u mit. Roditelji će kasnije pričati o tom djeci kao o sta
rim bajoslovnim vremenima. A priče o mučenjima i pro
gonima ljudi, koji su nekad propovijedali ove nove ideje,
doći će im isto onako, kao nama, kad slušamo o spalji
vanju krivovjeraca i vještica. Imena svih ,,velikihu ljudi,
koji su se istakli ganjanjima novih ideja i za to bili oba
sipani odobravanjima svojih ograničenih savremenika, bit
će zaboravljena i na njih će naići tek po koji historičar,
kad stane prelistavati stare knjige. Nažalost mi još ne ži
vimo u tom sretnom vremenu, kada će čovječanstvo smjeti
disati s l o b o d n o .
D v a d e s e t i č e t v r t o poglavlje.
Budućnost religije.
A kako država, tako će proći i religija. O na ne će
biti „ukinuta", niti će se Bog „svrgnuti", a niti će se
„vjera iščupati ljudima iz srca", i kako sve ne glase one
glupe izreke, kojima se optužuje ateističke socijalne demo
krate. Takve ludorije ostavlja socijalna demokracija buržo
askim ideolozima, koji su u francuskoj revoluciji pokušali
ovakva sredstva i naravno doživjeli jadni brodolom. Vjerske
�435
organizacije, a s njima i crkve iščeznuti će pomalo bez
nasilnog napadanja i potlačivanja mišljenja, bila ona kakova
mu drago.
Religija je transcendentni odraz svakog društvenog
stanja. U koliko ljudski razvitak kroči naprijed, u koliko se
društvo transformira, transformira se i religija, ona je, kako
Marx veli, čežnja za iluzornom srećom naroda, koja se
javlja u onom društvu, k o m e j e p o t r e b n a i l u z i j a , 1
a iščezava, čim masa sazna, u čemu je prava sreća i kako
se ona može ostvariti. Vladajuće klase u svom vlastitom
interesu nastoje spriječiti ovu spoznaju i pokušavaju reli
giju očuvati kao jedno sredstvo svojega gospodstva, što se
najjasnije izražava u poznatoj rečenici: „ N a r o d u se mora
sačuvati religija." T aj posao postaje vrlo važna službena
funkcija u jednom društvu, koje se zasniva na gospodstvu
klase. Formira se jedna kasta, koja preuzima ovu funkciju
i sa svim svojim oštroumljem nastoji sačuvati i proširiti ovu
zgradu, jer time raste njezin vlastiti ugled i moć.
U početku fetišizam na najnižem stepenu kulture, u
primitivnim društvenim odnosima, religija postaje politeizmom
u višem razvitku, monoteizmom u još naprednijoj kulturi.
Nijesu bogovi stvorili ljude, već su ljudi napravili sebi bo
gove, Boga. „O n (čovjek) je njega (Boga) stvorio na sliku
i priliku svoju", a ne obratno. V eć se i monoteizam pre
tvorio u jedan panteizam, koji obuhvata sve i rasplinjava
se sve više i više. Prirodna je nauka dokazala, da je teo
rija o stvaranju zemlje za šest dana samo priča; astrono
mija, matematika i fizika učiniše od nebesa samo jedan uzdušni prostor, a od zvijezda na nebeskom svodu, na ko
jima angjeli stanuju, sunca i planete, čija priroda ne daje
ni jednom angjelu živjeti na njima.
V ladajuća klasa, videći se ugrožena u svojoj egzisten
ciji, grčevito se pripija uz religiju kao uza stup svih auto
riteta, kao god što su radile i sve vladajuće klase prije
nje.2
1 Karl Marx, O paske uz kritiku H egelove pravne filozofije. N je
mačko francuski godišnjaci, 1. i 2 . svezak Paris 1844.
2 Kako su o tome mislili već stari, pokazuje slijedeća izjava A ri
stotelova : „Tiran (ime samovladara u staroj Grčkoj) mora se p r i č i n j a t i
�436
Buržoazija sama ne vjeruje ni u što, ona je cijelim
svojim razvitkom, modernom naukom, koja je ponikla iz
njenoga krila, razorila svaku vjeru u religiju i svaki autoritet.
Njezina je vjera tek prividna vjera, a crkva uzima u pomoć
ove lažne prijateljice zato, jer treba pomoći. „Vjera je po
trebna narodu. “
U novom društvu ne postoje nikakvi obziri. Njemu je
lozinkom neprestani napredak i nepatvorena znanost. Ima
li još tkogod religijoznih potreba, neka ih zadovoljava
s onima, koji su mu ravni. Društva se to ne tiće. I sve
ćenik mora raditi, da bi živio, a pošto će on pri tom i
ućiti, doći će i za njega vrijeme, kad bude uvidio, da je
na juz višenije: biti ćovjekom.
Ćudorednost i moral postoje i bez religije; protivno
tvrde samo glupani i farizeji. Ćudorednost i moral izrazi
su za one pojmove, koji odredjuju medjusobne odnošaje
ljudi prema nadnaravnim bićima. No kakogod religija, tako
i pojmovi o moralu proistiću iz svakog socijalnog stanja
ljudi.1 Kanibal smatra Ijudožderstvo vrlo moralnim; mo
ralnim smatrahu Grci i Rimljani ropstvo, feudalni plemić
srednjega vijeka kmetstvo i podložništvo; vrlo moralnim se
modernom kapitalistu ćini odnošaj najamnoga rada, izrablji
vanje žena i demoralizovanje djece zanatlijskim radom.
Četiri društvena stupnja i četiri pojma o moralu, ali nijedan
k ao'd a religiju smatra vrlo ozbiljnom stvari. Jer kad podanici misle, da
im je vladalac bogobojazan i pobožan, oni smatraju, da on ne radi ništa
nezakonito, a s druge strane ne smiju da ustanu protiv njega, pošto on
ima uza se pomoć bogova." Aristotel, Politika.
„Vladar mora imati dobra ljudska svojstva, ili još bolje, d a s o
p r a v i ka o da ih ima; on n a r o č i t o mo ra da s e pr a v i
k a o s a s v i m p o b o ž a n , s a s v i m r e l i g i j o z a n . A ko ga nekoji
i progledaju, oni ipak ćute ; jer državno veličanstvo štiti vladara, i on uz
tu zaštitu, a k o t o t r a ž i n j e g o v i n t e r e s , može da utamani pro
tivničku stranku. Zato, što je u mnogo prilika pokazao bogobojažljivost,
k a d g a t o n i š t a n i j e s t a j a l o , većina podanika smatrat će ga
kao čovjeka, koji se mora poštivati, čak i onda, kad bi radio protiv
poštenja, vjere i religije. U o s t a l o m , v l a d a r t r e b a d a u n a j"
v e ć o j m j e r i p o m a ž e i r a z v i j a k u l t i c r k v u.“ M acchiavelli
u svom znamenitom djelu: Vladar, 18. poglavlje.
1 V idi K . Kautsky, Etika i materijalističko shvatanje historije. Stutt
gart 1905, Nakladom J. H . W . Dietzovih naslj.
�437
od njih ne predstavlja najuzvišeniji pojam morala.1 Najuzvisenije moralno stanje jest ono, u kome ljudi stoje jedni
prema drugima kao s l o b o d n i i j e d n a k i , u kome za
sve ljudske odnose vrijedi ono osnovno načelo: „Sto ne
ćeš, da se tebi čini, ne čini ni ti drugome. “ U srednjem
je vijeku vrijedilo rodbinsko stablo, danas odlučuje posjed,
u budućnosti će čovjek vrijediti kao čovjek. A budućnost
pripada socijalizmu.
Dvadesetipeto
poglavlje.
Socijalistički uzgoj.
Pokojni narodni zastupnik Dr. Lasker držao je sedam
desetih godina u Berlinu jedno predavanje, u kome je do
šao do zaključka: jednak niveau obrazovanja mogućan je
za sve članove društva. Dr. Lasker je bio antisocijalista,
uporni pristaša privatnog vlasništva i kapitalizma, a pitanje
uzgoja danas je p i t a n j e n o v c a u najeminentnijem zna
čenju ove riječi. Pod ovakovim uslovima n e m o g u ć je
jednaki niveau obrazovanja za sve. U relativno povoljnijim
okolnostima, svladavanjem mnogih teškoća i velikim na
porom energije, koje mnogi nemaju, pojedinci mogu steći
više obrazovanje. M asa nikada, doklegod živi u socijalnoj
podčinjenosti i ovisnosti.2
1 A k o je buržoa u neprilici za razloge, kojima će opravdati nedo
pušteno, možemo se kladiti za tisuću prema jedan, da će se pozvati na
„ćudorednost*. Tako je u proljeće 1894. jedan „liberalni** savjetnik ber
linskog komorskog suda izjavio na jednom evangeličkom sinodalnom zboru,
kako smatra „moralnim**, da izborno pravo za crkvenu općinu ima samo
onaj, koji plaća porez. (I)
2 „Izvjestan stupanj kulture i blagostanja nuždan je vanjski pred
uvjet za razvitak filozofskog duha . . . Z ato vidimo, da se počelo filo
zofirati samo u onih naroda, koji su se digli do znatnog stepena blago
stanja i kulture.*4 Tennem ann. Bilješka kod Đucklea, u spomenutom djelu,
1. svezak, str. 10. — „Materijalni i intelektualni interesi idu zajedno.
Jedan ne može biti bez drugoga. O ba su vezana kao tijelo i duh; rastaviti
ih, značilo bi izazvati smrt.** v. Thiinen, Izolirana država. — „Najbolji
život kako za pojedinca, tako i za državu, je onaj, u kome je vrlina sa
v a n j s k i m dobrima tako spojena, te se time omogućuje aktivno sudje
lovanje u lijepim i dobrim djelima.** Aristotel, Politika.
�438
U novom su društvu uslovi egzistencije jednaki za sve.
Potrebe su i sklonosti različite i ostati će različite, jer tako
zahtijeva čovječja priroda, ali svatko se može razvijati po
mjerilu životnih uslova, koji su za svekolike jednaki. Jeddnakost uniformna, koja se podvaljuje socijalizmu, besmi
slica je, kao mnoge ostale. Kad bi on išao za njom, on
bi radio nerazumno, jer bi dospio u protuslovlje sa samom
prirodom ljudskoga bića i morao bi se odreći toga, da
vidi, gdje se društvo razvija prema njegovim načelima.1
Čak ako bi socijalizmu i pošlo za rukom, da društvo pre
vrne i u neprirodne odnose zgura, ovi novi odnosi, koji
bi se osjećali kao okovi, bili bi za kratko vrijeme raspr
snuti i socijalizmu bi zanavijek odzvonilo. Društvo se raz
vija i ono radi prema svojim imanentnim zakonima.2
Jedna od najvažnijih zadaća novog društva mora biti
uzgajanje potomstva. Svako dijete, što se rodi, jest pri
nova, koja je društvu dobro došla; ono gleda u tome mo
gućnost svoga opstanka, svoj daljnji razvitak; ono osjeća
1 G ospodin Eugen Richter preživa u svojim „Krivim naukama" ne
prestano otrcanu frazu, da socijalisti hoće neku „prisilnu državu" — da
0 državi ne može biti govora, moralo je već postati jasno Čitaocu naše
knjige — ; on dakle priča, kako će društvo dati samom sebi „državu**
ili društveno uredjenje, k o j e j e p r o t i v n j e g o v i h i n t e r e s a .
A l i n e m o ž « s e s v o j e v o l j n o s t v a r a t i od jedne države iz
temelja različita država ili novo društveno uredjenje, to bi bilo proti svim
zakonima, po kojima država i društvo postaju i razvijaju se. Neka se
tješe gospodin Eugen Richter i njegovi jednovjernici; ako socijalizam ima
besmislenih težnji, koje mu oni pripisuju, on će i bez njih propasti.
Isto su tako lude primjedbe Richterove: da bi u društvenom stanju,
kakovo hoće socijalisti, ljudi morali biti „angjelima". Kao što je poznato,
angjela ne ima, a niti ih mi trebamo. S jedne će strane prilike uplivisati na ljude, a s druge strane ljudi na prilike, i ovo posljednje će
bivati to češće, što bolje budu ljudi poznavali prirodu društva, k o j e
o n i s a m i s t v a r a j u , i svoja iskustva p r i m j e n j i v a l i s v i j e s n o
na s v o j u d r u š t v e n u o r g a n i z a c i j u . T o j e s o c i j a l i z a m .
Nama nisu potrebni d r u g i l j u d i , a l i s u n a m p o t r e b n i p a
m e t n i j i i u v i d j a v n i j i , no š t o su v e ć i m d i j e l o m danas,
1 da bismo ih učinili pametnijima i uvidjavnijima, mi agitiramo i objelo
danjujemo spise, kao što je i ovo jedan*
2 Ćudno je, da pri neograničenoj ograničenosti protivnici socijalizma
ne tvrde, e će u socijalističkome društvu svaki dobiti jednaku porciju
hrane i jednako velike komade rublja i odijela, da se tako „okruni"
djelo uniformne jednakosti.
�439
dakle obvezu, da se svim silama založi za novo živo biće.
Prvi predmet njegove brige bit će prema tome rodilja,
mati. Ugodan stan, prijatna okolina, ustanove svih vrsta
koje ovom stadiju materinstva odgovaraju, pažljiva njega za
nju i za dijete, to su prvi uslovi. Majčine grudi sačuvati
djetetu dotle, dok je potrebno i moguće, razumije se samo
po sebi. Moleschott, Sonderegger, svi se higijeničari i li
ječnici slažu u tome, da hranu majčinu ne može ništa pot
puno nadoknaditi.
O ne, koji se kao Eugen Richter bune proti tomu, da
mlada mati dolazi u rodilište, gdje je okružena svim onim,
što danas omogućuje tek bogatsvo, a i ovo ne može da
dade sve ono, što mogu dati ovakvi naročito uredjeni za
vodi, treba podsjetiti na to, da se u današnjem društvu
n a j m a n j e č e t i r i p e t i n e ljudi radjaju u n a j p r i
m i t i v n i j i m prilikama i odnosima, koji su uvrjeda našoj
kulturi i civilizaciji. A od posljednje petine naših matera
samo je manjina u stanju, da barem donekle uživa njegu
i ugodnosti, koje bi trebala da uživa jedna žena u ovakvom
stanju. U s t v a r i , u g r a d o v i m a s a d o b r i m r o d i
l i š t i m a i ma i d a n a s ne ma l o žena, koje,
či m o s j e t e , da se p r i b l i ž u j e čas, o du u te
z a v o d e i o č e k u j u p o r o d j a j . Al i su t r o š k o v i
u tim z a v o d i m a t a k o veliki, te se s a m o
m a l i b r o j ž e n a m o ž e k o r i s t i t i n j i ma , o s t a l e
s e u s t e ž u z b o g p r e d r a s u d a . I ovdje dakle imamo
primjer, k a k o b u r ž o a s k o %d r u š t v o u u t r o b i
svojoj nosi svuda klicu budućeg.
Materinstvo većine otmjenih gospodja dobija naročitu
odliku u tome, što one prenose svoje materinske dužnosti,
što brže mogu, na — p r o l e t e r s k u d o j i l j u . Kao
što je primjerice poznato, vendski je Lausitz (Spreewald)
kraj, odakle nabavljaju dojilje one žene berlinske buržo
azije, koje ne će ili ne mogu da same doje svoju novorodjenčad. Spremanje za dojilje, koje se vrši na taj način,
što se same djevojke puste da zatrudne, da bi poslije po
rodjaja svoje djece mogle stupiti kao dojilje u imućnim
berlinskim porodicama, postalo je danas z a n a t o m . N i
jesu nikakva rijetkost djevojke, koje rode troje i četvero
�440
vanbračne djece, da bi se poslije toga mogle najmiti kao
dojkinje, a kad u ovom poslu zarade, oko njih se momci
iz Spreewalda otimaju. Sa gledišta buržoaskog morala ova
je radnja nedopuštena, ali sa stanovišta familijskog interesa
buržoazije ona se čini pohvalnom i poželjnom.
Cim je dijete postalo veće, očekuju ga vršnjaci za za
jedničku igru pod zajedničkim nadzorom. Sve, što se za
njegov duševni i tjelesni razvoj prema stupnju uvidjavnosti
i potrebe može da učini, tu je. Svatko, tko je promatrao
djecu, zna, d a s e o n a n a j l a k š e u z g a j a j u u
d r u š t v u s v o j i h v r š n j a k a ; u njih je veoma živ
nagon druženja i oponašanja. Naročito manja djeca uzimaju
rado odrasliju za ugled i primjer i njih slušaju više, nego
svoje roditelje. O va se svojstva dadu korisno upotrijebiti
u uzgoju.1 Z a uredjenjem dvorana za igru i dječjih vrtova
slijedi uvodjenje putem igre u početke znanja i različnih
privrednih zanimanja. Slijedi primjeren duševni i tjelesni
rad, spojen s gimnastičkim vježbama i slobodnim kretanjem
na igralištu i vježbalištu, na sklizalištu, u kupalištu; vjež
banja u marširanju, borenju i egzercirima za oba spola.
T reba razviti zdravo, otvrdnuto, tjelesno i duševno nor
malno razvijeno pokoljenje. Korak po korak vrši se uvo
djenje u najrazličitije praktične radove, vrtljarstvo, poljo
djelstvo, tvornički rad, tehniku proizvodnog procesa. Ne
zanemaruje se duševno obrazovanje u različitim oblastima
znanja.
U sistemu uzgoja izvtšit će se isti proces čišćenja i
popravljanja kao i u sistemu proizvodnje. Ukida se ^množina zastarjelih, suvišnih metoda i učila, koja spriječavaju
duševni i tjelesni razvitak. Kad poznavanje prirodnih stvari
bude dovedeno u sklad sa razumom, nagon za učenjem
razbuktat će se mnogo jače, nego kad kao danas jedan
nastavni predmet protuslovi drugome, naprimjer, kad se na
jednoj strani predaje religija na osnovu biblije, a na drugoj
strani prirodne znanosti i povjest prirode. Uredjenje učionica,
1 T o je sjajno izložio Fourier, i ako je u izvodjenju svojih ideja
dospio u utopiju. A . Bebel, Charles Fourier, njegov život i njegove teo
rije. 3. naklada. Stuttgart 1907.
�441
uzgojnih zavoda i sredstava za obrazovanje odgovarat će
visokom kulturnom stepenu novog društva. Sredstva za
obrazovanje i učenje, odijelo, izdržavanje daje društvo;
nijedan pitomac ne će biti zapostavljen prema drugome.1
T o je i opet jedno poglavlje, „proti kojemu se bune naši
buržoaski „ljudi od poretka**.2 Škola će biti kasarnom, ro
diteljima će se oduzeti svaki upliv na djecu, dovikuju pro
tivnici. O svemu tome ne ima ni govora. Pošto će rodi
telji u novom društvu imati daleko više slobodna vremena,
nego što je danas slučaj sa vrlo velikom većinom — da
podsjetimo na desetsatno i još višesatno radno vrijeme
većine radnika, poštanskih, željezničkih i policajnih činov
nika i t. d., na zauzetost poslom zanatlija, malih seljaka,
trgovaca, vojnika, mnogih liječnika i t. d. — , oni će se
moći posvetiti svojoj djeci više nego danas. O s i m t o g a
će r o d i t e l j i i mat i u r e d j e n j e n a s t a v e u
s v o j i m r u k a m a , j er će o n i o d r e d j i v a t i mj e r e
i ustanove, koje treb a p r e d u z e t i i uvesti.
Mi ć e m o t a d a ž i v j e t i u j e d n o m s k r o z i na
skroz d em o k ra ts k o m društvu. Nastavni
o d b o r i , koj i b u d u p o s t o j a l i , bi t će s a s t a v
l j e ni od r o d i t e l j a — m u ž e v a i ž e n a — i od
g o j i t e l j a . Može li se vjerovati, da će oni raditi protiv
svojih osjećaja i interesa ? T o se dogadja u današnjem
društvu, u kome država provodi svoje uzgojne interese
protiv volje većine roditelja.
Naši protivnici misle, da je najveća ugodnost rodite
ljima imati čitavi dan djecu oko sebe, da ih uzgajaju. Z a
pravo je posve drugačije. Sa koliko je teškoća i muke
skopčano uzgajanje djece, najbolje znaju oni roditelji, koji
1 C o n d o r c e t je tražio u svom uzgojnom planu : „Nastava mora
biti besplatna, jednaka, općenita, zorna, duševna, industrijska i politička
i mora smjerati k stvarnoj jednakosti." Isto tako R o u s s e a u u svojoj
„Političkoj ekonomiji" ; „Specijalno mora biti uzgoj javan, jednak i za
jednički, stvarati ljude i gradjane." I A r i s t o t e l traži: „Pošto država
ima samo jedan cilj, ona mora dati svim svojim gradjanima samo jednu
istu nastavu, a briga oko nje mora pripasti državi, a ne smije biti pri
vatna stvar."
* Tako Eugen Richter u svojim „Krivim naukama".
�442
su u tom položaju sada ili su bili. V iše djece olakša uzgoj,
ali ona traže toliko posla i truda, da majka radosno oče
kuje dan, kad će ih škola za stanovito vrijeme preko dana
odvesti od kuće. Većina roditelja ne ima mogućnosti, da
uzgaja svoju djecu, kako treba. Vrlo velika većina nema
za to vremena; oci imaju svoj posao, a matere treba da
se brinu oko kućanstva, ako ne moraju da se bave privredjivanjem. Pa ako i imaju vremena za uzgajanje, u mnogo
brojnim im slučajevima manjka za to s p o s o b n o s t . Ko
liko je roditelja u stanju da prati uzgajanje svoje djece u
školi i da im bude pri ruci? Vrlo malo njih. Majka, koja
bi to najprije mogla učiniti, rijetko kad ima sposobnosti,
jer nije zato prethodno spremljena. A osim toga se na
stavne metode i nastavna gradja mijenjaju tako često, te
to roditeljima ostaje nepoznato.
Nadalje su kućne prilike daleko većeg broja djece tako
oskudne, te ne nalaze ni potrebne ugodnosti, ni reda, ni
mira, da bi mogla kod kuće izraditi svoje školske zadaće
ili naći ovdje primjerenu pomoć. Z a tu svrhu manjka često
ono, što je najpotrebnije. Stan je oskudan i prenatrpan,
svi se tu kreću u najužem prostoru; pokućstvo je ubogo
i ne pruža nikakovih pogodnosti djetetu, koje hoće da radi.
Nerijetko fali svijetlo, uzduh i toplota; materijalija za učenje
i rad, ako ih uopće ima, od najloše su kvalitete; često
cvili i glad u utrobama mališa oduzimajući im svaki smisao
i radost za posao. Osim toga se mnoge stotine hiljada
djece nagone u sve moguće domaće i privredne poslove,
koji im ogorčuju mladost čineći ih nesposobnima za obav
ljanje njihovih malih obrazovnih zadaća. A često puta imaju
djeca da svladaju upornost ograničenih roditelja, kad traže
vremena za školske zadatke ili za igru. Ukratko, ima. tako
beskonačno mnogo tih zapreka, te je čudo, da je mladost
uzgojena još i tako dobro. T o je jedan dokaz za zdravlje
ljudske prirode i njezin unutrašnji nagon za napretkom i
usavršavanjem.
Đuržoasko društvo priznaje jedan dio ovih zala samim
tim, što olakšava uzgajanje mladeži uvodjenjem besplatne
nastave, a gdjegdje daje besplatno i nastavni materijal*
dvije stvari, koje je još sredinom osamdesetih godina tadašnj
�443
saksonski ministar nastave, odgovarajući socijalističkim na
rodnim zastupnicima, nazvao „ s o c i j a l p o d e m o k r a t s k i m z a h t j e v i m a " . U Francuskoj, gdje je poslije duge
zanemarenosti odgoj naroda to više napredovao, otišlo se,
barem u Parizu, još i dalje, i d j e c a s e z a j e d n i č k i
h r a n e o o p ć i n s k o m t r o š k u . Siromasi dobijaju
hranu badava, a djeca imućnijih roditelja plaćaju malu svotu
općinskoj blagajni. T o je dakle već jedna komunistička
ustanova, koja se na zadovoljstvo roditelja i djece najbo
ljom pokazala.
Nedostatak današnjeg školskog sistema — on ne ispu
njava ni najobičnije zadatke, koje je sebi postavio — vidi
se dalje u tome, što su hiljade djece u s l i j e d n e d o
voljne hr ane n e s p o s o b n a , da isp u n ja va ju
s v o j e š k o l s k e d u ž n o s t i . N e p r o d j e ni j e d n a
zi ma, a d a u n a š i m g r a d o v i m a h i l j a d e d j e c e
n e o d e u š k o l u b e z d o r u č k a . Hrana stotina
hiljada druge djece n e d o v o l j n a je . Z a svu ovu djecu
bilo bi javno hranjenje i odijevanje veliko dobročinstvo;
ona ne će gledati „popravilište" u jednom društvu, koje ih
urednim hranjenjem i odijevanjem nauči, što to znači biti
čovjek. Ovu nevolju ne može poreći buržoasko društvo i
samilosne duše osnivaju zavode za doručak i juhu, da bi
p u t e m d o b r o č i n s t v a barem donekle ispunile ono,
što je dužnost društva. U novije se doba i jedan broj
općina počima brinuti oko toga i pruža siromašnoj djeci
potrebnu opskrbu. Ali je sve to nedovoljno i pruža se kao
dobročinstvo, što bi imalo da bude pravo.1
S pravom su u našim školama takozvani domaći školski
zadaci što je moguće više ograničeni, jer se saznalo za
nedostatke školskih radova, koji se vrše u roditeljskom
stanu. Djak imućnijih roditelja prema siromašnijim nije samo
privilegovan po vanjskom položaju, već i po tome, što
1 „Sada u 2 0 pariških gradskih četvrti postoje školske kantine, u
kojima se daje objed — m eso i povrće. Samo je to obligatorno, dok
neke gradske četvrti daju doručak i večeru.“ H elena Simon, Škola i
kruh. Str. 4 4 . Hamburg 1907. Zahvaliti je inicijativi radničke stranke,
te se u Engleskoj uputilo jednoj komisiji godine 1906. uredjenje školske
prehrane.
�444
često puta ima na raspolaganju guvernante i domaće uči
telje, koji mu pomažu. Nasuprot tome kod bogatog uče
nika lijenost i nemarnost dolaze od bogatstva, koje im
učenje čini suvišnim, a često mu dolaze na oči moralno
ružni primjeri, koji ga zavode. T ko svakog dana i svakog
sata sluša i gleda, kako rang, stanje i bogatstvo sve znače,
stiče čudnovate pojmove o čovjeku i njegovim dužnostima
i o državnim i društvenim ustanovama.
Strogo uzevši, buržoasko društvo nema razloga, da se
buni protiv komunističkog uzgajanja djece, koje socijalisti
hoće, jer je ono jednim dijelom već i uvedeno za povla
štene krugove, s a m o u n e d o v o l j n o j m j e r i . Mi
potsjećamo na k a d e t s k e k u ć e , v o j n i č k a s i r o t i š t a , a l u m n a t e , s e m i n a r e , b o g o s l o v i j e itd.
U ovima se mnogo hiljada djece, dijelom iz najviših sta
leža, odgajaju n a n a j j e d n o s t r a n i j i i n a j i z o p a č e n i j i način i u n a j s t r o ž o j s a m o s t a n s k o j
k l a u z u r i i obrazuju za odredjena zvanja. A mnogi
roditelji iz imućnijih klasa, koji kao liječnici, svećenici,
činovnici, tvorničari, posjednici, veliki seljaci itd. stanuju
na ladanju ili u malim mjestima, gdje viših škola ne ima,
daju svoju djecu u veće gradove na opskrbu i preko cijele
godine vide se s njima najviše za vrijeme praznika.
Apsurdno je dakle, kad se naši protivnici bune protiv
komunističkog odgoja djece i otudjenja od roditelja, a
s a m i su z a v e l i s l i č a n o d g o j za s v o j u ro
djen u djecu, samo u iskvarenom, lažnom
i n e p o t p u n o m o b l i k u . I o uzgajanju djece imućnih
razreda pomoću dadilja, bona, guvernanta, kućnih učitelja
moglo bi se pisati naročito poglavlje i to bi bacilo neobično
svijetlo na njihov porodični život. Pokazalo bi se, d a i
ovdje vlada u mnogočemu licemjerstvo, a
n i k a k v o i d e a l n o s t a n j e , ni k o d n a s t a v
n i k a , n i k o d u č e n i k a.
Odgovarajući potpuno izmijenjenom sistemu uzgoja, koje
ima u vidu duševni razvoj i obrazovanje djeteta, broj uči
teljskih sila morati će porasti. Uzgoju društvenog podmlatka morat će se pokloniti ista briga, kao u vojsci za
obuku vojnika, gdje jedan podčasnik dolazi na osam do
�445
deset prostih vojnika. A ko u budućem društvu jednak broj
učenika bude učio jedan učitelj, moći će se postići, što
se postići mora. I uvodjenje u mehaničke radove, u najsavršenijim školskim radionicama, uvodjenje u vrtljarstvo i
zemljoradnju, činit će bitan dio uzgoja mladeži. Sve će se
to provesti naizmjenično i bez naprezanja, da bi se odga
jali što je više moguće potpuni ljudi.
Uzgoj mora nadalje da bude j e d n a k i z a j e d
n i č k i z a o b a s p o l a . Rastavljenost je opravdana
samo u slučajevima, gdje ju različitost spolova čini apso
lutno nužnom. U ovom načinu uzgoja su Savezne Države
već daleko pred nama. O ndje je uzgoj obih spolova od
primarne škole do univerziteta zajednički. Ne samo n astava, već i n a s t a v n a
s r e d s t v a su b e s
p l a t n a o b u h v a t a j ući tu i p r e d m e t e za
r u č ni rad i o b u k u u ku h a n j u , pa o bu k u
iz k e m i j e i f i z i k e , i p r e d m e t e , k o j i su
u č e n i k u p o t r e b n i kod e k s p e r i m e n t i r a n j a
i r a d a. Uz većinu škola nalaze se dvorane za gombanje,
kupanje, plivanje i igranje. U višim školama obrazuje se
ženski spol u gombanju (plivanju) veslanju i marširanju.1
Socijalistički uzgojni sistem učiniti će još i više. Dobro
reguliran i uredjen i stavljen pod dobru kontrolu, on će
trajati do doba, kada društvo prizna svojoj mladeži, da je
punoljetna. T ad a su oba spola u najpunijoj mjeri sposobna,
da udovoljavaju svim pravima i dužnostima u svakom
pravcu. Sada je društvo sigurno, da je uzgojilo članove
spretne, razvijene potpuno, ljude, kojima ništa ljudsko nije
strano, koji poznaju svoju vlastitu prirodu i svoje rodjeno
biće, kao i biće i stanje društva, u koje oni stupaju kao
punopravni.
Tako će kod naše današnje mladeži nestati rdjavih
navika, kojih je iz dana u dan sve više i koje su prirodna
posljedica truleži i raspadanja društvenoga stanja. Razuzdanost, nediscipliniranost, nemoralnost i gruba žudnja za
1 Profesor Dr. Emil H ausknecht, Amerikansko školstvo. Znanstveni
prilog godišnjem izvještaju druge gradske realke u Berlinu. Uskrs 1894.
Gartnerova naklada.
�446
užitkom, što se pokazuje naročito a omladini naših viših
prosvjetnih zavoda, na našim gimnazijama, politehnikama,
sveučilištima itd., grijesi su, koje izazivaju i pojačavaju razorenost i nespokojstvo domaćeg života i otrovni uplivi dru
štva. Isto će tako nestati i zli uplivi fabričkog sistema,
loše stambene prilike, neobuzdanost i raspuštenost mladeži
u godinama, u kojima je čovjeku najviše potreba uzda i
samoodgoja. Svim ovim zlima izbjeći će buduće društvo i
bez upotrebljavanja prisilnih sredstava. Društvene ustanove
i duševna atmosfera, koja će društvom zavladati, učiniti
će ta zla nemogućima. Kao što u prirodi bolesti i uništa
vanja organizama mogu da nastupe samo tamo, gdje se
vrši proces raspadanja, tako je i u društvu.
Nitko ne će poricati, da naš današnji obrazovni i uz
gojni sistem boluje od velikih i opasnih bolesti, i to da
od njih više boluju više škole i obrazovni zavodi, nego li
niže. Seoska škola je uzor moralnoga zdravlja naprama
jednoj gimnaziji, ženska radnička škola za siromašnu djecu
uzor je moralnosti naprama velikom broju otmjenih penzionata. Razlog tome ne treba tražiti daleko. U gornjim
društvenim klasama ugušena je svaka težnja za višim ci
ljevima, o n e n e m a j u v i š e i d e a l e . U s l i j e d n e
d o s t a t k a i d e a l a i v i š e g r a d a , k o j i j e svi j e s t a n svrhe, r a s p r o s t i r e se ž u d n j a zauživ a n j e m i r a z v r a t sa s v o j i m f i z i č k i m i mo
r a l n i m p o r o c i m a . Kako da bude drugačijom mladež,
odrasla u toj atmosferi ? Ono, što ona vidi i upoznaje, to
je materijalno uživanje života bez mjere i granice. Cemu
težiti, kad bogatstvo roditelja čini težnje suvišnima ? M a k s i"
m u m obrazovanosti velike većine sinova naše buržoazije
sastoji se u tome, što dragovoljno polažu jednogodišnji
dobrovoljački ispit. Kad je to postignuto, onda ^>ni misle,
da su se uspeli na Pelion i O ssu i osjećaju se polubozima.
Imaju li patent pričuvnog časnika u džepu, njihova gordost
i ponos ne poznaje više granica. Upliv, što ga danas ima
ova generacija, pretežno vlada karakterom i znanjem,^ ali
jaka u sjetilnim nasladama i štreberstvu, označuje sadašnje
doba kao vijek rezervnih oficira. Njena je oznaka to, što
ima mnogo putenosti, ali nikakov karakter i malo znanja.
Servilnost prema gore, gordost i brutalnost prema dolje.
�447
Kćeri viših razreda uzgajaju se velikim dijelom za lutke,
pomodne ludjakinje i salonske dame, koje jure od užitka
do užitka, pa konačno, site svega, pate qd dosade i svih
mogućih faktičnih i uobraženih bolesti. Kad ostare, one
postaju pobožne bogomoljke i spiritistkinje, koje se zgra
žaju nad pokvarenošću svijeta i propovijedaju ascezu.
Stepen obrazovanosti nižih slojeva gledaju da spuste što
niže. Proletarac bi mogao da postane i suviše pametan,
nasititi se ropskog položaja i pobuniti se proti svojim ze
maljskim bogovima. Sto je masa glupavija, to se lakše
dade njome vladati i upravljati. „Najgluplji radnik nama
je najmiliji, “ izjaviše opetovano puta istočnolabski vele
posjednici na svojim skupštinama. U ovoj jednoj rečenici
stoji čitav jedan program.
T ako je s obzirom na nastavno i uzgojno pitanje da
našnje društvo isto tako besciljno i bespomoćno, kao i
obzirom na sva ostala socijalna pitanja. Sto čini ono ? Ono
grabi za batinu i propovijeda religiju, to jest pokornost i
zadovoljstvo onima, koji su i suviše pokorni i zadovoljni;
ono propovijeda uzdržaljivost ondje, gdje se čovjek mora
uzdržati i od najnužnijeg, jer ni to ne ima. Koji se u
svojoj surovosti bune, njih se šalje u takozvana popravilišta, koja stoje pod uplivom pietista. 1 tu smo pri koncu
pedagoške mudrosti našeg društva. Čitavu zanemarenost
odgojnih metoda za zapuštenu proletersku djecu pokazuju
brojni slučajevi zlostavljanja, koja vrše vodeće osobe u
takozvanim uzgojnim domovima i koja često dovode do
kaznenih procesa proti njima Ovdje se otkriva, kako je
fanatična religijoznost kriva najstrahovitijim zlostavljanjima,
koja se vrše sa pravim sadističkim veseljem. A koliko je
još tih strahota skrivano od javnosti!
Dvadesetišesto
poglavlje.
Umjetnost i književnost u socija
lističkom društvu.
Cim novo društvo odgoji svoj podmladak do puno
ljetnosti, svakomu će pojedincu biti ostavljeno njegovo
�448
daljnje obrazovanje. Svaki će se baviti i vježbati u onom,
na što ga goni sklonost i predispozicije. Jedni će se odati
prirodnim naukama, koje se sve sjajnije razvijaju; antro
pologiji, zoologiji, botanici, mineralogiji, geologiji, fizici,
kemiji, prehistorijskim znanostima i t. d. i t. d., drugi će
se opet dati na povjest, jezikoslovlje, studij umjetnosti i t. d.
Ovi iz pasije postaju muzićarima, oni slikarima, kiparima,
glumcima. U buduće ne će biti ni cehovskih umjetnika,
ni cehovskih učenjaka, ni cehovskih zanatlija. Tisuće tih
sjajnih talenata, te su dosada bivali ugušivani, razvit će se
i pokazati svoje znanje i umijeće, kad se tomu pruži pri
goda. Ne će već biti muzičara, glumaca, umjetnika i naučenjaka zbog profesije, ali zato to više zbog o d u š e v 1jen j a i t a l e n t a i g e n i j a l n o s t i . I što oni budu
dali, nadmašiti će sadašnje rezultate u tim oblastima isto
tako, kao što će djela industrije, tehnike i agrikulture bu
dućeg društva nadmašiti današnja.
Nastat će za umjetnosti i znanosti jedna era, kakve
svijet još nije vidio, a tome će odgovarati i tvorevine, koje
ona bude dala.
Kakav će preporod doživjeti umjetnost, kad jednom
nastanu prilike, čovjeka dostojne, nije slutio nitko manji,
nego pokojni R i k a r d W a g n e r , koji je o tom već
1850 govorio u svom djelu „Umjetnost i revolucija'*. Ovaj
je spis već i zbog toga osobit, što je izašao neposredno
poslije jedne ugušene revolucije, u kojoj je sudjelovao i
W a g n e r . W agner proriče, što će sa sobom donijeti
budućnost; on se obraća izravno na radničku klasu, neka
ona pomogne
umjetnicima stvoriti pravu umjetnost.
Medju ostalim veli o n : „Kad našim b u d u ć i m s l o
b o d n i m l j u d i m a pribavljanje sredstava za život n e
b u d e v i š e c i l j ž i v o t a , nego kad nas, blagodareći
novoj djelotvornoj vjeri ili b o l j e z n a n j u , pribavljanje
sredstava za život b u d e k a o n a g r a d a n a š e g
r a d a l i š i l o s v i h b r i g a , ukratko, kad industrija
već ne bude naša gospodarica, već naša služavka, o n d a
će n a š cilj ž i v o t a bi ti u ž i v o t n o j r a d o
s t i , a mi ć e m o s e t r u d i t i , d a n a š u d j e c u
uzgojimo sp o s o b n o m i spremnom. Pola
�449
z e ć i od v j e ž b a n j a snage, od n j e g o v a n j a
t j e l e s n e l j e p o t e , u z g o j ć e v e ć iz l j u b a v i
p r e m a d j e t e t u i z b o g r a d o s t i na c v j e t a
nju n j e g o v e
ljepote
biti
cisto
umjet
n i č k i i s v a k i će č o v j e k u ma k o j e m po
g l e d u b i t i p r a v i u m j e t n i k . R a z l i k a u pri
r o dn i m s k l o n o s t i m a r a zv i t će najrazlič i t i j e p r a v c e d o n e s l u ć e n o g b o g a t s t v a !“
T o je potpuno socijalistički posmatrano i podudara se
savršeno s našim izlaganjima.
U budućnosti će društveni život bivati sve više javnim
životom. Kuda se smjera, vidimo najočitije na sasvim pro
mijenjenom položaju žene prema ranijim vremenima. D o
maći život bit će ograničen na najpotrebnije, zato će me
djutim biti otvoreno najviše polje potrebi društvenosti.
Velike dvorane za predavanja i diskusije i pretresanja svih
društvenih stvari, o kojima će buduće društvo suvereno
odlučivati, dvorane za ručanje i igru, čitaonice, biblioteke,
koncertni lokali i kazališta, muzeji, igrališta i gombališta,
parkovi i promenade, javne kupelji, obrazovni i uzgojni
zavodi svake ruke, laboratoriji i t. d., sve to uredjeno naj
bolje, pružiti će umjetnosti i znanosti i svakoj vrsti zabave
najbogatiju priliku, da stvara ono, što je najviše. Isto će
tako odgovarati najvišim potrebama zavodi za njegovanje
bolesnih, okuženih i ostarjelih.
Kako li će naprama tomu izgledati nekoć tako hva
ljeno naše doba! O vo ulizavanje za naklonost i smiješak
odozgo, ova ponizna, pseća pokornost, ova uzajamna lju
bomorna borba s najgadnijim, najnižim sredstvima oko
privilegovanog položaja; ovo potlačivanje pravog uvjerenja,
skrivanje dobrih svojstava, koja bi se mogla ne svidjati,
kastriranje značaja, licemjerstvo savjesti i osjećaja — ta
svojstva, koja se kratko m o g u o z n a č i t i k u k a v i č
l u k o m i b e z n a č a j n o š ć u , dolaze danomice svć
odvratnija. O no, što čovjeka podiže i oplemenjuje, osje
ćanje vlastitog dostojanstva, nezavisnost i nepotkupljivost
savjesti, svoje uvjerenje, slobodno iskazivanje svojih misli,
u današnjim prilikama biva obično pogriješka i prestup.
O ve osebine često puta unište čovjeka, ako ih nije spoA . Bebel: Ž ena i socijalizam.
29
�450
soban ugušiti. Mnogi čak i ne osjećaju svoje poniženje,
jer su se već navikli na to. Pas smatra kao sasvim pri
rodno, što ima gospodara, koji će mu, kad je zlovoljan,
dati da osjeti bič.
Sa pomenutim promjenama u društvenom životu doži
vjet će temeljitu promjenu i cijela literarna produkcija. Bogoslovske literature, koja danas u godišnjim katalozima
literarnih pojava pokazuje najveći broj, nestati će zajedno
s jurističkom. Z a jednu nema interesa, za drugu nema više
potrebe ; iščeznut će i projzvodi, koji se odnose na svag
dašnju borbu oko državnih institucija, jer će te institucije
prestati postojati. T e će studije postati kulturnohistorijskima. O tpasti će masa htcdh literarnih proizvoda, kao znak
pokvarena ukusa, često puta omogućena samo žrtvama, što
ih pisac donosi iz taštine. Sa gledišta naših sadašnjih od
nosa može se bez pretjeravanja reći, da će četiri petine
svih literarnih proizvoda nestati sa tržišta, a d a o d t o g a
ni j e d a n j e d i n i k u l t u r n i i n t e r e s ne s t r a da .
Tako je velika masa površnih ili štetnih proizvoda i oči
glednog djubreta u oblasti literarne proizvodnje.
Beletristiku i novinarstvo zadesiti će ista sudbina. Nema
ništa površnije i po duhu praznije, nego što je najveći dio
novinarske literature. A ko bi se stanje naših kulturnih te
čevina i naših naučnih pogleda mjerilo po sadržini naših
novina, vidjelo bi se, da ono stoji vrlo nisko. Rad lica i
stanje stvari ocjenjuje se sa gledišta, koja odgovaraju pro
šlim vjekovima i koja odavna ne mogu da izdrže kritiku
naše nauke. Pretežni dio naših žumalista čine ljudi koji
su, kao što je nekada Bismarck tačno rekao, „promašili
svoj poziv“, ali čije gledište i čije potrebe odgovaraju spe
kulativnim interesima buržoazije. Uz to ove novine kao
većina beletrističkih listova imaju zadatak, da u svojim
oglasima daju mjesta najprljavijim reklamama, svojim bur
zovnim dijelom one služe istom interesu na drugom jednom
polju. Materijalni interes poduzetnika odredjuje sadržinu.
Beletristička literatura, p r o s j e č n o uzevši, nije mnogo
bolja od novinarske literature: ovdje se naročito njeguje
spolni život s njegovim eks^psima, sad se popušta be
stidnoj otvorenosti, sad najneukusnijim predrasudama i pra-
�451
znovjericama. Svrha je, da se buržoaski svijet, ne vodeći
računa o svim njegovim nedostacima, koji se u sitnicama
priznaju, prikaže kao najbolji od svih svjetova.
N a tom širokom i važnom području buduće će društvo
morati stvari temeljito raščistiti. Znanost, istina, ljepota,
borba ideja, samo to će vladati. Svakome, koji valjano
stvara, dati će se prilika sudjelovati. O n već ne će ovi
siti o milosti knjižara, o novčanom interesu, o predrasudi,
već od nezainteresovanih stručnjaka, koji i pod njegovim
uplivom stoje i protiv čije odluke, ako mu je nepovoljna,
uvijek može apelirati na cjelinu, a to mu je danas nemo
guće i u novinarskoj redakciji i kod izdavača, koji vodi
računa samo o svojim privatnim interesima. Naivno mi
šljenje, da će u socijalističkom društvu borba mišljenja biti
ugušena, mogu zastupati samo oni, koji u buržoaskom
svijetu gledaju najsavršenije društvo i iz neprijateljstva na
stoje da socijalizam ponize i okleveću. Društvo, koje po
čiva na potpuno demokratskoj jednakosti, ne poznaje i ne
trpi nikakvo ugnjetavanje. S a m o n a j p o t p u n i j a s l o
b o d a m i š l j e n j a o m o g u ć u j e n a p r e d a k , k oj i
j e ž i v o t n i p r i n c i p d r u š t v a . Isto je tako velika
obmama, kad se buržoasko društvo prikazuje kao zaštitnik
prave slobode mišljenja. Stranke, koje zastupaju klasni
interes vladajućih, objavljuju u štampi samo ono, što ovom
klasnom interesu ne nanosi štete, i teško onome, koji se
o to ogriješi. Njegovo je socijalno uništenje zapečaćeno, i
to zna svatko, koji pozna prilike. A kako se izdavači i
knjižari odnose prema literarnim radovima, koji im nisu po
volji, o tome bi nam znali književnici otpjevati po koju pje
smicu. Najzad i naše krivično zakonodavstvo i zakon o
štampi pokazuju, kakav duh gospodari vladajućim i gospodarećim klasama. Prava sloboda mišljenja izgleda im kao
najopasnije od svih zala.
Dvadesetisedmo
poglavlje.
Slobodan razvoj osobnosti.
1. Bezbrižnost života.
Čovjeku treba dati mogućnosti, da se potpuno razvije,
to treba da bude cilj ljudskoga društvenog života, on ne
�452
smije da bude privezan za grudu zemlje, na kojoj je slu
čajno rodjen. Ljude i svijet ne treba poznavati samo iz
knjiga i novina, za to je potrebno lično promatranje i
praktičan studij. Buduće društvo mora dakle omogućiti
svima ono, što je mnogima u današnjem već moguće, i
ako se u većini slučajeva ljudi kreću pod pritiskom bijede.
P o t r e b a p r o m j e n e u svim ž i v o t n i m odnoš a j i m a d u b o k o je u s a d j e n a u l j u d s k o j na
r a v i . O na izlazi iz nagona za usavršivanjem, koji je sva
kom živom biću imanentan. Biljka, koja stoji u tamnom
prostoru, diže se i uspravlja, kao da je svijesna svijetla,
što upada kroz jednu rupu. Tako i čovjek. Nagonu, koji
je čovjeku prirodjen, mora se udovoljavati na razuman na
čin. Nagonu za promjenom ne će se protiviti novo društvo,
naprotiv, tek će ono omogućiti svima zadovoljenje ovog
nagona. T o će biti olakšano saobraćajnim odnosima, koji
će biti razvijeni u najvećoj mjeri, medjunarodni će odnosi
poticati na to. U buduće će mnogo više ljudi s najrazli
čitijim svrhama putovati po svijetu, nego li danas.
Društvu će nadalje biti potrebna bogata riznica svih
sredstava za život, da bi zadovoljilo svoje potrebe. Prema
tomu će društvo odredjivati radno vrijeme po potrebi; ono
će ga odredjivati čas duže, čas kraće, prema potrebama i
naravi godišnjeg vremena. O no će se odavati u jedno doba
godine pretežno poljoprivrednoj, u drugo više industrijskoj
i umjetničkoj proizvodnji; ono će upravljati radnim sna
gama, kako bude potreba iziskivala : kombiniranjem mno
gobrojne radne snage, najsavršenijom tehnikom ono će
moći u igri izvesti ono, što se danas pričinja nemoguće.
Kao što društvo preuzima brigu oko svoje mladeži,
tako i oko svojih staraca, bolesnika i invalida. T ko bude
ma rad kakvog uzroka postao nesposoban za rad, za njega
će se pobrinuti cjelina. I tu se ne će raditi o jednom aktu
dobročinstva, već o d u ž n o s t i , ne o mrvici kruha, već
o zasluženoj njezi i pomoći, koja mora pripasti onome,
koji je u godinama snage i sposobnosti za rad ispunjavao
svoje dužnosti prema cjelini. Večer života bit će^ starosti
poljepšana sa svime, što će društvo moći da pruži. Jer se
svaki nada, da će jednom i sam uživati ono, što starima
�453
čini. Sad već starce ne muči pomisao, da drugi čekaju na
njihovu smrt, kako bi baštinili. A isto je tako iščeznula i
bojazan, e će biti bačeni u stranu kao isisani limuni, kad
ostare i oslabe. O ni ne će biti upućeni ni na milost i
pomoć svoje djece, ni na prosjačke krajcare svojih općina.1
Vrlo je dobro poznato, u kakovom se položaju nalazi ve
ćina roditelja, koji su u starosti upućeni na pomoć svoje
djece. I kako nada u b a š t i n u demorališe djecu, a još
više rodjake. Kako se niske strasti bude i koliko se zlo
čina time izazove. Umorstvo, podvala, kriva prisega, iznudjivanje.
Moralno i fizičko stanje društva, način rada, stanovanja,
hranjenja i odijevanja, njegov društveni život, sve će pri
donijeti tome, da nesrećnih slučejeva, oboljevanja i iznemo
glosti bude što manje. Naravna smrt, izumiranje prirodnih
snaga postat će tada sve više i više pravilom. Uvjerenje,
da je nebo na zemlji i da umrijeti znači svršiti, pobudit
će ljude, da živu pametno. Najviše uživa onaj, koji uživa
dugo. Dug život najbolje zna da cijeni svećenstvo, koje
priprema ljude za „onaj svijet'*. Bezbrižnost života daje
im mogućnost, da dostignu prosječno najvišu starost.
2. Preokret u ishrani.
Z a život je u prvom redu potrebno jelo i pilo. Prija
telji takozvanog „prirodnog načina života" pitaju često, za
što je socijalna demokracija ravnodušna prema vegeterijanstvu. Evo z ašto : svatko neka živi, kako ga je volja. Vegeterijanstvo, to jest prehrana bilinama, našla je zemljišta
1 „Čovjek, koji je cio svoj život probavio u poštenom i napornom
radu, ne treba da živi u starosti svojoj ni od milosti svoje djece ni od
buržoaskog društva. Nezavisna, bezbrižna i osigurana starost je najpri
rodnija nagrada za besprekidne napore u danima snage i zdravlja.*4
v. Thiinen, Izolovana država. N o kako izgleda u buržoaskom društvu ?
Milijuni gledaju sa jezom u budućnost, kada će, ostarjeli, biti izbačeni
na ulicu. A naš industrijski sistem čini ljude rano starima. Zakonsko
osiguranje u starosti i nemoći u Njemačkoj, toliko hvaljeno, pruža vrlo
malu naknadu, to svi priznaju. Pom oć, koju ono zajamčuje, mnogo je
nedostatnija od mirovina, koje države daju velikoj većini umirovljenih
činovnika.
�454
ponajprije u takovim krugovima, koji su u ugodnom polo
žaju, da mogu birati izmedju vegetabilne i animalne hrane.
Medjutim, za veliku većinu čovječanstva ne postoji taj
izbor, ona je primorana živjeti prema svojim sredstvima,
sredstvima, koja je upućuju zbog oskudice isključivo na
vegetabilnu hranu, koja je najmanje hraniva. Našem radnom
pučanstvu u Sleskoj, Saskoj, Thiirinškoj i t. d. korun je
glavna hrana, pa čak i kruh dolazi tek na drugo m jesto;
meso, pa i ono slabije kvalitete, dolazi rijetko na stol.
Najveći dio ladanjskog puka, ma da goji marvu, rijetko se
hrani mesom, on mora marvu da proda, kako bi stečenim
novcem zadovoljio drugim potrebama.
Z a mnogobrojne ljude, koji su primorani da živu kao
vegeterijanci, dobro bi došlo, da s vremena na vrijeme
dobiju koji biftek ili koju šunku.1 U koliko se vegeterijanstvo okreće protiv p r e c j e n j i v a n j a hranivosti mesa,
ono je u pravu; ali nema prava, kad iz vrlo sentimentalnih
razloga ustaje protiv upotrebe mesne hrane kao štetne i
kobne. N a primjer zbog toga, što prirodni osjećaj ne do
pušta, da se životinje tamane i „lešina" jede. Ali želja za
ugodnim i spokojnim životom goni nas, da objavimo rat
velikom broju životinja, kukaca razne vrsti i da ih tama
nimo, a da ne budemo sami pojedeni, moramo da ubijamo
i istrjebljujemo divlje životinje. Kad bi se štedio život
1 D a je tomu odista
tako, potvrdjuju pokusi s prehranom, o kojima
u novije vrijeme izvijestile dva talijanska istraživača.
Ispitivano je mije
njanje tvari kod jednog pučanstva, koje se već od davnih vremena hrani
vegetabilnom hranom. Takvo pučanstvo, živući u jadnim ekonomskim
prilikama, nalazi se na jugu Italije, u Abruzzima. Hrana mu sastoji od
kuruznoga brašna, povrća i maslinova ulja. Tamo ne jedu ni mlijeka,
ni sira, ni jaja. N a stol njihov dolazi meso tek tri do četiri puta na
godinu. Radi pokusa dalo im se u hranu meso, i to tako, da je
svaka osoba kroz 15 dana dobila 100 grama mesa, a kroz daljnjih 15
dana 2 0 0 grama mesa. Pokazalo se, „da su se procesi asimilovanja
razvili znatno povoljnije- Neobično veliki isprva gubici hranivih tvari
dodjoše do najmanje mjere. N e samo da se dodana životinjska bje
lančevina probavila potpuno, već se i vegetabilna hrana probavljala bolje,
nego prije. T o je tim značajnije, što je bila 'teško probavljiva, sastojeći
gotovo od same kuruze, koja ima mnogo celuloze.1 D i. med. A . Lip4
schiitz, Reformiranje naše prehrane? „Novo Vrijeme*', 27. godište, 1.
svezak, str. 9 1 5 .
�455
„dobrih čovjekovih prijatelja1, domaćih životinja, ovih bi
4
se „dobrih prijatelja** za deset godina toliko namnožilo, da
bi nas „pojeli** lišavajući nas hrane. Lažna je tvrdnja, da
bilinska brana pripitomljuje osjećaje u čovjeka. U dobro
ćudnom Indijancu, koji se hrani biljem, probudi se „zvijer**,
čim ga na otpor izazove surovost Englezova.
Hranivost jedne hrane ne smije se prosudjivati po sadr
žim bjelančevine, što je sadržana u njoj. Mora se uzeti u
obzir i to, koliko ostane neprobavljeno bjelančevine u toj
hranivoj tvari. S toga gledišta stoje primjerice meso i riža
odnosno krumpir obzirom na bjelančevinu jedno prema
drugome kao 2,5 i 20 odnosno 22, to jest, od 100 grama
bjelančevine, koja je uzeta s mesom pojavi se 2,5 grama
u izmetini, od 100 grama bjelančevine, koja je uzeta s rižom
ili krumpirom, 20 odnosno 22 grama. Znameniti ruski fizijolog Pavlov i njegova škola dokazaše, da se kod probave
kruha izlučuje daleko više fermenta, nego li kod probave
mesa. Pavlov je dalje pokazao, da probavni sokovi, koji
izlaze iz želučanih žlijezda, sastoje od dvije veličine ob
zirom na kvantitet: želučani sok izlazi s jedne strane na
podražaj želučane sluznice, a s druge strane kao „tekovni
sok“ na podražaj sjetilnih organa pomoću dotične hrane.
Množina tekovnog soka ovisna je o našem duševnom stanju,
primjerice o gladi, brizi, srditosti, ve elju itd., a onda i o
naravi dotične hrane. Ali značenje toga tekovnoga soka
različito je kod probavljanja različitih hrana. Mnoga hrana,
kao naprimjer kruh, kuhana jaja ili čisti škrob, ne mogu
se, kao što je pokusima neposredno dokazano, uopće pro
bavljati, ako pri njihovoj probavi ne djeluje taj tekovni
sok: ona se može probaviti samo onda, kad ju se uzima
s tekom (ili s drugim hranivim sredstvima). Naprotiv se
meso, kao što je to Pavlov dokazao, može djelimično pro
baviti i bez tekovnoga soka, dok je probavljanje mesa
s tekovnim sokom daleko brže (skoro za pet puta). „ M i
dakle mo ram o uzeti u obzir prilike, koje
su v e z a n e za d u š u č o v j e k a . O v d j e je po
stavljen most izmedju činjenica hranbene
( i z i j o l o g i j e i s o c i j a l n i h prilika. M o d e r n i
g ra dj an in , n a r o č i t o r a d n i č k a klasa, živi
�456
u t a k v i m s o c i j a l n i m pr i l i kama, koje mor aj u
u n j e m u u g u š i t i s v a k i n o r m a l n i t ek. R a d
u tvornici, b e s p r e k i d n a briga oko svag
d a š n j e g a kruha, n e d o s t a t a k d u š e v n o g od
mora i radosti, pot p u n a tjelesna iscrplje
nost , s v e su to m o m e n t i , koj i u n i š t a v a j u
t e k . U ovakovom duševnom stanju mi nijesmo kadri da
izlučujemo tekovni sok, koji je potreban, da se probavi
vegetabilna hrana. Naprotiv je meso takva hrana, što se
— da se tako izrazimo — sama brine za svoju probavu;
ne samo da se ona dobrim dijelom dade probaviti i bez
teka, već je ona i moćan podraživač našega teka. Tako
meso pomaže probavu onih vegetabilija, koja smo zajedno
s njime uzeli. Cini nam se, da u tom leži velika prednost
životinjske hrane za modernog čovjeka.4,1
Sonderegger pogadja jezgro »tvari, kad veli: „Ne po
stoji nikakav red po rangu u nužnosti sredstava za hra
njenje, postoji tek nepromjenljiv zakon miješanja njihovih
hranivih materija. “ Ispravno je, da se samo mesnom hra
nom nitko ne može da hrani, medjutim bilinskom može,
predpostavljajući, da je izabere. S druge strane, nitko se
ne će zadovoljiti stanovitom bilinskom hranom, ma bila
ona i najhranivija. T ako su bob, grašak, leća, jednom riječi
leguminosa, najhranivije od svih hranivih materija. Ali bi
bila tortura hraniti se isključivo samo njima, što bi trebalo
da bude moguće. T ako u prvom svesku „Kapitala** na
vodi Karl Marx, da čilenski posjednici rudnika sile svoje
radnike, da jedu godinama bob, jer im ovaj daje veliku
količinu snage, te mogu snositi napore, kao ni od koje hrane.
Radnici se odriču boba, i ako je tako hraniv, ali ih oni
nagone, da ga jedu. Ni u kojem slučaju sreća i zdravlje
ljudi ne zavise od ove ili one vrsti hrane, kao što to tvrde
fanatici medju vegeterijancima. Klima, socijalni odnosi, na
vika i lični ukus, to je mjerodavno.2
1 A . Lipschiitz, u pomenutoj knjizi, str. 9 1 4 do 9 1 5 .
8 „Zdrava hrana isključivo je vegetabilna s malim pridodatkom ani
malnih supstancija. M eso se u seljačkoj hrani upotrebljava vrlo malo.
D anas ne če nitko poreći, da se na taj način dade dobro živjeti. Cak
i isključivo vegetabilna hrana uz dobro mijenjanje ne škodi zdravlju.
�457
U koliko se više razvija kultura, na mjesto gotovo isklju
čivo mesne hrane, kao kod lovačkih i pastirskih naroda,
stupa sve više biljevna. Raznovrsnost njegovanja bilja znak
je više kulture. Sa polja odredjene veličine može se dobiti
mnogo više vegetabilnih hranivih materija, nego što se ga
jenjem stoke može dobiti mesa. Ovaj razvitak daje biljnoj
hrani sve veće preimućstvo. Prevoz mesa, koji se danas
vrši, blagodareći ekstenzivnoj privredi, iz dalekih zemalja,
naročito iz Južne Amerike i Australije, bit će za nekoliko
decenija obustavljen. S druge strane, stoka se ne gaji samo
radi mesa, već i radi vune, dlaka, ščetina, kože, mlijeka,
jaja itd. O tom ovise mnoge industrije i mnogo ljudskih
potreba. Isto se tako velika količina otpadaka, koje daje
industrija i domaće gospodarstvo, ne može upotrijebiti ko
risnije, nego za gajenje stoke. U budućnosti će more morati
pružati čovječanstvu mnogo više životinjske hrane, nego
dosada. T eško da će se tada dogadjati još, da se pri
bogatom ribolovu čitavi tovari upotrijebe za djubre, kao
što to danas biva, jer sredstva za transport i konzerviranje
ne daju mogućnosti, da se čuvaju ili pak visoka cijena
transporta spriječava izvoz. A vrlo je vjerojatno, da će, sa
ukidanjem suprotnosti izmedju grada i ladanja, kad se sta
novništvo preseli iz velikih gradova na ladanje, kad se rad
u zatvorenim tvorničkim prostorima sjedini s poljoprivrednim,
mesna hrana zaostati za biljevnom. Nedostatak sredstava
za podraživanje u biljevnoj hrani može se nadoknaditi ra
zumnim priredjivanjem mirodija. Ali čisto vegeterijanski
način života nije za buduće društvo ni vjerovatan ni po
treban.
A li se posvuda, po svim kontinentima javlja očigledno druga jedna želja,
napušta se prva jednostavna hrana, traže se dodaci i sredstva, koja bude
tek, a ovamo spada i m eso, koje se u kuhinji dade na sto raznih načina
prirediti. O va težnja za promjenom hrane opaža se posvuda, pa kako
iščezavaju jednostavni običaji, navike, narodne nošnje, tako se pobijaju
i stariji načini prehrane. Ovaj se preokret zapaža u svim zemljama, i u
Japanu, gdje je prije vladala naročita hrana, potiskuje evropska stari
režim, a mornarica je čak zavela novu hranu, jer je ova kompedijoznija
pokazavši se boljom za radnike, koji su u poslu. O pćenita je težnja
doći do koncentrirane, masne i ukusne hrane.“ M . Rubner, Pitanja
narodne prehrane. Str. 3 1 . do 32 . Leipzig 1908.
�458
3. Komunistička kuhinja.
Ali kod hrane je daleko važnji k v a 1i t e t, nego
kvantitet; mnogo ne pomaže, ako to mnogo nije dobro. A
kvalitet se znatno popravlja načinom pripravljanja. Ako se hoće
postići najveći stepen koristi, p r i p r a v l j a n j e h r a n e
m o r a da o d g o v a r a z n a n o s t i i s t o tako, kao
s va k a d ru g a l ju ds k a djelatnost. Zat o treba
z n a n j a i s r e d s t a v a . Nije treba dokazivati, da naše
žene, kojima danas pripravljanje hrane poglavito pripada,
često puta ovoga znanja n e m a j u i ne mogu da imaju.
T ehnika velikih kuhinja dostigla je već savršenstvo, za
koje ne znaju ni najbolje uredjene porodične kuhinje. N a
ročito odgovara željama kuhinja sa električnim grijanjem i
svijetlom. Ni dima, ni vrućine, ni p a re ; kuhinja nalikuje
više jednom salonu, nego li jednom radnom prostoru sa
svim mogućim tehničkim i mašinskim uredbama, koje brzo
i lako vrše najneugodnije i najdangubnije poslove. T u su
električne sprave za Ijuštenje krumpira i voća, aparati za
vadjenje jezgra, alat za punjenje kobasica, preša za slaninu,
stroj za siječenje i drobljenje mesa, aparati za pečenje,
mlinovi za kavu i mirodije, aparat za rezanje hruha, stroj
za drobljenje leda, aparati za vadjenje čepova i stotine
drugih orudja i strojeva, pomoću kojih relativno mali broj
lica sa umjerenim naporom može da zgotovi jelo za sto
tine gostiju. Isti je slučaj s priborom za pranje i čišćenje.
Privatna je kuhinja za milijune žena jedna ustanova,
koja traži najveće napore, najveću dangubu i najveće ra
sipanje, ona im oduzima zdravlje i dobro raspoloženje i
predmet je svagdašnje brige, naročito kad su sredstva,
kao kod većine porodica, najoskudnija što mogu biti.
Ukidanje privatne kuhinje znači za mnoge žene oslobo
djenje. Privatna je kuhinja isto tako nazadna i preživljena
ustanova, kao i radionice sitnog majstora, obje znače naj
veću protivnost ekonomiji, veliki gubitak vremena, snage,
materijala za ogrijev i svijetlo, hrane i t. d.
Hranivost jela povećava se time, ako se ona dadu lako
asimilirati; ovo je odlučno.1 Prirodni načm hranjenja kod
1 Sposobnost asimilacije jela od presudnog je značenja za pojedinca.
Niemeyer, Nauka o zdravlju.
�459
sviju omogućit će tek novo društvo. Cato hvali stari Rim,
da je do šestog vijeka od osnivanja grada (200 prije
Krista) bilo poznavalaca ljekarstva, ali nije bilo rada.
Rimljani su živjeli tako trijezno i jednostavno, te su bo
lesti bile rijetke, a običan oblik smrti bijaše smrt od
ostarjelosti. Stvari su se iz temelja promijenile tek onda,
kad su se razvili na jednoj strani požuda i lijenost, ukratko
raspuštenost, a na drugoj strani nevolja i pretjeran rad. U
budućnosti će biti nemoguća pohotljivost i raspuštenost,
ali i nevolja, bijeda i oskudica. Svega je dovoljno za sve.
V eć je Heinrich H eine pjevao:
N a zemlji ima hljeba dost
Z a svekolike ljude I
R uže i mirte, ljepota i radost
I šećerni grašak je tude.
D a, šećerni grašak svakome,
Cim mahuna pukne jednom !
N ebesa mi prepuštamo
A ngjelu, vrapcu vriednom.1
„Tko jede malo, živi dobro “ (to jest dugo) rekao je
Talijanac Cornaro u šesnaestom vijeku, kako ga citira
Niemeyer. Najposlije će u buduće i kemija pridonijeti
mnogo više, nego li dosad, pripravljanju nove i bolje hrane.
D anas se znanost mnogo zlorabi, da bi se omogućila patvorenja i iznudjivanja; medjutim je jasno, da kemijskim
načinom zgotovljeno jelo, koje ima sva svojstva prirodnog
proizvoda, pokazuje isti rezultat. Način dobijanja sporedna
je stvar, ako proizvod u svem ostalom daje ono, što se
od njega traži.
4. Preobražaj u domaćem životu.
Kako u kuhinji, revolucija će se odigrati u cjelokupnom
domaćem životu i otpasti će mnogi poslovi, koji se danas
moraju obavljati. Kako će u buduće zavodi za centralno
pripremanje hrane učiniti potpuno suvišnom domaću ku
hinju, isto će tako sa centralnim grijanjem i centralnim
električnim svijetlom otpasti svi poslovi, koje je dosada
1 Heinrich H eine, Njemačka, zimska priča.
�460
iziskivalo loženje peći i spremanje svjetiljaka i aparata za
svijetlo. Vodovod sa toplom kao i sa hladnom vodom
omogućiti će svakomu, da bez pomoćnih lica ima i
pranje i kupalište. Centralni zavodi za pranje i sušenje po
duzeti će čišćenje i sušenje rublja; centralni zavodi za či
šćenje vršiti će čišćenje odijela i sagova. U Chicagu su
bili izloženi strojevi, koji su obavljali čišćenje sagova a naj
kraćem vremenu, što je izazvalo čudjenje i divljenje dama,
koje su posjetile izložbu. Električna se vrata otvaraju pod
lakim pritiskom prsta i sama se zatvore. Električna insta
lacija raznosi pisma i novine u sva kućna odijelenja i sve
spratove, električna kola prištedjuju penjanje uza stube.
Unutrašnji kućni namještaj, pod, zastiranje zidova, po
kućstvo, bit će udešeni tako, te će se sve moći najlakše
čistiti, da ne bude sakupljača prašine i bakterija. Djubre i
otpaci iznosit će se iz kuće na sličan način, kao što vo
dovod odvodi upotrebljenu vodu. U Saveznim Državama
u gdjekojim evropskim gradovima, naprimjer u Ziinchu,
Berlinu i njegovim predgradjima, Londonu, Beču, Miinchenu, ima već takvih kuća, uredjenih sa svim rafinemanom, u kojima stanuju mnogobrojne imućne porodice —
ostale ne mogu da podnose troškove — i uživaju veliki
dio opisanih udobnosti.1
1 O d 2521 stanova, koji su godine 1908. nastali u W ilmersdorfu,
imalo j e :
Centralno lo ž e n j e .............1001
ili 39,71
procenata
Opskrbu toplom vodom . . 1373 „
5 4 ,4 6
„
Električno svijetlo . * . . . 1288 „
5 1 ,0 9
„
K u p a o n u .................................... 2 0 6 3
„ 8 1 ,8 3
„
L i f t .................................. 6 9 9
„
2 7 ,7 3
Sakupljač p r a š in e ..................... 3 0 4
„
12,06
„
Plin je bio uveden u sve stanove.
U Berlinu i oko njega postoji već i više kuća s jednom kuhinjom.
O vdje se, u zajedničkoj kuhinji, gotovi jelo za sve stanovnike kuće.
Tako već na svim područjima buržoasko društvo nosi u sebi klice socija
lističkog preobražaja društvenog: ,.Grad budućnosti imat će osim zajed
ničke kuće sa plinskom, elekričnom centralom za loženje, ^osim škola i
prostorije za sastajanje i centralnu kuhinju za čitavu zajednicu. Tada ne
će biti nemoguće direktnim telefonskim pozivom zatražiti u stanove jelo,
koje će se dovoziti na malim automatskim kolicima, slično, kao^ što se
u velegradovima raznose pisma pomoću podzemne električne pošte. T o
je daleko manje teško i daleko izvedljivije, nego li riješenje problema o
letenju, koji se još do nedavna činio tako utopističkim. E. Lilienthal,
Reforma kućanstva. Dokumenti napretka. Svezak 9. 1909.
�461
Ovdje imamo i opet jedan dokaz o tome, kako bur
žoasko društvo utire put revolucijoniranju domaćeg života,
ali samo svojim izabranicima. A čim se domaći život bude
na ovaj način iz osnova promijenio, nestati će sluge,
ovoga „roba za sve ćudi gospodjine“. Zajedno s njim
nestati će i dame. „Bez slugu nema kulture“, uzviknut će
gospodin v. Treitschke sa komičnim patosom. O n je isto
tako malo sposoban da zamisli društvo bez slugu, kao
što ga Aristolel nije mogao da zamisli bez r o b o v a .
Čudno je, što gospodin v. Treitschke smatra naše sluge
„nosiocima naše kulture**. Treitschkeu kao i Eugenu Richteru zadaje mnogo brige i čišćenje cipela i odijela, u
čemu se pak svaki ne će sam za sebe brinuti. No u
devet desetina slučajeva danas to svaki sam radi, ili radi
žena za muža, ili kćer i sin za porodicu, i moglo bi se
odgovoriti time, da što danas čine devet desetina, može
činiti i ona jedna desetina. Našao bi se i drugi izlaz.
Zašto da se u buduće m l a d e ž bez razlike spola ne
upotrijebi za takove i slične poslove? Rad ne sramoti
čovjeka, pa sastajao se on i u čišćenju cipela, to je iskusio
i mnogi oficir iz staroga plemstva, koji je zbog dugova
otpirio u Savezne Države i tamo postao slugom ili čističizmom. Gospodin Eugen Richter prikazuje u jednoj svojoj
brošuri, kako na pitanju čišćenja cipela pada „socijalistička
država budućnosti**. „Socijalistički državni kancelar** odreći
će se naime toga, da čisti sebi cipele i eto, to će biti
njegova nesreća. Protivnici su se silno ushićivali tom kri
tikom i time posvjedočili svoju skromnost u tome, šta traže
od kritike socijalizma. G ospodin Eugen Richter morao je
doživjeti poraz, jer ne samo da je jedan od njegovih stranačkih
drugova u Niirnbergu odmah poslije štampanja njegove
brošure pronašao s t r o j z a č i š ć e n j e c i p e l a , već je
na chikaškoj svjetskoj izložbi 1893. bila izložena jedna
e l e k t r i č n a m a š i n a z a č i š ć e n j e c i p e l a , koja
je taj posao obavljala potpuno i savršeno. Tako je glavni
prigovor, koji su Richter i Treitschke podizali protiv socija
lističkog društva, propao u praksi pred jednim izumom,
koji je nadjen u buržoaskom društvu.
Revolucionarni preobražaj, koji iz temelja mijenja sve
�462
životne odnose ljudi, a naročito položaj žene, vrši se već
pred našim očima. Samo je pitanje v r e m e n a , kad će
taj preobražaj u najvećim razmjerima uzeti u svoje ruke
samo društvo, ubrzati ga i uopćiti ga i s t i m e p r u ž i t i
pr i l i ke, da svi b e z i z n i m k e s u d j e l u j u na nj e
g o v i m m n o g o b r o j n i m r a z n o v r s n i m kor i s t i ma.
D v a d e s e t i o s m o poglavlje.
Žena u budućnosti.
O vo poglavlje može biti vrlo kratko. O no sadrži samo
konzekvencije, koje iz onoga, što je dosada kazano, izlaze
za položaj žene u budućem društvu, konzekvencije, koje
dapače i sam čitalac može lako izvući.
Z ena novoga društva bit će socijalno i ekonomski
potpuno nezavisna, ona ne će biti više potčinjena ni sjenci
od gospodstva i izrabljivanja, ona će stajati prema muš
karcu kao slobodna, jednaka i biti će gospodaricom svoje
sudbine. Njezin je uzgoj jednak čovjekovom izuzimajući
nastranosti, uvjetovane razlikom spola i njezinim spolnim
funkcijama; živući u prirodnim životnim uslovima, ona
može razvijati i upotrebljavati svoje fizičke i duševne sile
prema p o trebi; za svoju djelatnost ona odabire one oblasti,
koje odgovaraju njezinim željama, sklonostima i predispo
zicijama, i radi pod istim uslovima kao i muškarac. Jedan
dio dana radit će kao praktična radnica ma kakav posao,
drugi dio dana bit će odgojiteljica, ućiteljica, dadilja, treći
dio dana zanimat će se umjetnošću ili naukom, četvrti dio
dana vršit će ma koju administrativnu funkciju. O na će stu
dirati, raditi, uživati, zabavljati se sa sebi ravnima ili s muš
karcima, kako ona hoće i kakova već bude prilika.
U izboru ljubavi bit će kao i muškarac slobodna i nespriječavana. O na prosi ili se udaje i sklapa brak jedino
s obzirom na svoju naklonost. Taj je brak privatan ugovor
bez posredovanja kakvog funkcijonara, kao god što je brak
do srednjega vijeka bio privatan ugovor. Socijalizam ovdje
ne stvara ništa novo, on samo na višem kulturnom stupnju
�463
i pod novim društvenim formama uspostavlja ono, š t o j e
b i l o o p ć e n i t o p r i z n a t o p r i j e , no š t o je p r i
v a t n o v l a s n i š t v o z a g o s p o d a r i l o društvom.
Pretpostavljajući, da zadovoljavanjem svojih nagona ne
nanosi nikome nikakve štete, čovjek ima sam sobom da
raspolaže. P o d m i r e n j e
s p o l n o g n a g o n a je
isto tako lična stvar svakog pojedinca,
kao i p o d m i r e n j e svakog drugog prirod
n o g n a g o n a . Nitko nema o tome da polaže račun
drugome i nitko nepozvani nema u to da se miješa. Kako
ja jedem, pijem i spavam i kako se odijevam, to je moja
lična stvar, a isto je tako lična stvar moj saobraćaj sa licem
drugog spola. Uvidjavnost i obrazovanje, potpuna lična
nezavisnost, osebine, koje će se sa uzgojem i odnosima
u budućem društvu same po sebi javiti, sačuvat će sva
koga, da ne radi ono, što mu nanosi štetu. Muškarci i
žene budućeg društva imat će u mnogo većem stepenu
samoodgoje i poznavanja vlastitog bića, nego što je to
danas. A samim tim, što će nestati onog glupog i smiješnog
skrivanja spolnih stvari, saobraćaj spolova bit će mnogo
naravniji, nego danas. A ko se izmedju dvoje, koji su
sklopili brak, pojavi nesloga, razočaranje ili mržnja, moral
nalaže, da se neprirodna i zato nemoralna veza raskine.
A pošto će iščeznuti odnosi, koji su dosada veliki broj
žena osudjivali na vanbračnost ili prodaju svojega tijela,
to će nestati i nadmoćnosti muškaraca. S druge strane,
potpuno novo društveno stanje otklonit će mnoge smetnje
i zapreke, koje danas uplivišu na bračni život i koje ga
često čine nedovoljno razvijenim ili sasvim nemogućim.
Zapreke, apsurdnosti i neprirodnosti u današnjem po
ložaju žene dolaze sve više u svijest širokih krugova na
lazeći živa izražaja u socijalnoj literaturi, kao i u roma
nima ; često medjutim u neskladnoj formi. Nitko, tko misli,
ne će poreći, da današnji brak sve manje odgovara svojoj
svrsi, i zato nije nikakvo čudo, što slobodan izbor ljubavi
i slobodno raskidanje podržavanih odnošaja smatraju kao
nešto prirodno čak i oni, koji uostalom nijesu skloni^ da
otuda izvuku konzekvencije za promjenu našeg sadašnjeg
društvenog stanja; oni drže, da samo privilegovanim kla
�464
sama treba priznati slobodu spolnog saobraćaja. M a t i l d a
R e i c h h a r d t-S t r o m b e r g o v a veli naprimjer u jednoj
polemici1 protiv emancipatorskih težnja spisateljice F a n n y
Lewaldove:
„Kad V i (F. L .) tražite potpunu ravnopravnost žene
s muškarcem u socijalnom i političkom životu, to mora
imati pravo i G e o r g e S a n d o v a u svojim emancipatorskim težnjama, koje sadrže samo ono, što muškarac
odavna neosporno ima. J e r s e n e m o ž e n a ć i n i
j e d a n u p r a v o p a m e t a n r a z l o g z a t o, d a
u ovoj r a v n o p r a v n o s t i
su djeluje samo
glava,
a ne i s r c e ž e n i n o i da ona ne
bude slobodna davati i primati
kao i
m u š k a r a c . N aprotiv: ako žena prema svojoj prirodi
ima prava, a s tim i dužnost - jer mi nismo dužni zako
pavati blago, koje nam je dano — da u duševnoj utak
mici s drugim spolom napreže vlakna moždjana do krajnje
granice, ona mora imati i pravo, d a r a d i o d r ž a n j a
r a v n o t e ž e u s p o s o b n o s t i m a ubrza krvo
t o k s r c a n a n a č i n , k o j i j o j s e č i n i naj p o d e s n i j i m. Bez ikakvog moralnog uzbudjenja svi mi
čitamo naprimjer kod G o e t h e a — da uzmemo naj
većeg za primjer — kako je često rasipao toplotu svojega
srca i oduševljenje svoje velike duše na druge žene. Uvidjavan čovjek nalazi, da je to prirodno, baš zbog nje
gove velike duše, koja se teško zadovoljava, a samo ogra
ničena moralnost ne odobrava tome. Zašto se dakle Vi
rugate .velikim dušama’ medju ženama 1 . . . Uzmimo, da
je cijeli ženski spol bez iznimke sastavljen od George
Sandičinih velikih d u ša ; svaka je žena Lukrecija Floriani,
čija su sva djeca djeca ljubavi, ali koja je svu ovu djecu
odgojila kako pravom materinskom ljubavlju i predanošću,
tako i uvidjavnošću i razumom. Sto bi tada bilo od svi
jeta ? N e m a s u m n j e , d a b i s v i j e t m o g a o
p o s t o j a t i i n a p r e d o v a t i i tada, kao i da
n a s , i d a b i s e m o ž d a b o l j e o s j e ć a o. “
1 Ženino pravo i ženina dužnost. Odgovor na pisma Fanny L e
w aldove: Z a i protiv žena. 2. naklada. Bonn 1871.
�465
Ali zašto da na to imaju pravo samo „velike duše“ ?
Kad su mogli jedan Goethe i jedna George Sandova, da
izuzmemo njih dvoje izmedju mnogih drugih, koji su radili
i rade kao i oni, živjeti po sklonostima svog srca, kad je
naročito o Goetheovim ljubavnim aferama štampano knjiga
za pol biblioteke, koje njegovi obožavaoci i obožavateljice
sa ushićenjem gutaju, zašto ne odobravati kod drugih ono,
što je predmet zanosnog udivljenja, kad dolazi od jednoga
G oethea ili jedne George Sandove?
Dakako, sloboda u izboru ljubavi nije moguća u bur
žoaskom društvu — u tom i leži vrhunac našeg dokazi
vanja —, ali neka se svi ljudi stave u slične socijalne
uslove, 'koji danas vrijede samo za izabrane u materijalnom
i duševnom pogledu, pa će svi imati mogućnosti za pravu
slobodu. U ,,Jacques“-u opisuje George Sandeova jednog
muža, koji o brakolomnom odnošaju svoje žene sa drugim
ovako su d i: „Nijedno ljudsko biće ne može zapovijedati
nad ljubavlju i nitko nije kriv, ako je osjeća ili ako je
nema. Sto ženu ponizuje, jest la ž ; što ruši brak, nije čas,
što ga ona ljubavniku pruži, v e ć n o ć , k o j u o n a p o
s l i j e t o g a p r o v e d e s a s v o j i m m u ž e m . “ Jacques
se osjeća obvezanim, da zbog ovakovog shvatanja ustupi
mjesto svome suparniku (Borelu) i tada ovako umuje:
„Borel bi na mome mjestu svoju ženu mirne savjesti
istukao i ne bi se zarumenio, da ju tada primi u zagrljaj,
poniženu njegovim batinama i cjelovima. Ima ljudi, koji
bez razmišljanja, po istočnjačkom običaju ubijaju svoju
nevjernu ženu, jer je smatraju kao zakonito vlasništvo.
Drugi se tuku sa svojim suparnikom, ubiju ga ili udave,
i tada ženu, koja im reče, da ih voli, mole za cjelove i
milovanja, dok se ona usteže puna straha ili predaje u
očajanju. T o je u bračnoj ljubavi običan način ponašanja
i meni se čini, da je ljubav svinja manje podla i manje
surova od ljubavi takvih ljudi.” 1 Brandes dodaje ovim
navedenim rečenicama o v o : „O ve istine, koje za naš da
našnji o b r a z o v a n i svijet važe kao elementarne, bile su
*) G eorge Brandes, Literatura
Leipzig 1883. V eit & Co.
A . Bebel: Ž en a i socijalizam.
devetnaestog stoljeća. 5.
svezak.
30
�466
prije pedeset godina vapijući u nebo sofizmi." Ali ni danas
se „imućni i obrazovani svijet" ne usudjuje, da se otvo
reno izjavi za načela George Sandove, i ako faktično po
njima živi. Kao što je licemjeran u moralu i religiji, tako
isto i u braku.
Ono, što su radili Goethe i George Sandova, rade
danas tisuće drugih, koji se ne mogu uporediti s Goetheom
ili Sandovom, pa ipak ne gube ništa na društvenom ugledu.
T reba čovjek samo da ima ugledan položaj i sve ide samo
od sebe. Bez obzira na to, slobode jednoga Goethea ili
jedne George Sandove vrijede sa stanovišta gradjanskoga
morala kao nemoralne, jer se sukobljuju sa moralnim zako
nima, koje je društvo stvorilo, i sa prirodom našeg dru
štvenog stanja. Prisilni je brak za gradjansko društvo nor
malan brak, jedini „moralni" savez spolova, svaki je drugi
spolni savez nemoralan. Đuržoaski je brak, kako smo nepo
bitno dokazali, posljedica buržoaskih prilika s obzirom na
vlasništvo. Stojeći u najužoj vezi sa privatnim vlasništvom
i nasljednim pravom, on se sklapa radi dobijanja „zako
nite" djece za nasljednike. A pod pritiskom društvenih
prilika on je nametnut i onima, koji nemaju ništa da nasli
jede, 1 on postaje društveno pravo, koje država kaznom
štiti, zatvarajući u tamnice ljude i žene, koji živu van
bračno ili se rastave.
Ali u socijalističkom društvu ne če se imati šta na
sljeđivati, i ako se kao baština smatra pokućstvo i lične
stvari, i sa te tačke gledišta današnji oblik braka otpada.
T im e je svršeno i sa pitanjem o nasljednom pravu, koje
socijalizam ne treba da ukida. Ne ima li privatnog vlasni
štva, ne može biti ni nasljednog prava. Ž ena će dakle
biti s l o b o d n a i djeca, koju bude imala, ne će joj ovu
1 U svom djelu ,,Gradja i život društvenoga tijela4 veli Dr.
S c h a f (1 e : „Slabljenje bračne veze olakšavanjem rastave braka ne
može se zacijelo željeti, ono bi bilo protivno moralnim zadacima ljudskog
parenja i štetno za održanje stanovništva i odgoj djece." Prema onome,
što smo rekli, izlazi, da mi smatramo ova naziranja ne samo netačnima,
već smo pripravni, da ih smatramo i nećudoredniraa.4^ Medjutim će i
Dr. Schaffle priznati, da je nemoguće, u jednom društvu daleko kul
turnijem, nego li je sadašnje, uvoditi ili održati ustanove, k o j e s e
k o s e s n j e g o v i m p o j m o v i m a o moral u.
�467
slobodu umanjiti, ona joj mogu samo uvećati radost života.
Dadilje, odgojiteljice, prijateljice, odrasla ženska mladež
bit će joj u pomoći u slučajevima, u kojima joj je pomoć
potrebna.
Moguće je, da će u buduće biti ljudi, koji će reći
slično A . H u m b o l d t u : „Ja nisam stvoren, da budem
otac porodice. Osim toga ja smatram ženidbu za grijeh,
radjanje djece za zločin “ P a šta onda? Moć prirodnog
nagona pobrinut će se kod ostalih za ravnotežu. Nas ne
uznemiruje ni neprijateljstvo prema braku jednog Humboldta
ni filozofski pesimizam jednoga Schopenhauera, Mainlandera ili v. Hartmanna, koji u „idealnoj državi“ stavljaju
čovječanstvu u izgled samouništavanje. Mi smo ovdje istog
mišljenja kao i Fr. Ratzel, koji piše sa punim pravom:
„ Č o v j e k se ne s m i j e d u l j e s m a t r a t i kao
i z u z e t a k od p r i r o d n i h zakona, ne go neka
već jednom počne tražiti z akonitost u
s v o j i m v l a s t i t i m r a d n j a m a i m i s l i m a i neka
na s t o j i , da živi po p r i r o d n i m z a koni ma.
O n ć e p o s t i ć i t o, d a z a j e d n i č k i ž i v o t s a
n j e m u j e d n a k i m a , to j e s t p o r o d i c u i dr
žavu, u r e d i ne po n a č e l i m a d a l e k i h vje
k o v a , već po r a z u m n i m p r i n c i p i m a n a r a v n e
s p o z n a j e . P o l i t i k a , m o r a l , p r a v n a n a č e la ,
k o j a s a d a k u l j a j u iz s v i h m o g u ć i h izvora,
d o ć i će u p o t p u n i s k l a d sa z a k o n i m a pri
r o d e . Ž i v o t , d o s t o j a n č o v j e k a , o k o m e se
p r i č a t i s u ć l j e ć i m a , p o s t a t i će k o n a č n o
i s t i n o m.**1
Ovo se vrijeme približava o r i j a š k i m k o r a c i m a .
Ljudsko je društvo tijekom hiljada godina prošlo kroz sve
faze razvoja, da bi najposlije došlo dotle, odakle će ući
u komunističko vlasništvo i potpunu jednakost i bratstvo,
ali ne više samo suplemenika, v e ć s v i h l j u d i . T o je
veliki napredak, koji ono čini. Slobodu, bratstvo i jedna
kost svih ljudi, za čime je buržoasko društvo uzalud te
žilo, na čemu nasijeda i mora da nasjedne, ostvariti če
1 Citat u H ackelevoj „Prirodnoj povjesti stvaranja1'. 4. naklada.
�468
socijalizam. Đuržoasko je društvo moglo postaviti samo
teoriju, koja je, kao i u mnogim drugim stvarima, u pro
tivnosti sa praksom. Socijalizam će združiti teoriju i praksu.
Povratak čovječanstva polaznoj tački njegovog razvitka
biva na daleko višem kulturnom stupnju,
negošto jeonaj,
od koga je pošlo.
Prvobitno je društvo imalozajedničku
svojinu u rodu i bratstvu, ali tek u najgrubljoj formi i na
nerazvijenom stupnju. Razvitak, koji je otada učinjen, ra
stočio je zajedničku svojinu do najsitnijih beznačajnih osta
taka, razorio rod i cijelo društvo rastvorio u atome, ali on
je u svojim različitim fazama silno podigao produktivne
snage društvene i mnogostrukost potreba, od rodova i ple
mena stvorio narode i države i time opet proizveo stanje,
koje je sa potrebama društvenim u vapijućoj protivnosti.
Z adatak je budućnosti, da ovu protivnost razriješi time,
što će izvršiti na najširoj osnovi pretvaranje privatne svojine
i sredstava za rad u zajedničku svojinu.
Društvo uzima u svoje ruke ono, što je nekada imalo
i samo stvorilo, ono omogućuje svima, u skladu s novim
uslovima života, da živu na n a j v i š e m kulturnom stupnju,
to jest, o n o d a j e s v i m a o n o , š t o j e u p r i m i
t i v n i m o d n o s i m a m o g l o b i t i s a mo pr i vi l eg
p o j e d i n a c a i l i p o j e d i n i h k l a s a - A sada i žena
o p e t uzima a k t i v n u ulogu, koju je nekad imala u
prvobitnom društvu, ali ne kao gospodarica, već kao rav
nopravna.
„Konac državnog razvoja nalikuje početku ljudskog ži
vota. Prvobitna se jednakost vraća opet. Život, zasnovan
na materinstvu, otvara i zaključuje kružno kretanje ljudskih
stvari,“ piše Đachofen u svom djelu „Materinsko pravo*.
A Morgan veli:
„Sa nastankom civilizacije porast bogatstva postao je
tako ogroman, njegovi oblici tako raznovrsni, njegova pri
mjena tako opsežna, a u p r a v l j a n j e n j i m e u d e '
š e n o je t a k o v j e š t o u i n t e r e s u vlasnika,
te ovo b o g a t s t v o s t o j i d a n a s p r e m a na
r o d u k a o n e s a v l a d i v a s i l a . Ljudski duh stoji
sputan i bez pomoći pred vlastitim svojim djelom. Ali ipak
će doći vrijeme, kad će ljudski razum ojačati za vladavinu
�469
nad bogatstvom, kad će utvrditi kako pdnos države prema
vlasništvu, što ga ona štiti, tako i granice pravima vlasnika.
I n t e r e s i d r u š t v a s u a p s o l u t n o p re č i, n e g o
i n t e r e s i p o j e d i n a c a , i j e d n i i d r u g i mo r a j u
biti d o v e d e n i u pra v ed a n i harmoničan
o d n o š a j ; puki lov za bogatstvom nije krajnja meta
čovječanstva, progres će postati zakonom budućnosti, kao
što je bio za prošlost. Vrijeme, koje je proteklo od osvita
civilizacije, jest samo jedan mali dio vremena u dosadaš
njem životu čovječanstva, samo jedan mali dio vremena u
njegovom životu. P r o p a s t d r u š t v a s t o j i p r e d
nama kao kraj j e d n o g h i s t o r i j s k o g raz
vitka, čiji je j e d i n i k o n a č n i cilj bio bo
g a t s t v o ; j e r t a k a v r a z v i t a k s adr ži e l e ment e
svoga vlastitog uništenja.
,,D e m o k r a c i j a
u upravi,
bratstvo
u
d r u š t v u , j e d n a k o s t pr ava, o p ć e n i t i uzgoj
p o s v e t i t će n a j b l i ž i , viši s t u p a n j društva,
za koj i p o s t o j a n o r a d e i s k u s t v o , r a zum i
znanost.
„ O n o će bi t i o b n o v a — ali u v i š e m obl i ku
— slobode, jed n a k o sti i bratstva starih
rodova."1
T ako ljudi različitih stajališta dolaze do istih rezultata
na osnovi svojih znanstvenih istraživanja. Potpuna eman
cipacija žene i njezina ravnopravnost s muškarcem jedan
je od ciljeva našega kulturnog razvitka, i njezino ostva
renje ne može spriječiti nikoja sila svijeta. Ali ona je mo
guća samo na temelju preobražaja, koji ukida vlast čo
vjeka nad čovjekom, dakle i kapitalista nad radnikom. T ek
onda će čovječanstvo dostići najvišu tačku svojega razvoja.
Najzad će doći „zlatno doba“, o kom su ljudi tisućlje
ćima sanjali i za kojim su čeznuli. K l a s n o g o s p o d
st vo s v r š i t će z an a vi j e k, a s njim i gos
p o d s t v o m u š k a r c a nad ženom.
1 Morgan, u pomenutoj knjizi, atr. 474 do 475.
�470
Dvadesetideveto
poglavlje.
Internacijonalnost.
Život, dostojan čovjeka, za sve, ne može biti stvar
jednog povlaštenog naroda, koji, izolovan od svih ostalih
naroda, ne bi mogao ovo stanje ni zasnovati ni održati.
Cijeli naš razvitak jest proizvod zajedničkog rada nacijonalnih i internacionalnih snaga i odnosa. 1 ma da nacijonalna ideja u mnogome još vlada glavama i služi kao
sredstvo za održanje političke i socijalne vlasti, jer je ova
moguća tek u krugu nacijonalnih granica, mi smo već du
boko zapali u internacijonalizam.
Trgovački, carinski i brodarski ugovori, svjetski po
štanski savez, medjunarodne izložbe,* kongresi za medjunarodno pravo i medjunarodni novčani saobraćaj, ostali
internacijonalni naučni kongresi i savezi, medjunarodne
istraživačke ekspedicije, naša trgovina i promet, naročito
medjunarodni kongresi radnika, koji su nosioci novog vre
mena i čijem se moralnom utjecaju ima zahvaliti, te je u
proljeće 1890. na poziv njemačkog carstva održana u Ber
linu prva medjunarodna konferencija za zaštitu radnika, sve
je to svjedočanstvo medjunarodnoga značaja, što ga zauzeše
odnošaji izmedju različitih kulturnih naroda, bez obzira na
njihovu nacijonalnu zatvorenost, koja se sve više narušava.
Nasuprot nacijonalnoj privredi mi govorimo o s v j e t s k o j
p r i v r e d i i pridajemo joj veći značaj, jer o njoj u bit
nosti zavisi dobro i blagostanje pojedinih naroda. Veliki
dio naših proizvoda zamjenjuje se za proizvode stranih
zemalja, bez kojih ne možemo da već egzistiramo. I kao
što jedna industrijska grana nanosi štetu drugoj, ako u
jednoj od njih nastupi kriza, tako isto kriza obuzme na
cijonalnu proizvodnju jedne zemlje, ako se proizvodnja
druge ukoči. Odnosi izmedju pojedinih zemalja postaju
sve tješnji, bez obzira na sve prolazne smetnje, kao što
su ratovi i nacionalistička izazivanja, jer njima gospodare
materijalni interesi, najjači od svih ostalih. Ove odnose
pojačava svaki novi prometni put, poboljšanje svakog pro
metnog sredstva, svaki izum ili usavršenje u procesu pro-
�471
izvodnje, po čemu postaje roba jeftinijom. Lakoća ličnog
saobraćaja izmedju zemalja i naroda, daleko udaljenih
medju se, jest jedan novi bitan faktor u lancu veza. Ise
ljivanje i kolonizacija jesu druga moćna poluga. Jedan
narod uči se od drugoga, jedan nastoji da drugoga nadvisi
u utakmici. Pored razmjene materijalnih produkata najrazličitije vrsti razmjenjuju se i duševni proizvodi, kako u iz
vorniku, tako i u prijevodima. Z a milijune postaje nuždom
izučavanje stranih živih jezika. Ali pored materijalne ko
risti ništa ne pridonosi više tome, da se antipatije uklone
i probude simpatije od upoznavanja sa jezikom i duševnim
proizvodima tudjeg naroda.
Djelovanje toga procesa približavanja, što se vrši na
medjunarodnoj ljestvici, jest to, da različite zemlje p os t a j u s ve s l i č n i j e u s v o j i m s o c i j a l n i m pri
l i k a m a . Kod najnaprednijih i z b o g t o g a m j e r o
d a v n i h kulturnih naroda ta je sličnost već tolika, da
onaj, koji je upoznao ekonomsku strukturu jednog naroda,
pozna u glavnom već i one ostalih. O d prilike tako, kao
što kostur životinja iste vrsti ima istu organizaciju i grad ju,
pa ako čovjek ima njegove pojedine dijelove, može da
teoretski konstruira cijelu životinju.
Daljnja je posljedica ta, da moraju biti i jednake po
sljedice tamo, gdje postoje jednaki socijalni tem elji: gomi
lanje velikoga bogatstva i protivno ovome najamno ropstvo,
zarobljivanje masa mašinerijom, vlast bogate manjine nad
masama, sa svim posljedicama, koje slijede otuda.
Mi vidimo doista, da klasne opreke i razredne borbe,
koje bijesne u Njemačkoj, pokreću čitavom Evropom, Sa
veznim Državama, Australijom i t. d. U Evropi vlada od
Rusije do Portugalske, od Balkana, Ugarske i Italije do
Engleske i Irske isti duh nezadovoljstva, opažaju se iste
pojave socijalnog vrijenja, sveopće revoltiranosti i rasula.
Izvana raznoliki, već prema stepenu razvoja, karakteru pu
čanstva i obliku njihovoga političkog stanja, u bitnosti su
ovi pokreti posvuda jednaki. Njihov su uzrok duboke
društvene suprotnosti. Svakom se godinom one sve vise
zaoštravaju, vrijenje i nezadovoljstvo prodire sve dublje i
na šire u društveno tijelo, dok konačno jedna pobuda,
�472
možda i neznatna, ne izazove eksploziju, koja će se poput
munje proširiti preko čitavog kulturnog svijeta izazvavši na
bojno polje za i proti sve duhove.
Borba novog svijeta proti starom se rasplamsala. Na
pozornicu dolaze mase, borba se vodi punoćom inteligen
cije, što još nikada ne vidje svijet ni u jednoj borbi i kao
što ne će nikad više vidjeti u sličnoj borbi. J e r to j e
p o s l j e d n j a d r u š t v e n a b o r b a . Stojeći u početku
dvadesetog stoljeća, mi vidimo, kako se ta borba približava
posljednjoj svojoj fazi, u kojoj pobjedjuju nove ideje.
Novo će se društvo podići na medjunarodnoj osnovi.
Narodi će se zbratimiti, oni će jedan drugome pružiti ruke
i raditi na tome, da novo stanje postepeno prošire na
sve narode na zemlji.1 Jedan narod ne će više dolaziti
drugome kao neprijatelj, da ga eksploatiše i ugnjetava, kao
predstavnik tudje vjere, koju mu hoće da nametne, već
kao prijatelj, koji hoće da uzgoji sve ljude za kulturne.
Kulturni i kolonizatorski radovi novoga društva bit će po
svojoj prirodi i svojim sredstvima isto tako različni od sa
dašnjih, kao što su oba društva u suštini svojoj različna.
N e će se upotrebljavati ni barut, ni olovo, ni alkohol, ni
biblija; kulturna će se misija preduzimati samo mirnim
sredstvima, koja će učiniti, da barbari i divljaci gledaju u
civilizatorima ne svoje neprijatelje, već svoje d o b r o t v o r e .
Pametni putnici i istraživači znaju već odavna, kako je taj
put uspješan.
K ad se jednom kulturni narodi ujedine u jednu veliku
federaciju, tada će zauvijek „umuknuti ratne bure“. Vječni
mir ne će tada biti san, kao što danas gospoda u uni
formi hoće da prikažu. Ovo će vrijeme doći, čim narodi
upoznaju prave svoje interese. A ovi se ne će unapredjivati ni borbom, ni svadjom, ni oružanjima, sto upropašćuju zemlje i narode, već mirnim sporazumom i za
jedničkim kulturnim radom. Osim toga se vladajuće klase
i njihove vlade brinu, kao što je gore izloženo, da se
1 „Nacijonalni interes i interes čovječanstva nalaze se danas u
neprijateljstvu. N a jednom višem stupnju civilizacije oba će se interesa
poklopiti i postati jedno." v. Thiinen, Izolirana država.
�473
militarističkim oružanjima i ratovima stane na kraj zbog
njihove ogromnosti. T ako će posljednje oružje, kao i to
lika prije njega, otići u muzeje, neka buduća pokoljenja
vide, kako su se prošle generacije hiljadama godina klale
kao divlje životinje — dokle čovjek konačno nije triumfirao nad životinjom u sebi.
D a su samo nacijonalne osobitosti i suprotnosti interesa
— koje vladajuće klase u svim zemljama umjetno podstrekavaju, da bi u zgodnom času dobile u jednom velikom
ratu kanal za odvodjenje opasnih struja — ono, što izaziva
ratove, potvrdjuje jedna izjava pokojnoga generala feldmaršala M o 11 k e a. U prvom svesku njegove ostavštine,
koji obradjuje njemačko-francuski rat od 1870— 71., veli
se medju ostalim i ovo u uvodnim opaskam a:
„ Do k l e n a r o d i ži vu o d i j e l j e n i m život om,
bi t će i n e p r i j a t e l j s t a v a , k o j a se mogu i z r a v
n a t i s a m o o r u ž j e m , ali j e ž e l j e t i u i n t e r e s u
č o v j e č a n s t v a , d a r a t o v i p o s t a n u rj edj i , kao
što su p o s t a l i strašniji."
Eto, ovaj zasebni nacijonalni život, to jest neprijateljsko
ogradjivanje jednog naroda proti drugom, iščezava sve više
u prkos svim suprotnim nastojanjima, da se održi, i bu
duće generacije moći će bez muke ostvariti i one zadatke,
na koje su genijalne glave mislile odavna i za čija su riješenja činile bezuspješne pokušaje. V eć je Condorcet imao
ideju, da uvede u život jedan opći svjetski jezik. A ne
kadašnji predsjednik Saveznih Država, pokojni Ulysses
Grant, rekao je u jednom govoru: „Pošto su trgovina, na
stava i brzi prenos misli i materija pomoću telegrafa i pare
promijenili sve, ja vjerujem, da Bog priprema svijet, da
postane j e d a n narod, da govoii j e d a n jezik, da po
stigne takvo savršenstvo, u k o m e v i š e n e ć e b i t i
p o t r e b n e ni v o j s k e ni r a t n e m o r n a r i c e . " N a
ravno, kod jćdnog punokrvnog yankeea dragi Bog igra
ulogu izravnjavanja, koje je jedino proizvod historijskog
razvoja. N e treba se tome čuditi. Licemjerstvo ili čak i
borniranost u pitanjima religije nigdje nije veće, nego u
Saveznim Državama. Što manje državna vlast svojom or
ganizacijom upravlja masama, u toliko više mora to činiti
�474
religija, crkva. O tuda buržoazija izgleda uvijek najpobožnija
tamo, gdje je državna vlast ^najslabija. Pored Saveznih
Država u Engleskoj, Belgiji, Švicarskoj. I revolucijonarac
Robespierre, koji se glavama aristokrata i popova sigraše
ka loptama, bio je, kao što je poznato, vrlo religijozan,
radi čega je dao svečano uspostaviti najviše biće, koje je
kratko vrijeme prije toga — isto tako neukusno — kon
venat objavio kao zbačeno. 1 pošto su se prije velike re
volucije najlakoumniji i najblaziraniji aristokrati u Francuskoj
razmetali svojim ateizmom, Robespierre ga je smatrao ari
stokratskim i denuncirao ga je pred konventom u svome
govoru o najvišem biću ovim riječima: „ A t e i z a m j e
a r i s t o k r a t s k i . Ideja o najvišem biću, koje bdije nad
potlačenom nevinošću i kažnjava triumfatorski zločin, pot
puno je demokratska. K a d B o g a n e bi b i l o , m o r a o
bi s e j e d a n t a k a v i z m i s l i t i . " Kreposni je Robes
pierre slutio, da njegova kreposna buržoaska republika ne
može izgladiti socialne opreke, o t u d a vjerovanje u naj
više biće, koje vrši odmazdu i gleda da izravna ono, što
u njegovo vrijeme ljudi još nijesu mogli izravnati, otuda je
i vjera bila jedna nužda za prvu republiku.
Ovo će vrijeme proći. Jedan kulturni napredak iza
zvati će drugi, čovječanstvo će postavljati sebi uvijek
nove zadatke i dospjeti do takvog kulturnog razvitka, koji
ne će više znati za narodnosnu mržnju, ratove, religijozne
borbe i slične natražnosti.
Trideseto
poglavlje.
Pitanje naseljenosti i socijalizam.
1. Strah od prenapučenosti.
Ima ljudi, koji p i t a n j e n a s e l j e n o s t i smatraju
najvažnijim i najaktuelnijim od svih pitanja, jer prijeti opas
nost od „prenapučenosti", šta više, ona već postoji. Ovo
se pitanje mora pretresati specijalno sa medjunarodnog sta
jališta, jer ishrana i razmještaj naroda postaju sve vise
�475
medjunarodna stvar. Oko zakona o naseljenosti vodjene su
poslije Malthusa mnoge prepirke. U sv6me djelu, koje je
postalo slavno i glasovito, „Prilog principu naseljenosti
koje Karl Marx označuje „djački površnim i popovski izdeklamovanim plagijatom iz Sir Jamesa Stewarta, Townsenda, Franklina, W allacea itd.“, „bez ijedne samostalne
ideje“, Malthus iznosi gledište, da ljudstvo ima tendenciju,
da se umnožava u geometrijskoj progresiji (1, 2, 4, 8, 16,
32 itd.), dok se hrana može da uvećava tek u aritmetičkoj
progresiji (1, 2, 3, 4, 5 itd.). Nužna posljedica toga jest,
da se izmedju broja ljudi i količine hrane brzo javila nerazmjernost, koja neminovno vodi bijedi u masi i pomoru
u masi. Z ato je potrebno „uzdržavati se “ od pravljenja
djece. Ne smije se ženiti onaj, koji ne ima dovoljno sred
stava za ishranu svoje porodice, jer za „stolom prirode**
nema mjesta za potomstvo.
Strah od prenaseljenosti vrlo je star. Njega je bilo, kao
što ispitivanja u spomenutom spisu pokazuju, već kod Grka
i Rimljana, a tako isto pri izlazu iz srednjeg vijeka. O n je
vladao Platonom i Aristotelom, Rimljanima, sitnim gradjanima srednjega vijeka, on je vladao i nad Voltaireom, koji
je o tome štampao jednu raspravu u prvoj četvrti osam
naestog vijeka. Drugi su se književnici ugledali u njega,
dok se najposlije u Malthusu nije javio onaj, koji je ovim
strahovanjima dao najjači izraz.
Strah od prenaseljenosti javlja se uvijek u perijodama
socijalnog raspadanja. O pće nezadovoljstvo, koje se tada
javlja, hoće da se pripiš'e u prvom redu suvišku ljudi, a
ne nedostatku životnih namirnica i načinu pribavljanja i
podjele njihove
Svako izrabljivanje čovjeka po čovjeku osniva se na
klasnoj vladavini. A prvo i najbolje sredstvo klasne vlada
vine jest zauzimanje zemljišta. Iz zajedničkog posjeda po
staje postepeno privatni posjed. Masa ostaje bez vlasništva
i primorana je, da svoju porciju životnih namirnica zaradjuje u službi kod imućnih. U takvim prilikama svaki pri
raštaj u porodici ili novi konkurenat pada kao teret. Javlja
se sablast prenaseljenosti, koja u toliko veći strah širi, u
koliko se zemlja sve više monopolizira, a u produktivnosti
�476
gubi, bilo što se dovoljno ne obradjuje, ili što se najbolje
zemljište pretvara u pašnjake, ili što se kao lovna oblast
rezervira za uživanje gospodarovo i tako otkida obradjivanju za ishranu naroda. Rim i Italija trpjeli su najveću
oskudicu u hrani, kada se zemlja nalazila u rukama otpri
like tri tisuće latifundijskih posjednika. O tuda očajni uzvik:
Latifundija uništavaju Rim. Zemljište Italije bilo je pretvo
reno u ogromne lovske oblasti ili u vrtove za uživanje
plemićskih posjednika, a često je ležalo neobdjelano, jer je
obradjivanje robovima bilo skuplje, nego li cijena žitu, koje
se dovozilo iz Afrike i Sicilije, stanje, koje je širom otvo
rilo vrata lihvarenju sa žitom, kojim se bavilo opet u prvom
redu bogato plemstvo Rima. T o je bio glavni razlog, da
se napusti obdjelavanje domaće zemlje. Plemstvo je dobijalo na lihvi sa žitom više, nego na proizvodjenju žita na
svom ladanju.
U takvim su se odnosima rimski gradjani ili osirotjelo
plemstvo radije odricali braka i djece, što nije moglo biti
spriječeno svima premijama, koje su se davale na zaklju
čenje brakova i djecu, da bi se spriječilo umanjivanje vla
dajuće klase.
Slična se pojava javila krajem srednjega vijeka, pošto
su plemstvo i svećenstvo u nizu vjekova svima sredstvima
lukavstva i nasilja lišili vlasništva mnogobrojne seljake i
i prigrabili sebi općinsku zemlju. Z bog pretrpljenih zlostav
ljanja seljaci su se bunili, no bili su potučeni, a plemstvo
je tek tada nastavilo svoj otimački zanat još na višoj
ljestvici, što su reformovani knezovi prakticirali i prema
crkvenim dobrima, uslijed čega je broj hajduka, prosjaka i
skitnica porastao kao nikada prije. Njihov je broj bio naj
veći poslije reformacije. Izvlašteno seosko stanovništvo teklo
je u gradove. A ovdje su, zbog uzroka, koje smo prije
naveli, životni odnosi postajali sve gori i tako se „prena
pučenost*1 javila posvuda.
Pojava Malthusova pada u onu perijodu engleske indu
strije, kada su uslijed novih pronašašća Hargreavesovih,
Arkwrightovih i W attovih nastali silni preobražaji u meha
nici i tehnici, koji su provedeni poglavito u pamučnoj i
platnenoj industriji i ostavili bez kruha desetine hiljada
�477
radnika dotičnih kućnih industrija. Koncentracija posjeda i
razvitak krupne industrije uzeli su u ono vrijeme u E n
gleskoj velike dimenzije. Sa brzim porastom bogatstva na
jednoj strani brzo je rasla bijeda mase na drugoj strani. U
jedno takvo doba vladajuće klase, koje su imale sve raz
loge, da postojeći svijet smatraju najboljim, morale su tražiti
jedno vjerovatno objašnjenje za jednu tako protuslovnu
pojavu, kao što je osiromašivanje masa uslijed sve većeg
bogatstva i najvećeg cvjetanja industrije. Ništa zgodnije,
nego krivicu pripisati suviše brzom namnožavanju radnika
radjanjem djece, a ne tome, što su oni učinjeni suvišnima
procesom kapitalističke proizvodnje i akumulacijom zemlje
u rukama lordova. U takvim prilikama „djački površni,
popovski izdeklamovani plagijatu Malthusov sadrži objaš
njenje postojećeg zla, koje odgovara najskrivenijim mislima
i željama vladajuće klase i koje ju pred svijetom oprav
dava. Tim e se tumači i ogromno odobravanje, koje je naišao
na drugoj strani. Malthus je za englesku buržoaziju r e k a o
u p r a v o v r i j e m e p r a v u r i j e č i t a k o j e, u s
p r k o s t o m e , š t o n j e g o v s p i s n e m a ni j e d n e
j e d i n e „ s a m o s t a l n e mi sl i ", p o s t a o v e l i k
i s l a v a n č o v j e k , a n j e g o v o i m e n a z i v za
čitavuteoriju.1
2 Proizvodnja u prenaseljenosti.
Prilike, koje su izazvale kod Malthusa očajni krik i
njegove brutalne teorije — on ih je uputio radničkoj klasi
i tako zajedno s neuspjehom požeo i porugu — poslije
toga su se od decenija do decenija još jače rasprostrle.
N e samo u otadžbini Malthusovoj, u Velikoj Britaniji, već
u svim zemljama na svijetu sa kapitalistićkim načinom pro
izvodnje, koji povlači za sobom ekstenzivni sistem u poljo
privredi i podjarmljenje masa mašinerijom i fabrikom. ^Ovaj
se sistem sastoji, kao što je pokazano, u tome, što je
radnik odvojen od sredstava za rad, bila ona zemlja ili
1 Što su Darwin i drugi postali takodjer pristašama Malthusovim,
pokazuje samo to, kako nedostatak ekonomskih studija vodi k najjedcostranijim posmatranjima u prirodonaučnoj oblasti.
�478
alat, i što su sredstva za rad prešla u ruke kapitalista. Taj
sistem stvara neprestano nove grane industrije, razvija ih i
koncentriše, ali i baca stalno nove mase naroda na ulicu,
čini ih „prekobrojnima". U mnogom pogledu on ide na
ruku, kao u starom Rimu, latifundijama sa svim njihovim
posljedicama. Irska je klasična zemlja u Evropi, koju je
engleska ekspanzivna privreda najgore pogodila. O na je
imala već 1874. 12,378.244 akra livada i pašnjaka, a samo
3,373.508 akra oraće zemlje, i svake godine stanovništvo
se smanjuje, a oranice se pretvaraju u livade i pašnjake za
ovce i goveda i u lovačke oblasti za lordove.1 (Godine
1908. 14,805.046 akra lhada i pašnjaka, a 2,328.906 akra
oranice). Irska oranica nalazi se kao zakup u rukama veli
kog broja malih i najmanjih zakupnika, koji nisu u stanju
da iskoriste zemlju u većim razmjerima. Tako pruža Irska
izgled zemlje, koja se iznova vratila od zemljorada k sto
čarstvu. Pri tom je stanovništvo, koje je početkom devet
naestog vijeka brojilo preko 8 milijuna glava, opalo danas
na 4, 3 milijuna, a još su uvijek nekoliki milijuni „preko
brojni". Pobuna Iraca protiv Engleske tumači se ovim vrlo
jednostavno. Š k o t s k a pokazuje u svojim odnosima vla
sništva i obdjelavanja zemlje posve sličnu sliku kao Irska.2
1 Ferdinand Freiligrath pjeva u dirljivoj pjesmi „Irska" :
T ako se stara gospodar, da ga jelen i vo,
T o jest: da ga njegov seljak tovi,
Um jesto da isuši svoje dolove
V i ih znate v e ć : irske bare I
O n ostavlja zemlju da leži bez koristi,
N a kojoj bi se struk do struka njihao ;
O n je ostavlja ludo vodenoj kokoši,
Vivku i divljoj patci.
1 eto, prokletstvo: — Močvare
1 pustoš od četiri milijuna milja.
‘ ,,D v a m i l i j u n a a k r a , koji obuhvataju n a j p l o d n i j u zemlju
2
Škotske, postali su potpuno p u s t i . Prirodna trava u predjelu Glen Tilt
spada u najhranivije trave u grofoviji P e r th ; Deer forest (divlji park) u
predjelu Ben Auldera bijaše najbolji pašnjak u prostranoj oblasti
Baden och a; jedan dio Black Mount Foresta bio je najboljiškotski pašnjak
za crne ovce. O prostranosti zapuštene i opustjele zemlje za 1 o v a č k a
u ž i v a n j a može se stvoriti predodžba iz toga, što ona obuhvata veći
prostor, nego što je cijela grofovija Perth. Gubitak, koji zemlja uslijed
�479
Slično se stanje ponavlja u U g a r s k o j , koja je tek po
sljednjih decenija stupila u moderni razvitak. Zemlja, tako
bogata radnim zemljištem kao malo koja u Evropi, zadu
žena je, njeno stanovništvo osiromašilo i dopalo lihvarskih
šaka. U očajanju iseljava se u masama. Ali zemlja je kon
centrirana u ruke modernih kapitalističkih magnata, koji
vode sa šumama i njivama najekstenzivniju privredu, tako
da će Ugarska doskora prestati biti zemlja, koja izvozi
žito. Slično je stanje i u Italiji. U Italiji je političko jedin
stvo naroda, kao i u Njemačkoj, išlo na ruku kapitali
stičkom razvitku, ali vrijedni seljaci iz Piemonta i Lom
bardije, Toscane, Romagne i Sicilije osiromašuju sve više
i propadaju. V eć se iznova počimaju stvarati močvare i
bare tamo, gdje su bili još pred nekoliko decenija dobro
obradjeni vrtovi i njive sitnih seljaka. Pred vratima Rima,
u takozvanoj Campagni, leži zapušteno stotinu hiljada hek
tara zemlje, u predjelu dakle, koji je nekada bio najbujniji u starom Rimu. Močvare pokrivaju zemlju i izdišu
svoje otrovne mijazme. Kad bi se primjenom zgodnih sred
stava uredili temeljiti kanali i dobro navodnjavanje, stanov
ništvo Rima dobilo bi bogat izvoz hrane i uživanja. Ali
Italija pati od žudnje da bude velevlast, ona upropaštuje
stanovništvo lošom upravom, militarističkim i mornaričkim
oružanjem i „kolonizacijama", i tako nema sredstava za
kulturne zadatke, kao što je taj, da Campagnu učini plod
nom. Slično stanje ovome u Campagni jest i u Južnoj Ita
liji i Siciliji. O va, nekada žitnica Rima, sve više osiroma
šuje ; iscrpljenijeg, oskudnijeg, zlostavljenijeg stanovništva
nema u cijeloj Evropi. Sinovi najljepše zemlje u Evropi
poplavljuju pola Evrope i Amerike kao nadničari ili se u
grupama zauvijek iseljavaju, jer ne će da umru od gladi
na očinskoj zemlji, koja nije njihovo vlasništvo. Malarija,
ovog silnog opustošenja u izvorima proizvodnje ima, može se cijeniti po
tome, sto bi zemlja divljeg parka Đen Auldera mogla ishraniti 15.000
ovaca i što ona čini, samo jedan t r i d e s e t i d i o c j e l o k u p n e l o
v a č k e o b l a s t i u Š k o t s k o j . . . Sva je ova lovačka zemlja skroz
neproduktivna . . . O na bi se mogla bez uštrba potopiti u valovima Sje
vernog mora.'* Londonski „Economist*', 2. srpnja 1866, citiran kod Karla
Marža, K apital, 1. svezak, 2. izdanje.
�480
ona strašna groznica, širi se po cijeloj Italiji u takim d i
menzijama, da je vlada, u strahu od nje, već 1882. nare
dila istraživanje, koje je dalo žalosni rezultat, da je od 69
provincija zemlje ova bolest u velikoj mjeri snašla 32, 32
su već dohvaćene, a samo je još 5 ostalo poštedjeno.
Bolest, koja je prije bila poznata samo na selu, prodrla je
u gradove, jer tamo nagomilani proletarijat, uvećan proleta
riziranim seoskim stanovništvom, čini ognjište za zarazne
bolesti.
3. Siromaštvo i plodnost.
S koje god strane posmatrali kapitalistički privredni si
stem, uvjeravamo se, da bijeda i nevolja masa nijesu po
sljedica oskudice u sredstvima za hranu i život, već i
posljedica nejednake njihove podjele i naopakog načina
privredjivanja, koji jednima daje u izobilju, a druge pri
morava na skapanje. Malthusove tvrdnje imaju smisla samo
sa gledišta kapitalističkog načina proizvodnje. Na drugoj
strani sam kapitalistički način proizvodnje goni djecu u
proizvodnju ; njemu su potrebne jeftine dječje „ruke' za
radionice i tvornice. Kod proletera postaje rad djece nekom
vrsti računa, ona moraju sama sebi steći sredstva za život.
Proletarac u kućnoj industriji primoran je da ima mnogo
djece, jer u tom leži jedna garancija za njegovu sposobnost
u konkurenciji. T o je jamačno užasan sistem, on pojačava
osiromašenje radnika i njegovu zavisnost od poduzetnika.
Proletarac je prisiljen da radi za sve bjedniju nagradu. 1
svaka ustanova radničke zaštite, svaki viši izdatak za ovu
ili onu socijalnu dužnost, koji ne obvezuje poduzetnika i
za kućne radnike, koji za njega rade, podstiće ga, da pro
širi krug kućnih radnika; kućna industrija daje poduzetniku
koristi, kakve mu lako ne pruža nijedan drugi oblik pro
izvodnje, predpostavljajući, da se on može provesti prema
prirodi proizvodnog procesa.
No kapitalistički proizvodni sistem stvara ne samo
hiperprodukciju robe i radnika, već i inteligencije. 1 inteli
gencija obezbjedjuje sebi opstanak sve teže, ponuda uvijek
�481
nadmašuje potragu. Samo jedno nije u ovom kapitalističkom ^
svijetu suvišno, a to je kapital i njegov vlasnik, kapitalista.
A ko su buržoaski ekonomi malthusijanci, oni su ono,
što u buržoaskom interesu moraju da budu, samo svoje
buržoaske mušice ne treba da prenose na socijalističko
društvo. John Stuart Mill v e li: „Komunizam je upravo ono
stanje stvari, kod kojega se smije očekivati, da će se javno
mišljenje najintenzivnije izjaviti proti ovoj vrsti samožive
neumjerenosti. Svako namnožanje naroda, koje bi umanjilo
ugodni položaj stanovništva ili povećalo njegove napore,
moralo bi imati kao posljedicu za svakog pojedinca u
društvu neposrednu i očiglednu bijedu, a ona se tada ne
bi mogla pripisati samoživosti poslodavaca ili nepravednim
povlasticama bogataša. U tako promijenjenim prilikama ne
bi moglo izostati, da javno mišljenje ne pokaže svoje nego
dovanje, a ako ono ne bi bilo dovoljno, da se kaznama
ma koje vrsti uguši ova ili koja druga za društvo štetna
neuzdržaljivost. Prem a tome komunistička teorija ne zaslu
žuje nikako naročiti prigovor sa gledišta opasnosti od prenapučennosti; šta više, ona se preporučuje time, što ima
tendenciju, da ovo zlo u velikoj mjeri spriječava. “ A pro
fesor A d . W agner veli na strani 376. Rausovog „U džbe
nika političke ekonomije'*: „Najmanje bi se u jednom soci
jalističkom društvu mogla priznati sloboda braka i sloboda
radjanja djece." O ni dakle polaze od pretpostavke, da je
težnja za prenaseljenošću zajednička svim društvenim sta
njima, ali obojica pripisuju socijalizmu osobinu, da će odnos
stanovništva i hrane moći dovesti u ravnotežu bolje, nego
svaki drugi društveni oblik. Posljednje je tačno, prvo nije.
Bilo je doduše pojedinih socijalista, koji zaneseni Malthusovim idejama strahovahu, da opasnost od prenaseljenosti
„stoji blizu". A li je ovih socijalističkih malthusijanaca ne
stalo. Dublji pogled u narav i suštinu buržoaskog društva
naučio ih je nečemu boljem. A i tužaljke naših agraraca
pokazuju nam, da mi proizvodimo — sa gledišta svjetskog
tržišta — i suviše hrane, tako, da niske cijene, koje otuda
potiču, čine njezinu proizvodnju nerentabilnom.
_ ^
Naši malhusijanci uobražavaju sebi, a zbor buržoaskih
predstavnika ponavlja za njima bez smisla, da će socijalisA.
Bebel: Ž ena I wocljallzam.
31
�482
tičko društvo, u kome postoji slobodan izbor ljubavi i
život dostojan čovjeka, postati „stajom kunića"; da će
potonuti u neograničeno spolno uživanje i proizvodjenje
djece u masi. M ože se očekivati baš suprotno. Dosada su
imali prosječno najveći broj djece ne bolje situirani slo
jevi, već obratno, najgore situirani. Može se čak bez pre
tjeravanja reći . - u k o l i k o j e o s k u d n i j i p o l o ž a j
j e d n o g p r o l e t e r s k o g sloja, u t oliko je pro
sječno obilatiji b l ag os lov u djeci, izni
m a k a i ma i na j e d n o j i na d r u g o j s t r a ni .
T o potvrdjuje i Virchow, koji je sredinom prošlog vijeka
p isao: „Kao što engleski radnik u svojoj najdubljoj potonulosti, u najvećoj otupjelosti duha zna na kraju krajeva
još jedino za dva izvora uživanja, za, pijanstvo i spolno
općenje, tako je i stanovništvo gornje Sleske koncentriralo
p r i j e m a l o g o d i n a sve želje, svu težnju na ove
dvije stvari. Uživanje rakije i podmirenje spolnog nagona
potpuno su ovladali njima, i tako se lako dade objasniti,
što je to stanovništvo isto tako brzo raslo u broju, kao
što je gubilo na fizičkoj snazi i ćudorednosti."
Karl Marx daje u „Kapitalu" sličnu izjavu pišući:
„Faktično ne samo broj rodjenja i smrtnih slučajeva, već
apsolutna većina porodica stoji u obratnom razmjeru prema
visini najamnice, dakle prema količini životnih sredstava,
kojom raspolažu različite kategorije radnika. O v a j z a k o n
kapitalističkog drušva zvoni besmisleno
m e d j u d i v l j a c i m a ili č a k c i v i l i z i r a n i m ko
l o n i s t i m a . O n podsjeća na sirovu produkciju živo
tinjskih vrsta, koje su individualno slabe i izložene zatira
nju." Dalje citira Marx Lainga, koji v e li: „Kad bi se sav
svijet nalazio u povoljnim prilikama, brzo bi o pustio/
Laing je dakle suprotnog mišljenja M althusovu: dobar način
života pridonosi ne umnožavanju, već opadanju poroda.
Slično veli i H erbert S p e n c er: ,,U v i j e k i p o s v u d a
se usavršavanje i sposobnost održanja potomstva sukob
ljavaju medju sobom. O tuda slijedi, da će dalji razvitak
čovječanstva imati za posljedicu v j e r o v a t n o o p a d an j e umnožavanja. “ Ovdje se dakle slažu mišljenja ljudi,
koji stoje inače na potpuno različitim gledištima, a njihovom
shvatanju pridružujemo se i mi.
�483
4 . Nedostatak ljudi i suvišak hrane.
Cijelo pitanje naselja moglo bi se ukratko riješiti re
kavši, da strah od prenaseljenosti ne ima u doglednom
vremenu nikakva smisla, jer se nalazimo pred jednim suviškom hrane, koji svake godine prijeti čak da bude veći,
i da ima više smisla briga oko toga, kuda ćemo s tolikim
bogatstvom, nego li oko toga, hoće li ono biti dovoljno.
Proizvodjačima životnih namirnica bila bi najveća želja brži
porast potrošača. Ali naši su malthusijanci u prigovavaranju
nepotrebni i protiv njih moramo ustati, da im ne bi ostao
izgovor, kako im se ne zna odgovoriti.
O ni tvrde, da opasnost prenaseljenosti u skoroj buduućnosti leži u zakonu „opadanja zemljišnog prinosa". Naše
kulturno zemljište postaje „umorno za prinos", sve veće
žetve ne mogu se više očekivati, a pošto zemljište spo
sobno za kulturu, koje se još može obdjelavati, postaje
sve rjedje, to je opasnost od nedostataka hrane pri daljem
porastu stanovništva neposredna. U ovom djelu, u poglav
ljima o poljoprivrednom iskorišćivanju zemlje, već je, kako
mislimo, nepobitno dokazano, kolike goleme napretke čo
vječanstvo može učiniti u pogledu dobijanja novih količina
hrane čak i sa gledišta današnje nauke o obradbi zemlje,
ali hoćemo da priložimo tome novih primjera. Jedan vrlo
valjani veleposjednik i priznati narodni gospodar, dakle
čovjek, koji u oba pravca daleko natkriljuje Malthusa, rekao
je već 1850., dakle u vrijeme, kad je još agrikulturna ke
mija ležala u povojim a: „Produktivnost proizvodnje siro
vina, naročito h r a ne, ne će u buduće zaostajati za produktivnošću u fabrikaciji i tra n s p o rtu ... T ek u našim da
nima počima agrikulturna kemija otvarati izglede za poljo
privredu, koji će bez sumnje zavesti još u mnogu zabludu,
a li k o j i će na k r a j u k r a j e v a s t v a r a n j e h r a n e
d o v e s t i u z a v i s n o s t od d r uš t va , kao št o danas
leži u n j e g o v o j vl asti , k o l i k o će i k a k v o g će
p l a t n a p r o i z v e s t i , samo kad ima gotova pam uka."1
Justus v. Liebig, tvorac agrikulturne kemije, misli, „da
je zemlja neiscrpiva i da neprekidno daje najobilatije žetve,
1 Rodbertus, Prilog tumačenju socijalnog pitanja. 1850.
�484
ako ima u dovoljnoj količini ljudskog rada i sredstava za
gnojenje4 Zakon opadanja zemljišnog prinosa Malthusova
*.
je tvrdnja, koja je mogla biti prihvaćena u njegovo vrijeme
sa vrlo nerazvijenim poljoprivrednim stanjem, ali koja je
odavno oprovrgnuta naukom i iskustvom. Sta više, zakon
je : P r i n o s j e d n o g p o l j a s t o j i u u p r a v n o m
r a z m j e r u p r e m a l j u d s k o m r a d u , k o j i se na
n j e g a u p o t r i j e b i (uključivši ovamo znanost i teh
niku), i p r e m a d j u b r e t u , k o j e s e n a n j e g a
d o b r o u t r o š i . Kad je sitnoseljačkoj Francuskoj bilo
moguće, da svoj zemljišni prinos u posljednjih devedeset
godina više nego učetverostruči, dok se stanovništvo nije
ni udvojilo, to se mogu očekivati potpuno drugi rezultati
od društva sa socijalističkom privredom. Naši malthusijanci ne
vide dalje, da pri današnjim odnosima ne ulazi u obzir samo
naše zemljište, već zemljište cijelog svijeta, t. j. većim dijelom
zemlje, čija plodnost daje dvadeset, trideset i još više puta
toliko, koliko naše zemljište iste veličine. Zemlja je doduše
prilično jako zauzeta od ljudi, ali s a i z u z e t k o m j e d
n o g m a l o g d i j e l a o n a n i j e n i g d j e t a k o o bd j e l a n a i i s k o r i š ć e n a , k a o š t o bi m o g l a
b i t i o b d j e l a n a i i s k o r i š ć e n a . Ne samo da bi
Velika Britanija mogla proizvesti veću količinu hrane, nego
danas već i Francuska, Njemačka, Austrija i još u daleko
većem stepenu ostale zemlje u Evropi. U malom Wiirttembergu sa njegovih 879.970 hektara zemlje, zasijanih
žitom, mogla bi se samo primjenom parnog pluga pro
sječna žetva podići od 6,140.000 centi na 9,000.000 centi
žita.
E v r o p s k a Rusija, uzimajući za mjerilo stanje stanov
ništva u Njemačkoj, mogla bi ishraniti mjesto oko 100 mi
lijuna, koliko danas broji, 475 milijuna. Danas broji ev
ropska Rusija otprilike 19 ’4 stanovnika po kvadratnom
metru, Saska preko 300.
Istina je, da Rusija ima prostranih oblasti zemlje, ko
jima je klima onemogućila veću plodnost, ali na jugu ima
klimu i plodnost zemlje, kakva Njemačkoj ni izdaleka nije
poznata. Dalje, sa porastom naseljenosti i kulture zemlje
izazivaju se promjene u klimi, koje se danas ne dadu iz
�485
mjeriti Posvuda, gdje se čovjek skuplja u gustim masama,
vrše se i klimatske promjene. Mi pridajemo ovim poja
vama premalo značenja, mi ih čak nijesmo kadri ni iz
mjeriti u cijelom opsegu, jer nemamo zato povoda, a kako
stvari danas stoje, ni mogućnosti za eksperimente u veli
kom. T ako isto i danas tako rijetko naseljena Švedska i
Norveška sa njihovim ogromnim šumama, neiscrpnim bo
gatstvom kovina, sa njihovim rijekama i morskim oblastima
mogle bi biti bogat izvor za ishranu jednoga gusto nase
ljenog stanovništva. U današnjim prilikama nije moguće
steći zgodnih sredstava i ustanova, koje bi otvorile pristup
k bogatstvu ovih zemalja, i tako se jedan dio raštrkanog
stanovništva iseljava.
Sto se o sjeveru može da reče, dobija dileko veće
značenje za jug Evrohe : za Portugalsku, Spaniju, Italiju,
Grčku, zemlje oko Dunava, Ugarsku, Tursku i t.d. Naj
povoljnija klima, zemlja bujna i plodna, kakva se teško
nalazi u najboljim predjelima Saveznih Država, davala je
nekad nebrojenom stanovništvu n a j b o g a t i j u hranu.
Trule političke i socijalne prilike ovih zemalja učinile su,
da stotine hiljada žitelja iz Evrope isele preko oceana,
mjesto da ostanu u otadžbini ili da se nastane u onim zem
ljama, koje su mnogo bliže i ugodnije za stanovanje. Cim se ov
dje budu našle pametne socijalne i političke ustanove, bit
će potrebni novi milijuni ljudi, da se ove prostrane i plodne
zemlje podignu na viši kulturni stepen.
Z a dugo vrijeme mi imamo u Evropi, da bismo b a r
d o n e k l e postigli više kulturne ciljeve, ne suvišak, već
prije n e d o s t a t a k u ljudima, a u takvim je okolnostima
apsurdno podavati se ma kakvoj bojazni zbog prenaselje
nosti.1 Pri tom se mora uvijek imati na umu, da iskorišćenje postojećih izvora hrane primjenom nauke i rada n e
zn a za g r a n i c e i s v a k i dan donosi n a mn o v a
1 T o naročito vrijedi o Njemačkoj. U prkos neprestanom namnožavanju pučanstva tako je isto stalno i opadanje njegovo u iseljivanju:
ono je primjerice 1891- brojilo 1 2 0 .0 8 9 glava, 1907. još satno 3 1 .6 9 6
glava. Naprotiv je poraslo useljavanje, jer u različitim industrijskim gra
nama (ali domaćih radnika. Broj useljenih bio je primjerice 1900.
7 5 7 .1 5 1 , a godine 1905. — 1 ,0 0 7 .1 4 9 .
�486
o t k r i ć a i p r o n a l a s k e , k o j i u m n o ž a v a j u iz
v o r e za d o b i j a n j e hrane.
Idemo li od Evrope u druge dijelove svijeta, n e d o
s t a t a k na l j u d i m a i s u v i š a k u z e ml j i po
k a z u j e s e j o š u m n o g o v i š e m s t e p e n u . Naj
plodnije i najbujnije oblasti na zemlji leže još p o t p u n o
ili skoro potpuno neiskorišćene, jer se njihova obradba i
eksploatacija ne može da otpočne sa nekoliko hiljada ljudi,
v e ć se t r a ž e k o l o n i j e sa m a s o m od m n o g o
m i l i j u n a , d a bi s e b a r d o n e k l e z a g o s p o d a
r i l o p r e b u j n o m p r i r o d o m . Ovamo dolaze pored
ostalih centralna i južna Amerika, jedan teren sa stotinama
hiljada kvadratnih milja. Argentina je 1892. kultivirala tek
oko 5 milijuna hektara, a zemlja ima na raspoloženju 96
milijuna hektara plodnog zemljišta. U južnoj Americi ima
zemlje, zgodne za uspijevanje pšenice, koja leži još neobdjelana, najmanje na 200 milijuna hektara; Savezne Države,
Austrougarska, Velika Britanija i Irska, Njemačka i Fran
cuska zajedno imaju za strmna žita samo oko 105 mili
juna hektara obradjene zemlje. C a r e y je tvrdio prije
četrdeset godina, da je sama dolina Orinoka sa 360 milja
dužine kadra da pruži toliku količinu hrane, k o l i k o j e
p o t r e b n o c j e l o k u p n o m č o v j e č a n s t v u . U z
mimo samo polovicu toga, preobilato je. Svakako bi sama
Južna Amerika mogla ishraniti v i š e p u t a toliko ljudi,
koliko ih danas na zemlji ima. Hraniva vrijednost jednog
terena, zasadjenog bananima, i isto tolikog terena, zasijanog
pšenicom, odnosi se kao 133 prema 1. Dok naša pšenica
na povoljnom zemljištu nosi dvanaesterostruki do dvadeseterostruki plod, riža daje u svojoj domovini 80 do 100struki, kuruza 250 do 300 struki, a u gdjekojim predje
lima, kao na primjer na Filipinima, prihod riže cijeni se
na 400struku količinu sjemena. Kod svih ovih hrana bilo
je pitanje u tome, da se pripravom učine što hranivijima.
U pitanjima prehrane kemija ima pred sobom neiscrpivo
polje razvitka.
Centralna i Južna Amerika, naročito Brazilija, k°ja je
sama skoro tako velika kao cijela Evropa — Brazilija ima
8,524 000 četvornih kilometara s oko 22 milijuna stanov-
�487
nika napram Evropi s 9,897.010 četvornih kilometara i
otprilike 430 milijuna stanovnika — nabrekle su bujnošću
i plodnošču, koja izaziva udivljenje i čudo svih putnika, a
ove su zemlje neiscrpivo bogate i rudama i metalima. Ali
one su za svijet još gotovo zatvorene, jer je njihovo sta
novništvo indolentno, brojno slabo i kulturno stoji prenisko,
da bi postalo gospodar silne prirode. Kako stvar izgleda
u Africi, pokazala su nam otkrića posljednjih decenija. 1
ako jedan dio centralne Afrike ne će nikad biti upotrebljiv
za evropsku kulturu zemlje, druge teritorije velikog opsega
dade se veoma dobro iskoristiti, čim se postupa po razumnim
principima kolonizacije. S druge strane ima u Aziji pro
stranih, plodnih zemalja, koje mogu hraniti nebrojene mili
june ljudi. Prošlost nam je pokazala, kako tamo u sada
neplodnim, gotovo pustim predjelima blaga klima izmami
zemlji bogatu hranu, ako čovjek razumije, da joj dovede
blagoslovljenu vodu. Sa uništenjem veličanstvenih vodovoda
i ustanova za navodnjivanje u prednjoj Aziji, u zemljama
Tigrisa i Eufrata it. d., u pustošnim osvajačkim ratovima i
ludim ugnjetavanjem stanovništva zemlje hiljade kvadratnih
milja pretvoriše su u puste pješčane pustinje.1 Kako u
Aziji, tako i u Sjevernoj Africi, Meksiku, Peru. Stvorite
milijune civilizovanih ljudi, bit će vam otvoreni neiscrpivi
izvori hrane. Datuljina palma uspijeva u Aziji i Africi u
nevjerovatnoj količini i traži pri tom tako malo mjesta, da
200 drveta pokrivaju tek jedno jutro zemlje. Durrha nosi
u Egiptu više nego 3000 struki plod, pa ipak je zemlja
siromašna. N e uslijed suviška ljudi, već uslijed jednog
pljačkaškog sistema, koji je doveo tome, da se pustinja
od decenija do decenija sve više širila. Nije moguće pro
računati, kako bi srednjevropski način obradbe oranica i
vrtova pokazao veličanstvene rezultate u svim ovim zemljama.
S a v e z n e D r ž a v e Sjeverne Amerike mogu, prema
d a n a š n j e m stanju zemljorada, ishraniti l a k o petnaest
1 Karger cijeni prihod u A natoliji čak i kod neuspjele žetve na 9
do 13 dvostrukih centi, u prosjeku na 2 6 , 4 0 do 3 9 dvostrukih centi,
na dobro djubrenom i navodnjenom zemljištu na 6 6 dvostrukih centi. (M edjunarodna poljoprivredna konkurencija, jedan kapitalistički problem. N a
pisao profesor Dr. G ustav Ruhland. Berlin 1 9 01.)
�488
do dvadeset puta više od svog sadašnjeg stanovništva (85
milijuna), dakle 1250 do 1700 milijuna; K a n a d a bi
mogla dati hrane, po istom razmjeru, mjesto za šest mili
juna za više stotina milijuna. Dalje imamo Australiju, mno
gobrojna, dijelom velika i izvanredno plodna ostrva Veli
kog i Indijskog oceana i t. d. N a m n o ž a v a t i l j u d e , a
ne umanjivati, to je poklik, koji se u ime kulture upućuje
čovječanstvu.
Posvuda su socijalne ustanove — postojeći n a č i n
p r o i z v o d n j e i p o d j e l e p r o i z v o d a — uzrok
oskudici i bijedi, a n e p r e k o b r o j n o s t ljudi. Neko
liko bogatih žetava u z a s t o p c e obore cijene hrani tako,
da zbog toga propadne veliki dio naših poljoprivrednika.
Umjesto da dovede producente u bolji položaj, oni dodju
u gori. Veliki dio gospodara g l e d a d a n a s u d o b r o j
ž e t v i n e s r e ć u , jer ona obara cijene tako nisko, te se
teško pokriju troškovi oko proizvodnje. I to da su pametne
prilike ? D a bi se bogate žetve drugih zemalja odstranile
od nas, uvode se visoke carine na žito, pomoću kojih se
uvoz stranog žita oteščava i cijena domaćem podiže. M i
n e m a m o n e d o s t a t a k , v e ć su v i š a k u h r a n i , k a o
što imamo s u v i š a k u i n d u s t r i j s k i m p r o i z
v o d i m a . Kao što milijuni ljudi imaju potrebu za indu
strijskim proizvodima svih vrsta, ali je u sadašnjim odno
sima vlasništva i rada ne mogu da podmire, tako isto mi
lijuni oskudijevaju u najnužnijim sredstvima za život, jer
ne mogu da ih plate, i ako ih ima suviše. Očigledna je
ludost takvih prilika. Pri bogatoj žetvi naši špekulanti sa
žitom često puta namjerice uništavaju plod, jer znadu, da
cijena u toliko jače skače, u koliko je ploda manje, i tu
bi se mi morali plašiti od prenaseljenosti! U Rusiji, južnoj
Evropi i mnogim drugim zemljam svijeta propadaju s t ot i n e h i l j a d a centi žita godišnje, jer nema prikladnih
skladišta i podesnih prometnih sredstava. Mnogi se mi
lijuni centi hrane godimice uništavaju, bilo što su pripreme
za žetvu nepotpune, bilo što u onome času nema do
voljno radnih ruku. Cak se gdjekoji hambar, gdjekoja puna
žitnica i cijeli domazluk spale, jer premija osiguranja ispla
ćuje bolje od prodaje; sredstva za život uništavaju se iz
�489
toga istog razloga, zbog kojega se ladje sa ljudima i mi
ševima potapaju u more.1 Z a vrijeme naših vojnih vježba
upropaste se godišnje veliki žetveni prinosi — troškovi
jednog manevra, koji traje tek nekoliko dana, iznose na
stotine hiljada, procjena je, kao što se zna, uvijek umje
rena — a takvih manevara ima svake godine sve više.
Radi istih svrha obriju čitava sela i velike predjele otrgnu
od svake kulture.
N e smije se zaboraviti, da u spomenute izvore dolazi
i more, čija se vodena površina prema kopnu odnosi kao
18 prema 7, dakle dva i pol puta veća, i koje još oče
kuje na racijonalniju eksploataciju svojeg ogromnog bo
gatstva u hrani. Pred nama se dakle otvara za budućnost
slika, koja je vrlo različita prema tamnim slikama, što ih
naši malthusijanci slikaju.
T ko može uopće reći, gdje se imaju postaviti granice
našim kemijskim, fizikalnim i fizijološkim znanjima? T ko
smije proreći, koja će divovska poduzeća u kasnijim vje
kovima izvoditi čovječanstvo, da bi postiglo bitne promjene
u klimatskim odnosima zemalja i eksploataciji njihova ze
mljišta?
Mi vidimo već danas u kapitalističkom društvu podu
zeća, koja su se prije jednog vijeka smatrala kao nemoguća
i luda. Mnoge su prevlake prosiječene i mora spojena.
Milje dugački tuneli, probušeni kroz utrobu zemljinu, spajaju
zemlje, rastavljene najvišim b rd im a ; drugi su probušeni
ispod morskog dna, da bi se udaljenost skratila, a iz
bjegle smetnje i opasnosti, koje postoje za zemlje, morima
rastavljene. G dje je dakle tačka, na kojoj bi netko mogao
re ć i: „Dovle i ne dalje !“ N e samo, da „zakon opadanja
1 V e ć su u vrijeme svetog Bazilija (umro 3 7 9 ) morale postojati
slične prilike, jer on dovikuje bogatašim a: „ V i jadnici, što ćete od
govoriti višnjem sucu ? V i zastirete tapetima golost vaših zidova, a ne
pokrivate odjećama nagost čovjeka I V i kitite konje skupocjenim mekim
gunjevima, a prezirete vašu braću, pokrivenu traljama. V i u n i š t av a t e s v o j e ž i t o u ž i t n i c a m a i n a gumni ma, a n e ć e t e
č a k n i p o g l e d a t i n a o n e , k o j i h l j e b a n e m a j u .“ Moralne
propovijedi malo su pom agale kod vladajućih, a ne će ništa pomagati ni
u buduće. Treba izmijeniti socijalne ustanove, da nitko prema bližnjem
ne može biti nepravedan, i svijet će se dobro osjećati.
�490
zemljišnog prinosa" pada pred našim sadašnjim iskustvom,
već za kulturu sposobne zemlje pretiče i milijuni ljudi bili
bi potrebni, da je obrade.
Kad bi se u isto vrijeme otpočeo rad na svim ovim
kulturnim zadacima, i m a l i b i s m o n e p r e v i š e , v e ć
p r e m a l o l j u d i . Čovječanstvo se mora još jako namnožavati, da bi udovoljilo svim zadacima, koji ga čekaju.
Niti je obradjena zemlja iskorišćena, kao što treba da bude
iskorišćena, n i t i z a g o t o v o t r i č e t v r t i n e z e m a l j s k e p o v r š i n e i m a l j udi , koj i j e m o g u o b r a d i t i .
Relativna prenaseljenost, koju danas redovno stvara kapita
listički sistem na štetu radnika i društva, p o k a z a t ć e
se na v i š e m s t u p n j u k u l t u r e ka o b l a g o d a t .
Sto mnogobrojnije stanovništvo nije zapreka, već sredstvo
kulturnog napretka, i to baš onako, kao što su današnja
hiperproduckija robe i životnih namirnica, razoravanje braka
upotrebom žena i djece u industriji, izvlaštenje srednjih
slojeva krupnim kapitalom prethodni uslovi za viši stepen
kulture.
5. Socijalne prilike i sposobnost namnožavanja.
Druga strana pitanja glasi: Namnožavaju li se ljudi u
dovoljnom broju i i m a j u li p o t r e b e z a t o ?
D a bi dokazali veliku sposobnost ljudi za množenje,
malthusijanci se rado oslanjaju na abnormalne slučajeve
pojedinih porodica i plemena. Ali se time ništa ne do
kazuje. Nasuprot tim slučajevima ima drugih, u kojima se
usprkos povoljnih uslova za život javi poslije kratkog vre
mena potpuna^ sterilnost ili tek vrlo mala sposobnost na
množavanja. Čudo je, kako često puta brzo izumiru dobro
situirane porodice. I ako Savezne Države imaju, kao nikoja
druga zemlja, povoljne uslove za namnožavanje stanovništva
i ma da se svake godine useljavaju stotine hiljada u naj
jačoj dobi života, njihovo se stanovništvo udvoji tek za
trideset godina. Z a tvrdnju, da se stanovništvo udvoji^ u
vremenu od dvanaest ili dvadeset godina, nema nigdje jačeg
dokaza.
Kao što je već naglašeno citatima Virchowa i Marxa,
�491
stanovništvo se množi najbrže tamo, g d j e j e n a j s i r o
m a š n i j e , jer je, kao što Virchow s pravom iznosi, spolno
uživanje pored pića njegovo jedino zadovoljstvo. Kad je
Grgur VII. naturio svećenstvu celibat, svećenstvo dijeceze
Mainz, kao što smo iznijeli, tužilo se, da ono nema sva
uživanja kao prelati i da je žena njihova j e d i n a radost.
N edostatak raznovrsnog zanimanja možda je uzrok, što su
prosječno brakovi seoskih svećenika tako blagoslovljeni
djecom. Nepobitno je dalje, da naši najsiromašniji okruži
u Njemačkoj, šleska Sumava, Lausitz, Tiirinška šuma,
H arz itd. jesu mjesta najgušćeg stanovništva, čija je glavna
hrana krumpir. Dalje je utvrdjeno, da je spolni nagon kod
tuberkuloznih osobito jako razvijen i da oni često puta
prave djecu još u stadiju slabosti, u kome se ne bi vje
rovalo, da je to moguće.
Prirodni je zakon, koji je izražen i u citatima Herberta
Spencera i Lainga, da se naknadi u kvantiteti, što se iz
gubi na kvaliteti. Najsavršenije i najjače životinje: lav,
slon, deva itd., naša domaća marva, kao konj, magarac,
goveče donose na svijet vrlo malo mladih, dok se naprotiv
niže organizovane životinje množe u obratnom razmjeru,
primjerice sve vrsti kukaca, većina riba itd., manji sisavci,
kao zečevi, parcovi, miševi itd. S druge je strane Darwin
utvrdio, da izvjesne životinje, čim dodju iz divljine pod
čovjekovu ruku i pripitome se, gube svoju plodnost, na
primjer slon. T im e je dokazano, d a p r o m i j e n j e n i
u sl ovi ž i v o t a i p r o m i j e n j e n i na č i n života,
k o j i z a t i m d o l a z i , i g r a j u o d l u č n u u l o g u za
v i š e i l i m a n j e v e l i k u s p o s o b n o s t n a mn o *
ž a v a n j a.
A li su baš darwinisti, koji se takodjer plaše prenase
ljenosti, oni, na koje se naši moderni malthusijanci kao na
autorite oslanjaju. Naši su darwinovci uvijek nesretne ruke,
čim svoje teorije primijene na ljude, jer pri tom postupaju
grubo empirijski i ne vode računa, da je i čovjek životinja
najviše organizacije, ali nasuprot ostalim životinjama saznaje
prirodne zakone i umije da ih svijesno upotrijebi i iskoristi.
Teorija borbe za opstanak, nauka, da klica za nova
bića ima daleko više, nego što se prema količini sredstava
�492
za život može da održi sposobno za život, mogla bi vri
jediti i za ljude, kad bi oni, mjesto umnih napora i upo
trebe tehnike za svijesno iskorišćivanje uzduha, zemlje i
vode, pasli travu kao stočna stada ili neograničeno zado
voljavali spolni nagon kao majmuni. Uzgred da napomenemo,
da je sam fakat, što spolni nagon nije vezan za odredjena
vremena osim kod ljudi samo još kod majmuna, jasan dokaz
za njihovo srodstvo. Ali ako su bliski rodjaci, nijesu jedno
te isto, ne mogu se staviti na isti stupanj i mjeriti istom
mjerom.
D a u današnijim odnosima vlasništva i proizvodnje
borba za opstanak postoji i za pojedinog čovjeka i da
mnogi ne nadju potrebne uslove za život, tačno je. Ali
oni nisu našli sredstava za život zato, što ih ne bi bilo,
već zato, što im ih ne daju socijalne prilike, i kad ih naj
više pretiče. A pogriješno je dalje izvoditi iz toga, da je
to, što je dosada bilo, nepromjenljivo i da tako mora
vječno ostati. T o je tačka, na kojoj darwinisti udaraju
stramputice, oni proučavaju povjest prirode i antropologiju,
ali ne i socijologiju, već bez razmišljanja idu za našim
buržoaskim ideolozima. Tako oni dolaze do svojih krivih
zaključaka.
Spolni nagon kod čovjeka traje preko cijele godine,
on je njegov najjači nagon, koji traži da bude podmiren,
ako njegovo zdravlje ne će da strada. Redovito i ovaj je
nagon u toliko jači, u koliko je zdravije i normalnije razvijen
čovjek, kao što dobar tek i dobra probava pokazuju zdrav
želudac i čine osnovne uvjete za zdravo tijelo. Ali podmi
renje spolnog nagona i začeće nijesu jedno te isto. O
plodnosti ljudskoga roda postavljene su najrazličitije teorije.
Uopće mi u ovim tako važnim pitanjima tumaramo još u
mraku, i to naročito zbog toga, što je kroz mnoge vjekove
postojala najljuća bojazan od ispitivanja zakona postanka
i razvitka ljudi, od studiranja zakona stvaranja i razvijanja.
T o postaje postepeno drukčije i mora postati još mnogo
drukčije.
S jedne se strane postavlja teorija, da viši umni razvoj
i jači umni rad, uopće viša nervna radnja ugušuje spolni
nagon i slabi sposobnost stvaranja. Drugi to poriču. P o
�493
kazuje se na fakat, da bolje situirana klasa ima prosječno
manje djece i da se to nema pripisati samo preventivnim
mjerama. Izvjesno je, da jako napregnut duševni rad ugušuje spolni nagon, ali se mora poreći, da se tim radom
bavi većina naše imućne klase. S druge strane i pretjerani
tjelesni napori djeluju zatorno. A svako pretjerano na
prezanje je štetno i iz tog razloga treba da se odbaci.
Drugi tvrde, da način života, naročito hrana, odredjuje
pored izvjesnih fizičkih stanja kod žena sposobnost stvara
nja i začeća. Pogodna hrana, kao što se pokazuje i kod
životinja, odredjuje više od svega posljedice akta stvaranja.
O vo je odista presudno. O d kakvog je upliva način hranjenja
na organizam izvjesnih životinja, konstatirano je kod pčela,
koje, dajući naroćitu hranu, proizvode sebi kraljicu. Pčele
su dakle u poznavanju svoga spolnog razvitka otišle dalje
od ljudi. P o svoj prilici njima nije hiljadama godina nitko
propovijedao, da je „nepristojno4 i „nemoralno4 brinuti
*
4
se o spolnim stvarima.
Poznato je dalje, da biljke na dobrom zemljištu i dobro
nagnojenom bujaju, ali ne daju sjemena. D a i kod ljudi
način hranjenja utiče na sastav muškog sjemena kao i na
sposobnost oplodjenja ženskog jajeta, teško može biti pod
sumnjom, prema tome bi u velikoj mjeri od načina hranjenja
zavisila sposobnost množenja stanovništva. Drugi faktori,
čija je priroda još malo poznata, igraju takodjer izvjesnu
ulogu.
U pitanju stanovništva bit će u buduće od presudnog
značaja jedno. T o je viši, slobodniji položaj, koji će tada
naše žene bez iznimke imati. Inteligentne i energične žene
— bez obzira na iznimke — obično nemaju volje da daju
život većem broju djece kao „promislu božjem4 i da
4
tako najbolje godine života provedu u stanju trudnoće ili
sa djetetom na grudima. O vo negodovanje prema mnogoj
djeci, koje danas osjeća većina žena, bit će bez obzira
na svu brigu, koju će socijalističko društvo posvećivati
trudnim ženama i materama, prije pojačano, nego li uma
njeno, i u tome, po našem mišljenju, leži velika vjerovatnost,
da će se stanovništvo u socijalističkom društvu sporije
množiti, nego u buržoaskom.
�494
Naši malthusijanci nemaju nikakva razloga da razbijaju
glavu zbog namnožavanja ljudstva u budućnosti. Dosada
su narodi propadali uslijed brojnog opadanja, a nikada
zbog prekobrojnosti. Najposlije, reguliranje broja ljudstva u
društvu, koje živi u skladu sa prirodom, vrši se bez štetne
uzdržaljivosti i bez neprirodnog preventivnog snošaja. Karlu
Marxu budućnost će dati i ovdje pravo; njegovo shvatanje,
da svaki period ekonomskog razvitka ima svoj zakon po
pulacije obistinit će se i pod vladom socijalizma.
U spisu „Umjetno ograničavanje broja djece“ zastupa
H . Ferdy m išljenje: Svojim oponiranjem malthusijanizmu
socijalna demokracija ima za cilj jednu huljariju. Brzo mno
ženje ljudstva priprema proletarizaciju u masi, a ova vodi
k nezadovoljstvu. A ko se uspije, da se prenaseljenost sa
vlada, učinit će se kraj i širenju socijalne demokracije i
njezina socijaldemokratska država sa svima njenim ljepo
tama bit će za uvijek zakopana. Ovdje se malthusijanizam
javlja kao novo sredstvo uz mnoga draga, kojima se soci"
jalna demokracija ubi^a.1
Medju ovima, koji pate od straha pred prenaseljenošću
i zato traže naročito za radnike ograničenje brakova i slo
bode naseljivanja, nalazi se i profesor Dr. Rudolf Wagner.
O n se tuži, da se radnici u poredbi sa srednjom klasom
žene prerano. Samo što on, kao i drugi sa sličnim naziranjima, ne vide, da muškarci srednjih klasa dolaze tek
u većoj starosti do takvog životnog položaja, koji im omo
gućuje odgovarajući brak. Ali zbog ovog odricanja oni se
zadržavaju kod prostitucije. A ko li se pak radniku oteščava
sklapanje braka, upućuje ga se na isti put. Ali neka se
1 K olosalno neznanje socijalistoždera Ferdyja u pogledu socijalne
demokracije vidi se najbolje iz ovih rečenica, koje su nalaze na 40 strani
njegova s p isa : „Socijalna će demokracija otići u svojim zahtjevima dalje
od neomalthusijanizma. O na će tražiti, da se minimalna nadnica odmjeri
tako, da svaki radnik može graditi djece prema društvenom stanju hrane.
Čim bi jedamput bile izvučene posljednje konzekvencije socijalne demo
kracije i privatna svojina bila ukinuta, odmah bi i najzatucaniji rekao!
Z ašto moram ja raditi duže i napornije samo radi toga,, što se mom
susjedu svidjelo, da deset novih članova unese u društvo ? Treba prvo
znati abocedu socijalizma prije, nego što se neko usudi pisati o njemu,
i to još tako neskladne gluposti.
�495
onda nitko ne jada na posljedice i neka ne viče o „pro
padanju ćudorednosti i morala". I neka se onda nitko ne
buni, ako muškarci i žene, pošto ove potonje imaju iste
nagone kao i muškarci, živu u nezakonitoj vezi, da bi za
dovoljili svom prirodnom nagonu i vanbračnom djecom
naselili gradove i sela. Nazori W agnera i drugova protive
se i interesima buržoazije i našem gospodarskom razvoju,
koji treba što više ruku i radnih snaga, koje će biti spo
sobne za utakmicu na svjetskom tržištu. Sićušnim, kratko
vidnim filistarstvom i natražnjaštvom ne liječe se zla. Ni
jedna klasa, nijedna državna sila nije na početku dvade
setog vijeka dosta jaka, da zadrži ili spriječi naravni razvoj
društva. Svaki će pokušaj svršiti sa neuspjehom. Struja
razvitka tako je jaka, da će prevaliti svaku zapreku. Ne
natrag, već naprijed, to je lozinka, a onaj, koji misli na
spriječavanje, taj je zasukanac.
Č o v j e č a n s t v o će u s o c i j a l i s t i č k o m društ vu,
u k o m e će t e k b i t i s t v a r n o s l o b o d n o i na pr i
rodan temelj postavljeno, svijesno rukovo
diti svojim razvitkom. U svim dosadašnj im
e p o h a m a ono je u p o g l e d u p r oi z v o d n j e i po
d j e l e k a o i n a m n o ž a v a n j a s t a n o v n i š t v a radilo
b e z p o z n a v a n j a s v o j i h z a k o n a , d a k l e nesvij e s n o ; u n o v o m d r u š t v u o n o će r a di t i sa po
znavanjem zakona svoga razvoja svijesno i
po planu.
S o c i j a l i z a m j e n a s v i m o b l a s t i m a ljudskoga
rada primjenjena znanost.
�Kraj.
Naša izlaganja pokazuju, da je ostvarenje socijalizma
stvar ne svojevoljnog rušenja i gradjenja, već prirodnog
historijskog postajanja. Svi faktori, koji igraju ulogu s jedne
strane u procesu rušenja, a s druge strane u procesu po
stajanja, faktori su, koji rade, kao što moraju da rade.
Niti „genijalni državnici“ niti „buntovni demagozi4 ne
*
mogu rukovoditi stvarima po svojoj volji. „O ni misle, da
pokreću, a ono njih pokreće.“ Ali mi smo blizu trenutku,
„kad je vrijeme, da se završi**.
Mi smo u ovim izlaganjima ćešće govorili o hiperpro
dukciji robe, koja stvara krize, jedna pojava, koja je ka
rakteristična za buržoaski svijet i koja se nije pojavila ni
u jednom ranijem perijodu razvitka.
Ali buržoaski svijet ne stvara samo hiperprodukciju
robe i radnika, već i inteligencije. Njemačka je klasična
zemlja, koja u velikom razmjeru stvara ovu hiperprodukciju
inteligencije, koju buržoaski svijet ne umije više da isko
risti. Stanje, koje je bilo vjekovima nesreća za njemački
razvitak, bitno je pridonijelo ovoj pojavi. T o je postojanje
sitnih državica i smetnja, koju je ovo političko stanje činilo
krupnokapitalističkom razvitku. Sitne su državice decentralizovale duševni život naroda, one su stvorile mnoge male
centre duševnog života, koji su utjecali na cjelinu. U tom
odnosu prema pojedinoj centralnoj vladi mnogim državicama
treba neobično velik činovnički aparat, kojemu je potrebna
stanovita viša obrazovanost. Tako su postale kao ni u
jednoj drugoj zemlji Evrope velike škole i univerze u masi.
Ljubomornost i taština raznih vlada igrale su pri tom veliku
ulogu. Slično se dogodilo, kad su pojedine vlade otpočele
uvoditi obvezatnu narodnu nastavu. Težnja, da se ne
zaostane iza susjedne države, donijela je ovdje dobar plod.
Potreba u inteligenciji je porasla, kad je rasprostiranje obra
�•
497
zovanosti, idući zajedno sa materijalnim razvitkom bur
žoazije, probudilo težnju za političkim radom, narodnim
predstavništvom i općinskom samoupravom. T o su bila
sitna tijela za sitne zemlje i okruge, ali su ona izazvala
kod sinova viših klasa pobudu, da dobiju mjesta u njima
i da prema tome udese svoje obrazovanje.
Kako sa znanostima, tako i sa umjetnostima. Nijedna
zemlja u Evropi nema razmjerno toliko slikarskih i umjet
ničkih i tehničkih škola, muzeja i umjetničkih zbiraka kao
Njemačka. O stale zemlje mogu možda pokazati u tom po
gledu u svojim prijestolnicama nešto većeg značaja, ali
takva razdioba preko cijelog carstva kao u Njemačkoj ne
postoji više nigdje. U pogledu umjetnosti samo u Italiji.
Cijeli ovaj razvitak utjecao je, da njemački duh postane
dublji, oskudica u velikim političkim borbama davala je
dovoljno vremena za izvjestan duševni život. Dok su se
drugi narodi borili oko prevlasti na svjetskom tržištu, dok
su zemlju medju sobom dijelili i vodili velike unutrašnje
političke borbe, Nijemci su sjedili kod kuće i sanjali i
filozofirali. A ovo sanjanje, spintiziranje i mudrovanje, kome
ide na ruku klima, koja goni kućnom životu i naporima,
stvorilo je onaj kritički, posmatralački duh, kojim su se
Nijemci počeli odlikovati poslije svoga probudjenja.
Dokle je engleska buržoazija sredinom sedamnaestog,
francuska krajem osamnaestog vijeka izvojevala za sebe
pretežni upliv na državu, njemačkoj buržoaziji pošlo je za
rukom da osvoji relativno vrlo umjeren upliv na državnu
vlast tek sa 1848 godinom. Ali 1848 bijaše godina ro
djenja njemačke buržoazije kao svijesne klase, koja, oličena
u liberalizmu, stupa sada na pozornicu kao samostalna
politička partija. I ovdje se pokazala osobitost njemačkog
razvitka. T o nisu bili fabrikanti, trgovci, ljudi od trgovine
i financija, koji su vodili prvu riječ, već u prvom redu
liberalizmom zadojeno stališko plemstvo, profesori, knji
ževnici, pravnici i doktori svih fakulteta. T o su bili nje
mački ideolozi i zbog toga je njihovo djelo propalo. Poslije
1848 buržoazija je neko vrijeme politički ću ta la ; ali vri
jeme političke grobne tišine pedesetih godina ona je izrabila u toliko temeljitije, da razvije svoje privredne poslove.
A. Bebel: Ž ena I toctjalizam.
32
�498
Austro-talijanski rat i početak regenstva u Pruskoj pokrenuše buržoaziju iznova, da pruži ruku za političkom vlasti.
O tpoče pokret nacijonalnih udruženja. Buržoazija je već
bila i suviše razvijena, da bi i dalje mogla trpjeti mnoge
političke, a u isto vrijeme i ekonomske zapreke u okviru
mnogih pojedinih država; ona dade znak, da postaje revo
lucionarnom. Gospodin v. Bismarck shvati situaciju i isko
risti je na svoj način, da pomiri interese buržoazije sa
interesima pruskoga kraljevstva, kome buržoazija nije nikada
bila neprijatelj, jer se bojala revolucije i mase. Najzad
padoše zapreke, koje su spriječavale materijalni njezin
razvitak. Sa bogatstvom Njemačke u ugljenu i rudi i sa
inteligentnom radničkom klasom skromnih potreba buržoazija
je za nekoliko decenija pokazala tako kolosalan razvitak,
kakav osim Saveznih Država za isto tako kratko vrijeme i
u istom opsegu nije postigla buržoazija nijedne zemlje. Tako
je Njemačka kao industrijska i trgovačka zemlja brzo došla
na drugo mjesto u Evropi, a žudi za prvim.
Ovaj brzi materijalni razvitak imao je i svoju drugu
stranu. Sistem ogradjivanja, koji je postojao do osnivanja
jedinstva N jem ačke medju svim njemačkim državama, pružao
je uslove za život jednom neobično mnogobrojnom staležu
zanatlija i sitnih seljaka. Sa naglim raskidanjem svih brana
oni su se odjedamput našli prama neobuzdanom razvijenom
kapitalističkom procesu proizvodnje. Zbog toga su oni
došli u očajan položaj. Uslijed prosperiteta početkom se
damdesetih godina opasnost se činila manje opasna, ali
se osjetila to jače, kad je nastala kriza. Buržoazija je izrabila epohu prosperiteta za svoj kolosalni razvitak i pro
dukcijom u masi pojačala je pritisak deset puta. O dsada
se jaz izmedju imućnih i neimućnih proširio brzo i naglo.
Ovaj proces rastvaranja i asimilovanja, koji se vrši sve brže,
pokreće na jednoj strani porast materijalne moći, na drugoj
opadanje otporne snage; baca čitave klase u sve veći tje
snac. O ne vide svoj životni položaj u sve većoj opasnosti
i sa matematičnom sigurnošću vide, da su odsudjene na
propast.
U toj očajnoj borbi mnogi teže, da se po mogućnosti
spasu promjenom zanimanja. Starci ne mogu vise tu pro-
�499
mjenu da izvedu, imanje mogu da ostave djeci u najrjedjim slučajevima, pa se čine posljednji napori i daju zadnja
sredstva, da se sinovima i kćerima zagarantuju položaji
s utvrdjenim dohotkom, za koji kapital nije potreban. T o
su činovnička mjesta u državnoj i općinskoj službi, na
stavnički poziv, poštanska i željeznička služba, viši položaji
u službi buržoazije, za komptoarima, u magazinima i fabri
kama, kao knjigovodje, magazinari, kemičari, tehničari, inžiniri, konstrukteri i t. d., dalje takozvana liberalna zvanja:
pravnici, liječnici, bogoslovi, književnici, umjetnici, graditelji,
učitelji i učiteljice i t. d.
Hiljade i hiljade, koje bi se prije odale privredi, obziru
se sada ma za kakvim položajem u spomenutim zvanjima,
jer nema više nikakve mogućnosti za samostalan život,
s kojim bi se moglo izaći na kraj. Sve se gura na više
škole i studije. Realke, gimnazije, politehnike i t. d. niču
kao gljive iz zemlje, a one, što postoje, prenatrpavaju se,
u istom razmjeru raste broj studenata na univerzama, slušalaca u kemijskim i fizikalnim laboratorijima, u umjet
ničkim školama, privrednim i trgovačkim školama, višim
ženskim uzgojnim zavodima svih vrsta. U svim je strukama
bez izuzetka prepuno, a rijeka postaje sve jača. Stalno se
traži osnivanje novih gimnazija i viših škola za uzgoj, koje
bi primile taj broj učenika i djaka. Vlasti i privatnici vopo
minju, da se ne ide na studije ove ili one struke. Cak i
teologija, koja je prije zbog oskudice u kandidatima bila u
opasnosti, da ne usahne, dobiva blagodati od ove prenagomilanosti i vidi sve svoje zadužbine iznova popunjene.
„Propovijedam vjeru o deset tisuća bogova i djavola, ako
se traži, samo neka mi se stvori mjesto, gdje ću moći
živjeti, “ razliježe se sa svih strana. Cesto puta ministri ne
dadu dozvole za osnivanje novih, viših škola, „pošto su
postojeće obilno pokrile potrebu u kandidatima svih struka".
O vo se stanje zaoštrava time, što medjusobna borba
buržoazije i konkurencija do istrebljenja nagoni jedan dio
njenih sinova, da traže sebi javne položaje. Dalje, stajaća
vojska, koja sve više raste sa čitavom vojskom oficira,
vodi k penzioniranju množine časnika u najboljem dobu,
koji, protežirani od države, traže utočišta u svim mogućim
�500
položajima. Velika masa kandidata za civilnu službu iz
nižih vojnih činova oduzima hljeb drugim slojevima. K tomu
pridolazi, da velika vojska državnih i općinskih činovnika
svih klasa tvori i mora da tvori svoju djecu za struke,
kao što su već spomenute. Socijalni položaj, obrazovanje
i pretenzije ovih krugova traže otudjenje djece od tako
zvanih niskih vrsta zanimanja, koja su i preko toga takodjer
prenatrpana.
Sistem jednogodišnjih dobrovoljaca, koji po sticanju iz
vjesnog stepena obrazovanosti za stanovitu materijalnu žrtvu
dopušta vojnu službu za jednu mjesto za dvije ili tri godine,
takodjer umnožava broj kandidata za činovničke službe i
položaje. Naročito se to tiče mnogih imućnijih seljačkih
sinova, kojima se više ne svidi povratak na selo i očinskom
zanimanju.
Z bog svih ovih razloga Njemačka ima više nego ikoja
druga zemlja brojan učenjački i umjetnički proletarijat, veliki
proletarijat u takozvanim liberalnim zanimanjima, koji se
neprestano množi i nosi vrijenje i nezadovoljstvo sa po
stojećim prilikama u više krugove društvene. O va mladež
biva potaknuta na kritiku onoga, što postoji, i pomaže
znatno ubrzati sveopći rad na raspadanju. I tako se od
svih strana napada na postojeći poredak i tako ga se
potkopava.
Sve su te prilike dovele do toga, da je njemačka so
cijalna demokracija preuzela prvu ulogu u velikoj borbi
budućnosti Njemački su socijalisti bili oni, koji su otkrili
zakone kretanja modernog društva i socijalizam znanstveno
obrazložili kao društvenu formu budućnosti. U prvom redu
Karl Marx i Friedrich Engels, a idući za njima i bacajući
žar u mase Ferdinand Lassale. Isto tako su njemački so
cijalisti pioniri, koji šire medju radnicima najrazličitijih na
roda misao socijalizma.
Na osnovu proučavanja njemačkih duševnih i obrazov
nih prilika mogao je Buckle prije pol vijeka pisati, da
Njemačka ima doduše veliki broj najvećih mislilaca, ali
da ne ima zemlje, u kojoj bi jaz izmedju klase učenjaka i
mase naroda bio tako velik, kao baš u njoj. T o danas
v e ć n i j e tačno. T o je vrijedilo dotle, dok se u Njemačkoj
�501
znanost ograničavala na naučenjačke krugove, koji stajahu
daleko od praktičnog života. O tkada je Njemačka revolulucijonirana ekonomski, odonda je i znanost primorana, da
stupi u službu praktičnom životu. Z nanost je sama postala
praktičnom. Shvatilo se, da ona ima tek onda potpunu
vrijednost, kad postane sredstvom za život, čemu je mnogo
dodprinio razvoj krupnokapitalističke proizvodnje. Tim e su
n Njemačkoj za posljednjih decenija sve znanstvene struke
jako demokratizovane. Ponajprije je velik broj mladih ljudi,
obrazovanih za vise pozive, mnogo učinio, da se znanost
unese u narod, a onda je i opća školska obrazovanost,
koja u Njemačkoj stoji na višem stepenu, nego u većini
drugih zemalja, olakšala masama shvatanje jedne količine
duševnih proizvoda. Ali je duševni niveau masa podigao
znatno naročito socijalistički pokret sa svojom literaturom,
svojom žurnalistikom, svojim udruženjima i skupštinama,
svojim parlamentarnim zastupanjem i kritikom, koju na svim
poljima javnoga života vrše svi ovi faktori.
I iznimni zakon proti socijalnoj demokraciji (od 1878.
do 1890.) nije u ovome učinio nikakovu promjenu. O n je
nešto malo pritisnuo pokret i usporio njegov tempo, ali
je s druge strane pomogao, da se pokret spusti u dubinu
i stvori veliko ogorčenje protiv vladajućih klasa i državne
vlasti, Konačan pad iznimnog zakona bijaše samo posljedica
razvitka socijaldemokratske stranke pod njim i ekonomskog
razvoja naroda, i tako pokret maršira, kao što u danim
odnosima mora da maršira.
A kako u Njemačkoj, socijalnodemokratski pokret je
učinio posljednjih decenija neslućene napretke u svim kul
turnim državama, o čemu daju rječitu svjedodžbu medju
narodni radnički kongresi sa sve jačim sudjelovanjem.
T ako se u svim kulturnim državama rasplamtjela velika
borba duhova, koja se vodi sa sve većim žarom. Pored
socijalne nauke arsenal, iz kojega se oružje uzima, čine
široka oblast prirodnih nauka, higijena, kulturna historija i
filozofija. Temelji postojećeg stanja napadnuti su sa s v i h
strana i najsilniji udarci upućeni su protiv stupova starog
društva. Revolucionarne misli prodiru u najkonzervativnije
krugove i dovode redove naših neprijatelja u najpuniju za
�502
bunu. Zanatlije i učenjaci, zemljoradnici i umjetnici, trgovci
i činovnici, čak i fabrikanti i bankiri, ukratko ljudi svih
položaja pridružuju se radnicima, koji čine veliku vojsku,
koja se bori za pobjedu i koja će je izvojevati. Svi se
uzajamno pomažu i dopunjuju.
1 od žene uopće, a naročito proleterke traži se, da ne
izostane u ovoj borbi, koja se tiče i njezina oslobodjenja.
O na ima da dokaže, da je pojmila svoj pravi položaj u
pokretu i u borbama sadašnjosti za bolju budućnost i da
se odlučila, da sudjeluje u njima. Stvar je muškaraca, da
je pomognu, kako će prekinuti sa svim predrasudama i
sudjelovati u borbi. Neka nitko ne potcjenjuje svoju snagu
držeći, da do njegove osobe nije stalo. U borbi za na
predak čovječanstva ne može biti nepotrebna nijedna snaga,
ma kako ona slaba bila. Neprekidni udar kaplje probuši
najzad i najtvrdji kamen. A od mnogih kapljica postaje
potok, od potoka rijeka, od više rijeka velika rijeka. N a
kraju krajeva nema više zapreke, koja bi bila dovoljno
jaka, da je spriječi u njenom veličanstvenom tijeku. T ako
isto ide u kulturnom životu čovječanstva. Budu li u ovoj
borbi punom snagom radili svi, koji se osjećaju pozva
nima, konačna pobjeda ne će izostati.
O va će pobjeda biti jednom to veća, u koliko svakr
pojedinac bude išao obilježenim putem sa više revnosti i
sa punijim požrtvovanjem. Pomisao, da li će pojedinac
bez obzira na žrtve, rad i trud doživjeti početak novog,
ljepšeg kulturnog perijoda, da li će uživati plodove po
bjede, ne smije nikoga odbiti, još manje ga smije odvratiti
s puta, kojim je pošao. Mi doduše ne možemo odrediti
ni trajanje ni narav faze, razvitka, kroz koju ova borba za
najviše ciljeve ima da prodje, nama je nemoguće znati
pouzdano dužinu svog života. Ali kao što ovladjuje nama
volja za životom, možemo gojiti n a d u , da ovu pobjedu
doživimo. Z ar ne živimo u vijeku, koji juri naprijed sa
čizmama od sedam milja, od čega drhću svi neprijatelji
n o v o g v i š e g društvenog poretka?
O brzom razvitku i sve silnijem rasprostiranju socija
lističkih ideja svaki dan pruža novih dokaza. U svim se
oblastima komeša i potiskuje napred. Jutarnja zora silno
�503
mami na lijepi dan. Borimo se i težimo stalno napred, ne
obzirući se ni „gdje" ni „kad" stoje udarene medje novog,
boljeg doba za čovječanstvo. A ako mi padnemo u toku
ove velike borbe za oslobodjenje čovječanstva, na naše
mjesto stupaju oni, koji teže za nama. Mi padamo svijesni,
da smo naš dug kao ljudi odužili, i s a u v j e r e n j e m ,
d a če c i l j b i t i p o s t i g n u t , m a ka k o se t o me
o p i r a l e i p r o t i v i l e sile, k o j e su ne pr i j a
telji ljud sk og napre tka .
„Socijalizmu pripada budućnost, to znači u prvom
redu radniku i ženi.“
�Dodatak.
U svojoj knjizi „Supruga i mati u pravnom razvoju“
Marijana W eberova polemizuje proti mome nazoru, da je
i kod Grka postojalo materinsko pravo. O na veli doslovce
(strana 5 9 ):
„Jer je posve nemoguće, s pristašama teorije, e je
materinsko pravo bilo jedna svim narodima zajednička, sta
rija faza razvoja — primjerice s popularnim spisateljem
A . Bebelom — uzimati problematiku u Oresteji Eshilovoj kao primjer ,,potlačivanja“ starije epohe mate
rinskog prava i njezine moralnosti po mladjem očinskom
pravu u Grka. Bebel naime — a s njime (prema Bachofenu) mnogi — misli, da je osvećivanje ubojstva matere
po starim prirodnim božanstvima jedan dokaz, da je nekoć
u Grčkoj krvna veza izmedju matere i sina bila veća, nego
Ii izmedju oca i sina, i da je očinsko pravo, koje je štićeno
od mladjih božanstva svijetla, naročito od Apolona, istom
produkat kasnijeg razvoja. Na ovo treba reći, da baš stotine
godina starija homerska pjesma, od koje je Eshil uzeo siže,
ne zna ništa o tragici konflikta izmedju neminovne, od
Boga samog nametnute sinovske dužnosti, koji ubija majku,
da bi osvetio oca. Šta više, kod Homera leži sva težina
na tom, što O rest ispunjava dužnost krvne osvete na Egisju,
koji je zajedno sa Klitemnestrom ubio Agamemnona. Sto
on pri tom ubija i majku, stvar je sporedna i u tom nema
nikakva problema. “
» Nasuprot ovim izvodima ja ostajem kod svog shvatanja.
Ponajprije konstatiram, da sam materinsko pravo kod Grka
izričito stavio pred vrijeme heroja. (Vidi stranu 24. ove knjige,
kojoj je sadržaj jednak ranijim nakladama). Ali to ne
isključuje, nego se čak samo po sebi razumijeva, da se
prelaz od starog stanja u novo vršio tijekom stoljeća, jer
�505
se faze društvenog razvoja u ono vrijeme izvršavahu pola
ganije, nego što je to danas kod nas. Pa čak i u našem
divljem, brzom vremenu postoje najjače suprotnosti tijesno
jedna uz drugu u društvenom razvoju. Herojsko doba Grčke
početak je perijode očinskog prava. No da je još i u he
rojsko doba medju Grcima, koji su se borili ispod Troje,
postojalo materinsko pravo, izlazi iz onog mjesta Ilijade,
gdje Lykaon, sin Priamov, moli Ahila za smilovanje : Ne
ubij me, j e r j a n i j e s a m t j e l e s n i b r a t H e k t o r o v, koji ti ubi prijatelja, blagog i hrabrog!
Homer je branitelj novog prava. K ad on dogadjaje svo
jega vremena prikazuje s ovog stanovišta, onda to odgo
vara jednakoj pojavi u naše doba. Koliki pjesnici i povjes
ničari mogu ili hoće prikazivati dogadjaje drugačije, nego
što to odgovara njihovim planovima i interesima? Kod H o
mera dakle Eshil nije mogao naći gradivo za svoju Oresteju, ali jamačno kod — H esioda. Prema historijskim
podacima imao bi ovaj biti za dva ljudska vijeka mladji
od Homera. O n je dakle stajao još posred bojeva i slušao
je uspomene, koje se pričahu medju različitim narodima
onih vremena o prelazu materinskog prava u očinsko. U
ono se vrijeme, prema Bachofenu,1 govorilo čak o jednoj
Heziodovoj pobjedi nad Homerom kod svečanog pogreba
Amfidamasova. Stoji, da je H eziod nasuprot Homeru bio
branič starog poretka, a Eshil, koji je iz prikazivanja Heziodova uzeo gradivo za svoju tragediju, opisao je histo
rijsku istinu, to jest zabilježio je nazore, koji su tu i tamo
vladali faktično o odnošaju spolova.
A ko je u Homeru sporedna stvar to, što O rest ubija
i svoju majku, onda je to shvatanje nerazumljivo. Umorstvo
majke ne bi bila sporedna stvar ni sa gledišta očinskog
prava. O rest, ubijajući svoju mater, kaznio je u njoj uzrok
umorstvu muža i oca i spasio je čast uvrijedjenog muža.
Očito je, da se Homeru nije činilo zgodnim, da u ono
uzburkano doba opravdava umorstvo matere. I tako ono u
njegovu prikazivanju izlazi kao „sporedna stvar“.
O ba shvatanja, Homerovo i Eshil-Heziodovo, jedno
1 Materinsko pravo, str. 298.
�506
pored pored drugoga, ne bude u objektivnom kritičaru
sumnju o tom, e je samo posljednje shvatanje ono, koje
odgovara pravom stanju stvari.
O vdje bi još samo na to upozorio, da se u Ilijadi i
Odiseji žena i majka posve različito procjenjuju. Gdje se
u Ilijadi govori o ženi i majci, ili kad se govori njoj, onda
su atributi ppčitanje i ljubav. Drukčije u Odiseji. Primjerice,
prosto je brutalan način, kojim Telemah postupa sa svojom
majkom Penelopom. A način, kojim prosci pozivahu T elemaha, neka otpravi majku i neka joj zapovijedi, da uzme
onoga za muža, kojega joj izabere otac, pokazuje najgori
prezir, koji se može dati jednoj ženi ili majci.
Sudeći po ovome, Odiseja je nastala u kasnijem vre
menu, kad je već u velike napredovalo omalovaženje žene.
���
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena i socijalizam
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
August Bebel
Publisher
An entity responsible for making the resource available
"Naša snaga", Jugoslavenska socijalistička nakladna zadruga, Zagreb
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1913.
Contributor
An entity responsible for making contributions to the resource
Socijalistička biblioteka IV
Prevod: Ljubomir Wiesner
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
66-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
506 str.
1913.
August Bebel
bračni zakon
Darvin
feudalizam
majčinstvo
prostitucija
razvod braka
reformacija
socijalizam
žene
žene u industriji
žene u privredi
žene u socijalizmu
žensko pitanje
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/8bd2d980f9a200b9366774d1acd1fe02.pdf
725b4740980181c6a39df5fffe6f96d0
PDF Text
Text
����������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Knjige
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
M
Knjiga
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Društvena jednakost i emancipacija žena
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Snežana Pejanović
Source
A related resource from which the described resource is derived
https://www.memoryoftheworld.org/
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Dečje novine, Gornji Milanovac, "Prosvetni pregled" Beograd
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1984.
Rights
Information about rights held in and over the resource
Nepoznato
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
48-M
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
160 str.
emancipacija
feminizam
humanizam
jednakost
Jugoslavija
marksizam
socijalizam
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/43d0baa6f64e582272f6f63724313065.PDF
f76bc18d984614ed2138488041e5674e
PDF Text
Text
O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.1945.
«ABOUT THE SOCIAL POSITION OF WOMEN IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
19421953»
by Vera Katz
Source:
Contributions (Prilozi), issue: 40 / 2011, pages: 135155, on www.ceeol.com.
The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
UDK: 316.662-055.2 ( 497.6 ) “1942/1953”
Izvorni naučni rad
O DRUŠTVENOM POLOŽAJU ŽENE
U BOSNI I HERCEGOVINI
1942.-1953.
Vera Katz
Institut za istoriju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Apstrakt: U radu su razmatrani osnovni pokazatelji društvenog položaja
žene u Bosni i Hercegovini u razdoblju od Drugog svjetskog rata do ukidanja Antifašističkog fronta žena. Tijekom naznačenog vremena kreirao
se identitet žene u socijalizmu, prvo ratnim partijskim odlukama, a nakon
oslobođenja ustavnim i zakonskim rješenjima koji su bitno izmijenili društveni položaj žene na razini političkih, socijalnih, radnih, bračnih i ostalih prava.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, žena, socijalizam.
Abstract: This paper considers the basic signs of the social position of women in Bosnia and Herzegovina in the period of the Second World War until the abolishment of the Antifascist Women’s Front. A new identity of women in socialism was created during the marked time frame, first by Party war decisions, and after the Liberation by constitutional and legal acts
which significantly changed the social position of women on the level of political, social, work, marital and other rights.
Key worlds: Bosnia and Herzegovina, women, socialism.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća zapadnoeuropska i američka društvena znanost izgradila je pojmovne kategorije i teorijske varijante za razvoj “ženskih studija”,
dajući im adekvatan značaj i institucionalnu formu. O najvažnijim teorijskim aspek135
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 135
5.12.2011 10:28:22
�Access via CEEOL NL Germany
Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
tima historije žena i ženskih studija pregledno nudi rad Dubravke Peić Čaldarević,1
u kojem se analiziraju različita mišljenja o podrijetlu, obilježjima i razvoju historije žena, zatim vrlo bitno razlikovno određenje pojmova spola i roda, ali i važnosti
ženskih studija prema orijentaciji ka socijalnoj historiji uz napomenu o potrebi reinterpretacije povijesnih izvora i važnosti oralne historije kao sredstva otkrivanja ženskih emocija. Od analiziranih brojnih autorskih imena i njihovih pogleda na historiju
žena, iz studije Dubravke Peić Čaldarević za ovu priliku prenosimo mišljenje Mirjane Gross: “Za razliku od zapadnoeuropskih historičarki-feministkinja G. Bock i
G. Lerner, koje u svojim razmatranjima, a posebice terminologiji, dolaze gotovo do
samih granica racionalnog, M. Gross u procjenama ženskog historijskog i historiografskog iskustva, iako ih prihvaća kao neminovnost, dosljedno inzistira na strogoj,
hladnoj, znanstvenoj objektivnosti. Govoreći o socijalnim aspektima ženske povijesti, ističe da je ona pri svom nastanku najveći poticaj dobila za vrijeme društvenih
previranja 1968. godine u Europi, dok su na njezin razvoj u SAD posebice utjecale
društvene mijene uzrokovane vijetnamskim ratom. U oba slučaja ‘na povijesnu pozornicu’ odjednom stupaju ‘marginalne grupe, disidenti, etničke manjine, žene’, odnosno ‘svi oni drugi čije postojanje etablirane društvene znanosti i elitne znanstvene
ustanove nisu smatrale predmetom interesa’, a od tada ih počinju istraživati u okviru
antropološki usmjerene historije svakodnevice. (...)”.2 U okviru konkretnih povijesnih istraživanja društvenih struktura potrebno je uputiti na kompleksne studije Lydie Sklevicky,3 Vere Gudac Dodić,4 gdje se mogu pronaći imena i ostalih autora koji
su se bavili ovom problematikom. U bosanskohercegovačkoj historiografiji pionirski poduhvat o ovoj temi napravljen je radom o emancipaciji muslimanske žene.5 Također, potrebno je napomenuti da su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u jugoslavenskoj historiografiji pojavljivale monografije posvećene ženama, a sukladno onovremenoj ideološkoj orijentaciji bile su posvećene učesnicama Narodnooslo-
Dubravka Peić Čaldarević, “Teorijski aspekti historije žena i ženskih studija”, RADOVI,
Vol. 29, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest, 1996, 273- 287.
1
2
Isto, 285.
Lydia Sklevicky, “Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju
do drugog svjetskog rata”, Polja 308, Novi Sad: 1984; Ista, “Žene i moć – povijesna geneza
jednog interesa”, Polja 309, Novi Sad: 1984; Ista, Konji, žene i ratovi, Zagreb: 1996.
3
Vera Gudac Dodić, “Položaj žene u Srbiji”, u: Žene i deca – Srbija u modernizacijskim procesima XIX i XX veka (4). Beograd: Biblioteka Helsinške SVESKE br. 23, 33-130.
4
Senija Milišić, “O pitanju emancipacije muslimanske žene u Bosni i Hercegovini”, Prilozi
28, Sarajevo: Institut za istoriju, 1999, 225-241.
5
136
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 136
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
bodilačkog rata.6 Međutim, poslije izdavanja ovih djela nastupila je dugačka pauza u
nastavku istraživanja, a nedostatak interesa za ženske teme kod suvremene generacije povjesničara oba spola učinio je nenadoknadiv zaostatak posebice u Bosni i Hercegovini. Nakon upoznavanja s dijelom literature u kojoj su ponuđeni aspekti podrijetla, obilježja i razvoja historije žena, definicije osnovnih pojmova spola i roda, razvoja ženskih studija, orijentacija ka socijalnoj historiji, empirijski pokazatelji na
konkretnim društvima i sličnom, ovaj rad nudi pregled osnovnih partijskih odluka,
ustavnih i zakonskih akata prema kojima su ženama u Bosni i Hercegovini regulirana pitanja pravnog položaja, zatim školovanja, obrazovanja, radne aktivnosti, položaja u braku i porodici, zdravstvenog osiguranja, te participacije u političkom životu.
***
Nakon Drugog svjetskog rata pravni, politički i društveni položaj žene u Jugoslaviji/Bosni i Hercegovini potpuno je promijenjen u odnosu na razdoblje Kraljevine Jugoslavije. Agitacija za žensko pravo glasa bila je tridesetih godina 20. stoljeća
vrlo aktualno političko pitanje, ali je izostalo njegovo uvrštavanje u Ustav Kraljevine Jugoslavije 1931. godine, mada je bilo nagoviješteno Ustavom iz 1921., kada je
biračko pravo garantirano svakom građaninu koji je navršio 21 godinu života, a za
žene je tada rečeno da će se zakonom riješiti pravo glasa za žene. Prema tome, žene
Jugoslavije morale su pričekati završetak Drugog svjetskog rata da bi dobile mogućnost izlaska na izbore. Od tada započinje formuliranje njihove društvene uloge u socijalizmu promoviranjem putem ustavnih i zakonskih propisa iz kojeg su slijedile
promjene na razini političkih, društvenih, obiteljskih i ostalih prava žene. Na različite načine promicana je društvena uloga žene preko koncepta drugarice – radnice –
domaćice s ciljem kreiranja identiteta žene u socijalizmu. Pozivajući se na tekovine
narodnooslobodilačke borbe, neposredno nakon oslobođenja nastojalo se ustavnim,
zakonskim i različitim normativnim aktima stvoriti garancije ravnopravnosti među
spolovima, a koliko je komunistička vlast učinila suštinskih pomaka u emancipiranosti rodne ravnopravnosti u prvom desetljeću nakon rata ostaje predmetom istraživanja u Bosni i Hercegovini.
Drugačiji odnos prema statusu žene u društvu započeo je još tijekom Drugog
svjetskog rata u pravcu realiziranja usvojenih stavova iz međuratnog razdoblja ilegalnog djelovanja Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kada se načelno odredila
i prema ovom pitanju u smislu rodne ravnopravnosti. “Istorija Drugog svetskog rata
Mila Beoković, Žene heroji. Sarajevo: 1967; Borbeni put žena Jugoslavije, Beograd: 1978;
Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 19181941. Beograd: 1978.
6
137
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 137
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
u Jugoslaviji možda je najfascinantniji primer kako je relativno mala grupa komunista uspela da temeljnim radom na terenu i u ratnim uslovima, a za vrlo kratko vreme,
ubedi velike mase žena da potpomognu partizanski rat, kako bi posle rata dobile
nova prava. Program je u potpunosti uspeo, toliko da je žensko političko organizovanje već posle nekoliko godina postalo opasnost za komuniste, i AFŽ je rasformiran. Posle toga, ideološki obrat je preživeo neobičnu kombinaciju potrošačkog i patrijarhalnog modela nametnutog ženama, ali dobar deo obećanih prava je preživeo”.7
Mada su vojni zadaci bili prioritetni tijekom narodnooslobodilačkog rata, KPJ je izuzetnu važnost pridavala stvaranju masovnih organizacija narodnofrontovskog karaktera. U okviru narodnofrontovskog pridobijanja “širokih narodnih masa” Partija je
nastojala privući žene i omladinu i organizacijski ih usmjeravati. Tako je već krajem
1942. godine na prostoru Bihaćke republike za samo devet dana nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a održana u Bosanskom Petrovcu Prva zemaljska konferencija Antifašističkog fronta žena (AFŽ). Da je objedinjavanje ove organizacije na jugoslavenskoj razini bilo pod neposrednim rukovodstvom najvišeg partijskog tijela vidljivo je
iz Direktivnog pisma CK KPJ o zadacima AFŽ-a, od 2. novembra 1942.8, kojim se
svim partijskim organizacijama pojasnila uloga AFŽ-a. Ovo direktivno pismo došlo
je nakon saznanja da u mnogim partijskim organizacijama nije u potpunosti shvaćen
značaj AFŽ-a u smislu potpore partizanskim jedinicama. Stoga je bilo potrebno naglasiti bitnu ulogu žene u ratu, te da one ne smiju u svojoj djelatnosti ostati ograničene samo na AFŽ, već da u borbi za svoja prava moraju biti izravno zastupljene i u
narodnooslobodilačkim odborima, čime bi uzele učešće u “izgradnji narodne demokratije”. Centralni komitet KPJ (CKKPJ) definirao je karakter ove organizacije na
sljedeći način: “Antifašistički Front Žena je vanpartijska široka masovna organizacija svih antifašistički raspoloženih žena. Kao takva, ona je pod uticajem naše Partije,
i partijske organizacije su dužne, ostavljajući joj samostalnost i punu inicijativu u
radu, pružiti svestranu pomoć. Kontrola i pomoć AFŽ-a ne sme se shvatiti kao komesarska uloga naših odgovornih partijki, već kao stvarna pomoć u okupljanju svih
žena u borbi protiv fašizma i kao obezbeđenje naše pravilne linije na tome sektoru
partijskog rada”.9 Cilj direktivnog pisma bio je pojašnjenje uloge ove masovne organizacije u ostvarivanju povezanosti između partijskih organizacija, vojske i novoformiranih organa vlasti s narodom “na terenu”. U partijskim direktivama javno je definirana kao izvanpartijska organizacija, a u smjernicama za daljnji rad posebno se
7
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka. Beograd: Biblioteka XX vek, 2001, 34.
AVNOJ i revolucija. Tematska zbirka dokumenata 1941-1945. (pr.) Slobodan Nešović i
Branko Petranović, Beograd: Narodna knjiga, 1983, 275-276.
8
9
Isto, 275.
138
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 138
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
isticala veza partijskih foruma sa vojnim jedinicama, a unutar te veze partijke (žene
– članice KPJ) bile su odgovorne za povezivanje sa ženama u vojsci ili u sanitetu, ali
i sa onima koje su ostale u svojim domovima. Prema tome, AFŽ je bio pod potpunom kontrolom Partije, kao i sve ostale narodnofrontovske organizacije. Potreba za
koordiniranjem zadataka između partijskih organizacija i AFŽ-a bilo je u prvom
redu pitanje kampanje za snabdijevanje partizanske vojske hranom, odjećom i obućom. Osim AFŽ-a, partijske organizacije morale su angažirati “sve” narodnooslobodilačke odbore kao i “sve” simpatizere da bi se stvorila široka pozadina iz koje bi se
osiguralo snabdijevanje partizanskih jedinica. Da bi se potaknuo rad odbora AFŽ-a i
razbili otpori komunista protiv ove organizacije, KPJ je odabrala partijke i poslala ih
na konkretne akcije, što su bili i njihovi partijski zadaci. Sazivanje Zemaljske konferencije AFŽ-a proteklo je prema partijskim uputama. Direktivnim pismom CKKPJ
bilo je naloženo da partijska rukovodstva vode računa o pravilnom izboru delegata i
da oni predstavljaju pokrajinske, oblasne, okružne, sreske, općinske i mjesne odbore. Umrežavanje ove organizacije trebalo je urediti na sljedeći način: “U svim selima
i gradovima stvarati organizacije AFŽ-a i nastojati na povezivanju jednih s drugima,
tj. centralizovati u sreskom, oblasnom, pokrajinskom itd. opsegu. Izolovanost jednih
od drugih u dosadašnjem radu štetno se odrazila u inicijativi i međusobnom takmičenju na izvršenju postavljenih zadataka”.10 O važnosti ove ženske organizacije u
ratu ukazuje i činjenica da je na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a govorio Josip
Broz Tito 5. 12. 1942. godine u Bosanskom Petrovcu “(...) ističući da Antifašistički
front žena postoji odavno, ali da je danas dobio organizacionu formu, i da je jedna od
organizacija koja je ponikla ‘odozdo’. AFŽ je nazvao ‘desnom rukom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja’ i najvećom snagom u pozadini”.11 Partijskim direktivama davane su smjernice za rad ove antifašističke organizacije, a govorima
najviših partijskih funkcionera iskazivana je važnost njenog postojanja, isticani su
značajni uspjesi u radu, ali i nedostaci koje je trebalo popraviti. Stalnim stavljanjem
naglaska da su antifašističke organizacije nastale “odozdo”, iz naroda, nastojalo se
stvoriti javno mnijenje o širokoj podršci “narodnih masa” partizanskom pokretu. U
odnosu na brojne obveze u vojsci i u civilstvu, učešće žena u političkim tijelima nije
adekvatno pratilo stupanj njihove angažiranosti. Učešće žena-vijećnika u radu Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a) bilo
je nedovoljno u odnosu na njihovu zastupljenost u vojsci. Prema nekim, mada nepouzdanim pokazateljima, u Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV-u) bilo je angažirano
10
Isto, 275-276.
11
Isto, 276.
139
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 139
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
oko 100.000 žena.12 Međutim, od 247 vijećnika na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a
(25.-26.11.1943. u Mrkonjić Gradu) bile su samo 4 žene ili 0,61%.13 Na istom zasjedanju izabrana je lista vijećnika AVNOJ-a iz Bosne i Hercegovine , ali od 103 vijećnika i njihova zamjenika nije bilo na popisu nijedne žene. Također, u Prezidijum ZAVNOBiH-a nije bila izabrana nijedna žena. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a
skupu se obratila Rada Vranješević u ime AFŽ-a ističući zalaganje, ali i uspjehe ove
organizacije. Na Drugom zasjedanju (30.6. - 1.7.1944. u Sanskom Mostu) uočen je
napredak, tako da su od 23 predložena nova vijećnika bile i tri žene, te ih je tada bilo
ukupno sedam u odnosu na 107 prisutnih vijećnika (ili 6,54%).14 Mada je zastupljenost žena u najvišim partizanskim organima vlasti tijekom rata bila marginalna, rodna ravnopravnost kao partijski programski zadatak ostvaren je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvajanjem Deklaracije ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne
i Hercegovine, u kojoj je jasno iskazana: “Ravnopravnost žene s muškarcem, kako u
političkom životu zemlje, tako i u svim oblastima društvene djelatnosti”,15 što je bio
i formalno-pravni napredak prema ženskom pitanju. U zavnobihovskom ozračju,
Danica Perović je na početku svoga govora istakla kako je u Deklaraciji Drugog zasjedanja AVNOJ-a istaknuta ravnopravnost žene sa muškarcem kao sastavnog dijela
prava građana, što je, prema njenim riječima, potvrdilo i prisustvo žena na Drugom
zasjedanju ZAVNOBiH-a. Međutim, bez obzira na pozitivne ocjene Partije o AFŽu, prema mišljenju vodećih komunista, proces uključivanja žena u politički život tekao je sporo, jer se u svim akcijama/kampanjama očekivala masovnost. Tako su očekivanja najviših partijskih organa bila mnogo veća od ostvarenih rezultata. Ni na
Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Predsjedništvo ovog političkog tijela nije bila
izabrana nijedna žena. Nešto kasnije, situacija u vezi sa brojem žena u najvišem političkom tijelu Bosne i Hercegovine neznatno se popravila na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a (26.- 28. 4. 1945. u Sarajevu), kada je broj žena na ovom zasjedanju po-
Opširnije: Barbara N. Wiesinger, “Rat partizanki – žene u oružanom otporu u Jugoslaviji
1941-1945”. Sarajevo: Historijska traganja, Institut za istoriju, 2010, br. 4, 208.
12
ZAVNOBiH, dokumenti 1943-1944, knj. I, Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1968, 58-63. (Vijećnice: Mevla Jakupović, radnica iz Tuzle; Zora Nikolić, radnica iz Sarajeva; Danica Perović, kapetan iz Banje Luke, upravnica bolnice XI divizije i Rada Vranješević, studentica, član
Centralnog odbora AFŽ-a).
13
14
Isto, 174. (To su bile: Olga Marasović, Zehra Muidović, Soja Ćopić).
15
Isto, 234.
140
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 140
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
većan na deset (ili 6,45%) u odnosu na 155 prisutnih vijećnika,16 ali u sastavu Prve
vlade Bosne i Hercegovine nijedna žena nije dobila resornu poziciju.
Završetkom rata Centralni komitet KPJ i dalje je pokazivao veliki interes za Antifašistički front žena. Od 17. do 19. 6. 1945. godine održan je Kongres AFŽ-a u Beogradu. Mada je prema formi ovaj Kongres imao manifestacijski karakter, on je nanovo javno odbacio sumnje u jednom dijelu partijskih kadrova o cjelishodnosti ove
organizacije nakon rata. Komunistička partija tražila je od svih partijskih kadrova
suzbijanje sektaštva prema primanju žena u Partiju, dalje iskazivanje interesa i razumijevanje za AFŽ, zatim tretiranje ove organizacije kao svoje “transmisije” u radu sa
ženama i gledanje kao na dio Narodnog fronta Jugoslavije (NFJ) u povezivanju sa
Partijom preko rukovodećih kadrova na svim razinama. Od partijskih kadrova tražilo se zalaganje, ali i napori da se AFŽ ne pretvori u malobrojnu izoliranu feminističku organizaciju,17 jer je prema socijalističkim načelima “feminizam” izjednačen sa
“građanskim” kao denuncijantskim pojmom u odnosu na proletarijat o kojem su govorili komunisti. U partijskim dokumentima češće se upotrebljavao pojam “malograđanski” za sve ono što je podsjećalo na predratnu ili zapadnoeuropsku parlamentarnu demokraciju. Programski, Komunistička partija predstavljala je ženu u liku
drugarice, radnice-udarnice, dobre majke i domaćice. Za tako kompleksnu ulogu
žene u izgradnji “narodne demokratije” bila je potrebna pomoć različitih društvenih
struktura, jer je Kongres od žena zahtijevao puno veće zalaganje nego u vrijeme rata.
Angažman na novim političkim, gospodarskim, socijalnim i drugim zadacima Partija je projicirala uključivanjem preostalog dijela ženske populacije koja još nije bila
“organizovana”. Programski ciljevi AFŽ-a bili su sadržaj Direktive Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije o AFŽ, od 23. oktobra 1945. godine,18 u kojoj su uglavnom ponovljene iste smjernice o radu ove organizacije kao i u Direktivnom pismu iz 1942. godine. Razlika je bila u tome što je ova iz 1945. govorila o mirnodopskim uvjetima života, novim zadacima obnove zemlje i ostvarenim pravima
žene pozivanjem na tekovine narodnooslobodilačke borbe koja im je ta prava i omoZAVNOBiH, dokumenti 1945, knj. II. Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1968, 506-511. (To su
bile: Soja Ćopić, seljanka iz Hašana, Bosanska Krupa, predsjednica Oblasnog odbora AFŽ-a
za Bosansku Krajinu; Mevla Jakupović, radnica iz Tuzle; Dušanka Kovačević, Banja Luka;
Danica Likar, seljanka iz sreza Bosanski Novi; Olga Marasović, diplomirana pravnica iz Bijeljine; Zehra Muidović, diplomirana pravnica iz Sarajeva; Zora Nikolić, radnica iz Sarajeva;
Ruža Oljača iz Banje Luke; Danica Perović, kapetan iz Banje Luke, upravnica bolnice XI
divizije i Lepa Perović, iz Banje Luke).
16
17
AVNOJ i revolucija, 823.
18
Isto, 822.
141
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 141
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
gućila. Prema tome, obraćanje ženama bilo je prije svega sa ideološke i političke pozicije i kada se obraćalo ženama izravno ili AFŽ-u, kao organizaciji koja ih je predstavljala. Snažno se njegovalo sjećanje na hrabre žene pripadnice narodnooslobodilačke vojske. “Partizanke su se, prihvatajući pojam jednakosti u najrudimentarnijem
obliku, odrekle normalnog ‘ženskog’ života, i prihvatile rizik smrti, ranjavanja, zarobljavanja i mučenja, dakle ekstremni muški tretman – da i ne govorimo o nomadstvu,
nedostatku osnovne higijene i intimnosti, bolestima i psihičkim problemima, i to ne
samo sa neprijateljem. Ženstvenost, seksualnost, materinstvo – sve je dobrovoljno
predato u ruke muškoj vlasti, na osnovu ugovora, manje ili više jasno postignutog, o
budućim pravima i budućoj jednakosti u boljim životnim okolnostima. Ideja žrtvovanja je dakle ključna: prihvatiti ono najgore iz života muškarca – ratnu kulturu i
mentalitet – da bi izabranice/žrtvovane obezbedile prava za sebe i za sve druge žene.
Ovaj tako izrazito zahtevni i utopijski stav mogle su prihvatiti samo odlučne ili sasvim očajne feministkinje. No partizanke su bile sasvim neobrazovane, patrijarhalne, jednostavne žene sa sela. Trebalo je kod žena prvo probuditi ili samo podstaknuti patriotizam, natopiti taj patriotizam modernim feminističkim idejama koji su komunistički pokreti prihvatili, umeti prikazati ideje tako da odgovaraju različitim
društvenim i kulturnim sredinama, obrazovati žene tako da one prenose nove ideje
drugim ženama”.19 Sukladno tomu, “Valjalo bi napomenuti da je u Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata bilo preko 100.000 žena boraca, od kojih je 25.000 poginulo, ranjeno 40.000, a 3.000 ostale su teški invalidi. Za heroje proglašeno je 90 žena.
(...) tokom rata je umrlo u logorima 280.406 žena.(...) Žena nosilaca Spomenice boraca od 1941. godine bilo je 1.171”.20 Ispričane su mnoge priče o hrabrim partizankama, ženama – narodnim herojima, koje su se “rame uz rame” borile sa partizanima. Poslije Drugog svjetskog rata građen je i stereotip o partizankama-bolničarkama
koje su i oružjem branile svoje ranjenike. Međutim, u mirnodopskim uvjetima nije
bilo dovoljno njegovati sjećanja, trebalo je angažirati žene na novim zadacima. Pokrenute su ponovo inicijative o stvaranju seoskih i gradskih ogranaka tamo gdje još
nisu postojali, odnosno nastojalo se pokriti cijelo društvo mrežom kontroliranih ženskih organizacija, ali uvijek u koordinaciji unutar Narodnog fronta i pod kontrolom
Partije. U Direktivi iz 1945. se na samom početku ukazuje na ravnopravnost žena:
“Po završetku rata aktivnost žena ne sme i ne može prestati. Naprotiv, tu aktivnost
treba razvijati dalje i oživljavati na novim zadacima, na očuvanju i daljem razvoju
tekovina narodnooslobodilačke borbe i zadobijenih prava žena (ta prava su deo tekovina narodnooslobodilačke borbe), na rešavanju krupnih zadataka političkog, pri19
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 207.
20
Vera Gudac Dodić, “Položaj žene u Srbiji (1945-2000)”, 34-35.
142
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 142
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
vrednog i socijalnog karaktera u izgradnji naše zemlje”.21 U partijskim dokumentima
često se kritizirao snažniji utjecaj vjerskih zajednica na žensku nego na mušku populaciju, pa je jačanje AFŽ-a bilo vrlo pogodno za realiziranje ciljeva Komunističke
partije i prema ovom pitanju. Mada su komunisti od afežeovskih odbora zahtijevali
znatno veću angažiranost u što kraćem vremenu i u najgorim okolnostima “Uspeh
jugoslovenskog partizanskog pokreta bio je svestran: obezbeđena je ženska radna
snaga u pozadini, ženska ratnička snaga na frontu, ženska radna snaga na obnovi zemlje posle rata, ženska politička snaga koja je podržavala pobedničku ideologiju”.22
Za ukupnu aktivnost bile su zadužene članice Partije u svim sektorima djelatnosti od
državnog aparata do seoskih odbora kroz cijelu partijsku organizaciju od Pokrajinskog komiteta do osnovnih partijskih ćelija. Tijekom rata, a naročito nakon oslobođenja komunistička aktivnost bila je intenzivirana u pravcu “vaspitavanja” i agitaciono-propagandnog djelovanja među stanovništvom. S jedne strane, inzistiralo se na
prosvjećivanju žena preko AFŽ-a, a s druge, povezivanje partijskih agitaciono-propagandnih odjeljenja sa odborima AFŽ-a, čime bi se u potpunosti usmjeravala i kontrolirala ukupna djelatnost. “Vaspitni rad sa ženama jeste jedan deo rada partijske organizacije i propagande. Agit-propagandni rad AFŽ-a ne sme se prepuštati samo odborima AFŽ-a već im partijski Agit-prop mora pružiti najnužniju pomoć, koje do
sada nije bilo. Na pr. u organizovanju izbornih kampanja partijski Agit-prop dužan je
da izradi i specifičan plan za agitaciju među ženama. Isto tako, popularišući zakone,
potrebno je uvek promisliti kako i u kojoj formi to učiniti kod žena itd”.23 Ovaj ulomak iz spomenute Direktive na najbolji način pojašnjava odnos KPJ – AFŽ u procesu izgradnje “narodne vlasti”. Uvezivanje partijskih organizacija sa narodnofrontovskim i afežeovskim odborima imalo je za cilj stvaranje povoljnog javnog mnijenja u
populariziranju komunističke vlasti. Partijske organizacije imale su veliku ulogu u
animiranju AFŽ-a na selu u smislu uključivanja žena u javni društveni život s obzirom na činjenicu da je bosanskohercegovačko društvo bilo neobrazovana, agrarna i
zapuštena sredina u kojoj su žene bile njen najneobrazovaniji dio. Uz zakonsku obvezu slanja ženske djece u osnovne škole nastojalo se na različite načine povećati
obrazovnu razinu i starijeg dijela ženskog stanovništva. Organizirani su različiti tečajevi, a neki od njih imali su i težinu zakonske uredbe. U skladu sa velikim zadacima Prvog petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede Narodne Republike Bosne
i Hercegovine, Ministarstvo prosvjete donijelo je Uredbu o prosvjetno-domaćičkim
21
AVNOJ i revolucija, 822-823.
22
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 207.
23
AVNOJ i revolucija, 822-823.
143
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 143
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
tečajevima.24 Prema ovoj Uredbi, prosvjetno-domaćičke tečajeve mogle su pohađati
djevojke i žene između 16 i 45 godina života u trajanju od četiri mjeseca i sa 18 sati
teoretske i praktične nastave nedjeljno. Nastavu su izvodile učiteljice osnovne škole, a stručne predmete iz higijene i poljoprivrede stručne osobe. Tečajeve su mogle
organizirati različite društvene organizacije, poduzeća, ustanove i seljačke radne zadruge uz prethodno odobrenje narodnih odbora različitog ranga. Nakon polaganja
završnog ispita polaznice su dobivale uvjerenje koje je potpisivalo Ministarstvo prosvjete.25 Ovakvi i slični tečajevi bili su brojni i bili cijenjeni prilikom traženja i dobivanja posla u to vrijeme.
Aktivnost pojedinih odbora AFŽ-a ovisila je o broju politički angažiranih žena u
njima. Elitni dio ove masovne društveno-političke organizacije činile su žene – članice KPJ pod popularnim imenom “partijke”. Na njima je bio glavni dio odgovornosti jer svaku aktivnost koju je pokretala komunistička vlast pratila je i odgovarajuća
djelatnost AFŽ-a. Tijekom razdoblja od 1946. do 1953. godine, do kada je djelovao
Antifašistički front žena,26 broj žena u članstvu KPJ nije pratio proces ukupnog omasovljenja partijskih organizacija.
Udio žena u članstvu KPBiH (1946.-1953.)27
Godina
Ukupan broj
članova
Broj žena
članova KPJ
Učešće
(%)
Bazni indeks
(1946.=100)
Lančani indeks
(pret.god.=100)
1946.
1947.
1948.
1949.
1950.
1951.
20.474
29.935
52.014
54.421
63.795
81.069
4.182
5.495
9.627
9.821
10.933
13.316
20,43
18,36
18,51
18,05
17,14
16,43
100
146
254
266
312
395
100
146
174
105
117
127
Uredba o prosvjetno-domaćičkim tečajevima, Službeni list NRBiH, god. VII, br. 10, 4. 5.
1951.
24
25
Isto.
Nakon ukidanja Antifašističkog fronta žena Jugoslavije 1953. godine, formiran je Savez
ženskih društava Jugoslavije, koji je djelovao do 1961. godine, kada je osnovana Konferencija za društvenu aktivnost žene Jugoslavije koja je radila u okviru Socijalističkog saveza
radnog naroda Jugoslavije.
26
Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), fond: PK KPJBiH, kut. 178/1947, dok. bez br.,
15.1.1948; kut. 277/1948, dok. 5.165/III, 24.1.1949; fond: CK KPBiH, kut. 513/1950, dok.
bez br., 25.1.1951, kut. 45/1951, dok. bez br., 10. 1.1952, kut. 7/14, dok. bez br., 20.2.1954.
27
144
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 144
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
1952.
1953.
92.949
79.167
14.475
12.190
15,57
15,40
454
387
115
85
Tablični pregled ukazuje na udio žena u članstvu KPJ u Bosni i Hercegovini, odnosno KPBiH (od 1948. godine). Mada je njihov broj zabilježio opadanje prema relevantnim pokazateljima, njihove obveze u društvu bile su kompleksnije. Prema apsolutnim pokazateljima, broj žena je rastao do kraja 1952. godine, da bi u 1953. bio
zabilježen pad za 2.285, što je značajna promjena u odnosu na njihov ukupan broj.
Prema relativnim pokazateljima postotak je bio u stalnom opadanju od 1946. godine (sa 20,43%) do 1953. (na 15,40%), odnosno za 5,03% tijekom naznačenog razdoblja. Ako se poređenje pravi u odnosu na 1946. kao baznu godinu (1946.=100),
nije zabilježen negativni bazni indeks. Neravnomjernost kretanja udjela žena u članstvu KPJ najbolje se iskazuje metodom lančanog indeksa, kada se prate promjene
u odnosu na svaku prethodnu godinu (prethodna godina=100). Oscilacije u brojnosti uočavaju se tijekom cijelog perioda. Prema lančanom indeksu, smanjenje udjela
žena u odnosu na ukupno članstvo zabilježeno je 1949. (za 69), zatim 1952. (za 12) i
1953. godine (za 30 indeksnih poena). Različite vrste statističkih pokazatelja govore
o smanjenju udjela žena u partijskom članstvu. Tome je doprinijelo mnogo razloga,
odnosno politički, društveni i socijalni problemi su se prelomili preko ženske populacije. Za kompleksnu ulogu drugarice – radnice – majke – domaćice trebalo je puno
vremena, truda i energije, odnosno bilo je teško odgovoriti na sve te uloge. Kao najčešći razlog političkoj neaktivnosti spominjao se nedostatak vremena budući da je
uposlenoj ženi ostajalo malo vremena za kuću i djecu jer u siromašnom društvu nije
bilo popratnih službi koje bi joj olakšale svakodnevni život kućanice i majke. Društveno-politički angažman u to vrijeme značio je dodatni neplaćeni rad, zatim utrošene brojne sate na čestim i višesatnim sastancima. Osim toga, nakon napornih ratnih
godina mijenjala se i uloga partizanki – partijki. “Komplikovanost slike upotpunjuje
šok povratka u civilizaciju posle pobede: ako je partizanki za vreme rata bilo suđeno
da se nosi sa nasiljem, fizičkim naporima, borbenom spremnošću, svim vrstama parazita i posledicama nehigijene, pobedonosni povratak načinio ju je ranjivom. Morala je postati ‘obična žena’, što nije samo značilo blagodat higijene i ukrašavanja, već
i samolišavanje zaštite oružja i ratničkoga statusa. Odjednom je na sve strane bilo
psihički ugroženih bivših ratnika, siročića, drugih napaćenih žena kojima se trebalo
baviti, i partizanke jednostavno više nisu imale vremena da se bave svojim posleratnim stresovima. Željni novih iskustava, pobednici su napuštali svoje ratne partnerke
i tražili manje osvešćene i manje borbeno iskusne pripadnice ženskoga pola. Mogli
bismo reći da su hladan tuš ‘defeminizacije’ pokreta otpora prvo osetile one, partizanke. Za razliku od muške strane Pokreta, one nisu mogle dugo zadržati svoju pri145
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 145
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
vilegovanu pobedničku poziciju, a novi društveni i modni trendovi i novi mentalitet
konačno su ih izgurali na marginu, u šale i u tešku, ali okončanu prošlost. Nova ideologija iskoristila je sav simbolički potencijal žene koja se žrtvuje za druge i za budućnost, i njoj samoj ostavila tradicionalni, uski prostor”.28
AFŽ je organizacijski stajao na putu antifašizma i požrtvovanosti u ostvarivanju
vojnih, političkih i drugih ciljeva revolucije. Nesrazmjer između uloženoga napora
ove organizacije u ratnim uvjetima i zastupljenosti žena u političkim tijelima čiju su
politiku podupirale bio je evidentan. Međutim, kopirajući sovjetski model vlasti, jugoslavenski komunisti su u prvim ustavima FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije) i Narodne Republike Bosne i Hercegovine regulirali ravnopravnost
među spolovima pozivajući se na odluke AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a iz 1943. godine.
Ustavne kategorije crpile su svoj legitimitet i legalitet iz pobjede narodnooslobodilačke vojske i odluka predstavničkih tijela KPJ iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Iz različite dokumentacije može se vidjeti i formalna strana ravnopravnosti među
spolovima u javnom obraćanju prisutnima sa “drugovi i drugarice” češće nego “drugarice i drugovi”. Oslovljavanje sa “drugovi i drugarice” nije ostalo samo u komuniciranju među komunistima, već se proširilo na mnoge druge pojmove kao što su:
radne kolegice i kolege, slučajne prolaznice i prolaznike, prijateljice/prijatelje, supružnike, susjede itd. Takav način oslovljavanja nastojao se nametnuti u društvu čak
i sa dozom straha koji je ulijevala nova vlast. Tih prvih godina nakon rata oslovljavanje sa “drugarice” ili “druže” značilo je i javno iskazivanje lojalnosti “novoj vlasti”, a obraćanje sa “gospođo i gospodine” podsjećao je na staro vrijeme i “malograđanštinu” kojoj nije bilo mjesta u vremenu uvođenja “diktature proletarijata” i stvaranja “narodne države”.
Osnovna prava žene u socijalističkoj Jugoslaviji propisana su člankom 23. Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije, usvojenim 31.1.1946. godine,29 davanjem prava glasa ženama, odnosno: “Svi građani, bez razlike pola, narodnosti,
rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18
godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti. (...)”30 Tako je ženama dato i aktivno i pasivno pravo glasa koje su one masovno
iskoristile na izborima za Ustavotvornu skupštinu, te je posebnim ženskim pravima
posvećen članak 24. Ustava u kojem se dodatno pojasnilo sljedeće: “Žene su ravnopravne s muškarcima u svima oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. / Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uži28
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 207.
29
Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Službeni list br. 22., Beograd, 1946.
30
Isto, 13.
146
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 146
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
vaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. / Država naročito štiti interese matere i deteta
osnivanjem porodilišta, dečijih domova i obdaništa i pravom matere na plaćeno otsustvo pre i posle porođaja”.31 Na identičan način su sve odredbe prenesene u republičke ustave, pa tako i u bosanskohercegovački koji je proglašen na sjednici Ustavotvorne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine 31.12.1946. godine.32
Prvi poslijeratni ustav ispravio je predratnu legalizaciju podređenosti udate žene, te
uredio bračne i obiteljske odnose. Člankom 27. Ustava NR Bosne i Hercegovine ova
važna oblast života stavljena je pod državnu kontrolu: “Brak i porodica su pod zaštitom države. Država zakonom uređuje pravne odnose braka i porodice. / Punovažan je samo brak zaključen pred nadležnim državnim organima. Poslije zaključenja
braka građani mogu izvršiti i vjenčanje po vjerskim propisima. / Svi bračni sporovi
spadaju u nadležnost narodnih sudova. / Evidencija o ličnom stanju građana u isključivoj je nadležnosti države. / Roditelji imaju prema vanbračnoj djeci iste obaveze i
dužnosti kao i prema bračnoj djeci. Položaj vanbračne djece uređuje se zakonom. /
Maloljetna lica stoje pod naročitom zaštitom države”.33 Mada u sastavu Ustavotvorne skupštine nije bila velika zastupljenost žena, socijalistički ustav otrgnuo je udatu
ženu iz statusa ovisnosti o mužu, a zakonima koji su kasnije doneseni dobila je pravo na starateljstvo nad djecom, pravo nasljedstva, liberalizaciju razvoda i ostvarivanje prava nakon razvoda. Uvrštavanje braka i porodice u Ustav Bosne i Hercegovine
prošlo je bez pravnih zapreka jer je već u proljeće 1946. godine Predsjedništvo Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine ukinulo sreske šerijatske
sudove i Vrhovni šerijatski sud pri Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, a njihovi
sudski predmeti i nadležnosti prenijeti su na narodne sudove i na druge organe narodne vlasti.34 Pravo glasa, aktivno i pasivno biračko pravo, jednake plaće za jednak
rad, ravnopravnost u obiteljskom i nasljednom pravu, pravo na razvod, pravo na podjelu zajedničke imovine, zaštita vanbračne djece itd., sve su to prava koja se u Jugoslaviji/Bosni i Hercegovini vezuju za socijalističku vlast. Međutim, reflektiranje
svih tih ustavnih i zakonskih prava na svakodnevni život žene nailazilo je na otpore
koji su trebali biti prevladani i neutralizirani jer su patrijarhalni sustavi vrijednosti,
duboki u tradiciji, kulturi i običajima definirali dugo rodne uloge na starinski način –
naročito u seoskim sredinama. Poslijeratna vlast donosila je brojne zakone brzo i su31
Isto.
Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Službeni list NR BiH, god. III, br. 1., Sarajevo: 8.1.1947.
32
33
Isto.
Zakon o ukidanju šeriatskih sudova na području Narodne Republike Bosne i Hercegovine,
Službeni list NR BiH, br. 10, 6.3.1946, 166.
34
147
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 147
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
stavno. Tako je već u ljeto 1946. godine regulirano porodiljsko odsustvo: “Ženama
zaposlenim u preduzećima, nadleštvima, ustanovama i organizacijama, odnosno kod
privatnih poslodavaca pripada otsustvo od šest nedelja pre i šest posle porođaja. / Za
vreme otsustva iz čl. 1. trudna žena uživaće iz socijalnog osiguranja potporu za porodilje, ukoliko za to ispunjava uslove po postojećim propisima. Ukoliko od ustanove
socijalnog osiguranja prima potporu za porodilje u manjem iznosu od svoje redovne
zarade, isplatiće joj se ta razlika”.35 Ozbiljnost zakonima davale su odredbe o sankcioniranju njihova nepoštivanja, pa su bile predviđene novčane kazne i one prinudnog rada, ali i lišavanja slobode sa prinudnim radom.36 Poslijeratna pravna regulativa mijenjala je pravni položaj udate žene donošenjem niza zakona, a među temeljnim su: Osnovni zakon o braku,37 Zakon o priznavanju punovažnosti brakova zaključenih prije 9. maja 1946. godine,38 i Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova.39 Osim ovih zakona, do 1948. godine doneseni su zakoni o starateljstvu, o odnosima roditelja i djece, o socijalnom osiguranju, o usvojenju djece, a 1955. Zakonom
o nasljeđivanju izjednačena su prava žena i muškaraca, ali i djece rođene u braku ili
u izvanbračnim odnosima.
Prema općoj definiciji, ustav je najviši pravni akt jedne države, svojim sadržajem ne određuje samo državno uređenje, oblik vladavine i politički sustav, već i, preko posebnih odredaba, pruža jasnu predstavu o stupnju do kojeg je država došla u
svojim nastojanjima moderniziranja ili konzerviranja konkretnih društvenih struktura društva. Svaki članak ustava nastoji propisati ili “pravno uopćiti” ili odraziti raznovrsne elemente društvene strukture koji u svakodnevici ljudi imaju neposredan,
raznovrstan i praktičan smisao. Ovi elementi nisu puki spekulativni izrazi ustavotvorca, već su realan pokazatelj odnosa snaga centara političke moći u državi. U socijalističkoj Jugoslaviji centri moći dolazili su od Komunističke partije Jugoslavije,
pa je istraživački ispravno pokazati što je to ustavna i zakonska norma, a što društvena praksa, na primjeru ženskog pitanja.
Ustavnim odredbama i komunističkom praksom nakon rata poticala se, između
ostalog, slika žene – radnice. Od nje se zahtijevao puni radni elan u obnavljanju ruševina, gradnji puteva i pruga, u tvornici, na njivi i slično. Stvarala se slika na kojoj
35
Uredba o otsustvu žena pre i posle porođaja, Službeni list FNRJ, br. 56, 12. 7. 1946.
36
Isto.
37
Osnovni zakon o braku od 9. maja 1946, Službeni list FNRJ, god. II, 1946.
Zakon o priznavanju punovažnosti brakova zaključenih prije 9. maja 1946. godine, Službeni list NR BiH, god. IV, br. 51, 23.12.1948.
38
Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova, Službeni list NR BiH, god. VI, br. 32, 5.
10. 1950.
39
148
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 148
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
je žena bila - “Heroj rada, udarnica, dobrovoljka, samosvesna i samostalna, naglašeno mišićavog, snažnog tela neopterećenog ukrasnom ženstvenošću, ona je godinama
strogo gledala sa plakata, filmskih žurnala, ilustracija socijalističkog sveta. Njena figura nije delovala samo paradoksom ‘drugosti’ i razbijanjem tradicionalnih modela ženskoga predstavljanja, već i neskrivenom pretnjom jednakošću – za muškarca,
za tradicionalnu patrijarhalnu porodicu, pa čak i za same tvorce ikone. Tvorci ikone
su doduše raspolagali čitavim nizom strategija pomoću kojih su snažne i samostalne žene bezbedno ostajale na plakatima, ekranima i u knjigama. Tipske priče pokazivale su seoske devojke koje uspevaju da postanu radnice, radnice koje noću uče da
bi postale studentkinje, radnice koje su postale radnice da bi ponovo bile radnice”.40
Kult rada je u potpunosti uključivao ženu kao značajnu radnu snagu s obzirom na
njen znatno veći udio u ukupnom stanovništvu poslije rata,41 ali se i stalno podsjećalo na njene ostale uloge, tj. da osim što radi izvan kuće, mora podizati djecu, obavljati kućanske poslove i uz to biti društveno-politički aktivna. Teško je bilo uskladiti
sve te obveze. Najčešće su zanemarivale društveno-politički rad, što su donekle mogle opravdati žene sa malom djecom, zatim one koje su njegovale stare članove obitelji i invalide ili nekim drugim sličnim razlozima. Partijske organizacije bile su vrlo
kritične prema ovim pojavama, te su nalagale intenzivniji rad na “ideološkom uzdizanju žena”. Zato su konferencije s različitim temama, zatim opismenjavanje i brojni tečajevi nudili mogućnosti za educiranje i pridobijanje žena “u izgradnji socijalizma”. “I opet veliko čudo – žene su uspevale da ovladaju nametnutu shizofreniju
ženskih uloga! Jedini mogući odgovor je da im je odgovarala osnovna zaštita prava i isto tako osnovna socijalna i zdravstvena sigurnost”.42 Međutim, nije sve ostvarivano onako kako je to komunistička vlast planirala. Žene u svijetu su se desetljećima borile za svoja ženska prava od vremena s početka 19. stoljeća skoro do kraja
20. stoljeća. Uporedo s borbom postupno su se i društveno izgrađivale, modernizirale i nametale društvu svojom obrazovanošću, neophodnim da bi uspjele u muškom
svijetu. Zapadnoeuropski feminizam za jugoslavenske komuniste nije bio javno prihvatljiv. Sovjetski primjer bio je mnogo privlačniji, a u mnogim stvarima i primjenjiv. “Ruske žene nosile su preveliki teret razvoja, u kome je industrijalizacija – za
koju je na drugim mestima bio potreban vek – ovde zbijena u dve decenije, a išla je
sa ratom, građanskim ratom i promenom političkog kursa. Uprkos njihovim preteranim zahtevima, sovjetske žene – promišljene, istrajne, savesne, disciplinovane, po40
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 228.
Vera Katz, Društveni i ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine 1945.-1953. Sarajevo: Institut za istoriju, 2011, 61.
41
42
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 231.
149
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 149
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
žrtvovane u i izvan porodice – bile su izgleda ‘stub režima’.”43 Ideal sovjetske žene
nastojao se prenijeti i na jugoslavenski primjer, pa su se često u partijskim dokumentima agitpropovskog karaktera koristile Lenjinove riječi da je “(...) nemoguće pridobiti mase za politiku ako se pri tom u obzir ne uzmu i žene. (...) Bez žena nema pravog masovnog pokreta”.44 S jedne strane, država je nastojala pridobiti što veći broj
žena u partijske i narodnofrontovske organizacije, a s druge ih je nagrađivala političkim, socijalnim i drugim pravima. Uz strpljivi agitaciono-propagandni rad bilo je
i grubih akcija, kao npr. prisilno mobiliziranje radne snage – pa i ženske, određivanje broja omladinki koje su “dobrovoljno” morale ići na omladinske radne akcije,
gdje je smještaj u zajedničkim prostorijama izrazito patrijarhalno odgojenih djevojaka bio značajan problem, zatim odnos prema ženama koje su ostale udovice, te su
kao “glava kuće” morale preuzeti sve poslove na sebe, a u posebno teškom položaju bile su žene čiji su muževi bili u neprijateljskoj vojsci ili su nestali, zatim ženama
čiji su se muževi ogriješili o politički kurs Partije, jer su i one morale snositi dio njihove krivice ili ih se odreći, kao na primjeru izjašnjavanja o Rezoluciji Informbiroa.
Jedna posebna grupa žena gubila je svoj identitet nakon usvajanja i provođenja Zakona o nacionalizaciji 1946. i 1948. godine, kada su oduzeta crkvena i samostanska
imanja i broj časnih sestara bio je preveliki za preostali dio imovine, pa su se morale
vratiti kući – pričekati neka bolja vremena, ili naći posao i udati se. Koliki su to bili
lomovi u jednom društvu za određene njegove skupine – neke su od tema za istraživanje. Ti dijelovi ženske populacije uglavnom su shvaćali novu vlast kao agresivnu i netolerantnu prema svemu što se ne uklapa u njihovo poimanje države, društva i
poslušnog pojedinca. Budući da je tih prvih poslijeratnih godina pravni sustav imao
“revolucionarni naboj”, partijska država je u praksi kršila mnoga ustavom zagarantirana prava, pa su se i žene u to vrijeme represije našle opravdano ili neopravdano
pred komisijama za ratne zločine, na sudovima narodne časti, kažnjavane su za neizvršenje obveza vezanih za prinudni otkup poljoprivrednih proizvoda sve do 1952.
godine, zatim za ignoriranje kolektivizacije i zadrugarstva, proglašavane su za informbirovke i deportirane u zatvore.
U poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu poseban otpor u porodicama
bio je prema odlasku djevojaka na rad izvan mjesta stanovanja, na različita gradilišta i tvornice. Ugled jedne djevojke za udaju nije podrazumijevao slobodnu djevojku koja zarađuje, koja živi izvan roditeljske kuće, koja se druži sa nepoznatim muškarcima i slično. Kada su neke djevojke i željele otići sa sela, od kuda je i najviše
mobilizirano radne snage, protivljenje njenih roditelja često je bilo nepremostivo. Za
43
Gizela Bok, Žena u istoriji Evrope – Od srednjeg veka do danas. Beograd: Clio, 2005, 309.
44
Isto, 310.
150
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 150
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
tadašnje poimanje čestitosti sve to “partizansko” zadiranje u ustaljene tradicionalne
norme života smatrano je nemoralnim. Iz gradova dolazile su različite neugodne priče. Osim velikog problema opijanja kao uobičajne posljedice stanja nakon ratova,
što je Partija željela suzbiti, vladalo je i slobodnije ponašanje među muškarcima i ženama. I o tome, kao moralnom liku komuniste, radnika, zadrugara i ostalih, Partija
je stalno upozoravala vrlo oštrim tonom. U izvješćima partijskih i državnih organa
o mobilizaciji radne snage, o uključivanju žena u radni proces i o ponašanju na poslu neizostavno su se analizirali i odnosi među spolovima. Izvješća ovakve vrste ima
mnogo, a u jednom od njih zabilježeno je sljedeće: “Takođe ima i pojava nemorala.
U Željezari ima oko 60 žena sa vanbračnom djecom. Samo u komunalnom pogonu
ima 9 trudnica bez muževa. U samom gradu Zenici ima oko 40 profesionalnih prostitutki. U samom gradu Zenici ima preko 300 divljih brakova, a u samoj Željezari oko
70. Muške i ženske barake u kojima stanuje omladina jedne su kraj drugih, tako da
i to doprinosi širenju nemorala. Ima neželjenih pojava i na samim radnim mjestima,
iako to nije masovna pojava. Kada se na te pojave ukazuje na konferencijama, odgovaraju da je to njihova privatna stvar i da oni za vrijeme odmora mogu da rade šta
hoće. U samom Povjereništvu unutrašnjih poslova u Zenici bili su kriminalci zbog
toga nisu bili u stanju da primjenjuju zakonske sankcije na one koji krše poredak i
zakon. Za vrijeme dok je grupa boravila u Zenici, oko 100 je bilo uhapšeno od kojih 40 između 16 i 25 godina zbog tuče, odnosno krađe. Ima veliki broj omladinaca
‘fičvirića’ koji negativno djeluju na omladinu”.45 Prema tome, bilo je dovoljno samo
nekoliko informacija ovakvog ili sličnog sadržaja da se patrijarhalne sredine suprotstave mobilizaciji radne snage sa sela, osobito ženske, koje su dobivale i uvredljiv
naziv “fabrikuše”. Međutim, taj otpor Partija je razbijala različitim metodama i sredstvima, te je proces zapošljavanja i preseljavanja u gradove postajao sve privlačniji.46
Različite društvene grupe žena u bosanskohercegovačkoj narodnoj republici su
na različite načine doživjele “modernizaciju” i prelazak društva iz neke od faza pretkapitalističkog u socijalistički sustav nametnut iz partijsko-političkih struktura. Jedan od grubljih primjera u preobrazbi društva na primjeru odnosa prema ženama bilo
je skidanje zara i feredže. Ova komunistička kampanja provođena je u okviru borbe
protiv zaostalosti u svim oblastima društva. Glavni propagandni rad za skidanje feredže bio je namijenjen organizacijama AFŽ-a koje su trebale uvjeriti žene da to učine. Organizirane su manifestacije javnog odbacivanja ove vrste odjeće, ali je uglavArhiv Jugoslavije (AJ), CKSKJ, V, K-III/14, 1951, Izveštaj ekipe CK KPJ o stanju i radu
organizacije Narodne omladine u Bosni i Hercegovini.
45
Opširnije: Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945.
do 1953. godine. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2000, 128-152.
46
151
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 151
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
nom sam proces išao vrlo sporo. Prema mišljenju partijskog rukovodstva, najznačajniju ulogu u aktiviranju afežeovskih odbora imale su žene-članovi KPJ koje su i u
ovom pitanju trebale odigrati glavnu ulogu. Međutim, zacrtani zadaci nisu se odvijali prema planu. U arhivskoj građi partijske provenijencije kontinuirano se naglašavalo sljedeće: “Odbori AFŽ-a u dobrom broju sela postoje samo formalno (Drvar,
Glamoč, Bosanska Dubica, Cazin, Petrovac, Bihać). U osnovnim partiskim organizacijama ne vodi se kurs da se drugarice članovi Partije aktiviraju u radu organizacije AFŽ-a. Tu treba istaći da zbog sektaštva koje vlada kod partiskih organizacija po
pitanju prijema žena u Partiji, u nekim selima u priličnom broju partiskih organizacija nemaju nijednu ženu u Partiji (Grahovo u 15 OPO /osnovnih partijskih organizacija/, Prnjavor 8, Bos. Dubici 14, Drvaru 10, Glamoču i Cazinu 8). To je naročito karakteristično u muslimanskim selima (Cazin) gde se još uvek postavlja kao problem aktivizacija žena/muslimanki u političkom i privrednom životu, kao i pitanje
skidanja feredže. Pitanje skidanja feredže potpuno je zamrlo u ovoj oblasti. Ono što
se uopšte ne postavlja i kao takvo ne zaoštrava u partiskoj organizaciji. Opšta je pojava da i žene članova Partije, a neke i članova komiteta nose feredže (Cazin, Bihać,
Prnjavor). Posebno treba istaći slab rad sa ženama u radnim zadrugama. Takođe ima
partiskih organizacija u radnim zadrugama koje nemaju žena u Partiji (Prnjavor 4,
Bos. Dubica 5)”.47 Identičnih ili sličnih opservacija bilo je u gotovo svim partijskim
dokumentima. Neuspjeh kampanje agitaciono-propagandnog rada preko masovnih
organizacija ili uvjeravanja utjecajnih pojedinaca da se žene odreknu nošenja feredže okončano je donošenjem Zakona o zabrani nošenja zara i feredže,48 pozivajući se
na Ustav NRBiH i Zakon o Prezidijumu Narodne skupštine NRBiH. Naravno, i tekst
ovog zakona imao je revolucionarni naboj neposrednog poslijeratnog vremena u kojem se želi pokazati da se od strane Partije ništa ne nameće, već se “samo prenosi volja naroda”. Tako se u članku 1. kaže: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti
i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbjedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom
i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje
lica žene”.49 S obzirom na postojanje određenog broja muškaraca koji su se protivili rješenju ovog pitanja, pa čak i onih u partijskim organima vlasti, zakonom su bili
AJ, CKSKJ, V, K-III/3, 18. 10. 1949. Izveštaj o obilasku partiske organizacije Banjalučke
oblasti.
47
48
Zakon o zabrani nošenja zara i feredže, Službeni list NR BiH, god. VI, br. 22, 5. 10. 1950.
49
Isto.
152
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 152
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
i oni obuhvaćeni tako što se – “Zabranjuje (se) prisiljavanje ili nagovaranje žene da
nosi zar i feredžu odnosno pokriva lice, kao i svaka radnja usmjerena na podržavanje
nošenja zara i feredže i pokrivanje lica žene”.50 Nepridržavanje ovog zakona sankcionirano je zatvorom, prinudnim radom i novčanim kaznama kako za one koji i dalje
nose zar i feredžu tako i za one koji to zahtijevaju od svojih ukućana koristeći ucjenu, prijetnju, zloupotrebu vjerskih osjećanja ili druga slična sredstva prisile. Mada
je većina zakona toga vremena stupala na snagu danom objavljivanja u Službenom
listu NRBiH, za ovaj zakon je vrijedila primjena od trideset dana nakon objavljivanja, čime se ostavljalo vremena agit-propovskim organizacijama za dodatno djelovanje. Skidanjem zara i feredže očekivalo se veće učešće žena u društveno-političkom
životu, ali su se i dalje javljali stari problemi: “Naročito treba istaći problem omladinki koje su aktivne u organizaciji (kao i uopšte u prosvetnom i kulturnom radu) ali
čim se udaju i to obično vrlo mlade (16-18 godina) napuštaju svaki rad, prihvataju
stare porodične odnose, zaostalost itd. Kao rezultat sprovođenja Zakona o skidanju
zara i feredže veliki broj mladih Muslimanki se oslobodio i kod njih je nastupio veliki polet, njih treba i partiska i omladinska organizacija da prihvate i da im obrate
posebnu brigu. Inače, neprijatelj je skidanje zara pokušao politički da iskoristi. Govorilo se da je to početak prekrštavanja Muslimana, da će se sada Srbi nagledati lepih Muslimanki – žena itd.”51 Ovakvi i slični komentari oštro su sankcionirani partijskim, administrativnim ili drugim kaznama jer su zadirali u “svete tekovine bratstva
i jedinstva” naroda u Bosni i Hercegovini. Kakav je bio stvarni društveni i emotivni
položaj ovih žena ostaje budućim istraživačima, a jedan od pogleda na ovo pitanje
je i sljedeći: “Posleratna jugoslovenska politika, koju su sprovodili čak i vojska i policija, bila je zabrana nošenja feredže. Drugim rečima, žena pod velom bila je oduzeta ispod vlasti svoga oca, brata, muža ili hodže kao simboličnog predstavnika kolektiva, i stavljena pod vlast države i njene ideologije, zajedno sa svim drugim ženama. Akciji se ne može negirati progresivnost. (...) Hipokrizija je očito na delu: sa jedne strane, briga za spoljni izgled, za fasadu društva, i sa druge, nebriga za porodični
položaj tih žena, posebno onih i inače najmanje privilegovanih, bez ikakvog pravog
kontakta sa društvom – starih, nepismenih, zatvorenih u kuće, siromašnih”.52 Nestajanje tradicionalnih modela ženskoga predstavljanja pred naletom revolucionarnog
zakonodavstva nije išlo bez otpora. Od 48.327 žena koje su nosile zar i feredžu na-
50
Isto.
AJ, CKSKJ, V, K-III/10, 28. 12. 1950., Izveštaj o obilasku partiske organizacije u Banjalučkoj, Tuzlanskoj i Mostarskoj oblasti.
51
52
Svetlana Slapšek, Ženske ikone XX veka, 327-329.
153
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 153
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
kon 5.11.1950. godine ostalo ih je još 29.439 pokrivenih.53 One su se morale pokoriti zakonu, platiti kazne, a osim toga morale su popustiti s obzirom na činjenicu da
tako odjevene nisu mogle dobiti osobne dokumente. Bez obzira što je od oslobođenja do donošenja zakona prošlo pet godina, bio je to kratak period za tako radikalne
rezove u društvu kakvo je bilo bosanskohercegovačko.
Nekoliko natuknica o ženama iz različitih društvenih miljea samo je podsjećanje na kompleksnost istraživanja socijalističkog perioda bosanskohercegovačke
prošlosti. Veliki civilizacijski skok bilo je davanje prava glasa ženama, aktivno i pasivno biračko pravo u jednom dokumentu, reguliranje bračnih, socijalnih, radnih i
drugih prava. Socijalističko društvo težilo je olakšavanju života uposlenim ženama
otvaranjem vrtića, zaštitom na radu itd. Na jednoj strani, to su bili veliki pozitivni
pomaci u pravima žene k njihovoj punoj rodnoj ravnopravnosti u društvu, a na drugoj nalazile su se zaostale seoske sredine do kojih ti modernizacijski pomaci nisu
dopirali. Do sredine pedesetih godina jaz između grada i sela bio je dubok i svi napori republičkog partijskog i državnog rukovodstva nisu mogli pomoći prevazilaženju tog stoljetnog zaostajanja mnogih dijelova Bosne i Hercegovine. Značajna ulaganja u ekonomski, obrazovni, kulturni i druge oblasti života nisu mogli nadomjestiti siromaštvo, čiji je sastavni dio bila nepismenost, neznanje, otpor prema modernizacijskim tokovima, ponegdje i otpor prema svemu što je dolazilo od “nove vlasti”.
Kada su bile u pitanju žene i pozitivan odnos socijalističke države prema njima, bilo
je potrebno dosta vremena da se u samim žensko-muškim odnosima promijene stereotipi o ženi, za koju je bilo rezervirano mjesto u kući u liku vrijedne domaćice, odgojiteljice i majke. Cijeneći sva prava koja je žena dobila poslije Drugog svjetskog
rata, u Bosni i Hercegovini patrijarhalni odgoj poštivanja muškarca dugo je vladao
ovim društvom. Jednakost muškarca i žene više je počivala na zakonskoj regulativi,
a manje na suštinskoj promjeni odnosa u svakodnevnom životu. Svoja prava iz četrdesetih bosanskohercegovačka žena počela je više koristiti tek od šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je i bosanskohercegovačko društvo počelo bilježiti veći ekonomski napredak. Međutim, i dalje je u susretu ili sukobu starog patrijarhalnog načina života i tradicionalnog morala sa novim modernizacijskim procesima žena u Bosni i Hercegovini prolazila težak put ka svojoj emancipaciji jer joj je to onemogućavala sredina u kojoj je živjela, ali i ona sama sebi zbog nemogućnosti da se otrgne od
nametnutih ograničenja ■
Opširnije: Senija Milišić, “O pitanju emancipacije muslimanske žene u Bosni i Hercegovini.” Sarajevo: Prilozi, Institut za istoriju, 1999, br. 28, 225-241.
53
154
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 154
5.12.2011 10:28:22
�Vera Katz, O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.-1953.
Prilozi, 40, Sarajevo, 2011, str. 135-155.
ABOUT THE SOCIAL POSITION OF WOMEN
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
1942-1953
Summary
The Constitutions of the Federative People’s Republic of Yugoslavia and the
People’s Republic of Bosnia and Herzegovina, as well as other numerous laws and
legal acts during the first post-war years, guaranteed basic elements of gender equality for women. Women in Yugoslavia gained active and passive electoral rights, the
right to schooling and education under equal conditions, the right to work and have
equal salaries, paid parental leave after child birth, social security, the right to divorce, legal custody of the children, alimentation for the children, division of mutual property, protection at the work place, the right to inheritance under equal terms,
etc. by which the legal position of women changed and was freed from male dominance. However, the society of Bosnia and Herzegovina after the Second World War
was in all spheres of life in certain stages of pre-capitalist development and was not
ready for such radical changes. Even though numerous modernizing acts which the
socialist government made during the first post-war years in the sphere of defining
preconditions and legal settings of gender equality, the equality of men and women was based more on legal regulations of the party state, and less on the essential
change of relations in every day life. The Bosnian and Herzegovinian woman started to use her gained rights from the forties only at the beginning of the sixties when
the economic development offered her more opportunities. However, the women of
Bosnia and Herzegovina still had to overcome a difficult path in the encounter or
clash of the old patriarchal way of life and traditional morals with the modernization processes in order to find a way to her emancipation because she was hindered
by the surroundings she lived in, but also by herself because she was unable to break
off the imposed restrictions ■
155
Prilozi 40 Finalni print poslije korektura.indd 155
5.12.2011 10:28:22
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Istraživački radovi
Dokument
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
O društvenom položaju žene u Bosni i Hercegovini 1942.- 1953. - Vera Katz
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Vera Katz
Source
A related resource from which the described resource is derived
Contributions (Prilozi), issue: 40 / 2011, pages: 135155,
on www.ceeol.com.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
www.ceeol.com
Rights
Information about rights held in and over the resource
Vera Katz
Format
The file format, physical medium, or dimensions of the resource
PDF
Language
A language of the resource
BHS/English (partially)
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
6-IR
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
1942. - 1953.
Description
An account of the resource
U radu su razmatrani osnovni pokazatelji društvenog položaja žene u Bosni i Hercegovini u razdoblju od Drugog svjetskog rata do ukidanja Antifašističkog fronta žena. Tijekom naznačenog vremena kreirao se identitet žene u socijalizmu, prvo ratnim partijskim odlukama, a nakon oslobođenja ustavnim i zakonskim rješenjima koji su bitno izmijenili društveni položaj žene na razini političkih, socijalnih, radnih, bračnih i ostalih prava.
AFŽ
Bosna i Hercegovina
društveni položaj
socijalizam
Vera Katz
žene
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/37550d34965e5036478a06729dd662d0.pdf
4284e321684487bd508cc57fd53f3dfd
PDF Text
Text
I
.
wa
1975.TRIDESET GODINA
POBEDE NAD FASIZMOM
MEfJUNARODNA GODINA ZENA OUN
<
•
<
,.: J·_
BROJ 275
1975
GODINA XXXIX
�z·E NA
DAN AS
Prvi broj izasao je u Beogradu 1936. godine, na inicijativu KPJ,
a pokrenula ga je grupa clanica KPJ i antifasistkinja. Casopis je
redovno izlazio do novembra 1940. godine, kada ga je policija
zabranila ;1942. godine, na Prvoj kongerenciji AFZ u Bosanskom
Petrovcu "Zena danas" postaje organ AFZ Jugoslavije. Jannara
1943. godine u Drinicima izasao je prvi ratni broj "Zena danas''.
Godine 1945. "Zena danas" nastavlja redovno da izlazi u Beogradu, kao organ AFZ Jugoslavije,. Saveza zenskih drustava Jugoalavije, i najzad, kao izdanje Konferencije za drustvenu aktivnost
zena ,Jugoslavije.
Povodom pros lave tridesetogodisnjice izlazenja ~opisa, Predsednik Republike odlikovao je "Zenn danas" Ordenom zasluge za narud s& zlatilom ZVEcE.dor.a ~
�U MEDJUNARODNOJ GODINI ZENA - 1975 -
Izdaje Konferencija za drustvenu aktivnost zena
Jugoslavije
MI OBELEZAVAMO I TRIDESBTCGODISNJICU
Beograd, Bulevar Lenjina br._ 6
POBEDE NAD F ASIZMOM, KOJI J~ BIO, JE-
Broj 275 - 1975.
STE I OSTAJE SMRTNI NEPRIJATELJ SVA-
Izdavacki savet:
KCG DEMOKRATSKCG PORETKA, A-POSEB-
dr Gordana BOSANAC
NO JE BEZDUSAN I SUROV U ODNOSU NA
dr Vida CCK
ZENU - rekao je DUSAN PETROVIC SANE,
Neda ERCEG;' odgovorni urednlk
predsednik Savezne konferencije SSRNJ,
Joklca HADZIVASILJEV
svome intervjuu Redakciji easopsa "ZEN A
Mara KECMAN
DANAS"
Danica MARINOVIC
•
Nada NOVAK
C IJ E" - povodom Medjunarodne godine zena
dr Blaga PETKOVSKA
o:iom
u
i ""CINJENICE I TENDEN-
- OUN '75. i 30-godisnjice pobede nad fai!iiz-
Hazdije SALIHU
Perka VITOROVIC, predsednik izd.saveta
Ivanka VRHOVCAK
Cena pojedinog broja 10 dinara. * Adresa: Konferencija za
pitanJa drustvenog potozaJa zena Jugoslavije - - "zena danas",
B e og r ad , Bulevar Lenjina broj 6 * Ziro-raeun: SK SSRNJ
60815-678-11394 (za"Zenu danas")
Stampa tehnika
Thnjuga, Beograd, Cbi!ioov venae 2, tel. 636-355
3
1
�I
"NAJLEPSI SPOMENIK ZENI - UCESNJKU NASE REVOLUCIONARNE
BORBE JESTE DOSLEDNO OSTVARIVANJE IDEALA, ZA KQJE SU
SE NESEBICNO, HERQJSKI BCliULE''
I
Ujedinjene naciJe su 1975. godinu proglasile za
Medjunarodnu godinu zena. U njenom obelezavanju, i pored ispoljenih razlika u gledis~ima, dominira teznja naprednog dela coveeanstva da se
polozaj zene razmatra i resava u sklopu borbe
za ostva'renje osnovnih ljudskih prava, za slobodan i neometan privredni i socijalni razvoj.
ravnopravne medjunarodne politicke i ekonomske
odnose i mir u svetu. Molimo vas, druze predsednice, da iznesete Sta je po Vasem misljenju
od sustinskog znacaja za ostvarenje ravnopravnosti zena?
Nema sumnje da zene i danas, kao sto je to bilo. i u Citavoj nailoj novijoj istoriji, dele sudbinu radnicke klase i da je borba za ravnopravnost zene neodvojivi, sastavni deo
borbe za dalji razvoj samoupravljanja, za revolucionarni preobrailaj na.seg drustva, za oslobodjenje ljudske licnosti.
5
�"Zensko pitanje" po svojoj sustini je klasno pitanje i svaka ozbiljna, naucno zasnovana analiza uzroka nerav- .
nopravnosti zena mora polaziti od sveukupno.sti drustvenih od:nosa, a pre svega od karaktera klasnih odnosa. Marksisti su uvek isticali da jedino radniCka klasa moze, ne samo na pravi
nacin postaviti, nego i do kraja resiti pitanje oslobodjenja ze-ne. I u na8oj zemlji je istorija radniCkog pokreta u isto vre-rne hila i istorija borbe za ravnopravnost zene, Svakako nije
slucajna !J<)java sto su upravo zene cinile veoma znaeajnu snagu u klasnim borbama pre rata, u nailoj revoluciji i posleratnoj izgradnji socijalizma.
Probudj ena s vest zena i njihova s ve veca teznja za ostvarenje pune ravnopravnosti danas je dobila karakter
s vetske pojave i sigurno je to jed an od znaeajnih indikatora
opstih progresivnih kretanja savremenog eoveeanstva. Istovremeno zene su i sve znaeajnija progresivna snaga u tim procesima.
U savremenom svetu uopste je veoma karakteristicna pojava sve masovnijeg ucesea zena u politickom zivotu, u borbi za demokratizaciju odnosa u mnogim zemljama i
u medjunarodnim razmerama. To pokazuje i veoma aktivno ucesce zena u svim dosada8njim socijalistickim revolucijama i
narodnooslobodilackim ratovima koje su njihovi narodi vodili i
danas vode protiv spoljnih agres.ora .. To potvrdjuje da se radi
upravo o dubokom saznanju da nema i da ne moze biti stvarnog oslobodjenja zene bez 1ikvidiranja samih osnova eksploatacije, diskriminacije i potcinjavanja u odnosima medju ljudima i
medju narodima. U tom pogledu je od izvanrednog znacaja i
veoma jasno opredeljenje Svetske konferencije Medjunarodne godine .zena u Meksiku za stvaranje novog medjunarodnog ekonomskog poretlm, za ravnopravne medjunarodne politicke i ekonomske odnose, za slobodan privredni i socijalni razvoj. svake zemlje, posebno ubrzani razvoj nerazvijenih zemalja. Na ovom, kao
i na mnogim drugim medjunarodnim skupovima, kojima je obelezena Medjunarodna godina zena, dominiralo je shvatanje da se
i u cilju poboljilanja drustvenog poloZ8ja zena u svetu mora voditi energicna borba .protiv svih, vidova agresije, kolonijalizma
i neokolonijalizma, rasizma i rasne diskriminacije, aparthejda,
fasizma i neofasizma. Smatramo da je ovakav svestran pristup
problemima ravnopravnosti zena kao politickim pitanjima unutrasnjeg razvoja pojedinih zemalja i odnosa u svetu znaeajan
doprinos borbi svih progresi vnih snaga ostvarenju mira i razvoja.
Nagla8avam sve ovo i radi toga sto smatram
da je najveeu stetu borbi za oslobodjenje zene uvek nanosilo to
sto se drustveni polozaj zena cesto razmatrao van konteksta
stvarnih drustvenih uslova u kojima one zive i rade. A upravo
je to karakteristicno za razna feministicka i druga konzervativna shvatanja koja nastaju pre svega zato sto se zamagljuje prava sustina potcinjenosti zene, sto se tendenciozno zarnenjuju uzroci i posledice i seje neverica u njene sposobnosti. Ali, stalno treba imati na umu da je sa razvojem r·adniCkog pokreta
sve vise izrastao jedan drugi pristup re8avanju ovog problema,
u stvari, borba radnicke klase za svoje oslobodjenje i za oslobodjenje celog druStva nosila je sa sobom i ostvarivanje pune
ravnopravnosti polova.
I mi smo se, u· razvoju naseg radnickog pokreta, dosta dugo a cesto i veoma ostro sukobljavali sa feminizmom, koji je razoblicen u predratnim godinama, dobrim delorn, zahvaljujuci i Vasem easopisu "Zena danas", preko koga
se Komuliisticka partija Jugoslavije uspesno borila za nase poglede i programe akcije i stekla ogroman uticaj i ugled medju
zenama. To se posebno posvedocilo i masovnim ucescem zena
u nasoj narodnooslobodilackoj borbi i revoluciji.
O:!Iucno suprotstavljanje raznim feministickim
strujama u svetu u toku Medjunarodne godine zena treba takodje ocenjivati kao znaeajnu pojavu, kao jedan od dokaza da se
problemima drustvenog polozaja zene zaista sve v!se prilazi kao
integralnom delu borbe za progresivno menjanje drustvenih odnosa kako u pojedinim zemljama, tako i u medjunarodnim odnosima.
Savezna konferencija Socijalistickog saveza radnog naroda Jugoslavije usvojila je krajem prosle goditte politi cku platformu za obelezavanje
Medjunarodne godine zena u na8oj zemlji. Na
osnovu nje razradjeni su siroki programi aktivnosti u federaciji, socijalistickim republikama
6
7
�i pokrajinama, u opstinama i mnogin:i radnim
organizacijama. Ti se .programi uveliko ostva~
ruju i deo su naseg tekuceg politi&og zi vota i
rada. Izmedju ostalog, kao Sto je poznato; u
toku su i pripreme simpozijuma o primeni i
razradi marksistickih nacela 6 oslobocijenju ze=
ne u nasim samoupravnim uslovima, Sindikat
organizuje opsezna i ten:ieljita !StraziVanja o po~
lozaju zaposlene zene i njenon:i ilcescu u sam~
upravljanju, u toku je razmatranje polozaja zene na selu itd. Kako Vi, druole precisednice, ocenjujete ovu aktivnost i u cemu vidite njen os~
novni znaeaj?
Ova si:toka i svestrana aktivnost, vezana i za
obelezavan]e Medjunarodne godirie zena, uklopila se u nasu ukupnu politicku aktivnost, vezanu pre svega za ostvarenje novog
Ustava i predstavlja dobar nastavak nasih dosadasnjih programa
politickog rada i politickog zivota uopste. U Socijalistickom sa~
tezti radilog naroda, kojf sve vise deluje kao udruzeni front so~
cijalistickih snaga nase zemlje, tad na unapredjenju drustvenog
j:mlozaja zelle smatra se kiw znaeajan integralni deo nase ukilp~
lie aktivnosti na izgradlljil drustveno-ekonomskog i po!itickog si~
stei:lla i resavanju bitnih problema privrednog i socijalnog raz~
voja,
bsnov!le politicke stavove i najvaznije aktuelne
zadatke u borbi za dalju drustvenu afirmaciju zene u na8em
drustvu; u savreniMini tislovima, Savezna konferencija SSRNJ
utvrdila je jb~ u jtiriti 1973, godine, na osnovil prethodnih veo~
rna sirokih polltickih tazinatranja u svim socija!istickim reptiblikama i poktajinan:ia, opstinan:ia i radniin organizacijama.
Realizacija ovih stsvova i zakljticaka dobila je odredjene imput~
se i nesumnjivo je obogacena i programima za ohelezavanje
Medjunarodne godine zella. Ove jeSelii cemo ten:ieljitije razmatrati kako se ostvaruje politika i zadaci koje sino postavili pre
dve i po godine. Inace, sva osnovna pitanja od bitnog znaeaja
za unapredjenje drustvenog polozaja zena dana8 u svim organi~
zacijama_ i rukovodstvima Socijalistickog saveza integrisana su
u nas celokupni tekuci politicki rad. Tome dobrim delom do~
prinosi i aktivnost Konferencije za pitanja drustvenog polozaja
8
zena u okviru SSRNJ. U tome su postignuti zapazeni reuultati,
mada jos uvek ne mozemo biti zadovoljni. U stvari, to su veoma aktuelna pitanja svakodnevnog zivota svih nasih radnih !judi
i njihovih porodica, mesnih zajednica i organizacija udruzenog
rada. Mislim da- je veoma znaeajno da se u rasprave i re8avanje ovih problema uk!jucuje sve veCi broj zena. To izmedju ostalog treba da doprinosi daljoj demokratizaciji politi&og zivota
i razvoju samoupravnih odnosa u nasem drustvu.
Dublja istraZivanja pojedinih pitanja vezanih. za
polozaj zaposlene zene, za razvoj institucija drustvenog standarda, a posebno za razvoj decje_ zaStite i drustvene ishrane,
za politiku zapos[javanja, obrazovanja i s l. - nesumnjivo su
znaeajan doprinos pripremama srednjorocnog i dugoroenog pro- .
grama pri vrednog i socijalnog razvoja. J er, kao i za svet u
celini, tako i za svaku zemlju pojedinacno, pa i nasu, drustveni polo:iaj zene zaista je jedno 00 vrlo znacajnih merna i pokazatelja opSteg stanja i napretka. A upravo u toj oblasti neophodria je smisljena, organizovana i planski uskladjena aktivnost
brojnih cinilaca koji svi zajedno uti eu na drustveni polozaj zen e. Mi smo duzni da i na ovom podrucju sprovedemo temeljitije preispitivanje dosadasnje prakse i pravih uzroka izvesnog
zaostajanja u resavanju nekih bitnih problema polozaja zena.
Mislim tu kako na materijalnu, tsko i na idejno-politicku stranu pi tanja. J er' u borbi za stvarnu ravnopravnost zena, moZda
i vise nego na nekim drugim podrucjima, faktor svesti ima
vanredno veliki znacaj. Postoje naime, nasledjena tradicionalna, konzervativna shvatanja o ulozi zene u drustvu. Ali, poznati su i povremeni prodori raznih liberalistickih i drugih slicnih
gledista, koji su u ranijem periodu dolazi!i do izrazaja u pojedinim sredinama, a po kojil1l!i iskljucivo materijalni razvitak
automatski razresava i probleme ostyarenja ravnopravnosti zene. Zato poseban znaeaj tmaju kompleksnija razmatranja i dalje razrade nekih osnovnih marksistickih naeela, odredjenih idejnih i koncepcijskih pitsnja, na kojima se angafuje znatan
hroj nasih naucnika, strucnih i politickih kadrova. S pravom
treha da ocekujemo teorijske radove i istrazivanja u toj oblasti.
9
�Koje do sada. postignute rezultate u procesu
dru~tvenog izjednacenja zane u Jugosta.viji sma.trate najvaznijim?
Kao sto je poznato, politiCko i pravno izjednacavanje zane ostvareno je jos u oruzanoj fazi nase revolucije
i neposredno posle rata, kada su - pored osta.log - ukinuti i
svi oni zakoni stare Jugoslavije koji su zenu i fakticki i formalno tretirali kao nize bice. Time su, medjutim', stvoreni samo neophodni uslovi i poiitiCke pretposta.vke za ostvarenje pune
ravnopravnosti zena. Stvarno oslobodjenje zene poeelo je tek
onda kada je doslo do masovnog ukljncenja zena u, drustveni rad,
a to je zahtevalo promenu odnosa u porodici i oslobodjenje zaposlene zene od iscrpljujueih poslova u privatnom domaCinstvu
- putem njihovog podrustvljenja, kao i organizovanu drustvenu
brigu o deci.
· ·.
Gledano u celini, u toku protekle tri decenije
posleratne socijalisticke izgradnje u na8oj zemlji kontinuira.no
su se ~azvijali i jaeali svi oni bitni drustveni procesi koji obezbedjnju i ostvarenje ravnopravnosti zene. Tu, pre svega, imam u vidu dvadeset pet. godina razvoja radnickog i drustvenog
samoupravljanja, koje su i zene prihvatile kao svoju istorijsku
sansu, kao put os.tvarenja teznji radnickog pokreta da oslobodjecnje radnika postane stvar samih radnika, a oslobodjenje radnica
delo samih radnica - kako je to svojevremeno isticao i Lenjin.
Zato je proces razvoja i ozivotvorenja samoupravljanja istovremeno i proces oslobodjenja zeneo
I pored toga sto je nasledjena privredna nerazvijenost nase zemlje jedan od ogranicavajueih faktora, jasna orijentacija organizovanih socijalistickih snaga, pod rukovodstvom
Saveza komunista Jugoslavije, vee je dovela do temeljitije promene u polozaju zene u na6em drustvu.
Podseticu samo na. dve grupe uporednih poka2;atelja. Prva se odnosi na. ukljucivanje zena u drustveni rad. Pre
rata u na8oj zemlji bilo je samo dvesta. hiljada zaposlenih zena,
a da.nas ih ima oko milion i sest stotina hiljada, tj. oko osam
puta. vise. Dinamika zapostjavanja zena bila je skoro dvostruko
veca od dina. mike zaposljavanja mnskaraca, sto nesumnji vo go•iori o sasvim jasnoj politiCkoj orijentaciji naileg druStva u
lo
tom pogledn. Ovako ma.sovno ukljncivanje zena. u drustveni ra.d
temeljito je izmenilo njihovu licnu i dru~tvenu poziciju, otva.rajuei im siroke prostore i za. neposredno upra.vljanje svim
drustvenim poslovima, za odluciva.nje o sredstvima, uslovima.
i reznlta.tima rada, o sopstvenim i zajednickim interesima radnika. u udruzenom radu.
Druga duboka kvalitetna promena izvr sena je i
u pogledn opsteg i strucnog obrazovanja zena.. Pre rata je u
na8oj zemlji svaka druga zena bila nepis mana, odnosno 56 odsto zena nije imalo ne samo nikakve skole nego ni elementarnu pismenost. Bilo je podrucja na kojima ukupan broj pismenih
zena nije prelazio procenat od 10 do 20. Danas, medjutim, osnovnim osmogodisnjim obrazova.njem prakticno su obuhvaeena
skoro sva za ucenje sposobna zenska deca, dok u srednjim skolama ona. ciue 45 odsto ucenika, a na visokim i visim skolama
nko 42 procenta. od ukupnog broja studenata. To su vee rezulta.ti za koje su, kao sto je poznato, u mnogim drugim zemljama i drustvima bili potrebni mnogo duzi istorijski periodi.
U nasoj privredi i drustvenim delatnos tim a 1972.
godine radilo je preko sto trideset hiljada zena sa visokim i
visim obrazovanjem; a na visim iikolama i fakultetima danas
se skoluje oko sto hilja.da studentkinja. Situacija sa srednjim
strucnim kadrovima jos j~ povoljnija. Vee danas medju njima
zene cine vise od poloviue ukupnog br'oja zapostenih sa sred'njom strucnom spremom. Broj kvalifikovanih i visokokvalifikovanih ra.dnica u privredi, pre svega u iudustriji, ta.kodje je u
sta.lnom porastu, ta.ko da ih je sa ovim kvalifikacijama 1972.
godiue bilo oko dvesta. dvadeset hiljada, odnosno znatno vise od
ukupnog broja zaposlenih zena u stsroj Jugoslaviji, medju kojima je ogrmnna veeina bila bez ikakvih kvalifikacija. Znaeajan
je i podata.k da je pre rata bilo samo trtqeset sest zena sa
zvanjem doktora nauka, a da je u posleratnom periodu ovo zva. nje steklo oko hiljadu i trista zena. Danas zvanje magistra i
doktora nauka ima oko tri hiljade zena, od kojih oko pet stotina samo u oblasti prirodnomatematiCkih i tehniCkih nauka.
Ukazujuei na ove izvanredne rezultate, razume
se, ni u kom slucaju ne mislim reci da vise ne postoje brojni
i znaeajni problemi koje eemo morati dalje reiiavati. Medjutim,
dosadasnji rezultati su, mislim, sasvim ocigledni.
11
�Vee ste i sami naglasili da masovno zaposljavanje zena zahteva da s e istovremeno ostvaruje ·
drustvena zastita dece i iznosenje iz priv!ltnog
domaeinstva u drustveni rad mnbgih poslova koji su tradicionalno vezivani za zenu. Ako toga
nema ili nema u odgovarajueoj meri, nuzno dolazi do konflikta izmedju rada i materinstva sa
vrlo brojnim posledicama za zenu, za porodicu,
za drustvo u celini. Kakvo je, po Vai\em misljenju, danas stanje u tom pogledu?
Veoma brza dinamika zaposljavanja zena u proteklom periodu sukobila .se sa ozbi!jnim zaostajanjem u oblasti
drustvene zastite dece. Dovoljno je reci da su u staroj Jugostaviji postojale samo dvoje decje jaslice. A da i ne govorimo 0
potpunoj nerazvijenosti drustvene ishrane, mreze perionica i
drugih usluga. Ovome treba dodati veoma nezadovoljavajuce stanje na podrucju zastite materinstva, posebno zdravstvene zastite majke i deteta. Tako se, na primer, po stopi smrtnosti odojCadi i male dece i po procentu porodjaja obavljenih bez ikakve strucne pomoei, Jugoslavija pre rata nalazila medju poslednjima u Evropi. Ovome treba dodati da je neposredno poste
rata. drustvo bilo suoceno i sa zbrinjavanjem veoma velikog
broja ratne siroeadi, jer je 1945. godine bilo u nasoj zemlji
dvesta osamdeset hi!jada dece bez jednog ili oba roditelja. Te
prve zadatke ostvarivali smo, kako znate, uz ogromne napore
organa narodne vlasti u periodu obnove zemlje, kao i besprimernim pozrtvovanim dobrovotjnim radom gradjana, zena i !judi na8e zemlje.
Kasnijim snaznim razvojem zdravstven.e sluzbe
i opstom socijalnom politikom u nai\em drustvu, temeljito je unapredjena zdravstvena zaStita majke i deteta i u tom pogledu
smo se vee uvrstili medju zemlje sa veoma razvijenim sistemom ove vrste zastite. U opstoj zastiti materinstva ostvareni
su, u celini uzev, znaeajni rezultati. Tako je, u svim republikama i pokrajinama produzeno porodjajno odsustvo na sto osamdeset do dvesta deset dana itd. Izvanredno su znaeajne i akcije
na podruCju planirarija porodice i vaspitanja om Jadine u duhu
principa ravnopravnosti polova i za odgovornos t u porodici.
12
U ostvarivanju neposredne deCje zastite, posebno u pogledu broja i kapaciteta ustanova za dnevni boravak dece zaposlenih roditelja, imali smo i imamo i danas najvise
problema, i pored nesumnjivih uspeha koje smo i u tom pogledu postizali, naroCito tokom poslednjih godina. Zbog poznatih
zaostajanja u proteklim periodima, upravo ovom pitanju danas
se kod nas posveeu)'e velika paznja, mada sa postojeeim stanjem ne mozemo jos biti zadovo!jni. Slicna situacija je i u pogledu organizovanja drustvene ishrane, gde je takodje pos!ednjih godina dosta ucinjeno, ali su jos uvek potrebe znatno veee.
Upravo zato mi u Socijalistickom savezu smatramo da tie nam
ubrzano resavanje ovih i slicnih problema biti jedan od nasih
glavnih<:zadataka u narednom periodu.
~
Naglasavam, pri tome, da se tu ne radi ni o
kakvom paternaUstiCkom zasticavanju zene, o "pomoei" zeni,
nego o prvorazrednim drustvenim problemima, o podizanju
i
vaspitanju mladih generacija, ostvarivanju jednakih moguenosti
za start u zivot svoj deci i omladini, o podrustvljavanju domaCinstva - a time i likvidiranju najznaeajnijih izvorista neravnopravnosti zene. Ove krupne zadatke mozemo ostvariti S</-mo doslednim ozivotvorenjem naseg drustveno-ekonomskog i politickog
sistema. U tom pogledu je izvanredno znacajna uloga mesnih i
interesnih zajednica u kojima sami radni !judi treba neposredno
da od!ucuju o delu svoga vlas titog dohotka koji odvajaju za zadovoljavanje ovih i sticnih zajednickih potreba, kao i o najboljem mogucem nacinu koriMenja tih njihovih sredstava. Oni sami, a ne neko drugi u njihova ime.
Vi ste, druze predsednice, vee upozorili na ne-ke Cinjenice koje vrlo reljefno pokazuju da se
bitno izmenio niz faktora I pretpostavki koji uticu na povecanje licesca zena u drustveno-ekonomskom, kulturnom i socijalnom razvoju ·nase
zemlje. Ukazali ste, takodje, da zena - kao
proizvodjac i kao gradjanin, moze danas vrlo
efikasno da utice na stvaranje i donosenje pogodnih resenja za · zadovoljavanje ekonomskih, socijalnih i drugi h potreba, ne samo svojih licnih,
13
�nego i svih· gradjana jedne mesne zajednice,
jedne organizacije udruzenog rada i sirih drustveno-politickih zajednica. Molimo Vas da iznesete Vasu ocenu da li je delegatski sistem,
kao specifican izraz samoupravne socijalisticke
demokratije, ve6 znaeajnije uticao na takvu
snamu integraciju zena u razvoj nase zemlje i
kakve su u tom pogledu dalje perspekti ve?
Nema nikakve sumnje da novi delegatski sistem
i u tom pogledu otvara izvanredno siroke moguenosti za dalji
proces ravnopravnog ukljucivanja zena u upravljanje svim drustvenim poslovima, na svim nivoima i u svim centrima odlucivanja, od mesne zajednice i osnovne organizacije udruzenog
rada do organa federacije. Sam karakter politickog sistema, koji gradimo, nuzno stavlja i zenu, kao uostalom i sve radne !jude, u novi drustveni polozaj, pa stoga s pravom ocekujemo
sve ve6e uce66e zena u politickom zivotu i odlucivanju.
U Socijalistickom savezu radnog naroda Jugoslavije pozitivno su ocenjeni rezultati poslednjih izbora za delegatske skupstine i ave druge samoupravne organe, u kojima je,
pored ostalog, u poredjenju sa ranijim stanjem, bitno poboljsana· i zastupljenost zena u delegacijama i medju izabranim delegatima. Zene danas cine 22 odsto delegata u svim izabranim
delegacijama. Najbolji rezultati ostvareni su u delegacijama osr
novnih organizaeija udruzenog rada, gde zene cine skoro jednu
tre6inu. To priblimo odgovara njihovoj brojnoj zastupljenosti u
ukupnom broju zaposlenih. Time s e jos vise priblizavamo ostvarenju nasih teznji da zene same, a ne neko drugi u njihovo
ime, ucestvuju u odlucivanju o svim bitnim drustvenim problemima, ukljucuju6i tu i sve one od cijeg re8avanja zavisi dalje
unapredjenje njihovog drustvenog patozaja.
Zelim da istaknem da medju stotinama hiljada
zena koje su danas angazovane i ukljucene u neposredno upravljanje, ima nesumnjivo veoma mnogo ne samo izvrsnih poznavalaca praktienih drustvenih problema i reainog zivota svake
odredjene sredine, .ve6 i sposobnih organizatorskih talenata, ciji je doprinos u radu delegacija i delegatskih skupstina svakako od neprocenjivog znaeaja za dalju demokratijlaciju politickog
14
rada i odlucivanja i oboga6ivanje njegove sadrZine, njegove zrvotne sustine. A to i jeste jedan od bitnih ciljeva naseg novog
Ustava i politickog sistema.
Kada je rec o novom Ustavu SFRJ, kao i o ustavima socijalistickih republika u na8oj zemlji,
dozvolite da Vas pOdsetimo da su sagovornici
iz inostranstva n.e jedanput postavljali pitanje
zasto je u njima izostavljena klauzula koja je,
jos od prvog Ustava donetog u novembru 1945.
godine, u tek oslobodjenoj zemlji, isticala da
je "zena ravnopravna sa muskarcima u svim
oblastima drzavnog, privrednog i drustv:enog
Zivota" .....
U odgovoru na ovo pitanje bieu veoma kratak,
jer, smatram pa ceo nas Ustav, po svojoj sustini i po svim
svojim nacelima, odrazava na najbolje mogu6i nacin nase poimanje problema stvarne ravJ;Iopravnosti zena u na8em drustvu.
Mora se imati u vidu da je naiiim Ustavom iskljucena svaka
vrsta diskriminacije, bilo da se javlja u domenu nacionalnom,
verskom ili bilo kojem drugom, pa prema tome i u odnosima
izmedju polova.
U svom istorijskom govoru na Zemaljskoj konferenciji Antifasistickog fronta zena Jugoslavije,
u Bosan5kom Petrovcu decembra 1942. godine,
u punom jeku narodnooslobodilacke borbe u Jugoslaviji, drug Tito je istakao znaeaj uceil6a
jugoslovenskih zena u ovom za sve nase narode
presudnom istorijskom periodu. Ako dozvolite
citiracemo samo jedan kratak odlomak iz govora druga Tita: " ••• Ja se ponosim sto stojim
na celu Ar mij e ii kojoj ima ogroman broj zena.
Ja mogu kazati da su zene u ovoj borbi po
svom herojizmu, po svojoj izdrl\ljivosti bile i
jesu na prvom mestu i u prvim redovima i nasim narodima Jugoslavije cini east Sto imaju
15
�dosledno ostvarivanje ideala, za koje su se one taka nesebiiino,
herojs ki borile.
takve keeri ••• One se bore zanezavisnost svojib
naroda i to je sas tavni dio velike borbe za njihovu ravnopravnost, koju su nasim zenama u granicama Jugoslavije osporavali, nedaju6i im ni pravo
glasa ni pravo ukljuiienja u drustveni zivot. u
ovoj borbi one se danas bore za ravnopravnost
zena." Kako Vi, druze predsedniiie, danas posle tri decenije - proc enjujete ulogu zene u
nasoj revoluciji i smatrate li da su i nove generacij e jugoslovenskih zena opravdale visoka
priznanja i poverenje iz ratnog perioda i da se
sa istim takvim entuzijazmorn bore za dalji kontinuirani razvoj nase revolucije?
Kad se govori o ucescu i augawvanosti mladih
generacija, a posebno m!adih generacija zena, na obezbedjenju
kontinuiteta i da!jem uspeiinom razvoju nase revolucionarne borbe, nesumnjivo je da su one i spremne i sposobne da dostojno
i sa uspehom, u novim uslovima, suocene sa novim isto tako
s!ozenim i odgovornim zadacima, nastave delo svojih majki i
oceva. One to, pre svega, dokazuju svojim radom i stvaralai'itvom, kao i svojom od!ucnom borbom za ostvarenje mira i
ravnopravnih medjunarodnih odnosa i svako ugrozavanje nai'ieg
nezavisnog samoupravnog razvoja, svaki atak na · nasu slobodu i
integritet - naisao bi na isti takav herojski otpor, ispoljila bi
se ista od!ucna reiienost i spremnost da se odbrani sve ono sto
smo krvlju i ogromnim naporima ostvarili u proteklim decenijama, da se sacuvaju tekovine za koje je p!acena taka visoka
cena.
U ovoj, Medjunarodnoj godini zena, mi istovremeno obelezavamo i tridesetogodisnjicu pobede nad faSizmorn
koji je bio, jeste i ostaje smrtni neprijatelj svakog demokratskog poretka, koji je posebno bezdusan i surov u odnosu na zenu. Nikada ne mozemo i ne smemo zaboraviti da smo pobedu
nad fa sis tickim agresorima i pobedonosni is hod oruzane faze
naile revolucije ostvarili uz veoma rnasovno uiiei'i6e zena. Takodje smatramo da je veoma znacajno da ne samo evociramo se6anja na najs!avnije dane iz nedavne proi'ilos ti nasih naroda i
na ovaj prelomni period u nasem razvoju, vee i da neprekidno
crpimo iz te borbe i iz toga perioda nove podsticaje za puno
i dosledno ostvarivanje svih onih teznji i ideala za koje je dalo
svoje zivote milion i sedamsto hiljada gradjana ove zeni je, medju kojima je bi!o preko ilesto dvadeset hiljada zena. Svi smo
mi duzni da odamo najvece mogu6e priznanje neprocenjivom doprinosu koji je dalo oko dva miliona zena Jugos!avije, ukljucenih na raznovrsne .naiiine u ovu sveopstu borbu, a medju njima
i herojizmu preko sto hiljada partizanki pod oruzjem - od kojih je svaka cetvrta poginula, a od prezivelih svaka druga ranjavana i medju kojima je devedeset i jedna proglasena za narodnog heroja. Besmrtni su likovi hi!jada i hiljada zena-radnica, se!janki, ucenica, intelektualki - kojima su nasa umetnost
i umetnicko stvaralai'itvo, a na zalost i naaa istoriografija joii
uvek ostali veliki duznik.
Da se, druze predsednice, vratimo na neke
fundamentalne problems kojih smo se ranije vee
de!imiciJ.o doticali. U savremenim takozvanim
pokretima za ostobodjenje zena, narocito na Zapadu, postoje tendencije da se problem oslobodjenja zene veze za tzv. borbu polova; da li je
to opravdano i kakav je odnos izmedju ove ideje i marksistickog koncepta klasne borbe?
U programima, idejama i parolama savremenog
pokreta za oslobodjenje zena, kao i u literaturi koja obrazlaze
njihova idejne stavove, eesto se -istice koncept borbe polova kao
dinami Cki princip pokreta za oslobodjenje zena .. Ideja da je
"borba polova'' osnovna motorna snaga istorije oslobodjenja zene, nije nova. Ona je danas aktuelizirana, iako pripada onim
teorijskim i politickim polfuiiajima da se sociologija zameni
biologijom, i da se u .biologizmu trazi odgonetka za drustvene
odnose i probleme. Karakteristiiino je da se borbi polova daju
razlicita znacenja. Ona je shvacena eas kao zamma za klasnu
borbu, cas kao paralelna sa idejom klasne borbe, a nekad i
kao teza da oslobodjenje zena moze biti samo akt suprotstavljanja muskarcu kao skoro iskljucivoj "vladaju6oj klasf' i
Medjutim, nesumnjivo je da najtrajniji i najlepsi ·spomenik zeni - ucesniku nase revo!ucionarne borbe jeste
16
17
I
�"gospodaru". Medjutim, odnos izmedju klasne borbe i sukoba
polova je mnogo slozeniji. Klasna borba nije jednostran proces
i pravolinijska akcija, kao neka borba izmedju dve protivnicke
vojske. Ona podrazumeva proces menjanja klasne strukture istorijski prevazidje!le drustvene ekonomske forinacije, i to u
svim 'njenim dimenzijama i izrazima,Klasna b'otba se 'manifestuje na
svim podruiijima drustva i njegovog zii>'Dtll.i od ekonomske i po~
liticke sfere do kulture i nauke. dna se ostvarU:je u drustvenoj,
politiCkoj i misaonoj akciji, i to ri sv'akoj ria specifi&li'n naCin,
s tim sto im je zajednicko prevazilazeilje starog i uspostavlja~
nja novog, napredriijeg i boljeg,
iJ tOni odriosil poktet za Mlobcid)erije zena je
drustveni, politic!d i kulturni pokret, kdji nije lisen lii izves~
nih bioloskih elemenata, takbz\iiine· seksualne revolucije, U o~
vom opstem i slozenorri, a, ii dsiii:ivi jedinstveliom pokretu, ri~
rna hijerarhije, i zato iie odg6v'i1Ni iii markSizmu, ni interesu
zena, teznja da se pokre6u pitalija priariteta izmedju klasne
borbe i borbe polova, Takve tei!rije naiazimo u: raznim shvatanjima i prograinima tzv, radikaltiih oslobodilackih pokreta ze~
na i one ceato dovode do idejriih korifuzija i politickib inercijjl.,
kao i do avanturizrria i ekscesa raznih vrsta.
Oslobcidjenje zena n!l zavisi sarro pa lii prven~
stv'en6 od potiskivanja "vlasti muskaraea'', liiti od njihovog for~
malilog izjednacenja sa muskarciina, a jos marije u uspostavljanjti kakvog "carstva zenai' na ZemljL Marks je isticao da
je emancipacija zena moguea samo kao ljudska emancipacija;
to je osnovni princip ko]i ee dovesti do oslobodjenja i jednako~
sti zlliH\, Bez opstedr1lstvene erriancipacije nema ni emancipacije ~eiia ni njenog prava na njen autentiean i slobodni razvitak,
Dosadasnja; pa i postoj e6a supremacija muskaraca i potcinjenost .zetia se jedino rriogu otkloliiti, u "sloboonoj zajedliici illobodnih !judi", Komunizarri je i ovde resenje za ova slozeno pi-"
tanje. u prelazilom periodu 1l korrie ziviino; klasria borba je
bila i os tala bsnovna pokretacka snaga i motor drustvenih pre~
obrazaja u kojiina se maze vrsiti posteperio oslobbdjenje celoA
kupnog drustva ocl svih oblika ofudjenja, ilejednakosti i poliize~
nja, a time i uspostavljanje zene kao slobodii6g !judskog bica,
U tom procesu svest, akcija i ·angazovanost zella cini da klasna borba bude sira, odlucnija i uspesnija.
18
Sve sto sam ovde istakao ne znaCi da imamo
pravo da ospo.ravamo odgovarajueu specificnost zen,:il i njihove
problematike, kao i opsti znaeaj niza novih ideja i pogleda koje one danas unose u svojim revolucionarnim zamislima i aktivnostima. Svako potcenjivanje ovog doprinosa je ne samo, kako se danasnjim recnikom kaze, stav birokratije, vee i osiromasuje borbu coveka za bolji i istinitiji svet.
Da li biste istakli neke teskoee iii cak prepr.eke u proeesu emancipacije zena u nasoj zemlji?
Te prepreke i teskoee postoje i pogresno je smatrati da socijalizam kao sistem automatski resava pitanja jednakosti i druga prava i potrebe savremene zene u nas. Socijalizam
ima tu prednost sto on brze otklanja ideologiju vladajuce burzoaske klase, koja je nipodastavala polozaj i ulogu zene u drustvu
i sto, nastavljajuei revoluciju i ostvarujuei ideologiju radniCke
klase; brze otklanja materijalne, pravne i formalne nejednakosti izmedju zena i muskaraca. Ali, to nije sve, niti nas to maze potpuno zadovoljiti.
Ne samo nasledjena materijalna i kulturna zaostalost, vee 1 relativna opsta nerazvijenost uslova u kojima se
gradi socijalisticko drustvo, a narocito proces zaostajanja ljudske svesti, stvaraju i u nasem socijalistickom drustvu niz tesko6a i prepreka, ne samo za punije ostvarivanje ljudske licnosti zena, vee i za ostvarivanje njihovih prok[amovanih prava i
sloboda. U ovakvim uslovima jos uvek ima. pojava i teznji iskoriscavanja drugog, nasilja i gospodarenja, narocito od onih koji
su po tradiciji, iii na osnovu materijalnih i drugih pogodnosti,
u moguenosti da to cine. Takve pojave u ljudskim odnosima i
ponasanjima, cak i kad su prihvaeene Od druge strane, odrzavaju hijerarhije u drustvu, u porodici, u ·kuei i u licnim odnosima i otezavaju da zena bude i da se oseti kao slobodan ravnopravan clan socijalisticke zaj c<:lnice.
Otuda nasa idejna i politicks akcija mora biti
usmerena na menjanje ljudskih odnosa, svesti, tradicionalnih
vrednosti i "prirodnih navika". Vise nego ikad danas se samoupravna politicks. misao i akcija moraju prosiriti na podrucje
19
�kulture znanja, svesti i morala. To isto zahteva
nosti i samokriticnosti, manje mehanicizma, vise
u na8oj misli, akciji i pona8anjima svih i svakog.
nam je isto tako jedna vrsta unutra8nje dr-ustvene
pogledu onog Sto cinimo, sto jesmo i kuda idemo.
i vi8e kritichumanizma
Potrebna
kontrole u
Napominjem sve ovo, ne samo da istaknem svu
slozenost i sve teskoce u procesu oslobodjenja zene, vee da ukazem i .na nuznost promena nacina misljenja i rada tzv. subjektivnih faktora socijalisticke svesti, odnosno u prvom redu
Saveza komunista i Socijalistickog saveza radnog naroda. Ova
Medjunarodna godina zena pruzila nam je priliku ne samo da istaknemo U pryj plan II ZeDSkO pitanje11 , VeC j da preiSpitaffiO
sebe i da pokrenemo sebe i druge prema pravim problemima
koji leze u dubinarna naseg drustva i nas samih. Na osnovu
svega toga, uz aktivnu ulogu napredne marksisticke misli i ljubavi prema istini i drugom, mi mozemo postepeno doprinositi
da se humanizuju ljudski odnosi i time da zene dobiju s voj pravi dostojanstven lik, sa one strane eksploatacije, dominacije i
ponizavanja. U ovim sves tranim, kulturnim i moralnim preobrazajima koji su u osnovi politicki neodvojivi od nje, niko nema pravo da bude po strani i da bude sasvim zadovoljan sobom
i svojim doprinosom.
zalagala za reeavanje sustinskih problema svakog datog periods, tako i danas ovaj Ca.sopis treba da doprinosi ostvarivanju .
sveukupnog druStvenog razvoja i re8avanju svih osnovnih problema radnih !judi i · gradjana, medju kojima su i oni specifieni
prohlemi koji se oduose na drustveni polozaj zene. To su, pre
svega, dalja izgradnja socijalistickog samoupravnog druStva na
novim ustavnim nacelima i odlukama Desetog kongresa Saveza
komunista Jugoslavije, puno ostvarenje samoupravne ustavne
pozicije svih radnih !judi - bez obzira na pol - u proizvodnji
i upravljanju, tako da oni postanu neposredni nosioci razreilavanja svih bitnih opstib, drustvenih, kao i svojib posebnih zivotnih problema, da ovladaju svim sredstvima, uslovima i re-,
zultatima svoga rada i zivota.
·
Jasno je da se ti veliki zadaci mogu ostvariti
jedino zalaganjem svih organizovanib socijalistickih snaga i subjekata samoupravnog druStva, na svim nivoima odlucivanja.
Sredstva informisanja imaju u tom pogledu izvanredno veliku
drustvenu uloJN, mogucnosti i zadatke. Zelim vam puno uspeha u tom plemenitom i odgovornom rad\1. Na svima nama je
da se zaloZiiiD da se to i ostvari, tako da predstojeci jubilej
svi zajedno na pravi nacin obelezimo.
Dozvolite, druze predsednice, da Vas, na kraju,
podsetimo da ce u 1976. godini casopis "Zena
danas", koji je grupa mladih komunis tkinja u
Omladinskoj sekciji Zenskog pokreta u Beogradu pokrenula u teiiktm danima nadiranja fasizma 1936. godine, obeleziti svoj 40-godisnji jubilej. Koje poruke i kakve zadatke treba 11 Zena
danas" da preuzme u s vojoj daljoj izdavackoj
orijentaciji?
Neosporna je pozitivna uloga koju je ova] casopis odigrao u protekle cetiri decenije, u predratnim, ratnim i
posleratnim godinama. "Zena danas" ce u sveukupnim druiltvenim napbrima za ostvarenje pune ravnopravnosti i oslobodjenje
zene u na8em druiltvu i dalje imati znacajne zadatke. Kao sto
se u razlicitim etapama l'azvoja naileg druStva "Zena danas"
20
21
�T I T 0:
"
Za nas pokret od samog pocetka do danasnjeg dana karakteristicno je veliko ucesce zena.
Treba najprije podsjetiti na veliku ulogu zena u
predratnom revolucionarnom periodu, na odvaznost i samoprijegor na svim sektodma rada, na njihova aktivno ucesce u demonstracijama, strajkovima i drugim oblicima borbe. Ta aktivnost nije jenjavala ni u vrijeme najdublje ilegalnosti KPJ, kao
sto je bio slueaj poslije zavodjenja sestojanuarske monarhofasisti&e diktature. Stavi8e, u periodu nemilosrdnih progona i najsurovijeg terora, kojemu su bile izlozene isto kao i muskarci,
medju zenama•je joi'i vise jaealo uporii'ite Partije. I sam polozaj zena u predratnoj Jugoslaviji podsticao je njihovu aktivnost
u revolucionarnom pokretn. Jer, nije se radilo samo o njihovoj
politickoj neravnopravnosti, vee i o najizrazitijoj eksploataciji.
Poznato je, pored ostalog, da su za jednak rad dobijale cesto i
upola manju platu od muskaraca.
Ukljucuju6i se u svenarodnu borbu protiv klasnog i nacionalnog ugnjetavanja, za socijalnu pravdu i gradjanske sl<Jbode, zene -su se borile i za svoju politicku ravnopravnost, za pravo na rad i jednake plate za isti uCinak. Bilo je
dosta zadataka koji su posebno povjera vani zenama i koje su one savjesno i disciplinovano izvrsavale izlazuci se i najvecim
opasnostima. Svoju hrabrost zene su ravnopravno dokazivale i
onda kada bi pale u ruke policije, u trenucima najveceg zlostavljanja i mucenja.
KPJ je posebnu paznJU poklanjala razvlJanju aktivnosti zena u predvecerje teskih borbi za koje se znalo da dolaze. Do velikog ucesca zena u nasem narodnooslobodilackom
ratu nije doslo slucajno. To je bio rezultat rada Partije prije
rata i visoke drustvene svijesti, politicke zrelosti i patriotizma
velikog broja zena u nasoj· zemlji.
0 doprinosu zena u tim sudbonosnim danima za
nase narode, kako na frontu taka i u pozadini, zna se dosta
�van nase zemlje. Ni teske borbe, ni dugi iscrpljujuci marsevi,
ni razne druge nedace koje s·u zene morale da savladjuju sa krajnjin1 fizickim i psibickim naporima - nisu nikada dovodili do pojava malodusnosti i do gublj enja vjere u pobjedu. U historiji su zaista rijetki primjeri tako masovnog ucesca zena u borbi i njihove
tako velike hrabrosti i stoicizma. Svojim po:irtvovanjem u borbi
za spasavanje ranjenika zene su dale poseban doprinos humanoj
strani nase revolucije. A ta briga o covjeku jacala je borbeni moral uopste kao jedan od odlncujucih faktora pobjede.
Ravnopravnost zena u nasem druEt vu, sto je jedna od tekovina nase borbe, nije, dakle, nesto sto je zenama poklonjeno. Ona je stecena u borbi u kojoj su zene ravnopravno ucestvovale i podnijele ogromne zrtve. Dovoljno je pomenuti da je 88 zena u nasoj zemlji proglaseno za narodne heroje.
U razvitku socijalistickih drustveriih odnosa poslije rata doslo je do bitnih promjena i u pogledu polozaja i uloge zena, ciji znacajan doprinos nije izcstao ni u jednoj oblasti zivota.
Koliko se samo poveealo njihova ucesce u privredi L'drustvenim
sluzbama, najbolje govori podatak da danas jednu tre6inu svih zaposlenih u zemlji cine zene. Jos je znaeajnije od toga da su to, u
sve vecem broju, generacije skolovanih zena, sto jos vise doprinosi njihovoj radnoj i drustvenoj afirmaciji.
Naravno, ravnopravnost zena nije nesto sto je staticno i sto je jednom za svagda garantovano. Potrebne su statue akcije drustva i njegovih najslljesnijih snaga za potpuno uklanjanje
starih shvatanja i ukorijenjenlh navika i za obogacivanje te ravnopravnosti novim sadrzajima. A za to upravo nail samoupravni socijalisticki sistem pruza sve ve6e mogucnosti. U demokratskim
procesima izgradnje slobodnog i humanDg'· drustva u kame svi gradjani treba da odlUCUjU 0 SVim drustvenim poslovima - Siroki SU
prostori i za aktivno, ravnopravno ucesce zena, kao i za doprinos
njihovih organizacija. Nema sumnje da ce zene znati da koriste
svoja prava is to onoliko koliko su spremne da i ubuduce ispunjavaju svoje obaveze.
Ovaj Zbornik bice od velikog znaeaja i kao vrijedan
prilog historiji naseg radnickog pokreta i revolucije i kao dragocjeno stivo za vaspitanje novih generacija zena na koje treba prenositi
duh slobodarskih i borbenih tradicija."
Napomena: Ova izjava druga Tita objavljena je u Zbornlku posvecenom borbem>m putu zena Jugoslavije, izdanje Leksikografskog
zavoda Srbije, 1972. godine.
"ZENE JUGOSLAVIJE U NARODNOOSLOBODILACKOJ
BORBI I SOCIJALISTICKOJ REVOLUCIJI"
1941-194 5"
�JUG CSLAVJJA 1918-1941. G ODINE
- DRZAVA NACIONALNE NERAVNOPRAVNCS'TI I SOCIJALNE
NEPRAVDE
Napomena:
Tekst "Zene Jugoslavije u narodnooslobodilackoj
borbi i socijalistickoj revoluciji
1941~1945''
-
Redakcija "Zene danas" prenosi iz. posebne publikacije ko)u, povodom 30-godi8njice pobede
nad .fasizmom, u redakciji Dusanke Kovacevic,
priprema Konferencija za pitanja drustvenog
po~
lozaja zena Jugoslavije.
Knjiga 6e izici na engleskom, francuskom, ruskom i spanskom jeziku.
Jugoslovenska drzava stvorena je nakon prvog
svjetskog rata, 1918. godine. U nju su usle Srbija i Crna Gora, koje su bile samostalne drzave, zatim Hrvatska sa Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, veci dio .Slovenije i Vojvodina, ko- ·
je su ·se do tada nalazile u sastavu bivse Austro-ugarske cal!e-.
t.ri_ne_ M~.ker!o!!!ja je !.! sestav j~0S!D'tenske drZ2.ve t:ela. c~im
svojim dijelom koji je nakon oslobodjenja Makedonije od Turaka
1912. godine pripao Srbiji, Ostali dio Makedonije ostao je u sastavu Bugarske oonosno Grcke. Ujedinjenje je bilo zelja svih
jugoslovenskih naroda. Oni su u stvaranju jugoslovenske zajednice vidjeli izlaz iz nacionalnog ropstva i poteinjenosti u kojoj
su zivjeli vijekovima bilo kao dio otomanskog ili austro-ugarskog car.stva Oc!upiruci se pokusajima asimilacije i nasilne denacionalizacije nepre.stanom borbom za nacionalnu slobodu i nezavisnost.
Ali, o nacinu konstituisanja novostvorene drzave, o njenim granicama i unutrasnj em poretku, umjesto naroda oolucivale su ve!ike sile pobjednice f.l. imperijalistickom ratu
i burzoaski vr\lovi u zemljama koje su ulazile u sastav nove
drzave, osobito ve!ikosrpska burzoazija i monarhija, koje su
svoj prestiz nad ostalim gradile na zrtvama koje je dao srpski
narod ad 1914. do 1918. godine u ratu protiv Austro-Ugarske
i njenih saveznika.
Nova drzava zapocela je svoje postojanje sa nesigurnim granicama izvan kojih je, odtukom velikih sila, ostao
znatan dio nacionalnih teritorija Hrvatske, Slovenije i Makedonije.
Zi vat u zemlji tekao je u znaku dubokih unutrasnjih sukoba oko druiitvenog uredjenja, nacionalnih odnosa,
27
�revolucionarnih pokreta seljastva koje je trazilo dosljedno sprovodjenje agrarne reforme ( radnicke klase koja se borila protiv
kapi'talisticke eksploatacije, za pravednije drustveno uredjenje,
povoljnije uslove rada i zivota.
SVI OBLICl NEJEDNAKOSTI POLOVA OD MNCGOZENSTVA, KUPOPRODAJE
ZENA • OBESPRAVLJENCG POLOZAJA
U DRUSTVU I PORODICI DO TEGOBA
SAVREMENE PROLETERKE U RADNOM
ODNOSU- BILl SU PRATILAC ZIVOTA
JUGOSLOVENSKIH ZENA
<
Qrustyene krize izazvane nerijesenim nacionalnim i socijalnim problemima s ve su se vise zaostravale. Drzava u koju; su 'usli vee razvijeni narOdni individualiteti sa teznjom da nesmetano i slobodno" napreduju postala je zemlja nacionalne neravnopravnosti i najsurovijeg klasnog ugnjetavanja.
Ono sto je ujedinjavalo burzoaziju pojedinih jugoslovenskih zemalja i sto ju je sililo na medjusobne kompromis,e bio je, strah od revolucionarnog gibanja naj sirih narodnih
slojeva kojima je oktobarska revolucija 1917. otvarala nove vidike, ulijevala vjeru u narodne snage u borbi proti v nepravdi,
nasilja i bijede u kojima su zivjeli.
JugoSlovenska burzoazija stajala je u vanjskoj
politici na pozicijalna najreakcionarnijih snaga medjunarodnog
irilperija!iznia u borbi protiv mlade tek stvorene Sovjetske republike. , Ona ne samo da nije priznala Sovjetski Savez, nego je
postala azil mnogih kontrarevolucionara iz biviie carske Rusije.
U takvoj politickoj i privrednoj situaciji i takvim odnosima, u zemlji sastavljenoj od naroda koji su do tada
zivjeli i razvijali se pod razlicitim drustveno-istorijskim uslovima, nije se moglo ocekivati njihova istinsko sjedinjavanje.
Drug Tito o tom periodu kaze: "Ovdje se ne radi o tome da li
je trebalo doci do stvaranja nove drzave, odnosno do ujedinjavanja. No, do ujedinjavanja Juznih Slovena je trebalo i moralo
doci. To je hila ideja najnaprednij{h ljudi i zemalja koje su se
nazivale juznostovenskim. Ali, radilo se o tome na kojim ce
principima biti zasnovano to ujedinjenje, radilo se o tome da
se jedno nacionatno ugnjetavanje ne zamijeni drugim, da se socijalno izrabljivanje radnih !judi pod Austro-Ugarskom ne zamijeni jos gorim izrabljivanjem od mlade nezajazljive burzoazije u novostvorenoj drzavi." (V kongres KPJ).
28
Uporedo sa pojavom kapitalisticke privrede i drustvenih odnosa koji je prate, u svakoj od zemalja koje su usle
u sastav Jugoslavije nastajao je i razvijao se krajem XIX i pocetkom XX vijeka, pod uticajem naprednih pokreta u zeml~ama
Evrope, pokret zena za emancipaciju. On se razvijao zaviSno
od uslova u kojima su zivjele zene pojedinih krajeva.
Pravni propisi koji su regulisali polozaj zena u
braku i porodici, odnose muza i :ilene, roditelja i djece, pra~o
nasljedjivanja, razlikovali su se u pojedinim dijelovima zemlJe,
pa se moze govoriti o ,iiest pravnih podrucja. Medjutim, u svojoj osnovi svi su oni znacili diskriminaciju zene _u ~rustvu, br~ku
i porodici. u Srbiji i Makedoniji, ,na primjer, bro Je na snazr
Srpski gradjanski zakonik iz 1844. godine koji je zene izjednaeavao sa maloljetnicima i maloumnicima.
U clanu 39. toga Zakona pisalo je: "Mladotjetnici
se drze za nedorasle i oni stoje pod osobitom zastitom zakona."
A dalje se objasnjava: "Miaiidjetnicima se upodobljavajti svi oni.
koji ne mogu ili im je zabranjeno sopstvenim im~nje_m rukov~tl,
a takvi su: svi uma useni, raspikuce sudom oglasem, propallce,
prezaduzenici cije je imanje pod steeajem i udate zene za zivota muzevljeva."
"Sa maloljetnicima i maloumnicima" zene je izjednaeavao i Austrijski gradjanski zakonik od 1811. godine ~oji
je vazio na podruCju Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovme
· s tim iito su u Sloveniji vaziJe i kasnije izmjene i dopune. Prerna o~om Zakoniku · zena nije mogla biti zakonski zastupnik ni
svoje djece nego s~mo sututorica, nije mogla svjedociti prilikom sastavljanja testamenta itd.
29
�Pripadnost stanovnistva raznim konfesijama
(katplici, pravoslavni, pripadnici islamske vjeroispovijesti, Jevreji i drugi) sa svoje strane je upotpunjavala kodeks kojim se
regulisao polozaj zena. Svima je bilo zaj edni cko da zena treba
da se pokorava muskarcu i da zavisi od njega. Kupovina i prodaja zena, mnogozenstvo, pravo muskarca da u svako doba
"otpusti" zenu i drugi vladajuci obicaji stavljali su Muslimanke
u rang najnizih ljudskih bica. Spoljni znak ropstva Muslimanki
bio je tamni veo preko lica, zar i feredza, na koje su ih osudji vali obieaji koji su !mali rang vjer&ke dog me.
Tako su se u jednoj maloj zemlji stekli svi vidovi diskriminacije zene, od najprimitivnijih oblika zivota zene
naslijedjenih od turske feudalne vladavine do tegoba proleterske
zene koja je usla u fabrike i postala predmet najgrublje eksploatacije od strane kapitalista.
Za vrijeme prvog s vjetskog rata zene su postale
znaeajan faktor u privredi zemlje. One su zamijenile muskar.ce
u tvornicama, u poljoprivredi, u raznim sluzbama. Dok su u
Srbiji napadnutoj od ·strane Austro-Ugarske 1914. godine, kao i
u C rnoj Gori, zene ulagale najvece napore i zrtve u borbi protiv agresora, u jugoslovenskim zemljama u sastavu Austro-Ugarske razvijao se sve organizovaniji otpor protiv nepravednog
rata; Dobrovoljci iz ovih krajeva ukljucuju se u redove srpske
vojske. ·ve!iki broj prisilno mobilisanih pripadnika jugoslovenskih naroda bjezi iz Austro-Ugarske vojske u takozvani zeleni
kadar, to jest sa oruzjem u ruci sklanja se u sume da bi i2bilE!g'U sluzerije tudjinskim interesima.· Zene se organizuju u bor- ·
bi protiv oduzimanja stoke i poljoprivrednih proizvoda, !zgladnjavanja stanovnistva, nepravedne podjele i onako nedovoljnog
sledov~nja hrane. Istovremeno sve vise se angazuju u borbi za
stvaranje zajednicke jugoslovenske drzave.
Vee 1917. godine zene Slovenije, na prtmJer,
vode snafuu politicku akciju za stvaranje jugoslovenske drzave
u koju bi usla potpuno ujedinjena S'ovenija sa svim svojim dijelovima. Sve je to, istovremeno, budilo i svijes t o potrebi da i
zene u novoj drzavi dobiju ve<ia prava, to jest da se pravno i
politicki izjednace sa muskarcirna.
30
BORBA ZA RAVNOPRAVNOST ZENANEODVOJIVA OD OPSTENARODNE
BORBE ZA NACIONALNU RAVNQPRAVNOST, DEMaffiATIJU I SOCIJALNU PRAVDU
U nasljedju radnickog pokreta pojedinih zemalja
Jugoslavije bile su ne samo akcije zena nego i nastojanja dase
teorijski postavi zensko pitanje i da se poveze sa revolucionar~
nim radnickim pokretom.
..
_ U radnickoj stamp! objavljivane su rasprave i
clanci 0 zenskom pitanju, polemike sa klerikalnim .i ostalim
konzervativnim snagama, a u nekim vecim gradovima izlazilLsu
i posebni listovi namijenjeni radnicama u kojima je pisano o polozaju zena: i njihovoj borbi.
.
U aprilu 1919. godine odrzan je Osnivacki kongres Socijalisticke radnicke partije (komunista), a godinu dana
kasnije Drugi kongres u Vukovaru, na kome je _naziv Partije
promijenjen u Komunisticka partija Jugoslavije.
·
U program Socijalisticke radnicke partije (komunista), osnovane na Prvom kongresu, usao je zahtj ev za jednakost muskarca i zene.
·
· .
. Komunisti su vodili borbu da zene za jednak rad
dob!ju i jednaku platu kao muskarci, za zastitu trudnica i majki,
za porodiljska odsustva, za uvodjenje zenskih inspektora u inspekcijama rada i zas ebne kontrole za zastitu zena na radu. To
je posebno istakouto na Vukovarskom kongresu.
Komunisticka partija je hila jedina partija koja
se u bivsoj Jugoslaviji izjasnila i dosljedno borila za politicko i
drustvenu ravnopravnost zena.
Burzoask~ politicke partije ili se nisu !zjasnja.:.
vale o pitanju ravnopravnosti zena ili su zauzele stanoviste da
su zene neprosvijecene ida zato treba odgoditi davanje prava
glasa zenama. Ovakav stav burzoaskih partija proizlazio je iz
drustvenog sistema, a podri<avan je konzervativnim tradicijama,
31
�vjerskim. dogmama i propag'andom da je zena pozvana jedino
·da bude majka i doma6ica. Sa takvim sadrZajem su, na primjar, samo vjerske organizacije izdavale oko 20 easopisa koji
su svojom tematikom tezili' da zene odgoje u tom duhu. Slicno
burzoaskim partijaina, ponasala se i scX;ijaldemokratska partija.
Gradjapski femihisticki pokret u Jugoslaviji nije mogao privuci u svoje redove radnice i siromasne seljanke,
jer se nije bavio polozajem njih kao dijela ugnjetene i eksploatisane klase, nego samo problemom njihovog pravnog polozaja
u oclnosu na muskarce. Cinjenica da u sistemu klasnog i politickog bespravlja ni muskarce, pripadnike siromailnih narodnih
· slojeva, njihova politiCka prava nisu stitila od sve gore eksploatacije, ave je vise razvijala svijest radnih zena da je njihova
mjesto u opstenarodnom pokretu u kome ce se rjesavati i ukidanje njihove neravnopravnosti,
Radnice su strajkovale, radnicke zene pravile ·
"crveni obruCi' oko fabrika u kojima se litrajkuje i svojim tijelima· sprjeeavale prod or strajkbrehera i policije, organizovale
su kuhinje za ishranu strajkaea, ulazite u sindikate i preko
njih trazile svoja prava i ukljucivale se u opstu borbu radnicke
klase. Uz revolucionarne snags radnica i radnickih zena ulazile sti u pokret i druge, na razne nacine diskrimisane mase zena •. U radnickom pokretu nalazile su mjesto i siromasne setjanke koje su najteze osje6ale bijedu u koju je seljastvo gurnuto
politikom drzave i kapitalistickih elemenata na selu. U pokret
au ulazile djevojke kojima je dl"Zava zabranila pohadjanje uCiteljske ilkole, jer ima nezaposlenih ucitelja, i mlade uCiteljice kojima je zakonom propisano da se mogu udati samo za ucitelja
ako zele da sacuvaju' namjestenje. Bile su nezadovoljne zaposlene udate zene ili zaposlene djevojke koje su stanovale kod porodica, jer su, bez obzira na sposobnost i kvalifikacije, bite manje placene od muskliraca i prve na udaru kada je trebalo smanjiti broj zapos lenih.
Zene koje su u svim nacionalnooslobodilackim
pokretima svojih zemalja uzimale vidnog uceS6a bile su nepomirljivi borci protiv progona i .diskriminacije onog sto je Cinilo inclividualnost naroda kojima pripadaju •
. 32
Kakav je bio poloZaj pojedinih naroda u staroj
Jugoslaviji vidi se najbolje na primjeru Makedonije.
S jedne strane, teritorija. Makedonije je hila
podijeijena izmedju tri zemlje od kojih nijedna nije prizuavala
makedonsku nacionalnost. U okviru stare Jugoslavije Makedonija je tretirana kao "Juzna Srbija", makedonski jezik bio je zabranjen, administrativni jezik bio je srpskohrvatski, jezik na
kome su ucila makedonska djeca takodjer. Dodajmo tome. da je
pored C rne Gore, Makedonija hila najnerazvij enija u industrijskom pogledu. Nesta duvanske industrije bilo je sve .cime je
raspolagala. Zato nije slueajno sto su Makedonke bile vrlo aktivne u svim pokretima za nacionalno oslobodjenjra i socijalnu
pravdu. Stovenke i Hrvatice trazile su da odgajaju svoju djecu
u bogatoj kulturnoj bastini svojih naroda i narodnog jezika. One
nisu mogle Obezliciti svoje materinstvo u "troimenosti'' nad kojom je stajala sjenka monarha i kazne za sva nacionalna i klasna osje6anja.
• Siroki slojevi zena Srbije, Cije je zrtve i patnje
u minulim ratovima uzurpirala, kao lovorove vijence, velikosrpska bul"Zoazija da bi nametuula hegemoniju Y:itavoj Jugoslaviji, zivjele su u siromastvu i obespravljene. To su osje6ale i
Crnogorke, vjekovni bore! i ucesnici u svim borbama za slribodu s voje zemlje.
Protiv ' vjekovnih okova, socijalne nepravde i diskriminacije borile su se i zene Kosova. Stupale su u borbu i
zene pokrivene zarom i feredzom u vrijeme kada je taj simbol
ogranicenja licne slobode, potcinjenosti i · ugnjetavanja zabranjen
cak i u zemlji iz koje je donesen u nase krajeve. I po tome su
zene predstavljale borbeni element.
Svega toga burzoazija se bojala. Bilo da su se
nalazile na vlasti ili u opozidji, burzoaske partije su bile jedinstvene u stavovima: prema radni Ckoj klasi i pravima zena.
Zato clan 70. Vidovdanskog ustava iz 1921. godine glasi: "O
pravu glasa zena odlucuje se posebnim zakonom," Ta ista formulacija ponovljena je i u Ustavu iz 1931. godine, a zakon nikada nije donesen.
33
�ZABRANA RADA KOMUNISTICKE
PAR TIJE JUG OSLAVIJE
Iako su se neprestano borile zbog nejednako podijeljene vlasti i ekonomsklh pozicij:c u novoj drzavi, nacionalne
burzoazije su uvijek bile spremne na paktiranje kada su suocene
sa zajednickim neprijateljem: proletarijatom i komunistima. To
se najbolje pokazalo na izborima u ljeto 1920. godine, kada su
komunisti u vi 8e mj es ta dobili veeinu na izborima za lokalne organe vlasti. Na izborima za Ustavotvornu skupstinu iste godine
ko)nunisti su bill tree! po broju poslanickih mandata. Iza ovih
pobjeda stajale su pobunjene mase radrilka, siromasnih setjaka
i ostalih slojeva radnog stanovnistva.
Pored borbe za rjesavanje unutrasnjih pitanja,
radnicki pokret Jugoslavije vodio je akcije medjunarodne radnicke sotidarnosti protiv intervenclje protiv mlade Sovjetske Eusije, gusenja rev.clucije u Madjarskoj ltd.
Na seljake, nezadovoljne nacinom sprovodjenja
agrarne reforme, vlasti su slate policiju i vojsku. Agrarna reform.a sprovodjena je spore i djelimicno. Mnogl veleposjednici
su za "oduzetu " zemlju obesteceni vise nego da su je prodali.
Sitni seljacki posjedf bili su nesposobni da se odri.e pod pritiskom bogataskih Spekulacija. Tako je preko 700 hiljada sitnih seoskih domaeinstava bilo zaduzeno kod banaka i zelenasa placajuci ogromne kamate. Talas strajkova gusen je pucanjem u strajkace, pozlvanjem radnika u vojsku, otpustanjem sa posla, pa eak
i prisilnim raseljavanjem radnika lz pojedinlh rejona. Na strajkace su upuCi vane vojne jedinice, eak I topovi.
U Skupstinl je ubrzo poslije toga po skracenom
postupku izglasan zloglasni "Zakon o zastitl javne bezbjednosti
i pokreta u drzavi". Taj zakon proglasio je komunlsticku aktivnost zloCinom I dopuiltao takve progone komunista i njihovlh
simpatlzera da s e moglo nekaznj eno lei i na njihova fizicko lstrebljenje. Sve sto je znacilo opoziciju unitarlzinu i hegemoniji
slamano je nasiljem i najsurovijim progonima. Time je legalizovana neprikosnovenost monarha, centralisticko uredjenje, nacionatna neravnopravnost i omogueeno da kapltalisti, pomognuti
34
terorom drzave, po svojoj volji otpustaju radnike, produzuju
radni dan, smanjuju i onaka bijedne nadnice, vrse besprimjernu
eksploataciju zenskog i djecjeg rada.
Na potozaj zena u radnom odnosu uticala je, prije svega, ogranicenost broja radnih mjesta u uslovima nerazvijene privrede, sto je davalo moguenost postodavcima da izigravaju i one socijalno-zastitne mjere koje su bile propisane zakonima i drugim pravnim propisima. U periodu burnih revolucio~
narnlh pokreta radnicke klase i drugih siromasnih slojeva, doneseno je nekoliko znacajnih zakona iz oblasti socijatnog zakonodavstva. Oni su sadrzavali obaveze poslodavaca o zastiti zena
na poslovima stetnim po njihova zdravlje, na, trajanje porodiljskog odsustva, za vrijeme kojeg zene nisu mogle biti otpustene,
zabranu noenog rada i sl. Medjutim, ove mjere nisu bile dosljedno sprovedene, a krilenje zakona najcesce je prolazilo bez
postjedica za poslodavca. Pogotovo su to mogli ciniti n_esmetano nakon zabrane KomunistiCke partije i razbijanja sindikata.
Nesigurnost na radnom mjestn, diskriminacija u
platama, ogranicavanje broja zena u pojediruln sluZbama, izlgravanje propisa 0 radnom vx-emenu, zastiti na radu i zastiti
materinstva stvarali su ogorcenje kod radnica i drugih zaposlenih zena i spremnost na akcije protiv eksploatacije koja je vrsena nad njima.
Ni najsurovijim obliclma politicke obespravljenosti, bijelog terora, otpustanjem s pasta, nije se mogao unistiti
radnicki pokret. U · dubokoj ilegalnost!, des etkovana i progonj ena,
obnavljala je svoje redove i svoj rad KomunistiCka partija Jugos lavije.
Jedan od ob!ika povezivanja sa radnickom klasom i narodom bio je ulazak komunista i njihova aktivnost u postojecim kulturno-umjetnickim, sportskim, profesionalnim I slicnlm organizacijama. Zene, prlpadnice radnickog pokreta, ukljncivale su se u postojeca zenska udruienja i organizacije nastoje6i da sa ostalim naprednim zenama organlzuju akcije koje bi doprinijele c'~- se zensko stanovni8tvo ukljuci u borbu za poboljsanje svog polozaja i rjesavanje zivotnih problema naroda.
Gradjanske zenske organizacije koje su postojale u nekim d;.jelovima zemlje imale sm raznovrsne platforms
35
�udruzivanja i programe rada, Formirane su kao dobrotvorna
•
prosvjetna ili profesionalua.'udruzenja. Njihov manevarski prostor nije prelazio okvire postoje<ieg poretka, mada je u ovim
drustvima bilo i naprednih struja, osohito u horhi za rjesenje
. nacionalnog pitanja: i za naprednije zakonodavstvo u oblasti porodienih odnosa i gradjanskih prava zena.
Ulaskom u ova udruzenja omogu<iavalo se organizovanje nekih akcija koje bi bar donekle pomogle zenama, Jedna od njih je hila opismenjavanje.
Prema popisu iz 1931, godine, u Jugoslaviji je
procenat nepismenlh zena iznos!o 56,4. Narocito veliki procenat nepismenth zena bio je u Srbiji (78, 7), Milkedoniji (81, 7),
Bosni i Hercegovini (84), a na Kosovu eak 93, 9 odsto.
Ovakva nepismenost uticala je, pored ekonomske ·
bijede, i na sirenje zaraznih bolesti, na smrtnost djece, koja
je u pojed~~m dijelovima zemlje spadala medju najve<ie u svijetu, na vehk1 hroj porodjaja od kojih se nepismena zena nije ni
mogla ni znala braniti, na brzo starenje i kratko trajanje zivota stanovnistva.
Pa i ovakav skromni rad bio je poreme<ien i go-
tovo .ra:z;bijen novim politl&im krizama u zemlji.
Monarhofa!lis t1 cka diktatura, proglasena 6. januara 1929. godine, znaclla je joA zd<ii. obracun sa svim demokratskim snagama u zemlji, sa svim lito je stajalo na putu apsolutlstickoj monarh!j!, Dlktatur! je prethodio burni period parlamenllarnih ki:iza izazvanih neuspjelim pokusajima da se u borbi za vlast i ekonomske pri vilegije pojed!nih nacionalnih burzoazija nadju rjdenja u okviru postoje<ieg poretka. Iako je i\itav
izhornl sistem i parliimentarni zivot bio privid i fasada iza kojih se krila hegemonija, apsolutizam monarhlje i korupciondtvo
vrhunskih politiliara, iako je u sukohu osnovnih koncepc!ja 0 uredjenju drzave !zmedju centralizma i federalizma dolazilo do
kompromisa onda kada su to zahtijevali !nte1·esi krupne budoazije, postalo je ocito da se takvo stanje ne moze odrzati. C:ak .
i m!nimalne ustavne slobode bile au smetnje hegemonizmu i monarhiji. Ukidanjem Ustava 1929·. god!ne srus!le su se i posljednje kulise kojima je bilo zaktonjeno pravo lice diktatorske vla- ·
sti.
36
Opet su se pnnile tamnice. Na udaru je bilo sve
sto je najmanje moglo znaciti zelju za demokratijom, osnovnim
gradjanskim slobodama i promjenom postoje<ieg stanja.
Dokumenti iz tog vremena potvrdjuju da je veliki broj zena hio svjestan da se samo horhom moze mijeujati
postojece stanje. Iz redova radnica, studentkinja, htelektualki,
omladinki i ucenica raznih skola izrastale su revolucionarke
koje su politick! rad smatrale ohavezom i svakodnevnim zadatkom. Bilo bi nepodesno mjeriti uticaj revolucionarne ideologije
na zene njihovom organizovanom pripadnoscu Komunistickoj partiji. Dijelom zhog duboke ilegaluosti u kojoj je Partija hila,
zhog cega je i hroj Clanova Partije bio manji nego' sto je hilo
komunista, zbog unutrasnjih kriza' i frakcijskih horbi, a dijelom
zbog ukorijenjenih shvatanja u odnosu na zene, cega nisu hili
oslobodjeni ni svi komunisti, ,ulazak zena u Partiju hio je manji od zenskih snaga koje su se formirale i potvrdjivale u revolucionarnoj borhi.
Kada se govori o istoriji radnickog pokreta i
njenoj horbi, mora se istaci da je njegova sirina u raznim periodima zavisila od toga u kojoj je mj eri, pored organizovanja
borhe protiv klasnog ugnjetavanja, hio idejno i programski u
stanju da shvati revolucionarni. znacaj pokreta ugnjetenih naroda na nacionalnu ravnopravnost, kao i da osjeti kakva se revolucionarna snaga krije u zenama kao dvostruko ohespravijenom
dijelu naroda. Sve do tridesetih godina hilo je nejasno<ia i gresaka u stavu Komunisticke partije Jugoslavije o nacionalnom pitanju. Ukoliko je Komunisticka partija Jugos!avije u svom razvitku uspijevala da s vojim program om i akcijama izrazi interese i teznje najsirih slojeva naroda, ukoliko je sadrzinu klasne
borbe vise hogatila i ostalim rjeilenjima hez kojih nema ljudske slobode - nacionalnom ravnopravnoMu, ravnopravnoscu polova, slobodom misli, nauke i umjetuickog stvaralastva - utoliko je sticala vise pristalica spremnih da ·radnicko.m pokretu
stave na raspolaganje svoju borbenosti svoje sposohnosti.
37
�NARODNI FRONT PROTIV FASIZMA
Sredinom · tridesetih god ina u zemlji je snazno
rastao pokret za stvaranje Narodnog fronta, Cija je platforma
bila: demokratija, ekonomsko poboljllanje narodnog zivota,borba
protiv profaslstiCke orijentacije rezima, za pomoc republikanskoj Spanijl, za uspostavljanje prijateljstva sa Sovjetskim Savezorn. U to vrijeme za rad komunista !male su izvanredan znaeaj organizacije koje su mogle legalno raditi: kulturno-umjetn!- ·
Cka drustva, razna kulturna i sportskil. udruzenja, Savez drusta-;;
va seoskih mladiiSa i djevojaka (Slovenija), zavieajni klubovi stU::.
denata i njihove organizacije na univerzitetima, organizacije
Zenskog pokreta, Liga za mir i druga. U S!oveniji su napredne· studentkinje organizovale na najzaostalijim seoskim podrucjirna na sjevernoj granici takozvane radne i narodnoodbrambene
tabore kao uporiilta antifasistiCkog pokreta i pripreme za borbu
protiv fa~sticke agresije, Mnogobrojne zajednicke akcije, koje
su objed!njavali komunisti, dobijale su zamah jedinstvenog revolucionarno-demokratskog pokreta koji je snazno uticao na politick! Hvot zemlje.
Komunisticka partija Jugoslavije je ukljucivala
svoje clanar e svuda gdje se moglo djelovati na okupljanje naroda u antifasisticku borbu. Proslave Osmog marta, Prvog maja,
razne kulturne priredbe, radnicki strajkovi, demonstracije radnikil. 1 studenata, protest! protiv hapsenja i zlostavljanja naprednih gradjana i komunista - sve je to u isto vrijeme bilo dosljedno obiljezeno ne saJ;no unutarnjim problemima zemlje nego i
jasnim stavovima prema ratnoj opasnosti koja je zaprijetila covjeeanstvu. F aiiisticka Njemackil. 1 Italija vee su intervenisale
vojskom u Spaniji, italijanski faiiisti okupirali su Et!opiju, medjunarodna reakcija kovala je planove za uniiltenje prve zemlje
socijalizma. Na bojii!ta Spanije odlazile su stotine dobrovoljaca
iz Jugoslavije. Medju njima bilo je i 16 zena.
U svim akcijama koje su se vodile pod rukovodstvom Komunisticke partije sve masovnije su se pojavljivale
zene. One su bile aktivne u fabrlkama, u radnickim i drugim
38
naprednim druiitvima, na fakultetima i u skolama. Proslave Osmog marta bile su zajednicke proslave radnog naroda na kojima
su, osim zahtjeva za ravnppravnost zena, isticana i ostala pitanja koja su tiStala radni narod.
Na snazan otpor demokratske javnosti naisao je,
na primjer, pokuilaj vlade da se finansijskim Zakonom od 1934/
35. godine "zbog stednje budzeta:' 1 udate zene uklone iz drzavne
sluzbe. Vladina stampa je pisala: "Da bi se postigle budzetske
uiitede, Ministarski savjet ce utvrditi uslove daljeg opstankil. u
dr:Zavnoj ili samostalnoj sluZbi onih zena ciji su muzevi zaposljeni u drzavnoj, samoupravnoj ili privatnoj sluzbi, ili inace imaju dovoljno prihoda za odrzavanje parodic e." ·Ova mjera izazvala je talas protesta zena, sindikil.ta i svih naprednih gradjana,
zbog eega je vlada bila primorana da se povuce.
Shvatanje da su interesi radnih zena nedjeljivo
povezani sa radniCkim pokretom sve vise je privlacilo .zene u
rad!licki pokret i razvijalo kod njih povjerenje u Komunisticku
partiju. Komulli.stkinje su bile clanovi sportskih, omladinskih,
prosvjetnih, dobrotvornih druiltava i organizacija, radile u organizacijama zenskog pokreta, bile aktivne u sindikatima. Na
skupenom prostoru za drustveni rad, zene i omladinke iz redova komunista svim snagama su se borile za novu svijest zena,
za njihova kulturno i politicko uzdizanje. Njihova snaga bila je
u jasnoci pogleda na s vi jet, u ubjedjenju da se bore za novo
drustvo i bolji polozaj zene.
U Okviru zenskog pokreta pocele su se organizovati omladinske sekcije. Ql 1935. do 1937. godine ovakve sekcije osnovane su u preko stotinu gradova Jugoslavije. U svojoj
sustini duboko politicke, ove sekcije su organizovale razne akcije - opisinenjavanje zena, kulturne priredbe, zdravstvene i domacincke teeajeve, kurseve stenografije i stranih jezika, organizovale su zadruge mladih djevojakil., zenske nabavno-prodajne
zadruge sa zadatkom samopornoci ltd. Uporno su radile na politickom organi)>ovanju zena u borbi protiv rastuce opasnosti od
failizma i rata, za pravo glasa zena, za osujecivanje raznih
~jera poslodavaca i rezima koje su vodile pogorilavanju i onako
teilkih uslova Zivota naroda, Godine 1936. organizovana je zemaljska akcija zena pod parolom 11 Za mir i slobodl1". Torn prilikom prikupljeno je preko 600 hiljada potpisa zena.
39
�Dol.azak druga Tita na celo KomunistiCke partije
Jug;>stavije 1937. godine znaci pocetak novog razdoblja ne samo
u razvoju KPJ i revolucionarnog radnickog pokreta nego i u istoriji naroda Jugoslavije. Centralni komitet KPJ pod rukovodstvom Josipa Broza Tita zapocinje novi period brojnim jaeanjem
redova Partije i SKOJ-a i povezivanjem Partije sa svim drustvenim snagama koje su prihvatile program Narodnog fronta u
borbi protiv fasizma i rata.
Jasni stavovi o rjesavanju nacionalnog pitanja u
Jugoslaviji, o jedinstvu radnih !judi svih jugoslovenskib zemalja
pred zajednickom opasnoscu od rata i fasistil!:kog porobljavanja
zemlje imali su dnbokog odjeka u narodu i sve vise jaeali ugled i povjerenje rnasa u KPJ. Tito je dragocjene borbene snage vidio u om ladini i zenama.
Tada je od ukupnog broja zaposlenih bilo 25 odsto zena. Neke grane industrije, kao sto su teksti!na, duvanska
i druge zaposljavale su pretezno zensku radnu snagu. Pored toga, zene su radile u velikom broju u trgovinama i drugim usluznim djelatnostima.
Vladala je nesigurnost ne samo za osnovne uslove rada zena, nego i za njihov opstanak na radnom mjestu. To
je uticalo da se sve veci broj zena uclanjivao u radnicke sindi~ate, shvatajuci da ce orgab'izovano moci vise uCiniti za poboljsanje svojih zivotnih uslova i obezbjedjenje egzistencije. u redovima radnica i drugih naprednih zena formirale su se snazne
zenske licnosti i nepok~lebljivi borci. One su mnogo doprinijele
da se n svakodnevnom zivotu komunista i drugih naprednih !judi
mijenjao odnos prema zeni. Bilo je to postovanje prema drugu,
prema covjeku i saborcu. Zene su izdrzavale strahovita mucenja u zatvorima i nisu nikoga izdavale. Nekoliko desetina zena
~udjeno je na visegodisnju robiju u zatvoru u Pozarevcu, gdje
J_e postojalo posebno odjeljenje za zene politicks osudjenike.
~ene su po kisi i snijegu stajale pred zatvorima, vrijedjane od
zandarma, da bi predate branu i odijelo koje su sakupile za pohapsene drugove i drugarice. Zene so godinama cekale svoje
drngove _koji su camili u tamnicama, logorima ili se borili u
dalekoj Spaniji.
Uvijek kada jedan sistem propada, osim snage
naroda koji ga rusi, njegovom padu doprinosi i trulez u samoj
40
vladajucoj klasi. I obratno, u velikim pokretima naroda jedno
od borbenih oruzja je i etika onih koji prvi koracaju u stroju.
Ona zahtijeva brabrost, samoodricanje •. drugarstvo, nove odnose muskarca i zene, novi ideal muskarca i zene. Ona duboko
mijenja liene i porodicne odnose. Snaga prijateljstva i ljubavi
zasniva se na zajednickoj ideji, zajednickoj zrtvi i zajednickom
interesu. U borbi za preporod drustva, osim svjesnog prihvatanja revolucionarnog programa i njegovih akcija, u ljudima je
bila prisutna i zelja da s e o svemu razgranice sa malogradjanskim nacinom zivota. 0 borbi i revoluciji pisali su svoje najljepse stihove napredni. pjesnici, slikari stvarali platna, muzicari svoje kompozicije, njima su posvecena velika djela umjetnika boraca za slobodu naroda. Omladina se nadabnjivala djelim~ stvoreni n u oktobarskoj revoluciji. U taj mozaik revolucionarnih stremljenja naroda ugradjivale su napredne zene Jugoslavije svoje vrijednosti, snagu, svoje zrtve i nade u ljep8u i
sretniju sutrasnjicu.
U PREDVECERJE RATA
Pod pritiskom nezadovoljs tva naroda sa stanjem
u zemlji i spoljnopolitickih uslova 1939, godine, doslo je do nagodbe izmedju velikosrpske i velikohrvatske burzoazije. Stvorena je Banovina Hrvatska i forroirana takozvana "Vlada sporazuroa". Nije trebalo dugo cekati da se narod uvjeri da novostvorena vlsda nema namjeru da izvrsi obecanja o demokratizaciji,
da rijesi najteze ekonomske problema, ni da osposobi zemlju
za otpor u ratu koji se priblizavao. Iste te godine na ulicama
Beograda, Zagreba i SpUta prolivena je krv demonstranata koji
su trazili demokratske slobode, osposobljavanje zemlje za odbranu nezavisnosti, mjere protiv skupoce i gladovanja.
~U
toku priprema koje je vlada vrsila za donosenje izbornog zakona, pod rukovodstvoro komunis!a sprovedena je
siroka akcija za dobijanje prava glasa zena. "Zena danas" list koji je pokrenula grupa mladih komunistkinja iz Omladinske
sekcije Zenskog pokreta u Beogradu uputio je proglas zenama
41
�Jugoslavije u kome ih poziva u borbu za pravo glasa zena. osnovna misao proglasa i cjelokupne akcije za pravo glasa bila
je: zene ce se pravom glasa koristiti u borbi za mir, za slobodu i napredak naroda. Rukovodeci se odlukama Kongresa Internacionalne alijanse zenskih pqkreta, koji je odrzan u Kopenhagenu 1939. godine i na kome je izglasana "Deklaracija nacela!' (u kojoj je glavna misao bila da se zenske organizacije ne
mogu ogranicavati samo na borbu za svoja prava, vee treba da
s e ukljucuju u demokratske pokrete naroda), napredni dio Alijanse I organizacija Zenskog pokreta Jugoslavije dao je ovoj akciji
najiiiri drustveni znaeaj postavljajuci najosnovnija politicka i ekonornska pitanja zemlje.
A "vlada sporazuma" nije rijeiiila ovo pitanje,
kao ni druga goruca pitanja naroda. Zabranom strajkova, demonstracijama, koncentracionim logorima, ubijanjem demonstranata, progonima antifasista, ona je sprovodila dosljedno politiku
pov'ezivanja sa silama osovine i fasizacije zemlje.
Mnogobrojni dokumenti govore o tojne. U zemlji
neometano djeluje "peta kolona". Vlada donosi uredbu o osnivanju privatnih njemackih gimnazija sa pravom javnosti u nekoliko mjesta u zemlji. Donesena je uredba "0 ustovima za upis jevrejskih lica" na univerzitet i druge skole u zemlji, koja je
predvidjala ogranicenja skolovanja, slicno kao u failistickoj Njemackoj.
Vozovi odnose iz Jugoslavije u Njemacku hiljade
vagona poljoprivrednih proizvoda. Sarno za dvije godine izvoz
u Hitlerovu Njemacku povecao se za preko dvadeset puta.
Policija puca na radnike i omladinu koja trazi
hljeba, slobodu i odbranu zemlje. Kundacima se razbijaju protestne demonstracije zena protiv skupoce i slanja poljoprivrednih proizvoda u Njemacku (Ljubljana i mnoga druga mjesta).
BRANICEMO ZEMLJU!
Sile osovine pokoravaju jednu za drugom zemlje
Evrope. Failisticke trupe bile su vee odavno na granicama Jugoslavije. Jedini glas koji upozorava na opasnost od fasisticke
agresije je glas zabranjene Komunisticke partije. Jedina partija
koja organizuje narod za odbranu zemlje je Komunisticka partija Jugoslavije, Ona tumaci zajednicku opasnost koja prijeti od
fasizma svim · narodima Jugoslavije, tumaci njihov zajednicki interes u borbi protiv fasizma i poziva narod na bratstvo i jedinstvo. Omladina, na poziv Partije, uci rukovanje oruzjem, dje- ·
vojke i zene idu · na bolnicke kurseve i pripremaju se za odbranu zemlje. U zakljuecima donesenim na Zemaljskom savjetova.nju KPJ 1939. godine insistira·se na sirem angazovanju zena u
odbrani zemlje. "Zene su glavna radna masa pozadine; jer ostaju na njivi, na ulici, u porodici bez hranioca. Znaeaj rada
medja zenama je od sudbonosne vaznosti zbog ratne opasno~ti."
I rezim
ma i shvata na cijoj su
ve zene, posvecuju sve
uvodi posebne kartone i
je svjestan snage koja se krije u zenastrani. "Komunisti uvlace u svoje redovise paznje zenskom pokretu." Policija
spiskove zena-komunista.
Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ koja je odrzana u Zagrebu 1940. godine podnesen je poseban referat o
radu Partije medju zenama:
.
"Rad medju zenama postaje za sve nas vazniji
sektor rada. Imperijalisticki rat, mobilizacija, nestasica zivotnih namirnica, besposlica i skupoca pojave su koje duboko zadiru u zivot ogromne vecine zena, od radnice, pa sve do gradjanskih zena. Ove pojave koje donosi sa sobom rat, bacaju~
jos brze i masovnije zene u revolucionarni proletarijat.Rad medju zenskim masama pqstaje, dakle, sa imperijalistickim ratom,
sve vazniji", - receno je u c•;om referatu.
Peta zemaljska konferencija KPJ istakla je, izmedju ostalog, da, iako su radnice izlozene najgoroj eksploataciji od strane kapitalista, postoje i problem! seljanki, stuzbeni.:
ca i ostalih radnih zena, postoje i drugi vidovi diskriminacije,
42
43
�ponizavanja i nepravdi CIJe .su zrtve zene i u druStvu i u porodici1 Sve je to zahtijevalo od komunista da vode raQuna o teB. kom polozaju raznih slojeva zena i da shvate vaznost okupljanja
zena u svenarodnu borbu za promjenu postojeceg stanja.
Rat koji se priblizavao vee je pokazivao svoje
surovo lice narodima Jugoslavije. Sve teilikoce koje su proiilazile i:t poremecaja koji su aile osovine izazvale svojim haranjem
po li:vropi vee su skupo placali i naSi narodL Oskudica u zivotnirn namirnicama zbog izvoza u fasistiCku Njemacku i Italiju,
skupoca, spekulacije na kojirna s.u se bogatili kapitalisti, minimaine potpore porodicama ciji su hranioci mobilisani u vojsku,
sto je dovodilo do jos veceg siromastva i bijede, prekovremeni
rad u. fabrikama u korist Crvenog krsta - sve je potvrdjivalo
Cinjenicu da burzoazija ratne t.eskoce prebacuje · na ledja radnog
naroda. Takodje je bilo jasno da au zene onaj dio naroda koji
je svim ovim teskocama najvise pogodjen. To je ukazivalo na
neophodnost da se KPJ odlucnije nego ikad angafuje kao nosilac
revolucionarnih akcija radnih zena i da ih ukljuci u opstenarodni pokret.
Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ dosijedno
su obilje~ene idejne pozicije KPJ u odnosu na problema zena i
njihovu drustvenu ulogu. Zensko pitanje, pored klasnog i nac ionalnog, dobilo je vidno mjesto u teoriji i praksi komunista Jugoslavije. Osim programskih nacela o politickirn pravima i ravnopravnosti zena u svim oblastima zivota o pravu na jednaku
platu za jednak rad, lstaknuti su problemi zastite rnaterinstva,
borba proti v dvojnog mora Ia, nekaznjenog zavodnistva, kupovine
zena, prostitucije i drugih oblika nejednakosti zene u drustvenom i privrednom zivotu, Dublje idejno osposobljavanje clanova
KPJ za razumjevallje polozaja zena u kapitalistickom druStvu,
za istorijske uslol/e nastanka neravnopravnosti zena bilo je od
ogromnog znaeaja, osobito za mlade generacije koje su predstavljale stub partijskih i skojevskih organizacija.
.,
U predvecerje rata zapoceta je siroko organize-- vana akcija KPJ da iz redova potlacenih zena Jugoslavije primi
u svoje clanstvo sto vise onih koje su vee bile spremne da svoju snagu, znanje i revolucionar:nu sposobnost stave na raspolaganje u velikim borbama koje su predstojale. Moze se reci da
je zahvaljujuci radu KomunistiCke partije, zene Jugoslavije rat
44
zatekao u velikom broju spremne za borbu, i da je njihov veliki doprinos u narodnooslobodilackom pokretu u praksi dokazao
numost povezanosti borbe za oslobodjenje proletarijata, zena i
za nacionalno oslobodjenje.
27. MART 1941, GODINE:
BOLJE RAT NEGO PAKT!
BOLJE GROB NEGO ROB!
Iako je u narodu vladalo antifasistiCko raspolozenje koje se manifestovalo u javnom nezadovoljstvu politikom rezima, doiilo je do potpisivanja sporazuma 0 pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu 25, marta 1941. godine, a 27. marta milioni rnuskaraca, zena i omladine Jugoslavije bili su na u.licama,
ogorceni izdajom, spremni da ginu za slobodu i nezavisnost svoje zemlje. Narodi Jugoslavije su zapravo toga dana zapoceli borbu protiv sila osovine i domacih izdajnika.
Sestog aprila 1941. godine njemacke bombe zasule su Beograd. Fasisticke armije napale su Jugoslaviju: ulazile
su u zernlju trupe fasisticke Njemacke, Italije, Bugarske i Madjarske•. Nastalo je kornadanje jedne male zemlje ciji su se narodi ujedinili da bi bili jaci, ali u kojoj je vodjena politika razjedinjavanja, nacionalne i socijalne neravnopravnosti, na sta su,
pored nadmocnosti oruzja, okupatori raeunali kao na najvazniji
uslov vojnog i ddavnog unistenja Jugoslavije. Svega 12 dana trajao je zvanicni rat. Slabo oprernljena i izdana vojska, nije mogla sprijeciti da midmocni neprijatelj vojnicki pobijedi. Ali narod
nije kapitulirao.
U sjenci kukastih krstova i uz prijelnju tenkova
dijeljen je ratni plijen: Siovenija je podijeljena izmedju Italije,
Madjarske i Njemacke, stvorma je takozvana Nezavisna Drzava
Hrvatska sa kvistingorn Antom Pavelicem na celu. Dalmaciju i
Hrvatsko p>.imorje anektirala je Italija. Srem i Bosna i Hercegovina nasle su se u sastavu Nezavisne Drzave Hrvatske, Srbija
po~ okupacionirn statusom dobija kvislinsku vladu, Kosovo je
pr1pojeno Albaniji pod okupacijom Italije, Backa i Medjumurje
45
�dodijeljeni su fasistickoj Madjarskoj, Makedonija je dozivjela
okupaciju Od strane italijanske i hugarske fasisticke vojske koja je tvrdila da "oslohadja Makedoniju"; Crnu Goru su okupirali italijanski faSi.sti. Okupatori su raskomadali Jugoslaviju. Pri
tome su, koristeci naslijedje nacionalne neravnopravnosti, nastojali da stvore privid oslohodjenja pojedinih naroda. Tako je
hilo sa stvaranjem takozvane Nezavisne Drzave Hrvatske ili sa
nastupom fasisticke Bugarske kao "oslohodioca" Makedonije,
itd.
NAJNIZI INSTINKTI KOJE RADJA
IDEOLOGIJA RASNE I NACIONALNE MRZNJE - POSTAL! SU ZAK ON U CKUPffiANOJ ZEMLJI
Okupatorska politika u zaposjednutoj zemlji hila
je u ekonomskom i vojnom pogledu usmjerena na jacanje vojnog
potencijala fasistickih okupatora pred predstojeci napad na Sovjetski Savez. U isto vrijeme, svi okupatori nastojali su da sto
vise ·ucvrste svoj plijen sluzeci se najvarvarskijim · sredstvima.
Iz sjevernih dijelova Slovenije koji su dosli pod okupacionu vtast
fasisticke Njemacke nasilno je iseljeno stovenacko stanovnistvo,
italijanski fasisti sprovodili su denacional!zaciju hrvatskih krajeva koji su dosli pod njlhovu vlast, iz Backe su progonjeni kolonizirani Srhi, bugarski fa sis tic proglasavali su Makedonce Bugarima ltd. - Ustaska vlast u "Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj"
pocinjala je svoj plan lstrehljenja srpskog naroda u ovim krajevima,
Neeuveni su zlocini okupatora i domacih izdajnika u svim zemljama Jugostavije. Ubijanje, vje8anje, protjerivanje sa kucnog praga, silovanje zena i djevojaka, uhijanje djece,
pljacka i paljevina, masovno hapienje i progoni stavnonistva hili su sredstva kojima su se sluzili u horhi protiv naroda. To
nije hila vojnicka akcija; to je hio genocid. Najnizi instinkti koje radja ideologija rasne, klasne i nacionalne mrznje postali su
zakon oknpirane zemlje.
46
Tako se, na primJer, pritisak germanizacije na
slovenacku tei-itoriju vrsen tokom vijekova, poslije okupacije
pojavio u vidu monstruoznog plana Hitlera i Himlera o preseljavanju 230 hiljada Slovenaca iz Gorenjske, Stajerske i Krskog
polja, to jest sa teritorije gdje je tada zivjelo nesto vise od
500 hiljada Slovenaca. Hitlerovim rijecima prilikom njegove posjete aprila 1941. godine Marihoru: "Ucinite mi tu pokrajinu opet njemackom!" pocelo je neopozivo unistavanje slovenackog
naroda. Organizovani otpor S:tanovnistva, a zatim oruzane akcij e partizanskih jedinica omele su ove Hitlerove namjere, tako
da je preseljavanje slovenackog stanovniStva samo djelimicno
izvedeno.
U okviru sprovodjenja programa germanizacije
slovenacke teritorije njemacki oknpatori su stotine slovenacke
dece cije su roditelje pohili ili zatvorili u koncentracione logore odvodili u posehne djecje logore u Njemackoj ili ih davali na
usvajanje pojedinim njemackim porodicama. Djeca su dohijala
nova, njemacka imena, ucita da su Nijemci, vaspitavana u fasistickom duhu. Desetine godina su poslije rata prezivjeli roditelji ili rodjaci tragali najcesce hez uspjeha, za svojom djecom
kojima je oteta domovina, roditelji, ime •••
U Srhiji, u gradu Kragujevcu, samo u jednom
danu, 20. oktohra 1941. godine, pohijeno je 7.000 stanovnika,
medju kojima oko 300 ucenika Kragujevacke gimnazije. U grupi
djaka bilo je i jedno odjeljenje 15-godHinjih djecaka. Pokolj u
Kragujevcu nije hio slucajan. Ckupator i domaci izdajnici hili
su svjesni da je uticaj KPJ ovdje vrlo snazan, da je vecina
gradjana spremna da se hori protiv okupatora. To su osjetili
vee prvih dana okupacije kada su poknsali da ohnove rad Vojno
-tehnickog zavoda u kome je hilo zaposleno preko 12 hiljada
radnika. Na poziv da se vrate na rad u fahriku - javilo se saroo nekoliko stotina radnika, pa i od njih vecina po direktivi
Partije sa zadatkom da sabotiraju proizvodnju oruzja za njemackog okupatora i izdajnike. Nijemci su odustali od proizvodnje
u gradu, demontirali zavod i preselili ga u Njemacku. Kragujevacki partizanski odred u koga su stupili mnogohrojni radnici i
omladina Kragujevca svakodnevno je vodio akcije i ugrozavao okupatorsku vlast. Osnovna namjera okupatora hila je unistiti
zivu snagu naroda koji se nije dao pokoriti, unistiti radnike i
47
�partijski i skojevski kadar." Sedam hiljada pobijenih gradjana,
omtadine, djaka, profesora koji su umrli hrabro sa svojim ucenicima, ostace vjecno svjedoeanstvo o bjesomucnoj mrZnji
fasista protiv naroda, ali u isto vrijeme i svjedocanstvo o tome sa kakvim je neizmjernim snagama raspotagao narodnoostobodilacki pokret.
(Sta je znacila svijest radnika i uticaj KPJ u
narodu pokazuje drugi stueaj. U 1941. godini u ostobodjenom
Uzicu, u Srbiji, u matoj fabrici takog oruzja, za dva i po mjeseca stobode, proizvedena je 21 hiljada pusaka, preko 2 i po
miliona metaka, popravtjeno oko 500 mitraljeza.)
U Kratjevu je za cetiri dana strijetjano oko pet
hiljada gradjana. Neprijateljska komanda je oojavila 15. oktobra 1941. godine: "Daje se dalje na znanje; da danasnjim danom
za narod ovih krajeva stupa na snagu zakon najtezih represalija,
tj. nece biti strijeljano samo 100 Srba za jednog Njemca, vee
i unistena porodica i imovina ••• "
Odluka okupatora da za svakog poginulog njemackog vojnika strijeljaju 100 Srba, a za ranjenog - 50, primjenjivana je za sve vrijeme okupacije na cijeloj teritoriji Srbije.
U Bosni i Hercegovini koja je uiila u sastav kvislinske "Nezavisne Drzave Hrvatske", stav ~ ustaskog vodjstva
bio je da su teritorije Bosne i Hercegovine "hrvats ke zem lje",
da su Muslimani "Hrvati mus limanske vjere", a da su Srbi: doseljenici kojima nema mjesta u ovim krajevima. Osim prisilnog
iseljavanja Srba, glavni nacin obracuD.a sa srpskim stanovnist.vom, osobito na selu, bilo je fizicko istrebljivanje. Pored nacionalnog ropstva, nad narode Bosne i Hercegovine nadvila se
opasnost od najstrasnije tragedije: medjusobnog istrebljivanja i
bratoubilacke borbe, a to je bila namjera okupatora.
Gradovi i seta Bosne i Hercegovine postali su
ktaonice tjudi, zena i djece. U toku rata palo je 103.354 stanovnika Bosne i Hercegovine kao zrtve fasistickog terora. O:l toga
su 34.530 zena i 20.920 djece do 13 godina.
Tako je u gradu Prijedoru i njegovoj okolici pobijeno 4. 700 !judi, ptamtjela su seta, dok su ustase ktale i mucile svoje zrtve ••.
48
U Sanskom Mostu i okolini, gdje ~je pokolj vrsen
na dan 2. avgusta 1941. godine, pobijeno je 7.000 ljndi, zena i
djece. Treceg avgusta cbjavljeno je dobosem u Sanskom Mostu
da se do 6 easova uvece imaju javiti svi djaci iznad 12 godina.
Potom su i oni sa ostaiim zrtvama vodjeni na strijeljanje. Strijeljanje je vrseno u velikim, unaprijed iskopanim jarnama, koje
su zrtve morale same iskopati, pa su tamo mitraljezom pobijene.
Zene su cesto najprije silovane, a potom ubijene •••
U Kljucu je pobijeno oko 1. 700 ljudi, koji su likvidirahi u tamosnjoj osnovnoj skoli, a dijetom na obati Sane.
U opstini Bosanska Krupa S!lmo u 10 seta pobijeno je 2.319 stanovnika, od toga 678 djece.
Ztocine okupatora i domacih fa sis ta-ustasa nad
srpskim narodom nastojali su iskoriStiti srpski reakcionari i
stuge okupatora usmjeravajuCi ogorcenje i borbenu spremnost
srpskog naroda protiv Muslimana i Hrvata.
Godine 1942. cetnici su izvrsili masovna nasilja
nad muslimanskim stanovnistvom. Stradato je oko 7. 000 Muslimana iz Visegrada, Foce, Gorazda i drugih mjesta. Tekle su
Drina i druge bosanske rijeke krvave noseci ljeseve Muslimana
i njihove nejake djece. Hiljade mustimanskih i hrvatskih porodica bjezalo je iz svojih domova i seta u kOjima su, u ime
srpstva, haracili cetnici. A u isto vrijeme cetnicke komande
stvarate su sporazume sa okupatorskim i ustaskim vodjstvom
za zajednicku borbu protiv naroda kc>ji se ujedinjavao u borbi
protiv fasistickih okupatora i domacih izdajnika, ustasa i cetnika.
Da bi osigurali svoje pozicije i da bi se pred
Madjarima u Backoj predstavili kao "ostobodioci'', madjarski
okupatori su u samom pocetku zaveli masovan teror koji je u
prvom redu bio uperen protiv srpskog dijela stanovniStva, osobito protiv kotonista i dobrovoljaca iz prvog svjetskog rata. Ubijanje, deportovanje i odvodjenj e u Log ore kolonista: !judi, zena,
djece - bilo je na dnevnom redu prvih dana okupacije. Racuna
se da je na taj naCin u BaCkoj ubijeno oko 8. 500 civila, oko
1 o. 000 mattretirano i opijackano, a oko 15. 000 protjerano u
Srem, Banat i druge krajeve. U logore je otjerano preko 20.000
49
�•
osoba, medju kojima je bilo i mnogo djece. Sarno u logoru
Sar~aru bilo je oko 1. 200 djece.
logor na Sajmistu u Beogradu, zatim u Nisu i u drugim mjestima. Najveci broj zena koje su prosle kroz ove logore ill u
njima unistene, bile su ilegalni aktivisti Narodnooslobodilackog
pokreta.
Sirom zemlje istrebljivani su Cigani, Jevreji,
organizovani koncentracioni logori, podizana vjesala •••
LOOORI PATNJI I
Po masovnosti i zloCinima fasista isticu se naroC:ito logori u Jasenovcu i u Staroj Gradi8ci. U Jasenovcu je,
po procjeni Dzravne komisije za utvrdjivanje zlocina okupatora
i njegovih pomagaea, uniSteno 500-600 hiljada !judi, zena i
djece. U ovom logoru likvidirano. je, na primj:er, 70.000 Cigana, ogroman broj Jevreja, stotine hiljada Srba iz Banije, Like, Korduna, podrucja Bosanske Krajine. Sarno ~a podrucja Kozare otjerano je u logore preko 80. 000 stanovnika, najviEie zena i djece.
SMRTI
Svi okupatori i svi kvislinzi u Jugoslaviji ispred
svih zadataka ucvr!\6enja svoje moci stavljali su uniStenje ilegalne Komunisticke partije, bez. obzira na nacionalnu pripadnost
njenih clanova. Tako je, na prilnjer, u logoru u Kerestincu, po
naredbi okupatorskih i ustaskih vlasti, pobijeno 200 hrvatskih
komunista. Jer, jedina organizovana snaga koja je u tim danima bila spremna da pripremi i izvede otpor naroda u Jugoslaviji bila je Komunisticka partija.
Okupatori i njihovi pomagaci po zauzimanju vlasti odmah su organizovali koncentracioile logore sa ciljem da
hapienjem komunista i drugih antifaslsta sprijece razvoj Narodnooslobodilackog pokreta. Istovremeno su logori sluzili za masovno lstrebljivanje stanovnlstva. Jugoslovenski antlfasisti upoznali su svu strahotu faslstickih koncentraclonih logora kako u
svojoj okupiranoj zemlji, tako i sirom Evrope. Bill su deportovani u logore koje je fasistlcka Italija stvorila u Albaniji, u italijanske i bugarske logore, u mnogobrojne logore sirom Njemacke, a nekoliko hiljada Jugoslovena bllo je deportovano cak
u logore koje su njemacki okupatori stvorili u Norveskoj. Me!lliu
prvim logorima u zemlji nastao je 5. jula 1941. godine logor
na Banjici kod Beograda. Ol formiranja logora pa do njegovog
rasformiranja 3. oktobra 1944. godine, kroz logor je proslo
pko 3. 000 zena, od kojih je, prema zvanicnim podacima, strijeljano preko 500. Medjutim, ovaj broj slgurno nije konaean,
jer ne postoje ni potpuni spiskovi zatvorenika, ni tacna evidencija o izvrsenim strijeljanjima.·
·
Sem na Banjici, u okupiranoj Srbiji je bilo i
drugih koncentracim1jh logora, medju kojima su najveci bill
50
Sto su okupatori imali manje uspjeha protlv narodnooslobodilackog pokreta, to su poduzimali aktivnije_ mjere
protiv antifasista i rodoljubivog stanovnistva.
Za njemacke 0 kupatore logori su bill izvori radne snage za njihove fabrike. Njemacke lijecnicke komisije obilazile su logore i izdvajale sposobne i zdrave rriuskarce i zene
za rad u Njemackoj. U logorima bilo je na hiljade majki sa po
dvoje, troje, pa i vise djece. Djeca su ostajala u logoru bez
ikakve njege, bez hrane, oboljevala i masovno umirala. Ali je
takvo umiranje fasistima bilo sporo - trebalo je mjesta za nove pohapsene.
u-
'
Staroj Gradisci, jednoga dana, natrpali su
1.300 djece kao cjepanice jedno preko drugoga u jednu logorsku
prostoriju i zagusili ih pustajuci dvostruku dozu ciklona. U
"east" rodjendana poglavnika Pavelica, u jednoj noel 1942.godine, poklano je l. 000 djece i 500 srpskih zena. Pretpostavlja
se da je u ovom logoru ubijeno preko 10 biljada !judi. Pred dolazak Narodnooslobodilacke vojske u ove krajeve, 22. aprila
1945. godine, u logoru Stara Gradiska ubijeno je 1. 000 zatvorenika, od toga 700 zena. Pokolj je vr lien po celijama, u maloj zatvorskoj kapeli, u dvoristu su nadjeni kazani sa kuvanim
tijelima !judi. Ljeseve su bacali u rijeku Savu, gdje su se
sastajali sa ljesevima koje je rijeka donosila. iz logora· u Jasenovcu. I tamo su fasisti klali i ubijali izbezumljeni od mr:i\nje
51
�i straha. otkopavali su masovne grobnice i izbacivali kosture
poub.ijanih u rijeku Savu, zeleei da na taj nacin prikriju svoje
zlocine.
Ustase su st varale i posebne djecje logore. Na
teritoriji takozvan~ Nezavisne Drzave Hrvatske bil? ih ~e u toku rata oko desetak, Bila su tu, u prvom redu, d]eca 1z ustanickih krajeva Bosne i Hrvatske.
SMRT FASIZMU
-
SLOBODA NARODU!
Komunisticka partjja Jugoslavije jasno je rekla
da se neee miriti sa okupacijom i da ce organizovati borbu naroda protiv okupatora. Vee u aprilu 1941 •. _?odine Centra~i komitet KPJ izdao je prcglas u kome se istwe da ee KPJ 1 radnicka klasa nastaviti borbu protiv agresora i boriti se· za slobodnu · i ravnopravnu zajednicu naroda Jugoslavije. Stvoren je
Vojni komitet pod rukovodstvom generalncg sekretara KPJ drugs Ttta, 1 poeele su vojne pripreme za borbu protiv okupatora.
Nakon razbijanja jugosloveuske vojske, KPJ organizuje akciju da sto vise vojnika izbjegne zarobljenist.vo i da
se sakupi i sakrije oruzje da ne padne u ruke okupator1ma. Sarno u Crnoj Gori prikupljeno je 12.000 pusaka, 165 mitraljeza
i puskomitraljeza, nekoliko artiljerijskih. oru_~Ja itd. N~ K~sovu,
u svakom mjestu gdje je postojala organ1zac1Ja KPJ, b1lo Je organizovano jedno ili visE! sklonista za cuvanje oruzja, sanitetskog materijala, vojnickih uniformi itd. Takve "baze" stvorene
su i u Sremu, · u ravniearskoj Vojvodini. Mncgi vojnici s~ se
probijali u svoja sela sa puskom u ruci i nasli se u _PrVlm ~or
benim redovima u pocetku ustanka. Dragocjenu pomoc u oVOJ
akciji pruzile su zene pomazuei razbijenoj vojsci da sacuva svo- ·
ju zivu silu za daljnje borbe.
Narodnooslobodilacki pokret bio je nastavak siroko organizovancg antifasistickug pokreta, Narodncg fronta,
koji se razvijao u naiioj zemlji nakon pojave fasisticke opasnosti u svijetu. Narodnoostobodilacki pokret u Jugoslaviji nije bio
52
koalicija partija, jer su burzoaske partije nestale sa pozornice
a njihova rukovodstva izdala ili napustila narod u najtezim trenucima. Pokret je bio djelo najsirih slojeva naroda koje je u
borbi okupljala KPJ. On je izrastao iz nepremostive podjele na
ogromnu masu rodoljubivih g~adjana koji su ustajali u borbu
protiv okupatora i onih cija je nenarodna j)olitika dovela do stoma i raspada Jugoslavije. Boriti se protiv okupatora znacilo je
boriti se za novu Jugoslaviju u kojoj neee biti mjesta izdajnickoj burzoaziji i saradnicima okupatora. To je uslovilo socijalisticki karakter narodnooslobodilacke borbe i revolucije.
Narodi Jugoslavije nisu se u toj borbi osjeeali
ni sami ni pokoreni. Neogranicena vjera u snagu: Sovjetskog Saveza, osjeeanje povezanosti sa svjetskim antifaiiistickim pokretom, snazno su zivjeli ne samo u ·lmmunistima Jugoslavije, nego i citavom narodu.
Cetvrtcg jula 1941. godine C entralni komitet Komunisticke partije Jugoslavije pozvao je na ustanak sve narode
Jugoslavije. Tako je pocela cetvorogodisnja oruzana borba protiv okupatora i njegovih pomagaea l?<a novu Jugoslaviju. Na poziv Komunisticke partije, zene Jugoslavije, gradjanke i seljanke, stavile su domovini na raspolaganje svoj rad, svoj patriotizam, svoj gujev protiv faSi.stickih porobljivaca.
U ILEGALN OM RADU
Jos prije pocetka oruzanih borbi mnogi komunisti morali su preci u ilegalnost ili su odlazili iz gradova da bi
pripremali narod za ustanak. Partijski rad u okupiranim gradovima sve vise su obavljale zene. Trebalo je naci skloniste
za progonjene rodoljube, prikupljati oruzje, sanitetski materijal, prenositi ilegalnu Stampu, kupiti prilcge. za ishranu uhapsenih i njihovih porodica, brinuti se za odje6u vojsci, drzati ·
vezu sa teritorijom na kojoj su vee pocele borbe, doci do. pianova neprijatelja. Trebalo je organizova ti bjekstvo pohapsenih,
likvidirati izdajnike, vrsiti diverzantske akcije, organizovati
vez e sa partizans kim odredima. Trebalo je otpremiti iz okupiranih gradova rodoljube koji su zeljeli da stupe u Narodnooslo53
�bodilacku vojsku. Trebalo j·e organizovati stamparije i obavjeBtava'ti narod o dogadjajima. Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skop-·
lje, Sarajevo, Titograd (Podgorica), Novi Sad, Pristina i hiljade manjih i veeih gradova i seta, bili su poprista borbe naro.da koga ni sve oruzje okupatora ni sve represalije nisu mogli
pobijediti. Na mjesta palih ilegalaca dolazili su drugi. Na tak'vim poslovima danonoeno su bile angazovane desetine hiljada
zena iz .svih drustvenih slojeva sirom Jugoslavije. 0 njihovom
radu iznosimo neke primjere iz svih nasih krajeva.
Osvobodilna fronta slovenackog naroda stvorena
je jos u aprilu 1941. godine. Stavljajuci u svoj program oslobodjenje i ujedinjenje citavog slovenackog naroda i ukljuCivanje
Slovenije u demokratsku federativnu Jugostaviju od samog poeetka okupljala je sve Slovene e u borbu, cijelu s lovenacku nacionatnu teritoriju i one dijelove koji su bili izvan granica stare. Jugoslavije. Sirom slovenackih krajeva osnivaju se odbori
Os vobodilne fronte.
Odbori Osvobodilne fronte stvoreni su prvo u
Ljubljani, po ulicama i kvartovima, u fabrikama, us tanovama,
medju kulturnim i prosvjetnim radnicima, ljekarima, pravnicima, ua Univerzitetu itd. Pocetkom 1942. godine biio je u samoj Ljubljani, koja je tada brojala nesto preko 60 hiljada stanovnika, vise od 400 odbora· OF. Odbori OF su organizovani i
u svim pokrajinama Slovenije, u gradovima i po selima. U ovu
ilegalnu, ali masovnu i od samog pocetka aktivnu organizaciju,
neposredno su se ukljucivate hiljade · stanovnika koji su htjeli da
organizovano doprinesu borbi za unistenje okupatora i oslobodjenje citavog slovenackog naroda.
Mozemo reci. da gotovo nije bilo odbora OF ili
akcije gdje nisu vee od samog pocetka djelovale i zene iz svih
drustvenih slojeva. Na nekim sektorima rada bile s.u cak u vecini: u organizaciji pomoei zrtvama okupatorskog terora i porodicama partizana, 11 ilegatnoj · tehnici, intendanturi, kurirskoj
i masovnoobavjestajnoj s luzbi, u radio-vezama i ilegalnoj radio
-stanici OF koja je krajem 1941. godine i pocetkom 1942. radila u samoj Ljubljani. Nalazirrfo ih na sanitetskim r radio-telegrafskim kursevima. Pocetkom jula 1941. godine, kada su prolazili transporti nasilno iseljenih porodica, zene su redovno
54
dolazile na zeljeznicke stanice, da bi pomogle hranom i opremom. Istovremeno, kada je narod iz Gorenjske i Stajerske masovno bjezao u Ljubljansku pokr&jinu da bi izbjegao prinudno
preseljavanje, zatvore, logore i smrt, zene su "pomagale na italijansko-njemackoj granici, na prelazima preko granice, davale prenocista, hranu, informacije itd. Seoske zene, osobito u
planinskim selima, zaseocima i na usamljenim domacinstvima,
pomagale su prvim partizanskim jedinicama, organizovale ishranu, njegovale i sakrivale ranjenike. Ni surove odmazde okupatora, o kojima govori i veliki broj spaljenih i porusenih seta i
domacinstava i tragedije majki koje su sa svojom djecom nestale u ttalijanskim i njemackim logorima, nisu mogle sprijeciti
da seoske zene u Sloveniji masovno ucestvuju u pomaganju narodnooslobodilacke borbe.
Ljubljana je vee februara 1942. godine okruzena
blokom bunkera i bodljikave zice. Iz grada se moglo izici samo
uz posebnu dozvolu i poslije detaljnih preteesa. Trebalo je da
se na taj nacin prekinu sve veze izmedju Osvobodilne fronte u
Ljubljani i njene partizanske okoline. Belogardisti su od ljeta
1942. godine zajedno s okupatorima odlucivali o blokadama, racijama, hapilenjima, slanju rodoljuba u logore itd. U jednoj no.'.
ei decembra 1942. godine uhapseno je vise od hiljadu ljudi.Ljubljanske zene su masovno demonstrirale za pustanje interniranih
gradjana i protiv necovjecnog postupka i mucenja u zatvorima i
logorima.
Ove revolucionarne akcije zena redjale su se
pred uredima okupatorski h vlasti, zatvorima, biskupijom. Od
proljeca do jeseni 1943, godine broj zena-demonstranata je rastao od 500, u pocetku, do 10 hiljada. Rukovodstvo Komunisticke partije i Osvobodilne fronte u Ljubljani pretvaralo je spontana istupanja ogorcenih zena u organizovane akcije. Ukupno je
bilo u 1943. godini 22 organizovana nastupa zena.
U 1943, godini, a narocito u 1944,- na cijeloj
slovenackoj teritoriji - oslobodjenoj i okupiranoj - zene su preuzimale sve odgovornije zadatke u svoje ruke, jer su muskarci
bili vecinom u borbenim jedinicama, uhapseni Hi vee ubijeni.
U Ljubljani od jeseni 1943. godine pa sve do oslobodjenja, u
maju 1945, zbog terora okupatora vise puta su se morale izmjenjivati cijele garniture ilegalnog rukovodstva sa pretezno zenskim kadrovima.
55
�Treba istaci i veliki udio zena iz Slovenackog
primorja i Trsta u osnivanju narodnooslobodilackih organizacija, odrzavanju veza s Narodnoostobodilackom vojskom, odtasku trscanskih patriots u partizane, u organizovanju ilegalne
stampe, odrzavanjl,!_radio-veza, nabav!janju raenog materijala
itd.
Dugogodisnja tradicija revolucionarnog radnickog pokreta Zagreba, Karlovca, Siska, Osijeka, Splita, Sibenika i niza drugih vecih i manjih industrijskih centara Hrvatske
ispoljila se u svoj svojoj neunistivosti u narodnooslobodilackoj
borbi. Bili su to centri brojnog partijskog clanstva i snaznog
uticaja Partije na mase radnih !judi spremnih · da se bore protiv okupacije, ustaskog terora i nasilja. Pored hiljada boraca
koji su otisli u vojne jedinice.Narodnoostobodilacke vojske iz
gradova Hrvatske, u svim su ostajala jaka partijska uporista
ilegalnih radnika medju kojima je bio veliki broj. zena.
Na samom pocetku ustanka u Hrvatskoj zene se
masovno i svuda ukljucuju u borbu protiv okupatora za os!obodjenje zem!je. U mnogim diverzantskim akcijama i napadima
na fasistiCke vojnike ! ustaske glavesine na ulicama Splita, Karlovca, Zagreba i drugih gradova susrecemo zene. One sudjeluju u ·dizanju u zrak zagrebacke telefonske centrale, u likvidaciji pripadnika okupatorskih jedinica \ ustaskih spijuna, a u fabrikama vrse sabotaze, kvare sirovine i strojeve.
Na inicijativu Centratnog komiteta Komunisticke
partije Hrvatske, partijska su rukovodstva vee u prvoj ratnoj
godini u svi!ll dije!ovima Rrvatske dala inicijativu za stvaranje
odbora Antifasistickog fronta zena.
Na citavom podrucju Hrvatske, na os!obodjenoj
i neos[obodjenoj teritoriji, osnivaju se u to vrijeme u okruzima,
kotarima, gradovima, opcinama i selima antifasisticke organizacije. Zene antifasistkinje, okupljene u AF Z-u, svojim radom
(od prikupljanja oruzja, hrane, odjece, sanitetskog i stampar-,.
skog materija!a, prikup!janja podataka o neprijatelju, organlziranja sklonista za ranjene borce i. terenske partijske raclnike
itd., pa do upoznavanja narocla·s ci!jevima NOP-a, njegovog
politiCkog prosvjeci vanja i sucljelovanja u oclborima narodne via, sti) posta!e vazna spona izmedju os!obodjene teritorije i okupiranih krajeva i snazan faktor u konsolidiranju pozadine.
56
O:lbori, odnosno aktivi AntifasistiCkog fronta zena, na okpjliranoj teritoriji imaju i sasvim konkretne zadatke:
snabdijevanje vojske odjecom i sanitetskim materijalom, bojkot neprijateljskog trzista, spremanje bolnicarki za front, brigu
za djecu u ugrozenim predjel.ima, kao i za djecu ilegalaca i
boraca, kurirska stu zba itd. Rad odbora AFZ-a bio je politiiiki u najsirem smislu rijeci, te oni postaju vazan oslonac u politickom radu KPJ i Narodnog fronta. Zbog odlaska muskaraca
u NOV ovi odbori su bill vazna politicka snaga, nosioci politicke aktivnosti r snazan oslonac u organizovanju naroda za barbu.
Od aprilskog sloma do pocetka u8tanka partijska
organizacija u Crnoj Gori povec'iala se sa 1.200 na 1. 800 clanova. Broj clanova Saveza komunisticke omtad·ine uoci ustanka iznosio je oko 5. 000 clanova. I u jedttoj i u drugoj organizaciji
bio je veliki broj zena i djevojaka,
Za vrijeme aprilskog rata zene clanovi Partije
u Crnoj Gori odrzavale su veze sa clanovima Partije koji su
bili na frontu prenoseci im partijsku stampu, proglase i drugi
partijski materijal. Znaeajan su udio Emale u akcijama KPJ na
prikupljanju i sklanjanju oruzja, sanitetskog i drugog materijala za borbu protiv okupatora.
U proglasu, koji je objavljen pocetkom juna 1941.
godine, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandzak
posebno se obraea6 zenama: "Imperijalisticki rat i okupator donijeli su glad vasoj djeci, smrt, zarobljenistvo i odvodjenje u
logore vasih muzeva, brace, sinova, ponizenje vas kao zena ..•
Ustanite u odbranu vase casti, u odbranu zivota vase djece i
povezite vallu borbu sa borbom vasih muzeva, brace, sinova."
Organizovano je nekoliko sanitetskih kurseva za
ob_ezbj edjenje sanitetskog kadra, koje su pohadjale pretezno mtadje zene. Takodje je izvjestan broj om!adinki, clanova KPJ i
SKOJ -a, bio ukljucen u udarne grupe, sa kojima je izvodjena
politicka i vojna nastava, a posebno rukovanje oruzjem.
Poslije.formiranja prol~terskih brigada i povlacenja partizanskih glavnina, krajem .1941. godine, u Crnoj Gori
su ostali Pokrajinski komitet KPJ, okruzni i sreski komiteti,
.57
�Pokrajinski komitet SKOJ-a i izvjestan broj gerilskih grupa, ukupfio oko 700 !judi. Po partijskom zadatku ostao je i izvjestan
broj zena, prije svega clanovi okruznih i sreskih komiteta KPJ,
a zatim i druge. One su imate zadatak da razviju politicku aktivnost u narodu, a po mogucnosti i da organizuju oruzane akcije proti v okupatora i njegovih saradnika. Partijski radnici, odnosno geri.lske gr)lpe, . djelovali su pod vrlo teskim usiovima, izlozeni svakodnevnim progonima od strane okupatora, ootnika i
sepa:t'atiSta:. · Tokom ljeta poginulo je, strijeljano .iii zarobljeno
oko ioo partijskih radnika, a tokom zime, · osobito sa prvim
snijegom, jos priblizno toliko. Medju njima je bilo preko dvadeset zena.
Okupator i njegovi pornagaci .zaveli su surov teror D!!d, pripadnicirna i pristalicania NOP-a. U svim gradovima,
prLcetnickim k01nandama i u opstinskim centrima formirani au
okupatorski, cetnicki ili separatisticki zatvori, a u nekim gra- ·
dovirna, bilo ih je i po nekoliko. Pored logora u Albaniji i u
Italiji; u kojima je bio veliki broj crnogorskih rodoljuba, osnovani sn logori i u Crnoj Gori. Pored okupatorskog suda na Cetinju, pri komandama cetnickih odnosno nacionalistickih odreda ·
ustanovljem su "narodni vojni sudovi'' odnosno· sudovi "za zasti-'
tu naroda'' koji su tokom ljeta i jeseni 1942. godine osudili na
smrt oko 1.400 rodo!jnba. Kroz neprijateljske zatvore i koncentracione logore proi!lo je u toku rata oko 30. 000 stanovnika
Crne Gore. Sarno kroz zatvore u Kolasinu proslo je oko 700, a
kroz logor u Baru - 1.100 zena.
Tvrdjenje b11garskih i italijanskih fasista da je
cilj njihovog ulaska u makedonsku zernljn oslobodjenje od velikosrpskih ugnjetaea, makedonski narod nije nikad prihvatio. ·
PoCinje niz akcija protiv okupatora. U svim su prisutne i zene. Tako se, na primjer, zene Prilepa ukljneuju u veliku akciju pomoci pripadnicima j11goslovenske vojske pri povlacenju.
Sakupljaju medju gradjanirna civilna odijela za vojnike, a od
njih uzimaju uniforrne i oruzje. Na taj naCin se prilepska organizacija odrnah poslije okupacije snabdjela vojniCkim uniforrnama i, sto je jos vaznije, or1,1zjem i municijom.
Masovni..
kar.akter irna i poznata "uskr snja akcija" koju je organizovao
Mjesni komitet KPJ u Kumanovu. To je akcija obezbjedjivanja
58
hrane za jugoslovenske ratne zarobljenike u improvizovanom
vojnom logoru u jednoj od kumanovskih osnovnih skola. U toj
akciji -J3u ucestvovale u ogromnom broju zene. /
J edan od prvih politickih udara koji je okupator
dozivio u Makedoniji bile su protestne demonstracije u Strumici koje je organizovala i vodila Partija. Ulazak bugarskfu fasistickih jedinica u Strumicu, u aprilu 1941. godine, rut zaprepascenje okupatora, docekan je velikom demonstracijom gradjana.
Demonstranti su nosili transparente aa natpisima "Makedonija
Makedoncima" i izvikivali parole protiv okupatora. Okupator je
bio unizen, ali ·iznenadjen i zbunjen, u tom tren11tku nije nista
preduzeo. Medju gradjanima okupljenim u demonstracijama najvise su se ista:kli monopolski radnici i radnice.
U danima kada je bugarska vojska ulazila u Makedoniju pojacana je i proStrena aktivnost odtrora Narodne pornoCt. Oni su radili na stvaranju uslova za smjestaj i cuvanje sve
veceg broja ilegalaca, pronalazenju ilegalnih stanova, stvaranju
rezervnih skladista hrane itd. Qlborima Narodne pomoci naj cesce rukovode istaknute clanice Partije.
Veliki je broj zena angazovan u sabirnim akcijama Narodne pomoci. Osim licnih priloga u hrani, odijelu i u
novcu, one uspijevaju da od patriotskog stanovnistva, koje je i
samo u oskudici, sakupe vece kolicine hrane i raznih predmeta
za potrebe boraca partizanskih odreda i ilegalaca. Zene ucestvuju u pripremanju. hrane, sivenju odijela, pletenju dzempera, carapa i salova, izradi ranaca itd. Moralo se brinuti o bezbjednom uskladistenju hrane i predmeta, kao i oruzja. Cesto su u
njihovim domovima pravljene tajne skrivnice za koje su rEnali
samo odgovorni Clanovi mjesnih komit.eta ili partizanskih vojnih
sta:bova. Takve skrivnice postojale su u svim mjestima od 1941.
godine do kraja rata.
U toku novembra i decembra 1941. godine zbog
neprijateljske nadmocnosti, borci se povtace na ilegalan smjeS....
taj u vece gradove u Ma:kedoniji. Sarno u Velesu, inace jednom
od najvecih prihvatiliSta ilegalaca u toku ostobodilackog rata i
revolucije, bilo je u to vrijeme oko 50 ilegalnih stanova. Takvih stanova je bilo i u Skoplju, Prilepu, Stipu, Koeanima, Strumici i drugirn gradovima. G lavnu brigu o njirna vodile su zene.
59
�One su bdjele da ih okupatcirska pt>licija ne otkrije, odrzavale
vezu izmedju sklonjenih ilegalaoa i rukovodstva, informisale ih
0 dogadjajima, snabdijevale hranom i odjecom, po potrebi organizovale njihova. premjei!itaje.
Poslije napada partizana na policijsku stanicu u
Prilepu policija i vojska tuku i hapse koga nadju na ulici, . pa
je u toku nekoliko Ca.sova broj premla6enih i uhapsenih gradjana, medju kojima i zena, dostigao sest stotina. Masovna hapsenja od oktobra 1941. godine uzimaju jos ville maha. Posljednjih
mj es eci 1941. godine i na samo m pocetku 1942. u Skoplju i
Bitolju na pet prooesa pred prijekim vojnim sudovima osudjeno
je i 19 zena. Teror okupatora govori ! o panic! koja ga je zahvatila. Prema nepotpunim podacima, vojni prijeki sudovi u Makedoniji izrekli su zenama oko 120 presuda na vise godina zatvora, vise od deset smrtnih presuda, ne uzimajuci u obzir broj
interniranih 1 bez suda egzekutirauih zena.
U teilko zazruaenom Beogradu i raakomadanoj
Srbiji od prvog dana. okupa.c!je pocinje neugasivi otpor okupatoru.
Oslanjaju6! se na clanstvo Partije i Saveza komunisticke omladine, na hi!jade rodoljuba spremnih da se bore, pocinju, pod
rukovodstvom Komunisticke part!je, pripreme za ustanak. Beograd; koji je postao centar vojnih, polioijskih, politickih i drugih snaga okupatorske mo6! i nasilja, oentar kvislinsRog aparata, u isto vrijeme bto je i centar revoluoionarnog narodnooalobodilackog pokreta. U njemu je bilo organizovano 400 komunista
od cega 100 zena. Clanova Saveza komunisticke omladine bilo
je 1. 500, od toga polovina djevojaka. Desetine hiljada radnika i
radnica i ostalih gradjana bili su u svakom trenutku spremni da
s e ukljuce u borbu prot! v okupatora i izdajnika.
za k~atko vrijem e organizovani su aktivi zena u
koje su ulazile najsvjesnije zene. Svaka clanioa aktiva radila je
sa grupom od 4 do 5 zena. Na sastancima aktiva prenosene su
direktive Partije, podnoseni izvjestaji o radu i predavani prikupljeni prilozi za Narodnooslobodilacki fond. M edju prvim akcijama bilo je oddavanje sanitetskih teCa.jeva, prikupljanje oruzja · i
sanitetskog materijala, stvaran:te skrivnica, iznalazenje ilegalnih stanova za ilegalce, za sastanke, za stamparije.
60
Zene Beograda su dale veoma veliki doprinos
na podruCju partijske tebnike. Dok nisu proradile prve stamparije, materijal je umnozavan u -stailovhna koje su obezbjedjivale zene clanovi Partije. Avgusta 1941. godine proradita je ilegalna stamparija Centralnog komiteta KPJ u Beogradu.
U siroko razgranatom tehnickom aparatu uglavnom su bile angazovane zene. · Neke su radile u samoj stampariji, a druge obezbjedjivale Stamparski materijal i organizqvale njegovo preno8enje; zenama je bilo povjereno i donosenje
tekstova za stamparije i preno:iiieje gotovog materijala do odredjenih pmktova. One su odrmvale vezu izmedju Pokrajinskog
komiteta KPJ za Srbiju i stamparije. Isto su tako oddava,le vezu izmedju Pokrajinskog komiteta i okruZnih komiteta u unutra8njosti Srbije. Sarno na ovom zadalku bilo je angdovano 13 drugarioa, kurira Pokrajinskog komiteta, koje su tu vezu odrzavale
za sve vrijeme rata. Mnoge od njih su na ovom zadatlgi uhvacene od neprijatelja i zvjerski ubijene. Pale drugarice zaB!jenjivale su nove i uvijek ih je bilo onoliko koliko je bilo i okruznih komiteta Partije. Joi ve6i broj zena odrmvao je kurirske
veze sa partizanskim odredima Sirom Srbije i brojnim partij-'
skim 6elijilma u ·saiiD m gradu.
· Pored mnogih znanih i n eznanih zena koje su
se borile i ginule u Beogradu, u njemu su organizovale rad i
poloZile svoj Zivot za ciljeve radnicke klase i KPJ i narodni heroji: Vukica Mitrovic, Jelena Cetkovi6, Djuka Dinic, Nada Puric i Zaga Malivuk.
Veliki broj zena, clanova Partije, na8ao se po
zadatku Partije na ilegalnom radu u mnogim gradovima i mjestima Srb1je. To je bio odgovoran i teZak rad, rad na svestranom ukljuCivanju naroda u borbu. Prilikom povlaeenja partizanskih !lnaga iz pojedinih mjesta i krajeva ostavljane su drugarice da nastave sa pa.rtijskim radom, da odrZilvaju vezu sa partt~
zanskim jedinicama, i!itabovima i partijskim rukovodstvima.Mnoge su hrabro poginule na tim zadacima.
Od kakvog su znaeaja bile zene u ilegalnom radu govori i pismo Pokrajinskog .komiteta KPJ za Srbiju upuceno
u avgustu mjesecu lMl. godine CkruZnom komitetu Sabac povodom ne veceg stupanja zena l omladinki Srbije u partizanske
odrede:
61
�"Drugarice mogu odlifuo koristiti u odredima
ne samo na drugom poslu, nego i sa puskom u ruci. Ali bi
sada bilo pogresno izvuci iz grada sve drugarice; narocito nekompromitovane i .poslati u sumu."
U jesen 1941. godine,- u vreme kada su fasisticke sile bile na vrhuncu vojnicke sliage, oslobodjen je veliki
deo teritorije u zapadnoj Srbiji: Caeak sa okolinom, Krupanj,
Ljubovija, Loznica i Uzice. Stvorena je jedinstvena u Evropi
slobodna teritorija - Uzicka Republika, koja je preko 60 dana
odolevala zestokim napadima okupatora i njegovih pomagaca.
Centralni. komitet KPJ na celu sa drugom Titom i Vrhovni stab
rukovodili su iz Uzica narodnooslobodilackom borbom naroda
Jugoslavije.
Iz njemackih dokumenata moze se utvrditi da su
oni samo u uzickom kraju streljali, povjeilali ili poslali u logore 1.134 lica. Preko 200 uhvacenih djevojaka i mladica krajem decembra otjerano je na Banjicu, gdj e su neke streljali,.
neki su kasnije izgubili zi\rote u drugim koncentracionim logorima, a samo je mali broj dozivio slobodu,
Kroz prijeki sud, koji je formiran odmah po u:~
lasku Njemaca u Caeak, prvih dana je proslo 320 lica, od kojih vecina osudjena na smrt ili upucena u koncentracione logore.
Sarno u toku 1941. godine u ljubickom i trnavskom srezu Nijemci i njihove sluge ubili su vise od 300 muskaraca, zena i djece.
Ali, ni ovaj nezapamceni teror nije slomio otpor naroda, u kome su znacajnu ulogu imale zene. One su i
pod najvecim terorom nas tavile borbu i postajale nosioci partijskog rada i rada za NOP ·u mnogim mjestima.
Zene i om ladinke iz s vih krajeva Srbij e prihvatale su partijske radnike i partizanske borce, brinule se o njirna, donosile im hranu, odjecu i obucu, sanitetski materijal i
lijekove, njegovale ranjene i bolesne partizane, bile obavjestajci i kuriri, rasturale propagandni materijal, unistavale neprijateljske plakate i letke i bile glavni oslonac Narodnooslobodila ckog pokr eta.
62
Smje~o mozemo reci da se NOP u Srbiji, u ilegalnim uslovima, u prelomnim godinama oslobodilackog rata,
odrzao dobrim dijelom zahvaljujuci masovnom ucescu zena,
njihovoj snala2\ljivosti i prilagodljivosti najtezim uslovima. Znacajnu ulogu u tome odigrao je veliki broj zena sa seta, cije su
kuce bile .. sigurna utociSta partijskim radnicima i borcima. Hi!jade takvih zena borile su se na ovaj nacin protiv okupatora i
izdajnika i zahvaljujuci njima sacuvan je vetiki broj partijskih
sklonista i tehnika, koja je neprekidno radila, dizala moral,
hrabrila narod da istraje u borbi do konacne pobjede.
Ogroman je broj zena neznanih junaka koje prihvataju borce i ranjenike, kriju ih, hrane i peru, postaju njihovi kuriri i vodi Ci, a znaju da se za takav rad ide u logor,
na strijeljanje ili pod cetnicku kamu.
Vidnu ulogu u Narodnoos!obodilaCkom pokretu
Vojvodine, od njegovog pocetka pa do kraja, imale su zene ove Pokrajine.
Posebno su zene bile korisne u pruzanju utocista i skrivanju ilegalaca. U s vakom mjestu ktije je bilo obuhvaceno narodnooslobodilackim pokretom bilo je na desetine kuca
koje su primate ilegalce. Bilo je veoma vazno imati sigurne
kuce, "baze", za sklanjanje partijskih rukovodilaca i aktivista,
za odrzavanje partijskih i skojevskih sastanaka, za smjestaj
oruzja, tehnickog, propagandnog i drugog materijala. U tu svrhu ang"'czovane su lj:uce clanova KPJ i SKQT-a Hi simpatizera na periferiji gracia, u radnickim predgradjima, u seljackom
kraju ili. na salasima i u vinogradima izvan,grada. Svu brigu
oko ilegalaca primate su na sebe uglavnom zene, koje su bile
i najpouzdanija veza izmedju pojedinih ilegalaca. Zene i om!adinke bile su angazovane i u radu na tehnici, gdje se umnozavao propagandni materijal.
Prema nekim podacima, prvih mjeseci ustanka ·
raznim aktivnostima u Petrovgradu (danas Zrenjaninu) je bilo
obuhvaceno oko 300 zena i omladinki. Sarno u ljeto 1941. godine kroz ilegalne sanitetske teeajeve proiilo je oko 40 drugarica.
Tada je doslo do hapilenja, pa su uhapsene i neke polaznice sa
ljekarom koji je rukovodio citavim radom.
63
�Prik.upljanje priloga za partizane od naroda, hila je
vrlq rasirena forma rada u Vojvodini. U tome su prednjacile zene.
Tim radom rukovodila je Sonja Marinkovic, narodni heroj, jedna od
orgailizatora us tanka u Vojvodini. Na tom poslu je pala fasistima u
ruke. Streljana je 31. jula 1941. u grupi od 90 komunis ta i rodoljuba Banata. Na strijeljanju nije dopustila da joj pucajuu ledja. Okrenula se i doviknula nacistickim zlocincima: "Pucajte, ovo su komunisticke grudf'.
Narodnooslobodilacka borba vodjena na vojvodjanskom tlu puna je herojstva i junastva zena, iz redova svih naroda i
narodnosti, kao sto su: Olga Petrov, Ljubica Odadzic, Lidija Aldan,
Klara Fejes, Lukrecija Ankucic i mnoge druge koje su dale zivote
boreci se za slobodu i nove drustvene odnose.
U odborima Narodne pomoci bile su mahom zene.
Stvorena je citava mreza povjerenika ciju su veCinu opet sacinjavale zene i omladinke. Prikupljena sredstva- novae, namirnice, odjeca, lijekovi- namijenjeni su za slanje paketa zatvorenicima i logorasima, za pomoc ilegalcima, za placanje advokata prilikom sudjenja zatvorenicima. Organizacija J:larodne pomoci brinula se za
pronalazenje stanova za ilegalce, za smjestaj prikupljenih namirnica i odjece, kao i tehnickim sredstvima za izvodjenje diverzija. 0
takvim stanovima uglavnom su se brinule zene. U okviru Narodne
pomoci odrzavani su sanitetski tecajevi. Organizovanje ovog posla
prim.ale su na sebe zene-clanovi KPJ, a tecajeve su pohadjale uglav- ,
nom skojevke. Do polovine septembra ove tecajeve zavrsilo'je 50
Novosadjanki.
Zene su prikupljale podatke o ok.upatorskoj vojsci,
o stanovima oficira, o strazama kod pojedinih vojnih objekata.Neposredno pred izlazak prvih vojnih desetina u polje radi paljenja
zita da ne padne u ruke okupatoru, omladinke su izvirljale ima li neprijateljskih vojnika u blizini i kakvo im je naoruzanje.
Tesko je opisati smjelost i dovitljivost zena Vojvodirie, Maeve, Posavine, Semberije i drugih ravnicarskih krajeva
na stvaranju i odrzavanju takozvanih baza, sklonista za ranjeneborce, utocista ilegalaca, privremenih sklonista partizanskih jedinica
pred jaCim neprijateljskim snagama, bazama u kojima je pod zemljom stvarat;ta partizanska stampa itd. Bio je to front na kome su
ratovale hiljade hrabrih seoskih J radnickih zena izlozenih neprestanom teroru okupatorske i kvislinske policije koja nije biralasredstva da prisili zene da odaju sklonista partizana. Pred ocima ovih
64
hrabrih zena oni su ubijali djecu, mucili clanove porodice, izmisljali najstra8nije muke da bi ih prisllili da progovore.
Tesko je nabrojiti i evidentirati sve baze u ovim krajevima. Ali, jedna ce istina ostati zapamcena: da su
glavnu brigu oko ilegalaca i partizana u bazama nosile zenedomacice.· One su ih doceki vale i ispracale, pripremale im
hranu i prale preobuku. Pri nailasku fasista u selo, skri vale
su drugove i kompromitirajuci materijal u sktonista, pazeci ·
da nesto ne ostane napolju, a onda bi hrabro i hladnokrvno stale pred policiljce.
Fasisti su vrsili povremen upad 1:1 slobodna seta praceni blokadama, pljackom, ubijanjem, paljenjem kuca, pa
i bombardovanjem. Jedini zaklon predstavljali su u takvim danima kukuruzna polja i cuvene "haze". Kao sto su se u oruzanim jedinicama borili nasi borci, tako su se junacki drZali i
njihovi kod kuce ••• ·"Pozadina" nije hila samo baza fronta, ona
se aktivno borila ••• U "pozadini" se ginulo kao na frontu ••• " pise Jovan Veselinov Zarko, tada sekretar Pokrajinskog komiteta za Voj vodinu.
I na Kosovu su ogroman znacaj imale haze i
sklonista po kucama, sto je omogucavalo ilegalcima rad, odrzavanje sastanaka, stvaranje tehnike za stampanje radio-vijesti
i drugih materijala.
·
Joii krajem juna 1941. godine partijska organiza'cija organizovala je slusanje, umnozavanje i · raznosenj¢ radio-vijesti. U pocetku su prepisivane rukom, a kasnije kucane na
masini i izvlacene na presi. Vijesti su radjene svakog dana na
srpskom, a u Prizrenu i Djakovici i na albanskom jeziku, dok
je u ostalim krajevima to bilo povremeno. a?ored vijesti Moskve, Limdona, "Slobodne Jugoslavije" i dr., o situaciji na frontovima donosile su !tomentare o situaciji u nasoj zemlji, posebno na Kosovu, upozoravale kada se priprema hapsenje itd. Po
vijesti je dolazio odredjen broj drugova i drugarica, prenosio
na punktove po rejonima, a odatle su ih drugi prenosili na citanje u kuce pripadnika Narodnooslobodilackog pokref:!!;. Citane
su svakodnevno clanovima jedne ili vise porodica na manjim ili
vecim skupovima iii pojedinacno. Za vrijeme tih skupova strazarili su omle.dina, zene i pioniri. Vijesti su nosene i po selima.
65
�Prenosenje vijesti uglavnoni su obavljale skojevke, zene i pioniri• organizovano, tacno i uredno. Na presi su radjeni i programf i proglasi CK i drugi materijali.
Tehnika i njeni dijelovi povremeno su sklanjani
i radili su u pojedinim selima. I u najtezim danima u blokadama i racijama, u dubokoj ilegalnosti, zahvaljujuci brizi zena
koje su je cuvale i obezbjedjivale tehnika je radila. Zbog toga,
iako su kuce blokirane i pretresane, !judi hapseni, materijal
na vrijeme sklanjan, nije padao u ruke neprijatelju. Ovo je bilo od velikog znacaja za partijsku organizaciju Kosova. U selima su radi nesmetanog odrzavanja sastanaka organizacija, komiteta KPJ, SKOJ-a i drugih, zene cuvale strazu, otkrivale neprijateljske spijune itd.
Pored odrzavanja veze izmedju partijskih i drugih organizacija, obavljanja kurirskih zadataka u gradovima i u
selima u Oblasti, sa partizanskim odredima, odrzavane su veze
i prenosen partijski materijal u Srbiju, Crnu Goru i u Albaniju.
Zene koje su obavljale kurirske zadatke znale su sadrzaj poste
koju su prenosile i u slucaju provale i opasnosti od neprijatelja
mogle su ga prenijeti usmeno. Odigrale su veliku ulogu u prenosenju oruzja i dr. u dzakovima zita, vune, u slami, sijenu
itd.,. pisanog matei:-ijala u hljebu, hrani, pisama u vesu, carapama, opancima itd.
U orgauizaciji SKOJ-a bio je zuatan broj omladinki. Tako je, na primjer, krajem 1942. godine broj clanova
SKOJ-a na Kosovn iznosio 2. 000, medju kojima je bilo vise od
·peUne omladinki.
Akcije omladine, sijeiienje bandera, preuosenje
vijesti, materijala, oruzja, hrane, prikupljanje pomoci za NOB
su bile nmas'ovne i organho vane. Omladinke sn prikupljale materijalnu pomoc za NOP, sakrivale ilegalce, prebacivale oruzje
i drugi materijal, odrzavale vezu i radile na okupljanju zena i
omladine za NOP, formirale baze itd.
Okupatorsko-ustaska politika istrebljivanja komunista i antifasista, pokrstavanja.., iseljavanja srpskog naroda iz
Bosne i Hercegovine, progoni Jevreja, osnivanje konceutracionih logora u koje su slani Srbi, Jevreji, Cigani, a isto tako i
66
gradjani koji sus e protivili g~nocidu, stvorila je i u Bosni i
Herc~ovini osjecaj nesigurnosti kod svih gTadjiina, zelju kod
svih !judi koji zele da zive posteno i u skladu sa ljudskom savjescu da se distanciraju od bezumnih zlocina fasista. Prognaili
Srbi i Jevreji ostavljali su. kod svojih hrvatskih i muslimanskih
prijatelja i komsija stvari. od vrijeduosti odlaze6l u neizvjesnost. U .kuc.ama Hrvata i Muslimana sklanjali su se od nocnih
racija, pred vozovima koji su odvlacili prognane stajali su, nijemi i ogorceni, njihovi prijatelji druge uacije, sagtedavajuci
svu strahotu koja je snasla njihovu domovinu. U isto vrijeme
okupator i ustaska. vlast pozivaju Hrvate i Muslimane u svoje
vojne formacije, agituju za odlazak na Istocni frpnt, traze radnu snagu za njemacke fabrike, njemacki vojnici za bezvrijedne
njemacke marke kupriju posljednje zalille robe, svode 2;ivot gradjana na oskudna i neredovna sljedovanja, imovinsku i zivotnu
. neitigurnos t.
Ni prisilni rad na koji okupatori i ustase salju
njihovu djecu, autifasisticki orijentisanu, ni zatvori iz kojih dopiru krici zrtava, ni koncentracioni logori kojih je sve vise i
u kojima je sve vise pripadnika i takozvanih privilegisanih nacija, ne mogu sprijeciti da se hiljade gradjana Bosne i Hercegovina oda.zovu pozivu Komunisticke partij e u borbu protiv fasistickih okupatora i njihovih slugu.
Partijske i skojevske organizacije u gradovima'
oslonjene na hiljade antifasista predstavljaju snazno uporiilte
pripremlJ. za oruzani us tanak u Bosni i Hercegovini~ U tom pddjednako ueestvuju Hrvati, Srbi i Muslimani s'vjesni svoje zajed~
nicke sudblne, komunisti; · spremni da dadnu i zi vot u ovom presudnom boju u istoriji naroda Bosne i Hercegovina. Medju njima je stotine zeua Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Tuzle, Bihaca, Prijedora i drugih gradova, varosica i sela sirom Bosne
i Hercegovina. One su sekretari I clanovi mjesnih komiteta KPJ
ili Saveza komunisti&e omladine, kuriri koji prenose ilegainu
postu i partijsku stampu, one sakupljaju oruzje i municiju, sa-'
nitetski materijal, njima prognani gradjani ostavljaju radio-aparate za potrebe partizanske stampe, one organizuju slanje hrane
u zatvore, paketa ii logore, kilpe podatke od prisilno mobilisanih domobrana o rasporedu neprijateljskih snaga, brojnom stanju kasarni i naoruzanju itd, V ecina il~aluih partijskih radnica
67
�u Bosni i Hercegovini nosila je zar i feredzu, zivjele su pod
tudJim imenima, jer ih je trazila policija. Zbog toga su ustaske vlasti pripremale naredbu o ukidanju zara, smatrajuCi da
ce tako lakse uci u trag ilegalcima.
Tesko je iz masovnog herojizma i stradanja izdvajati pojedince, ali cemo navesti nekoliko primjera. U Prijedoru je sekretar Mjesnog komiteta KPJ bila Mira Cikota. Pored ostalog, njoj pripada zasluga da je dosla do poclataka o
vojnim snagama i ciljevima neprijatelja, sto je uveliko olaksalo oslobodjenje Prijedora od strane Narodnooslobodilacke vojske 1942. godine. Fasisti su je uhvatili za vrijeme ofanzive na
Kozar! i javno Objesili u Prijedoru.
U Sarajevu je streljana jedna ocl najpoznatijih
komunistkinja Bosne i Hercegovina, studentkinja Beogradskog univerziteta Radojka Lakic, iz Bijeljine. Na listu papira pripremljenom da prim! njeno priznanje i podatke o ilegalnom pokretu
- ostala je samo mrlja njene krvi. Strijeljana je nakon clugog
mucenja u zatvoru, a da nije izgovorila nijedno ime i nijedan
podatak. Proglasena je za narodnog heroja.
U Banja Luci su za sve. vrijeme rata partijskom
organizacijom rukovodile zene. Jedna od najistaknutijih aktivistkinja banjalucke organizacije bila je Vahida Maglajlic. Postovana i ugledna u svom rodnom gradu, ona je sav svoj ugled stavila u sluzbu pokreta. U stotine banjaluckih kuca smjestala je ilegalce, organizovala slanje paketa u zatvore i logore, sakupljala municiju, radio-aparate, papir, sanitetski materijal i drugo za partizane itcl. Uspjela je da pobjegne iz zatvora kada je
uhapsena. Poginula je za vrijeme cetvrte neprijateljske ofanzive 1943. godine. Proglasena je za narodnog heroja.
Mostar spada medju gradove Bosne i Hercegovina gdj e je masovnost ilegalnog pokreta bila snazno izrazena.
Dovoljno je istaci jedan primjer. Poslije pete neprijateljske ofanzi ve u okupirani Mos tar je doslo ilegalno preko 60 boraca
Mostarskog bataljona, medju kojima je bilo dosta ranjenika i
bolesn!ka. Oni su smjesteni po kucama mostarskih rodoljuba,
organizovana je lijecnicka njega, a da nijedan partizan nije prokazan.
68
Primjer nedjeljivosti osldbodjene i okupirane
teritorije, jedinstva naroda i njegove organizovanosti predstavlja svakako i neprestani priliv novih boraca !z gradova u redove Narodnoostobodilacke vojske. Punktove na periferiji grada
odr:Zavale su u mnogo stueajeva zene obezbjedjujuci prolaze po,-ed neprijateljskih straza i osiguravajuci podatke o kretanju neprijatelja.
Na tom frontu ilegalnog rada palo je mnogo · zrtava iz redova zena i djevojaka. Okrvavljeni zidovi zatvora bill
su nijemi svjedoci mucenja da bi se iznudila priznanja od uhapsenih.
Iz Bosne. i Hercegovine 9. 057 zena deportovane
su kao politick! osucljenici ill saradnici Narodnooslobodilackog
pokreta u koncentracione logore. Ocl toga broja 3. 263 zene su
ubijene Hi su umrle od glad! i bolesti.
"JA SE PONOSIM STO STOJIM NA
CELU ARMIJE U KOJOJ IMA OGROMAN BROJ ZENA" - TITO
"·
Zene su u vojsci bile borci, radile u sanitetu,
vrsile partijske i politicke funkcije. One su ugled i cinove u Armiji sticale hrabroscu, istrajnoscu i visokom vojnickom disciplinom. U samom pocetku us tanka u nekim krajevi na bilo je dilema o tome da li zene mogu i cla li su sposobne da budu vojnici. 0 tome svjedoCi i clanak u "Proleteru", organu Central- ·
nog komiteta KPJ od marta 1941. godine:
"K 9d mnogih nasih par tijaca pos toje neka nezadnjacka i nakaradna gledista - da zene ne mogu ucestvovati sa
oruzjem ti borbi, da one ne treba da vrse razne funkcije u stabovima ltd. To su gledista pete kolone koja hoce cla onemoguci
aktivno ucestvovanje zena u borbi. •• Zene su dosad dokazale
da su is to tako sposobne snoaltl sve teskoce partl zanskog ratovanja kao . i muskarci... Zato treba ~rna omoguciti puno uce:~~
see u toj borbi kao i muskarctma."-1 :£'roleter". mart-aprill942).
69
•
�sa ranjenicima poginula Jelka Tepavcevic i dr. Seljanka Darinka Radovic· imala je u svojoj kuCi zemunicu za ranjene partizane. Ni bljesak cetnicke kame nad glavom njenih kceri Radmile i Stanke nije je pokolebao da oda ranjenike. I ona je zaklana. Ovako je prosla i seljanka Sofija Ristic na cijem su imanju iskopane tri zemunice za rapjenike. Iako je imala petoro
djece o kojima je sam a brinula, jer joj j e muz poginuo, nije
htjela da prizna da bilo sta zna o partizanima. Jana Kocic je
objesena o verige u odzaku kad nije htjela da otkrije skloniste
u kome su bili ranjenici, a Ljubicu Ljubic u cijoj je kuci bila
bolnica, fasisti su strijeljali, a zatim mrtvu iskasapili, jer ni
ona nije htjela nista da kaze. Ovako je ginulo be·zbroj zena sirom Srbije.
Spremnost i zelju zena da se bore sa oruzJem
u ruci izrazio je u svojim dokumentima i Vrhovni stab Narodnooslobodilacke vojske. U svojoj naredbi o izradi spiskova vojnih obveznika, Vrhovni stab odlueuje da se u njih moraju uvesti i imena zena od 17 do 45 godina koje se dobrovoljno jave u
redove boraca.
Vee u vrijeme formiranja partizanskih odreda,
u ljeto 1941. godine, u njihove redove stupilo je, na primjer,
preko 50 drugarica iz Beograda.
Drugarice koje su se povukle sa partizanskim
jedinicama za Sandzak usle su u sastav novof-Jrmiranih jedinica.
U proleterskim i drugim brig adam a nalazilo se nekoliko s tot ina
zena Srbije. One su prosle slavni put ovih brigada i borile su
se na svim bojistima Jugoslavije sireci bratstvo i jedonstvo. Sarno u sastavu Prve i Druge proleterske brigade, prilikom njihovog formiranja bilo je preko ioo zena-boraca iz Srbije, od
kojih je skoro polovina izginula. Medju njima je i nekoliko zena narodnih heroja.
Prva neprijateljska ofanziva na slobodnu teritoriju u Srbiji otpocela je krajem septembra 1941. godine. Pod
pritiskom daleko nadmocnijih okupatorskih snaga potpomognutih
domacim izdajnicima, partizanski odredi su se morali povlaciti.
Padom slobodne teritorije u Srbiji, krajem novembra 1941. godine, za tamosnje stanovnistvo nastali su teski
i neizvjesni dani. Petog decembra 1941. godine njemacki vojni
zapovjednik za Srbiju uputio je zapovjedniku oruzanih snaga na ~~·
Jugoistoku izvjestaj u kome, pored ostalog, stoji: "Nameravamo
da se tokom zime preko specijalnih komandi, uz sadejstvo trupa
izvrsi proveravanje celokupnog stanovnistva u predelima ustanka.
Bice s treljan svaki onaj za koga se utvrdi da je ucestvovao u
ustanku. Izgleda da nije celishodno da ovi !judi ostanu u Srbiji
juzno od Dun'\va ... '' Bas u tim danima zene ispoljavaju ogromnu hrabrost. BOre se sa puskom u ruci braneci svoje domove
kao sto to cine Persa Lazarevic i Vlahinja Kruna Lazarevic i
mnoge druge zene. Djevojcica yukica Stankovic,da ne bi pala u
ruke neprijatelja, ubija se posljednjim metkom. Marija Vasiljevic nije htjela da napusti teske ranjenike koje je njegovala, pa
su je neprijatelji streljali zajedno sa njima. Tako je zajedno
70
Za centralnu Srbiju je karakteristicno to sto su
se na ovoj teritoriji obnavljali i odrzali partizanski odredi za
sve vrijerhe rata. U njihsu se ukljucivali gradjani i gradjanke
okupiranih gradova kada im je, zbog ucesca u akcijama, prijetila opasnost da budu uhapseni. Sarno u. jednom takvom odredu
bilo je 60 zena.
U cetiri odreda koji su nakon ove ofanzive for~
mirani, samo na leskovackom terenu stupilo je preko 200 zena.
Prve zene sa Kosova otisle su u partizanske
odrede jos jula 1941. godine.
Pocetkom oktobra 1941. godine je formiran Pozadinski partizansk1 odred sa 750 boraca u pet bataljona. U
vrijeme formiranja u Odred nisu primane drugarice, ali su krajem godine sve zene clani>vi KPJ usle u sastav Oireda, a kasnije i druge pripadnice pi:Jkreta. Partizanske zakletve polagane
su na skupovima u pojedinim kucama.
.,~.
u odredu su organizovani teorijski i prakti cni
kursevi vojne obuke i sanitetski tecajevi. Kroz ove kurseve proiile su sve drugarice pripadnice Odreda.
Do kraja 1941. godine i u Pristini i u selima
graeanickog sreza formirane su pozadinske vojne desetine ·u kojima je takodje bilo dosta zena i djevojaka.
Drugarice sa Kosova koje su se spasile iz zatvora i
logora i veliki dio onih kojima je prijetilo hapsenje, odlazile su u
71
�partizane. A progoni i hapilenja bili su s vakodnevni. Sarno iz
PeCi u 1942. godini bilo je internirano oko 2. 000 [judi i zena.
Veliki broj drugarica prosao je zatvore u zemlji, logore u Albaniji i u Italiji. Ne stigavsi do internacije i logora, neke su
strijeljane u zatvol-ima. Isticemo samo neke. Medju oko 40
komunista, od cega 8 drugarica, uhapsenih 19. maja 1942. godine, bila je i Slovenka Silvira Tomasini, predratni clan KPJ i
profesor· gimnazije. Mucena je svakog dana u zatvoru. Zbog r:
svog herojskog drzanja, proglasena je za narodnog heroja.Sredinom marta 1943. godine je takodje uhapsena Jovanka Radivojevi6, clan KPJ od aprila 1941. godine, studentkinja. Mucena, polornljenih ruku i nogu, ostala je vjerna partijskoj zakletvi.Strijeljali su je gestapovci. I ona je proglaiiena za narodnog heroja. U martu 1944. godine su vrsena vjesanja i strijeljanja. Medju 12 obje6enih bila je i 16-goc)iiinja Ganimet Terbesi. Veliki
broj zena Kosova dao je zivot za slobodu. Veliki je broj majki koje su izguhile po jedno, dvoje, pa i troje i cetvoro djece.
Ucesce Makedonki u narodnooslobodi!ackom ratu
je bilo vrlo masovno. Zelja da se postane partizanka u ono vrijeme zivi u hiljadama mladih djevojaka i zena - prista!ica narodnooslobodilacke borbe. Nije slucajno u to vrijeme nikla paznata partizanska pjesma u kojoj djevojke kazu:
"Zbogom vek, proiitavaj rode moj,
jas odam vo boj!"
Pjesma ispjevana zeni-borcu, njenoj neustrasivosti i odlucnosti u borbi protiv neprljatelja, kakva je pjesma o
Elpidi Karamandi, munjevitom brzinom se siri i postaje popularna. Elpida Karamandi, studentkinja iz Bitolja, clan KPJ od
1941. godine, jedna od organizatorki zena u os lobodilackom pokretu u svom gradu, tesko je ranjena 3. maja 1942. godine kao
borac Bitoljskog partizanskog odreda u borbi sa bugarskim okupatorima. Elpidu su okupatorski vojnici vezali za dvokolicu i
tako dovukli u prvo selo. Seljaci, dotjerani da bl bi!i zaplaseni
ovim prizorom, prieaju da je pjevala sve dok nije izdahnula.
Herojska i mucenicka je smrt skopske partizalll"
ke Nevene Georgijeve Dunje, koja se borila u Prvom skopskom
odredu. U borbi koju je njena ceta vodila sa bugarskim fasistima 6. decembra 1942. godine, ona je tesko ranjena i zarobljena.
72
Fasisti su joj zivoj odsjekli glavu i nose6i je po 11eleskim selima, pokazivali narodu da bi sijali strah. Jedna seljanka izdvojila se iz redova na silu prikupljenih mestana, uzela iznenadjenom krvoloku Dunjinu glavu i poljubivsi je pocela da zapjeva: "Kazi mi, kerko, lepoto moja, koju li majku danas rasplaka ••• "
Jedanaestog oktobra 1943. godlne formirana je
Prva makedonsko-kosovska brigada. U njoj su bila i dva bataljona Srba, Albanaca i Crnogoraca sa Kosova, kao i ceta Slovenaca. Taka je ova brigada bila simbol bratstva i jedinstva
naroda. Njen politick! komesar bila je zena.
Zenama borcima sa Kosova koje su se borile
na teritoriji Makedonije djevojke-seljanke iz Debarca podigle
su neizbrisiv spomenik u svojoj pjesmi o Milevi Kosovarki,
koja se ubrzo pocela pjevati po cijeloj Makedoniji.
Medju borcima Prve makedonsko-kosovske udarne brigade u prvim redovima nalazi se i Estreja Ovadja Mara.
Mara je prosla skoro cijelu Makedonlju kroz bitke spasavaju6i
i njegujuci ranjene partizan e. Poginula je 1. septembra 1944.
godine u bici sa bugarskom faSistickom vojskom kao politick!
komesar Sedme brigade.
U Trecoj makedonskoj narodnooslobodi!ackoj udarnoj brigadi borila se Vera Joci6, Srpkinja. Nalazila se na
duznosti politickog komesara batatjona kada je smrtno ranjena.
0 njenoj hrabrosti -; odanosti borbi napisao je poznati· makedonski pjesnik jednu od najljepsih lirskih pjesama "Ljubav".
Na predlog Makedonije, proglasena je za narodnog heroja.
U pro!jecnoj ofanzivi izgubila je zivot Vera Trajkova Kotorka iz Kumanova, ucenica VII razreda girnnazije. Bila je borac Karposovskog bataljona. U pocetku bolnicarka i politick! delegat u vodu, pos[lj;:; pokazane hrabrosti postaje politick! komesar cete. Poginula je u jurisu na fasisticka utvrdjenja.
Za slobodu Makedonije data je svoj zivot i mlada Albanka iz Debra, narodni heroj Ibl Palikuca. Braneci odstupanje jednog dijela svoga bataljona, poginula je 22.septembra
1944. godinc.,
73
�Zene u Egejskoj Makedoniji ukljucile su se jos
1940. godine u Antifailisticki pokret koji se razvijao pod parolom: "Domaci fasizam je tezak - tudji jos gori".
Masovno ukljuoivanje zena iz seta i gradova pocelo je 1941. godine, kada su zene Makedonke, kao uostalom i
Makedonci iz Egejske Makedonije, masovno s tupale u jedinice
KLAS-a,. F AM-a, zatim u partijske i omladinske organizacije
i zenske pozadinske organizacije.
U redovima Narodnooslobodilacke vojske ucestvo-
valo je 5. 752 zene iz Makedonije, od toga je poginulo 306. Nosioci "Spomenice 1941" su 127 drugarica, a sedam ih je odlikovano ordenom Narodnog heroja Jugoslavije.
U vojvodjanskim brigadama i odredima bilo je
bataljona u kojima su trecinu borackog sastava cinile zene i
djevojke. Nije bila rijetkost, narocito u sremskim selima, da
se iskupi po pedeset djevojaka i zajednicki krenu u Narodnooslobodilacku vojsku. Dojul!erasnje poljoprivredne radnice, domacice, djevojkc stasale za udaju i materinstvo, kretale su tamo
gdje ih je zvala svijest i rodoljublje. Za kratko vrijeme one
su ovladale osnovnim vojnim znanjima' i vjestinama i izravnavale se po vojnickoj hrabrosti i umjesnos ti sa svojim drugovima.
Mnoge su bile komandiri, vodnici, pclliti cki komesari, partijski
rukovodioci.
nu drugarica. ·
"
Sa sumnjom se gledalo na borbenu vjesti-
Na putu kroz Kordun, nasa II partizanska
udarna brigada u cijem je sas tavu bila i ceta om ladinki, sukobila se s jakim neprijateljskim motorizovanim, tenkovskim i
pjesadijskim snagama.
U borbi koja se razvila, mlade partizanke, za-
jedno sa svojim drugovima-partizanima, neustrasivo su jurisale na neprijateljsku konjicu, kamione, pa cak i tenkove."
U septembru 1942. godine formirane su jos dvi. je zenske cete. Godine 1942. 200 omladinki i zena odlazi u IV,
V i XI kordun~ku brigadu. U VI slavonskom korpusu od prvog
dana us tanka do oslobodj enja borilo se oko 1. 6 70 zena. Sedamnaesta slavonska bri!Jada imala je vise od 200 drugarica, Prerna podacima iz aprila 1943. godine, u XVI omladinskoj NObrir ..,
gadi bile su 83 zene, a XVII NO brigada brojila je u maju iste godine oko 250 zena pa su je cesto nazivali "zenska brigada".
U isto vrijeme (maj 1943. godine) u XVI diviziji NOVH nalazi
se 95 zena.
U I dalmatinskoj proleterskoj brigadi bilo je, u
toku rata, oko 130 zena, a u XIX diviziji 258 zena. U X zagrebackom korpusu bilo je u 32. diviziji 130 zena, a u 33. div iziji 107 zena.
'
U Hrvatskoj nije bilo odreda, brigade ni takvog
kraja u kome se nije borio sa oruzjem u ruci veliki broj zena.
Sesta licka divizija !mala je u svojim redovima vise od 600 zena-boraca, mitraljezaca, bolnicarki, vojnih i politickih rukovodilaca, koje su prosle sav njezin teSki i slavni put kroz Liku,
Bosnu, Srem itd.
U toku 1942. godine pocinju se formirati zenske
part!zanske cete sastavljene uglavnom od om ladinki. Prva zenaka ceta formirana je 25. avgusta 1942. godine. Omladinske
zenske cete prosle su kroz jednomjesecni vojno-politicki kurs.
Poslije prvih borbi u kojima je sudjelovala ceta om!adinki, u
clanku "Partizanke u borbi" ("Udarnik", glasilo udarne brigade
I operativne zone Hrvatske, iz 1942. godine) pise izmedju ostalog:
·
74
Oko 1.200 zena u Hrvatskoj nosioci su "Partizanske spomenice 1941", od ukupnog broja ratnih vojnih invalids u Hrvatskoj 46% su zene, a prema anketi od 1964. godine
od ukupnog broja ucesnika NOB (329. 570) 113.344 bile su zene
ili izrazeno u proc enti rna 34%.
Sedamnaest zena u Hrvatskoj proglaileno je za
narodnog heroja.
U Crnoj Gori je krajem 1941. godine u bataljonu "Jole Piletic" bilo 125 partizanki. Pocetkom 1942. godine
partizansku zakletvu polozilo je jos 148 zena.
Prilikom formiranja udarnih bataljona (tokom aprila i pocetkom maja 1942. godine) u njih stnpa 160 partizanki.
75
�Omladinskt udarni bataljon; na primjer, imao je u svom sastavu 20 procenata omladinki.
Kada je 17. juna 1942. godine formirana IV
crnogorska brigada u njenom sastavu bilo je 1. 000 boraca, a
od toga 200 zena. Na dan formiranja V crnogorska je imala
560 boraca, od toga 60 zena. Pocetkom maja IV sandzacka brigada imala je 471 borca, od cega 40 zena.
U zavrsnim operacijama za oslobodjenje zemlje
ucestvovalo je 2.108 zena iz erne Gore. U narodnooslobodilackom ratu poginulo je 483, strijeljano i objeseno 1. 804 Crnogorke, a u neprijateljskim zatvorima i logorima umrlo je 268 zena.
Za izvanredne zasluge i hrabrost pokazane u ratu, osam Crnogorki je odlikovano Ordenom narodnog heroja.
Trebalo bi navesti vrlo mnogo imena, cak i ako
bismo govorilt ilamo o mrtvim drugaricama koje su u svim krajevima Slovenije polozile svoje zi vote u temelje oslobodjenja i
suverenosti svog naroda.
Da navedemo samo nekoliko primjera. Narodni
heroj Pavla Mede Katarina, tekstilna radnica, hrabro je poginula u januaru 1943. godine kao komandir zenskog voda Pohorskog
bataljona, koji je, poslije duge i ogorcene borbe s njemackim
okupatorom na Pohorju, u Stajerskoj, izginuo do posljednjeg covjeka.
Pored nje; .· junacki su poginule u teskim borbama narodni heroj Mihaela Skapin - Drina, seoska djevojka iz okoline Sezane u Slovenackom primorju kao politkomesar bataljona, narodni heroj Milka Sobar - Natasa, seoska djevojka iz Bele krajine u probijanju italijanskog obruca i narodni heroj Majda Silc iz Ljubljane, koja j e poginula u Do lenjskoj.
Nada Zagar, kcerka poginulog komandanta gorenjskih partizana, pala je u Ljubljani 1942. godine u ruke okupatora zajedno sa dve sestre i majkom. Sve cetiri podvrgnute su
najnecovjecnijem mucenju. Nada, koja se u septembru 1943. godine oslobodila iz italijanskog zatvora, odmah se ukljucila u Italiji u prekomorske brigade i na putu prema domovini junacki
poginula kao brigadni sekretar SKOJ-a u borbaima kod Knina,
1944. godine.
76
Narodni heroj Majda Vrhovnik - Lojzka iz Ljubljane, student medicine i Clan KP Slovenije od 1940. godine,
bfl:a je do 1944. godine u Ljubljani kurir i radnica u ilegalnim
tehnikama i stamparijama. Poslije toga otisla je, na vlastitu zelju, na politicki rad u Slovenacku Korusku (danas u Austriji).
U februaru 1945. godine u Celovcu Gestapo je uhapsio, strasno
su je mucili, a nije izdala ni jednu rijec. Drugog maja 1945 ..
godine odveli su je iz zatvora .u nepoznatom pravcu.
"
Narodni heroj Kuclar Antonija, seoska domacica
iz okoline Ljubljane, majka desetoro djece vee u pocetku 1941.
godine sakuplja i prenosi oruzje i daje cijelu svoju kucu na koristenje partizanima i aktivistima Osvobodilne fronte. u borbama maja 1942. godine hranila je cijelu partizansku jedinicu.Avgu~ta 1942, kada su italijanski vojnici upali u .selo, njenog muza su strijeljali, kucu spalili, sva njezina djeca otisla su u
partizane, a nju su uhapsili i strijeljali •. Pet njezinih sinova palo je u partizanima.
U ljubljanskim zatvorima ubijeno je mnogo zena
za vrijeme italijanske i njemacke okupacije. Medju njima su i
aktivistkinja OF Malci Belie, profesor Vida Janezic, clanica
vise rejonskih odbora OF, radnica i kurirka Povjerenistva CK
KP Slovenije za Ljubljanu Zora Begancin - Marija i tekstilna
radnica, clan Okruznog komiteta KP za Ljubljanu Marija VajS!
- Darija, a· nekima se izgubio svaki trag. Tri od njih su narod~
ni heroji.
Njemackf okupator u gradu Trstu i okolini progonia je antifasiste najsurovijim metodama. Poznato je, na primjer, strijeljanje i vjesanje talaca u ulici Gega aprila 1944.godine. Medju 50 zrtava bilo je pet zena, tri Slovenke i dvije Italijanke. U takozvanoj "Rizarni", u predgradju Trsta, u krematorijumu, jedinom u tom dijelu Evrope, spaljeno je vise od tri
hiljade !judi i zena iz svih evropskfh zemalja, a medju njima
su takodje brojne ilene, Slovenke i Italijanke, iz Trsta i okoline.
U Koruskoj (dams u Austriji) podrucju koje je bilo najblize jezgru Njemacke, jos u aprilu 1942. godine ise!jeno
je u Njemacku 160 slovenackih porodica. Medju mnogim poginulim iz tog podrucja u januaru 1945. objesene su u Gracu mati i
kci Micejev">.
77
�U sjeveroistocnom podrucju Slovenije, okupiranoiiJ od Madjara, u Prekomurju, pale au takodje zene, medju
njima Zora Rupena - Katja iz Dolenjske, Vida Petje iz Celja,
koje au radile politick! na tom terenu.
Tesko je do kraja utvrditi ko!iko se zena borilo
iii poginulo u oruzanim borbama s okupatorom u partizanskim
jedinicama Slovenije, koliko je bi!o pozrtvovanih bolniearki, bombasa i boraca sa puskom u ruci, boraca prekomorskih brigada,
koje su usle u borbu Cim su se spasi!e fasistickih zatvora i logora. Podaci kao sto su: 21 zena od 1.75 narodnih heroja S!ovenije i 318 od 1. 811 nosi!aca "Partizanske filpomenice 1941" dokazuju mnogobrojno ucesee zena medju prvoborcima i organizai;torima OF i NOB. Od 21 zene-narodnih heroja - 16 njih je poginulo, 7 u borbama u partizanskim jedinicama, a 9 na izvrsava-.
nju politi ckih zadataka.
,
U Brigadama i partizanskim odredima Jugoslavije bodlo se 11.838 zena iz Bosne i Hercegovina, od kojih je po..:
ginulo 1. 787.
Vee u jesen 1941. godine 30 djevojaka samo iz
dva sela drvarske opstine proslo je kroz vojnu obuku. Prva zena
narodni heroj Jugoslavije je mlada seljanka Marija Bursae iz sela Kamenice u blizini Drvara. Bi!a je borac, bombas u Desetoj
krajiiikoj narodnooslobodilackoj udarnoj brigadi. Iz ove opstine
je i narodni heroj Danica Materie. Zarobljena je, tesko ranjena,
dok je svojoj ceti vatrom stitila odstupniou. Strijeljali su je fasisti. Mi!ka Bosnie je_ treea zena-heroj iz ove opstine. Poginula
je junacki za vrijeme njemackog desanta na Drvar u maju 1944.
godine. Imala je svega 17 godina.
U Podgrmeeu, u Bosanskoj krajini, jos u pocetku ustanka 1942. godine, organizovani su vojno-po!iticki .kursevi
na kojima su mlad!Ci i djevojke osposobljavani za borbu u redovima Narodnooslobodi!acke vojske. Kroz ove kurseve proslo je
do 1943. godine oko 250 djevojaka.
·
·
Iz opstine Livno u toku rata otislo je 200 zena i
djevojaka u razne brigade pri!ikom njihqvog prolaska na ovu teritoriju. Oko 60 mladih muslimanskih djevojaka iz ove opstine
bile su bore! hercegovacke brigacJ.e.
78
Za vrijeme neprijateljske ofanzive na Kozari
1942. godine · u kojoj je ucestvovalo preko 70.000 fasistiCkih vojnika protiv 3. 500 partizana~ svaki muskarac, svaka zena, omladina bi!i su neposredni ucesnici bitke. Iza pojedinih partizanskih ceta stajale su cete djevojaka spremne da prihyate oruzje
iz ruku poginu!ih iii ranjenih partizaml.
Sirom zemlje odjeknuo je pok!ik mlade djevojke
ispod Kozare, Nene Bokanove. Nju su zarobili faSisti i pove!i
je sa sobom. U trenutku kada su prolazili most na rijeoi Uni,
jedan od fasista je rekao: "Sedam godina smrdice Kozara' od va-?
sih ljeseva." Nena se odjednom istrgla iz njiho.vih r1,1kn i skacuci preko ograde mosta u rijeku, viknula: "Sedam stotina godina pjevaee se slava Kozare."
Za vrijeme vazdusnog desanta na Drvar u maju
1944. godine koga su izvrsi!i njema~ki okupatori sa ciljem da
uniste Vrhovni stab Narodnoosloboditacke vojske i druga Tita,u
borbenim redovima otpora, osim oruzanih j edinica, nasao se H
tav narod, Svaka ulica bila je bojno polje, svaka knea uporiste
partizans. Ogromna tehniCka nadmoe neprijatelja pokazala se
nemocnom pred svijeseu i borbenosti naroda. "Gdje su partizan!? Gdje je Tito?" - . Jspitiva!i su njemacki oficiri i gestapov.:.
ci tukuei zene, ubijajuei djecu na njihove oci, paleei kuce; Nijedl;ln glas nije odgovorio, ni jedna ruka nije se podigla u pravcu Titove pecine, za koju su znala i najmanja djeca Drvarske
do!ine. U ovom gradu, proglasenom gradom-herojem, medju
mnogobrojnim zrtvama nasla se i Rada Vranjesevie, clan Oblasnog komiteta Komunisticke partije za Bosansku krajinu i citav
Okruzni komitet SKOJ-a. Medju njima su se herojski borile i
poginule clanovi ovog Komiteta Zora Zeljkovie i Razija Omano.:.
vic.
Za vrijeme IV neprijateljske ofanzive poznate po
tome sto su jedinice koje su u njoj ucestvovale imale zadatak
da spasu od unistenja cetiri hi!jade ranjenika, u jedinice Narodnoos[obodilacke vojske ukljuci!o se preko 600 djevojaka iz krajeva gdje su vodjene borbe. Mnoge od njih prosle su ne samo
kroz oganj bitke na Neretvi, nego i na Sutjesci, kao borci, bolniearke, ne uzmicuei ni pred kakvim zadacima i teskoeama. Zajedno sa ostalim nosi!e su preko rijeke i planina ranjenike i
79
�bolesnike da bi mnoge od njih i same pale u borbama ili podlegle bolestima, osobito tifusu, koji je u to vrijeme harao •.
Bijele seoske marame i nosnje il kojima su krenule po januarskom mrazu na daleke puteve borbe polako su
nestajale. U borbama osvojeno oruzje i vojnicka odijela postali
su nova djevojacka oprema koju su skinule tek poslije oslobodjenja. zemlje,
U SANITETU
Jos prije ustanka mnoge bolnice i klinike bile
su snazna uporista Narodnooslobodilackog fronta. Ljekari - antifasisti, pomagali su pohap8enim komunistima i antifasistima
na taj nacin stc su ih proglasavali bolesnim, prebacivali u bolnicka odjeljenja i na taj nacin omogueavali lakse bjegstvo iz fasistiCkih zatvora. Takvih slueajeva bilo je u Beogradu, Sarajevu i mnogim drugim gradovima.
lsto tako, u toku rata, prebacivani su ilegatno
teski ranjenici u bolnice u okupiranim gradovima, gdje im je ukazivana strucna pomoe i njega. Vee je receno da su mnogo
prije izbijanja rata, u periodu velike odlucnosti naroda da brani
svoju zemlju od fasista, sirom Jugoslavije odrzavani sanitetski
teeajevi na kojima su u prvom redu obueavane zene i djevojke.
Ustanak je od mnogih medicinskih ustanova napravio antifasistiCke tvrdjave iz kojih su iznoseni tajno lijekovi, odlazilo ljekarsko i ostalo medicinsko osoblje u partizane, stvarajuei uslove
za prihvat i njegu ranjenika i pod najtezim uslovima. Svoje redove sirili su neprestano osposobljavanjem novih bolnicara, higijenieara i drugog medicinskog osoblja, To osoblje regrutovalo
se dobrovoljno iz redova mladih zena i djevojaka. A citava sanitetska sluzba bila je neprestano pomagana od hiljada gradjana,
narocito zena, spremnih uvijek da ociste bolnice, da donesu dovoljno hrane za ranjenike i bolesnike, da pripreme odjeeu, da
sasiju posteljno rublje itd. Prilikom pokreta pojedinih odreda,
brigada i drugih vojnih jedinica narod je nosio teske ranjenike,
80
brionuo se za pravljenje nosila, za hranu itd. Prvi zadatak svih
vojnih jedinica prilikom oslobadjanja pojedinih gradova bio je da
pribave sanitetski materijal i lijekove i druge potrebe za ranjenike.
Vee 1941. godine postojalo je na slobodnoj teritoriji u Srbiji osam bolnica i tri ambulante. Osoblje su, pored
profesionalnih ljekara i bolnicarki, sacinjavale i dobrovoljne
bolnicarke. Pri bolnicama su stalno .odrzavani sanitetski kursevi.
Bolnica Kragujevackog partizanskog odreda nastala je na taj naCin sto je u jednoj akciji odreda· sa teritorije
koju je drzao neprijatelj kompletna bolnica. prebacena na slobodnu teritcriju. Pod zastitom odreda, u tcku noCi, kalona od 40
volovskih kola prevezla je cjelokupnu opremu bolnice sa 60 kreveta. U njoj j-e2radilo oko 30 drugarica iz odreda. U bolnici su
se lijeCili ne samo partizan!, nego i mjestani.
Aktivi zena iz okolnih seta organizovali su prikup!janje hrane za bolnicu. Na putevima prema bolnici svakodnevno su hitale zene sa prepunim korpama hrane i drugim da- ·
rovima za ranjenike. Pored hrane, odjeee i obuee, zene su prikupljale i novcanu pomoe ne samo za bobiicu nego i za odred._
U ovu su akciju bili ukljuceni svi aktivi zena na teritoriji koju
je obuhvatao odred.
U bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama
u Ljubljani jos u prvim danima okupacije razvila se jaka organizacija Osvobodilne fronte kojom je rukovodila poznata ljekarka
- komunistkinja dr Bozena Ravnikar. Prvi ranjeni partizan! li~
jecili su se u Ljubljani i to u bolnicama na tri mjesta, gdje su
uspjesno prikrili operacije i lijecenje pod drugim dijagnozama. ·
Medju najvaznijim aktivnostima bilo je sakupljanje ogromnih kolicina sanitetskog materijata i medicinske opreme. Kada''je otisla prva veea grupa ljekara u jedinice NOR-a, za njima su poslali vi~e zeljeznickih vagona tog materijala na oslobodjenju teritoriju, medju·'tim i kompletnu opremu za veliku hirursku poljsku boinicu. Na taj nacin je otislo iz Ljubljane vise grupa ljekara i studenata medicine. Medju njima bilo je od samog pocetka mnogo zena.
81
�u istoriji slovenackog ratnog saniteta oznaeene
su kao izvrsni organizatori partizanske sanitete i zdravstvene
sluzbe medju civilnim stanovnistvom. Doktorice Franja B_idovec
i Paula Jerina - · Lah rukovodile au sa dvije poznate ~rhzans~e
bolnice_ bolnicom "Franja" kod .sela Cerkno u Slovenackom ~n
morju, 'i bolnicom "Paula", koje neprijatelj nije nikada otkno.
· u cjelini, iz Slovenije je poginulo u narodnoos
lobodilackom ratu u borbama i1i logorima 45 ljekara, medju kojima 4 zene i 50 studenata medicine, a medju njima 5 zena.
· Veliki je broj zena lijecnika, koje su aktivno ucestvovale u NOP Hrvatske. Vee u prvoj godini borbi nalazi se
11 vojtiim jedinlcama, partizanskim bolnicama i ambulantama 36
zena-ljekara.
:!ira Petrovoj Gori tokom rata razvijala . se·,- ~
prestano centralna partizanska bolnica; koja je radila za cijelo
vrijeme narodnooslobodilacke borbe i za neprijatelja ostala neotkiivena;
Izgradjivana na nekoliko mjesta u planini, bolnica se. Silstojala od kompleksa brvnara koje su izgradjivali povjerljivi [judi iz okolnih krajeva, kao sto je i citavo snabdijevanje bolnice bilo povjereno narodnooslobodilackim odborima i
masovnim organizacijarna, narocito organizacijama Antifasistickog fronta zena. Tokorn rata ova botnica s e razvijala kao us tanova sa specijalnim odjeljenjirna - za teske ranjenike, za tifusare ili bolesnike od drugih bolesti. Za slucaj da neprijatelj
prodre i ugrozi ranjenike, bile su priprernljene zemunice u koje su za vrijerne neprijateljskih napada u bolnici, sklanjani ranjenici i dr11gocjeni bolnicki materijal. Ovakva krupna ustanova
ne bi mogla opstati ni razvijati se bez neprestane brige naroda.
To znaci da su za nju znala sva okolna mjesta, pa ipak se nikad nije dogodilo da je neprijatelj saznao za nju. U njoj su radili rnnogobrojni ljekari i drugo sanitetsko osoblje, spremni u
svakom trenutku i da uzmu pusku u ruke da bi odbranili svoje
ranjenike sa is tom odanoscu kako su se, u teskim uslovima, nesebicno borili za ·njihove zivote i ozdravljenje. Da istaknemo
sarno jedan od mnogih primjer<>: u ovoj bolnici J'adila je i dr Marija Slezinger. za vrijeme IV neprijateljske ofanzive zarazila se
od pjegavog tifusa i umrla. Njena humka napravljena je iznad .
82
jedne zemunice i tako posluzila kao kamuflaza za ulaz u zemunicu. Mrtva doktorka ostata je i dalje na strazi kraj svojih ranjenika i bolesnika.
Vee u toku 1942. i 1943. godine na oslobodjenom podrucju Hrvatske postojala je dobro organizovana sanitetska sluzba. U to vrijeme vee radi 11 bolnica.
U bespueima planina Bosne i Hercegovina sreeu
se desetine spomen-obiljezja za partizanske bolnice. Bile su to
brvnare koje su izgradili seljaci u kojima su se partizanski
ljekari sa bolnickim osobljem borili za zivote ranjenika. Operacije su cesto izvodjene bez narkoze. Nemalo je primjera
nadoovjecanske izdr:Zljivosti ranjenih boraca koji su bolove odsjecanja nogu ili rukn podnosili bez jauka. Sarno su graSke ledenog znoja svjedocile o njihovirri patnjama. Za vrijeme ofanzive na Kozar! Silgradjeno je desetine zemunica za ranjenike. Nad
njima su bdjele zene. Cesto i same ranjene odbijale su da prime lijeko.ve govoreci: "Cuvaj te to za borce, oni su vazniji od
nas."
Drugog jula 1942. godine u Bosansku krajinu stigle su proleterske jedinice i Vrhovni stab. Mnogo ranije narod
je doznao za priblizavanje ovih jedinica koje su sa sobom vodile i veliki broj ranjenika. Svuda je pripremljen docek kakav
rnoze da priredi samo narod koji se bori. Drvar je tada prihvatio ranjenike proleterskih jedinica. Sve je bilo spremno kada
su stigli ranjeni pro!eteri. I smjestaj u improvizovanim bolnicarna, i dezurne bolnicarke, i radne cete omladinki i zena spremnih da nose teske ranjenike, i stolovi na livadarna puni hrane,
i borbena pjesma, i strukovi poljskog cVijeca, i skrornna seoska odjeea i obuea. Stotine zena i djevojaka drvarske doline danju i noeu su dezurale na smjenu kraj svojih drugova i drugarica, ranjenih proletera.
n istoriji nase Narodnooslobodilacke borbe ostace kao vjecni spomenik humanizma revolucije borba za spas ranjenika u •.•rijeme IV neprijateljske ofanzive. Bila je to ofanziva
120.000 njemackih, l:talijanskih i bugarskih okupatora pomoguuti
kvisiinskim formacijama ustasa i cetuika protiv glavnine nase
vojske od 25 . 000 borHca koja se kretala. sa Vrhovnirn stabom.
83
�Sa nasim borcima bila je c·entralna bolnica sa preko 4. 000 ranjemka, Ova ranjenicka kolona je na volovskim kolima, na ko-.
njima, na nosilima koje su nosili borci i narod presla put od
200 kilometara. 0:1 Karlovca, grada u Hrvatskoj, preko slobodne teritorije Like,' Korduna, Banije, Bosanske krajine, putem
dugim 300 kilometara kretala s e pred neprijateljskom najezdom
u pravcu partizanskih kolona na celu sa Vrhovnim stabom masa
od 50. 000 zena i djece o kojima je takodje trebalo voditi raeu..:
na. Jos toliko naroda napustilo je svoja sela i otislo u zbjegove u snijegom .zavijane planine, te strasne zime 1943, godine.
U uspjesnim, ali teskim borbama za spas ranjenika, njihov broj se stalno povecavao. Ranjenicima se pridruzivao sve veci broj bolesnika, jer je pocela epidemija pjegavog tifusa haraju6i po vojnim jedinicama, desetkuju6i stanovnistvo. Cetrdeset dana trajale su borbe u kanjonu rijeke Neretve
- i zavrsile se potpunim porazom brojno i tebnicki nadmo6nijeg
neprijatelja. Naiie iznurene divizije izvrsile su svoj istorijski
zadatak - spasile ranjenike, razbile neprijateljske formacije i
krenule u dalje borbe. U bici za ranjenike i citav mirod se brinuo za spas ranjenih b bolesnih drugova. To je znacilo odvojiti
posljednji komad hljeba, posljednju litru mtijeka, danju i nocu
preko brda i planina, pod kiiiom metaka, nositi ranjenike. Na
tom polju istrajalo je na hiljade zena, djevojaka, odraslije djece.
Odmah nakon toga, sredinom maja 1943.godine, ·
zapocmJe jedna od najve6ih bitaka Narodnooslobodilacke vojske
Jugoslavije. Na 15.000 iznurenih, polugladnih boraca NOV, koji
uz to vode cetiri i po hiljade ranjenika, na uskom prostoru koji cini tromedju Bosne. i Hercegovine i Crne Gore, napada 120
hiljada okupatorskih vojnika i domacih izdajnika opremljenih najmodernijom tehnikom, opkoljavaju ih sa namjerom konacncig obracuna sa Narodnooslobodilackom vojskom i pokretom. Po cijenu
velikih gubitaka, borci nasih divi zija i brigada probili su obruc
neprijatelja, zadali mu teske gubitke, sacuvali svoje snage, izvukli s voje ranjene drugove. Procjenjuje se da je u sas tavu vojnih snaga Narodnooslobodilacke vojske u bici na Sutjesci, kako
je nazvana ova bitka, bilo 17% zena.
0 brizi za ranjenike kao moralnoj normi revolucije govori i podatak da je jedna od prvih briga Nacionalnog
84
komiteta narodnog ostobodjenja JugoW.avije i Vrhovnog staba nakon priznanja · Narodnooslobodilackog pokreta i Narodnooslobodilacke vojske od strane saveznika i njihove spremnosti da pruze
pomoc narodima Jugoslavije koji se bore protiv fasizma, bila
da se dobije sto veca pomoc za njegu ranjenika u sanitetskom
materijalu, lijekovima i prihvatanju teskih ranjenika, Tako je,
nakon kapitulacije Italije i saveznickog iskrcavanja, omoguceno
prebacivanje nailih ranjenika u posebno za tu svrhu organi:o vane vojne bolnice u Italiji. Sarno u toku 1944. godine lijeceno je
u ovim bolnicama 12,000 .vojnika i oficira Narodnooslobodilacke
vojske Jugoslavije.
Mnogi napisi u nasoj ratuoj stampi govore o
ratnim bolniearkama. 0 njihovim junastvima i spasavanju ranjenika za vrijeme borbe, pozrtvovanosti pri evakuaciji ranjenika, odbrani ranjenika od neprjjateljskih napada,. hrabrom i
savjesnom vrsenju svojih zadataka ispjevano je mnogo potresnih
pjesama u vojsci i u narodu.
Moze se reci da je moralno nacelo partizanskih
bolui.Carki koje one nisu nikada iznevjerile, bilo da je njihovo
mjesto i u zivotu i u smrti sa ranjenicima i bolesnicima koji
su im povjereni. Mnoge su poginule izvlaceci ranjenike ispred
neprijateljskih polozaja, · mnoge braneci prilaze improvizovanim
bolnicama koje je otkrio neprijatelj, mnoge Stiteci ::>dstupnicu
svojim ranjenicima. Mada su vecina njih tek u ratu. postale bolnicarke, svijest o odgovornosti pred narodom i revolucijom ucinila je od njih najodgovornije vojnike revolucije. One su to
bile i onda kada su gladovale da bi hranu ostavile za ranjenike,
kada su bolesne i umorne postizale da i najstrozije komisije
koje su obilazile ambulante i bolnice konstatuju da u njima vlada ''klinicka cis toea".
Tesko je u njihovom slucaju, kao i u slucaju junastva partizanskih boraca, navesti samo nekoliko imena, jer
se radilo o masovnom herojizmu - i mladih studentkinja, i srednjoskolki, i seljanki, i mladih radnica. U njima se povezala svijetla tradicija humanizma zene sa svijescu revolucionarki. Treba
reci - nema zabiljezenog slueaja u toku citavog rata da je bolnicarka napustila povjerene joj ranjenike.
Po bolnicama sklonjenim u dubokim iiumama, po
brigadnim ambulantama, u oslobodjenim selima i gradicima
85
�organizovane su akcije prikupljanja krvi za ranjenike, takmicenja 'u postizanju cistoce,organizovano je uredjenje bolnickog
kruga, krecenje kuca. itd.
Za· sve vrijeme rata briga o zdravlju boraca i
naroda predstavljala je vazan sektor rada i narodnooslobodilackih odbora i vojnih jedinica i masovnih antifasistiCkih organizacija. Partizanske bolnice i vojne ambulante brinule su se ne
samo za ranjene i bolesne vojnike, nego su ukazivale pomoc citavom narodu.
Narodnooslobodilacki odbori i masovne organizacije Antifasistickog fronta zena i Ujedinjenog saveza antifasiatl. eke omladine bile su tijesno vezane sa zdravstvenom sluzbom i
svestrano joj pomagali. U vojsci i u pozadini organizovane su
akcije protiv epidemije pjegavog. tifusa, svraba i drugih bolesti
koje prate rat. Po selima su 'organizovana takmi cenja u odrzavanju cistoce, kreeenju kuca, dezinfekciji odijela, izgradnji sanitarija itd.
U nekim razvijenijim partizanskim bolnicama
vremenom su osnovana i posebna porodjajna odjeljenja (Hrvatska, Slovenija). A svuda na slobodnoj teritoriji zdravstvena sluzba brinula se 0 trudnicama, porodiljama i zdravstvenoj zastiti
novorodjencadi. Mnoge seoske zene u nerazvijenim krajevima
Jugoslavije prvi put su radjale uz pomoc ljekara ili babice. Revolucija je utirala puteve srecnij em materinstvu ne samo od ovog teskog, neljudskog, ratnog, nego i od onog kakvo je za mnoge zene bilo u staroj Jugoslaviji. (Prema sluzbenim podacima
iznesenim od strane predstavnika Jugoslavije na Balkanskom kongresu, odrzanom 1938. godine u Beogradu, u vezi sa zastitom
djece izneseno je da je 35.685 sela bez babice, a da samo 1%
zena radja svoju djecu u porodilistima. Svega jedna treCina djece dozivljavala je 20 godina starosti.)
86
RA TNA DJETINJSTVA
Najpostresnije stranice ratova ispisuju o - ratnim djetinjstvima. Fasizam nije unistavao djecu samo bombama
izbacenim na civilna miselja., nije im ubijao samo roditelje, ostavljao ih bez hrane - on ih je svjesno i sistematski unistavao,
Pored zlocina genocida koji je Jugoslaviju kostao nekoliko s totina hiljada djece, on je unistavao djecu svih jugoslovenskih rodo~
ljuba, svih antifasista.
0 tome pise i nekadasnji djecak sa Kozare Dragoje Lukic, koji je kao djeeak ovo stradanje i sam dozivio:
"Julskih dana 1942. godine poslije proboja obruea na Kozari, fa sis ti su, radi odmazde, poveli ogromne kolone naroda u logore. Oko 80. 000 s tanovnika Kozare, od toga
23,000 djece odlazilo je u neizvjesnost, tamo kuda su ih fasisticke puske gonile.
Rijetke su bile majke koje su imale samo po jedno dijete. Ustase su uzimale prvo dijete iz narucja, a onda i
onu malo odrasliju. Tu, pored stroja, stajali su ceradama .pokriveni kamioni, u koje su ustaske sluzbenice slagale djecu otrgnutu od majki.
Sutradan s mo dosli na red i mi, najstarija dj eca. • • Za trenutak sam as tao bez d va brata i sestre, svi mladji
od mene. Najmladji, Marko, imao je nepune tri godine. Kada
je oduzet, umjesto imena dali su mu broj. (Nasli smo se tek
poslije 12 godina, 1954, godine.) Strini Jovanki oduzeli su pet
djevojcica, sve su bile ispod 15 godina. Ostao joj je bio samo
jedinac sin Djoko. Nadala se da ce bar njih dvoje ostati negdje
zajedno. Ali, kada su i nas poceli postrojavati, majka se, grcevito drzeci sina opirala. Drzali su se tako cvrsto da ih niko na
svijetu, u tom trenutku, ne bi bio u stanju razdvojiti. Medjutim,
ustasa ciji mi je lik i do danas ostao u sjecanju, sa dva revolverska pucnja, ucinio je da su majka i sin - Jovanka i Djoko ostali vjecno nerazdvojeni ••• "
87
�Najveci bro) djecjih koncentracionih logora nalazio se u okblini velikih gradova, narocito Zagreba (Jaska i
dr, ). Zagrebacka partijska organizacija vee od prvih dana okupacije okuplja sirok krug aktivista koji, uz masovnu podrsku
stanovnistva, rade. na spasavanju djece iz· fasistickih logora.Iz. medju ostalih, akcija, organizovani su odlasci na stanice kuda
su prolazili: transport! sa zarobljenom djecom. Narod je donosio djeci hranu, odjeeu i druge potrebe. Morali su to ciniti krisom. Mnogi su bili spremni da uzmu djecu, pa kada to sp~ovod
nici nisu dozvolili, desavalo se da, koris teci stani ene guzve, i
· bez pitanja uzmu poneko dijete.
Organizovane su posebne grupe antifasistkinja
koje su se javljale za dobrovoljne bolniearke Crvenog krsta i
na taj naCin dobijale mogucnost da udju u logore ili da zarobljenoj djeci ukazu pomoc u prihvathim stanicama gdje su ih fasisti skupljali za odlazak u logore. Stotine bolni earki, medicinskih
sestara, ljekara, pedagoga na razne nacine su nastojali da olaksaju zivot ove djece. Medju prvim organizatorima ovih akcija
bila je Tatjana Marinic, istaknuta zagrebacka revolucionarlta.
Mnogi od ovih aktivista svjedocili su pred komisijama za utvrdjivanje zloCina okupatora i njegovih sluga. To su stranice i
stranice dokaza o svireposti i bezumlju fasizma.
Trebalo je dugo vremena da djeca koja su prezivjela te strahote izidju iz trauma, iz potistenosti, da se oslobode uspomena na spaljeno ognjiiite, na mrtve roditelje, na svoja Lutanja po surovom svijetu rata u kojem se djeca nisu smjeLa ni igrati, ni smijati, ni plakati •••
Okupatori i kvislinske vlasti nastojali su da se
doeepaju djece rukovodilacaN-arodnooslobodilackog pokreta i narodnih boraca. T ..ko su nakon hapsenja i strijetjanja heroja Rade Koncara, njegovu zenu bacili kroz prozor, jer nije htjela da
kaze gdj e se nalazi njihova iiestomjesecno dijete. Za tim sestomjesecnim djetetom izdata je i potjernica!
Poznat je slueaj jedne male partizanske grupe u
Crnoj Gori koju su opkolili fasisti. U grupi je bio Jagos Habren
i njegova drugarica i dva brata ·partizan! Vidakovi c. Da bi ih
prisilili na predaju, fasisti su pred peCinu iz koje su davali otpor doveli njihovu djecu prijeteci da ce na njihove oci pobiti
djecu ako se ne predaju. Da bi spasili djecu, oni su se predali. Na dalje pokuiiaje da ih natjeraju da se odreknu svoga ubjedjenja, pa da ce im pokloniti zivot, odgovorili su: "Mi sa varna
nemamo iita da razgovaramo. Mi smo se predali naiioj djeci, a
ne varna." Strijeljani su.
U selu Bojnik u Srbiji bugarski faiiisti su satjerali u barustine citavo selo trazeci od njih da otriju partizane.
Kada nisu uspjeli poceli su masovno ubijanje. Bilo je i nekoliko
trudnica, od kojih je jedna, Vidosava Kostic, upravo dobila porodjajne bolove. U njenim najtezim porodjajnim mukama, komandant joj j e rekao: "Aka rod is zensko dijete opros.ticu i tebi i
njemu zivot, ako rodiii muiikarca - ubieu obadvoje." Rodila je
kcerku i taka ostala ziva. Prvi pogled njenog djeteta pao je na
krv i mrtvace.
U znak odmazde nad partizanima samo u malom
selu Vataiia u Makedoniji ubijeno je trinaestoro djece, itd.
Borba za zi vot djece bila je sadrzina svih akcija
Narodnooslobodilackog pokreta, njegove vojske, narodne vlasti,
masovnih organizacija.
U samoj Ljubljani u povjerljivim porodicama za
sve vrijeme rata cuvano je vise od stotinu djece - malih ilegalaca, djece politickih i partizanskih rukovodilaca.
Ana Ziherl-Mami, sa svojim saradnicima - aktivistkinjama OF, s ve do oslobodjenja se brinula za bezbjedan dom
i zbrinjavanje ave partizanske djece koje su fasisti trazili da bi
se na njima svetili roditeljima, Vise puta morala je djecu premjestati na drugo mjesto ako se posumnjalo da neprijatelj kontroliiie porodicu sa djetetom. Za sve vrijeme rata okupatori i domaci izdajnici nisu uilli u trag ni jednom djetetu.
U Hrvatskoj su, u toku narodnooslobodilacke borbe osnovama 83 djecja do rna sa 10.000 djece, a nekoliko hiljada
djece smjeSteno je po privatnim porodicama. Najveci broj ove
djece hila su iz ustanickih krajeva Like, Banije,Korduna, Gorskog
kotara i Bosanske krajine. Otvorene su dvije djecje bolnice i bolnicko odjeljenje za djecu u vojnim partizanskim bolnicama.
Prvi <;ljecji dom u Bosni i Hercegovini osnovan je
u Podgrmecu. Tu su smjestena djeca sa Kozare, koju su hrvat.ski
89
�partizani oslobodili iz djecjeg koncentracionog logora u Jaski
u b(izini Zagreba.
·~
.
Na oslobodjenoj teritoriji Srbije, u takozvanoJ
UZ.ickoj republici, vee 1941. godine otv~r':ni ~u dj~cji dom_~vi
za djecu poginulih part~zana, z~ djecu lZbJegllca.'. 1td. 0 nJlrna
su vodile brigu zene. Zene Maeve su za sve vnJeme rata posvjecivale najvecu paznju izbjeglicam_a_ iz d_:~ih kra.jeva J~o~
slavije koji su u njihovim selima nash uto01ste. Br1ga o dJeCl
bila je zajednicki organizovana.
u
toku rata, u okviru Ujedinjenog saveza antifasisticke omladine Jugos[avije, stvorena je i masovna pionirska organizacija kojom su bila obuhvacena sva djeca oslobodjene teritorije. Jos prije stvaranja organizacije, djeca su po ugledu na ·partizane pocela da se okupijaju, naoruzavaju "puskama!' izdjeljanim od drveta, da presrecu nepoznate prol~zni~e i
traze propusnice, da obavjestavaju partizane o svemu sto 1m
se cinilo sumnjivim, da ucestvuju u poslovima odraslih - sjetvi zetvi, pohadjanju bolnica itd. Raznosili su radio-vijesti,
biii kuriri. Rat je promijenio djeCje igre i zelje. Sada su se
igrali partizana, a najveca zelja im je bila da dobij~ partizan~
sku kapu sa petokrakom zvijezdom i - olovku. PoshJe stvaranJa
pionirske organizacije, organizovani su analfabetski tecajevi za
nepismenu djecu, a kasnije i skole.
Iz ove generacije djece izrasli su posljeratni graditelji pruga, putova, novih fabrika, mladih oficira, inzenjera,
ucitelja, ljekara, radnika ••.
PRVI PUT NA BffiALISTIMA
_Kada su se, uporedo sa vojnickim akcijama i sve
veClm brojem vojnih jedinica, poceli formirati organi nove narodne vlasti, narodnooslobodilacki odbori, zene Jugoslavije su
prvi put u svojoj istoriji birale. i bile birane. vee 1941. godine
skoro da nije bilo narodnooslobodilackog odbora u koji nisu birane zene.
90
U Crnoj Gori, u prvim danima ustanka, proglasena je ravnopravnost zena i njihova pravo na ulazak u organe
narodne vlasti koja se stvarala. Vrhovni stab NOV u februaru
1942. godine donio j.e dva dokumenta: o zadacima i ustrojstvu
narodnooslobodilackih odbora i objasnjenje i uputstva za njihov
rad u oslobodjenim krajevima. U tim dokumentima je takodje.
podvuceno da zene imaju pravo da biraju i da budu birane. Sve
odluke i druga akta iz ratnog perioda sadrze nacela o ravnopravnosti zena. Naeelo ravnopravnosti zena zapisano je u najznaeajnijim aktima sa pravom zakona - Deklaraciji o pravima ·
gradjana Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Jugoslavi~
je i zemaljskih antifasisti ckih vijeca.
Ustanicka vlast u Crnoj Gori u prvim revolucionarnim aktima proglasila je da su zene ravnopravni gradjani i
tako ozivotvorila program KPJ u pogledu ravnopravnosti zena.
Privremena vrhovna komanda narodnooslobodilackih trupa Crne
Gore, Boke i Sandzaka objavila je 22. jula 194_1_. godine saopstenje u kome se kaze: "Pravo birati i biti biran imaju svi gradjani koji su napunili 18 godina, muskarci i zene, bez obzira
na vjeroispovijest, nacionalnost i rasu. Pravo glasa irnaju, .razumije se, i vojnici. · Nemaju pravo glasa lica koja su se bila
stavila u sluzbu okupatora." To je prvi put u Crnoj Gori da
zene uzimaju ucesce u izboru organa vlasti.
Na prvim izborima za narodnu vlast u Hrvatskoj,
zene-odbornike susrecemo podjednako i u gradovima i u selima.
U Dalmaciji je, na· primjer, 1942. godine bilo oko 110 zena u
narodnooslobodilaCkim odborima, 1943 - oko 320, a 1944 - 965
zena. Slicno je, i u ostalim krajevima Hrvatske. U Slavoniji je,
na primjer, bilo u narodnooslobodilackim odborima oko 600 zena, a vise od 300 zena na raznim drustveno-politickim duznostima. U Istri je bilo oko 400 zena u seoskim i oko 50 zena u
opi!itinskim, kotarskim t';okruznim narodnooslobodilackim odborima. ·u Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Hrvatske izabrano je preko 20 zena.
Broj zena izabranih u narodnooslobodilacke odbore u Sloveniji prema prosjecnoj ocjeni, predstavljao je vise od
jedne trecine svih izabranih. Posta je veliki broj muskaraca odlazio u partizane, zene su u odborima samostalno obavljale veoma teske zadatke i poslove. U nekim odborima birane su i
91
�radile same zene. Jedanaestog septembra 1943. godine odrzani
su izbori za Zbor odposlancev slovenskega naroda (Vijece delegata slovenackog naroda) koje se sastalo 3. oktobra 1943.godine
u Kocevju. Vijece su sacinjavali delegati narodnooslobodilackih
odbora Osrobodiln~ fronte iz vecine slovenackih pokrajina, kao
i borci Narodnooslobodilacke vojske.
Na ovim izborima aktivno i pasivno pravo imali
su svi muskarci i zene koji su napunili 17 godina starosti. Od
572 delegata-ucesnika Zbora u Koeevju na kome je izabrana prva Slovem1cka skupstina bile su 62 zene. Od 120 C!anova prve
Slovenacke skupStine bilo je 12 zena. U delegaciji od 40 clanova koja je izabrana za zasjedanje AVNOJ-a bile su tri zene.
U Makedoniji nije bilo narodnooslobodilackog odbora u koji nisu birane i zene. Na zasjedanju Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Makedonije medju 122 clana bilo je
6 ~ena, a za zasjedanje AVNOJ-a su delegirane tri Makedonke.
U Bosni i Hercegovini u toku rata birano je u
seoske i gradske narodnooslobodilacke odbore preko 3. 000 zena.
Isto tako, zene su birane u opstinske, sreske, okruzne i oblasne narodnooslobodilacke odbore. U Zemaljsko vijece narodnog
oslob.odjenja Bosne i Hercegovine birano je vee na prvom zasjedanju 1943. godine 5 zena.
· ·
To su samo neki primjeri afirmacije zena u drustveno-politickom zivotu zemlje u toku narodnooslobodilacke borbe i revolucije. Oni su izraz spremnosti zena za borbu i izraz
dosljednosti Komunisticke partije u borbi za ravnopravnost zena
kao neodvojivog dijela programa oslobodjenja radnicke klase i
borbe za socijalizam.
Izbori za odbornike narodnooslobodilackih odbora
su vrseni na najsirim skupovima naroda. Z;tdaci narodnooslobodilackih odbora nisu hili laki. To je bio nepres tahi rad za potrebe fronta, organizovanje abrade zemlje, smjestaj porodica koje
au ostale bez krova, pomoc u radnoj snazi domacinstvima ciji
su clanovi otisli u Narodnooslob,odilacku vojsku i partizanske odrede, prihvatanje naroda koji se povlacio pred neprijateljem,
briga o ratnoj sirocadi, prenos ranjenika u partizanske bolnice,
92
organizovanje smjeiltaja i ishrana vojnih jedinica, organizovanje
zbjegova naroda i sklonista za ranjenike u slueaju prodora neprijatelja, sakupljanje i sklanjanje rezervne hrane za potrebe
vojske i drugi poslovi. Sve je to zahtijevalo da u odbore dodju
najsposobniji i 'najsvjesniji clanovi Narodnooslobodilackog pokreta. Izbor zena nije, prema tome, znacio formalnu potvrdu njihovog prava da budu birane, nego povjerenje naroda da ce izabrane zene sigurno i svjesno izvrsiti sve poslove. I one su to
povjerenje opravdale.
Upadljive osobine te prve generacije zena koje
su birane u organe narodne vlasti bile su, osim odgovornosti,
nepomirljivost prema svakom oportunizmu, prem'a sebicnosti,
vjernost zadacima revolucije. Ucesce u vlasti one su shvatale
kao veliku duznost i licnu odgovornost pred narodom. Radno
mjesto odbornika i odbornica bilo je za plugom, na pjesackim
stazama sa hranom i odjecom za vojsku, na strazarskim mjestima iznad sela; njihova imena bila su prva na spiskovima davalaca za vojsku. Biti u vlasti znacilo je tada najvise raditi,
najvise dati za borbu. Da su zene to cinile, svjedoci cinjenica
da je sve veci broj zena biran u odborima, zena u bijelim iii
crnim maramama, iza cijeg se skromnog lika krila volja, snaga i sposobnost neumornih pregalaca i revolucionara. One su
izrastale iz milionske mase zena kojima je revolucija otvorila
puteve iz tame i ropstva u kojima su do tada zivjele.
Ucesce u izborima za narodnooslobodilacke odbore i druge organe ·narodne vlasti za zene je bio veliki dogadjaj
u zivotu. u svecanim povorkama, ozbiljne i dostojanstvene, pod
trobojkama sa petokrakom zvijezdom i crvenim zastavama sa
srpom i cekicem, izlazile su na biralista s vjesne svoje odgovornosti, svjesne da i od njih zavisi huducnost zemlje. Nisu bili
rijetki slucajevi da su clanovi porodice ili komilije na nosilima
donosili bolesnike, starice i starce, da im ispune zelju da daju
svoj glas na izborima. lzborne komisije su najcesce biljezile
stoprocentno ucesce biraca, sto je odrazavalo jedinstvo na:;oda
u borbi za s[obodu.
93
�ANTIFASISTICKI FRONT ZENA
Od prvih dana ustanka partijski komiteti i organizacije posvetile su najvecu paznju okupljanju zena u Narodnoostobodilacki pokret kako na oslohodjenoj, tako ! na okupiranoj
teritoriji.
-
U svim selima i gradovima koje je oslohadjala
rna i na kratko vrijeme narodna vojska odrzavani su razgovori
------"\__·
sa zenama, formiranr aktivi zena pristalica Narodnooslobodilackog pokreta sa. zadatkom da politick! djeluju medju zenama. Poseban. rad sa zenama imao je svoje opravdanje zbog toga sto je
za ogromne mase zena, osobito sa seta, to znacilo prvo p(Jliticko i drustveno organizovanje zbog toga sto je to bilo prvi put
da se govori o potozaju zene i zbog toga sto je postojao niz poslova koje su najuspjesnije mogle organizovati i izvrsavati zene.
Kod Muslimanki je pqsebno organizovanje bilo nuzno i zbog obicaja da sakrivaju lice pred stranim muskarcima.
Tokom rata Antifasisticki-front zena okupio je u
svoje redove oko dva miliona zena Jugoslavije. Pored Ujedinjenog -saveza antifasisticke omladine Jugostavije koja je okuptjala
mladice i djevojke bila je to najmasovnija organizacija .Narodnooslobodilackog fronta Jugoslavije. Pocela se oformtjavati odmah
pcislije okupaCije u obliku aktiva, i!egalni!i odbora da bi sa .nastajanj em slobodneteritorije postala masovna politicka organizaCIJa sa jasnim politickim programom :.. bbriti se za oslobodjenje
svoje zemlje i za novo uredjenje Jugostavije.
·
Mada. nije bila dominan~na, tema ravnopravnosti
zena hila je s talno prisutna u politi ckom radu medju zenama,
povezana sa s vijescu da od ishoda borbe u kojoj ucestvuju zavisi i trajno. qstvarenje ravnopravnosti. Masovno ucesce zena u
Narodnooslobodilackom pokretu dalo je narodnoostobodilackoj borhi i revoluciji svenarodni karakter i jednu novu dimenziju:. pored nacionalne slobode i ravnopravnosti naroda, ostobodjenja ktase - i ukidanje diskriminacije prema potu. Za zene je parola o
postjeratnom uredjenju "Necemo povratak na staro" imala dvostruko znacenje.
94
Organizacija nije hila sama sehi cilj. Ona je hila velika politiCka skota miliona zena iz koje su se formirate
zene-horci, partijski rukovodioci, clanovi odbora Narodnoostohoditackog fronta, ctanovi narodne vtasti. Rukovodstva i organizaeije Komunisticke partije posvecivate su najvecu paznju kako masovnom okupljanju zena, tako i uzdizanju zenskih kadrova za razne drustveno-potiticke funkcije.
U decembru 1942. godine odr:Zana je Zemaljska
konferencija Antifa!listickog fronta zena Jugostavije. Zene-ratnici
sa puskama i homhama na sebi, seljanke, intelektualke, radnice,.
zene pokrivena tica - sve sjedinjene zajednickom horhom za slohodu zemljjl, predstavljate su zene Jugostavije na ovom skupu.
Mnoge od njih imale su na svojim tijelima oziljke od rana zadohijenih u horhi, ruke su im bite pune zuljeva, u srcu su nosile
tugu zbog pogibije najmilijih, ali bite su ponosne !ito su svoju
duznost prema domovini easno vrsile. One su predstavljale milionsku armiju zena u borbi protiv fasizma. Pozdravljajuci Konferenciju, drug Tito je rekao:
"Vasa danasnja skupstina ima veliki istorijski
znaeaj. Antifasisticki pokret zena postoji u Jugoslaviji vee odavno, ali nikada nije mogao u svojoj punoj organizacionoj form!
do:: do tak~og izrazaja kao sto je danas do sao. To je zas tuga
nas1h stavmh boraca koji su dali svoje zivote, svoju krv i onih
koji. ~e bore u svim dijelovima nase napacene zemlje. Zene JugoslaVIJe pokazale su svoj herojizam jos u ono vrijeme kada se
tek zacinjao antifaSisticki ppkret zena, 1936. god!ne, tezeci da
budu u prvim redovima borhe za ugnjetene i izrabtjivane narode
Jugos!avije. Danas Antifasisticki front zena ima visestruki znacaj. Zene se bore danas rame uz rame sa muskarcima ~a stobodu naroda ,Iugostavije, protiv zvjerskih okupatorskih osvajaea
i proti v njihovih domacih stuga. One se bore za slobodu i nezavisnost svojih naroda, protiv fasistickog sistema, srednjovjekovnog ropstva, ltakav postoji u Njemackoj. One se bore za nezavisnost svojih naroda, a to je sastavni dio vetike borbe za njihovu ravnopravnost koju su nasim zenama u staroj Jugostaviji osporavali, nc dajuci im ni pravo glasa, ni pravo od!uci vanja o
pitanjtma drustvenog zivota. U ovoj borbi one se bore danas i
za ravnopravnost zena. U ovoj nejednakoj, nadcovjecanskoj borbi
one su dokazale da su imate pravo traziti s voju ravnopravnost,
95
�one su to dokazale SVOJiro ·zivotiroa, svojom krvlju na polju bitke sa njemackiro, italijanskim, roadjarskim fasistima i ostalim
osvajacima.
Kqeri .nasih naroda stale su u prve redove Narodnooslobodilacke vojske i partizanskih odreda .Tugoslavije.
Nasa pozadina je, vise nego ista drugo, dokaz koliko su one
. svjesne ovog istorijskog momenta, kada se odlucuje sudbina citavog covjecanstva, kad se odlucuje sudbina zena. I bas zato,
ova danasnja skupiitina iroa ogroman istoi"ijski znaeaj. Nase zene, nase kceri, majke, ucestvuju s puskoro u ruci u narodnooslobodilackoj borbi. Ja se ponosiro sto stojim na celu Armije
u k9joj ima ogroman broj zena. Ja mogu \<;azati da su zene u ovoj borbi po svom herojizmu, po svojoj izdrz!jivosti bile i jesu
na prvom mjestu i u prvim redovima, i nasim narodima cini
cast Sto imaju takve kceri."
Drug Tito je posebno istakao znacaj sirokog neesea zena u ratu i revoluciji, jer su one patnje toga doba nastojale umanjiti borbom za svakog covjeka, za svako dijete, unosect u svoj :r:>ad plemenitost i hrabrost materinstva. Drug Tito
je to ovako izrazio:
"Zene su unosile humanost u nasu borbu i ona
se prenosila i na sve nase borce. Tako je u toku rata cuvanje i
spasavanje ranjenika predstavljalo rooralnu obavezu svakog naseg
borca. A nju su bas zene unijele roedju nas. Taj humani elemenat odigrao je ogromnu ulogu u jaeanju" borbenog morala, jer
su nasi !judi znali. da ~ ako budu ranjeni, biti ucinjeno sve da
se spasu. To je bio s[ucaj i kod Prozora, za vrijeme IV nepri'jateljske ofanzive kada smo. nosili sa sobom 4. 000 ranjenika, a
i u drugim situacijama."
Na konferenciji U Bosanskoro Petrovcu organiza...:
ciono je oformljen Antifasisticki front zena sa zadatkom politicke
borbe za dalje okupljanje zena u narodnooslobodilacku borbu. Time ce zene postati jos aktivnija snaga bez koje se pobjeda nad
fasizroom nije mogla zamisliti.
Na konferenciji je za predsjednicu C entralnog. odbora Antifasistickog fronta zena Jugoslavije izabrana Kata Pejnovic, seljanka, prvoborac iz Like, narodni heroj. Od 1938. godine postala je clan Korounisticke partije, a 1940. godine birana
96
je u Okruzni koroitet KPJ za Liku. Na konferenciju je dosla u
crnini - u roasovnoro pokolju koji su izvrsili ustase u njenoro
selu zaklani su jos muz i tri sina. A ona je sa hiljadama majki nastavila da se bori.
Clanice Antifasistickog fronta zena regrutova!e
su se iz milionske mase rodoljubivih zena, provjerenih u nizn
radnih, politickih, ku!turno-prosvjetnih, zdravstvenih akcija ko,je su, zajedno sa citavim narodom, obavljale na slobodnoj teritoriji. One su stasale u drustvene aktiviste u stotine radnih brigada koje su orale, Impale, znjele zito pod zastavama na kojirna je pisalo "Sve za frone• ili "Nf zrno zita okupatoru".
Bile su to zene koje su u radionicama formiranim jos 1941. godine na es!obodjenoj teritoriji Srbije, Vojvodine i drugih krajeva polagale partizansku zak!etvu, zivjele vojnickim zivotom brinuci se za oprerou m!adih partizanskih odreda i ranjenih boraca. One su prekopavale ceste da zadrze neprijateljske tenkove dok se ne iskopaju zemunice za ranjenike.
One s trazare sa puskom u ruci na granici s lobodne teritorije.
Rade na evakuaciji stanovnistva za vrijeme neprijateljskih ofanziva, organizuju zbjegove naroda u snijegoro zavijanim planinama, sklanjaju zalihe · hrane da n e padnu u ruke fasistima. One
probijaju neprijateljske b!okade i donose dragocjena obavjestenja
nasoj vojsci. Nose ranjenike i bez straha se bore za zivote boIesnika od zaraznih bolesti.
Na -primjer, samo u sest srezova Srema, 1943.
godine, bilo je 13. 500 zena u organizacijama Antifasistickog
fronta zena.
Snabdijevanje vojske bila je svakodnevna briga ovih organizacija u Sremu. Da bi sabirni akcijama dati joii vise poleta, organizovale su pocetkom septembra 1943. godine utakmicu u sakupljanju priloga za vojvodjanske i druge brigade u
Bosni. Takroicenje, koje je trajalo deset dana i obuhvatilo svih
sest srezova Sreroa, snazno je zatalasalo ne samo AFZ vee i
omladinske i druge organizacije i dalo vanredne rezultate, iako
je sprovedeno na terenu gdje su fasisti cesto upadali i pljackali
stanovnistvo.
u
Skupljt;)ne stvari - medju kojima je bilo namirnica svlh vrsta, zatim odjece, obuce, rublja, platna, vune, cebadi,
97
�ci!ima, sapuna, duvana, zavoja, raznih lijekova, pa do pribora
za jelo i cetkica za zube, slate su borcima. Borel su bili obradovani ne samo poklonima ve6 i pismima koje su nasli medju
darovima sa adresom: "Nepoznatom borcu". - Ovakve i slicne
akcije ucvrsiiivate· su jos viSe bratstvo izmedju naroda Srema i
Bosne,gdje su se vojvodjanske brigade borile zajedno sa bosanskim brigadama.
Poslije njernacke oktobarske ofanzive 1943.godine
u S loveniji u svim podrucjirna snazno se razvio Antifasisticki
front zena kao realizacija zaklju:Ciika Prvog slovenackog kongresa odritanog u selu Dobrnic u Dolenskoj u oktobru 1943.godine.
Kao primjer navodimo rnalu Belu krajinu, gdje je bilo tada organizovanih, pored okruznog odbora, jos deset rejonskih i dva
mjesna odbora, ad 212 seta 130 je !malo seoske odbore, a u
36 seta radile su i povjerenice. ·
Zene su aktivno ucestvovale u partizanskim strazama koje su organizovane pri narodnooslobodilackim odborima.
U jednom ratnom izvjestaju iz Grne Gore pise: "Drugarice vrse
dobra svoje duznosti. arganizovale su zenske straze na onim
mjestima kuda se ide u Podgoricu. One vrse preterese i kontroliliu sve one koji idu i dolaze iz varosi." U jednom partijskom
izvjestaju od marta 1942. godine pii§e: "Obicna je pojava da zenska omladina drzi straze i ide u patrote po selima sa puskom,
revolverom i bombama." Slicna situacija bila je i u drugim
krajevima. Komandant jednog odreda u Crnoj Gori obavjestava:
"Svuda gdje sam prolazio - putem ill selom - naisao sam na
zenske patrole sa puskama koje kontrolisu teren."
KULTURNO-PROSVJETNI RAD I
'
UMJETNICKO STVARALASTVO
-
Usred najtezih borbi pocelo je u Jngoslaviji rjesavanje velikog problema zaos~losti - ogromna nepismenost
stanovnistva, osobito zena; 370 mladica i djevojaka osposobljeno
je za rukovodioce analfabetskih tecajeva u Bosanskoj Krajini. Te-'
cajevima j e bHo krajem 1944. godine obuhvaceno oko dvanaes t i
98
po hiljada polaznika, rnedju kojima je bilo najvise zena i omladinki.
Krajem 1944, godine radilo je na oslobodjenoj
teritoriji Bosne i Hercegovine preko 300 osnovnih skola sa
30. 700 ucenika i ucenica i 455 ucitelja.
Od s eptembra 1943. godine do oslobodjenja, u
Sremu je radilo cetrdesetak partizanskih skola i jed an uci teljski kurs.
Slicno je bilo i u Makedoniji, _Kosovu, Crnoj
Gori, dijelovima Hrvatske i Srbije - svuda gdje je postoja[a
oslobodjena teritorija.
Zene, majke _i djevojke Slovenackog primorja,
nakon prikljucenja ove teritorije Sloveniji i novoj Jugoslaviji,
posebno su se brinule o osnivanju i · razvoju partizanskih skola,
pa je za kratko vrijeine osnovano 477 takvih skola. Sta je za
roditelje i djecu Primorja u to vrijeme znaci.la slovenacka skola, najbolje su znali oni sami, jer su vise od 20 godina osjecali na sopstvenpj kozi diskriminaciju u fasistickim italijanskim
skolama i iz njih cesto izlazill .neuki i slabo pismeni. Nedostatak ucitelja .nadoknadjivan je na taj nacin sto su ·se mnoge mlade djevojke osposobile to!iko da su mogle uspjseno raditi- sa
djecom u skolama.
Partizanske sko!e osni~aju se u 1944. godini takodje u drugim · podrticjima Slovenije, u DoJenjskoj, Beloj krajini, Gorenjskoj. Po nepotpunim podacima, u avgustu 1944. godine, bilo je na slovenackoj teritoriji 430 skola, 735 ucitelja i
skoro 30.000 ucenika. Jos u to vrijeme osnivaju se i savjeti roditelja koji pomazu uciteljima da lakse savladaju mnoge pocetne
pote sko6e u radu sko [a.
Poseban dojam os tavlja primjer patriotizma, borbenosti i odanosti idea lima za koj e se borila KPJ i s vi nasi narodi, koji je pokazala organizacija Antifasistickog fronta zena u
E 1 Shattu, u Egiptn.
Potkraj 1943. godine neprijatelj vrsi osobit pritisak na Dalmaciju, te se javlja potreba da se evaknira stanovnistvo s tog podrucja. Posta je postignut sporazum sa saveznicima da prihvate izbjeglice, Qblasni NOO Dalmacije evakuirao je
99
�s tanovnistvo jednog dijela Dalmacije. Od pocetka evakullcije, u
januaru 1944. godine, pa do posljednj1h skupina evakuirano je
oko 28.000 osoba, najviBe starih !judi, zena i djece. Evakuacija je vr8ena u Egipat (El Shatt, Katatba, Tolumbat).
U organizaciji politiCkog, socijalnog i kulturnog
zivota zb!jega, intenzivno su sudjelovale i zene kojih je u zbijegu bilo 10. ooo. c:ne su organizovale radne cete kako bi zivot u
zbijegu normalno tekao. Treba napomenuti da je narod u zbijegu u pocetku bio u vrlo tel!kom polozaju, jer ssveznicko snabdijevanje zbijega hranom, odjecom i sanitetskim materijalom
nije moglo zadovoljiti s ve potrebe zbijega. Klimatski uslovi bill
su takodje nepovoljni, te je dolazllo do brojnih slueajeva boleat! i umiranja, posebno medju malom djecom. Zene su radile
u rejonskim kuhinjama zbijega, u krojaCkim radionicama, u
djecjim domovima, domti staraca, bolnicama, odrZavale nastavu i teeajeve. OOim .tOgil;'\lcile.:wna.uciteljskim i bolniearskim
teeajevima da bi sto vise koristile narodu i zbijegu.
Treba reCi da je u tim ratn1m- uslovima na s lobodnoj teritoriji, pored politickog i prosvjetnog bio zastupljen
i kulturno-umetnicki rad. U partizane su dosli naucn1ci, knjizevnici, pedagozi, slikar1, muzieari, glumci 1 drug! umjetnici. O!i
su znaeajno doprinijeli organizacij1 prosvjetnog i kulturn~umjet
nickog rada koji se razvijao u svim vojnim jedinicama 1 na oslobodjenoj teritoriji. I dok je u okupiranim gradovima l"ladalo
takozvano kulturno cutanje (u Ljubljani je takvu akciju proglasila
Os vobodilna fronts vee 1941. godine), mnogobrojni umjetnici antifasisti stvarali su u selima, u vojnim jedinicama, nalazeci
inspirac1ju u velicanstvenim djelima svoga naroda. A pored profesionalnih stvaralaca, javljale su se na stotine amatera- pjev~~::
ea, glumaca, pjesnika, samoukih slikara. Medju njima je i veliki broj zena.
0 tome svjedoce mnogobrojni napisi u stampi iz
doba rata, narocito u listovima i easop1sima AFZ-a kojih je bio
veliki broj. Oni su u pocetku stampani u nialom .broju primjeraka (na ciklostilu, Sapirografima), a kasnije i u stamparijama
koje su osnovane prilikom ulaska u pojedine gradove. Tako je u
Bosni i Hercegovini izlazio zenski list za Hercegovinu, za Istot\nu Bos nu, a pred kraja rata poeeo je da izlazi i list bosam!kohercegovackih zena "Nova zena'. U Hrvatskoj je izlazito deset
100
zenskih listova i easopisa (kotarskih, okruznih, oblasnih i list
"Zena il.horbi", glasilo Antifasisti;iikog fronta zena Hrvatske).
Od 1. januara 1944. godine izlazi list "Na8a zena", organ Antifasistickog fronta zena Crne Gore.
U Srbiji je pokrenut list "Zora'', organ AFZ Sr->ije, a bi!o je i dva-tri okruzna lists koja su izlazila povremeilO u zavisnosti od vojne situacije.
Pocetkom 1944. godine pokrenut je i list zena
Vojvodine - "Vojvodjanka u borbi".
U Sloveniji zenski listovi pocinju izlaziti irec
1942. godine - najprije u okrugu Novo Mesto pod nazivom "Nasim zenama', a zatirn i u okupiranoj Ljubljani P,ocinje izlaziti
"Nasa zena". Kasnije su ova dva lists spojena u zajednicki list
zena Slovenije pod nazlwom "'Nasa zena". Gotovo u svim krajevirna Slovenije izlazili su takodje zenski listovi i to za ratne
prilike u velikom tira:Zu. Tako je, na primjer, list zena Slovenackog primorja - "Slovenka', stampan u 11 ciklostilnih tehnika.
U oktobru 1944. godine pojavljuje se organ AFZ
Makedonije pod nazivom "Makedonka".
Godine 1942. obnovljen je, .kao list Centralnog
odbora Antifasistickog fronts zena Jugoslavije, "Zena danas".
Mada je u citavoj partizanskoj stamp! bilo napisa o zenama i njihovorn radu, iako je veliki broj drugarica saradjivao u njirna, pojava zenskih posebnih list<iva imala je veliki politicki i kulturno-prosvjetni znaeaj za zene. U njima su, pored clanaka 0 politickoj i vojnoj situaciji, direktiva, clanaka 0
organizacionim problemima AF Z-a i njegovim najvaznijirn zadacirna, znatno mjesto zauzimali dopisi zena sa terena o radu i
borbi, isticani problem! i uspjesi u pojedinim krajevima, objavljivani rezultati pojedinih radnih akcija. Mnogi dopisi govore, osim o radnim akcijama, i o ucenju, o kulturnim priredbama, o
pjevackim horovima koje su zene organizovale, o takmicenjima
u kojem ce se s.elu veci broj zena i djevojaka opisrneniti, cijl'l
ce selo biti cistije itd.
Medju ostalim prilozima u tim listovima nalaze
se i knjizevni pokusaji zena u kojima one, najcesce u stihovima,
opisuju dogadjaje iz borbe ili posvecuju svoje stihove palim borcima, Partiji, SKOJ-u, drugu Titu. Nebrojeni su stihovi koje
su zene posvetile u svim krajevima Jugoslavije jedinstvu i bratstvu nasih naroda ..
101
�-
.
ZA ZIVOTE NASE DJECE, ZA MIR
NASIH DOMOVA-, DA NIKADA VISE
NE BUDE KLANJA I UBIJANJA
MI SMO SE UJEDINILE!
Jedna od najvecih tekovina stvorena u toku rata,
kada su u jedinicama Narodnooslobodilacke vojske rame uz rame koracali sinovi i kceri svih nasih naroda u borbi protiv zajednickog neprijatelja - je jedinsb/o naroda. Bez tog jedinstva ne
bi bilo ni pobjede. Komunisticka partija Jugoslavije, Narodnooslobodilacki front, sve vojne jedinice, sve masovne politiCke organizacije u s vom radu etavljale su njegovanje jedinstva naroda
u svoje prve zadatke.
Medju najljepsa djela nase narodne knjizevnosti
ubrajaju se ona koja su pjesnici i knjizevnici jedne nacionalnosti
posvetili borbi i stradanju drugog naroda. Medju njih spada, na
primjer, poem a hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovacica - "Jam:t', napisana povodom strasnih pokolja koje su ustase izvrsile
nad srpskim narodom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. (Ivan
Goran Kovacic paginuo je u redovima Narodnooslobodilacke vojske.) Veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazar posvetio je svoju
pjeamu "Majka pravoslavna" tragediji srpske zene kojoj su ustase pobile porodicu, spalile ognjiste. Sirom zemlje poznata je
poama pjesnika Muslimana Skendera Kulenovica "Stojanka, majka
Knezpoljka", posve6ena zeni i majci sa Kozar e. Tesko bi bilo
navesti sva veca i manja knjizevna i umjetnicka djela koja obradjuju temu jedinstva naroda.
Ogromne mase zena brzo su shvatile da je borba
za bratstvo i jedinstvo jedini put miru i slobodi, jedini put pobjedi nad okupatorom. Na mnogim konferencijama sale su bile, pored ostalih, ukrasene i parolom: "Za zivote nase djece, za mir
nasih domova, da nikada vise ne bude klanja i ubijanja - mi smo
se ujedinile! 11
Navedimo kao primjer akciju Odbora zena u gradu
Cacku, u Srbiji. Godine 1941, p.a vijest da se cetnici izdvajaju iz
ustanickih redova, da sklapaju s·avez sa okupatorom i kvislinzima,
sto su pokazali u sabotazama zajednickih akcija sa partizanima
protiv okupatora, zene su organizovale veliki miting pred artilje-
rijskom kasarnom, gdje su se nalaziii cetnici, trazeci od njih
vjernost narodnooslobodilackoj borbi, vjernost narcdu u borbi
protiv fasistickih okupatora i izdajnika. Devedeset odsto zena
ovog grada ucestvovalo je u demonstracijama noseci transparente sa natpisima u kojima zahtijevaju: "Mi, majke, zene i sestre, trazimo od vas da prekinete bratoubilacku borbu". Po naredjenju svojih izdajnickih komandanata, cetnici su pucali da bi
zaplasili zene.
Medju prve dokumente o akcijama zena Bosne i
Hercegovina za stvaranje borbenog jedinstva naroda, za stvaranjebratstva i jedinstva kao uslova opstanka spada i pismo koje
su zene Drvara i okoline uputile borcima na frontu sa svoje prve konferencije 31. avgusta 1941. godine. Ono glasi:
"Pismo hrabrim vojnicima nasih narodnooslobodilackih gerilskih odreda .
Mi zene i djevojke drvarske okoline, vase majke,
vase kceri i vase sestre, toplo vas i zahvalno pozdravljamo kao
nase neustraSive spas"ioce i zastitnike i mi vas pozivamo da istrajete u borbi sve dok narodi Jugoslavije, sve dok narodi Evrope i ostalog svijeta ne izvojuju svoju punu slobodu i .ravnopravnost.
Mi vas pozivamo da budete nemilosrdni prema fasistickim okupatorima i njihovim placenicima, prema nasim zakletim neprija:teljima koji su i sa nama bili nemilosrdni
.
.
Mi· vas pozivamo da suzdrzite svoj gnjev svoju
zelju za osvetom kada je u pitanju mirni i posteni hrvat~ki i muslimans,ki svijet koji nije htio i koji nije skrivio zlocine nad srpskim narodom i koji danas zajedno saAama stupa u borbu protiv zajednickog neprijatelja, protiv krvolocnog fasizma i njegovih
placenih s luga."
Drug Tito u jednom pismu Edvardu Karde!ju p1se
za vrijeme boravka Vrhovno!': staba u Foci (Bosna i Hercegovina)
izmedju ostalog, i slijedece:
"Ovdje smo postigli da zajedno rade Muslimanke
i Srpkinje. U nedjelju smo odrzali zenski zbor na kome su bile
prisutue delegatkinje iz citave oslobodjene teritorije, a najvi8e
sdjakinja. "beg je sjajno twpjeo, jer je bilo preko 500 zena."
102
103
�I dalje:
"Najinterflsantnije je to da se u ovim najzabacemJtm selima Bosne seljakinje masovno odusevljav:aju za narodnooslobodilacku borbu. Partizani imaju v:eliki ugled kod zena
i one ce nam pomoci da suzbiju kod muzeva cetnicku propagandu."
CIJENA SLOBODE
U Jugoslaviji je 18. aprlla 1941, godine bi!o· 873
hiljade neprijateljskih vojnika 1 oficira, Bilo je 454 hiljade njemackih, 339 hiljada italijanskih, 80 hiljada madjarskih vojnika.
Krajem 1941, godine bilo je prisutno i 46 hiljada bugarskih v:oj-
niki.
Krajem 1941. godine.bilo je pod oruzjem 80 hiljada jugoslovenskih boraoa. Taj broj je rastao iz godine u godinu, tako da je krajem 1942. iznosio 150 hiljada, krajem 1943,
godine oko 300 hiljada, krajem 1944. godine oko 500 hiljada, a
na kraju rata oko 800 hiljada boraoa. Za sve to vrijeme nase
jedinioe vezivale su daleko veci broj okupatorskih i kvislinskih
vojnika.*)
Od 15 miliona i osam stotina hiljada stanovnika
koliko je Jugoslavija !mala pred pocetak drugog svetskog rata,
u ratu je poginulo 1, 706.000 i1i 10, 8 odsto od ukupnog broja stanovnika. Sesto trideset hiljada zena i djece paU su kao zrtve
fa8ist!Ckog terora• Vojni gubici u toj cifri su 305.000 boraca,
dok ih je 425 hiljada ranjeno. *)
U Narodnooslobodilackoj borbi sa oruzjem u ruci
ucestvovalo je preko 100 hiljada zena. Oko cetvrtine njih je poginulo, oko 40 hiljada je ranjeno, od toga su preko 3 hiljade
teski invalidi. Za narodne heroje proglasena je 91 zena. Oko 13
*) Izvor: Jovan Marjanovic - Narodnooslobodilacki rat i socijali-
sticka revoluoija 1941-1945.
104
procenata od ukupnog broja nosilaca "Partizanske spomenice
1941" su zene. U toku rata preko 2. 000 zena postale su oficiri
Narodnooslobodilacke v:ojske. Veliki broj zena-boraca Jugoslavije odlikovano je medaljama i ordenima za hrabrost, za zasluge u razv:ijanju brats tva i jedinstv:a, medaljama i ordenima zas luga za narod i drugim odlikov:anjima.
To su svjedocanstva o borbi jugoslovenskih naroda u kojoj su masov:no ucestovale i zene. To su svjedoeanstv:a o
putu jedne generacije zena za koju nije bilo dilema. One su ustrajale snagom svijesti, ponosom patriotizma, vjerom u buducnost, bez obzira na zrtve. Revolucija ima svoje .pjesme, sv:oje
zastav:e, svoje krv:avo crv:enilo. U njoj se ne samo gine nego se
i zivot zivih svodi na pusku i surove zakone rata. Iz toga je izasla svjesna svoje snage, barutom opaljena, nova zena Jugostavije.
U borbi za slobodu zemlje u zenama su se zbivale duboke promjene. Te promjene predstav:ljaju zajednicku karakteristiku zena koje su prosle rat i revoluoiju. Mora' imati
posljedica ucesce u oruzanoj borbi tl kojoj se zena izjednacuje
sa muskaroem t1 zasjedi, u ponocnoj straZi, u nocnom jtiristi, u
tilicnim borbama, u dugim marsev:ima preko brda i planina, _u
tami zatvorskih tamnica, u izdrzljiv:osti cutanja uprkos najstrasnijim mucenjima, na politickim tribinama provjeravajuci sebe it
sposobnosti da ljudima objasni putev:e borbe i da ih pov:ede u nju.
Muskarci ratuju v:ijekovirna, oni su ratnici sa tradicijom, sa oreolom mucenika · iii pobjednika. Masovna borba zena kao vojnika
i revolucionara ima daleko kraci staz - to je· pojava vezana za
proleterske revolucije i narodnooslobodilacke pokrete XX vijeka.
PromjenQ koje su se dogadjale u zenama bile su u stvari sazna~
nje zena o sebi i vlastitim rnogucnostima.
U novoj politickoj i idejnoj klimi koju je stvorila
revotu.cija, u situaciji kada su zajedno sa rnuskarcima drzale
sudbinu zemlj e u rukama, zene su izasle iz anonimnos ti i one i
citavo drustv:o postali su svjesni uloge koju su zene imale u avim sudborrosnim danirna. Revolucionarke Jugoslavije nisu u sebi ·
imale nista sifrazetsko, nista feministiCko. Za njih su ljudske
vrijednosti bile hrabrost, patriotizam, solidarnost u zajednickoj
borbi. Ostvar€mje svojih ljudskih i gradjanskih prava one su
105
�vezale za pobjedu revolucije, za socijalizam. Otuda pojava da
se 'l'ecina zena - aktivista Narodnooslobodilackog pokreta idemloiiki opredjeljivala za Komunisticku partiju, za socijalisticko
druiitveno uredj enj e.
stambenim prostorom i drugim komunalnim objektima. Zivot u
tim posljeratnim godinama znacio je novu bitku da se na ruiievinama i pustoiii koju je ostavio rat obnovi i izgradi ekonomska
snaga zemlje.
Kada je 1945. godine donesen prvi Ustav nove
Jugoslavije, u njemu je ozakonjena jedna od ve!ikih tekovina narodnooslobodilacke borbe i revolucije: "Zene su ravnopravne sa
muiikarcima u svim podruCjima drzavnog, privrednog i drustveno-politickog zivota... Za jednak rad zene imaju pravo na jednaku platu kao i muskarci i uzivaju posebnu zastitu u radnom
odnosu ••• Drzava narocito stiti interese majke i djeteta osnivanjem porodilista, djeCjih domova i obdanista i pravo majke na
placeni dopust prije i poslije porodjaja."
Povodom 30-godisnjice pobede nad fasizmom
oslobodjenja Jugoslavije, predsednik Tito je rekao:'')
Iza ovih nekoliko recenica koje su objavljivale novi polozaj zene u Jugoslavijl stajala je burna revolucionarna proiilost, ucesee u oruzanoj borbi i revoluciji, doprinos koji su zene dale u borbi za stvaranje novog druiitva.
U OBNOVI I IZGRADNJI ZEMLJE
Kada se desavaju .Promjene u polozaju potlacenih,
onda au to raskrsca koja donose 'vise rjesenja buducim generacijama, nego anima koji su otvorili nove puteve zivota. Klasna
borba i revolucija u svom oruzanom trajanju ostvaruje globatne
interese klase i potlacenog riaroda. Tada se stvaraju uslovi za
izgradnju bogatijeg I pravectnijeg drustva.
.
Jugoslavija je izasla iz rata kao jedna od najopustosenijih zemalja Evrope. Stotine hiljada djece ostalo je bez jednag ili oba roditelja. Prema popisu stanovnistva iz 1953. godine
bilo je u Jugoslaviji oko 600 hiljada porodica koje su se sastojate·samo od majki i nepunoljetne djece. Sedamdeset jedan procenat ovih zena bile su udovice.
I inace nerazvijena privreda bila je gotovo potpuno unistena. Takvo stanje bilo je i sa skolama, bolnicama,
106
i
" ... Ako covjecanstvo nije vee iz prvog svjetskog rata izvuklo dovoljno pouka o agresivnoj prirodi imperijalizina, sto je kasnije omogucilo stvaranje fasistickog sistema koji
je cijeli svijet bacia u vatru i najvece krvoprolice u njegovoj
historiji - trebalo bi da se bar danas o tome vodi racuna,
Ne
smijemo dozvoliti da se to ponovi. Sa pogledom uprtim u buducnost moramo se boriti za svijet mira i saradnje, bez nasilja i
dominacije, za svijet slobodnih i ravuopravnih naroda, za sve one ideate i ciljeve za koje je toliko krvi proliveno i u .drugom
svjetskom ratu ••• "
II • • •
Pale su ogromne zrtve u drugom svjetskom
ratu. Milioni !judi - djece, zena i staraca - stradali su. u logorima i uguseni u gasnim komorama. Milioni su zauvijek ostali
u rusevinama bombardovanih gradova i seta. Milioni su izginuli
na bojnim poljima. Zato mlade generacije cijelog svijeta ne
smiju dozvoliti da se vise ikada pojavi fasisticka ill neka slicna
opasnost. Te mracne sile u proslosti bile su ugrozile cijelo
covjecanstvo. Jer, pored desetina i desetina miliona ljudi koji
su stradali, unistena su i ogromna materijalna dobra koja je
stvorila radnicka klasa, radni !judi cijelog svijeta.
Trideset godina je proslo u miru, Ali mislim
da se jos nedovoljno shvata ozbiljnost i karakter svega sto se
dogodilo. Neki eak i nece da to shvate, pa o proslom ratu protiv fasisticke najezde i imperijalizma govore kao o nekom obicnom ratu. To nije tacna.
Borba za mir i ravnopravne odnose medju naro-:
dima jos uvijek je najvazniji zadatak svih progresivnih !judi, naroCito sadasnje i buducih mladih generacija ..• "
*) Ovaj tekst deo je intervjua koji je predsednik Tito dao Jugo-
slovenskoj radio-televiziji 7. maja 1975. -'Prim. red.
107
�BIBLIOGRAFIJA
1. ZENE JUGOSLAVIJE
u
BOOB! 1941-1945.
Beograd, Centralni odbor Antifasistickog fronta
zena u Jugoslaviji, 1945.
2. NARODNI HEROJ ANKA BUTORAC
Zagreb, "27. srpanj' 1952.
Autor: BALTA IBRAHIM
•
3. ZENE HEROJI
Dusanka Kovacevic: Predgovor, Sarajevo," Svijetlost", 1967. (Biblix:iteka "Oslobodilacki rae')
Autor: BEOKOVIC lVIILA
4. "SILVIRA TOMASINI"
Maribor, zalozba "Cbzorja", 1964.
Autor: OS1ROVSKA MILICA
5. "NARODNI HEROJ MILICA PAVLOVIC - DARA"
Caeak, Pionirski odred "Milica Pavlovic", 1959.
Autor: PANTOVIC MILOLJUB, MIODRAG VUJINOVIC
6. "NARODNI HEROJ NINA SOVILJ''
Zagreb, "27. srpanj", 1952.
Autor: PAVESIC LJUBO
109
�13. SLOVENKE V NARODNOOSVOBODILNEM BOJU
7. "PALl ZA LEPBA SVITANJA"
(Majke heroja prieaju ••• ),
Z~reb,
"Epoha",
1967.
Autor: TADIC ALEKSANDAR
s.
ZENE HRVATSKE !I NARODNOOSLOBODILACKOJ BORBI
G lavni i odgovorni urednik: Soljan Marija. Soka
Krajacic: Predgovor. Jela Jancic-Starc: Uvod Zagreb, G!avni odbor Saveza zenskih drustava
Hrvatske, 1955.
9. BILA SEM NA SMRT OBSOJENA,
Ljubljana, Mladenska knjiga, 1957.
Autor: MEli!NAR IVANKA
10. BILA SEM STARA DVANAJST LET
Napisala Milka Kovi'c, Ljubljana, zavod "Borec'',
Zbornik doknmentov, clankov in spaminov.
Uredila: Stana Gerk, Ivka Kriznar, Stefanija
Ravnikar-Podbevsek, Ljubljana, "Borec".
(Tisk. "Ljudska pravical' 1970).
·
14. SE6ANJE IZ AUSviCA
Predgovor Djordje Lebovic, Beograd, Republicki
odbor Saveza udruzenja boraca narodnooslobodiIackog rata SR Srbije, "Vuk Karadziii"; stampa:
"Kultura" 1974.
Autor: STARCEVIC TONKA
15. U VRTLOOU MUKA
Titograd, Graficki zavod 1961.
(Dnevnik ilegaraca iz Cetinja i partizanske hoinice.)
#
-
Autor: MAKSIMOVIC-VUKOVIC MILOSAVA
1964.
Autor: BOBNJAK DARJA
11. ZENE LIKE U NARODNOOSLOBODILACKQJ BORBI
Zbirka dokumenata. G Iavni i odgovorni urednik
Zegarac Mika. Mika Zegarac: Predgovor, Gaspic, Kotarski odbor Saveza zenskih druiitava,
1959.
12. SAGORELE KAO LJUDI
Mirjana Kara-Jovanovic: 0 ovoj knjizi.
Vojis!av Zivkovic - Uvod. Pozarevac. Casopis
"Branicevo''. Stampa: "Prosvetal' 1971. Biblioteka "Trideset god ina NOB-e''.
Autor: VOJISLAV ZIVKOVIC
llo
16. RAVENSBRii:K, ZENSKI LOOOR SMRTI
Rijeka. Istarska nakladna zadruga, 1945. godine.
(II izdanje. Zagreb, Antifasisticka fronta zena
Hrvatske, 1946.}
Autor: MA TIJEVIC ZORA
17. PREZIVELA SEM TABCBUSCE SMRTI
Ljubljana, "Borec" 1960.
Autor: VEBLE-HODNIKOVA JOZICA
18. ~ENE HRVATSKE U BORBI I IZGRADNJI SOCIJALIZMA
Zagreb, G lavni odbor Antifa8istickog fronta zena Hrvatske, 1949.
111
�19. SLAVA KLAVORA
. Maribor, "O:J.,orj!{', 1963. - Kolo "Narodni he-
rojP'.
ZENE
NARODNI HEROJI
Atitor: KRANJEC FRANClKA
20. ZENE CRNE GORE U REVOLUCIONARNOM POKRETU
1918-1945.
Kolektiv autora: J, BOJOVIC, R. JOV~NOVIC,
. z. LAKt6, R. PEJOVIC i S. STANISIC, Titograd 1969.
1. ANDREJEVIC Simeona JELISAVETA - ANETA
Rodjena 8.1.1923. u Beogradu, Srbija. Ucenica.
Clan SKOJ-a od pre rata. U NOB stupila 1941.
Streljana 1942. na Bubnju. Za narodnog heroja
proglasena 9.10.1953.
2. ACEVA Dona VERA - DOSTA
Rodjena 25. 9.1915. u selu Oreovcu, Prilep, Makedonija. Radnica. Clan KPJ od 5.4.1940. U NOB
stupila 1941. za narodnog heroja proglasena 27.
11.1953.
'
3. BABOVIC V. SPASENIJA- CANA
Rodjena 19. 3.1908. u Lazarevcu, Srbija. Tekstilna radnica. Clan KPJ od 1928. U NOB stupi!a
1941. Za narodnog heroja proglasena 5. 7.1952.
4. BAKOVIC Franja RAJKA
Rodjena 1920. u Boliviji, Juzna Amerika. Student.
Clan SKOJ-a od 1938. U NOB stupila 1941. Poginula 25.12.1941. u Zagrebu. Za narodnog heroja
proglasena 24.7.1953.
5. BELie Jozeta MALCI
Rodjena 7. 7.1908. u Ljubljani. Slovenija.Radnica.
Clan KPJ od 1942. U NOB stupi!a 1941. Ubijena
31.1.1943. u Ljubljani. za narodnog heroja proglasena 27.11.1953.
113
112
�6. BERUS Ivana ANKA
12. DIIVIIC Todora NADA
Rodjena 16.12,1903. u Splitu, Hrvatska. Profesor. Clan KPJ od 1934. U NOB stupila 1941.
Za narodnog heroja proglasena 24. 7.1953.
Rodjena 6. 9.1923. u Divoselu, Gospili, Hrvatska.
Tekstilna radnica. Clan KPJ od 1940. U NOB
stupila 1941, Ubijena 20.3.1942. u ustaskom logoru Stara Gradiska. Za narodnog heroja proglasena 5. 7.1951.
7. BLAGOJEVIC Jovana VERA
Rodjena 1920. u Sapcu, Srbija. Student medicine.
Clan KPJ od 1940. U NOB stupila 1941. Streljana marta 1942, u ~apcu, Za narodnog heroja
proglasena 6.7.1953.
13, DINIC DJURDJELENA - DJUKA
Rodjena 1913, u Donjem Konjuvcu, Leskovac,
Srbija. Radnica.· Clan KPJ od 1939. U NOB stupila 1941. Streljana 25. 5.1943. 1:1 Jajincima. Za
narodnog heroja proglasena 6.7.1945.
8. BOSANAC PERSA
Rodjena 1922. u selu Ceralija, Podravska Slatina, Hrvatska. Domaliica. U NOB stupila 1941.
Poginula aprila 1943. u napadu na Sirac. Za narodnog heroja proglasena 23. 7.1952.
14. DRAGAR REZKA
Rodjena 16.11,1913. u Ljubljani, Slovenija. Radnica. Clan KPJ od 1937. U NOB stupila 1941.
Poginula 17.10.1941. Za narodnog heroja proglasena 15. 7.1951.
9, BURSAC MARIJA
Rodjena jula 1924. u Kamenici, Drvar, Bosna i
Hercegovina. Domaliica. Clan KPJ od kraja 1942.
u NOP stupila 1941, Podlegla ranama, novembra
1943, na Prkosima. Za narodnog heroja proglasena 15.10.1943.
10. CEC Antona TONCKA - OLGA
Rodjena 16. 5.1898, u Kleku, Trbovlje, Slovenija.
Sluzbenica. Clan KPJ od 1920. U NOB stupila 1941.
Umorena 3.11.1943. u Ausvicu. Za narodnog hero'ja prota:sena 21. 7.1953,
11~ CETKOVIC B. JELENA
Rodjena 1916, na Cetinju, Crna'Gora. Radnica.
Clan KPJ od 1936. U NOB stupila 1941. Streljana 15.5,1942. u Beogradu. Za narodnog heroja
proglasena 5. 7.1952.
.
'
/
15. DRAGISIC Velimira DARA
Rodjena 1921. u Sarajevu, Bosna i Hercegovina.
U cenica. Clan KPJ od kraja 1943. U NOB s tupila 1941. Poginula 22. 9.1944. u Albaniji. Za narodnog heroja proglasena 9.10.1953.
16. DRUZINA Gabrijela ANDREANA - OLGA
Rodjena 6.1.1920. u Trstu. Krojacica. Clan.KPJ
od februara 1943. U NOB stupila 16,6.1942. Za
narodnog heroja proglasena 22.7,1953.
17. DUMBOVIC-KOVACIC KATA -MAT!
Rodjena 1904. u Lukavcu, Sisak, Hrvatska. Radnica. Clan KPJ od 1938. U NOB stupila 1941.
Poginula 14. 7.1941. u Keres tincu. Za narodnog
heroja proglasena 20.12.1951.
lf4
115
�18. DAMJANOVIC Zivote BOZIDARKA - KIKA
Rodjena 21. 9.1920. u Mll>.denovcu, Srbija. Djak,
Clan KPJ od 21.10.1941. U NOB stupila 1941.
za. narodnog heroja proglaiierui 9,10.1953.
19. ESTREJA Hajma OVADJA - MARA
Rodjena 1921. u Bitolju, Makedonija. Radnica.
Clan KPJ od marta 1942 •. U NOB stupila 1941.
Poginula 1944. Za narodnog heroja proglasena
9.9.1953.
20. GEROVACMileta LJUBICA
Rodjena 1920. u Jezeranima, Brinje, Lika, Hrvatska. Student. Clan KPJ od 1940. U NOB stupita 1941. Ubila se da ne bi ziva pala neprijatelju u ruke 16.4.1942. kod Jezerana. Za narodnog heroja proglaiiena 27.11.1953.
21. JANCAR Simona LIZIKA - MAJDA
Rodjena 27.10.1919. u Mariboru, Slovenija. Sluzbenica. Clan KPJ od kraja 1941. u NOB stupila
1941. Streljana 20.3,1943. na Beli, kod Dobrave.
Za narodnog heroja progtasena 2 7.11.1953.
22. JANKOVlC".RA~IJOJLA - RAVA
Rodjena 1919. u Osijeku, Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Domacica. Clan KPJ od 1942. U NOB
stupila 1941. Poginula novembra 1944. kod Crvenih stijena, na Romaniji. Za narodnog heroja
proglasena 20.12.1951.
23. JANEZIC Janka VIDA
Rodjena 6.6.1914. u Podbrdu, Tolmin, Slovenija.
Diplomirani student filozofije •. Clan KPJ od 1934,
U NOB stupila 1941. Strel~na 6,10.1944. u Ljubljani. Za narodnog heroja 'proglasena 21, 7.1953,
116
24. JAVORINA Milana SAVKA - SASA
Rodjena 4. 8.1918. u Studencima, Perusic, Gospic, Hrvatska. Medicinska sestra. Clan KPJ
od 1940. U NOB stupila 1941. Za narodnog heraja proglasena 9.10.1953.
25. JOCIC Mladena VERA
Rodjena 21. 8.1923. u Skoplju, Makedonija. Rad..:
nica. Clan K PJ od oktobra 1941. U NOB s tupila
1941. Poginula 22. 5.1944. kod Stracina. Za narodnog heroja proglasena 20.12.1951.
26. JOVICIC OLGA - RITA
Rodjena 1920. u Kraljevu, Srbija. Studentklnja.
Clan KPJ od 1940. U NOB stupila 1941.• Poginula 1942. u selu Duge kod Prozora. Za narodnog
heroja proglasena 20.12.1951.
27. KARAMANDI Stavra ELPIDA
Rodjena 1.1.1920. u Lerinu, Jegej'ska Makedonija. Student. Clan KPJ od juna 1941. U NOB
stupila 1941. Ubijena 3.5.1942. kod sela Safci
Bitolsko. Za narodnog heroja proglasena 6.10,
1951.
28. KERIN Alojza MILKA - POHORSKA
Rodjena 1.1.1923.; u Vel. Podgoru, Krsko, Slovenija. Student. Clan KPJ. Stupila u NOB 1941.
Poginula 31. 7.1944. kod Lubna. Za naroduog heroja proglasena 21. 7.1953.
29. KLAVORA Ferdirianda SLAVKA
Rodjena 11. 5.1921. u Mariboru, Slovenija. Student. Clan KPJ od pre rata. U NOB stupi!a 1941.
Poginula 24. 7.1941. u Mariboru. Za narodnog
heroja proglasena 27.11.1953.
·
117
�30. KLJAJIC Mirka MILANKA
Rodjena 1924. u Starom S{llu, Sunja, Petrinja,
Hrvatska. Seljanka. Clan KPJ od 1942, U NOB
stupila 1941. Poginula 22.1.1943. kod Josavice,
Glina. Za narodnog heroja proglasena 27.11.1953.
36~ LAI<IC RADOJKA
Rodjena 1917. u Mrkonjic Gradu, Bosna i Hercegovina. Student. Clan KPJ od pre rata. U NOB
stupila 1941. Streljana oktobra 1941. na Vracu,
kod Sarajeva. Za narodnog heroja proglasena
8.6.1945.
31. KoCOVSKA-CVETKOVIC Petra FANA
Rodjena 27. 7.1927. u selu Lavci, Bitolj, Makedonija. Seljanka. Clan KPJ od 1942. U NOB stupila 1941. Za narodnog heroja proglasena 9.10.1953.
32; KONCAR Nikole DRAGICA
Rodjena 1915. u selu Josan, Udbina, Gospic, Hrvatska. Radnica •. Clan KPJ od 1938. U NOB stupita 1941. Ubijena avgusta 1942. u zatvoru u Zagrebu. Za narodnog heroja proglasena 23. 7.1952.
33. KUCLAR Lovre ANTONIJA
Rodjena 2.1.1896. u Lesnorn Brdu, Vrhnik, Ljubljana, Slovenija. Domacica. U NOB stupila 1941.
Streljana 21,9,1942. kod Sv.Kriza. Za narodnog
heroja proglasena 21. 7,1953.
34. KUFRIN I. MILKA
Rodjena 15.10,19.?1. u selu Purgariji, Okic, Jastrebarsko, Hrvatska. Student. Clan KPJ od juna
1941. U NOB s tupila 1941. Za narodnog heroja
proglasena 23. 7,1953.
·
·
35. KUMAR Andreje DANILA - ANDREJA
Rodjena. ~3.11.1921. u Kojskom kod Gorice, Slovenija. Sluzbenica. Clan KPJ od pocetka 1941.
U NOB stupila 1941. Poginula 18,3,1944. kod
Skofje Loke. Za narodnog heroja proglasena
20.12,1951.
37. MAGLAJIC Muharerna VAHIDA
Rodjena 1919. u Mostaru, Bosna i Hercegovina.
Dornacica, Clan KPJ od 1940. U NOB stupi!a
1941. Poginula marta 1943. u selu Velika Rujiska. Za narodnog heroja proglas(ma 20.12,1951,
38. MALI-HOCEVAR Antona ALBINA
Rodjena 12. 9.1925. u Vinici, Crnomelj, Slovenija. Radnica. Clan KPJ od maja 1944. U NOB
stupi!a 1942. Za narodnog heroja proglasena
13. 9.1952.
39. MALIVUK Mi!orada ZAGORKA
Rodjen~
27,3.1919. u Vrscu, Vojvodina, Srbija.
Djak. Clan KPJ od pre rata, U NOB stupi!a jula
1941, Streljana 7. 7.1942. Za narodnog heroja
proglasena 27,11.1953.
40. MARINKOVIC pjordja SONJA
Rodjena 3.4.1916. u Strazevici, Slavonija, Hr~a tska. Agronom. Cian KPJ od pre rata. U NOB
s tupila jula 1941. Streljana 31, 7,1941. u Zrenjaninu. Za narodnog heroja proglasena 25.10.1943.
41. MASKOVIC Novice JELICA - JEJA
Rodjena 192~. u selu Plani, Kolasin, Crna Gora.
Domacica. Clan KPJ od 1939. U NOB stupila
1941. Poginula ujesen 1942. na Kupresu. Za narodnog heroja proglasena 20.12.1951.
118
119
�42. MATIC Jovana ANKA -: GROZDA
Rodjena 1918. u Irigu, Sremska Mitrovica, Srbija. Doma6ica. Clan KPJ od aprila 1941. U NOB
stupila 1941. Poginula oktobra 1944. kod Obr_enoima (Zabrezja). za narodnog heroja proglasena
2,10.1953.
43. MATIC Vukaiiina NADA
Rodjena 1924. u Titovom Uzicu (Uzice), Srbija.
ueenica. clan KPJ od pocetka 1941. U NOB stupila 1941. Od zadobijenih rana umrla krajem maja i944. za narodnog heroja proglaiiena 6, 7,1953.
44. MEDE Janeza PAVLA - KATARINA
Rodjena 29.6.1916. u selu Strahinja, ~Nakle,
Kranj, Slovenija. Tekstilna radnica. Clan KPJ
od 1940. U NOB stupila 1941. Poginula 8.1.1943.
na Pohorju. Za narodnog heroja proglaiiena
48. MITROVIC Iva VUKICA - SlNJA
Rodjena 28.12.1912. u Svetom Stefanu, Pastrovi6i, Bar, Crna Gora. Tekstilna radnica. Clan
KPJ od 1,_933. U NOB stupila 1941. Ubijena krajem 1941. u zatvoru u Beogradu. Za narodnog
heroja proglasena 9. 5.1945.
49. NACEVA Milana MARA
Rodjena 28. 9.1920. u Kumanovu, Makedonija.
Radnica. Clan KPJ od februara 1940. U NOB
stupila 1941. Za narodnog heroja, proglasena
2 7.11.1953.
50, NAUMOVIC Micka NADA
Rodjena 22.4.1922. u Kragujevcu, Srbija. Student.
Clan KPJ od 1940. U NOB stupila jula 1941.
· Streljana 21,10.1941. u Kragujevcu. Za narodnog
heroja proglasena 20.12.1951.
20.12,1951.
51. ODADZIC Milana LJUBICA
45. MICUNOVIC VUKOSAVA
Rodjena 1921. u Velestovu, Cetinje, Crna Gora.
Seljanka. Clan KPJ od 1942. U NOB stupila 1941.
za narodnog h§roja proglasena 10.7.1952.
Rodjena 1914. u Kamanima, Zrenjanin (Petrovgrad), Vojvodina, Srbija. Tekstilna radnica. chan
KPJ od 1939. U NOB stupila 1941. Streljana
10,3.1942. u Pancevu. Za narodnog heroja proglasena 26.9.1953.
46, MILOSAVLJEVIC Milosa DANICA
Rodjena 1925. u Biosci, Titovo U zice (Uzice),
Srbija. Ueenica. Clan KPJ od 1942. U NOB stupita 1941. za narodnog heroja proglasena 6. 7.
1953.
52. OJDANIC Mihajla DOBRILA
Rodjena 1920. u Lubnici, Ivangrad (Berane), Crna Gora. Cobanica. Clan KPJ od 1939. U NOB
s tupila 1941. Za narodnog heroja proglaiiena
10. 7.1953.
47. MISCEVIC Spire VERA
Rodjena 7.4.1925. u Belegi6u, Stara Pazova,
Srem, Srbija. Doma6ica. Clan KPJ od pocetka
1943. U NOB stupila pocetkom 1943. Poginula
1944. kod Clbrenovca. Za narodnog heroja proglasena 27.11.1953.
120
53. PADJEN Jakova ANKA
Rodjena 9.1.1924. u selu Crnom, Novi, Rijeka,.
Hrvatska. Ku6na pomocnica. Clan KPJ. U NOB
stupila pocetkom 1942. Pogintila 1944. kod Ogulina.
Za narodnog heroja proglasena 20.12,1951.
121
�54. PALIKUCA Serifa IBE ·
60. PETROV Du~na ()J.GA
Rodjena 1927. u Debru, Makedonija. Domacica.·
Clan KPJ od 1943. U NOB stupila 1942. Poginula 22. 9.1944. u oko!ini Kiceva. Za narodnog
heroja proglasena 9.10.1953.
55. PATRNOGIC Milana KATARINA
Rodjena 1921. u Barandi, Pancevo, Srbija. Uci.teljica. Clan KPJ od juna 1940. tU NOB stupila·
1941, Sfreljana 9, 5,1942, na Banjici. Za narodnog heroja proglasena 27.11.1953.
61. PRAVICA DRAGICA - DRAGA
Rodjena 30.10.1921. u Prizrenu, Kosovo i Metohija, Srbija. Studentkinja. Clan KPJ od 1941.
U NOB stupila 1941. Za narodnog heroja proglasena 27.11.1953.
Rodjena 28.10.1919. u Mostacima, Trebinje, Bo·sna i Hercegovina. Student. Clan KPJ od pre rata. U NOB stupila 1941. Streljana avgusta 1942.
u okolini Trebinja. Za narodnog )leroja proglasena 8.6.1945.
56. PAVLOVIC Filipa :MILICA - DARA
Rodjena 14,12,1915. u C~Clm, Srbija. Nastavnik.
Clan KPJ od pre rata. U NOB stupila 1941. Zaklana krajem jnna 1944.
Josevi, kod Valjeva.
Za narodnog heroja progla8ena 14,12.1949.
u
62. PURIC Vasilija NADEZDA
Rodjena 22,3.1903. u Valjevu, Srbija. Sluzbeniea.
Clan KPJ od pre rata. u NOB stupila 1941. umorena krajem novembra 1941. u zatvoru u Beogradu. Za narodnog heroja proglasena 6. 7.1953.
57. PAVLOVIC Dragomira DRINKA
Rodjena 1919. u Belanovici, Lazarevac, Srbija.
Uciteljica. Clan .KPJ od 1940. U NOB stupila
1941. Streljana 14,6.1943. na Banjici. Za narodnog heroja proglasena 6. 7.1953.
63. RADIC LEPA
Rodjena 1925. u Bistrici, Banjaluka, Bosna i
Hercegovina. Djak. Clan KPJ od 1941. U NOB
stupila 1941. Obesena januara 1943. u Bosanskoj
Krupi. Za narodnog heroja proglasena 20.12.,1951.
58. PCKRAJAC SMILJA
Rodjena 1919. u Metku, Gospic, Hrvatska. Uciteljica. Clan KPJ od 1939. U NOB stupila 1941.
Ubila se da ne bi ziva pala neprijateljima u ruke marta 1943. u Bruvnu. Za narodnog heroja
proglasena 20.12.1951.
59. POPOVIC Nese LJUBICA
Rodjena 28.1.1921. u Medunu, Titograd (Podgorica), Crna Gora. Radnica. Clan KPJ. bd 193K
U NOB stupila 1941. Poginula 17,11.1942. u zaseoku Berovo, sela Orahova. Za narodnog heroja proglasena 12. 7,1949.
122
64, RADIVOJEVIC Milutina JOVANKA - KICA
Rodjena 1922. u Prizrenu; K osovo i Metohija,
Srbija. Ucenica. Clan KPJ od avgusta 1941. U
NOB stupila 1941. Streljana krajem jula 1943. u
Kosovskoj Mitrovici. Za narodnog heroja proglasena 6. 7,1953.
65. RADOSAVLJEVIC VERA - NADA
Rodjena 22. 9.1922. u Brusnilm, Negotin, Srbija.
U cenica. C Ian KPJ od kraja 1942. U NOB stupila
1941. Sfreljana avgusta 1943. u Zajecaru. Za narodnog heroja progla8ena 5. 7.19.51.
123
�66. RADOVIC Mihajla DARINKA
Rodjena 1896. u Kloki, Mladenovac, Srbija. · Seljanka. U NOB stupila 1942. Zaklana 9. 5.1943.
u Rajkovcu. Za narodnog heroja proglasena
9,10,1953.
67. RANKOVIC Mateje ANDJA
Bodjena 1909. u Izbistu, Vrsac, Srbija. Tekstilna radnica. Clan KPJ od 193 7. U NOB stupila
·1941. Poginula 11.6.1942. blizu Dumica, kod
Gackog, Za narodnog heroja proglasena 6, 7.1953.
68. REGANCIN-DOLNICAR Ivana ZORKA - RUSKA
Rodjena 25.12,1921. u Polju, Ljubljana, Sloveni- ·
ja. Kelnerica. Clan KPJ od decembra 1941. U ···
NOB stupila 1941. Streljana januara 1944. u LjubljanL Za narodnog heroja proglasena 2 7.11.1953.
72. SrLC Alojza MAJDA
Rodjena 17,3.1923. u Kr:Zetima, Koeevje, Slovenija. Sluzbenica. Clan KPJ. U NOB stupila 1941,
Poginula 14, 7.1944. kod Novog Mesta. Za narodnog heroja proglasena 19,6,1945.
73. SrSKOVIC Ivana RADMILA
Rodjena 6, 9.1923, u Smederevskoj Palanci,. Srbija. Ucenica. Clan KPJ od 1942. U NOB stupila
1941, Poginula 17.4,1943. na Drini. Za narodnog
heroja proglasena 20.12.1951.
74. SKAPIN Jozeta MIHAELA - DRINA
Rodjena 29, 9.1924. u Velikom Polju, Vrapee,
Sezana, Slovenija. Radnica. Clan SKOJ-a od pocetka 1943. u NOB stupila 1941. Poginula 15,11.
1943. na Zirovski!ll planinama, Za narodnog heroja proglailena 4.9.1953,
69, RISTIC Radojice SOFIJA
Rodjena 1900. u Masteilevu, Oplenac, Kragujevac,
Srbija. Domacica. U NOB stupila krajem 1942. ·
Zaklana 1944. u Mal.le sevu. Za narodnog heroja
proglailena 9.10.1953,
70. SVETINA Leopolda MIRA - VLASTA
Rodjena 15. 5,1915. u Idriji, Tolmin, Slovenija.
UCiteljica. Clan KPJ od 1939. U NOB stupila
1941. Za narodnog heroja proglasena 2 7.11.1953.
71. SENTJURC Franca LIDIJA
Rodjena 18.3.1911. u Hrastuiku, Trbovtje, Slovenija. U Citeljica. Clan KPJ od 1932. U NOB
s tupi!a 1941. Za narodnog heroja proglasena
27.11.1953.
124
75. BOBAR Stefana MILKA - NATASA
Rodjena 29,12.1922. u selu Gornje Lazi, Crno-melj, Slovenija. Svrsena ucenica trgovacke akademije. Clan KPJ od 1942, U NOB stupila 1941.
Poginula 17. 8.1943. kod Sv. Kriza. Za narodnog
her.oja proglasena 20.12.1951.
76. TOMAZANI Virgila SELVIRA - SLOVENKA
Rodjena 2.12.1913. u Trstu. Profesor. Clan KPJ
od pre rata. U NOB stupila 1941. Poginula 1942.
u K osovskoj Mitrovici. Za narodnog heroja proglasena 27.11.1953.
77. TOMSIC Ivana VIDA
Rodjena 26.6.1913. u Ljubljani, Slovenija. Pravnik. Clan KI'J od 1934. U NOB stupila 1941. Za
narodnog heroja proglasena 27,11.1953,
125
�78. TROHAR Ivana IVANKA
Rodjena 1923. u Fuzinama, Delnice, Hrvatska.
Domacica. Clan KPJ od 1941. U NOB stupila
1941. Obesena 1944. u blizini Karlovca. Za narodnog heroja proglasena 24. 7.1953.
79. TRIFUNOVIC Avrama RADMILA - HITRA
Rodjena 1919. u A!eksandrovcu, Pozarevac, Srbija. Student. Clan KPJ od 1939. U NOB stupila
1941. Ubila se da ne bi z!va pala neprijatelju u
ruke maja 1943. u selu Oreskovilli. Za narodnog
heroja proglasena 2 7,11,1953.
84. VUCINIC Radovana MILICA
Rodjena 1921. u Pjesivcima, Niksic; Crna Gora,
Clan KPJ od 1941. U NOB stupila 1941. Poginula krajem marta 1943. ked Sipacna. Za narodnog
heroja proglasena 13. 7.1953.
85. VUCETIC Milije MILICA - TREPUSA
Rodjena 1920. u Jezevici, Cacak, Srbija. Uciteljica. C ian KPJ od pre rata. U NOB stupila 1941.
Poginula 1944. u Prislonici. Za narodnog heroja
proglasena 27.11.1953.
86. MATERIC Jovana DANICA
80. VIDOVIC Ivana MARIJA - ABESINKA
Rodjena 1924. u Novskoj, Hrvatska. Trgovacka pomocnica. Clan SKOJ-a Od1941. U NOB stupila
1941. Ubila se da ne b! ziva pala neprijateljlma
u ruke krajem aprila 1942, blizu VaraZdina. Za
narodnog heroja progla8ena 2 7.11.1953.
Rodjena 1921. u Sipovljanima, Bihac, Bosna i
Hercegovina. Domacica. Clan KPJ od januara
1942. U NOB stupila 1941. Ubijena sredinom 1943.
u Kninu. Za narodnog heroja proglasena 27.11.
1953.
87. BUTORAC Karla A:r.iKA
81. VRANJESEVIC RADA
Rodjena 1918. u Glogovcu, Prnjavor, Derventa,
Boana i Hercegovina. Sluzbenica. Clan KPJ od
1940. U NOB stupila 1941. Poginula 25.5.1944.
u Drvaru. Za narodnog heroja proglaiiena 5. 7.
1951,
82. VRBICA Laze DJ!NA
Rodjena 6, 5.1913, u Titogradu (Podgorica), Crna
Gora. Apsolvent V!soke ekonomsko-komercijalne
skole. Clan KPJ od 1934. U NOB stupila 1941.
Poginula maja 1943. pored reke Bosne, izmedju
TesUca i Prnjavora. za narodnog heroja proglasena 25, 7,1953.
83. VRHOVNIK Franca MAJDA - LOJZKA
Rodjena 14,4.1922. u Ljubljani, Slovenija. Student
medicine. clan KPJ od decernbra 1940, U NOB stupila 1941,Poginula 4.5.1945.kod Celovca. Za narodnog heroja proglasena 5, 7.1951.
126
Rodjena 27.8.1905. u Donjem Pazariiitu, Gospic,
Hrvatska. Radnica. Clan KPJ od 1927. U NOB
stupila 1941. Ubijena 22.1.1942. u Kostajnici.
Za narodnog heroja proglasena 14,12,1949.
88, MILJKOVIC Mi!ana RADA
Rodjena 1917. u Belici, Svetozarevo (Jagodina),
Srbija. Uciteljica. Clan KPJ od 1940,
U NOB
stupila 1941. Poginula jula 1942. u selu Urije,
kod J?ugojna. Za narodnog heroja proglasena
6. 7.1953.
89. PEJNOVIC Dmitra KATA
Rodjena 23.3.1899. u Smiljanu, Gospic, Hrvatska. Dornacica. Clan KPJ od 1938. U NOB stu- ·
pila 1941. Umrla 10.11.1966. u Zagrebu, Za narodnog heroja proglasena 3. 6.1968.
127
�\
90. BAN OLGA
Rodjena 29.6.1926. u selu Zarecju, Pazin, Hrvatska. U NOB stupila 1941. Steljana 8.10.1943.
Za· narodnog heroja proglasena 26.9.1973.
91. BOSNIC Pere MILKA
Rodjena 1928. u selu Vrtoee kod Drvara, Bosna
i Hercegovina. Seljanka. Clan SKOJ-a postala
maja 1944. Poginula 25. maja 1944. Za narodnog heroja proglasena 17. 5.1974. godine.
DESET KONGRESA SKJ (KPJ) 0
I ULOZI
128
POLOZAJU
ZENE U DRUSTVU
�Izbor tekstova:
KONGRES UJEDINJ'ENJA"- PRVI KONGRESKONilJNISTICKE
pARTI'J};
JUG'OSI..AVIJE
Temeljeci svoje stavove na marksistiCkom
shvatanju o polo~ju i ulozi zene u drustvu, Komunist1&a partija Jugoslavije od svog osnivanja, 1919. godine, ukljucila u
svoj politll'iki program i organizovanu alroiju - borbu za oslobodjenje Z.ene od dvostrukog ropstva: kap!talisticke eksploa.taoije i dru~vene .nejednakosti.
Na putu ostvarivanja toga cilja postavljali su
se, u ril.zlicitim etapama borbe KPJ za socijalno i nacionalno
oslobodjenje; i razliciti zadaci. Deset kongresa SKJ (KP J) i
Peta zemaljska konferencija (koja po svom istorijskom znaeaju
ima karakter kongresa) utvrdjivali su u usvajanim dokumentima
- pragramima, statutlma i rezolucijama - osnovne po~ticke
stavove i pravce aktivnosti u resavanju tih zadataka. Citajuci i
proui!ay:aju6i danas ave dokumente uollava se nesumnjiv kontinuitet u izradi osnovnog marksistickog stava - da bez op!lteg drustveno:-ekonomskog razvoja, bez oslobodjenja radnicke klase i
svih potlaeenlh drustvenih slojeva, bez sirokog zapo!lljavanja
zena u sv!m oblastima dru~tvenog rada, njihovog opismenjavanja
i strucnog osposobljavanja za proizvodni rad, bez podrustvljavanja poslova doma6instva 1 brige oko podizanja i vaspitanja dece
i bez ukljuC!vanja ~ena u sve oblike politiCkog odtucivanja - nema punog oslobodjenja f ravnopravnosti zene. Stoga se i citirani delovi iz remlucija, programa HI statuta koji au usvajani na ·
kongresima kao najvUiim organima sKJ (KPJ), ne mogn posmatrati kao jedini stavovi koji su odredjivali i odredjuju politiku i
akciju. komunista na ostvarivanju ravnopravnog polozaja i drulitvene uloge zene.
PrJpremila: Sloboda SELI6
130
U Beogradu je od 20. db 23. apJ'i[al91.9. g<>fline
odrzan Prvi kongres Kornunisticke partije Jugosl~vije, po~n.afkao
Kongres ujedinjenja. Pored Podloge ujedi?j~nja, J>rakti~
nog alroionog programa, Statuta i nekoliko rezoil16ija, ()VS:j
gres je usvojio i Statut zena socijalista (komunista). oV:afz'ha'cajan dokument donosimo u celini.
Kon:- ·
STATUT ZENA SOCIJALISTA '(KOMUNISTA)
usvojen na Prvom jugoslovenskom kongresu· ·
zena i jugoslovenskom kongresu za ujedinjenje, odrzanom 21, 22. i 23. aprila 1919.
godine u Beogradu
I deo
=o.==-Kako je nastupila potreba da se sve proleterske
partije, koje stoje na temelju klasne borbe, grupisu u jednu partiju u celoj Jugoslaviji, to je prirodno da se i svi do sada pokrajinski zenski socijalisticki pokreti skupe u jedan nerazdvojni
pokret.
·
Zene socijalisti (komunisti) usvajaju maksimalni
i minimalni program Partije koinunista Jugoslavije i smatraju
sebe kao deo partijske celine. U ieto doba one iskljucuju svaku
zasebnu organizaciju zena, a sebe smatraju tehnickim - izvrsnim odborom u agitacijf i organizovanju zena. U tome smislu
Konferencija zena komunista Jugoslavije donosi ovaj Statut po
.-'',.,-·
131
�ce se obavljati celokupan praktiean deo rada zenskog socijalistickog (komunisti ckog) pokreta.
jave, svoja poverenistva u koja ce se birati po 4 Clana a mesecno jednom odasiljati po jedan delegat iz ·oogovarajuceg mesnog
sekretarijata radi kontrole i obavestenja.
1. Svi pokrajinski sekretarijati sa autonomnim
karakterom do ove Konferencije ukidaju se a Konferencija bira ·
Centralni sekretarijat zena socijalista (komunista), koji se sastoji od 16 clanova proporcionalno broju organizovanih zena za
svaku pokrajinu. Oni biraju medju sobom izvrsni odbor, u koji ·
ulaziJ 7 lie a: sekretar, blagajnik, 2 zamenika i 3 clana finansijske kontrole. Sekretar je clan Partijskog veca I na taj nacin
dobija neposredno instrukcije iz partijske kontrole. Izvrsni odbor
ce biti stalno u Beogradu, kao I glavni sekretar. Centralni sekretarijat bira Zemaljska konferencija zena socijalista (komunista)
od delegata koji na njoj ucestvuju a izabrana se lica odmah konstituisu 1 saopstavaju konstituisanje konferenciji. Svi ce se cla.novi sastajati cetiri puta godisnje u plenarne sednice u mestu
gde potrebe zahtevaju.
2. Centralni sekretarijat se dalje grana u pokrajinske sekretarijate, kojih ce bit! 8: u Beogradu, Skoplju, Zagrebu, Osijeku, Novom Sadu, Splitu I Cetinju. Svaki pokrajinski
sekretarijat !mace onoliko clanova koliko sindikalnih I partijskih
organizacija ima u kojima ima organizovanih zena. On ce se hirat! ·na godisnjim konferencijama koje imaju bit! na mesec dana
pre konferencije Centralnog sekretarijata. Izborni postupak isti
je kao kod Centralnog sekretarijata. Uprava ima: sekretara, blagajnika, finansijsku kontrolu od tri Clana i odgovarajuci broj zamenika.
3. Pokrajinski sekretarijati se granaju na mesne
sekretarijate, koji se osnivaju po varosima i varosicama gde god
ima organizovanih zena, kad to uvidi partijska organizacija odgovarajuceg mesta. Uprava se bira: prvi put. od zbora zena a posle godisnje, na konferencijama koje ce biti na mesec dana pre
konferencije odgovarajuceg pokrajinskog sekretarijata. U njih se
bira po 7 clanova: sekretar, blagajnik, tri clana nadzornog odbora i dva zamenika.
4. Mesni sekretarijati ce, pored svog redovnog
rada na agitaciji I organizovanju zena po varosima, odnosno varosicama, osnivati po selima, gde se god mogucnost i potrebe
5. Sve 6e instance bit! u neposrednoj vezi medju
sobom i sa Centralnim sekretarijatop1,. koji 6e, prema instrukcijama Partijskog veca; davati direktivu za celokupan rad.
6. Centralni sekretarijat ce poceti odmah po ujedinjenju da izdaje svoj list "Jed.nakost", koji ce izlaziti u pocetku dva puta mesecno, a .docnije po mogucnosti nedeljno. List·.
6e izlaziti cirilicom I latinicom posebno, a uredjivace ga redakcioui odbor koji odobri Partijsko vece.
7,·Kako je uloga Centralnog s.ekretarijata, pre
svega, agitaciono-prosvetna, ·to 6e glavni ·prayac rada .bit!: uzdizanje duhovnog horizonta zene. Toga radi, ce Centralni sekreta'-•
rijat izdavati qiz brosura i knjiga, "octnosecih se na zenu i njene
manifestacije ziyota i osnivati svoje. agitacione biblioteke gde god
za to potreb e bud e.
/
8. CS 6e priredjivati planska predavanja, zborove i konferencije po celoj zemlji, a referente ce odredjivati cs.
9. CS 6e odmah organizovati agit:atorsko-funkcionerski kurs.
10. CS saziva svake godine zemaljsku konferenoiju neposredno pred kongres Partije a na njoj uzimajn ucesca delegati iz svih sekretarijata i poverenistava. Svaka instanca salje po jednog delegata.
11. Finansije CS 6e biti: prihod od lista, rabata,
knjiga, predavanja, konferencija, zabava i priloga. Sve 6e instance zadrzati od prihoda za seb"l 30%, a ostalo slati CS.
12. Sve 6e instance slat! obavezno mesecne izveiltaje o svome radu I kretanju celokupnog privredno-politickog
zivota svoga mesta kao i statisticki materijal o broju uces6a ze- ·
na u proizvodnji, o us lovima rada i o prim en! radn!Ckog zakonbdavstva.
132
133
�13. Ovaj Statut dobija vaznost kad ga odobri
Partijska uprava odnosno Kongres, a usvoji Konferencija· zena.
7. Ovaj Statut vazi. kad ga odobri Partijska uprava, odnosno .Kongres, a usvoj! Konferencija zena.
('Jednakost", organ zena socijaliata /komunista/ Jugoslavije,
brojl, Beograd, 1. marta 1920.)
Ii deo
Organizacija mladezi
***
l. Specijalni zadatak zenskog pokreta jeste formiranje organizacije mladezi, jer su zene prirodom svojom naJ:pozl'!anije i najkompetentnije za taj rad.
2. K ako j e rad na PDOS ve6! vanju radni eke m ladezi vrlo vaZan deo rada, to 6e se njemu posvetiti narocito za
to izabrani Prosvetni odbor zena ciji 6e specijalni zadatak bit!:
priku.t?ljauja radnieke mladeZi, vrg.ani~oVaG]a i podi&;an.je, d~ho~t -.
no. i moratno, iste.
3. POZ 6e organizovati nekoliko grupa i to pre. rna dobu i uzrastu. U prvu ce kategoriju doci tri grupe: I - od
7 do 9 godina, II - od 9 do 11 ili od 11 do 15 godina. Princi!l
koedukcije bice izveden do krajnjih granica. U grupama se imaju prirediti narociti kursevi po modernim pedagoskim nacelima
a sa cisto prakticnog glediilta na celokupno vaspitanje.
II (VUKOVARSKI) KONGRES
U Programu KPJ uswojenom na Vukovarskom kongresu, koji je odrzan od 20. do 25. juna 1920. godine, medju
ciljevima za koje ce se KPJ boriti navedenim u gl. VI, pod tackom 7 i kaze se:
"Obavezno i naucno vaspitanje omladine oba pola.
Duznost je skole da deci omogu6i svestrani, harmonicni, duhovni
i fizicki razvitak i da mladi naraiitaj pripremi pomocu rucnog
rada za ucesce u procesu proizvodnje i za iskoriscavanje nauke,.
umetnosti i kulture."
C'Istorijski arhiv KPJ", · tom II,
izdanje Istorijskog odeljenja CK
KPJ, Beograd 1949, str. 36.).
4. Odmah ce se osnovati: Omladinska citaonica,
pozoriste, pevacki zbor i ekskurzije, kao i ostali kulrurni- rezultati, nepristupacni radnickoj mladezi u skoli danasnjega drustva.
5. Ovo su pocetni principi pokreta koj i ce se da~
lje razvijati po nuznim zakonima centralnog pokreta i zakonima
celokupnog drustvenog razvica. Glavni cilj, i ishodni u isti mah,
je: pripremanje radnicke mladezi za primerne i odane clanove
proleterskoga pokreta i nepokoleblji ve revolucionare i borce za
ostvarenje krajnjeg ci[ja: komunistickog drustva.
6. "Jednakost" 'ce imati dodatak "Buducnose•, koji
ce se bavitl pitanjima omladinskoga pokreta,
134
KPJ
*
U rezoluciji istog Kongresa - PolitiCka situacija
i zadaci Komunisticke partije Jugoslavije, u gl. III, pod tac, 11,
medju neposredri~ zadatke za koje ce se KPJ boriti, stoji:
"
da se sve zatvorene organizacije i domovi otvore i njiho\- slobodan rad omoguci, svi pohapseni i progonjeni
drugovi ,puste na slobodu i dalji progoni onemoguce; da se svim
gradjanima, bez razlike pola i nacionalnosti, obezb edi nes metano
vrsenje svih gradjanskih i politickih prava kao i uzivanje sviju
ustavnih i zakonskih sloboda-"
.
,
(Isto, str. 42. )
*
135
�r•rstorijski arhiv KPJ", tom II,
izdanje Istorijskog odeljenja CK
KPJ, Beograd 1949, str. 132.)
U Statutu KPJ, usvojEmom takodje na TI kongresu,
u gt: IV, cl. 15. utvrdjuje se sastav partijskog kongresa kao
najviseg organa KPJ i pod tac. 8. odredjuje da pravo ucesca na
kongresu imaju i "dva izaslanika Centralnog sekretarijata zen~'.
U gl. XTII Statuta, ct. 40, C entratno partijsko
vel!e ovtaMuje se da:
"
2. izradi pravilnik mesnih organizacija, kao i ostalih organiz.acija koje ulaze u sastav Partije, kao sto su: Sekretarijat zena, razne omtadinske organizacije, grupa 'Budu6nost', umetnicke grupe i sticno."
(lsto, str. .50.)
*
U tre6em s tatutu KPJ, prihva6enom na ovom
Kongresu, u gl. III (Struktura Partije), pod tac. 10. utvrdjuje
se:
"Za obavljanje pojedinih partijskih · zadataka partijski komiteti imenuju narocite partijske organe - komisije, na
primer: organizacionu, agitaciono-propagandisticku, sindikalnu,
zensku, za rad medju seljacima, medju nacionalnim manjinama
itd. Ove komisije su podredjene nadleznom komitetu, rade prerna njegovim direkti varna i sprovode svoje odluke preko komite-
ta."
* .:* *
(Is to, str. 13 5.)
*
A u gl. IV, u kojoj se govori o 6eliji kao osnovnoj partijskoj organizaciji, pod tac. 17, stav 2, kaze se:
III KONGRES KPJ
Treci kongres KPJ odrzan je u Been, juna 1926.
godine. U "R ezoluciji po organizacionom pitanju", usvoj enom na
ovom Kongresu, u gl. Ill, pod tac. 4, stav 2. stoji:
"Statutom predvidjeno obrazovanje raznih komisija pri svim partijskim komitetima, a narocito pri Centralnom
komitetu ima se sto pre sprovesti. Partijski komiteti duzni su
preduzeti mere da komisije stalno i sistematski rade, obracajuci narocitu paznju na najvaznije od njih (organizaciona, sindikalna, agitprop, i komisije za rad na selu i medju zenama)."
Na istom mestu, pod tac. 5, takodje stav 2,
vezi sa usvajanjem novih metoda rada, kaze se:
(Isto, str. 136.)
* *
*
IV KONGRES KPJ
u
"Zadaci 6ellja su, pored ostatoga, ovi: sindikalni
rad, detatnost radionickih poverenika i ekonomska borba u preduzecu, rad u omtadini, medju zenama, medju nezaposlenima doticnog preduzeca, ras turanje stampe i literature, rad u kooperativama, seoskim ! drugim organizacijama radnika i seljaka, obrazovanje kruzoka za politiCko-prosvetni rad itd."
136
"Sekretarijat se brine za raspodelu posla medju
clanovima celije, da svi dobiju po neku specijalnu duznost, na
primer: rad u sindikatima, rasturanje literature i stampe, rad
na stvaranju 6elija u okolnim preduzecima, rad na selu, medju
zenama, u omladini, skupljanje priloga za zrtve reakcije itd."
Cetvrti kongres KPJ, odrzanJu Drezdenu oktobra
1928. godine, u Rezoluciji o privrednom i politickom polozaju
Jugoslavije i zadacima KPJ, je u gl. VI, medju zadacima u borbi za zadobijanje ve6ine radni eke klase, istakao i zadatak:
137
�"12. Obnova zenskog pokreta na bazi posebne rezolucije o radu medju zenama, usvojene na Kongresu."
U istoj rezoluciji, u vezi sa izgradnjom saveza
radnika i seljaka, ·na istoj stranici stoji:
"3. Stvaranje sindikalnih organizacija poljoprivrednih radnika, u b 0 rbi protiv eksploatacije od strane veleposednika i seoskih bogatasa, za prava poljoprivrednih radnika na sindikalno organizovanje, za zastitu rada, a narocito zenskog i deCjeg rada u poljoprivredi i za socijalno osiguranje poljoprivrednih
radnika."
r'Istorijski arhiv KPJ", tom IT,
izdanje Istorijskog odeljenja CK
KPJ,Beograd 1949, str.159-160.)
*
U Rezoluciji o organizacionom pitanju, gl. II I,
kriticki se osvrce na rad medju zenama:
" .•. Malo se posvecivalo paznje omladincima koji su odlazili u vojsku, kao i radu u vojsci. Narocitog odseka
za rad na selu i medju zenama nije bilo. CK nije ovaj rad postavio sebi za zadatak, tako da je ova veoma vazna oblast rada
ispala potpuno iz vida CK-".
(Isto, str. 199,)
*
Stoga se u istoj Rezoluciji, pod tac. 8. postavlja
zadatak:
"Partija treba da organizuje specijalnu komisiju
za rad medju zenama, da razradi konkretna uputstva za njihovo
svakodnevno delovanje i Sto pre da se poveze sa zenama-radnicama, imajuci u vidu nji)lov niski politick! nivo, kao i neshvatanje od strane pojedinih drugova uloge zene u revolucionarnoj borbi proletarijata."
(Is to, str. 202.)
*
"Zenska, mlada radna snaga i nekvalifikovani
radnici,. sprovodjenjem racionalizacije industrije, postaju ave yazniji faktor u proizvodnji. Partija treba da pojaea svoju delatnost i borbu za zastitu zenske, mlade i nekvalifikovane radne
snage, povezujuci je njenim uvlacenjem u sindikate."
(Il;!to, str. 20:7J
*
Cetvrti kongres Komu11isticke partije Jugoslavije
je doneo i posebnu Rezoluciju po zenskom pitanju, koju donosimo u celini:
Rezolucija
po zenskom pitanju:
"Porast znaeaja zenskog rada za produkciju
Jugoslavije poslednjih godina napreduje brzim.
•tempom. Tome doprinosi kapita!isticka racionalizacija. koja se i ovde, kao i u drugim zemljama·,
sprovodi u prvom redu povecanim uvlacenjem zena u proces produkcije, jer one predstavljaju i
jeftiniju i manje svesnu radnu snagu.
U vrernenu od 1921. do 1926. godine smanjio
~e udeo muske radne snage za 8%, dok se udeo
zenske radne snage povecao za 97%. Sada sacinjav.aju radnic e oko 27% industrijskog proletarijata Jugoslavije. Bezobzirno izrabrljivanje zenske
radne snage, njihova politiCk:a obespravljenost
nejednakost pred zakonom, uz nacionalno potl~ci
vanje i ostatke feudalizma u nekim provincijama
Jugoslavije, produbljuje suprotnosti u zivotu proleterki i bude njihovu aktivnost. Porast zenskog
proleterskog pokreta ocituje se u poslednje vreme kako najzivljim ucestvovanjem u strajkackim
borbama u zemlji,. tako i aktivnim ueestvovanjem
najboljih elemenata radnica u politickijn akcijama
Komunisti eke partije ( (Prvi maj, dogadjaji u zagrebu, gerilski pokret u Crnoj Gori).
I u R ezoluciji o sindikalnom pitanju, u gl. V,
tac. 5, stoji:
139
138
�Imajuci u vidu ulogu zene kao jeftinije i slabije organizovane radne snage u produkciji, nje-,'
nu ulogu na ekonomskom polju za vreme rata,
kao i revolucionarne teznje probudjenih zenskih masa (oktobarska revolucija, Kina), nastoji jugoslovenska burzoazija da iskoristi njihovo ave jace
nezadovoljstvo i da medju njima ucvrsti burzoaski uticaj, ne samo putem terora, nego i putem
sireg sistematskog rada, Ovaj rad se vrsi porno~
cu klerikalnih, dobrotvorno-vaspitnih, feministickih i reformistickih organizacija, uz. potporu i
subvenciju drzave, crkve i dvora. Klerikalna sto.,mpa izdaje pet zenskih easopisa i petnaest opstih
easopisa, koji se u 100,000 primeraka rasturaju
u prvom redu medju zenama. Posledica ovoga
rada je da se ogromne mase radnica i seljanki
nalaze pod ideotoskim i organizacionim uticajem
burzoazije.
KPJ je do sada potcenjivala rad medju radnickim i seljackim zenama, a ukoliko se taj rad u
pojedinim mestima i vrSio, smatran je u vecini
slueajeva kao specifican rad za zene. Tezak polozaj u Partiji bio je zapreka za njegov razvoj. Usled toga, inicijativa aktivnog zenskog partijskog
kadra nije naisla na dovoljnu potporu I upute za
rad medju radnicama, te je vrsen bez sistema,
plana i direktiva. Iskustva pojedinih proviilcija
nisu se uzimala u obzir, nije bilo evrstog stava
za rad u neprijateljskim zenskim · organizacijama
1 postojala je opasnost da taj rad po provincijama
skrene sa opstepartijske linije.
U sadasnjem momentu, ita pragu novog impe~
rijalistickog rata, jedan je od glavnih zadataka
KPJ da ispuni ovu prazninu svoje delatnosti, · da
pridobije stroke mase radnica i seljanki za jediilstveni front revolucionarne klasne borbe radnika i seljaka i da potpuno usvoji Lenjinove reci
da se "mase ne mogu pridobiti za politicku delatnost a da se ne privuku na politicki rad 1 zene''
140
I
i da "trajnost revolucije" zavisi od toga u koiikoj
meri u njoj ucestvuju zene."
Da bi se rad medju radnicama i seljankama
centralizovao i sistematski sprovodio, mora se
izgraditi odozgo do dole partijski aparat za rad
medju zenama i u njega se moraju privuci radi
aktivnog ucestvovanja radnice iz preduzeca. Potrebno je da se pri centrali KPJ obrazuje Komisija za rad medju zenama, koja ce pod rukovod-s tvom CK organizovati rad na pridobijanju radnica i seljanki za pristup u masovne organizacije
radnicke klase i u Partiju. U poeetku treba da
se rad ograni5i r,.l industrijske centre gde su radnice u velikom broju koncentrisane i na ona seta
gde', postoji partijski aparat.
Nelegalni rad sa simpatizerima treba da se
svodi na organizovanje zenskih kruzoka sa sto
'stalnijim sastavom i odredjenim programom, koji
treba da je u najuzoj vezi sa dnevnim dogadjajima i dnevnim zahtevima radnica. Treba da se
preduzmu mere da se mreza kruzoka prosiri, jer
one predstavJjaju rezervoar iz koga partija crpi
zenske snage za svoje redove.
Najvaznija legalna forma rada jes te rad u
sindikatima. Njegovu osnovu. cini Rezolucija IV
kongresa Crvene sindikalne internaciona!e za rad
medju zenama. Najvazniji momenti rada zenskih
komisija u sindikatima jesu: razradjivanje ove rezolucije, izrada plana konkretnih zahteva i njegovo propagiranje medju radnicama kao zahteva crvenih sindikata. Sindikati i njihove zenske komisije kao pomocni organi ·Jtreba da povedu specijal-nu kampanju medju radnicama za njihovo pridobijanje koristeci se internacionalnim iskustvom u
tom radu, kao ua:c.primer: letece mitiuge, konferencije organizovanih radnica, skupstine neorganizovanih sa ciljem njihovog upoznavanja sa nasim konkretnim zahtevima, organizovanje kruzoka
za likvidiranj e analfabetizma, za poducavanje u
141
�sivenju i krojenju, za upoznavanje sa osnovnim ·
principima higijene itd. U svrhu izgradnje aktivnog zenskog sindikalnog kadra treba za organizovane radnice drzati legalne, kratke, osnovne
sindikalne kurseve.
S obzirom na pojaeanu aktivnost seljanki koje
izmedju ostalog dolazi do izrazaja i u njihovom
ucestvovanju u nacionalno-revolucionarnom i seljackom pokretu, treba partija da otpocne sa odrzavanjem konferencija seljanki i to u prvom redu
u ovim mestima gde je uticaj partije najveci.
Iako partija posvecuje najvecu paznju radu medju radnicama u preduzecima i medju radnim seljankama, ona radi i u neprijateljskim zenskim
organizacijama koje obuhvataju mase radnica i s·eljanki, sa jednim zadatkom da razgoliti ove ustanove i da odvoji iz njih zenske mase i da ih pridobije za revolucionarni radnicko-seljacki pokret.
U !stu svrhu partija preduzima mere da rad tih
organizacija prikaze u pravom svetlu da pojedine
cinjenice iskoristi za razgolicavanje i diskreditovanje tih organizacija u ocima radnih masa.
Za rad partije medju zenama je od narocite
vaznosti masovna zenska literatura koja treba da
vodi racuna o lokalnim prilikama, a u prvom redu izdavanje legalnog zenskog lista. Najvazniji
zadatak na tom polju jeste pridobijanje i izgradjivanje kadra zenskih radnickih i seljackih dopisnica. Pored toga, treba da se sva pitanja u vezi s·a radom medju zenama temeljito obradjuju
kako u legallloj tako i u ilegalnoj stampi."
("Istorijski arhiv KPJ", tom II,
izdanje Istorijskog odeljenja CK
KPJ, Beograd 1949, str. 207-209.)
PETA ZEMALJSKA KONFERENCIJA
KPJ
Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ odriianoj u
Zagrebti, novembra 1940. godine, u usvojenoj rezoluciji, gl. VI
posveceno je posebno poglavlje radu medju zenama:.
V. Konferencija KPJ konst!ltira da je u nekim
partijskim organizacijama sistematski rad medju
zenama jos uvek zanemaren, da drugovi ne posveeuju ozbiljnu paroju tome vaznom radu, da taj
rad prepuStaju samotoku ill inicijativi samih dru.garica, drugaricama dapace odbijaju pomoc koja
se od njih trazi. Stoga je potrebno: a) da s ve
partijske organizacije pos vete najvecu paznju radu medju zenama, osobito u sindikatima i drugim
masovnim organizacijama; b) za taj rad organizacije treba da odrede ne samo drugaric e nego i
drugove; c) da partijske organizacije posvecuju
elm vise paznje zenama iz radnickih i siromasnih
rejona i pruzaju mogucu pomoc raznim savjetima
itd.; d) vodeci borbu za opca zenska gradjanska
prava, za jednakl rad i jednaka plata u preduzecima, raznim uredima itd., potrebno je u is to
vrijerne suzbijati burzoaski feminizam, koji stvara jaz izmedju radnika i radnica i ima za cilj
da otupi oiitricu klasne borbe .•• "
r':Komunist'', organ Centralnog
komiteta Kornunisticke partije
Jugoslavije, broj 1, oktobar
1946, str. 120.)
***
***
142
143
�V KONGRES KPJ
VI KONGRES KPJ
(SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE)
Peti kongres_, odrZ.an u Beogradu jula 1948. godine, doneo je novi Program Komunisticke partije Jugoslavije,
u kome s e posvecuje posebno poglavlje Antifasistickom frontu
zena, stvorenom u narodnooslobodilackoj borbi:
Antifasis ticki front zena:
"Antifasisticki front zena jeste siroka masovna organizacija radnih zena i patriotkinja nove Jugoslavije i nastao je pod rukovodstvom Komunisticke
partije Jugoslavije u narodnooslobodilackoj borbi,
odigravsi ogromnu ulogu u podizanju svesti zena
i mobilizaciji zena za oslobodilacki rat, za pomoc
frontu, za ucvrscenje pozadine i povezivanje fronta i pozadine.
Antifasisticki front zena okuplja danas naj sire mase zena I pomaze im da se kulturno-politicki uzdignu i da se na svim poljima aktivno ukljuce u
izgradnju zemlje. On treba da obrati narocitu paznju onim zenama koje iz bilo kojih razloga nisu
politick! aktivne ili koje ne pripadaju nikakvim organizacijama.
J edan od najvafuijih zadataka Antifasistickog fronts zena jeste razvijanje solidarnosti i saradnje s
demokratskim zenskim organizacijama sveta u borbi za mir i demokratiju.
Komunisticka partija Jugoslavije ce se narocito
boriti za svestrano jaeanje aktivnosti AFZ u radu
na vaspitavanju zena u duhu socijalizma, u radu
na vecoj mobilizaciji zena 10a izgradnju socijalizma, za ucvrscenje postignute ravnopravnosti zena
i za obezbedjenje te ravnopravnosti putem stalne
brige za njihova. kulturno i politi cko tizdizanje, za
majku i dete, kao i za sto masovnije ukljucivanje
zena u sve oblasti drustvenog i ekonomskog ;avota."
sten.beleske, izdanje "Kultura" 1949,str.891.
Sesti kongres KPJ, koji je odrzan u Zagrebu, novembra 1~~2. godine, u Rezolucijl o zadacima i ulozi Saveza
komunista Jugoslavije, utvrdio je u tac. 5:
"Kongres osudjuje kao nedopustivo i tudje socijalizmu svako zapostavljanje zena u privrednom,
politickom i uopste drustvenom zivotu. Duznost
komunista i svih naprednih !judi jeste da se statno, sistematski, uvek i svuda bore za sve vecu
i "stvarnu ravnopravnost zena u svim oblastima
privrednog, polit!Ckog i drustvenog zivota. "
Kongres istice da je za dalje razvljanje kako
• socijalisticke svesti masa, taka i same borbe za.
ravnopravnost zena, prva duznost zenskih organizacija - rad medju se!jankama, 'na njihovom politickom, prosvetnom i kulturnom uzdizanju.
U pog!edu rada ostalih drustvenih organizacija vaze dosad istaknuti principi, primenjeni na .
njihove konkretne uslove. Kongres posebno ukazuje kao na naro cito vazan problem rad na podizanju socijalisticke svesti i moralnog lika omladinaca i omladinki, kao i na sve vecu raznovrsnost form! u radu i zivotu omladine."
("Borba komunista Jugoslavije
za socijalisticku demokratiju",
VI kongres Komunisticke partije Jugoslavije, izdanje "Kultu. re' 1952, str. 282.)
***
(V knngres KPJ,
144
***
145
�VII KONGRES SAVEZA KOMUNISTA
JUG OSLAVIJE
seciini kongres je odrlian u Ljubljani aprila 195B.
godine. Na njemu je donet tree! po redu ~~~~~:E!-~~~.!1!1~~~--!.'!.
fi~~~~Y~· iz kojeg izdvajamo dva pogtavtja:
"POLOZAJ PORODICE
Ukidanjem patrijarhalnog bracnog i porodicnog
zakonodavstva, uvodjenjem drustvene zastite i pomolii porodici, stvaranjem materijalnih i drugih
uslova za ekonomsko osamostaljivanje zene, razvijanjem raznih ustanova za pomoc porodici 1i negovanju i vaspitanju dece, stvaranjem drustvene
tehnicke baze domacinstva i time oslobadjanjem
porodice od pritiska zaostalog doma6instva, - socljalistiCkom drustvu daje se nova podloga bracnim i porodienim· odnosima, novom moralu i licnim odnosima, vra6anju coveka njegovoj pravoj
tjudskoj prirodi, bez iskoriMavanja i ponizavanja
drugog.
Istovremeno kad se porodica oslobadja od robovanja zaos tat om domacinstvu, ona produbljuje,
obogaeuje i jaea svoje unutrasnje tjudske odnose
1 predstavlja izvor liene srece svojih clanova.
Bez prinude privatnovtasnickog drustva, kao I drustvenih predrasuda koje se s njima povezuju, radni
ljudi slobodno zasnlvaju svoj bracni i porodieni zivot na medjusobnoj ljubavi, drugarstvu i postovanju, i na ljubavi prema svojoj deci.
Promena bracnih i porodicnih odnosa je is torijski proces u kome treba savladjill:ati objektivne,
materijalne prepreke, kao i zaostale navike, predrasude i sh vatanja, koja su na podruCju ovih odnosa narocito duboko ukorenjena.
146
Brzi tempo industrijalizacije i promena strukture stanovni Btva, nagli razvoj i porast gradova,
doseljavanje seoskog stanovnistva, posebno omtadine u gradove, nedostatak i prenasetjenost stanova, i slabo razvijene komunalne stuzbe, promena porodicnih odnosa - stvorili su i dalje stvaraju nove liiine i porodicne probteme i probteme
adaptacije na nove ustove i nov nacin zivota, negativne socijalne pojave i st.
Savez komunista Jugostavije uoeava duboke
procese koji se odigravaju u porodici, njene potrebe i njene mogucnosti, imajuci stalno u vidu
da subjektivnim snagama i stvaranjem materijatnih ustova, a narocito u okviru komuna i stambenih:ozajednica, treba ubrzati proces ostobadjanja porodice od tereta tehnicki zaostalog domacinstva uporedo sa opstim materijatnim ·razvitkom zemtje.
Jedan od najvaznijih problema u ovom kompleksu jeste razvijanje drustvene brige za decu.
Ne umanjujuci ulogu porodice u vaspitanju dece
koja je nezamenjiva, Savez komunista ce se zatagati da se i ubuduce razvijaju najsiri oblici
drustvene brige za decu, koj i ee pruziti i ono
sto u vaspitanju dece porodica, svedena na roditelje i decu, narocito ako je majka zaposlena,
detetu ne moze da pruzi. U interesu je i porodice i drustva stvaranje najrazlicitijih deCjih ustanova i mreze objekata za zabavu i raznnodu,
sportskih terena i s lienog, u kojirna ce dec a provoditi deo dana i koji ce im pruziti kolekti vni
zivot i drustveno vaspitanje. Neposredno angazovanje roditetja u razvijanju drustvene brige za
decu, njihovo ucesce u organirna upravljanja svih
ustanova za decu omogucuje da se najbotje sagledaju mogucnosti i potrebe porodice i istovr,erneno
ostvari jedinstvo drustvenog i porodicnog vaspitanja.
147
�U proceau dubokih promena porodicnih odnosau kojima se nalazimo neizbezni su unutrasnji sukobi. Oni dovode do individualnih problema i teskoca, koji ponekad poprirnaju karakter druStvenih
poj.ava (razvodi brakova, vanbracna deca i sl.).
Socijalna zastita treba da prilazi individualnoj intervenciji i pomoci u svakom pojedinacnom slueaju gde poremeceni porodicni odnosi dovode do socijalnih problema."
CVII kongres Saveza komunista
Jugoslavije'', izdanje "Kulture"
1958, str. 386-388.)
*
"PROBLEM RAVNOPRAVNOSTI ZENA
"Borba za svestranu afirmaciju i razvitak licnosti,
borba za najsire, aktivno ucesce radnih ljudi u
upravljanju drustvenim zivotom iziskuje dalje razvijanje idejno-politickog i opiitevaspitnog rada na
uklanjanju ostataka neravnopravnih odnosa medju
ljudima uopste, i posebno izmedju muskarca i zene. Problem ravnopravnosti z ene u Jugoslaviji
nije vise politicki problem, niti problem pravnog
pol:ozaja zene u drustvu; on je uglavnom ostao
kao problem ekonomske nerazvijenosti, primitivizma, religioznih shvatanja i drugih konzervativnih predra.Suda, privatnosvojinskog odnosa, koji
jos dejstvuju na zivot u porodici. Zaostalo domacinstvo i postojeci materijalni problemi porodice
sputavaju zenu da bi mogla uzeti punog ucesca
u ekonomskom i drustvenom zivotu zemlje, stvaraju konflikt izmedju njezine uloge u drustru i
domacinstvu. Zaostalo domacinstvo sputava i sve
ostale clanove porodice u njihovoj drustvenoj aktivnosti.
. tehniCke baze za ~rustvljenje sluZbi namenjenih potrebama domaCinstva, cime treba da se
razresi konflikt izmedju ucesca zene u· drustvenom zivotu i njezinog polozaja u porodici, kao i
da podigne zivotni standard svih clanova porodice.
U konkretnom resavanju tih zadataka vaznu ulogu igraju organi drustvenog upravljanja u komunama, narocito stambene zajednice, kao t drustvene orgaaizacije.
Komuniifti u tim organima i organizacijama
treba da se bore za ostvarenje uslova potrebnih
uspesnom razvitku porodice, koji se vee danas
mogu ostvariti, narocito na podrucju stambene
izgradnje, izgradnje mreze raznovrsnih decjih
ustanova u okviru pri vrednih organizacija i stambenih zajednica, osnivanjem komunalnih usluznih
ustanova i slicno, a sve ce to doprinositi stvarnoj ravnopravnosti zene i muskarca i njihovom
ucescu u javnom zivotu kao ravnopravnih gradjana. Na idejno-politickom planu komunisti vade i
vodice borbu protiv onih nakaradnih idejnih i
moralnih shvatanja, koja pod pseudorevolucionarnom frazom o 'rusenju klasnog morala' , u stvari, propagiraju amoralnost u odnosima izmedju
polova."
C'VII kongres Saveza komunista
jrugoslavije'', izdanje "Kulture''
1958, str. 411-412.)
***
Ovi problem! -se naroCito zaostravaju s brzom
industrijalizacijom zemlje, s promenom socijalne
strukture stanovnistva. Materijalni razvitak zemlje istovremeno pruza mogucnosti za stvaranje
148
149
�VIII KONGRES SAVEZA KOMUNISTA
JUGOSLAVIJE
Osmi kongres je odrzan u Beogradu decembra
1964. godine. U Rezoluciji o narednim zadacima Saveza komunista Jugoslavije, koju je Kongres doneo, u II i VI glavi se
kaze:,
"Kongres je ukazao na potrebu da se Savez
komunista angazuje u preduzimanju · mera od strane radnlh kolekti va i njihovih organa upravljanja
za poboljsanje u8lova rada zena, za podizanje
njihovih kvallfikacija i za znatno vece ucesce zena u poslovima upravljanja."
("VIII kongres Saveza komunista
Jugoslavije", izdanje "Komunist"
1964, str. 203.)
*
"Razvijanje stvaralackog i samostatnog rada
organa neposredne demokratije i drustveno-politickih organizacija pretpostavlja sto samostalniju
akciju komunista, njihovu vecu aktivnost i jacanje njihove drustvene odgovornosti. Borba za razvijanje samoupravnih odnosa i njeni rezultati
treba da budu osnovno merilo borbenosti, aktivnosti i svesti Clanova Saveza komunista. Od toga
treba polaziti i prilikom prosirivanja redova Saveza novim clanovima. Treba eD.ergicnije otklanjati sve prepreke i shvatanja koja otezavaju prijem u Savez komunista onih neposrednih proizvodjaiia, zena i mladih !judi koji ispunjavaju potrebne us love. 11
C'VIII kongres SKJ, izdanje "Komunise' 1964, str. 2 08.)
***
150
IXKONGRES SAVEZA KOMUNISTA
JUGOSLAVIJE
U R ezoluciji "Socijalisticki nazvcj u Jugoslaviji ·
na osnovama samoupravljanja i zadaci Saveza komunista'', uS'lOjenoj na fX kongresu, odrzanom marta 1969. godone u Beogradu,
u gl. II, III, IV i VIII kaze se:
"Savez komunlsta ce se za[agati da se u politic! zapostjavanja, struenog obrazovanja i izbora
na rukovodece funkcije u procesu rada polazi od
istih kriteri ja u odnosu na sve - da se u praksi
dosledno ostvaruju usvojeni nacelni stavovi o tome da drustveno-ekonomski polozaj zena, kao i
ostalih !judi u radnom odnosu, zavisi otl njihove
strucnosti, sposobonosti i rezultata rada. Komunisti ce istrajno delovati u pravcu prevazilazenja
jos uvek prisutnih nerazumeva!)ja i razliCitih konzervativnih gledanja na zaposljavanje zena koja
se ispoljavaju u neprihvatljivim shvatanjima da
je njihova zaposlenost samo privremeno stanje i
da one predstavljaju rezervu radne snage."
C'Devetl kongres SKJ", izdanje
"Komunist¥ 1969, str. 164,tac. 7,
poslednji pas us.)
*
"Savez komunista se zata,ze za utvrdjivanje dugorocnih, ekonomski zasnovanih programa razvoja
osnovnog obrazovanja i predskolskih ustanova i
stvaranja kadrovs kih i drugih uslova koji ce obezbediti obuhvatanje Sitave generacije dorasle za osmogodisnje il::olovanje. Za to je neophodno dalje
sirenje mreze osmogodisnjih skola i stvaranje kadrovskih i drugih uslova koji ce obezbediti obuhvatanje citave generacije dorasle za osmogodisnje skolovanje."
(Isto, str. 166, tac.2.)
*
151
�"U okviru Socijalistickog saveza i svih drustveno-potitickih organizacija, u radnim zajednicama l svim oblicima neposredne socijalisticke demokratije, komunisti ce se zalagati za to da sve
veca uloga zena u drustveno-,ekonomskom i politickom, zivotu dobije svoj adekvatan, puniji izraz
u njihovom vecem ucescu u samoupravnom i politickom odluCivanju. S obzirom na tendencije stagnacije, pa i opadanja ucesea zena u samoupravnim organima, predstavnickim telima i forumima
drustveno-politickih organizacija, Savez komunista
ce sagledati uzroke takvom stanj)l i aktivno uticati da se ono sto bde menja, u teznji da "zene zauzmu sto ravnopravnije mesto u radnim i "drustveno-politickim zajednicama, u cdrustveno-politickim organizacijama i s vim vidovima druiltvenog
Zivota. n
('Deveti kongres SKJ'', izdanje
'-'Komunist'l' 1969, str.184, tac.5.)
"Neophodno je da se sirim angazovanjem svih
drustvenih cinilaca i razvijanjem solidarnosti i
uzajamnosti radnih !judi, stvaraju uslovi za bdi
razvoj decje zastite u skladu sa materijalnim
mogucnostima drustva.
Potrebe svestranog razvoja deteta moraju imati prioritet u celokupnoj vaspitno.:obrazovnoj, kulturnoj, zdravstvenoj, socijalnoj i drugim delatno,stima.
Samoupravna aktivnost radnih !judi treba da
dovede do" mobilizacije vecih materijalnih sredstava za izvrsavanje zajedni cki utvrdjenih zadataka
u ovoj oblasti, ;a pre svega, za brzi razvoj ustanova i drugih oblika za zastit\1 i vaspitanje dece.
Ucesce rcditelja u troskovima vaspitanja i zastite dece u decjim ustanovama treba da odgovara
njihovim realnim materijalnim mogucnostima, s
tim da cene tih usluga ne budu prepreka da se
zastitom i vaspitanjem obuhvataju deca kojima je
to najneophodnije.
Neophodno je brze resavanje problema na relaciji zapostena zena - materinstvo i porodica,
polazeci od toga da materinstvo - podrazumevajuci i vaspitanje i podizanje dece i planiranje porodice - kao i razvoj druiltvenih sluii:bi za pomoc
porodici i domacinstvu, treba da bude i deo zadataka koje u narednom periodu moramo uspesnije resavati. Potrebno je da se potpunije regulisu
svi vidovi zastite materinstva, posebno u odnosu
na zaposlene. zene. U finansiranju zastite materinstva treba vise da dodju do izrazaja principi
uzajamnosti i solidarnosti u radnim organiiacijama, interesnim zajednicama radnihl !judi kao i
drustveno-politickim zajednicama, u interesu druStva."
('Deveti kongres SKJ", izdanje
"Komunistljl. 1969, str.173, tac.3.)
*
***
X K ONOR ES SAVE ZA KOMUNISTA
JUGOSLAVIJE
Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije, odrzan krajem maja 1974. godine u Beogradu, doneo je vise rezolucija u kojima se i neposredno tretiraju problemi zena, Tako
se u rezoluciji "Borba za datju izgradnju socijalistickog samoupravljanja i zadaci Saveza komunista Jugoslavije", u gl. IT, kaZe:
"Komunisti su posebno odgovorni u svim radnim
i drustvenim strukturama za dalju afirmaciju zene
kao subjekta naseg samoupravnog socijalistickog
drustva; za jos vece ucesce zena u clanstvu, rukovodstvima Saveza komunista i druiltveno-politickih
152
153
�organizacija, u samoupravnim organima, svuda ·
gde se odlucuje .o bitnim pitanjima naseg drustvenog zi vota i dalj eg razvitka. To podrazumeva
pojaeano idejno-poli tiCko delovanje komunis ta u
· dos!ednoj realizaciji stavova Saveza komunista o
polozaju i ulozi zene u drustvu, a protiv svih
konzervativnih, malogradjanskih i drugih antisocijalistickih pogleda i shvatanja."
C'Rezolucije Desetog kongresa
SKJu, izdanje "Komunistu·, 3.
jun 1974, str. 10, gl.II, sedmi
pas us, tac. 2. )
*
U rezoluciji Desetog kongresa Saveza komunista
Jugoslavije: "Zadaci u idejnom, organizacionom i kadrovskom jacanju Saveza komunista Jugoslavijtl'; gl. I, stoji:
"Sve veca drustvena afirmacija zena i njihova
uloga u oblasti rada i stvaratastva namece neophodnost njihovog veceg primanja u Savez komunista i u njegova rukovodstva, kao i u rukovcdstva
drustveno-politickih organizacija, u delegacije i
samoupravne organ e."
C'Rezolucije Desetog kongresa
SKJ'', izdanje "Komunist", 3. j~
1974, str. 29, poglavtje I, cetvrti pasus tac. 9.)
*
"- ostvarivanju potpunijeg ucesca zena u radu
i samoupravljanju, jednakih mogucnosti P':! izboru profesija i popunjavanju radnih mesta; ostvarivanju uslova da radni !judi na samoupravni nacin
resavaju probleme podizanja i vaspitanja dece i
druge probleme svakodnevnog zivota porodice i potreba domacinstava."
(Isto, str. 11, deseti pasus
tac. 3.)
"- za to da se sto brze i bolje resavaju rnaterijalna i druga pitanja bori~ea - narocito zena i
mladih ucesnika u narodnoostobodilackom ratu,
ratnih vojnih invalida, porodica palih boraca i
drugih clanova SUB NOR -a - kako bi se stvorili
sto bolji uslovi za njihov svakodnevni zivot i za
drustveno-politiCku aktivnost, a to je veoma vazna obaveza i sv_ih drustvenih i drzavnih organa i
organizacija."
(Isto,str.12, poslednji pasus tac. 5.)
U rezoluciji Desetog kongresa Saveza komunista
Jugoslavije: "Zadaci Saveza komunista~Jugoslavije u opstenarodnoj odbrani, bezbednosti i drustvenoj samozastitr', u gl. II, se
kaze:
"Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije
ukazuje na potrebu svestranijeg angazovanja Socijalistickog saveza radnog naroda, Save.za sindikata, Saveza omladine, Konferencije za drustv!3nu
aktivnost zena, Saveza udruzenja boraca narodnooslcibodilackog rata, Saveza rezervnih vojnih staresina i drugih organizacija, drustava i udruzenja
u ostvarivanju zadataka opstenarodne odbrane, bezbednosti i druiitvene samozastite."
('Reolucije Desetog kongresa
SKJ'', izdanje "Komunisf', 3.ju(l
1974, str.39, tac. 10.)
*
"Savez komunista je duzan da se energ1eno
zalaze za vece angazovanje zena u opstenarodnoj odbrani i za njihovo osposobljavanje za sve
*
154
155
�oblike otpora agresiji ukljucujuci i oruzanu bcrbu."
C'Rezolucije Desetog. kongresa
SKJ, izdanje ''Komunist'' ,3.juli
1974, str.39, tac. 12.)
*
U rezoluciji Desetog kongresa Saveza komunista
Jugoslavije: "SocijalistiCko sarmupravno organizovanje i razvoj
poljoprivrede i zadaci Saveza komunista Jugoslavije", u gl. II,
kaze se:
"Potrebna je efikasna idejna i politi Cka akcija
komunista da se potpunije afirmise uloga zene na
selu, ucine dalji napori u pravcu njenog veceg
ukljucivanja u ui:lruzeni rad i druiitveno-politi cki
Zivot.''
(Is to, str. 43, tac.4, dr1lgi pa-
s us.)
*
"Potrebno je posvetiti mnogo veci znacaj izgradnji drustveno-ekonomskih institucija u selu,
prodavnica, zdravstvenih stanica, kulturnih institucija, ustanova za decu, sportskih obj ekata, zatim izgradnji puteva itd. Na tom zadatku treba
da se angazuju sve drustveno-politicke organizacije u okviru mesne zajednice. Tu akciju treba
da podrzavaju i potpomazu opstinske skupstine i
svi koji su direktuo zainteresovani za razvoj poljoprivredne proizvodnje, kao i pojedinih kultilrnih i sportskih aktivnosti."
(Isto, str. 43, tac. 7, prvi pasus.)
*
156
U rezoluciji &esetog kongresa Saveza .komunista
Jugoslavije: nzadaci Saveza komunista Jugoslavije u socijalnoj
politic~' tac. 13, stoji:
·
"U politici solidarnog podmirivanja zajednickih .
potreba radnih !judi i gradjana, Savez komunista
se zalaze:
za pobo!j8anjeuslova zivota porodice, pri ce~
mu je, narocito znaeajno da su radni !judi sami
nosioci m enjanja drul!tvenih odnosa, s tvaranja ustIova za odgovorno roditeljstvo, Z!l l!iru. i svestraniju brigu o deci, brzu i jeftilliju izgradnju prediikoiskih us tanova - deCjih vrtica, jasala, obdani!!ta; stalno unapredjivanje deCje ishrane, zatim
izgradnju objekata za odmor, oporavak i rekreaciju dece i omladine, · veci obuhvat dece. u deCje
ustanove i obezbedjenje viseg stepena jednakosti
razvojnih usl.ova dece u olirazovanju i vaspitanju
i zdrav:stv:enoj zaiititi; za izgradnju domova i zavoda za · zbrinjavanje mentalilo zaostale dece i
mladih !judi; za stvaranje uslova i preduzimanje
mera u cilju rasterecenja porodice od poslova
koji se obavljaju u domacinstvu; poboljsav:anje
polozaja zaposlenih zena - majki stalnom izgradnjom odgov:arajucih objekata drustv:enog standar. da; unapredjiv:anje drustvene ishrane, Sirenje
mreze samoposluga, servisa za zadovo!javanje
svakodnevnih materijalnih i drustvenih potreba porodice;n C'Rezolucije Desetog kongresa
SKJ", izdanje "Komunist'' ,3.jun
1974, str. 45.)
*
I u rezoluciji Desetog kongresa "Zadaci Saveza
komunista Jugoslavije u oblasti zaposlenosti i zaposljavanja", posveeuje se jedan pasus zenama:
157
�"1 .... .,_ .
Komunisti ce se zalagati za brze prevazilazenje odnosa i shvatanja koje zene u zaposljavanju, radnoj i strucnoj afirmaciji stavljaju u nepovoljniji poloZaj u odnosu Illl muskarce."
f'Rezolucije Desetog kongresa
SKJ", izdanje "Komunist'', 3. jun
190'4, str.47, tac. 1, poslednji
pasus.)
*
U rezoluciji Desetog kongresa "Zadaci Saveza komunista Jugoslavije u socijalistickom samoupravnom preobrazaju
vaspitanja i obrazovanja", gl. II, se kaze:
"Promene u sistemu i politici razvoja vas pi-' ·
tauja i obrazovanja treba da svojom osnovnom o- ·
rijentacijom doprinose. punijem ostvarivanju demokratskih prava na obrazovanje. Treba brze ostvarivati princip iz Programa SKJ da se svakom coveku, a posebno radnicima i zenama, tokom celog radnog veka pruzi podjednaka mogucnost da
se opt.edeljuje i osposobljava za zivotni poziv prerna svojim sposobnostima i prema interesima udruzenog rada."
(Isto, str. 55, tac. 2. 7, prvt
SADRZAJ
Strana:
"NAJLEPSI SPOMENIK ZENI - UCESNlKU NASE
REVOLUCIONARNE BORBE JESTE DOSLEDNO OSTVARIVANJE IDEALA, ZA KOTE SU
SE NESEBICNO, HEROJSKI BORILE'' - intervju DUSANA PETR OVICA SAN ETA, :predsednika Savezne konferencije SSRNJ Redakciji easopisa "Zena danas" i "cinJ.anice t tendenciJe' - povodom Medjunarodne godine zena
- OUN 75. i 30-godisnjice pobede nad fasiz5
~m
T I T 0, lZJava objavljena u Zborniku posveeenom borbenom putu zena Jugoslavij(l, izdanje
Leksikografskog zavoda Srbije,.l972.godine
23
"ZENE JUGOSLAVIJE U NARODNOOSLOBODILACKOT BORBI I SOCIJALISTICKOJ REVOLUCIJI 1941-1945''
25
paSUf!,)
*
"Profesionalna orijentacija n socijatistickom
samoupravnom drcstvu treba da bude usmerena na
pomoci mladom i odraslom coveku, posebno zenskoj omladini, da ostvaruje adekvatan i sktadan
profesionalni razvoj u toku c elog radnog veka, pa
treba obezbediti ekonomske i druge n!!love· za obavtjanje ove znaeajne drustvene delatnosti."
(lsto, str. 57, tac. 6.)
158
*********
BIBLIOGRAFIJA
109
ZENE NARODNI HEROJI
113
DESET KONGRESA '.'>KJ (KPJ) 0 POLOZAJU
ULOZI ZENE U DRUSTVU
I
129
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Periodika/časopisi
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
SP
Periodika
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Žena danas: 1975. - trideset godina pobede nad fašizmom: međunarodna godina žena OUN, God. 39, br. 275
Subject
The topic of the resource
Antifašistički front žena, pobjeda nad fašizmom
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
odgovorne urednice Mitra Mitrović i Olga Kovačić
Source
A related resource from which the described resource is derived
UABNOR Centar Sarajevo
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Konferencija za društvenu aktivnost žena Jugoslavije
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1975
Rights
Information about rights held in and over the resource
Konferencija za društvenu aktivnost žena Jugoslavije
Language
A language of the resource
SH
Type
The nature or genre of the resource
časopis
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
24-P
Coverage
The spatial or temporal topic of the resource, the spatial applicability of the resource, or the jurisdiction under which the resource is relevant
159 str.
1941-1945
1975
AFŽ
društveni položaj
Josip Broz Tito
Narodnooslobodilačka borba
NOB
socijalizam
socijalni status
žene
žene heroji
ženski listovi
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/b10047f224cdd70957f034c9e0d8d361.jpg
847910dc1f19b76b303daeeab4846c5b
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Subject
The topic of the resource
obrazovanje
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nepoznat
Source
A related resource from which the described resource is derived
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1948
Rights
Information about rights held in and over the resource
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Relation
A related resource
14-M
Language
A language of the resource
FRA/SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
149-F
AFŽ
obrazovanje
socijalizam
žene
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/e5b8f06f681378b8c35a6db843b37059.jpg
ded6a2f33d4d9272536237611da973d3
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Subject
The topic of the resource
obrazovanje
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nepoznat
Source
A related resource from which the described resource is derived
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1948
Rights
Information about rights held in and over the resource
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Relation
A related resource
14-M
Language
A language of the resource
FRA/SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
148-F
AFŽ
obrazovanje
socijalizam
žene
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/e6cb4b263ee4956bdbb5bf843f214123.jpg
965c738822fc146b3bcf6fe646a32a36
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Subject
The topic of the resource
obrazovanje
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nepoznat
Source
A related resource from which the described resource is derived
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1948
Rights
Information about rights held in and over the resource
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Relation
A related resource
14-M
Language
A language of the resource
FRA/SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
135-F
AFŽ
obrazovanje
socijalizam
žene
-
http://www.afzarhiv.org/files/original/c43201ad3f600c136e85543a50bc5dd2.jpg
1b18146073321f076311670f53881de8
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Fotografije
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
F
Fotografija
A static visual representation. Examples include paintings, drawings, graphic designs, plans and maps. Recommended best practice is to assign the type Text to images of textual materials.
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Title
A name given to the resource
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Creator
An entity primarily responsible for making the resource
Nepoznat
Source
A related resource from which the described resource is derived
Les Femmes Yougoslaves dans la construction du socialisme=Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
1948
Rights
Information about rights held in and over the resource
Comité central du Front antifasciste des femmes de Yougoslavie
Relation
A related resource
14-M
Language
A language of the resource
FRA/SH
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
125-F
AFŽ
socijalizam
žene